Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Doba Nemezisa

Doba Nemezisa

1. 20. stoljeće bilo je u znaku suprotstavljanja liberalne demokracije i totalitarnih političkih poredaka u svijetu. Tzv. Hladni rat ideologijski se vodio, Hayekovim riječima, između ideja ‘slobode’ i ‘ropstva’. Naravno, ovaj maniheizam je konstrukcija za potrebe jedne linearne dijalektike povijesti kakva je, uostalom, bila ona koju je izveo Fukuyama 1992. godine u knjizi The End of History na tragovima Kojèvea i njegovih analiza Hegelove Fenomenologije duha. Je li 21. stoljeće, a nalazimo se u njegovoj trećoj dekadi, nastavak iste binarne logike drugim sredstvima ili možda ipak nešto drugo? Moj je odgovor podastrijet eksplicitno u knjizi The Return of Totalitarianism – Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022. U posljednjem poglavlju, koje je naslovljeno ‘Power, Mass, and Brutality: Putin’s War Machineʺ, str. 197-218., nastojao sam pokazati da je narav tzv. autokratske vladavine Putinovoga ratnoga stroja neoimperijalnoga karaktera ono što nije ni obnova nacizma niti staljinizma drugim sredstvima, osim na simboličko-imaginarnoj strani patchworka ideologije kao terora i totalne kontrole prema vani i unutra, odnosno koloniziranjem tzv. vazalnih država i državnom represijom prema političkim protivnicima u formalno demokratskome djelovanju države i društva. Umjesto toga, riječ je o novome političkom fenomenu izgradnje autoritarno-autokratskoga poretka koji, doduše, po analogiji ima totalitarne značajke, ali ono što ga navlastito odlikuje jest trijada nove ideologije, terora i totalne kontrole. Što to znači? Ništa drugo negoli da se susrećemo s ‘praznim središtem moći’, pa autokratski Vođa za razliku od totalitarnoga diktatora, u ovome slučaju Putin ili kineski vladar Xi Jinping, ne vladaju više tako što im je potreban kolektivni um i organizacija komunističke partije kao sekulariziranoga božanstva na zemlji. Partiju zamjenjuje nacionalno-ideologijski sustav terora i totalne kontrole države kao novoga imperija koji konstruira subjekt vladavine, dakle ‘narod’, ili populistički ili fundamentalistički. U Putina je to neotradicionalni savez ikone i sjekire, ruskoga nacionalizma i pravoslavlja, a u kineskome slučaju nastojanje da se evolutivno ideja velikog kineskoga carstva od razdoblja drevnih dinastija preko komunističke izgradnje nacije s Mao Dze Dongom do danas pokaže kao kontinuitet povijesti u eshatologijskome smislu. Vladavina je, dakle, u znaku logike i-i, a ne ili-ili. 2. Autokratski poretci su trijada hibridnosti, eklektičnosti i sinkretičnosti. U njima se zbiva ono što bismo nazvali fašizmom 2.0 i staljinizmom 2.0, ali ne više tako da bismo poput Marxa mogli kazati da se povijest ponavlja prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Ono što čini poteškoću u određenju ovog ‘novoga totalitarizma’ 21. stoljeća svodi se upravo na njegovu političku ‘bit’. Naime, svi mjerodavni klasični teoretičari totalitarizma od Hanne Arendt, Franza Neumanna, Carla J. Friedricha, Raymonda Arona tvrde da je autokracija u načinu vladanja državom i društvom s onu stranu liberalno-demokratskih načela novovjekovlja poput odvojenosti države i društva, države i religije, trodiobe zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ono što uspostavlja logiku Moći uz pomoć trijade Vođe-Partije-Vojske odnosno represivnoga aparata izvršenja. No, problem proizlazi otuda što je totalitarizam u 20. stoljeću bio u znaku totalnoga pokoravanja Drugoga njegovim uništenjem i istrebljenjem u koncentracijskim logorima. Nacistički sustav logora za deportaciju Židova i staljinistički Gulag za deportaciju unutarnjih ‘neprijatelja’ zasnivali su se na ideji permanentnoga terora i destrukcije svih oblika liberalnih odnosa u onome što Hegel naziva strukturom objektivnoga duha od obitelji, društva do države. 21. stoljeće nije više stoljeće koncentracijskih logora za prokazane Druge, već totalna kontrola Drugoga uz pomoć tehnosfere, spoja umjetne inteligencije i biopolitike u agambenovskom značenju te riječi, što znači da je umjesto eksterminacije Drugoga na djelu njegovo neutraliziranje i suspendiranje. Progon i izgon manjina, etničkih skupina, političkih protivnika zbiva se kao strategija čišćenja geopolitičkoga prostora suptilnim metodama, delezovski rečeno, deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Da bismo još više pojasnili ovu bitnu razliku, koja je doduše kako bi rekao Freud u duhu ‘narcizma malih razlika’, vratit ćemo se analizi političkoga autoriteta u Hanne Arendt. Ona, naime, kaže da svi ʺoni koji moderne diktature nazivaju ‘autokracijama’, ili zamjenjuju totalitarizam za autoritarnu strukturu, implicitno su izjednačili nasilje s autoritetom, a ovo uključuje one konzervativce koji pojavu diktatura u našem stoljeću objašnjavaju potrebom da se pronađe zamjena za autoritet.ʺ (Hannah Arendt, ‘Što je autoritet?ʺ, u Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996., str. 18-19. S engleskoga prevela Tatjana Sekulić.) Uglavom, Arendt razlikuje između tiranskoga, autoritarnog i totalitarnog sustava. No, ono što određuje svo troje povijesno-epohalno uspostavljenih političkih poredaka vladavine od starih grčkih tiranija do nacizma i komunizma u 20. stoljeću te do Putina i Jinpinga, nije ništa drugo negoli samo-vladanje vladara s bezuvjetnim prerogativima Moći. Autokracija je, dakle, bit vladavine uz pomoć neograničene uporabe nasilja i različitih tehnika pokoravanja i koloniziranja Drugoga. Njoj u temelju očito stoji autoritet, ali ne kao tradicijom prenesena poslušnost podanika Vođi, nego kao svojevrsna transcendentna forma Moći koja pretpostavlja vertikalnu strukturu njezina izvršenja. 20. stoljeće bilo je u znaku apsolutnoga reza spram prosvjetiteljske eshatologije Uma i kozmopolitskoga poretka vladavine znanja i racionalnosti. Usto, totalitarizam je bio poredak političke vladavine koji nazivamo singularnim i nesvodivim, jer nema pandana u povijesti. Zato su mnogi teoretičari pod svaku cijenu nastojali pronaći bilo kakve, pa makar i hermetične i misteriozne veze s tradicijom da bi logika kauzaliteta u znanstvenom smislu mogla biti od koristi i u objašnjenju Auschwitza i Kolime. Arendt je najadikalnije postavila stvari drukčije time što je totalitarnu vladavinu odredila pojmovima kontingencije, emergencije i nadilaženja okvira prosvjetiteljske vizije budućnosti. Ključ za uspon totalitarizma je raspad novovjekovne ideje suverenosti nacije-države i prelazak u ono stanje koje, usput, najbolje definira Carl Schmitt u Nomosu zemlje kad koristi moćan njemački izraz ‒ Groβraum. 3. Zašto je autokracija bit totalitarizma i ujedno ono što nužno ne mora dospjeti do njegove forme i prakse realizacije radikalnoga zla u povijesti? Zato što je riječ o modusu kojim se Moć uspostavlja kao političko stanje vladavine nad Drugim bez izvanjske legitimnosti države i društva. Autokratski vođe su tirani i diktatori bez tiranije i diktature. U 21. stoljeću njihov je okvir djelovanja u hibridnosti i fluidnosti mreža kojim tri temeljne ideologije kao politička artikulacije ideja vladaju Groβraumom. To su fundamentalizam, populizam i neoliberalizam. Pogledajmo kako Putin vodi ekonomiju Rusije, a kako je to u Kini. Naravno, kapitalistička industrijalizacija i tehnologiziranje provodi se uz pomoć oligarhije i državno-partijskih managera. Zbog toga je struktura vlasništva korporativno-imperijalna, kako to ponajbolje svjedoči kineski div HUAWEI. Ono što autokratskome vladanju u 21. stoljeću daje komparativnu prednost pred svim fomama tradicionalno ‘slabih’ liberalnih demokracija jest upravo ono što Arendt odriče kao glavnu značaju autoriteta. Riječ je o normaliziranju nasilja i svekolike represije u svrhu pragmatičkih interesa Vođe i njegove vizije vladavine svijetom. Drugim riječima, hibridni autokratski poretci u 21. stoljeću su umreženi međusobno i nalaze se, paradoksalno, u neprestanom ‘konfliktnome dijalogu’ i konsenzusu s liberalnim demokracijama jer je korporativni kapitalizam sve drugo a ne apoteoza tolerancije i povjerenja. Naprotiv, korporativni kapitalizam zasniva se na Vođi koji je narcističko-patološki autokrat, kao što je to Donald Trump. Stoga bit autokratske vladavine danas u trijadi ideologije, terora i totalne kontrole pretpostavlja dekonstrukciju tradicionalnoga pojma autoriteta. Nije to više nikakva izvanjska niti unutarnja moć kojoj se bezuvjetno i razumno pokoravaju Drugi, nego Moć brahijalne vladavine s pomoću strukturnoga nasilja koje spaja ekonomiju-politiku-kulturu kao autopoietičke sustave umrežene u Groβraumu. 4. Bit je autokracije u bezuvjetnoj volji za moć u granicama totalne kontrole koja se ne može srušiti smrću ili nasilnim svrgavanjem Vođe zato što je poredak u stanju, rekao bi Gilbert Simondon, metastabilne ravnoteže. Jamči ga upravo misteriozna moć Tradicije. Uz pomoć političke religije kao duhovne supstancije vladavine ona nastavlja sa savezom ‘ikone i sjekire’ i kad je Vođa neutraliziran i suspendiran, jer je bit autokracije u 21. stoljeću u uspostavljanju logike djelovanja izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand) na globalno-planetarnoj razini. To vrijedi i za demokracije i diktature. Ima li uopće izlaza iz ove no-way-out situacije?

May 20, 2024
Panika u Groβraumu

Panika u Groβraumu

U prepisci s Alexandrom Kojèveom 1950-ih Carl Schmitt je iznio tvrdnju da je s Hegelovom filozofijom povijesti, politike i prava završena veličajna zapadnjačka metafizika. Tada je već napisao posljednju veliku knjigu iz onog što bismo nazvali područjem geopolitike naslovljenu Nomos Zemlje. Kojève je tih godina odustao definitivno od filozofije, ali ne i od vlastita angažmana u promicanju ideje Europe ponajprije kao ekonomsko-tehnokratskoga upravljaštva. Iznimno je zanimljivo da su njegova putovanja Azijom bila nadahnuta idejom stvaranja buduće kozmopolitske države koja će sjedinjavati kapitalističku modernizaciju i uspostavljanje posthistorijskih elemenata za razvitak tzv. društvenih odnosa poštujuću pluralnost ljudskih kultura. Sve u svemu, ništa ga nije moglo razuvjeriti da idemo prema novom modelu ekonomsko-političkih odnosa koji će spojiti kapitalizam i socijalnu integraciju tzv. Trećega svijeta nakon kraja kolonijalizma kakav je u povijesti bio zapadnjački način osvajanja prostora diljem svijeta. Kao posljednji veliki hegelovski mandarin 20. stoljeća, Kojève je političko djelovanje smatrao samo uvjetom mogućnosti racionaliziranja tzv. ljudske prirode. U tom smislu može ga se smatrati zagovornikom esencijalizma i supstancijalizma u provedbi ideja zapadnjačke filozofije kao metafizike povijesti, politike i prava. Ono što preostaje nakon ‘kraja povijesti’ nije ništa drugo negoli Moć totalnoga upravljaštva, što bi Foucault nazvao gouvernementalité, vladavina ekonomije kao kulture koja označava mnoštvo međusobno povezanih stilova života. Kojève je, zapravo, idealni hegelovski postmodernist iako ga u tumačenjima ovog pojma koji je s Lyotardom doživio teorijski vrhunac, nitko gotovo i ne spominje. U prepisci sa Schmittom, kako sam to ekstenzivno pokazao u svojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., Kojéve ono političko i politiku reducira na ono ekonomsko i ono kulturalno. Za razliku od njega, Carl Schmitt, kako sam to izveo u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., u pojmu političkoga i politike uvidio je nešto Unheimliche. Nakon što je ustvrdio u Nomosu Zemlje da je doba nacija-država prošlo, pokazao je ipak da nužnost da se čovjek kao zoon politikón umjesto borbe oko etičko-moralnoga, estetskoga i ekonomskoga priznanja vlastite osobnosti dokazuje u onome što je neodredljivo bilo kakvim upućivanjem na prvi uzrok i posljednju svrhu djelovanja. Schmittu se činilo nemogućim dokinuti uvjete mogućnosti povijesti kao što su to države i njihovo uzdignuće u imperijalne poretke a da se bestemeljnome temelju svakog zamislivoga povijesnoga događanja ne odredi drukčiji egzistencijalni način zajedničkoga bitka s onu stranu svođenja političke borbe na ekonomsko natjecanje na tržištu. (Vidi o tome popratne komentare Erika de Vriesa, priređivača i prevoditelja prepiske na engleski: „Discussion: Alexandre Kojève – Carl Schmitt Correspondence and Alexandre Kojève, ‘Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, Vol. 29, br. 1/2001., jesen, str. 92. i 105. Isto tako i moju studiju naslovljenu “Razbijanje Napoleonovskoga koda: Ima li još Europa političku budućnost?”, u: Doba oligarhije, str. 163-218.) Političko i nadalje ima svoj nomos i u doba koje je Schmitt nazvao Groβraum, a odnosi se na globalno-planetarni udes čovjeka koji mora htio ili ne htio izboriti svoje novo političko određenje u procesu imperijaliziranja i koloniziranja svijeta. Drugim riječima, političko kao sfera tymosa ili platonski kazano ne-odredljivosti ljudske biti koja u sebi obuhvaća ono iracionalno i ono što od Homera i Ilijade nazivamo srdžbom zbog uvrijeđenoga ponosa i pomanjkanja priznanja osobe, naroda, države, imperija ostaje gotovo misterijem onog, ničeanski kazano, ljudskog-odviše-ljudskoga. Schmitt je, naravno, antiesencijalist i dekonstruktivist čitave zapadnjačke metafizike politike, a osobito liberalizma, Hegela-Marxa i istodobno je autor najpronicljivije postavke o biti moderne politike koju je iznio u svojoj Političkoj teologiji. Politika je postala ništa drugo negoli sekulariziranje teologije. Ako je Bog neutraliziran i suspendiran iz nje, onda je jasno da na njegovo mjesto mora dospjeti narod u formi nacije-države s idejom suverenosti, kralj-monarh ili Korporacija koja sjedinjava moć kapitalističke ekonomije i različite forme političke vladavine od vjerske ili rojalističke diktature, parlamentarne demokracije do onog što je na uistinu paradoksalan način ‘prešutio’ iako nije bio nikakav Hitlerov službeni ‘politolog’, kao što ni Heidegger nije bio Nazi-filozof, iako su obojica bila više ili manje antisemitski nastrojena. Schmitt nije objasnio kao najznačajniji politički mislliac 20. stoljeća fenomen nastanka i biti totalitarizma, već su to teorijski artikulirali Hannah Arendt, Franz Neumann, Raymond Aron, Eric Voegelin i Carl. J. Friedrich. No, posve je bjelodano da je Schmitt podario možda i politologijski najlucidnije pojmovno-kategorijalne alate za posttotalitarno stanje u kojem politika iznova biva usmjerena u ne-političke vode ili Boga ili Tehnologije u vidu tehnokratskoga upravljaštva. Mnogi će se tzv. politički analitičari i geopolitičari posebno upinjati s visoka da objasne kako su se obojica mislioca kraja povijesti i kraja nacije-države grdno prevarili, ponajviše Kojève sa svojom faktički kantijanskom ‘utopijom’ kozmopolitske univerzalne države, a Schmitt zato što je olako navodno otpisao nacije-države. Ma nemojte, molim Vas, pa zar je teško ne vidjeti kako u trećoj dekadi 21. stoljeća imamo konačno čistu situaciju u kojoj u nomosu nove zemlje razabiremo samo na djelu sukobe imperijalnih poredaka moći, SAD-a, Rusije i Kine, te potencijalno i Indije, oko onog što Deleuze i Guattari nazivaju deteritorijaliziranje/reteritorijaliziranje, a da s druge strane svijet u svojoj realizaciji potencijala tehnosfere postaje samo i jedino kibernetički svijet posthumanoga stanja u kojem AI odlučuje o formama upravljaštva u korporativno organiziranome kapitalizmu stalnog osvajanja i razdiobe teritorija za daljnja ulaganja Kapitala. Ni Kojève ni Schmitt nisu stoga kardinalno pogriješili, već su kao bitni mislioci političkoga i politike još 1950ih godina jasno razabrali više ili manje kojim smjerom će krenuti ono što preostaje od biti čovjeka i svjetske povijesti. Kinezi i Indijci nisu nikad bili dosad imperijalisti i kolonizatori svijeta. No, sada su na putu da to postanu jer logika izvođenja globalno-planetarne Moći ne ostavlja mnogo vremena za odgodu i odlaganje onog što je nužno. I na kraju, o čemu uistinu govori podnaslov moje knjige Doba oligarhije? Govori o stanju od informacijske ekonomije, a njega paradigmatski obilježava mišljenje Kojèvea, do politike događaja, a njega paradigmatski obilježava mišljenje Carla Schmitta. U oba slučaja riječ je o pokušaju pronalaženja onog puta u politici, državi i pravu koji će prevladati Hegela. No, oboje, i ekonomija i politika, u svezi informacije i događaja, tehnosfere i slobode, ostaju bez temelja i bez biti. Umjesto toga, imamo samo jedan fundamentalni problem tzv. posthistorijskoga stanja s njegovom dosadom jednolikosti kapitalističkoga upravljaštva i s njegovim egzistencijalnim rizikom svagda novog ratnoga stanja i razaranja svijeta uopće.

