Copyright ©2026 Žarko Paić

Apokalipsa i štap svetog Patrika

Rastrojstvo u Irskoj 1937.

Iz knjige Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.

January 25, 2024
Apokalipsa i štap svetog Patrika
Antonin Artaud

1.

Kako je i kad je otpočela ekstatička agonija umjetnika-genija koji je sâm napisao u jednome pismu 13. rujna 1946. godine iz Rodeza upućeno Peteru Watsonu da ʺmoje djelo govori manje negoli moj život…ʺ? (Claude Schumacher i Brian Singleton (prir.), Artaud on Theatre, Methuen, London, 2001, str. 200.) Nakon povratka s mističnoga putovanja meksičkom zemljom Tarahumare, očito je da se Artaud u svojim misaono-spisateljskim projektima s težnjom radikalne promjene ili izvedbe života usmjerio pokušaju da proživi i doživi isto ezoterično iskustvo i na tlu Irske ‒ pradomovine keltske izvorne kulture. Ono što još danas izaziva stanovite nedoumice oko ovog slučaja zacijelo ima svoje razloge i u tome što osim njegovih pisama prijateljima i poznanicima, te službenim osobama iz irskog Ministarstva vanjskih poslova u Parizu, ne postoje nikakvi drugi književni ʺdokaziʺ o tome. (Douglas Smith, ʺTravelling Light in the Upper Stor(e)y’: Artaud in Irelandʺ, Irish Journal of French Studies, br. 7/2007, str. 27-41.) Za razliku od tekstova, teoretskih predavanja, putopisa, ogleda i pisama, posvećenim analizi drevne meksičke kulture i obreda Pejotlova plesa, ovdje nam je za rekonstrukciju događaja od pomoći jedino prepiska i štura izvješća svjedoka njegova psihičkoga rastrojstva. Sve je dospjelo do vrhunca bizarnom odlukom da tzv. štap sv. Patrika vrati u okrilje irske katoličke crkve u katedrali u Dublinu, kao i da sebe samog žrtvuje poput Krista ponavljajući njegov usud prolijevanjem krvi u pronađenu posudu Svetog Graala. Oba su događaja, dakle, povezana utoliko što govore o gnostičkome kršćanstvu kao izvornom načinu povijesne egzistencije iz koje žrtvovanje i svetost podaruju moć patnjom izmučenom tijelu na njegovu dugom putu do vječnosti. Čak i da ništa dalje ne znamo kako se ova psiho-drama odvila 1937. godine u Irskoj, s kakvim uistinu strahotnim posljedicama za njega samoga, nalazimo se u ozračju prijeteće apokalipse i to ne samo one koja ima paranoidno-shizofrene značajke raspada duhovno-duševnoga identiteta Antonina Artauda, već i one koja obuzima čitavu zbiljsku Europu u nadolazećoj ratnoj katastrofi svijeta. Ludilo više nije samo osobna stvar umjetnika koji život pretpostavlja književnosti kao performativnosti vlastitih neuroza i psihoza. Ono postaje svjedočanstvo smisla i besmisla kozmičko-ljudske egzistencije kao takve. Ludilo naposljetku proizlazi iz apokaliptičkoga događaja svijeta u njegovu apsolutnome pomračenju vrijednosti. Tumači skloni lakanovskoj psihoanalizi reći će da je to bila samo završna epizoda njegove paranoidne shizofrenije s raspadom simboličkoga poretka vladavine Oca/Zakona kao kulture institucionalnog temelja društvene egzistencije i pad u traume Realnog, odnosno u čudovišni labirint psihoze. Drugi, pak, pod utjecajem Deleuzea i Guattarija i njihova Anti-Edipa, odbacit će logiku ludila kao transcendencije i veličati Artauda kao paradigmatskoga aktera nepokornog tijela-bez-organa u slobodi postajanja stvaralačke imaginacije. ʺArtaud je rasturač psihijatrije upravo stoga što je shizofrenik, a ne stoga što to nije. Artaud je dovršenje književnosti upravo stoga što je shizofrenik, a ne stoga što to nije. On je odavno razrušio zid označitelja: Artaud Shizo. Iz dubina svoje patnje i svoje slave, on ima pravo razotkrivati ono u što društvo pretvara psihotika u procesu dekodiranja tokova žudnje (Van Gogh, ubijeni samoubojica), ali i ono što ono čini od književnosti kad je suprotstavlja psihozi u ime neurotičkog ili perverznog ponovnog kodiranja (Lewis Carroll ili kukavica lijepe književnosti)ʺ. – (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Antiedip – Kapitalizam i shizofrenija 1, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 126. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