May 19, 2024
Ovo nije doba lampe

Ovo nije doba lampe

Sve su ljudske prispodobe određene položajem u prostoru. Sve su istinske riječi iskrsle iz vremena kao iskonskoga bezdana svjetla i tmine. Početak mišljenja, onaj treperavi trenutak kad u bljesku svijeta kao misterija nastaje suodnos riječi i stvari, već je uvijek obilježen svjetlosnim učinkom da «ima» tako nečeg kao što je govor, objelodanjivanje, pokazivanje fenomena u svojoj čistoći. Povijest filozofije i povijest umjetnosti u dubljem značenju pojma povijesnoga od pukog protijeka vremena kao onog «sada» koje više nije i koje još nije na začudan nam način govori jedno te isto – žudnju za stapanjem s izvorom svjetlosti sve do posvemašnjeg nestanka u njezinoj apsolutnoj brzini. Znamenovanja riječi nema bez «predmeta» iskonskoga rasvjetljenja. Astralno-lunarni sustavi drevnih religija posvećuju pojavljivanju bića u znaku svjetlosti svu otajstvenu moć izricanja. Zato je istinski nemoguće govoriti bez prizivanja onog nadzemnoga koje tek omogućuje podzemni svijet mrtvih – boga filozofa, lakanovskoga Velikog Drugoga, hajdegerovskoga «događaja», derridijanske igre raz-luke bitka i bića iz podrijetla svjetlosnoga izvora. Što uopće govori riječ svjetlostu izvornome značenju ako ne ono spajajuće u riječima svijet i svjetlo? Kako određujemo epohe? Oholost proizašla iz uvjerenja u napredak našeg vremena na ishodu metafizičkoga Zapada još uvijek povijest dijeli na stari, srednji, novi vijek i nešto što posve neodređeno zovemo modernošću, post-modernošću, čistim ništa jaza povijesnih svjetova. Stari je vijek zatvoreni krug u samome sebi, orfički kotač vječnosti koji ne poznaje iluziju o napretku. Srednji nam je vijek «doba mraka» ma koliko se god francuska nova historija od Fernanda Braudela do Georgesa Minoisa upirala odagnati takvu sliku svijeta kao pogrešnu, ili iz njega poput Johana Huizinge izvući apokaliptičku misao dekadencije, smrti epohe u metafori jeseni kao sumračnoga godišnjega doba u kojem se svjetlost zastire do smiraja blagoga iščeznuća. Novi je vijek doba prosvjetiteljstva. S njime konačno mehanička, samopokrenuta ljudska moć stvaranja jasne i razgovijetne spoznaje stvari (clare et distincte iz Descartesovih Meditacija o prvoj filozofiji) briše granice između prirodne svjetlosti i ljudskoga mraka. S prosvjetiteljstvom svijet postaje beskonačna iluminacija. I zacijelo nije slučajno da će navjestitelj epohe totalne modernosti («Treba biti apsolutno moderan!«), pjesnik-prokletnik Arthur Rimbaud svoje posljednje poetske fragmente nazvati Iluminacijama. Apsolutna modernost svijeta bez slike, jer je sam svijet postao slikovna zgoda svakog mogućeg predmeta kao «ikone» u hiperrealnome prostoru virtualnosti, sagorijeva u vječnoj «luči» blistavih gradova. Što je Rimbaud poetsko-fantazijski vidio kao «iluminativnu» povijest onog što predstoji svijetu postavljenom na temelje znanja, moći, osvojene svjetlosti s kojom prirodno postaje tehno-poetsko, dovršava se danas u našim zasljepljujućim sferama uma. Kulturpesimistički filozof nove lumino-kinetike, Paul Virilio, preobrazit će proročki govor poetskoga vidovnjaka u logičke metafore stvarnosti koja nas ne okružuje, već koja nas usisava. «Mi smo prvi naraštaj u povijesti koji je svjedočio osvajanju prostora, ali nadasve brzine koja je omogućila osvajanje stvarnog vremena trenutnosti, a istodobno prisustvujemo o otkriću posljednjeg oblika energije, KINEMATSKE ENERGIJE, energije ‘u slikama’, ili, ako hoćete, ‘u informacijama’, koja se na taj način nadovezala na potencijalnu i kinetičku energiju.» Svjetlost je energetička moć novoga doba. Ali istodobno i njegov temeljni problem. Dostatan je samo jedan katastrofični trenutak, onaj «strašni čas» iskliznuća iz sustava svjetske osvijetljenosti da se svijet od iluminacija vrati u stanje pretprirodnoga mraka. Ako više nema prirode, onda je i mrak postao kulturalni fenomen, nekovrsna druga priroda. Ako više nema slikarstva od trenutka kad je lumino-kinetička umjetnost suvremenosti šezdesetih godina 20. stoljeća sliku nadomjestila «događajem» rasprskavajućih svjetiljki u snopu spram zaslijepljenoga motritelja, onda ni prijelaz od voštanice do lampe više ne znači drugo no podsjećanje na neku davnu prošlost u kojoj su flamanski majstori i Georges de la Tour stvarali iluziju povjerenja čovjeka i okolnoga svijeta. U trenutku katastrofičnoga događaja sve odjednom pokazuje da napredak nema veze s ljubavlju spram svjetla/mraka, nego da je u njegovu oholome habitusu već upisan znak ravnodušnosti spram vremena uopće. Dostatno je, dakle, da nestane električne struje iz nepoznatih razloga. Može to biti tzv. elementarna nepogoda poput snježne dionice, kako je pjevao Paul Celan, da se iznova vratimo lampi. Što nam još govori ta zagonetna, mistična riječ/svjetlo u predmetu rasvjetljenja intimnoga prostora poput kuće, stana, sirotinjskoga svratišta, stare gradske ulice, primjerice u praškim labirintima Kafkine «zlatne uličke» ili u maglovitim noćima Zagreba, kad se niz Opatičku ulicu sve do Kamenitih vrata spušta neka nepoznata prikaza? Ne treba prizivati «svjetlost voštanice « suptilnoga fenomenologa Gastona Bachelarda da bismo u bljesku shvatili kako lampa omogućuje drugi način doživljaja svjetlosti, kako je zapravo riječ «o» posljednjoj mogućnosti svijeta slike kao ljubavnoga razgovora čovjeka sa stvarima oko sebe blago osvijetljenih/zamračenih. Neprozirnost svijeta uvjet je mogućnosti da bi slika uopće zasjala. Jer što još može sjati u apsolutnoj brzini svjetlosti? Lumino-kinetika hiperrealnosti nove umjetnosti života megalopolisa više nema razloga za blagost spokojstva. Gdje je sve brzina i svjetlost se od blagosti lampe preobražava u visokooptičku strukturu vidljivosti koja se mjeri svjetlosnim signalima digitalizirane slike video-arta ili, pak, one vrste skenirane svjetlosti CT-zraka koje nam sve što jest oslikavaju «hiperrealistički». Ne, ovo nije doba lampe. Kao što ovo nije doba slikarstva i pjesništva, jer je svijet bez slike slikovno tiranski upućen motriteljima kao subjekt-objektima događaja, tako je ovo doba digitaliziranih svjetiljki doba nepodnošljivo vječne Ivanjske noći. Govor o lampi doista je nostalgija za onom vrstom svjetlosti koja još bijaše primjerena ljudskome doživljaju svijeta kao iskonske slike. Lampa je riječ koja i na engleskome, njemačkome, francuskome, hrvatskome još uvijek «gori « istim sjajem. U sinonimnim značenjima ta ista, starinska riječ koja zvuči srodno na već spomenutim jezicima smjera različitim tvarnim oblicima rasvjetljenja: od voštanice, petrolejske lampe sa stijenjem, ručne svjetiljke, žarulje, tinjalice, noćne lampe, plamenice, lučne svjetiljke do neonske cijevi. Njezina sveprožimljuća, apstraktna narav toliko je «konkretna» da ne treba posebno upućivati na što mislimo kad mislimo na nju. Svaki oblik ukorijenjenosti-u-svijetu iziskuje «svoju» lampu. Kulturna povijest Srednje Europe, primjerice, nemoguća je bez figure kandelabra i čovjeka koji pali i gasi ulične svjetiljke. Književnost Musila, Brocha, Kafke, Krleže i Kiša u blistavoj arhi-teksturi jednog već zaboravljenoga svijeta počiva na svjetlosti lampe. Ona je utjeha pred olujnim vremenima, mistika prošlosti, pa čak i strahotni privid budućnosti u znaku nove tiranije svjetla. Hrvatsko moderno pjesništvo 20. stoljeća u dvije je pjesme, posve različitih nadahnuća i poetike, na blistav način potvrda postavke da je lampa metafizička riječ ljubavi i smrti, ekspresionističke erotične slikovnosti i socijalno-melankolične glazbe. Pjesma Antuna Branka Šimića «Ljubav II« (Zgasnuli smo žutu lampu/Plavi plašt je pao oko tvoga tijela/Vani šume oblaci i stabla/Vani lete bijela teška krila/Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu/Moje ruke svijaju se, žude, mole/Draga, neka tvoje teške kose kroz noć zavijore, zavijore/Kroz noć kose moje drage duboko šumore/Kao more) i Dobriše Cesarića « Balada iz predgrađa» (I lije na uglu petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu/ Na debelo blato, kraj staroga plota, i dvije tri cigle na putu/ I uvijek ista sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka/ I s licem na kojem su obično brige, prođe je u par koraka/ Al’ večeri jedne nekoga nema, nema a moro bi proć/I lampa gori i gori u magli i već je noć…) U obje pjesme nisu bitni tzv. «subjekti» ꟷ imaginarni ljubavnici, sirotinja i netko tko bolestan leži – već uvjet njihove mogućnosti u izricanju estetske istine neprozirnoga svijeta. Zgasnuti lampu i liti svjetlost «crvenkasto žutu« pretpostavlja već uvijek jedan drukčiji svijet sa slikom spokojstva čovjeka i mraka, neovisno o tomu zbiva li se izvan ozračja «gorke svjetlosti» tragični čin između ljudi, prirode i božanskoga. Lampa je stoga univerzalna slika svijeta u sagorijevanju, nipošto simbol, metafora ili figura njegove u vječnost upisane konačnosti. Kad gori ili se zastire lampa, sja ili iščezava cijeli jedan svijet satkan od snova, fantazije i one vrste fluidne i-realnosti za koju je Fernando Pessoa u Knjizi nemirana paradoksalni način ovlastio sebe samoga/Drugoga da bezuvjetno kaže svijetu nove slikovnosti: «Moja je sudbina dekadencija.« Posljednja lampa još uvijek «gori» unatoč svemu. S njom se ništa ne može. Ona je daleka i prisna poput drevnih riječi ljubavi (eros i philia) i istodobno fantomski tuđa, apstraktna, preobražena u vječnu noć otuđenih «gradova svjetlosti» kroz koje prolazimo poput duhovno praznih nomada, samotni u svojem tumaranju beskonačnim ulicama, «zaslijepljeni svjetlošću» neonskih reflektora, i sve što preostaje u takvome prozirnome svijetu bez slike svodi se na beskrajnu samoću stvari. Lampa više nije ono «nešto» uzvišeno, metafizičko, nego puka stvar proizvođenja izvora svjetlosti. Slikarstvo stoga nije moguće u ovome svijetu bez slike ne zato što je nekoć davno Marcel Duchamp odustao od svjetlosti i postao velemajstor šahovske igre, nego zato što više nitko ne potrebuje lampu osim u krajnjoj nuždi kao instrument iščekivanja do dolaska električne struje. Kad lampa od iskonske utjehe čovjeka pred silama brzine svjetlosti i mraka postane puki «predmet» preobrazbe, dovršena je jedna dugotrajna zgoda povijesti (filozofije i umjetnosti). Prosvjetiteljska žudnja za iluminacijama svijeta ozbiljena je u sjajnome ništavilu blještavila. Pronaći «svoju» lampu u tom panično-paranoičnome svijetu apsolutne vidljivosti kao da se pokazuje istovjetnim onom obznanjenome reklamnom sloganu cyberkulture: «Može nas izbaviti jedino novo umijeće užitka.» (Treći program Hrvatskog radija, emisija ‘Riječi’, 2004.)

May 18, 2024
O Sloterdijkovoj sferologiji

O Sloterdijkovoj sferologiji

Tri sveska Sfera Petera Sloterdijka u prijevodu Kirila Miladinova objavljena su na hrvatskome u izdanju Mizantropa iz Zagreba 2018-2019. Moje petoknjižje Tehnosfera objavljeno je također istih godina i kod istog izdavača. Razlike u pristupu su očigledne i objašnjavao sam ih već nekoliko puta. Najkraće, tehnosfera je postmetafizičko mišljenje-djelovanje umjetne inteligencije s kojom se autopoietički stvara umjetni život kao sinteza računanja, planiranja i konstrukcije. Time se metafizika stapa s kibernetikom u imanentnoj transcendenciji i smjera u prostor-vijeme beskonačnoga stvaranja novoga izvan dosadašnjeg razlikovanja bitka i bića, subjekta i objekta. Mišljenje više nije noezis, a svijet nije noema. Umjesto toga mišljenje kao autogeneza virtualnih svjetova samo sebe proizvodi tako što stvara umjetni život u mnoštvu kontingentnih događaja. INCIPIT VITA NUOVA! Koliko god je moguće sažeto u nastavku ću prikazati osnovne postavke Sloterdijka u njegovoj objavljenoj trilogiji koja, ponavljam, nije bila poticaj za pisanje petoknjižja Tehnosfera, a to je jasno vidljivo u načinu promišljanja i izvođenja u svakoj od pet knjiga. Samo još ovo. U četvrtoj knjizi Sklop i petlja – što je preostalo od arhitejkture? ponajviše se bavim Sloterdijkovim uvidima o prostoru i njegovom shvaćanju suvremene arhitekture. Toliko za sada. Krenimo u prikaz i komentar njegove trilogije. Dok se u okvirima sferologije Sloterdijk intenzivno bavi na mikro-razini intimnošću ljudske egzistencije, na makro-razini učincima globaliziranja, u polisferičnome ustroju izričito se, pak, ispituje medijska konstrukcija stvarnosti. Sve to upućuje na obrat u razumijevanju čovjeka. Nije riječ više o kantovski postavljenome subjektu transcendentalne svijesti koji prostor uspostavlja iz kategorija i pojmova vremenski konstituiranoga opažaja objekata u-prostoru. Obrat je što se ljudska egzistencija u antropotehničkome prostoru izvodi kao rezultat primarne neodređenosti slobode. A to samo znači da čovjek nije niti rob prostora, a niti njegov povlašteni tvorac, premda je bitna odrednica slobode u intimnosti i sraslosti s onim što se može nazvati u analogiji s Heideggerovim pojmom tubitka (Dasein) kao brige za sebe svagda „mojim“ prostorom. Jezik koji Sloterdijk izabire još od 1980-ih godina kada piše o Nietzscheu i materijalizmu, o tjelesnosti izvan tradicionalne fenomenologijske perspektive razumijevanja ljudskoga bitka, odgovara prijelazu iz metafizike u kibernetiku. Taj jezik ima izričite značajke stvaralačkoga hibrida. Njime se želi dohvatiti „stvarnost“ koja je u posthumanome stanju preinačena zahvaljujući tehnogenetskim aplikacijama. Time biološka jezgra ljudskoga poprima nove tehničke kodove. Nakanu prvog sveska Sfera sam je Sloterdijk razložio u knjizi na sljedeći način: “.Na gnostički inspirirano pitanje: Gdje smo kad smo u svijetu? moguć je kompetentan suvremen odgovor. U nekom smo vani koje nosi unutrašnje svjetove. S tezom o prvenstvu onoga vani pred očima ne moramo više provoditi nikakva naivna dodatna istraživanja o položaju čovjeka u kozmosu. Prekasno je da se u snovima vraćamo na neko mjesto među nebeskim sferama u čijoj bi unutrašnjosti bili dopušteni osjećaji za kućni red. Za one koji znaju razorena je zaštićenost u najvećem krugu, a s njom sam stari kućevni, imunizirajući kozmos. Tko bi i dalje htio gledati van i gore dospijevao bi u prazninu od ljudi i udaljenost od Zemlje za koje nema relevantne granice. I u onome materijalno najmanjem razotkrile su se kompleksnosti kod kojih smo mi oni isključeni, udaljeni. Zato je pitanje o našem gdje smislenije nego ikad, jer ono je usmjereno na mjesto koje ljudi proizvode da bi imali u čemu se mogu pojavljivati kao oni koji oni jesu. To mjesto ovdje, u spomen na drevnu predaju, nosi ime sfera. Sfera je ono unutarnje, dokučeno, dijeljeno okruglo koje ljudi nastanjuju ukoliko im uspijeva da postanu ljudi. Budući da stanovanje uvijek već znači formiranje sfera, kako u malom tako i u velikom, ljudi su bića koja postavljaju okrugle svjetove i gledaju prema horizontima. Živjeti u sferama znači proizvoditi dimenziju u kojoj mogu biti sadržani ljudi. Sfere su imunosistemski djelotvorne prostorne tvorevine za ekstatična bića na kojima radi ono vani“. (str. 10-11) Sloterdijk u SFERAMA sv. I tvrdi da je njegova teorija prostornosti nastavak Heideggerovih analiza iz Bitka i vremena, te Plessnerove filozofijske antropologije. No, Sloterdijk s pojmom „sfere“ ne misli na prostor u teritorijalnome, već u relacijskome smislu, onako kako je to prvi razvio u novovjekovnoj metafizici Leibniz u razlici spram Newtona. Kada ono „topologijsko“ zamjenjuje „transcendentalno“ nastaje posve nova slika svijeta, zahvaljujući ne samo realizaciji metafizike u načinu mišljenja, već i zbog znanstveno-tehničkoga obrata svijeta u smjeru njegove planetarizacije i globalizacije. U cjelini, prvi svezak Sloterdijkovih SFERA daje presjek njegove uistinu sinkretičke i hibridne „ontologije prostora“ u kojem na estetski virtuozan način spaja nespoiivo, što je krasilo njegovo mišljenje od samoga početka u dva sveska znamenite Kritike ciničkoga uma. Ovo „topologijsko mišljenje“, koje rabi slikovne metafore za novu pojmovno-kategorijalnu artikulaciju svijeta u načelu opetuje metafizički sustav od Platona do Hegela, ali, naravno, s jasnom dekonstrukcijskom nakanom, pa su tri temeljna „pojma“ njegove mikro-sferologije „mjehuri“, „globusi“ i „pjene“. Sve to pokazuje kako se koncept novovjekovnoga prostora i njemu pripadnoga pojma subjekta preusmjerava u posve novome okružju kada mišljenje nastoji biti povezano s događajima rasprostiranja čovjeka kao egzistencijalnog bića s Drugime. Zato je prvi svezak SFERA otvorenost perspektiva, nastojanje da se umjesto „spacijalizacije“ Zemlje u doba antropocena pokušaju pronaći skriveni-neskriveni izlazi iz ove povijesno-metafizički određene prostorne rešetke koja čovjeka ograničava i razgraničava u njegovim planovima i projekcijama. Sloterdijkov prvi svezak Sfera zaslužuje poseban respekt stoga što razotkriva kako je od svih filozofijskih disciplina stare i nove metafizike upravo estetika najplodonosnija za mišljenje prostornosti i prostornoga obrata. Ova prosudba iziskuje analizu čitave moderne i postmoderne epistemologije, interpretaciju Heideggera i mnogih drugih mislilaca, ali i način kako se arhitektura i dizajn mogu čitati polazeći od antropogeneze koja više nema u vidu tek „čovjeka“ kakav je bio, već „čovjeka“ kao bića antropo-tehničke konstrukcije novih svjetova. Sve navedeno pokazuje da je riječ o mišljenju suvremenosti izvan standarda, a usto i estetski zavodljivim i primjerenim iskustvu ovog doba koje je sam Sloterdijk u jednoj svojoj studiji nazvao dobom „kopernikanske mobilizacije i ptolomejskoga razoružanja“. U znaku ovog paradoksa i aporije prvi svezak Sfera iziskuje produhovljeno čitateljstvo i kritički dijalog. Nakanu drugog sveska Sfera sam je Sloterdijk razložio u knjizi na sljedeći način: Kad bi jednom jedinom riječju trebalo izreći vladajući motiv europskog mišljenja u njegovu metafizičkom razdoblju, on može glasiti samo: globalizacija. U znaku geometrijski dovršene okrugle forme, koju do danas s Grcima zovemo sfera, no još više s Rimljanima globus, razvija se i iscrpljuje avantura zapadnog uma sa cjelinom svijeta. Rani su europski metafizičari, matematičari, kozmolozi bili oni koji su smrtnicima nametnuli svoju novu sudbinsku definiciju: da su oni životinje koje stvaraju i nastanjuju kugle. Globalizacija počinje kao geometrizacija neizmjernoga. Kroz taj proces, koji predstavlja srž grčke theoría, pitanje o položaju čovjeka u prirodi dobiva radikalno tehničko značenje. Ljudi se, naime, i samo oni, utoliko što koncipiraju lik kugle dovode u inteligibilan, formalan i konstruktivan odnos spram cjeline svijeta. Sada, nakon susreta bitka i kruga, imati mjesto u prirodi znači zauzimati neko mjesto u velikoj kugli – bilo centralno ili periferno. S predodžbom kugle ujedno započinje i proizvodnja kugle; zbog nje počinje grafička i tehnička igra s totalitetom i njegovom slikom, kakvom geometrijski iluminirani Europljani bave od visokog starog vijeka. “Naime nijedna životinja”, reći će Nikola Kuzanski u svojem traktatu o metafizici okrugloga de ludo globi, “ne proizvodi kuglu”, a pogotovo se nijedna životinja kuglama ne može igrati ni ciljati. Globalizacija ili sferopojeza u najvećem mjerilu temeljni je događaj europskog mišljenja, koji već dvije i pol tisuće godina ne prestaje provocirati prevrate u misaonim i životnim okolnostima ljudi. Ono što danas kao puka geopolitička činjenica ulazi u fazu višeg zgušnjavanja (i nervoznijeg tumačenja) na početku je bilo misaona figura koja je obvezivala samo filozofe i kozmologe. Matematička globalizacija više od dvije tisuće godina prethodi zemaljskoj. U cjelini, drugi svezak Sfera uzbudljivo je putovanje kroz prostor koji se policentrično otvara u svim smjerovima. Stoga pojmovi više nisu transcendentalne opsjene, već kako je to dobro znao Nietzsche, prispodobe i metafore za novo razumijevanje svijeta kao “pjene”. Za takvu je post-metafizičku avanturu potrebno mišljenje osloboditi velikih zahtjeva metafizike i još većih naloga kozmologije u savezu sa tehno-znanostima današnjice. Sloterdijk stoga svoj projekt uistinu može izvesti samo tako što će iz duha estetskoga mišljenja krenuti u promišljanje onog što je vjekovno bilo funkcijom vremena, a ne primarnim ljudskim egzistencijalnim odnosom. Prostornost nije otuda za Sloterdijka samo stvar čovjeka. To je pitanje o drukčijem načinu antropotehničke i biopoetičke “sudbine” svijeta uopće. Drugi se svezak Sfera bavi, dakle, globalizacijom u ontologijskome i antropologijskome smislu, u matematičkom i fizikalnom, ali isto tako podaruje jednu novu teoriju interplanetarne komunikacije kao načina odvijanja tele-kinetičkih zbivanja u procesima kojima kognitivni kapitalizam prelazi sve dosadašnje granice vidljivoga i nevidljivoga. Sloterdijkov drugi svezak Sfera zaslužuje poseban respekt stoga što razotkriva genezu globalizacije i komunikacije od antičkih vremena do kraja 20. stoljeća. Ovaj svezak je ujedno filozofija povijesti i povijest globalizacije polazeći od ideje imperija koji se razvija s Rimom i doseže kulminaciju u 20. stoljeću s Amerikom. Otkriće kugle, globusa, predstavlja događaj koji sjedinjuje filozofijsku invenciju s znanstveno-tehnologijskim izumom prikaza i predstave Zemlje kao planete koja se više, za razliku od ptolomejske metafizike, ne pojavljuje središtem svemira. Riječ je o izumu ili konstrukciji onog što pretpostavlja kružno kretanje planeta, revoluciju u prostornome smislu s kojom čovjek kao subjekt postaje ujedno sam svoja postavka i uradak u spacijaliziranju bez kraja. Nakanu trećeg sveska Sfera sam je Sloterdijk razložio u knjizi na sljedeći način: “Istraživanja trećeg sveska preuzimaju nit na mjestu na kojem rad na žalovanju – bolje rečeno rad na oraspoložavanju – za nemogućom metafizikom obuhvatno-jednoga stiže svome kraju. Njegovo je ishodište pretpostavka da stvar života ni kod predstavnika tradicionalnih religija ni kod metafizičara nije bila u doista dobrim rukama. I jedni i drugi bili su dvojbeni savjetodavci neodlučnog života jer mu naposljetku nikad nisu znali propisati išta drugo nego placebo predavanja nekom nebeskom pojednostavljenju. Ako je to točno, odnos znanja i života mora se još mnogo obuhvatnije iznova misliti nego što je to bilo na umu reformistima 20. stoljeća. Filozofija kao staroeuropski oblik mišljenja i života neporecivo je iscrpljena, biozofija se tek upravo primila svojega posla, teorija atmosfera tek se privremeno konsolidirala, opća teorija imunosistema i komunosistema u svojim je začecima, neka teorija mjesta, situacija, imerzija uhodava se tek uz oklijevanje, zamjena sociologije teorijom mreža akterâ još nije baš prihvaćena hipoteza, razmišljanja o sazivanju nekog realistično sastavljenog kolektiva za donošenje novog ustava za globalno društvo znanja jedva da su pokazala više od obrisa.” Kad bih u jednoj rečenici trebao reći što je smisao Sloterdijkova nauma koje je artikulirao u svojoj trilogiji Sfere onda bi to bilo ovako. Estetsko meditiranje o povijesno-epohalnome uzdizanju čovjeka do uronjenosti u prostor-kao-pjenu kozmičkoga događaja zahtijeva novo pluriperspektivno mišljenje koje polazi od jezika kao mreže značenja. I tako je Sloterdijk umjesto metafizike vremena dospio do granica prostornih metamorfoza na kojima se sve iznova pojavljuje kao problem, a mišljenje koje tome biva posvećeno umjesto Latourova ‘parlamenta stvari’ prelazi u carstvo neologizama, u ‘republiku prostora’. Još jednom i izričito. Moje mišljenje tehnosfere nije nikakva ni antropologija antropotehnike, niti apologija kibernetike i na njezinim ‘temeljima’ izvedenih post-i-transhumanističkih vizija nadolazećega. Stvar je jednostavna i svodi se na to da je jezik nadomješten slikom, a slika postaje broj u smislu beskonačnih varijacija onog mišljenja koje više ne misli ni o stvarima niti na stvar samu, već je sintetički hiperplastično u stalnome procesu stvaranja novoga kao pragmatičnoga know-how sklopa onog što je grčka ontologija nazivala pojmovima téchne i poiesis. Sada je ovo ‘novo mišljenje’ sinteza tehnologije i estetskoga oblikovanja umjetnoga života i kao takvo nije mu potrebno ništa izvanjsko da bi bilo učinkovito. Posljednja riječ realizirane metafizike jest autopoiesis. Kad mišljenje sebe samo misli ono i sebe samo proizvodi u beskraj. A sam je Sloterdijk za ovo što mislim i kazujem u pojmu tehnosfere u njegovoj knjizi Mislilac na pozornici – Nietzsche i materijalizam (Der Denker auf der Bühne – Nietzsche und Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1986., str. 170.) pronašao divnu metaforu, rekavši kako je riječ o oku kojim Dioniz promatra samoga sebe. Da, baš tako.