Između ove dvije ʺvelike pričeʺ psihoanalize i antipsihijatrije zacijelo postoji uz posvemašnju suprostavljenost stajališta i ono što im je zajedničko. A to je ponajprije prošireni stav kako je s modernim subjektom i njegovom kraljevskom voljom za racionalnošću svršeno jednom zauvijek. Naravno, Deleuzeovo mi je stajalište iznimno blisko. Razlog leži u tome što proizlazi iz nastojanja da se umjetnost kao egzistencijalna izvedba života u Artauda suprotstavi logici Realnoga. Za Lacana je to sveza onog traumatskoga kao pukotine u sebstvu čovjeka s njegovim sublimnim objektom želje za vladavinom kao društvenom organizacijom Moći. I doista, neotklonjivo je da je Artaud kao Shizo onaj koji je čitav život htio prevladati književnost u kanoniziranoj formi biti zapadnjačke civilizacije. Zato on nije književnik u tradicionalnome shvaćanju pisca u građanskome društvu, kojeg prezire i smatra nedostojnim za slobodni život čovjeka uopće. Uostalom, sjetimo se da je napisao u poetskoj knjizi Vaga za živce iz 1925. godine kako je čitava književnost svinjarija. Artaud nije bio preobraćenik ni u čemu. Nije mijenjao svoje stavove, iako je kao Shizo svagda bio u kušnji da psiho-dvojnike optereti još i drukčijim shvaćanjem pisanja i života, kao što je to dosljedno činio Fernando Pessoa sa svojim brojnim heteronimima, iako nije bio Shizo, već posve uronjen u spisateljsku strast za pronalaženjem niza Drugih fiktivnih osobnosti. (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺPessoa? Metafizičko ludilo epoheʺ, u: Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019, str. 155-203.) Ako se pristup Artaudovu ludilu prije njegova zatočenja u psihijatrijske klinike Rodeza pred kraj 1937. godine otvori iz onog što nadilazi razlikovanje racionalnosti i mahnitosti, pa čak i u suprotstavljenoj verziji ontologijsko-psihijatrijskoga spora Lacana i Deleuzea, susrećemo se s nečim krajnje neodređenim. Naime, koliko je neporeciva njegova paranoidna shizofrenija, kao i ovisnost o heroinu, toliko je isto tako nemoguće zanijekati kako je kao umjetnik-mislilac rasključao tajnu onog što je prethodeće svakoj spisateljskoj djelatnosti koja ima nakanu da svijet preobrazi u drugi i drukčiji svijet, a svijest o pisanju uzvisi do sinteze žrtvovanja i slobode za život izvan metafizičkih opsjena. Što se time događa? Ništa drugo negoli suočenje s patnjom samog duhovnoga života Artauda kao iskustvom najviše izvedbene moći koja je čovjeku dana. Ako je putovanje u zemlju Tarahumara bilo antropologijsko-ezoterično iskustvo dodira s Drugim u njegovoj praiskonskoj čistoći, onda je putovanje u zemlju Kelta bio apokaliptički performans žrtvovanja slobode u njezinoj tragičnoj drami. Ne možemo ravnodušno čitati njegova pisma iz kojih ovo putovanje dobiva posve drukčiju dimenziju od službene verzije događaja kakvu donose arhivi irskog Ministarstva vanjskih poslova u dossieru o slučaju Artaud. I Artaud i tzv. birokratski stroj upravljanja, koji je posvuda u svijetu isti s obzirom na jezik golog izvještajana razini detektivske dokumentaristike i policijske metafizike, međusobno su isprepleteni u svojim pristupima zbivanjima. Apokalipsa, paranoidna shiozofrenija i naposljetku uhićenje i protjerivanje mentalno bolesnog stranca iz ove zemlje na njegovu ekscentrično-bizarnome putovanju Irskom sjedinjuju se kao paralelni svjetovi različitih ʺistinaʺ. Sve je sinestezijski povezano: i halucinacije Artauda i sumnja irske nacije-države u nešto možda i više od nakane dezorijentiranoga Francuza da narodu drevnih Kelta vrati nacionalnu relikviju. U svakom slučaju, priča o njegovu boravku između 14. kolovoza i 29. rujna 1937. godine zaslužuje ne samo performativna i dramska uprizorenja, (Vidi o tome: Brian Singleton, ʺPerforming Artaud in Irelandʺ, Etudes irlandaises, 2008, str. 43-52. https://www.persee.fr/doc/irlan_0183-973x_2008_num_33_2_1836) već možda i autentično filmsko svjedočenje najvišeg ranga ako je to u ovom apokaliptičkome vremenu bez razlike između imaginarnog-simboličkoga-realnog još uopće moguće. Ne zaboravimo da je ludilo veza transcendencije i imanencije. Baš zato ima metafizički karakter singularnoga događaja. Nije isto ono što vidimo drugim očima ako gledamo na stvari iz perspektive paralax viewa ili iz perspektive onog što pripada tzv. stvarnosti objektivne slike svijeta.

2.