May 17, 2024
Djetinjstvo je imaginarni raj svijeta

Djetinjstvo je imaginarni raj svijeta

Kako opisati značenje arhetipa za umjetnost? Možda baš ovako kako je to uspjelo Bruni Schulzu u intervjuu s poljskim avangardistom Stanislawom Ignacyjem Witkiewiczem objavljenim u časopisu Tygodnik Ilustrowany, br. 17/1935. godine, kojeg je Schulz sam napisao, a potom je Witkiewicz dopisao Uvod. Ljepota ovog uvida književno priziva slike iz ranoga djetinjstva jer se u njima, kaže pisac Republike mašte, ʺkristalizira smisao svijeta. Tim slikama pripada kod mene još slika djeteta kojega otac nosi kroz prostor duboke noći, dok ono razgovara s tamom. (…) Takve slike predstavljaju program, ozakonjuju željezni kapital duha, koji nam je u obliku predosjećaja i napola svjesnih doživljaja dan vrlo rano. Čini mi se da nam čitav ostatak života protječe u interpretaciji tih introspekcija, u njihovu lomljenju u cjelini sadržaja koji prihvaćamo, u niihovu provođenju kroz čitav raspon intelekta koji uopće posjedujemo. Umjetnicima te rane slike zacrtavaju granice njihova stvaralaštva.ʺ Djetinjstvo je imaginarni raj svijeta. U njemu se slikovno otvara prostor mašte kao jedine prave spoznaje i zato su slike o kojima tako upečatljivo zbori Schulz misaoni arhetipi. Sve se u njima taloži kroz sazrijevanje čovjeka i napokon na kraju životnoga puta sve se ono prvotno i začetno vraća, ali ne više kao mašta, već kao halucinacija koja postaje više od traume tzv. stvarnosti. Prvo i posljednje nije ono isto. Arché određuje, doduše, svoj eschaton. Ali to se ne može objasniti logikom dostatnoga razloga i zakonom kauzaliteta. Slike iz djetinjstva su žive samo kao selektivno pamćenje onog što je čisto u svojoj fikciji poput ovog arhetipa djeteta kojeg otac nosi kroz noć dok razgovara s tamom. U filozofiji 20. stoljeća nitko drugo negoli sam Heidegger pripada ovoj struji povratka u djetinjstvo povijesnoga svijeta njegovim oživljavanjem smisla za razumijevanjem bitka u njegovoj izvornoj čistoći u predsokratskih Grka. Sve nakon tog događaja postaje nekovrsnom agonijom mišljenja s jezikom koji se estetizira, ali ne može više nikad biti tako jednostavan i nepretenciozan kao u fragmentima Heraklita i Parmenida. Slike nas, dakle, prate i čuvaju od te duboke tame, jer su istodobno mimesis i umjetnička transfiguracija stvarnosti poput onih koje je i sam Schulz kao crtač i ilustrator učinio opsesivnim tragom opscenosti i teatralizacije života u maniri židovske hasidske tradicije. To je ono gotovo nadrealno stapanje grotesknoga i oniričnoga kao djelo herezijarha što izokreće svijet gledajući ga očima djeteta i lunatika, genija i očajnika kao iz njegove najbolje knjige pripovijesti Dućani cimetne boje. Kao što, međutim, u Kafke figura oca ima značenje autoritarnoga Zakona koji neprestano tlači sina, tako se posve suprotno u Schulzovoj imagologiji otac pojavljuje kao harlekin i razigrani umjetnik koji sinu predaje u baštinu zrno ludosti i magiju stvaralaštva bez koje život biva praznom pločom i ništavnim brojanjem dana i godina u radu i dokolici. Kafkine su slike izrazito prožete filmskim jezikom, dok Schulz ne može pobjeći od slikarske atmosfere i njezinih imaginarnih ploha. Arhetip ovog proživljenoga djetinjstva označava želju da se nikad ne izađe iz njegova misaonoga okvira u kojem se kristalizira smisao svijeta. Bruno Schulz ubijen je od lokalnoga nacista na ulici drohobyczskoga židovskoga geta u studenom 1942. godine. Navodno ga je ubojica prepoznao kad je prolazio starom kaldrmom do svoje kuće, onako zguren i gotovo ropski ponizan, i postavio samo ovo pitanje prije no što mu je pucao u glavu. Du bist Schulz? Slike su ipak traumatske i ne govore više od tisuću riječi. Jezik nas oslobađa neposrednosti doživljaja zato što mu je temelj u arhetipskim slikama koje s vremenom blijede i postaju čista forma mišljenja bez svojeg predmeta. U Republici mašte čitav se slijed ovih slika iz djetinjstva duboko urezanih u pamćenje opisuje kao umjetnička egzegeza Knjige, ali ne postanka ili kraja svijeta, već samoga života kojemu jedino umjetnost daje smisao. Pitanje je samo jesu li te slike egzegeza izvornoga Jezika, onog humboldtovskoga Ur-Sprache ili su čiste fikcije mašte koja ostaje ljudska čežnja za izgubljenim rajem u noći koju prožima duboka tama, dublja od svake metafore i od svake figure koju naše mišljenje uopće može zamisliti.

May 16, 2024
U sjaju olimpskih bogova

U sjaju olimpskih bogova

Grci, „ta Republika genijalnih“, kako je još Arthur Schopenhauer zadivljujućim riječima uzvisivao smisao helenskoga događaja stvaranja duhovne povijesti Zapada, kao da su odavno iščezli iz suvremenoga svijeta i nastanili se u sjaju olimpskih bogova poput onih sjena iz Platonove špilje koje ljudsko mišljenje i pjevanje uistinu rijetko više doseže. Bilo je, doduše, veličajnih pokušaja produhovljenja neumrla nasljeđa helenstva i njegove zadaće obnove puta u nadolazeću budućnost iz same biti onog što je već Hölderlin u tragediji Empedoklo uspostavio kao credo romantičnoga obrata u modernome svijetu poetizacijom samoga života. Valja se pritom sjetiti kako autor elegije Patmos nastoji pokazati da ideja tzv. čistoga života pretpostavlja sjedinjenje prirode i umjetnosti kroz njihovo harmonično suprotstavljanje. Za Hölderlina umjetnost otuda označava bujanje i cvat, dok se priroda u svojem božanskome obličju može smatrati savršenom i svrhovitom tek kad je sjedinjena s umjetnošću. Grčki hram podaruje krajoliku prirode duhovni smisao, čistu metafizičku supstanciju koju priroda kao takva ne može imati. Ono što je bila najveća moguća iluzija i ujedno izgled za spasonosni obrat iz pada u tehnički bezdan nihilizma moderne idolatrije i duha praznine dolazilo je iz ideje umjetničke religije (Kunstreligion). Spram svekolikoga patosa i smjernosti u traganju za slobodom i ljepotom otvorenosti svijeta kakvog su ga Grci kazivali mi suvremeni imamo samo ono što Heidegger naziva zaboravom bitka. Iz toga proizlaze kao odgovori tek nostalgija za pradavnom prošlošću, melankolija kao moderna svijest o raspadu smislenoga sklopa života i ono što skolastika naziva tertium datur. Možda je to ponajbolje osvijetlio njemački filolog, povjesničar helenstva i filozof umjetnosti Walter F. Otto kad je kazao i ovo: ʺMožda će naša umjetnost uskoro dozrijeti do tišine ljepote’, dovikuje Hölderlin mladim pjesnicima i dodaje.’ Samo budite pobožni kao što je to bio Grk’: Pobožnu oku objavljuje se tišina u svojoj ljepoti. I pjevanje i plesanje Nimfi pripada toj posvećenoj sferi. Tišina prirode nikako nije prazna šutnja, kao što ni mirovanje nije lišenost kretanja. Tišina ima svoj vlastiti čudesan glas: to je muzika. Kada Pan svira na svojoj siringi, odjekuje prasvjetska šutnja.ʺ U pjesništvu 20. stoljeća ovaj se treći put pojavljuje u kazivanju dvoje korelativnih svjedoka paradoksalnoga obogotvorenja ljepote iz „prasvjetske šutnje“. Jedan je veliki grčki pjesnik Giorgos Seferis, a drugi, pak, veliki poljski pjesnik Zbignew Herbert. Iako je gotovo samorazumljivo da bi Veliki Treći nužno morao biti aleksandrijski čarobnjak stiha Konstantin Kavafis s njegovim oživljavanjem helenskoga svijeta bogova, nimfi, heroja i tragičnih likova iz mitova i drama, ipak ćemo ovdje kazati da je njegovo pjesništvo savršeni znak otmjene i plemenite melankolične dekadencije i zato pripada drukčijem diskursu i epifaniji estetskoga opravdanja života. U pjesničkoj knjizi Dražena Katunarića, Što mi je šaputao Zeus? svo troje blistavih modernih rapsoda i tragatelja za smislom iščezle povijesti mitskoga svijeta prisutni su poput autentičnih toposa kazivanja jezika koji nas vraća izvorima vlastite duhovnosti. No, presudni su ipak Grk i Poljak. Uostalom, ova nesvodivo jedinstvena knjiga u svjetlu suvremenoga pjesništva na ovim prostorima predstavlja blizinu i distanciju od vremena raskorijenjenosti, banalnosti i brutalnosti masovne opčinjenosti fetišima društva spektakla. Kao da se Katunarić u apolonskome lῡku vremena vratio svojim počecima, jer njegova prva poetska knjiga naslovljena Mramorni Bakho iz 1983. godine bijaše upravo apologija nepatvorenoj čistoći govora o vlastitome vremenu drukčijim sredstvima i svrhama od onih avangardnih i postmodernih. Što mi je šaputao Zeus? knjiga je posvećena baš Zbignewu Herbertu. U nekovrsnome Proslovu ukazuje nam na zbiljsku zgodu dijaloga između poljskoga pjesnika i Katunarića za vrijeme festivala Mitteleuropa u Strasbourgu 1991. godine. Povod i prigoda za nastanak knjige uvijek je stoga zbiljski događaj s aurom koja obavija ljudsku sudbinu kao iskustvo ljepote jezika i njegove mistične faktičnosti. Nagovor Herberta da pjesnik u suvremeno doba može govoriti o grčkim bogovima za razliku od Hölderlina tako da razmješta i „dekonstruira“ poredak tzv. književne istine o homerskome svijetu i njegovim divnim opsjenama, bio je ujedno znak povjerenja za Dražena Katunarića da njegov put u poetsku čaroliju razvrgnuća ovih okova sadašnjice koji ne trpe nikakvu mogućnost „drugoga početka“ zahtijeva nešto iznimno i naizgled krajnje ekscentrično. Naime, za razliku od Herbertove opsjednutosti gospodinom Cogitom i Seferisove hermetične polifonije helenstva s tragom iskustva Valéryja i T. S. Eliota, posebnost je Katunarićeva postupka ono što krasi njegovu čitavu poetsko-esejističku refleksivnu strast. Riječ je o onome što je Katunarić u suvremenu hrvatsku književnost unio kao novost i trag vlastitosti ꟷ putopisno osvajanje jezika kao svijeta otvorenosti u svim smjerovima, u pustinjama i kristalnim gradovima, onkraj puste zemlje i izvan nemira kozmopolitizma i spokoja zavičajnosti. Biti znači pisati i putovati poput hodočasnika ljepote i nomada duhovnoga užitka u tajni susreta s Drugim. Metoda koju je Katunarić „primijenio“ u svojoj knjizi oživljavanja poslanstva grčkih bogova u ovom svijetu bez tajne i dubljeg smisla postojanja zbližava jezik i slike bezvremenoga vremena u osobnome putovanju tragovima svih mitskih zgoda u zbiljskome krajoliku grčke povijesti. Između tragedije i uzvišenosti ovaj treći put priziva božansko lutanje kroz sjene i ruševine vremena. Poput Wima Wendersa, koji je jednom zapisao kako mu zemlja i njezini živi tragovi u prostoru podaruju nadahnuće za filmove koje je snimio, primjerice, Nebo nad Berlinom, Pariz, Teksas, Do kraja svijeta, tako je Katunarić svoju poetsku arheologiju i genealogiju oniričko-ezoteričnoga znanja o grčkim bogovima, nimfama i herojima proživio kao osobno putovanje labirintima i podzemljem aletheiae. Valja ovoj „metodi“ pridružiti još jednog njemačkoga filmskog redatelja, Wernera Herzoga, koji je rekao povodom filma Fitzcarraldo iz 1982. godine snimljenog u divljini amazonskih prašuma: „Želim li snimiti film o paklu, onda ću u stvarni pakao i sam sići s filmskom kamerom.“ Kako Katunarić pjeva o iskustvu traganja za božanskom epifanijom u svijetu zaborava i tehnoznanstvene konstrukcije dispozitiva umjetnoga života koji počiva na posvemašnjoj racionalizaciji? Već u prvoj pjesmi zbirke Uz cestu sunčani Apolon vidljivo je da rilkeovska slika najmoćnijeg zaštitnika mjere i sklada u umjetnosti postaje dijalog s krhotinama vremena. Bog je arhajske religije helenizma ꟷ taj divni i savršeni kip života iz kojeg proizlazi sjaj uzvišenosti i ljepote ꟷ obezglavljen tijekom vremena. Tako ga se prikazuje-predstavlja nama suvremenima. No, ruševine i krhotine nisu znak utonuća u raspad svijeta, već samo sadašnji artefakti koje uznosi mišljenje i pjevanje u istinsko vrijeme besmrtnosti. Nemoj biti tužan, vratit ću ti glavu na kamena ramena, luk i strijele iz sulice dati u ruke da kazniš zaborav kad ponovno zapješačim k tebi zlatokosi moj bože. (str. 9) Jasno je da ritmika pjesme i njezin auralni sjaj priziva slikovnu strukturu govorenja o duhu i stvarima u kojima ono grčko prebiva skladno i jednostavno, bez potrebe za posredovanjem neke ozakonjene Knjige ili već neke druge diskurzivne zabrane kakvu su uspostavile monoteističke religije židovsko-kršćanskoga kruga. Pjevati o zemlji, bogovima i suglasju prasvjetske tišine nakon iskustva uništenja jezika i smisla u 20. stoljeću čini se da je krajnje nesuvremeno. Ali zacijelo nije i antimoderno jer je već u francuskome pjesništvu od Réne Chara do Henrija Michauxa uspostavljen drukčiji put posve neobičnoga odnosa spram prošlosti i njezinih simboličkih moći posredovanja tradicije bez napasti pasatizma i retrogarde. U pjesmi amblematskoga naslova Orfejev grob susrećemo se s onim što je prikaz „klasičnoga“ raskida lijepog privida o poetskoj vječnoj otvorenosti u svim budućim vremenima. Jer, naime, Katunarić na svojem obilasku stare akropole grada Leivhitre kaže sljedeće: „Nema grobišta, ništa danas nije ostalo od Orfeja“, kazali su mi težaci iz obližnje Skotine, ispod starog makljena, pokazavši prema jednom od mnogoglavih olimpskih brda.“ No, vjera u Jezik unatoč svega, jest vjera u bit poezije. Lik tragičnoga Orfeja podaruje joj vječnu istinu postojanja i kad je sve pusto i prazno, baš kao i njegov grob iz kojeg prodire kao „iz dubina zemlje; nezaustavljiva jeka.“ (str. 20) Katunarić, dakle, nije u ovoj knjizi tek u službi nekog danas možda i proigranog ideala svijeta kao vječne heraklitovske vatre koja se s mjerom pali i gasi. Naprotiv, njegova je nakana da u svemu što je preostalo od tajne uzvišenosti i misterija ljepote, kako je to u putopisu Trenuci u Grčkoj stilski profinjeno prikazivao Hugo von Hofmannsthal, probudi smisao za ono neprikazivo, nevidljivo, nečujno, ali ipak toliko prožeto sjajem olimpskih bogova da je svaki oblik ironije ili ruganja s patosom klasične umjetnosti u našem svijetu zapravo nemoć i loša navada jedne umrtvljene svijesti koja povijest pretvara u pseudo-historizam i muzealiziranje sablasti za potrebe kulturnoga turizma. Zbog toga himnički ugođaj apolonskoga sjaja prethodi svakoj sumračnoj tužaljci. Tako je bjelodano u pjesmi I sumrak naglo pada nad Parnasom, dok iz stihova izbija onaj snažni simbolizam koji nužno u sebi pohranjuje lῡk vječnosti i sjene prolaznosti u sadašnjici u kojoj nakon što Edip ubija oca Laja Smetlari Delfa čiste taj smrad. (str. 27) Kontrapunkt je u glazbi tehnika višeglasnoga skladanja, a u Katunarićevoj zbirci to postaje slikom nužnog nesuglasja između biti stvari i pojavnosti same zbilje. Umjesto mladolikosti vječnih bogova, Katunarić u pjesmi o vrhovnome bogu grčkoga politeizma Zeusu kaže: Ostario si uz mene, toliko mi ispunio želja i očajnih vapaja, hranio i odijevao, njegovao dušu, i sad slutim da si iscrpljen od bića koje se igra tvojim sunčanim zrakama kroz lišće. (…) Na svakom koraku osjećam tvoj umor, moj crnooblačni bože. Ni munje te više ne vesele. (str. 28-29) U hrvatskome pjesništvu, onome avangardnome i to najvišeg mogućeg dosega, u legendarnoj zbirci Josipa Severa, Anarhokor ima jedan stih posve drukčije značenjske težine-lakoće i glasi: Ah, dosadno je biti Zeus, sve što hoćeš to i možeš! Dosada bezuvjetnoga vladanja u ponavljanju Istoga, naprotiv, u Katunarićevoj zbirci Što mi je šaputao Zeus? sada postaje pad u vrijeme koje se neizbježno kotrlja svojem kraju. Umjesto dosade vječnosti suočeni smo s nečim mnogo opasnijim i zlehudijim iskustvom samosvijesti. Naime, na djelu je umor u samoj stvaralačkoj mogućnosti onog pokretačkoga, onog istinski božanskog koje je istrošilo svoje mogućnosti i više ne odolijeva novim kušnjama. No, što je drugo ovaj poetski kasni Zeus negoli težina izvrtjeloga vremena s kojim se valja nositi i podnositi njegove hirove i pirovu pobjedu onog što Gűnther Anders naziva zastarjelošću čovjeka u doba tehničkih matrica mišljenja. I zato odjednom pjev iz himničke odanosti izvornika postaje zavičajno blizak iskustvu praiskonske čakavice Katunarićeva Brača u ciklusu Crno jidro koje više ne vodi Odiseja na povratku u Itaku nemirnim i olujnim morima, već More je danas ka uje, bez zubijuh bile pine. Crno jidro nestalo prid kućon, potopilo se po noći, (str. 37) No, je li poslanstvo bogova Grčke u novome svjetlu vremena uistinu nalikonome što izbija iz ove i pjesme Afrodita more? Kako je, plutajući morem, izgledalo Uranovo spolovilo? (…) Moralo je udavljeno patiti, gušiti se od nebrojena valovlja. Moralo je umrijeti bez daha za ljepotu koje više nema. (str. 41) Dražen Katunarić je nepokolebljivo uvjeren da će helenski bogovi vladati vječno i kad nas ne bude i nositi trag ljudske vedrine, ponosa i uzaludnosti napora da čovjek postane i sâm božanskim slučajem iznimke i kaosa. Razlog je tako jednostavan. Zato što je poezija iskustvo postajanja drukčijim i Drugim od ove nepodnošljive zbilje koja jezik tlači poput sužnja i ne da mu više disati od silnih pseudo-umotvorina i alata za preživljavanje u praznini zaborava bitka. Stoga je pjesma Kralj iz Asine s motom Jorgosa Seferisa ono nezaboravno što Katunarićevu poetsku putešestviju mitskim i suvremenim helenstvom uzdiže do tamnoga sjaja olimpskih bogova. Poslušajmo upečatljivo intoniran početak i kraj, a što drugo još postoji u svijesti o bremenitome vremenu ljudske egzistencije na ishodu Zapada. Sadašnjost je iznimka u postojanju. (…) Umorio sam se od besciljna kruženja. Srećom, u blizini je žalo, idem se okupati pred noć, skinuti ljagu putovanja sa sebe. Treba mi ovo more iz Asine da i sam budem oplakan. (str. 72 i 73.) Otpočeo sam ovaj ogled uz pjesničku knjigu Dražena Katunarića, Što mi je šaputao Zeus?, s mislima o Hölderlinovoj drami Empedoklo i romantičnim obratom u pojmu tragedije. Tako ću i završiti. Što je, naposljetku, uopće ostalo od te znamenite umjetničke religije osim divni Hölderlinovi stihovi i Nietzscheove misli o grčkoj tragediji s kojima smo sve bliži kako se vrijeme ubrzava i ostavlja za sobom vulkanski pepeo i prah Empedoklovih baštinika. Dražen Katunarić vratio se svojim izvorima i ishodištima u ovoj čistoj i nadahnjujućoj lirici koja zahtijeva odluku da se hodočasti svojim vremenom u blizini i na distanciji s njim. I ono najvažnije uopće što ne pogađa samo sudbinu poezije u današnjem svijetu, već i sve drugo ljudsko-suviše-ljudsko: da govor kao kazivanje dostojanstva duhovnoga života nikad ne gubi svoj prvi i posljednji smisao i rang ꟷ sveti udes slobode i ljepote postojanja. Ah, Grci, „ta Republika genijalnih“, što svijetli u svim našim tminama, zauvijek…ž Tekst prvotno objavljen u časopisu KRTIKA HDP.