Artaud je, dakle, proveo u Irskoj oko šest tjedana. Odlučio je posjetiti Aransko otočje i grad Galway prije no što dođe u Dublin. Otočje se nalazi uz zapadnu obalu i pripadaju mu otoci Inishmore kao najveći, potom Inishmaan i Inisheer kao najmanji. Na krajnjem rubu Europe, gdje se još uvijek govori galskim jezikom, ova su područja živopisnog, divljeg krajolika čudovišne ljepote još uvijek obavijena tajnom postojanja jedne autentične predmoderne kulture koju je Artaud smatrao izvorištem življenja onkraj sivila i sljepila moderne kapitalističke civilizacije. Brian Singleton tvrdi da je najvjerojatnije kako je knjiga J. M. Syngea, Aransko otočje iz 1907. godine bila nadahnuće i Artaudu za njegovo putovanje. Kako god bilo, o tome usput piše u pismima prijateljima i suradnicima, navodeći poštanski broj mjesta-grada i adresu hotelskih svratišta gdje je odsjeo iz jednostavnog razloga da mu pošalju novac. Naime, problem je bio u tome što nije dobio vizu za ulazak brodom u Irsku od Ministarstva vanjskih poslova, već je imao jedino pismeni trag dopuštenja od otpravnika poslova u Parizu da može posjetiti navedeno područje kao nekovrsni istraživački projekt upoznavanja s drevnom kulturom naroda na tlu Irske. Iako valja reći da je u tom dokumentu bilo spomenuto kako razlog njegova posjeta nije znanstvenoga karaktera, jer nisu utvrđene ni znanstvene niti kulturne institucije s kojima bi imao kontakte. Po svemu sudeći, njegovo samorazumijevanje vlastita puta u Irsku bilo je dijelom isto kao i godinu ranije kad je došao u Meksiko. No, ovaj put sve je poprimilo značajke rastrojstva duhovno-duševnoga zdravlja sve većom ovisnošću heroinom, a putovanje je od prvotne naizgled bizarne avanture dolaska u divlju arkadiju Irske sve više postajalo posvemašnjim kaosom i entropijom za njegov život. O tome se možemo uvjeriti ako samo pratimo itinerer njegova kretanja. (Vidi o tome: Peter Collier, ʺArtaud on Aranʺ, http://www.irishtimes.com/culture/artaud-on-aran-1.96677) Evo, čini se da je to bilo ovako. Artaud je putovao iz Corka do Galwaya gdje ga je profesor Thomas O’ Maille upoznao s jednim čovjekom koji mu je osigurao smještaj u prenoćištu. Živio je oko dva tjedna u kući Seana O’Milleaina koji je vodio svratište na otoku Earragh. Kako živopisno svjedoči u svojem opisu Peter Collier, gazda svratišta zdušno se brinuo za neobično odjevenog Francuza u mornarskome kaputu i s beretkom na glavi. Pozornost mu je bila osobito usmjerena na začudan štap za hodanje. Naime, Artaud je dobio taj izrezbareni štap od jednoga prijatelja koji ga je, pak, dobio na dar od nekog belgijskog slikara. Čitava priča, dakako, postaje mistična zbog toga što je Artaud bio nepokolebljivo uvjeren kako je to upravo famozni proročki štap-relikvija svetoga Patrika, legendarnog zaštitnika Irske. Inače, relikviju su Dublinci nazivali još i Bachall Isu prema priči iz Evanđelja kad Isus odlazi u pustinju te u kušnji pred đavolovim spletkama koristi drveni štap u borbi protiv zmija i uroka. Kako je Artaud u svojem paranoidno-shizofrenom performansu dolaska u Irsku zamislio da je njegova sveta dužnost vratiti ovu relikviju crkvi Krista u Dublinu i tako prevladati vjekovnu otuđenost keltske zemlje od mesijanskoga iskupljenja Zapada, tako je ironična činjenica da je nadbiskup Brown još 1528. godine nakon pokreta reformacije proglasio ovu relikviju pukim štovanjem praznovjerja i tako je odstranjena iz katedrale u Dublinu. No, Artaudova je verzija ponovne predaje štapa sv. Patrika u okrilje irske katoličke crkve neskriveno apokaliptička. U dosad neobjavljenome pismu upućenom 8. rujna 1937. godine Anne Manson iz Galwaya on kaže:

ʺImam u rukama štap Isusa Krista. Krist je bio čarobnjak koji se borio protiv demona u pustinji s ovim štapom. Nakon njegova raspeća štap je dospio u Englesku u ruke sv. Patrika i s njime je potjerao demone iz Irske. Sada sam na samotnome putovanju za Dublin da bih vratio štap Kristovoj crkvi gdje je počivao stoljećima. Znam da će uskoro moja vlastita krv biti na njemu. Noću me i danju nadzire albino patuljak u službi britanske tajne policije i prati svaku moju misao. Antkrist iščekuje! Znaš ga, rukovala si se s njime, mlađi je od mene i voli život isto kao što ga ja mrzim. Pošalji mi novac. Nikome nemoj odati moju adresu u Parizu. Ovo je od velikog značaja! Idem ususret svojoj sudbini.ʺ (Navedeno prema Brian Singleton, ʺPerforming Artaud in Irelandʺ, str. 47.)