May 15, 2024
„Naša je duša prebivalište“ ili o prostoru čiste poetike

„Naša je duša prebivalište“ ili o prostoru čiste poetike

Između filozofije i pjesništva uvijek je posrijedi ljubavni odnos, rekao bi neizbježni Heidegger. Suvremeni poklič sa zidova upućuje da je samo pitanje tko je u tom odnosu aktivni a tko pasivni ljubavnik. Za poslijeratni naraštaj hrvatskih ljepoduha, osobito za krugove okupljene oko časopisa Razlog a kasnije Teke, moglo bi se kazati da su oblikovani ili na hajdegerijanskome okretu metafizike ili na bachelardovskome svjetlopisu. Dok je prvi bio posvećen propitivanju vremenske dimenzije, potonji se opijao prostornim prispodobama (Gotovac – Dragojević). No, te kasne šezdesete i rane sedamdesete godine nisu dodirnule začudnim odnosom estetiku hrvatskoga pjesništva, nego su bile možda i najplodonosnije razdoblje u različitim nabačajima postmetafizičkih pokušaja mišljenja u kojima se pjesništvo nije pojavljivalo kao pasivna stranka u ljubavnome odnosu. Znamo koliko je optjecajna recepcija Heideggera i uopće njemačka hermeneutička škola. No, manje je znano koliko je za modernu esejistiku u svijetu, koja se nadahnjivala pojmovima iz prostorne arhitektonike, bio presudan utjecaj racionalističke fenomenologije francuskoga filozofa Gastona Bachelarda. U svojoj Poetici prostoraveć u prvim rečenicama Uvoda Bachelard je radikalno postavio u pitanje mogućnost spoznaje poetske imaginacije iz racionalnoga kuta gledanja. Ono što se danas napretkom filozofije znanosti drži neupitnim, to je zapravo samo povjerenje u evolucionistički karakter razuma, što znači da se mašta i intuicija podređuju računskome vidu mišljenja. Tko želi ipak razumjeti bit pjesničke imaginacije, mora napustiti sve svoje racionalističke predrasude. Sam Bachelard na neponovljivo osoban način borio se u svojim filozofskim djelima s tom predrasudom. Njegovo je glavno pitanje bilo: kako spojiti znanstveni racionalizam francuske tradicije filozofije s poetskim imaginarijem? Rješenje je našao u proširenju fenomenologije sadržajima nesvodive imaginarne djelatnosti uma. To nije značilo odbacivanje Husserlovih ili Heideggerovih otkrića intencionalnosti svijesti i njezine vremenitosti, već produktivno stvaranje novoga govora koji se nije, poput Sartrea, nadahnjivao prijenosom njemačkih termina u duh francuskoga jezika. Bachelard je ostao dosljedno francuskim filozofom tradicionalistom a da nije žrtvovao profinjenost stila u korist provokativne retorike. I premda je u doba velike galame oko “prave“ ili “krive“ interpretacije Marxa, što je nastala objavljivanjem glasovitih predavanja Louisa Althussera šezdesetih godina pod naslovom Lire le Capital, njegov pojam epistemologijskoga prijeloma postao omiljeni izum koji je dijelio ponorom znanost i ideologiju, čini se da je Bachelard ipak onaj estetičar ili fenomenolog s kojim treba čitati poetsko udivljenje prostorom. Ono što je učinio francuski nadrealizam u pjesništvu zaslugom Chara i Saint-John Persea, naime razotkriće fenomena predmetafizičke vremenitosti u jeziku čiste magme smisla, to je isto misaono ucrtavao Bachelard svojim traganjem za topografijom svijeta izvan racionalističke mahnitosti sustava. Za Bachelarda je u Poetici prostorastvaranje ontologije pjesništva iz fenomenologije mašte način tvorbe estetike uopće. Polazeći od postavke da se pojam slike ne može svesti niti na subjektivnost motritelja niti na objektivnost znanstvenoga proučavanja, Bachelard je otvorio mogućnost da se iz čistoće fenomenologijskoga iskustva čita prostorna rastezljivost primarne poetske imaginacije. Slika prethodi jeziku kao što sanjarska svijest prethodi realitetu mašte. Nije teško uočiti da se Bachelard na posve drugim temeljima od egzistencijalističke kritike Hegela, vrlo popularne u Francuskoj tridesetih godina, nastojao razračunati s cijelim nasljeđem Fenomenologije duha. Za njega je pojam duše, izvan razumske metafizike, bogatiji od duha. Francuski jezik ne razlikuje tu opreku tako jasno kao njemački (die Seele i der Geist). Zato je doista umjesna prosudba da je suvremena francuska filozofija do strukturalizma zapravo filozofska psihologija. Da je tomu tako svjedoči i slučaj Sartrea. On je svoje prve ozbiljne filozofske rasprave o imaginaciji i imaginarnome koncem tridesetih godina izveo jezikom fenomenologijske psihologije. Zanimljivo je da se pojam imaginarnoga kao i kod Bachelarda poistavio kao temeljni problem ne samo egzistencijalističke estetike, nego uopće kao problem granica metafizike u znanstveno-tehničkome svijetu. Je li uopće moguća filozofija pjesništva na čemu Bachelard ustrajava? Ako je suvremeno pjesništvo svjesno granica jezika kao granica bitka, onda je pravo pitanje čemu smjera njegova razgranata višeslojnost pjeva. Za fenomenologa poput Bachelarda pjesništvo se može razumjeti kao fenomen slobode. Ovu postavku ne treba shvatiti ni jakobinski ni kao parolu za uzvišeni revolucionarni teatar. Sloboda je kao i imaginacija nesvodiva na logičko-matematički proračun. Zato je cijela Poetika prostoradosljedno blistava analiza o koristi i šteti mašte i zamišljanja u tvorbi slobodnoga, a to će reći, stvaralačkoga svijeta. To je djelatnost čiste sublimacije, koja je lišena strasti i želja, ali ne tako da bi postala racionalna ekstaza, bez okusa i mirisa tla iz kojeg nastaje. Bachelardu je strano udivljenje nekom poetikom hiperprostora kojim vladaju umirovljeni anđeli i druga nepokretna bića. Kao što je njegovo cjelokupno djelo implicitna kritika hegelovskoga duha sinteze znanosti, tako je istodobno i kritika psihoanalize. Duševnost pjesničke slike mora biti s onu stranu okova psihologije. Sloboda i imaginarno ne trpe kompromise, ali ni susprezanje pod jaram neke druge svrhe osim u vlastitom nesvrhovitome stvaralačkome ništa. Bit je imaginacije što nas odjeluje od prošlosti i zbilje; što je njezina usmjerenost primarno vezana uz budućnost. Nije stoga naobično što će Bachelard uporabiti za svoja istraživanja pojam topofilije. Obljubljeni prostor poetskoga obitavališta treba fenomenologijski iznova zavoljeti, učiniti ga vlastitim, intimnim. Pod tim pojmom misli se na ljudsku vrijednost prostora. To je ista ona misao koju Heidegger strogo analitički razlaže u svim svojim djelima od Bitka i vremenado predavanja francuskim prijateljima u Provansi šezdesetih godina sabranih u Vier Seminare: ono tuu tu-bitku kazuje istodobno njegovo prostornost i vremenitost. Bachelard koristi druge prispodobe da bi iskazao isto. Prostor koji pjesnik osvaja imaginacijom nije prostor mjeren instrumentima geometra. To je bitna razlika između doživljenoga i kvantitativno izmjerenoga prostora. Deskriptivna psihologija, dubinska psihologija, psihoanaliza i fenomenologija razmatraju pitanje iskustva svijesti/doživljaja nekog predmeta u prostoru kao voljenoga ili omrznutoga tek kad se prostor oprisutnjuje u slici kuće. Ona je izvorna slika ljudskoga habitusa, ali ne samo i jedino njega. Stanište i obitavalište jest univerzalni jezik bića u zaklonu od kaosa svijeta. Ne kaže Bachelard uzalud: “Naša je duša prebivalište.“ Svaka prostorna metafora već je uvijek nešto blisko, toplo, očovječeno. Unutarnji prostori ne predstavljaju niz malih objekata, kako bi se moglo pomisliti površno čitajući Bachelardovu Poetiku prostora. O čemu on to “filozofira“? O kući i kolibi, ladici, kovčezima, ormarima, gnijezdima, školjkama, kutovima, minijaturama… Za razliku od svojeg sugovornika u dijalogu (gluhih) – Heideggera – on drži da čovjek nije bačen u svijet, nego je položen u zipku kuće. Je li to jeftina doskočica filozofa zadivljenog pjesničkim slikama drugoga nadahnuća od Hölderlina, Stefana Georga i drugih glasnika iskonskoga “Heimwega“? Ako ostavimo postrance ne baš uspjelo nadmudrivanje s misliocem obrata zapadnjačke metafizike, onda bi se Bachelardova maštarija i poniranje u propitivanje u-rubljenih dijelova prostora intime mogla odrediti i kao fenomenologijsko utemeljenje sanjarenja. Pjesništvo je fenomen slobode zato što je istodobno na granici zbilje i sanjarenja. Prostor nije moguće misliti u kategorijama imaginacije bez preglednoga i iscrpnoga opisa svih obitavališta duše. Tako se čitajući Poetiku prostoraiznova nalazimo suočeni s nepročitanim mjestima iz francuske književnosti osobito, ali i s Rilkeom i mnogim drugim pjesnicima. Odlika je Bachelarda da zna misao stopiti s onom slikom koja izazivlje na stvaralački odmor čitatelja. Slika u filozofiji s kojom računa ova osebujna fenomenologija nije ukras, ornament, nego iskonska prethodnica logosa, njegova arhetipska košuljica. Neka govori Bachelard: “ Kada nesanica, ta bolest filozofa, poraste zbog rastrojenosti prouzrokovane gradskom bukom, kada na trgu Maubert, kasno u noći, bruje automobili, kad zbog drndanja kamiona počnem proklinjati svoju sudbinu stanovnika grada, smirenje pronalazim uživljavajući se u metafore oceana.“ (str. 49) Pjesništvo ne potrebuje svoju filozofiju kao “logistiku“ ili kao nadomjestni način dosezanja iskonske mudrosti. Filozofija ne potrebuje pjesništvo zato da bi se odmorila od sabranosti umnoga iskazivanja. Logos i poiesis u biti su samo dva različita načina iskazivanja istoga. Zato Bachelard ne želi podržavati nekovrsne lažne iluzije o mogućnosti filozofije pjesništva u doba kraja metafizičkih sustava. Poetika jest fenomenologijsko iskustvo doživljenoga prostora. On se rasteže i sažimlje. Istodobno poprečno-prugasti kao u pustinjskih metafora nepreglednosti i beskonačne samoće, jer ocean i pustinja dvije su iste slike nalik onom osjećaju straha od beskonačnosti koja je toliko morila tankoćutnu dušu matematičara Pascala, ali i račvasti, onaj koji se u zbilji i poetskom imaginacijom skuplja poput školjke, uvlačeći se u sebe – prostor beskonačnosti i prostor rasvjetljenoga svemira. Ona omiljena figura Bachelarda, svjetiljka, koja u francuskome jeziku savršeno spaja bit prosvijećenosti i Rimbaudovo nesputano pjesništvo razaralačke mašte, ukazuje na budućnost. Čekanje je njezina tajna. (Usput budi kazano: nakladnik Ceres u bilješci o autoru krivo navodi da je posrijedi prvi hrvatski prijevod nekog Bachelardova djela. Već 1969. godine Vjeran Zuppa je preveo i napisao pogovor za Plamen voštaniceobjelodanjene u izdanju Studentskoga centra u Zagrebu. Toliko o tomu.) Veličina je ove lijepe knjige o stvarima unutarnjega prostora u tomu što bez velike znanstveno-logičke pripreme rastvara i kritički razgrće mnoštvo teorijskih sustava, što iz vlastite slikovno-diskurzivne fenomenologije imaginacije ne pretendira na utemeljenje neke obvezujuće estetike. Za Bachelarda je ideja metafore nešto bitno lažno. Slika je nešto prethodeće jeziku. Metafora je lažna slika zato što ne sudjeluje u izvornome aktu imaginacije. U dijalektici slobodnoga i sputanoga bića napušta nas uvjerenje da smo zauvijek izgnani iz onog majčinskoga prostora prvotnih slika, koje su zajedničke svim zemnim bićima. Kao što se može spokojno meditirati u sjećanju na sliku Epikurova vrta, kao što je to pokazao Eugen Fink, tako se još spokojnije može izvesti poetika prostora bez nakane da ikoga nagovara na sljedbeništvo. Sve ipak dolazi kasno. Ni ova knjiga nije u tomu izuzetak. Da se pojavila u hrvatskome proijevodu kad je to trebalo, u doba kad je dijalog filozofije i pjesništva imao ljubavnički karakter spora, bila bi plodonosno prihvaćena kao “kultno“ djelo. Što nam još Bachelard može kazati u doba prijepisa zbiljnosti, kad se okrutnost onoga što doživljamo kao sliku zbilje već izjednačila sa svakom vrstom iskustva prostora? Što nam još može značiti profinjenost jednog fenomenologa u doba kad namjesto školjki i duhovnih kutnih garnitura vlada posvemašnje virtualno sljepilo za intimni prostor duše? U časovima nesanice možda je bolje misliti na pustinju ili ocean nego na mahnitost prostora koji sve više postaje tjeskobno mjesto bez svjetiljke, čak ni za puža više lagodno, o kojem u Prirodopisupjeva Danijel Dragojević, bez razloga i sa svrhom. Prvotno objavljeno u „Novome listu“, 2000.