Što je razvidno iz ovog pisma? Ponajprije, da je Artaud nesumnjivo Shizo. Manija progona poprima karakter religiozno-policijsko-političke paranoje. Kao što se može razabrati iz dosad objavljene knjige pisama upućenim 1937. godine iz Irske ne samo spomenutoj Anne Manson, već znamenitome vođi nadrealizma André Bretonu, Artaud je u svojem metafizičkome obratu gotovo pa istovjetan mnogim sličnim slučajevima iz prakse paranoidnih shizofrenika. Uvijek je riječ o odnosu ludila i transcendencije, odnosno umišljaja da je riječ o dvojniku božanskoga namjesnika na zemlji. Poistovjećivanje sa sudbinom Isusa Krista pretpostavlja njegovu stvaralačku imitaciju. Pritom se, dakako, u prvi plan ističe zadaća koju je sebi namijenio na ovome duhovnome putovanju kroz zemlju drevnih Kelta. Riječ je o predaji tzv. zbiljske relikvije instituciji koja ima teologijsko-političko značenje za mali narod na rubu Europe, stiješnjen između britanskoga vjekovnog imperijalizma i moderne kapitalističke civilizacije razaranja svakog traga iskonske tajne života. I naposljetku, ne samo lakanovska psihonaliza, već i čitava moderna psihijatrija, prepoznala bi u njegovu nastojanju da slijedi svoju sudbinu žrtvovanja za istinom bitka kao simptom samokažnjavanja i patnje u svrhu sublimnog iskupljenja osobe. (Vidi o tome: Lorenzo Chiesa, „Lacan with Artaud“, u: Slavoj Žižek (ur.), LACAN: The Silent Partners, Verso, London-New York, 2006., str. 336-364.) Međutim, unatoč tome, perspektiva paralax viewa ili artoovske opsesije s ezoterijom, mistikom, magijom, neognostičkim naukom i naposljetku težnjom za vlastitim ispunjenjem sudbine označava mogućnost drukčijeg uvida u samu stvar putovanja u srce mahnitosti. Pisanje je kao i ludilo svagda razotkrivanje onog što ne može biti zgotovljenim djelom. Najbolje je to promislio Maurice Blanchot kad je ukazao na svojevrsni ʺneuspjehʺ skriven u svakom projektu književnoga ne-djelovanja. (Maurice Blanchot, ʺArtaudʺ, u: Le Livre à venir, Gallimard, Pariz, 1959, str. 51. Vidi o Blanchotu: Žarko Paić, ʺSamoća, sloboda, smrt: Maurice Blanchot i tajna književnoga djelaʺ, u: Neiskazivost – O mišljenju kao pisanju, str. 13-67.) No, u slučaju Artauda dodatnu vrijednost ove ontologijske nedovršenosti i neuspjeha zacijelo predstavlja odluka da o rastrojstvu u Irskoj kasnije ne prozbori mnogo više od spomena na zemlju iz koje je sramotno protjeran kao nepoželjni stranac. Ne-uspjeh nije tek nemogućnost održivosti pisanja u tradicionalno shvaćenoj formi književnoga djela koja govori o nečemu kao nečemu. Posrijedi je odluka da se vlastita sudbina u dvojništvu s metafizički shvaćenim Tvorcem ne igra kao drama reprezentacije. Ono što u pismu u kojem Artaud spominje štap sv. Patrika izaziva čudovišnost i jezu nije nikakva transcendencija ludila, niti su to, pak, riječi o sudbini spram koje neotklonjivo odlazi bez prigovora. Naprotiv, ono čudovišno i jezovito (Unheimliche) odnosi se na opis albino patuljka kao Antikrista u službi britanske tajne policije. Ironija je maestralna. Time paranoja postaje više od konspirativnoga puta u beskrajnu tamu vlastite duše. Znamo da je svaka paranoja, da paradoks bude potpun, samorealizacija onog što stvarno postoji u svijetu i to kao objekt ljudske želje ili kao njegova posljednja prepreka u osvajanju objekta. Drugim riječima, paranoja priziva metafizičku zavjeru svagda tako da za svoje pokriće uzima stanje koje subjekt izvedbe pripisuje poretku stvari koje Lacan naziva onim simboličkim. Uvjeriti paranoika da je to što tvrdi obmana same svijesti u opažaju tzv. stvarnosti često dovodi do uzvratne paranoične reakcije. Nije li možda u čitavoj priči o Artaudovoj mistifikaciji štapa sv. Patrika i njegova povratka u okrilje katedrale u Dublinu najluđe to što ga je stvarno pratila tajna policija kao mogućeg špijuna, tko zna valjda Francuske, sumnjajući u njegove prave namjere koje su ionako bile vođene apokaliptičkim zovom sudbine. Teško je oteti se dojmu da su sve strane upletene u ovaj performativni događaj kozmičko-duhovno-političkoga ranga zapravo u pravu. Paralax view uistinu je u kontekstu putovanja Irskom Antonina Artauda dosegao dalekosežne implikacije. Nastavimo s njegovim putešestvijama. Napustio je Kilronan u petak 3. rujna 1937. godine s posuđenim novcem od velikodušnog Seana O’ Milleaina. Tijekom putovanja neprestano je posuđivao novac ili, pak, nije uopće plaćao smještaj u prenoćištima Aranskoga otočja. Drugi je već tjedan odsjeo u hotelu Imperijal u Galwayu. Bio je sav očajan jer nije stizao novac poštom iz Francuske. Uglavnom da skratimo: napustio je Galway i već posve rastrojen krenuo za Dublin, gdje je došao 8. rujna. Problem je bio i u tome što je izostajala prava komunikacija s ljudima koji su mu možda mogli biti od pomoći, jer je slabo govorio engleski jezik, a irski nimalo. Proveo je jednu noć u svratištu za beskućnike na Back Laneu, tražeći ljude koji bi mu pomogli na povratku za Pariz. Tako je uspio doći u kontakt s izdavačem Richardom Foleyem, čiji suradnik je govorio francuski. Oboje su pritom zaključili kako je njihov sugovornik posve izgubljen u svjetovima halucinacija. Tek nakon toga slijedi posvemašnji rasap. Naime, Artaud je u svojoj opsjednutosti htio razgovarati s jezuitima na njihovu sveučilištu u Milltownu. Sve je završilo tako da je priveden u zatvor Mountjoy. Nakon toga kad je već izgubio tzv. štap svetog Patrika u sveopćem metežu, deportiran je 29. rujna za Francusku. Na povratku za Le Havre, odveden je zavezan u luđačkoj košulji u umobolnicu Rodeza. Ostaje samo pitanje je li iza tog paralax viewa stajao demon apokalipse ili možda albino patuljak u službi britanske tajne policije?

3.

Rekli smo već da je korespondencija vladajući žanr Artaudova književnoga djela s putovanja Irskom. Ovo vrijedi i za njegovu čitavu spisateljsku djelatnost, a doseže vrhunac s tzv. Pismima iz ludnice od 1937. do 1946. godine iz Rodeza. Zašto, dakle, pisanje pisama prijateljima, suradnicima i različitim službenim osobama, ako u takve uključimo i dr. Ferdièrea, njegova psihijatra koji ga je liječio na klinikama u Rodezu, predstavlja paradigmatsku formu sinteze umjetnosti i života? Na ovo pitanje odgovor proizlazi iz njegova shvaćanja književnosti koja ne stvara dovršena djela. (Vidi o tome: Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, 2005.) Umjesto toga, odnos između tjelesnosti pisanja u sinesteziji crteža i govora krikom i vriskom uvijek stvara probleme njegova svrstavanja u ladice moderne književnosti. Romani koji nisu romani, drame koje to nisu, poezija koja to nije, teorija kazališta i filma izvan uobičajenih okvira i diskursa ‒ nije li to nešto nužno transgresivno i ujedno uznemirujuće jer upućuje na osmišljavanje kaosa njegovim vlastitim jezikom ludila? U ranim nadrealističkim tekstovima Artaud magiju istinskoga života pretpostavlja mrtvoj tradiciji teksta. U manifestima uz projekt kazališta okrutnosti zagovara metafiziku na djelu. Biti znači izvoditi život kao metafizički događaj. U singularnosti ljepote i apokalipse uzdiže se iznad stvarnosti. Otuda pisanje kao hipermanija shizoidnosti više nije narcizam kartezijanskoga subjekta. Iščeznuće subjektivnosti zbiva se kao svijest o nemogućnosti da osoba kao fiksno i postojano Ja bude jamstvo identiteta. Uostalom, njegova su pisma prije putovanja u Irsku svjedočanstvo jedinstvene patnje duha-duše-tijela u kretanju spram sudbine koja mu nije zadana Božjom voljom, već odlukom da u nepokornosti spram svih društvenih institucija zapadnjačke metafizike krene onkraj same transgresije metafizike. (Vidi o tome: Jacques Derrida & Paule Thévenine, The Secret Art of Antonin Artaud, The MIT Press, London, 1998.)

Proročki govor i navještanje nedvojbeno su utkani u ova pisma. Ono što će se dogoditi u neposrednoj budućnosti za Artauda nije tek rasap svijeta kao prostora-vremena kozmičke apokalipse, već ponajprije prostor-vrijeme njegove osobne drame postojanja kao postajanja žrtvom na oltaru apsolutne slobode. Razumjeti otuda zašto pismo ima kraljevsku moć prodora u subjektivnost čovjeka znači otvoriti pitanje o granicama između unutarnjega i vanjskog sloja ljudske egzistencije. Nisu sva pisma ista. Od Platonova Sedmog pisma preko prepiske Abelarda i Heloize do Lacloisovih Opasnih veza pismo prolazi kroz povijest metafizike kao brod u boci kroz olujna prostranstva duše. U Artaudovu slučaju još je zanimljivije što se u ovoj književnoj formi ogleda mogućnost iskazivanja navlastite životne drame. Pismo Marie Dubuc 8. kolovoza 1937. godine zacijelo pripada u taj sklop samonavještenog proroštva. Evo kako Artaud govori o tome.

ʺKrećem na posljednje putovanje i od vas tražim posljednji napor. Poslije toga više vas nikad neću uznemiravati. Duboko sam iscrpljen i umoran od borbe. Evo već je 4 mjeseca otkako nisam ponovno uzeo drogu koju sam uzimao (opijum i derivati) uzeo sam sredstva protiv boli, druge droge i specijalno još jednu drogu koja očito ne može zamijeniti onu prvu, tu koju sam uzimao 17 godina. No, znam da jedna jedina doza te prve za mene znači Smrt, u svakom slučaju smrt strašnog i veličanstvenog Puta na kojem sam se angažirao i koji se otvorio čudom, čudom i sudbinski. (…) P.S. – Sadašnje stanje mog duha istrošenog neprestanom patnjom jest doživjeti napokon da mi se obrati to što zovem ali ne mogu izreći ili umrijeti otrovan u sljedeća 3 mjeseca.
(dodano poprijeko na margini)
Vidjeti u prošlost jednako dobro kao i u budućnost jer stvar stiže iz krajnje daleke prošlosti no mislim da je njezina budućnost blizu, o tome se radi.ʺ (Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 248. i 250. S francuskoga prevela Marija Bašić.)