May 14, 2024
O bogu i o ideji apsolutne slobode

O bogu i o ideji apsolutne slobode

Einstein je shvatio boga u tradiciji novovjekovne fizike, matematike i filozofije kao racionalnoga tvorca svijeta. Usto, shvatio je ga iz modalne kategorije nužnosti, a ne kao namjesnika slučaja. Logično i svrhovito jest bit metafizike kao ontologije. Dostatni razlog pretpostavlja prvi uzrok i posljednju svrhu. Ako bismo htjeli biti cinični, rekli bismo da je teorija relativnosti u metafizičkome smislu samo nastavak Newtona i Leibniza drugim sredstvima. Prostor-vrijeme ovisi o brzini svjetlosti, a budući da se bog ne kocka, onda su granice fizikalnoga svijeta Einstein realizacija mogućeg-zbiljskoga-nužnoga polazeći od poretka u kojem materija stvara energiju svojim ubrzanjem. To znači da je sve što jest materijalistički poredak modalnih kategorija bitka, ali da nedostaje svemu tome baš ono što je Henri Bergson prigovorio Einsteinu svojim vitalističkim materijalizmom. Što nedostaje? Odgovor na pitanje zašto ili čemu uopće biće, a ne ništa, kako je to prvi postavio kao metafizičko pitanje Leibniz, a poslije njega i Schelling. Drugim riječima, nije problem u tome što svijet jest baš tako kako jest u svojoj nužnosti u smislu E= m x c2, nego zašto je uopće nastao svijet ako nije od vječnosti tu i svagda će zauvijek biti u intervalima nastanka i nestanka galaktika. Fizika kao kraljevska znanost o prirodi ne može odgovoriti na metafizičko pitanje o tome zašto se bog ne kocka i zašto je njegova volja bila u tome da stvori baš ovakav svijet kakav jest u svojoj faktičnosti. No, pitanje je može li na to uopće odgovoriti i metafizika. Kad pitamo o pred-stanju svijeta ili još bolje, kantovski govoreći, o uvjetima mogućnosti nastanka Ur-Welta, Ur-Kosmosa, Ur-Erde, onda imamo u vidu ono neodredivo i neobrazloživo, nesvodivo i onkraj empirijskih granica ‘postojećeg’, koje Kant naziva Ding-an-sich, a Schopenhauer der Wille. Zašto i čemu to što pripada području samoproizvodnoga djelovanja onog izvan vremena, izvan kretanja, izvan materije, izvan svjetlosti, određuje ono vremenito, pokretno, materijalno, energetski luminozno jest eminentno metafizičko pitanje i kao takvo ono jest uvjet mogućnosti fizike a ne obratno. I zato Aristotel određuje pojam boga i vremena u svojoj Fizici, a ne Metafizici. Sve što možemo reći o onome neiskazivome poput biti muzike jest posredovanje ili simboličko kazivanje o ‘onome’ o čemu ne možemo govoriti apofantički, izravno, bezuvjetno. Roger Penrose to naziva onim mističnim ili svrhom svemira, ali pritom ne misli na tradicionalni način metafizičke eshatologije i teleologije. Svrha svijeta je očito ono što ne može biti svedivo na pojam uma u novovjekovnome smislu riječi. Ono što podaruje smisao svijeta jest istodobno umno i osjetilno, ono mitopoetski po-kazivo i pri-kazivo u kojem se stapaju duh i duša svijeta, lat. anima mundi. Da bi svijet imao smisla svaki povijesno-epohalni način vladavine simboličkih oblika od mita, umjetnosti, religije, filozofije i znanosti treba svoju moć uvida u bit bitka otvoriti kroz jezik, sliku i zvuk-ton-melodiju. Što nam to drugo govori negoli upravo ono što je mislio Platon u Timeju kad je uveo pojam khore što bismo mogli uvjetno prevesti kao po-rođenje, prihvatilište, ono što kozmologijski označava mogućnost nastanka stvari u prostoru-vremenu njihova materijalnoga života koje je istodobno življenje duha i duše u ovome svijetu kroz tjelesna očitovanja svrhovitosti bitka uopće. Nije problem u izvornome nastanku pra-Zemlje u anorganskome smislu, iako je to uvjet faktičnosti bitka, nego u organskome i evolucijskome smislu. Bez ljudske ruke i njegova egzistencijalnoga traga u svemiru i beskrajna prostranstva svemira u njihovoj šutnji i kaosu ostala bi samo ono nesvjesno i nemušto kao takvo. Zato nije nimalo začudno zašto se biblijska knjiga Geneze zaustavlja u svojem stvaranju s oblikovanjem čovjeka. Njegova samosvijest jest ono jedino što se može razvijati da bi dosegao milost Božju prema njegovu liku i paslici. No, problem je što evolucijski razvitak ne znači i najviši rang svrhovitosti svemira kad je riječ o ljudskoj povijesti. U samome početku, u mitskoj slici svijeta, u onome homerskome stvaranju grčke religije i poezije dosegnuta je apsolutna uzvišenost čovjeka u svijetu. Sve je nakon toga povijest napretka i razvitka u logičko-tehničkome uvidu u bit svijeta i zato mi više ne možemo vjerovati ni u umjetnost ni u bogove ni u Boga kao iskupitelja svijeta. U kojem bi se to liku još mogao pojaviti bog, Bog i ono božansko kao neizrecivo, ta ne valjda u liku virusa ili ChatGPT-OpenAI? Einsteinov je problem bio u poricanju slučaja, odnosno u poricanju kontingencije bez koje mi ne možemo ozbiljno govoriti o slobodi, unatoč tome što su i Spinoza i Hegel slobodu zapravo shvatili ‘tragično’, kao spoznatu nužnost. Sa stajališta fizike i njezina ideala pronalaženja apsolutne istine o objektu X sloboda je anomalija u svemiru, ona čista volja apsolutnoga kauzaliteta nekog bića ili atoma koje svoju autonomiju dobiva samo tako što u dinamično-pasivnome odnosu spram drugoga bića ili atoma pokazuje snagu kretanja. Ahilej je moćniji od Hektora, debela Bertha od jakobinskih topova, a Apolo 11 je brži od formule 1, dok HAL 9000 ima veće kognitivne sposobnosti od većine ljudi. Moć je otuda uvijek odnos, a ne unaprijed postojeće stanje vječne supstancije bića. Slučaj kao da pripada logici kaosa. No, za metafizički način mišljenja ono empirijsko ne može imati svoju autonomiju čak ni u Deleuzeovu ‘transcendentalnome empirizmu’. Razlog je taj što nastanak svijeta, bitka, bića i biti čovjeka, ne može biti svediv na materijalnost i supstancijalnost fizikalnoga objašnjenja iz jednostavnoga razloga što svako biće ima svoj conatus, svoj telos, svoju želju za životom, svoju težnju za moći i ovladavanjem svijeta jer ima slobodu i svijest o njoj. Čak i kamen, kaže u jednome pismu Gustav Mahler, osjeća ljubavnu čežnju za drugim kamenom, a ne podnosi kad ga se tlači i ponižava. Misliti znači biti otvoren ovome slučaju koji proizlazi iz bezrazložne slobode opstojnosti bitka u beskonačnoj praznini i tišini svemira. Slučaj prethodi nužnosti, a ne obratno. Sloboda prethodi kaosu i možda mu daje onu čudovišnu svrhu koju su i Wittgenstein i Penrose iz nemogućnosti jezika nazivali religioznim izrazom mistike iako su obojica ili ateisti ili agnostici. Nije mistika Božja volja, već ono što joj prethodi kao i čovjeku uopće ‒ ideja apsolutne slobode. Iz toga razloga posve je svejednoima li ili nema boga. Ako ga ima, dobro je, ako ga nema, još bolje. Zašto? Zato što onda svrhu podaruje apsolutna sloboda kao Ideja, a ne nikakav ovaj ili onaj nepokretni ili superdinamični pokretač.

May 13, 2024
Šesto osjetilo ili o tehnosferi

Šesto osjetilo ili o tehnosferi

U ‘Uvodu’ moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije – Metafizika, kibernetika, transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023. godine, koja po intenciji petoknjižje Tehnosfera preobražava u nužno šestoknjižje, a broj šest u numeričkome značenju pripada Saturnu, šestom planetu Sunčeva sustava i zaštitniku melankoličnih umjetnika i prokletih mislilaca poput Nietzschea, primjerice, tako da simbolički označava i sklad i propast, i dobro i zlo, a nikad samo jedno ili drugo, stoje i ove rečenice. Da bi svijest kao samosvijest mogla djelovati interaktivno, odnosno komunikacijski povezano s drugim subjektima/akterima u zajednici nužno je da se uspostavi ono što omogućuje komunikaciju uopće ─ jezik kao izvedbeni način bitka-u-svijetu. Bez jezika animal rationale, dakle, čovjek koji vodi vlastitu egzistenciju, ne može postojati u okviru horizonta smislenoga svijeta. Sve se, međutim, radikalno mijenja kada umjesto „mozga“ u tehnogenetskoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) mišljenje postaje enaktivno i pragmatično uputstvo za djelovanje u „internetu stvari“. Tada umjesto jezika tehnička slika preuzima moć interaktivne vizualne komunikacije. Svijest u svojem tehnologiziranome ustrojstvu postaje pragmatički know-how. Jednostavno, umjesto mišljenja kao kazivanja svijeta u mediju jezika, „forma života“ autonomnoga objekta u stanju „ugradnje“ (embedment) rastjelovljuje mišljenje. To je početak vladavine inteligentnih kompjutora nad ljudskim-odveć-ljudskim svijetom, kojeg je Stephen Hawking predvidio kao „postbiološku evoluciju“ i kao najveću opasnost za preživljavanje čovječanstva u nadolazećem razdoblju. (str. 21) Intencija ove šeste, zaključne knjige ili stvarnog appendixa Tehnosfere je zapravo radikalno Unheimlich. Vidjet ćemo i zašto je to tako. Ponajprije, dopustite da ukratko objasnim zašto je bilo nužno moju glavnu ‘ontologijsku’ postavku čitavog sklopa mišljenja kao realizacije programa ‘imanentne transcendencije’ izvesti u pet svezaka, kako je i objavljeno 2018-2019. godine zaslugom Slavka Amulića. Povijest u metafizičkome smislu bila je u znaku putovanja ili napretka i razvitka pet temeljnih duhovnih moći koje spajaju onto-teo-kozmo-antropologijsko ustrojstvo mišljenja prvoga početka i posljednje svrhe. Čovjek je, kako vidimo, nužno po rangu zadnji ili četvrti moment načina mišljenja koji pretpostavlja kružnu strukturu ili logiku zbivanja samoga mišljenja. Taj kružni način odvijanja koji spaja savršenstvo bitka, boga i kozmosa s čovjekom Grci su nazivali sferom. Krugovi i kruženja odgovaraju obliku planeta u svemiru i načinu kojim tzv. nebeska tijela postoje u svojem kretanju oko sebe i oko svojeg Sunca ili središnje zvijezde koja im daje snagu i moć postojanosti do posljednje granice njihova trajanja koje astrofizičari mogu gotovo s velikom preciznošću izračunati. Ovaj sferični oblik planeta u svemiru odnosno kozmosu odgovara ideji metafizike kao kružnoga načina misaone avanture koja spaja linearnost i nelinearnost, bez obzira je li kretanje planeta oko svoje osi zapravo uvijek odstupanje od savršenstva kruga i više nalikuje elipičnome obliku. Od iskona povijesti do njezina kraja u pojmu tehnosfere postoji pet duhovnih moći ili, kažimo to jezikom Ernsta Cassirera, simboličkih formi mišljenja ‒ mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Zar nije istodobno samorazumljivo da čovjek kao animal rationale ima upravo pet osjetila ‒ vid, sluh, njuh, dodir i okus? Vid ili osjetilo vizualnosti postaje u doba tehnosfere odlučujuće i uspostavlja se važnijim od sva ostala četiri kroz tehnološki napredak vizualizacije. To oko kojim vidimo u dubine svemira kad je neka zvijezda nastala, kad gledamo njezinu prošlost, a ne sadašnjost, nije više nikakvo prirodno osjetilo, već je tzv. šesto oko. Naime, vizualizacija je rezultat onog neljudskoga koji omogućuje ljudskome njegovo proširenje osjetilnosti izvan granica biološke zadanosti. Šesto osjetilo je stoga sinestetički događaj postajanja ili usavršavanja mogućnosti umjetne inteligencije kao posthumanoga stanja u kojem se ideja čovjeka preobražava iz animal rationale u homo kybernetes. Zato je ovaj ‘šesti’ svezak Tehnosfere u bitnome smislu i kraj filozofije kao trijade postmetafizičkoga sklopa metafizike-kibernetike-transhumanizma. U ovoj knjizi nema više nikakvoga govora o mitu, religiji, umjetnosti, već samo o znanosti, ili točnije kazano o tehnogenezi kontingentnih svjetova. Zašto ipak onda naslov Izgledi nadolazeće filozofije ako je postalo izvjesno iz same strukture mišljenja tehnosfere da je povijest kao ideja napretka i razvitka ‘čovjeka’ dovršena u njegovome ozbiljenju izvan granica ljudskoga-suviše-ljudskoga, ničeanski govoreći? Zar filozofija ima neku skrivenu moć kojom se jedina može ‘suprotstaviti’ tehnoznanstvenome načinu mišljenja koje počiva na logici računanja, planiranja i konstrukcije? Mišljenje kao filozofija, kako je to ponajbolje izveo Heidegger, misli a da ne teži biti ni praktični svjetonazor niti pragmatičko rješenje nekog životnoga problema, da ne govorimo o tome da mišljenje misli a vjera počiva na objavi, i da se posebno ne spominje kako mišljenje misli a umjetnost stvara nove svjetove iz sfere imaginacije. Izgledi su uvijek mogućnosti, a ono nadolazeće označava modus vremenske ekstaze budućnosti koja je već u sadašnjem stanju tehnosfere ireverzibilna. Pa, kakvi su onda izgledi filozofije u stanju vladavine umjetne inteligencije kao novoga apsoluta koji algoritamski može postati sve što je virtualno moguće u svojoj aktualizaciji, te razviti kognitivne sposobnosti izvan svih granica dosadašnjih povijesno dovršenih pet osjetila čovjeka? Ne baš dobri, možda i nikakvi. Čovjek više nije u ideji ljudskim bićem, a mišljenje od višeznačja i višeglasja u biti postaje jednoznačnost i jednoglasje onog neljudskoga koje nadilazi sve postojeće biološke granice postojanja. Filozofija je ‘stvar’ ljudskoga mišljenja, a ne hologram autopoietičkoga stroja koji u tendenciji postaje singularnošću ili ‘spiritualnim strojem’. Njezina je zadaća izvan logičke i tehnogenetske konstrukcije svjetova. I, kakvi su joj onda izgledi ako ne mali ili nikakvi u posve isušenome svijetu čistih kontingencija gdje je sve programirano i vizualizirano, gdje umjesto ne-savršenstva ljudskoga tijela vlada interakcija posthumanoga tijela i njegove kognitivno-sinestetičke okoline. Izgledi, međutim, postoje. Oni su u onome što AI kao tehnosfera ili šesto osjetilo u svojoj tehno-poiezi ne može doseći upravo zato jer misli iz logike ireverzibilnih događaja. No, što ako postoje mogućnosti u-kronije, zakrivljenosti sfera, raskola ili liotarovski kazano différend u onome što je još neki preostatak ljudskoga i to ne kao logosa, već kao mito-poiesisa koji u sebi obuhvaća i psyche i corpus u iskonskoj artikulaciji lutanja ovom planetom do posljednjega daha kojeg ne može opravdati nikakva kozmodiceja novoga mišljenja, već samo i jedino ono što su i Platon i Schopenhauer postavili kao zadaću filozofije, da bude naime umijeće umiranja ‒ melete thanatou? Između tehnološke besmrtnosti ili singularnosti i ljudske smrtnosti razlika je u tome što je prva rezultat napretka u znanstvenoj pragmatici posthumanoga tijela, a potonja drevno iskustvo mišljenja o vlastitome početku i kraju poput početka i kraja jedne planete i zvijezde u misteriju nastanka i nestanka samoga života. Izgledi nadolazeće filozofije nisu usmjereni više prema ‘naprijed’, već prema ‘natrag’. Kaže Jorge Luis Borges u Priručniku iz fantastične zoologije kako postoji neka mitska ptica koja užasno plaši kanadske drvosječe kad sijeku trupce u šumi, a ona im leti iznad glave, ali tako da ne leti naprijed, već unatrag. I onda, Borges kao Borges, završava s ovom parabolom o čudnoj ptici ovako. Ona leti natraške zato što joj nije stalo znati kuda ide, već odakle dolazi.

May 12, 2024
Kritika mimesisa

Kritika mimesisa

Kritika platonskoga shvaćanja umjetnosti, kao kritika mimezisa, predstavlja jedan od tzv. sinestetičkih vrhunaca Deleuzova mišljenja. Iako je taj pojam kao zaštitni znak metafizike kojim se umjetnost misli kao oponašanje bitka u njegovoj bitosti te u slijedu vremena povezuje antiku, srednjovjekovlje i formalno rečeno novovjekovlje do kraja modernizma sa Cézanneom, čini se da ga je nemoguće razdvojiti od koncepta reprezentacije. Oponašateljska funkcija umjetnosti uvijek nešto mora predstavljati. Boginja Afrodita naslikana na nekom keramičkome vrču nije puki lik žene iz grčke mitologije, već predstavlja ili označava simbolički ono što emanira pojam ljepote u činu blistave pojavnosti. Otuda je oponašanje bitka nužno i njegovo značenje. Ono, pak, mora biti razumljivo promatračima neposredno, čak i ako ništa ne znaju o mitologijskim pričama o boginji rođenoj iz morske pjene na žalu otoka Cipra. Pogledajmo sada kako Deleuze i Guattari u Tisuću platoa nastoje pokazati zašto mimezis nije podesan konceptualni alat da bismo dohvatili zagonetku umjetnosti kao takvu. ʺNijedna umjetnost nije oponašateljska, ne može biti oponašateljska ni figurativna. Pretpostavimo da slikar ‘prikaže’ pticu. U stvari, to postajanje-pticom može nastati samo utoliko ukoliko je ptica i sáma u procesu da postane nešto drugo, čista linija ili čista boja. Stoga oponašanje razara samo sebe, jer onaj tko oponaša nesvjesno ulazi u postajanje koje se spreže s nesvjesnim postajanjem onoga što oponaša. Oponašamo dakle samo ako se naš pokušaj izjalovi, kad se naš pokušaj izjalovi. Slikar ili glazbenik ne oponašaju životinju, već postaju-životinjom dok životinja istodobno postaje ono što su oni željeli, na najdubljoj razini njihovog dosluha s Prirodom. (…) Savršeni kvadrat je onaj Mondrianov, koji se njiše na jednoj točki i proizvodi dijagonalu što odškrinja svoj zasun, odnoseći sa sobom obje strane. Postajati nikad ne znači oponašati. Kad tvori pticu, Hitchcock ne reproducira ptičju kriku, već proizvodi elektronički zvuk kao polje intenziteta ili val vibracija, neprekidnu varijaciju, nešto poput užasavajuće prijetnje koju doživljavamo u samima sebi.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013., str. 341-342. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Tko koga ustvari oponaša, ako ne životinja čovjeka, ali ona nije ni slikar ni glazbenik? Mimezis je ipak za bit metafizički shvaćene umjetnosti ono neotklonjivo, neposredna sveza bitka i jezika u govoru i slici, u zvuku i gradnji lika kakav već uvijek čovjek susreće u okolnome i zajedničkome svijetu. Kad Deleuze i Guattari slamaju ovu oponašateljsku funkciju umjetnosti, oni imaju u vidu da se tradicionalno ontologijski bitak, bića i bit čovjeka razumiju polazeći od načina mišljenja u filozofiji, znanosti i umjetnosti kao zrcalna slika zbilje koja je ‘ovdje’ i ‘sada’ određena svagda kao ogledalo stvarnosti. I doista, mimezis, ako ćemo pravo, nikad nije bio za Platona i cjelokupnu tradiciju ono pasivno i ono puko odražavajuće u smislu kopije stvaralaštva samoga boga kao demijurga. Što se ‘oponaša’ već je drukčije od izvornika u sličnosti s njim. Ali sličnost nije ono Isto, već samo nalikovina, dakle eikon, slika. No, glazba nije slika, već oponašanje prirode kao totalnoga koncerta kaosa i svrhovitosti. Otuda kritika koju izvode Deleuze i Guattari pogađa mimezis ne samo kao temeljni pojam metafizike umjetnosti od Grka do modernosti, već je ponajprije usmjerena na strukturu tradicionalne ontologije kao takve. Umjetnost je za Deleuzea ono isto što i za Nietzschea, dakle stimulans životu kao imanenciji. Zato je postajanje ili bivanje (devenir) ključna riječ stvaralaštva koje ne okončava u fiksnome djelu. Ono se nastavlja u samome životu-kao-postajanju umjetničkim događajem. I taj je život, dakle, singularni događaj umjetničke konstrukcije koja ne oponaša ono što jest, nego stvara ono što postaje-pticom, postaje-ženom, postaje-strojem. Ako je filozofija ‘konstruktivizam’, onda je isto tako umjetnost ekstaza postajanja. Sve to kulminira u shvaćanju da umjetnost nije ekskluzivna ‘stvar’ čovjeka. Antropologizam pripada groblju zastarjelih konceptualnih alata, a među njima je mimezis, za Deleuzea i Guattarija, jedan od vodećih koje treba neodgodivo prepustiti zaboravu. Na jednom mjestu Tisuću platoa čitamo kako ni glazba ʺnije čovjekova povlastica: svemir, kozmos je sačinjen od ritornela. Pitanje glazbe jest pitanje moći deteritorijalizacije koja prožima Prirodu, životinje, elemente i pustinje jednako kao i čovjeka.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa, str. 346.) Kad se umjetnost pročisti od svih tragova ljudske samostvaralačke emfaze što dobivamo? Ništa drugo negoli čistu logiku postajanja kao takvoga. Umjetnost kao stvaralački život jest prožimanje sinestetičkih kvaliteta bića koja oblikuju u mašinskim sklopovima strukture i konfiguracije ekstatičnih tijela. Ono što je prvi otpočeo biolog Jakob von Uexküll sa simfonijom okolnoga svijeta (Umwelt) kao svrhovitošću bez Boga, sada se uzdiže do vitalističke imanencije umjetnosti-kao-postajanja. Nije, dakle, ono neljudsko smrt umjetnosti, već ishodište i otvorenost života za drukčije označavanje materije, energije i informacije od klasičnog metafizičkoga pojma mimezisa. Priroda atonalno ‘pjeva’, svemir u disharmoniji sfera odjekuje, a tehnosfera proizvodi autopoietičke skulpture koje umrežene s drugim sustavima disonantno zvuče poput tibetskih glazbala. Između organskoga i tehničkog ne stoji više ništa drugo osim metamorfoza čovjeka u spiritualni stroj. Zato je najznačajnija umjetnost koja to može oslikotvoriti i tonalizirati tzv. sedma umjetnost, odnosno film. Tek s filmom ulazimo u otvorenost i beskonačnost prostora-vremena žive beskonačnosti. Nemam nikakve dvojbe da je u filozofijskome smislu za Deleuzea koncept umjetnosti-kao-postajanja proizašao iz sinteze dva naizgled suprotstavljena mišljenja, iako su u načelu posve bliska zbog ideje perspektivizma spoznaje svijeta. Jedan je sinonim za moderno shvaćanje znanosti polazeći od matematičke teorije infinitezimalnosti, a drugi je sinonim za moderno shvaćanje umjetnosti s onu stranu metafizike vrijednosti kao nihilizma. Leibniz i Nietzsche oblikuju ovo novo shvaćanje umjetnosti izvan granica mimezisa i reprezentacije. Sve je u izrazima dinamičkih snaga, u sklapanju nesklopivoga, u racionalnoj intuiciji umjetnika kao samostvaralačkoga genija koji računa-planira-konstruira život kao singularni događaj postajanja Drugim i različitim. I baš zato umjetnosti kao oslikavanju-ozvučenju-kazivanju svijeta više nema mjesta u realiziranoj epohi vladavine tehnosfere jer nema više ‘subjekta’ umjetnosti kao prikazivanja-i-predstavljanja bitka, bića i biti čovjeka. Nestankom čovjeka kao stvaratelja umjetničkoga svijeta nastaje mnoštvo mogućnosti sinestetičkih metamorfoza života koji je već postao umjetnim životom. Kad je filozofija realizirana u kibernetici nastaje doba tehnoznanosti, a kad je umjetnost realizirana u postajanju-strojem mišljenja to isto doba postaje dobom estetizacije života. Umjesto boga kao ‘inteligentnoga dizajnera’ svijeta, naša je sudbina da smo osuđeni na beskonačno novo dizajniranje virtualne aktualizacije svjetova. Ne osuđujmo stoga oponašateljsku zadaću umjetnosti. Ona nam je u ovom mahnitome ubrzanju života još jedino preostali izgled spasa od dosadnoga retro-futurizma stilova koji više govore o praznini vremena negoli o neinventivnosti umjetnika danas. Što, uostalom, slušamo drugo u tzv. velikoj glazbi kompozitora poput Mahlera, Schumanna, Šostakoviča ako ne vječno ponavljanje onog drukčije istoga, vremena koje je iščezlo i ostavilo nam tragove umjetnosti kao singularnoga događaja-bez-postajanja. Što, uostalom, gledamo drugo u tzv. suvremenoj umjetnosti koncepta-postava-izvedbe ako ne filmski trag trajanja u vremenu koje iziskuje ovjekovječenje tijela-bez-organa u živoj vatri besmrtnosti bez koje je svaka slika danas ravna banalnosti života. Izlaza iz ovog no-way-out labirinta umjetnosti kao života više nema. Zato nam treba mimezis, dragi moji Deleuze i Guattari, sve dok smo još oni ljudi koji ostaju vjerni svojim korijenima, a ne rizomima i simulakrumima kao jedinoj preostaloj stvarnosti. Umjetnost je naša prošlost kao što je to dobro znao posljednji filozof metafizike Zapada ‒ G.W. F. Hegel. Umjetnost je živo postajanje-sjećanja, riječ-slika-zvuk iz dubine svijeta kao svjetla i tame.