Iz Artaudovih riječi izbija strahotno iskustvo patnje. Izazvano je onime što se medicinskim rječnikom naziva apstinencijskom krizom. Međutim, to je samo izvanjska strana njegove borbe s demonima. Ono što najavljuje kao posljednje putovanje nije ništa drugo negoli rastrojstvo u Irskoj 1937. godine. Posljednje riječi post scriptuma, napisane poprijeko na margini, označavaju credo njegove duhovne zadaće obrata metafizike. Mogu se mjeriti s mišljenjem Heideggera iz kasne faze pokušaja prebolijevanja metafizike tzv. drugim početkom (andere Anfang). (Vidi o tome: Žarko Paić, ʺDođi, o kraljevstvo nerođenoga: Antonin Artaud i postmetafizičko insceniranje umjetnosti kao životaʺ, u: Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011, str. 273-313.) Kakva je to uopće ʺstvarʺ koja dolazi iz iskona, a budućnost joj je blizu? Očito je da Artaud teži spojiti drevna duhovna iskustva Tarahumare Indijanaca s onim magijskim u biti keltske kulture zapadnih otočja Irske. Spoj pretpostavlja pronalaženje onog istog u razlici, onog što još nije potpalo pod okrutni zakon kapitalističke racionalnosti apstraktne vrijednosti rada. Ništa još nije izgubljeno. No, svijest o apokalipsi kao stvaralačkome ponavljanju sudbine svijeta i vlastitog života nije nikakva imitacija svjetske propasti koja je odavno naviještena u Knjizi Otkrivenja. ʺStvarʺ nije, naravno, nikakva puka stvar ili objekt, već stvar mišljenja kao kazivanja i pisanja. Nije stoga potrebno posebno dokazivati kako Artaud gotovo ničeanski razumije bitak kao vječno ponovno vraćanje onog istog u razlici. (Vidi o tome: Camille Dumoulié, Nietzsche et Artaud: Pour une éthique de la cruauté, PUF, Pariz, 1992.) Modernost nije linearni napredak u smislu kršćanskoga shvaćanja vremena. Posve suprotno, ovdje se radi o stvari mišljenja koja zahtijeva nadilaženje metafizičkih granica postavljenih od novoga vijeka s Descartesom i razdvajanjem na dvije supstancije, duha i tijela. Budućnost ne pripada udaljenoj točki u prostoru-vremenu. Ona je tu, u tendenciji skrivena kao ozbiljenje drevne prošlosti. Zato nema razloga biti uznosito tašt i propovijedati kako je aktualnost u vremenu jedina mjera uspjeha materijalno obogaćenoga života. U pismu, pak, Anne Manson 23. kolovoza 1937. godine s otoka Inishmore, Artaud kaže kako je njegov život ʺozbiljenje proroštvaʺ. (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, translated and edited by Stephen Barber, Diaphanes, Berlin-Zürich, 2019, str. 22.) Valja odmah reći da to ne znači kako on postaje kršćanskom apokaliptikom nadahnuti pisac. Proroštvo nije ovdje mišljeno tek u židovsko-kršćanskome shvaćanju vremena mesijanstva od navještenja dolaska Isusa Krista na svijet do njegove smrti i uskrsnuća. Blasfemija je ionako kao i vježbe zazornosti od samoga početka do kulminacije u pismima iz ludnice u Rodezu 1945. i 1946. godine nešto što ima subverzivni karakter pisanja vlastite egzistencijalne drame. Pobuna samoga života ovdje priziva metafizičke znakove na putu sudbine. Stoga Artaud često u pismima iz Irske rabi mesijanstvom i apokaliptikom natopljene znakove svjesnog žrtvovanja života. Bolest od rane mladosti, ponajprije meningitis, boravak u različitim klinikama, potom ovisnost o heroinu, obilježilo je njegov život patnjom i borbom s unutarnjim i vanjskim demonima. To je paklena sinestezija. Bez nje pisanje ne bi doseglo najviše vrhunce osobne tragedije. Ne mogu se stoga složiti s nekim književno-teoretskim pristupima Artaudovu životu i djelu kako je njegova analiza sebstva i patnje ponajviše utjecala na mistifikaciju koju su od 1960-ih godina patentirali poststrukturalisti da bi stvorili mit ili svojega književno-filozofijskog heroja u borbi protiv institucija kasnog kapitalizma. (Takvu postavku zagovaraju Adrian Morfee u knjizi Antonin Artaud’s Writing Bodies i Jane Goodall u knjizi Artaud and the Gnostic Drama, Clarendon Press, Oxford, 1994.) Nije apologija patnje i žrtvovanja ono što Deleuze u svojim tekstovima o Artaudu uvodi u promišljanje odnosa ʺkritike i klinikeʺ, ʺtijela bez organaʺ, ʺshizo-jezika i ekstrementalnostiʺ. (Gilles Deleuze, Logika smisla, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 82. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Ono odlučujuće za razumijevanje Artauda kao apokaliptičara i luđaka jest njegova pobuna protiv metafizike smisla kao institucionalne represije života koji se oteo kontroli i postao jezgrom rastaljene okrutnosti. U pismu André Bretonu 2. rujna 1937. godine koje je otposlano iz Galwaya pronalazimo nekoliko glavnih točki ove mistične sublimacije. Prvo, on glorificira vođu nadrealista i prorokuje mu veličajnu slavu nakon što je raskrstio s politikom suradnje s francuskom KP. Nasuprot stajalištu zagonetne žene nalik kurtizani i heroini Francuske revolucije Théroigne de Mericourt, prvoj feministkinji, inficirane svezom ʺžidovskoga visokog kapitalizma, i možda čak s visokim katoličkim kapitalizmomʺ, a koja će sagorjeti u plamenu, kako joj Artaud naviješta kao ʺloš glumac i šarlatanʺ, ( Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 26.) Bretonu pripada osobita uzvišenost u času nadolazeće apokalipse. Ono što znamo o njihovu odnosu izvan polemičkoga okružja velike priče o nadrealizmu i njegovoj propasti svjedoči između ostalih i Paule Thévenin. Ona izdvaja Bretona kao osobu na koju se Artaud mogao osloniti tijekom kriznih situacija. (Paule Thévenin, Antonin Artaud: Fin de l’ère chrétienne, Lignes Léo-Scheer, Pariz, 2006. O tome vidi: Sylvère Lotringer, Mad like Artaud, Univocal Publishing, Minneapolis, 2015.) Već u pismu 5. rujna upućeno Bretonu iz Galwaya susrećemo se s Artaudovom stalnom misaonom preokupacijom. Riječ je o sukobu između poganstva i kršćanstva. Čitav niz metafora o Kristu iskupitelju vezano je uz gnostičko shvaćanje bogočovjeka kao čarobnjaka u borbi protiv demona. Artaud govori o poganskoj istini i politeizmu kao vječnoj drami postajanja. No, ono što u teologijsko-filozofijskome smislu izaziva pozornost jest njegovo reflektiranje o ništavilu i praznini. Navodeći Anaksimadra iz Jonske škole grčkih predsokratika tvrdi da se sva bića nužno vraćaju u okrilje iskonskoga bitka, a njihova je bit utoliko okaljana ljudskom pokvarenošću i nikad istinski život nije dotaknuo te ljude čije življenje naliči košmaru punom besmisla. Time što bogove poganstva suprotstavlja kršćanskome monoteističkome shvaćanju uspostavlja se tekstualna veza između rastjelovljenja i utjelovljenja. Imati tijelo i biti tijelom nije isto. Prvo se odnosi na mogućnost duhovne sinteze s ništavilom i prazninom kao uvjetom mogućnosti nastanka svih stvari, dok je potonje prisila na ulazak u svijet kroz formu gnusobe i zazornosti. U Pismima iz Rodeza prije izlaska iz klinike 1947. godine osobito će biti izraženo ovo skatologijsko izokretanje vladajućeg označitelja svih moralnih skrupula. Drugim riječima, Artaud će u temeljnoj dogmi kršćanstva o utjelovljenju Boga prepoznati teologijsko nasilje nad mišljenjem i življenjem. Njegovo pisanje protiv Boga imat će posve drukčije značenje od ateologijskoga obrata, koji nema nikakve veze s ateizmom. Umjesto toga, posrijedi je jezični i duhovno-duševni performans subverzije svekolike kršćanske ere u znaku obuzdavanja istine o čistoj tjelesnosti bez prazne transcendencije. (Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, 2005, str. 171-172.) Uz ovaj gnostički zaziv iskazivanja ʺvječne pravdeʺ nad ljudima koji ne zaslužuju milost prosvjetljenja, Artaud završava pismo Bretonu na uistinu tajanstven način. Inscenirajući kabalističke znakove i uzdajući se u tarot i numerologiju, on na kraju pisma nalivperom ostavlja brojeve-znakove (5 9 2 14 2 7 7) i kaže kako se

ʺpotpisuje ovdje posljednji put svojim vlastitim imenom, a nakon toga uzet ću drugo ime. ANTONIN ARTAUD.ʺ (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 34.)

4.

U pismu André Bretonu iz Galwaya 8. rujna iskazuje se bijes na način kojim moderni svijet uspostavlja svoju moć nad čovjekom. Uz izljev antisemitizma i prezira tzv. visokog kapitalizma, što ima katkad krajnje negativne konotacije njegovih refleksija jer smatra da su Židovi-bankari stvorili takav moderni svijet, Artaud govori o tome kako je njegovo poslanstvo ʺiznova uspostaviti ideju vječnoga Boga u svijesti svakog pojedincaʺ. (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 38.) Pismo završava riječima kako napušta Galway i kreće prema svojem usudu. Bog i božansko, kako smo već vidjeli, u njegovim apokaliptičkim vizijama dvojništva s onim povijesno-tekstualnim iz Knjige Otkrivenja pisane rukom prognanika i disidenta Ivana na grčkome otoku Patmos, ne može se jednoznačno poistovjetiti s razumijevanjem tradicionalne metafizike kao onto-teologije. Njegova je opsesija gnostičke naravi. Bog se za gnostike pojavljuje kao okrutni i sveprisutni tvorac svijeta koji se pokazuje kao djelo prepuno manjkavosti i u bitnome određeno grešnom poviješću ljudskoga pada. No, ovdje valja dodati da Artaud od rastrojstva u Irskoj pa do Novih zapisa iz Rodeza ima uistinu navlastito ekscentrično stajalište kad je riječ o odnosu božanskoga i ljudskog. Naime, za njega je stvaratelj svijeta, to jest Bog, u nužnome sukobu s čovjekom imenovanim Antonin Artaud. Otuda u božanskome beskraju neprestana borba za postajanjem drukčijim, za mogućim usavršavanjem njegova djela. Ta nedovršenost stvaranja razlog je i korelativne spisateljske nedovršenosti. Artaud tako nešto zagovara od samih početaka svojeg književnoga djelovanja. To je moguće razabrati još 1924. godine u Prepisci s Jacquesom Rivièreom (Correspondance avec Jacques Rivière). (Antonin Artaud, Correspondance avec Jacques Rivière, Gallimard, Pariz, 1968.) Pitanje o jeziku i tijelu postaje pitanje o ʺvlasništvuʺ i ʺkontroliʺ nad tekstom, jer onaj koji piše preuzima ove ovlasti od Boga. Poezija je tada za Artauda bila prototip kazivanja međusobnog odnosa Boga i umjetnika. No, s vremenom je povjerenje izgubljeno. Svijet se raspao u kaosu i entropiji uoči nadolazećega svjetskog rata i tako je postalo bjelodano kako skladan odnos religije i poezije više nije moguć. Ono što proizlazi iz cjelokupne Artaudove obuzetosti prepiskom kao temeljnom formom umjetničkoga kazivanja bez posredovanja, jer samo je pismo medij uspostavljanja odnosa između Ja i Drugih, nedvojbeno pripada sintezi proroštva i vidovnjaštva. Govor vizija prethodi svakoj apokaliptičkoj verziji književnosti. U slučaju Artauda posrijedi je spoj gnostičkoga shvaćanja svijeta i nadrealističke retorike povezane s ezoterijom, mistikom i magijom. Prethodnik ovog vidovnjaštva u francuskoj modernoj poeziji zacijelo je Arthur Rimbaud s njegovim mladenačkim Pismima Vidovitoga (Lettres du voyant) iz 1871. godine. Kao što je poznato, u tim se pismima nalazi onaj glasoviti iskaz o sebstvu koji je netko Drugi, o udvajanju i dvojništvu bića koja se u stvaralačkoj sinesteziji podudaraju u razlici kao pretpostavci svakog budućeg sjedinjenja. ʺKrivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. (…) JA, to je netko drugi.ʺ (Arthur Rimbaud, ʺPismo Georgesu Izambardu, 13. svibnja 1871.ʺ, u: Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982, str. 143. S francuskoga preveo Zvonimir Mrkonjić.) Biti vidovitim ne znači tek imati osobite spoznajno-opažajne mogućnosti uvida u bit stvari koje se zbivaju u protijeku vremena i dolaze iz vremenske dimenzije budućnosti. Vidovitost kao proročka mogućnost sagledavanja onog nadolazećega nije dana iz racionalnog temelja ljudske spoznaje. Njezina je nesvodiva bit u intuiciji. Bit intuicije, pak, proizlazi iz nadilaženja granica ukorijenjenosti u zemlju i njezine zakone. Nije nimalo začudno zbog čega se umjetnosti od davnine pripisuje ova druga i drukčija vrsta spoznaje od logičkoga uvida u stvarnost. Samo vidoviti u punom smislu zaslužuju milost spoznaje koju Leibniz određuje božanskim prerogativima intuitus praesensa. Vidjeti u budućnost odmah i neposredno, bez ikakvog posredovanja znanosti i tehnike, znači biti ʺorfički vidovnjakʺ. Kad se tako postave stvari, onda je ludilo uvijek svjesna žrtva sudbine koja vodi vidovitoga kroz život. Prethodnike je Artaud mogao lako prisvojiti i dati im auru vlastita žrtvovanja za stvar koja je tu iz vremena daleke prošlosti i koja dolazi iz budućnosti. To su Nerval, Van Gogh i Nietzsche, iako bi svakako ovdje valjalo priključiti i Hölderlina. Ludilo i vidovnjaštvo kao da su neprekoračivi horizont ove strahotne granice između svjetova božansko-ljudske igre do kraja svijeta. U pismu Anne Manson 8. rujna iz Galwaya ovo se razvija do pokušaja objašnjenja Artaudove uloge i zadaće na zemlji. On pritom jasno pokazuje da je svoja putovanja poduzeo da bi se ispunilo proroštvo. Jer bez dolaska Apokalipse nema novog doba koje će doći. Stoga spominje Meksiko i španjolske anarhiste u građanskome ratu koji upravo te 1937. godine dobiva zastrašujuće razmjere. No, ono što Artaud želi nije svedivo ni na kakav politički anarhizam jer je ovaj uvijek i jedino u težnji narcističkoga ozbiljenja ljudskoga sebstva. Potrebno je mnogo, mnogo više od toga.