May 11, 2024
Slučaj kao nužnost?

Slučaj kao nužnost?

U suvremenoj teoriji znanosti kao da je nemoguće uskladiti genetski determinizam koji zagovara Richard Dawkins s teorijama kontingencije Stephena Jay Goulda. Gould pritom tvrdi kako „evolucija ne iskazuje nikakav koherentni pravac, niti su bilo koji od njezinih proizvoda ─ poput Homo sapiensa ─ u bilo kojem smislu neizbježni; odvrtite ‘vrpcu života’ i ovaj posebni majmun prevelikog mozga možda nikad ne bi nastao.“ Isto će tvrditi i Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? s obzirom na analizu nastanka kapitalizma u Italiji krajem 14. stoljeća u Italiji. Naime, postojale su dobre mogućnosti da sve bude još i prije uspostavljeno u Kini, koja je mnogo prije Europljana imala na raspolaganju barut kao eksplozivno sredstvo ali ga nije upotrijebila kao novu tehnologiju ratovanja i spojila ratnu privredu s usponom kapitalizma kroz prekomorsku trgovinu. Koliko li se puta neprestano pitamo što bi bilo da je, paskalovski govoreći, Kleopatra imala dugi nos? Bi li se povijest odvila bitno drukčije negoli onako kako je to bilo u fakticitetu zbivanja? Već su dva grčka atomistička filozofa, Demokrit i Leukip, spoznajno-teorijski otvorili problem koji nema samo fizikalističke, već i metafizičke konzekvencije. Demokrit je tvrdio da se atomi kreću linearno i da je to rezultat kozmičko-prirodne nužnosti koju je uspostavio bog kao savršeni poredak sklada u svemiru, dok je Leukip zastupao teoriju deklinacije atoma odnosno mogućnosti odstupanja ili skretanja s ravne crte. Zašto se to događa, ostaje doduše tajnom, ali to je za mladoga Marxa predstavljao primjer kako je ljudska sloboda plod slučaja, a ne sudbine koju su bogovi unaprijed odredili čovjeku u njegovu načinu egzistencije u svijetu. Kako god bilo, odnos nužnosti i slučaja u teoriji znanosti pretpostavlja odnos između determinizma i indeterminizma. Između Dawkinsa i Goulda, dakle, vlada gotovo ono isto što je vrijedilo za Demokrita i Leukipa. Samo što Dawkins pripada znanstvenicima koji radikalno niječu bilo kakvu mogućnost i razlog Božje egzistencije i ideje stvaranja svijeta polazeći od tzv. inteligentnoga dizajna. Nije stvar samo je li svaki pojam nužnosti ujedno i logičko-metafizički znak sinteze zakona kauzalnosti i načela teleologije u pojavnome svijetu materije, energije i informacije. Prvi uzrok i posljednja svrha pretpostavljaju ideju smislene organizacije i upravljanja svijetom. Na taj način moguće je pomiriti ideju slobode kao nužnosti s idejom apsolutnoga duha koji pomiruje filozofiju i teodiceju kao u Hegela. Nije, dakle, nimalo ‘nužno’ da sloboda bude mišljena kao slučaj koji proizlazi iz nereda ili kaosa. Uostalom, teorija koja o tome govori naziva se teorija determinističkoga kaosa. Kako se pojam slučajnosti ili ne-nužnosti razmatra u tradicionalnoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji pokazao je uvjerljivo Deleuze u svojem glavnome djelu ontologije mnoštva i razlike Différence et répétition iz 1968. godine. Uvijek je posrijedi odnos nadodređenja. To znači da je ono što jest, bitak u svojoj faktičnosti, nužno takav kakav jest i da mišljenje predplatoničke metafizike kao i ono u Platona i Aristotela, pa sve do moderne filozofije i prirodnih znanosti govori o kontinuitetu i linearnosti zbivanja u vremenu. Postoje, doduše, diskontinuiteti i nelinearnosti u mišljenju zapadnjačke filozofije koji slučajnost i ne-nužnost misle drukčije poput Spinoze i Nietzschea. No, slučajnost je uvijek negacija neke determiniranosti, a nikad autonomno osmišljavanje kategorije modalnosti. U Kantovim kategorijama modalnosti mogućnost je vezana uz vremensku dimenziju budućnosti, zbilja uz sadašnjost, a nužnost uz prošlost. Ovaj ‘željezni zakon’ determiniranosti uspostavlja izravnu svezu između fizikalizma i historizma, onog što vrijedi za tzv. zakone u prirodi i onog što je inherentno ljudskoj povijesti. Međutim, kao i Gould, tako i mnogi ‘transcendentalni empiristi’ na Deleuzeovu tragu uzimat će pojam kontingencije kao riješenu tajnu novog pristupa ontologijsko-epistemologijskim problemima. Evolucija u biologiji je očigledno ključna paradigma s kojom se mora raščistiti je li razvitak nešto samorazumljivo linearno i nužno u prirodnoj ‘povijesti’ vrsta ili je riječ o ‘slučaju’ u kojem odstupanja i skretanja s određenoga pravca, a to je smisao pojma zakonitosti u ‘razvitku’, tvore mogućnost da se povijesni slijed zbivanja odvija u diskontinuitetu i rezovima s onim što je imalo privid stroge uzročnosti. Kontingencija je otuda jedna od najznačajnijih kategorijalnih pronalazaka suvremene teorije znanosti. Podjednako je rabe razvojni biolozi, kozmolozi, psiholozi, sociolozi, antropolozi i filozofi. No, njezina je novost u tome što se pojavljuje s pojmom ne-reduktibilnosti nekog entiteta ili sklopa entiteta. Da bi Gould mogao zagovarati postavke suprotne Dawkinsu, potrebno je da se slučajnost oslobodi nad-određenosti u dijalektičkome i spekulativnome smislu, te da se svaki tradicionalni materijalizam pa i onaj Marxov kojeg nazivamo historijskim materijalizmom neutralizira i suspendira. Zašto? Zbog toga što je svagda vezan uz apoteozu nužnosti u fizikalnome svijetu i mistifikaciju slučaja u svijetu ljudske povijesti. Najbolji primjer takvog genetičkoga materijalizma s dodatkom egzistencijalističkoga indeterminizma jest Sartreova Kritika dijalektičkoga uma. Nikakav dualizam materije i duha u bilo kojem novijem smislu, pa ni onaj s isticanjem tzv. kontingentne nužnosti kakva je ontologija događaja Alaina Badioua nije rješenje ovog gorućeg problema. Čini se da je spor između nužnosti i slučaja moguće razriješiti ne tek konceptualnom kombinatorikom nalik onoj Badioua i inih koji polaze od transklasične logike i-i, pa onda dobivamo oksimorone tipa nužna slučajnost ili slučajna nužnost bitka, bića i biti čovjeka. Sva su znanstvena pitanja ujedno i ontologijsko-metafizička i u krajnoj konzekvenciji teologijska. To je dobro znao Kant kad je ideju boga postulirao iz etičkoga horizonta besmrtnosti duše. Dakle, u našem ‘slučaju’ vidimo da je između modalnih kategorija uvijek posrijedi odnos nadodređenja. Tako je nužnost povezana s onim što je prošlo u ireverzibilnosti vremena. Mišljenje dolazi do pojma nužnosti naknadno, kad se već nešto dogodilo u vremenu kao otvorenome prostoru odnosa faktičnosti i kontingencije. Nisu stoga Grci u iskonu metafizike mislili onako usput kako je arché u smislu ‘prvoga početka’ ujedno događaj koji sintetizira mišljenje o slobodi kao nužnosti i nužnosti kao slobodi nečeg što određuje ‘sudbinu’ bitka. Iz ovoga je bjelodano da se načelo svrhovitosti evolucije u smislu deterministički shvaćenog Dawkinsonova ‘sebičnoga gena’ mora razumjeti kao način događanja koje isključuje bilo kakve mogućnosti promjene u fizikalno-biologijskome ustrojstvu nastanka života u svemiru i njegove evolucijske ‘velike priče’. Događaj određuje kontingentni razlog zašto u teoriji emergencije nastaje novo stanje ili situacija, primjerice, zašto ptice koje lete na jug u pravilnim ciklusima stoljećima odjednom mijenjaju smjer svojih migracija. Očito je da između nužnosti i slučaja vlada korelacija kvantne neodređenosti i očito je da u pojmu događaja, toliko ključnog za suvremenu filozofiju i kozmologiju kako je to uvidio Alfred N. Whitehead, mora postojati uvjet mogućnosti svekolike promjene i diskontinuiteta u shvaćanju prirode i povijesti. Problem je ipak i u tome što mi iz razloga ‘vjere’ u kozmički smisao i poredak nalik Leibnizovoj prestabiliranoj harmoniji moramo metafizički postaviti ideju Boga kao stvaratelja koji se ne može objasniti pojmom nereda i kontingencije, već moramo poput Einsteina kazati da mu nije u naravi kockanje sa sudbinom. Slučaj je otuda isključen iz njegovih ovlasti, pa se čini samorazumljivim, osim u Dawkinsa, da bi Gould po svojim postavkama morao biti ili agnostik ili ateist, ako i nadalje ‘vjerujemo’ u pravila igre klasične metafizike. S kontingencijom smo u području otvorenosti mišljenja kao mogućnosti slobode, a ne njezine faktičnosti i nužnosti kako je to zapečatio Hegel na tragu Spinoze u smislu causa sui ili omne determinatio est negatio. U suvremenoj teoriji znanosti posve je jasno da se nakon teorije relativnosti, kvantne teorije i determinističkoga kaosa i u biologiji s njezinom paradigmom evolucijskoga razvitka vrsta na zemlji mora uvesti u razmatranje kibernetičko četvorstvo informacije-feedbacka-kontrole-komunikacije. Jer između ‘sebičnoga gena’ i njegove prirodno-povijesne ‘sudbine’ i kontingentnoga događaja kojim je homo sapiens (s)krenuo tamo kamo je krenuo slobodnom voljom unutar sklopa određenih okolnosti, a to je bio rezultat odnosa sustava i okoline i unutarnje-vanjske kontrole razmjene materije, energije i informacija o okolnome svijetu (Umwelt, environment, millieux), mora postojati korelacija barem po kriteriju prožimanja onog što je ‘mudra’ stara metafizika svagda imala u vidu kad je s Demokritom i Leukipom otpočelo promišljanje tajne događaja koji utemeljuje slobodu u njezinoj bestemeljnosti puta kojim odlazimo u beskonačnu singularnost kao onaj astronaut iz Kubrickove Odiseje u svemiru 2001. u ‘beskonačnu brzinu’ povratka u arché svekolikoga bitka i ništa.

May 10, 2024
Magija porobljavanja Drugoga

Magija porobljavanja Drugoga

Sjedili smo tog hladnog i sunčanog dana s početka veljače 2007, Albert Goldstein i ja, u njegovu uredu izdavačke kuće Antibarbarus na mansardi ponad restorana Balthazar, i razgovarali o knjigama koje će uskoro izaći poput onih Norberta Eliasa, Waltera Benjamina, Petera Sloterdijka. Berti je spomenuo da bi uskoro mogao prispjeti Nikica Petrak, prevoditelj Hermanna Brocha, jer ga je noć prije nazvao rekavši da mu donosi dar s neba za naslovnicu knjige. I doista, na stolu smo uskoro zadivljeno promatrali fotokopiju stare fotografije iz 1909. godine snimljene u Rudolfovim vojarnama u Zagrebu. Na njoj ‘pozira’ poručnik Austrougarske vojske, dvadeset trogodišnji Broch. Fotografija je savršen prikaz melankoličnog raspada epohe visokog stila. Budući mislilac-pjesnik, filozof, psiholog i uz Roberta Musila najznačajniji pisac Bečke moderne kao i traumatskog iskustva egzila Židova u tuđini novoga svijeta, stoji uz neobarokne anđele u odori s kacigom i paradnom sabljom. Zaustavljeno vrijeme iz današnje perspektive čini se uistinu poput apokaliptičkoga kairosa. Sve je, doduše, već iščezlo u nepovrat. No, ono što preostaje jest djelo pisca za kojeg ponajbolje pristaje iskaz Thomasa Manna o seizmografu epohe. Nitko kao Broch nije na tako otmjen i pronicljiv način radikalno-kritički secirao duh Austrije prije njezine propasti, kad je u eseju o Hofmannsthalu Beč i svu tu klasno-socijalnu mizeriju malograđanstva i njezine književnosti kao ideologije nazvao ʺcentrom etičkog vakuumaʺ, ʺmetropolom kičaʺ i ʺradosnom apokalipsomʺ. (Hermann Broch, ʺHofmannsthal und seine Zeitʺ, u: Schriften zur Literatur 1, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1975, str. 111-284) Hermann Broch rodio se 1. studenog 1886. godine u Beču u židovskoj obitelji. Otac mu je bio vlasnik predionice i tvornice sukna te je stoga Hermann Broch završio tehnološki fakultet tekstilnog smjera. Usput, patentirao je kao izumitelj stroj za miješanje pamuka. Usporedno je posjećivao predavanja na sveučilištu u Beču iz matematike, filozofije i psihologije. Već u svojem prvom književnome uratku Metodološkoj noveli iz 1918. pokazat će značajke pisca koji spaja eksperiment s tradicionalnim načinom pripovijedanja i to još s pomoću jedinstvenog stila neobarokne duge rečenice kao spoja mistike, poezije i stroge znanstvene racionalnosti. 13. ožujka 1938. dan poslije nacističke okupacije Austrije, Broch je uhićen u štajerskom gradu Bad Ausee i proveo je tamo zatočen tri tjedna pod optužbom za ekstremni liberalizam. Nakon puštanja na slobodu otišao je u Beč, a u pismima upućenim prijateljima je bio posve uvjeren kako Austrijanci padaju u masovnu histeriju i ʺmoralnu svinjarijuʺ prokazujući Hitlerovoj tajnoj policiji svoje dojučerašnje prijatelje, poznanike, susjede Židove. Gotovo da nema razornije kritike ovog moralno-političkog degeneriranja Nijemaca od one koju Broch u jednom pismu iskazuje ovako: ʺ’Krivnja’ njemačkog naroda pokazuje se u židovskome problemu: kroz punih 20 godina Nijemac je promatrao najluđe-najidiotskije istrebljenje Židova s posvemašnjom ravnodušnošću i tako je postao suučesnik bestijalno-sustavnoga masovnog zločina.ʺ (Hermann Broch, Briefe über Deutschland 1945-49. Die Korespondenz mit Volkmar von Zühlsdorff. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986, str. 25) Već srpnja 1938. godine s 20 maraka u džepu emigrirao je u Englesku, a u listopadu iste godine zaputio se u Ameriku. U SAD-u je živio od pomoći prijatelja, stipendija i svojeg književnog rada. Kraće vrijeme bio je znanstveni suradnik na Institutu za sociologiju u Princetonu i bavio se masovnom psihologijom. Predložen je za Nobelovu nagradu 1950., a te godine dobio ju je Winston Churchill. U mnogim pismima govorio je o fenomenu antisemitizma koji se na složen način pojavljivao i u Engleskoj i u američkome društvu uz rasizam prema Crncima u svim formama svakodnevnog života i kulture. Ono što je u svemu tome teoretski znakovito za njegove kasne spise o masovnoj histeriji u totalitarizmu jest da problem autentične i pravedne političke zajednice vidi u ozbiljenju tzv. zemaljskoga ili svjetovnog apsoluta za koji je odlučujuće iskorjenjivanje svakog mogućeg ropstva čovjeka. Kako Broch doživljava egzil i raspad vrijednosti moderne kulture? U poetskome smislu ovo je objasnio u jednom pismu Elsi Spitzer 1939. godine na upečatljiv način: ʺOsjećam se poput čovjeka koji upravo ubrzano završava pisanje svoje knjige samo zbog toga da bi mogao stati u red za Aleksandrijsku knjižnicu prije no što ona izgori u plamenu.ʺ (Hermann Broch, Briefe 2. Kommentierte Werkausgabe Vol 13/2. Suhrkamp, Frankfurt a. M, 1981, str. 72) Broch je 9. svibnja 1951. godine napisao pismo svojem izdavaču Danielu Brodyju. U njemu je na duhovit način pokušao sagledati razloge zašto se ujedno želi vratiti u svoj Beč, ali zašto je emigrantu kao njemu to iskustvo povratka nemoguće poslanstvo. Odgovor je poznat. Poput modernog Uliksa koji se vraća na Itaku, ali sa sviješću da je grad iz kojeg je prognan zbog užasa nacizma i antisemitizma postao topos kojemu više ne pripada, pisac ostaje u američkome egzilu gdje je uskoro i umro 30. svibnja 1951. godine. Što je egzil drugo negoli dvoznačna sudbina stranca i tuđinca u svijetu posvemašnje raskorijenjenosti i izolacije? Iako je Broch bio relativno solidno integriran u New York i američko društvo masovne demokracije, jer je dobro govorio engleski i prihvaćao različite privremene poslove, njegov politički angažman i humanitarnost nisu mogli biti dostatan razlog za preživljavanje. Apsurd i prokletstvo egzila jest da je to prostor slobode i rastuće tjeskobe zbog toga što čovjek bez domovine postaje vječnim isključenikom iz povijesti. Pisci i mislioci 20. stoljeća ostavili su u nasljeđe našem oskudnome dobu nešto iznimno ‒ veličajni spomenik kulture pisanja kao mišljenja i osjećanja upućeno Drugome. Naravno, riječ je o prepisci, pismima u kojima pronalazimo svezu romantične intimnosti i dijagnoze duha vremena u svim područjima duhovnosti. Hermann Broch uz mnoge pisce u egzilu svojevrsni je korespondentni fanatik. Neprestano je pisao prijateljima i suradnicima o svim bitnim pitanjima književnosti, filozofije, psihologije i politike od 1938. pa sve do smrti 1951. godine. O tome u tekstu o njemu nadahnuto piše Hannah Arendt, tvrdeći da Broch nikad nije vodio dnevnik te da je za razliku od Kafke njegova osobna drama bila u tome što je etičku dimenziju života uzdigao iznad estetskoga kanona književnosti. A to je značilo da mitsko razumijevanje svijeta nikad ne može doseći logičku artikulaciju zbilje koja zahtijeva primat etike i djelovanja naspram bijega u kule bjelokosne. (Hannah Arendt, Ljudi u mračnim vremenima, TIM Press, Zagreb, 2019, str. 115-154. S engleskoga preveo Srđan Dvornik) No, ono što ponajbolje zrcali njegove sumnje, nade i iskupljenje književnosti kao estetskoga rasapa života u krizi vrijednosti zacijelo se skriva u prepisci upravo s Hannom Arendt od 1946-1951. Knjiga objavljena 1996. godine obuhvaća njegovih 46 pisama i njezinih 17. Uz sve što smo dosad rekli o smislu korespondencije kao tajne vjere u smisao pisanja koje je na upečatljiv način obilježilo duh moderne, postoji još nešto iznimno važno. Između njih je postojala bliskost ne samo u stvarima filozofije, politike i književnosti. Bljesak ljubavi imao je ekstatički platonski karakter. No, blisko prijateljstvo bilo je nerazoriva konstanta ovog odnosa. On je bio zadivljen njezinom fizičkom i duhovnom ljepotom, snagom uma i spisateljske smionosti, a ona je smatrala njegov roman Vergilijeva smrt jednim od najznačajnijih djela moderne književnosti uopće, poveznicom između Prousta i Kafke, u kojem se razotkriva bit naše epohe. Uz sudove u piscima u egzilu, razmišljanja o poslijeratnoj situaciji u Njemačkoj nakon sloma nacizma, analize filozofije Jaspersa i Heideggera, veliki dio prepiske odnosi se na njihova stajališta o totalitarizmu, Holokaustu i izgledima slobode i pravednosti u budućnosti. (Hannah Arendt-Hermann Broch, Briefwechsel 1946 bis 1951, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996) Što je smisao Brochove programatske postavke o raspadu vrijednosti? Analiza duhovno-povijesnoga raspada metafizičke cjeline bitka od antike, srednjeg vijeka preko renesanse do novoga vijeka i prosvjetiteljstva ima dodirne točke s mnogim istovjetnim pokušajima sinteze u filozofijskoj kritici zapadnjačke civilizacije. Spenglerova Propast Zapada i Ortega y Gassetova dijagnoza dehumanizacije umjetnosti, primjerice, pripadaju misaonome horizontu kritike moderne kao rastućem nihilizmu vrijednosti. Broch polazi u svojoj kritici moderne od pretpostavke da je uspostava pozitivnih znanosti poput fizike, matematike i biologije rezultat odvajanja od spekulativnoga duha metafizike. Za razliku od Freudova psihoanalitičkoga okreta od znanstvene racionalnosti, koji se poput Husserlove fenomenologiijske zapovijedi „k stvarima samim!“ može analogno čitati kao zapovijed „k nesvjesnome samome!“, u cjelokupnom se nastojanju Brocha kao psihologa prepoznaje želja za prevladavanjem tog dvojstva duše i duha. U njegovim radovima o masovnoj psihologiji te osobito problemu panične svijesti u povijesnim situacijama raspada društvene strukture, koja jamči izvjesnost života u modernome poretku vrijednosti, primjetan je svojevrsni „psihonautički krug“, kako to tumači Sloterdijk. Duša se može realizirati u svijetu tek onda kad samosvjesno nailazi na vlastite otpore spram identiteta osobe. Brochova masovna psihologija pokušaj je dekonstrukcije psihološko-socijalnih mehanizama histerije u doba totalitarne vladavine nacizma. Ona ima približno istu kritičku vjerodostojnost kao i Reichova masovna psihologija fašizma. Izvornost Brochova pristupa jest u tome što je fenomen histerije kao psihološke strukture sekularizirane apokalipse moderne postavio u samo središte analize. (Hermann Broch, Massenwahntheorie. Kommentierte Werkausgabe Vol. 12. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1979) U mojem promišljanju totalitarizma Brochova analiza bila je putokazom u izvođenju postavke koja predstavlja posvemašnji obrat Freudove psihoanalitičke ‘Grand récit’. Wo Ich war, soll Es werden. Tko god stoga i nadalje govori danas o manipulaciji masovnome sviješću tzv. naroda, taj zaboravlja da je Brocha kao intelektualca i pisca židovskoga podrijetla prokazao nacističkoj tajnoj policiji ‘posve običan Austrijanac ili Nijemac’, onaj malograđanski Nitko, šutljivi predstavnik većine koja je dolaskom totalitarne vladavine jednog Vođe, jedne Partije i jednog Naroda konačno dočekala svojih pet minuta. Manipulacija je najgora riječ uopće jer služi za ispiranje nečiste savjesti i prebacivanje odgovornosti u tzv. zapovjednom lancu na Druge. Što je drugo govorio Eichmann na suđenju u Jeruzalemu osim da je izvršavao zapovijedi i da je njegova savjest čista. Nitko ne manipulira Drugime ako Drugi to sam ne želi, naime da bude manipuliran i da u toj igri tzv. obmane svijesti uživa naprosto zato što vjeruje da je tzv. obmana prava istina stvarnosti a da je sve drugo manipulacija propagande Židova i njihovih privrženika. S Brochovim je uvidom masovna psihologija ‘ološa’ bez kojeg ne postoji mogućnost sustavne politike genocida postala ono uistinu bezobzirno i jasno ukazivanje na činjenice da su masovni pokreti u 20. stoljeću svjesna težnja za ozbiljenjem sinteze naroda i Vođe, a ne rezultat obmane dirigirane iz nekog ezoteričnoga centra tzv. otuđene moći. Mladi poručnik austrougarske vojske 1909. godine listopada u Zagrebu na slici s paradnom sabljom i neobaroknim anđelima 1949. godine u eseju ‘Ljudsko pravo i ono zemaljsko-apsolutno’ zapisat će ovu rečenicu kao credo svih budućih promišljanja totalitarizma. Bila ona nacistička, sovjetska ili fašistička, teror totalitarne države počiva na magiji porobljavanja. (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 159. S njemačkoga preveo Nikica Petrak.) I ta je magija problem naše suvremenosti, a ne više porobljavanje Drugoga kao takvoga.