ʺ…Čovjek s Istinom, Čovjek s Ljubavlju, mislim s Ljubavlju Istine.ʺ (Antonin Artaud 1937 Apocalypse – Letters from Ireland, 14, August to 21 September 1937, str. 42)

Završavam s navođenjem mjesta iz Artaudove prepiske iz Irske 1937. godine. Dostatno je još kazati da se na mnogim stranicama ove apokaliptičke drame njegova psiho-rastrojstva uvijek ponavljaju isti simboli ‒ od Antikrista, neljudskoga poretka svijeta, metafizičke tajne postojanja, borbe s demonima, do prezira Francuza kao nacije utonule u svoje luksuzne užitke i izvanjsku opsjednutost stvarima. Sve što je Artaud iznio u fragmentarnoj kaotičnosti svojih pisama u kojima vrlo rijetko opisuje krajolik Irske i gradove kroz koje je u posvemašnjem duhovnome neredu prolazio da bi ga zatvorili i napokon s luđačkom košuljom u Le Havreu u Francuskoj odveli u azil Rodeza, sve je to svojevrsni Shizo-križni put. A njega je sam proročki najavio u scenariju filma Osamnaest sekundi (Les dix-huit secondes) 1924-1925.

ʺBacaju se na nj. Vežu ga u luđačku košulju: odnose k luđacima. Postaje stvarno lud. Prizor čovjeka koji se bori s rešetkama. Naći ću ja središnji problem, viče, onaj na kojem svi ostali vise kao bobe na grozdu […] No, neka revolucija pomela je zatvore, azile, vrata azila se otvaraju, oslobođen je. Ti si taj mistik, viču mu, ti si Gospodar svih nas, dođi. A on ponizno reče ne. Ali oni ga dovuku. Budi kralj, rekoše mu, popni se na prijestolje. I on se drhćući popne na prijestolje […] (Navedeno prema prijevodu Marije Bašić u njezinom pogovoru knjige Antonin Artaud, Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 301-302.)

U potrazi za okultnim vratima iskona u Irskoj te fatalne 1937. godine Artaud je dovršio vlastito proroštvo i vidovnjaštvo. Događaj njegova rastrojstva bio je više od Shizo-raspada svijeta kakav se diljem Europe survao u bezdan. Apokalipsa u njegovu slučaju nije nikad bila shvaćena kao ponavljanje Knjige Otkrivenja u duhu moderne tragedije bitka. Bio je to događaj izvedbe samoga života kao egzistencijalne patnje čovjeka onkraj svih granica ovog svijeta bez mitopoetske vatre stvaranja. Bio je to događaj s kojim je ideja same umjetnosti završila u luđačkoj košulji i nikad se više nije vratila u život aposlutne slobode. Ludi Francuz zagledan u blještavilo neba ponad aranskih otoka hodao je ovom zemljom poput mjesečara i orfičkoga vidovnjaka, vječito gladan svojeg prvog i posljednjeg beskraja.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026