May 9, 2024
Između imperija i kuge

Između imperija i kuge

Ljerki Mifki, u spomen „Napisala sam pripovijest o jednom imperatoru i istodobno opisala veliku pojedinačnu sudbinu, to je sve. Uvijek je ugodno biću koje je nekoć živjelo dati malo stanište u vremenu“ – rekla je Marguerite Yourcenar u razgovoru s Matthieom Galeyom. (Mathieu Galey, Otvorenih očiju: Razgovori s Marguerite Yourcenar, Irida, Zagreb, 1997.) Melankolična povijest dekadencije Rimskoga carstva u romanu Hadrijanove uspomeneistodobno je i Yourcenarova vlastita filozofija povijesti i suvremeni mit. Oboje pretpostavljaju onu „teoriju priče“ koja za razliku od postmoderne ne vidi u „malim pričama“ iskupljenje za grijeh totalne umjetnosti, nego se retrospekcijom metapovijesti kao priče uopće vraća povjerenje suvremenog pripovjedača u povijesnost povijesti izvan svih linearnih, vulgarno-metafizičkih razumijevanja njezina početka i kraja. Mit i književnost iz obzorja modernoga subjekta na kraju njegova povijesnog utemeljenja posjeduju moć nijekanja „našeg“ vremena. Ona se usmjerava na plošnu književnost stvorenu prema načelu monotonije događanja u vremenu. Yourcenar je vratila u suvremeni roman metapovijest kao priču-rijeku bez napasti objektivne povijesti i bez radikalnog reza u unutarnju strukturu govora suvremenoga romana. Usuprot postmodernističkoj tehnici bricolage-a i patchworka minulih epoha, koji ima svoj primjereni ekvivalent u teoriji modnih stilova (retro-futurizam i revival već dogođenih stilova na ruševinama neoavangarde), Yourcenar je zacijelo jedan od posljednjih velikih pokušaja obnove književnosti i mita iz pozicije svojevrsnog filozofijskog skepticizma. Njezin je istinski naum ispripovijedati unutarnju povijest melankolično-tragičnih figura – od rimske dekadencije, preko srednjega vijeka do modernoga doba – kao suvremenu priču čovjeka koji refleksivnim moralizmom nastoji objasniti traume vlastita vremena. S Hadrijanovim uspomenamajoš se uvijek može spokojno meditirati o povijesti u doba imperijalnog protezanja Pax Romane na cijeli poznati svijet. Ali samo pod uvjetom da se Hadrijana ne shvati kao pukog moralizatora, već kao državnika i melankoličnog filozofa. Politika, umjetnost, ljubav, barbari, kultura i civilizacija, veličajna prošlost Grada-Svijeta koji je težio slavi da bi namirio račune s prošlošću vlastite gradnje. Možda nitko kao Yourcenar nije iz hermeneutike antike svojega doba tako mudro i s osjećajem mjere za vrijeme podarila 20. stoljeću sliku carske dekadencije s kojom je otpočela pustolovina europskog utemeljenja. Drugi su Rimu odredili stereotip krvi, orgija i žudnje za strahovlašćem, poput Roberta Gravesa u stiliziranoj dosadi romana Ja, Klaudije. Yourcenar je tomu usuprot izgradila svoju koncepciju povijesti iz duha melankolije kao vladajućeg načela svake produktivne dekadencije. To je vidljivo ne samo u njezina dva najbolja romana Hadrijanove uspomenei Crna mijenanego u još tri knjige uspomena Arhiv sjevera, Spomen na mrtvei Što, vječnost?objavljenim pod zajedničkim naslovom Labirinti svijeta, kao i u dvije zbirke pripovijesti Kao voda što tečei Orijentalne pripovijesti. Rani radovi, romani Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi, Posljednji udaraci Novčić snauz nekoliko drama i zbirki pjesama nikad nisu izazvali pozornost čitatelja, osim kritika i akademskih krugova privrženika. Zahvaljujući otvorenosti spram povijesti kao lutanja i neispisane ploče sjećanja, svi njezini romani ne pripadaju tek formalnome okviru povijesnoga romana, za koji sama spisateljica u razgovoru s Ljerkom Mifkom kaže da je posrijedi „jedna lažna vrsta“, koja fluidno može poprimiti različite likove kao što je, uostalom, hirovita cijela književnost 20. stoljeća. Primjeri su brojni. Yourcenar kao paradigmu navodi upravo roman Hermanna Brocha Vergilijeva smrt da bi uputila na vlastito razumijevanje povijesti u razlici spram Brochova i to ondje gdje ih povezuje ista strast. Riječ je o nečem što po samorazumijevanju Marguerite Yourcenar nadilazi francusku tradiciju moralizma u književnosti. „Danas ipak često vidimo u romanu historijskog tipa, kao uostalom i u drugom, neku vrstu onirizma potpuno udaljenog od stvarnosti ili koji se njome koristi tek kao polazištem. (Značajan roman H. Brocha, Vergilijeva smrt pripada tom redu.“ (Marguerite Yourcenar, Jedan susret; eseji, intervju, Izdanja Atibarbarus, Zagreb, 1996.) Takva „onirička“ koncepcija književnosti, međutim, ne odgovara istovrsnome postupku psihologijskog subjektivizma. Ni načini pripovijedanja nisu istovjetni. Njezini povijesni romani pisani su kao „arheološko pismo“ različitih povijesnih znanosti i humanistike. To je raskošno pripovijedanje, koje bi se moglo možda primjereno označiti sintagmom rekonstrukcije duše. Nije posrijedi tek romantični odnos spram povijesne nepreglednosti i ambivalentnog postava protagonista koji nose u sebi težinu povijesnog zadatka i vlastitu sudbinu (Hadrijan i Zenon). Naprotiv, svaki se lik takve hiperpsihologijske etike ne smješta u prazni metafizički prostor subjektivizma prosvjetiteljske tradicije. Zato „moralizam“ Marguerite Yourcenar nadilazi etički korektne sudove o caru kakav je, navodno, bio u zbilji. Ali što je to uopće povijesna zbilja bez metapovijesne priče? Za autoricu Hadrijanovih uspomena i Crne mijenenemoguće je tvrditi kako ona poput Seneke ili Ciorana – rimskog i modernoga skeptika – dvoji o biti zbilje koja propada u vremenu iz neke više, metafizičke perspektive. Priča o metapovijesnoj zbilji nije zbiljska priča suvremenosti o onome što se „dogodilo“. To je jedino priča koja rekonstruira „povijest duše“ iz vlastite melankolične hermeneutike svijeta na izdisaju, kako ga je opisao Cioran razmatrajući analogne primjere iz povijesti dekadencije. Što znamo o povijesti nije nikakvo apsolutno znanje hegelovskog totaliteta, nego uživljavajuća sposobnost imaginacije da stvori usporedne svjetove. U tom bi se smislu moglo govoriti da je Yourcenar više sklona Diltheyu i hermeneutičkome filozofiranju negoli bilo kakvom psihologijskome redukcionizmu s pojmom trajanja i tromosti sjećanja kakav je, primjerice, izgradio Marcel Proust s osloncem u intuicionizmu Henrija Bergsona. Lebdeće perspektive, sloboda konstrukcije na temelju precizno ustrojene male i velike arheologije povijesti, „groznica bića koja u potpunosti ispunja svoju sudbinu“ (Ljerka Mifka), lakoća izmještanja vremenskih zona, premda se na osnovu paradoksa povijesnoga romana uvijek zna da onaj tko govori (Hadrijan ili Zenon) govori kao netko nama prispodobiv – sve su to bitne odrednice Yourcenarova razumijevanja onirične književnosti. Ona se, doduše, nipošto ne uklapa u koncept Roger Cailloisa ili Tzvetana Todorova o fantastici i snu zato što je posrijedi filozofijski san jedne osviještene pripovjedačice izvan nametnutih kanona. U njezinome snovitome svemiru nema mjesta za fanstastiku koja poeovski razgrađuje stvarnost tako da je sublimira u nešto morbidno ili protkano paukovom mrežom iluzija. Yourcenar je izgradila književno-mitski svijet povijesne rijeke sjećanja. On je ipak bitno drukčiji po stilu kazivanja, stoičkome idealu slobode u vremenu posvemašnjeg rasapa te prianja uz vremensku strukturu nikad prolazeće prošlosti koja nas određuje i kad to strastveno niječemo. Metapovijesna priča je unutarnja struktura našeg „raspričanog“ vremena bez mita i bez velike književnosti. Sadašnjost je hiperrealistični cyber-art s psudomitskim stvorovima. Kao u reality show-u u njemu se glumi iluzija stvarnog života. Budućnost je ionako znanstvena priča genetskog determinizma bez povijesti. Što preostaje jest povijesna prošlost kao mit, kao metapovijesna priča i kao melankolični bezdan uspomena. Koliko ima istine u onom poznatom izrijeku da je stil čovjek, može se primijeniti upravo na stil Marguerite Yourcenar. Njezina je rečenica oslobođena epitetskih kićenosti i svakovrsne manirističke retorike. I sama priznajući da je u mladosti mislila kako lijepo pisanje pretpostavlja uživljavanje u kićenu ljepotu kakve ornamentalne statuete rimske božice, razvijala se do zrelih djela ukrotivši ruku do stupnja majstorske samodiscipline. Metafore postaju stoga jednostavne. Poetizacija se reducira na minimum. Psihologijske situacije govore čistim jezikom i neusiljenim. Stil kao isklesan iz rimskoga mramora (Matthieu Galey). Zato je besmisleno prilaziti autorici duhovnoga života s melankoličnim carem tako što će joj se podići spomenik romaneskne filozofkinje, što je na stanovit način uvijek i bila, da bi se elegantno zaobišla kao žena koja je pisala iznimno zanimljive moralističke romane. Uistinu je, pak, riječ o romanima izvan struje vremena; o zacijelo u prethodnome 20. stoljeću najizdvojenijem opusu koji se formalno svrstava u vrstu povijesnih romana, ali to ni po nadahnuću ni po misaonome dosegu ne odgovara stanju stvari. Ako pod povijesnim romanom predmnijevamo Scottov realizam, kako ga je shvatio Georg Lukács u svojoj estetici romana, ili, pak, moderne pozitivističke (re)konstrukcije s uporištem u postmodernome kaosu metapovijesne igre, kao što je to izvrsno izveo u nas gotovo prešućeni Horst Stern u romanu-studiji Čovjek iz Apulije o rimsko-njemačkome caru Fridriku II Barbarossi, (Horst Stern, Čovjek iz Apulije, August Cesarec, Zagreb, 1993.) onda je Yourcenar spisateljica anti-povijesnih romana. Ona je povijesno stanište postavila samo kao duhovno-povijesni okvir za razvitak ispovjedne moralističke priče razorenog subjekta. Hadrijanovo „Ja“ pripovijeda iz dubine tragično-melankoličnoga iskustva epohe uspona i pada Rimskoga carstva, koje je izmislilo građanina i republikanizmu podarilo smisao borbe na život i smrt. No, Hadrijanovo „Ja“ kao i Zenonov moderni subjekt pripovijedaju s onu stranu povijesti kao arheološke iskopine u vremenu. Ako se Yourcenar priklanjala platonističkoj anamnezi po kojoj je prošlost sve, a sadašnjost i budućnost tek nerefleksivno trajanje „sada“ i „još-ne-sada“, onda je bjelodano da svaki autentični lik mora progovoriti ex tenebris zato što izgovara tajnu ispovijest čovjeka na vlasti, slobodnog da uništi sve podanike, ali istodobno neslobodnog da prestane biti ono što jest u „svojem“ vremenu. Marguerite Yourcenar i u esejima je pokazivala žudnju za mjerom. Antički ideal ljepote kao suglasja božanskog, prirodnog i ljudskog paradigma je svekolika umjetničkog isijavanja smisla. Esej tako i naslovljen Mjera ljepote, ljepota mjere (Zapis uz Antonijev kip u Delfima)nema nakanu probuditi nas suvremene za osjećaj uzvišenosti, kako je to u svojim putovanjima Grčkom želio Hugo von Hofmannsthal. I premda se zapis o kipu odnosi također na Hadrijana, bilo bi neumjesno svoditi esej na puki popratni sloj romana. Ne navodi Yourcenar slučajno onaj dio Platonova Fedonau kojem se govori kako je sklad nešto nevidljivo, netjelesno, predivno i božansko. Ta klasična „mjera“ ljepote odgovara ideji suvremene obnove lijepoga i uzvišenoga čak i u postmodernoj estetici prikazivanja neprikazivoga u Jean-Francois Lyotarda. (Jean-Francois Lyotard, Le différend, Éditions de Minuit, Paris, 1983.) Tako je uopće s konceptom oniričke književnosti. Ona nije alogično i nesputano lelujanje, nego strogo skladanje smisla nečeg što nas svojom nadvremenskom snagom nadilazi. Kao mjerodavna suputnica i istraživačica hermeneutičke višeslojnosti Yourcenarove spisateljske pustolovine, Ljerka Mifka, i sama privržena gotovo opsesivno onoj „vatri nemogućeg“ što plamti u noći bez sna, noći Blanchotove opčinjenosti zrcalima, pojavljuje se kao autentična Druga, a da to ne izaziva nikakve naputke feminističkog „pisma razlike“. Priča postaje višesmisleni dijalog dvoje različitih o Istome. Pjesnikinja i esejistica, prevoditeljica i likovna kritičarka sretno spaja u razgovoru s Yourcenar lucidnost zapažanja i refleksivnost bez koje je pristup književnome onirizmu i melankoličnoj filozofiji povijesti francuske spisateljice nemoguć i uzaludan pothvat. Mifka je suprotstavila sudbine Hadrijana i Zenona iz dubine odnosa spram smrti. „Hadrijanu je neprestano ulaziti u smrt, dok je smrti neprestano ispunjavati Zenona.“ Hermetizam je, kako Mifka razvija svoje postavke u esejima o stvaralaštvu Marguerite Yourcenar, istodobno rimska oporuka prožeta nejasnim odnosom gnostičkih i misterijskih kultova koji su cvjetali u Hadrijanovo doba s nečim što će određivati cjelokupnu metafizičku povijest Zapada kao njegovo tamno Drugo. Alkemičar, filozof i liječnik Zenon stoga nije ništa drugo negoli izokrenuti melankolični vladar. Ali ne više dekadentnoga carstva, već otajstvena života tvari u doba kad se pojam apsolutne bolesti – kuge – uzdiže iznad svake obične metafore. Moralističko pripovijedanje u doba hiperrealizma i reality-show ideologije više kao da nema razloga opstojnosti. Kao da je riječ o nečem izgubljenom u vremenu koje više nitko ne može precizno odrediti a ponajmanje postmoderne naratologijske teorije, međusobno ispresijecane i gotovo posve pozitivistički odmaknute od zbilje povijesne apokalipse, koja kao književna i filozofijska figura „kraja“, kako je to ironično zapazio Jacques Derrida, sama uživa u vlastitome beskrajnom usmrćivanju – bez kraja. Melankolični onirizam s uporištem u „arheološkom pismu“ povijesti stoga je metapovijesna priča s krajem svijeta na izdisaju. U doba obnove ideje naratologijskog spektakla suvremenih filmova o velikim povijesnim temama kao što su Trojanski rat, križarsko pustošenje Jeruzalema, ili pak mitske retro-futurističke sage o ratovima zvijezda, priča o dekadenciji jedne povijesno neumrle epohe okončava kao tekstualni spomenik estetskome moralizmu po unutarnjoj dužnosti. Hadrijanova dvojnica, nesvodiva na bilo što u „svojem“ vremenu, ispričala je posljednje poglavlje jednog romana o unutarnjem nemiru svijeta rascijepljena na strasti i ideologije, umsko i tjelesno. Prošlost nas više ne progoni utvarama. Ona je danas ukrotiva trauma koja se vraća samo pod uvjetom strogog nadzora njezinih ciikličnih posljedica. Sve drugo su hibridne priče „malih teorija“ u doba bez povijesti i svijesti o njoj. (Tekst je objavljen u „Novome listu“, 1997.)

May 8, 2024
O titanskoj snazi i nemoći duha

O titanskoj snazi i nemoći duha

Mi u doba koje nema ni dubinu, ni težinu, već jedino preklapajuće površine stvari u prožimanju virtualnosti i analogne stvarnosti više nemamo genije. Ono što imamo su ‘genijalne’ geste i grimase likova iz filmova i s reklamnih fotografija. Ne budimo ipak cinični. Imamo nakon Tesle i Einsteina put spram singularnosti apsolutne tehnosfere koja računa, planira i konstruira život kao eksperiment i kao projekt. Genij je bio pojam titanske snage duha koji prirodu oslobađa njezine nesvjesne oblikovnosti zvane misterij još od Grka koji su physis poistovjećivali s bitkom uopće. Za Kanta se pojavljuje taj pojam kao posredovanje između ljepote i uzvišenosti u samoj prirodi, koju čovjek ne može oponašati u umjetnosti bez svrhovitosti samoga stvaralačkoga čina kojim ljudsku mjeru suočava s onim bezmjernim, neprikazivim i neiskazivim. Ipak, tek će ova riječ-pojam dobiti na snazi filozofijskoga utemeljenja tzv. morfologije svjetske povijesti u slavnome djelu Oswalda Spenglera, Propast Zapada, sv. I-II, Demetra, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Nerkez Smailagić. U drugom poglavlju naslovljenom ‘Ideja sudbine i princip kauzalnosti’ Spengler govori o cjelovitome čovjeku koji se pojavljuje kao genij u ʺsasvim osobnoj oblikovnoj snazi, stvaralačkoj strasti, dubini i obilju pojedinih umjetnika, za razliku od svakog pukog ovladavanja oblikomʺ (str. 156) Primjer je Michelangela svima poznat i u pravilu se taj pojam uvijek povezuje s njim i Leonardom. Odmah valja kazati da genij može biti samo umjetnik, a ne filozof i znanstvenik. Filozof misli u pojmovima, a znanstvenik promatra zakonitosti u prirodi i daje uputstva za ono što čini tehnologija na temelju znanstvenih teorija i izračuna. Samo umjetnik prirodu oblikuje u duhovni lik, ovjekovječuje božansko pojavljivanje u skulpturi ili u mramoru, pa je gotovo samorazumljivo da je njegovo poslanstvo stvoriti novi svijet po uzoru na onaj koji već postoji kao slučaj, rekao bi Wittgenstein, ili posve novi bez uzora u prirodi, onaj koji postoji kao djelo umjetničke imaginacije. I još nešto, možda i najvažnije. Genij nije slikar, već kipar. Jer samo se u kiparstvu zbiva ta silna borba s kaosom kojeg valja obuzdati preoblikovanjem u ideju reda i sklada. Zato kiparstvo predstavlja nastavak arhitekture drugim sredstvima, onim koje dovodi umjetnost plastike do sinteze oblika i ideje, koliko god se ovo činilo platonski iskazano. Spengler stoga u istome tonu nastavlja i kaže kako ʺarhitektura velikog stila, koja jedina od svih umjetnosti obrađuje ono strano i zastrašujuće, ono neposredno protegnuto, kamen, zbog toga je po sebi razumljivo rana umjetnost svih kultura, najmatematičkija od svih, koja tek korak po korak ustupa prvenstvo gradskim posebnim umjetnostima kipa, slike, glazbene kompozicije, s njihovim svjetskijim oblikovnim sredstvima. Zbog toga se Micjhelangelo, koji je od svih velikih umjetnika Zapada, svakako, najviše patio od neprestane more straha od svijeta, jedini od svih majstora renesanse nikada nije oslobodio arhitektonskog. On je čak slikao kao da su površine za bojenje bile kamen, ono što je postalo, ono kruto, omrznuto. Njegov način rada bila je ogorčena borba protiv neprijateljskih sila kozmosa…ʺ(str.156) Pojmovi koji se s genijem-umjetnikom nužno, dakle, povezuju su sila i masa, baš kao iz suvremene fizike. Jer genij mora vlastitim rukama, a ne s pomoću tehnologije, osloboditi prirodu njezine tromosti i od nje oblikovati ono strano i zastrašujuće. Sve je jasno. Geniji su nezamislivi u doba znanstveno-tehničkoga napretka i razvitka. Oni tu više nemaju mjesto o čemu svjedoči preobrazba arhitekture u 20. stoljeću u funkciju i znak, od Le Corbusiera do japanskih dekonstruktivista, a kiparstva u apstraktnu dehumanizaciju plastike s Giacomettijem kao paradigmatskim slučajem. Ali još je nešto glavni razlog nestanka genija u suvremeno doba. To je ključno za sve što će pogoditi umjetnost od 19. stoljeća kao kraja velikoga stila. Posrijedi je ideja prirode, one samorađajuće sile i mase obuhvatne physis koja će, baš onako kako je to promislio Hegel, postati mit a ne stvarnost i izgubiti svoje oblikovno očitovanje arhajske moći. Umjesto toga, priroda će postati rezultat prirodno-tehničkih znanosti, ono što se mjeri i s čime se disponira u druge svrhe, što se eksploatira i što u doba antropocena doseže vrhunac posvemašnjeg razaranja u industrijskome kapitalizmu. Ako je s Michelangelom ovaj svijet prirodne nužnosti postao slučaj duhovnoga oblikovanja kao borbe sa silom i masom, onda je odnos između fizike i metafizike uspostavljen kao vladavina principa uzročnosti nad kontingencijom svrha. Znanost je trijumfirala nad područjem slobode umjetničkoga reda i svrhe na taj način što je nužnost postala kontingencija kao u teoriji determinističkoga kaosa i njoj pridruženog pojma nelinearnosti. Spengler je u Propasti Zapada jasno lučio između principa znanosti i umjetnosti, nužnosti i slučaja, posve u skladu s postavkama koje su vladale u to doba, iako je kvantna teorija već otpočela s novim pristupom u fizici i s principima neodređenosti. Genij je stoga uvijek iznimka kao slučaj koji ne potvrđuje nikakvo pravilo osim da je sudbina spoznata nužnost herojskoga razračunavanja s kaotičnim silama prirode. Nije otuda ništa neobično da će Spengler kazati da je ʺsudbina uvijek mladaʺ (str. 180). I zato što ne postoji nikakva znanost o povijesti, tako ne postoji niti znanost o umjetnosti, jer je znanost uistinu samo i jedino prirodna znanost kojoj tehnologija nije puki rezultat teorijskoga mišljenja, već sama bit njezinih dostignuća. Kad to imamo na umu, vidimo da je naše doba ‘plitko’ i ‘površno’ baš zato što je u znanstvenome smislu nadmoćno svih prohujalim epohama. Ono je takvo kakvo jest jer je, paradoksalno, iz slučaja stvorilo sudbinu, baš kao u pojmu novoga kaosa koji više ne znači nered u biti prirode, već samo malo odstupanje od ideje reda kao metastabilne ravnoteže, kako to izvodi filozof kibernetike Gilbert Simondon. Ne možemo više gajiti iluzije da ćemo doživjeti povratak velikoga stila u nadolazećoj epohi jer za tako nešto nedostaje troje: ideja prirode kao physisa, umjetnička religija (Kunstreligion) i pojam genija. Umjesto toga, ostanemo li u estetski profinjenome stilu Oswalda Spenglera i u okružju njegova mišljenja, može nas tješiti da ʺfiziognomika svjetskog događanja postaje posljednjom faustovskom filozofijom.ʺ(str. 188) Što to drugo znači negoli da je Zapad u svojim bitnim dostignućima oblikotvorno iscrpio svoje duhovne potencijale, da je nestankom prirode, božanskoga u umjetnosti i genija sam život postao estetskom konstrukcijom, čistim nihilizmom uljepšavanja stvarnosti do stupnja hiperrealnosti u kojoj sve postaje slikom slike, simulacijom ne više stvarnosti, nego života, tog pojma koji je nakon kraja metafizike iz filozofije vitalizma sveden na puki biologizam i logiku biogenetike s kojom danas možemo proizvesti bića koja ne postoje u prirodi. Ta fiziognomika ili pokušaj prosuđivanja sposobnosti i osobina neke osobe na temelju crta ili izraza lica posljednji je dokaz kako svjetska događanja više nemaju svoju autentičnu morfologiju. Umjesto toga, ono što imaju svodi se na metamorfoze već uvijek preoblikovanih stanja bez postojanosti i trajnosti po kojima smo mjerili snagu supstancije i moć egzistencijalnoga usuda neke epohe. Faustovsko nije ništa drugo negoli genijalno u sintetičkome mišljenju fragmentirane cjeline i doista je to naša sudbina u spoznaji svijeta u suvremenosti. Nadomjestak za smrt genija koji je na svodu Siktinske kapele naslikao alegoriju o stvaranju svijeta i dodiru Boga i čovjeka pripada apologiji umjetnoga života s kojim sve što je bilo postaje kozmognomika tehnosfere, njezine implozije povijesti kao čiste informacije.

May 7, 2024
Pregorijevanje epohe?

Pregorijevanje epohe?

Kad se suvremeni svijet otvara u svojem aritmičnome pulsiranju zemlje i vibracijama neljudske tehno-sfere u svemu što još pripada klasičnome određenju čovjeka i njegove biti, tada se ponajprije sluti nadolazak nečeg uzvišeno neizrecivoga i strahotno mračnoga. To je ono što se prikriva iza koprene aktualnosti koja samu sebe proždire. (Giorgio Agamben, „Was ist Zeitgenossenschaft?“, u: Nacktheiten, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2009., str. 21-36.) Mogućnost proboja te granice na kojoj se suvremena umjetnost nalazi sa svim svojim nemirom, ponavljanjem gesta i strategija davnih prethodnika povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća (od dadaizma, konstruktivizma do nadrealističke začaranosti slikom snova i opsjena zbilje), podastrijeta je Deleuzeovim mišljenjem događaja kao svagda novoga postajanja/bivanja drukčijim u istovjetnosti bitka i vremena. Umjetnost tako nadilazi umjetnika (osobnost) stvaralačkim kaosom postajanja/bivanja vječno drugim. Ponavljanje ne potire razliku. Štoviše, ona se može pokazati kao razlika tek konstantnim varijacijama istoga. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, P.U.F., Pariz, 2011.) Razliku se ne može misliti bez identiteta u vremenu. Postajanje/bivanje vječno drugim u istovjetnosti suvremena umjetnost ostvaruje prividnim promjenama formi u okružju bitnog događaja vremenitosti života. Tehnologijske inovacije pridonijele su formalno-materijalnim promjenama statusa umjetnosti kao novomedijske prakse djelovanja. Video-umjetnost je po tehnostrukturi medija zastarjela. Ali ona se u doba digitalnih integralnih medija nastavlja unutar nove tehnologijske matrice. To vrijedi za sve forme suvremene umjetnosti od fotografije, filma, performativne i umjetnosti instalacije. Misaona slika odgovara istodobno pojmovnoj umjetnosti. Konceptualizam u svim svojim varijacijama, uključujući političke i društvene intervencije, čista je simbolička forma neljudsko-ljudske konstelacije u realnome vremenu. Jezik-pismo-tekst preuzima u svoje okrilje slikovnu neprikazivost događaja. (Alexander Alberro, Conceptual Art and the Politics of Publicity, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2003.) Pitanje je zbog čega se konceptualna umjetnost postavlja u samo središte filozofijske rasprave o novom odnosu slike i jezika-pisma-teksta u vizualnoj kulturi suvremenosti? Iako je nesumnjivo performativnost tijela naizgled bliža onome što označava pojam događaja – prije svega u Heideggera, a onda u Derridae, Deleuzea, Badioua -, konceptualna umjetnost je filozofijski usmjerena spram čiste, mallarmeovske, tišine pojma-slike kao riječi bez svojeg transcendentnog referenta. Drugim riječima, konceptualna umjetnost je radikalno dokidanje umjetnosti modernoga subjekta. Ona je tekst bez pisma i pismo bez teksta, znak bez predmeta i predmet bez znaka – posvemašnja imanencija forme i sadržaja umjetnosti bez tijela. Između koncepta i slike dokida se razlika kada slika ne prethodi pojmu i kada pojam ne prethodi slici. Slika i pojam u svojem produktivnom jedinstvu odgovaraju singularnosti događaja, To znači da je bilo kakva narativna struktura, neka nova „ikonologija“ ili „naratologija“ za novomedijsku umjetnost ne samo nepodesni alat interpretacije, već i neprimjereni način razumijevanja onog što slika kao koncept ili koncept kao slika, bez obzira je li riječ o filmskoj umjetnosti ili video-umjetnosti, ne-diskurzivno upućuje promatračima, gledateljima, slušateljima. To je istodobno razlogom da se više umjetnička djela ne mogu dostojno tumačiti iz neke vladajuće teorijske Omega-točke (neolakanovska psihoanaliza, fenomenologija, hermeneutika, relacijska estetika), nego jedino imanentno, iz svojeg navlastitog horizonta. Za Deleuzea je jedini pravi estetički problem u doba kraja estetike u kojem prebiva suvremena umjetnost (ne)realizirani program povijesne avangarde: ulazak umjetnosti u svakodnevni život. Konstrukcija takvog života nije stoga nedodirljivost svijeta života od utjecaja tehno-znanosti i ideologijsko-političke artikulacije društvenih odnosa u formi kapitalističkoga nadzora nad tijelom prirode i tijelom čovjeka. Ikonoklastički put suvremene umjetnosti spram neljudskoga horizonta osjećaja/doživljaja svijeta bez posljednje tajne jest povijesni događaj prelaska slike u jezik-pismo-tekst objektivirane stvarnosti. Virtualnost prethodi aktualnosti ne samo stoga što život nije još uvijek unaprijed zgotovljeni proizvod (ready made). Štoviše, život koji umjetnički događaj pretvara u djelo umjetnosti istodobno je virtualno-aktualni čin intervencije u njegove pukotine, brazde i kaotičnu strukturu postajanja/bivanja drukčijim i drugim. (Felix Guattari, Chaosmosis: An Ethico-Aesthetic Paradigm, Power Publication, Sydney, 1995.) Može li se otuda pobuna protiv strukturalnoga nasilja i nepravde svijeta unutar epohalnih granica svjetovnosti kapitalističke globalizacije umjetnički uopće misliti u slici-konceptu kao djelo/događaj perspektive nadolazećega ako se suvremena umjetnost iz utopijskoga političko-estetskog programa preokreta perspektive uzdigne iznad stvarnosti koju dekodira akcijom destrukcije njezine univerzalne globalne forme? Umjesto „oceanskoga kaosa“ suigre konačnoga i beskonačnoga, Zemlje i kozmosa, drugo je lice kaosa prometejska vječna vatra gnjeva. Pregorijeva li s njom i svaki povratak u stanje „stabilnosti u promjeni“ kao temeljnoj oznaci suvremene umjetnosti s njezinim vječno novim kruženjem u nihilističkome začaranome krugu aktualnosti? Dalibor Martinis otvorio je svojim dosad najradikalnijim umjetničkim projektom konceptualno-medijalne prakse intervencije u bit suvremenoga doba pitanje o smislu promjene perspektive događaja samoga života unutar konstruktivne mahnitosti postglobalne apokalipse kapitalizma. Vječna vatra gnjeva uzima za svoj „predmet“ umjetničke intervencije ljudsko-neljudsko stanje objektiviranja ideje moderne slobode privatnog vlasništva i vječne želje za preobrazbom čovjeka u Stvar. Nije to bilo kakva „stvar“. Ta je „stvar“ Ono bezlično kao sublimni objekt fetišizma želje. Riječ je o paradigmatskom objektu moderne industrijske civilizacije – automobilu. Već i samo podrijetlo te složene riječi u kojoj se spajaju izvorno grčki to auto i latinski mobile, ono samo i ono pokretno, upućuju na realizaciju ideje deteritorijaliziranoga subjekta bez svojeg mjesta i vremena. Automobil je objekt autonomije slobode modernoga doba i istodobno njezine prostorno-vremenske izbačenosti u Ništa. Biti objektom znači postati druga (mrtva) priroda života. Tehnički karakter svjetovnosti svijeta ne pogađa samo sudbinu čovjeka, nego i svih drugih bića. Umjetnost je od samoga početka povijesne avangarde izbačena u neljudsko područje tehničke konstrukcije svijeta. Zato nema bitne ontologijske razlike između ready madea Duchampa i savršene tvorevine industrijske civilizacije poput automobila. Marinetti je to u prvom Manifestu futurizma jasno rekao. Pred „ljepotom“ jurećeg automobila klasična ljepota Nike sa Samotrake pripada minulome mitskome svijetu. Samo-pokrenutost i neprestano gibanje bez cilja i svrhe osim u samome gibanju fetišističkoga objekta želje, koji postoji tek u komunikaciji s Drugim, temeljna je oznaka ekscentrične prirode globalnoga potrošačkoga kapitalizma. (Manuel Castells, The Information Age: Economy, Society and Culture: sv. I, The Rise of the Network Society, Blackwell Publishers, Oxford, London, 1998.) Umjesto stvarnih aktera sustava ljudi se u svojim društvenim ulogama i figuraciji životnih stilova – tehnokrata, političkoga tiranina, managera, obespravljena fizičkoga radnika – pojavljuju kao karakterne maske. Želja za bogatstvom označava posjedovanje stvari. Razlika između objekta i stvari razlika je između postavljenosti stvari u društvene odnose vladavine i pokornosti moći koja potrebuje svoje izvanjske predmete raspolaganja Drugime te same objektivacije slobode kao predmeta misaone refleksije. (Alain Badiou, Conditions, Continuum, London, 2008.)Objekt je stvar-za-sebe u stanju kraja moći modernoga subjekta. Stvar je ono zagonetno samo što postoji tek onda kad postoji epohalni sklop svijeta, prirode, čovjeka i božanskoga. Kad je taj sklop razoren, tada je svaka „stvar“ samo predmet za druge svrhe, potrošna roba koja vrijedi dok postoji društveni poredak strukturalne perverzije ljudskih odnosa i svijeta. Priroda ili bit je kapitalizma u tome što je negacija svega iskonskog i „prirodnoga“, svega izvornoga i neposrednoga, autentičnosti i zavičajnosti ljudskoga bitka. Paradoks je moderne ideje subjekta i društvene prirode kapitalizma da su oboje – individuum i kolektivno nesvjesno čudovišnoga sustava želje za smrću i Ništa – objekti samopredstavljajuće Stvari kao onog samoga i pokretnoga. Tko želi, dakle, govoriti o kraljevskoj moći apsolutne slobode, taj neka šuti o smrti prirode i tradicionalno shvaćenoga čovjeka. Lacan određuje pojam subjekta predivnom rečenicom u kojoj odzvanja Freudov mračni unheimlichkeit i Heideggerov uvid u bezavičajnost novovjekovnoga čovjeka:“ L’homme n’est pas ici maître chez lui /Čovjek nije gospodar u svojoj kući.“ (Jacques Lacan, Le Séminaire, livre III: Le Moi dans le Théorie de Freud et dans la technique de la psychoanalyse, Seuil, Pariz, 178., str. 354.) Kroz virtualno-aktualni palež automobila na uzavrelim ulicama svjetskih gradova s fotografija iz arhive Reutersa, vlastitim udjelom javne akcije paljenja starih automobila na periferijskim industrijskim pustarama i u samoći uzvišene platforme ugašenog rudnika u Labinu, gdje plavetnilo noćnog neba, reflektori i goruća buktinja sablasnome ikonoklazmu umjetničkoga djela/događaju pridaju višak misterijskoga u praznini svake izravne referencije, Dalibor Martinis Vječnom vatrom gnjeva raspiruje proplamsjaje pobune protiv – čega? Rekli smo već: suvremena umjetnost u svojim najrefleksivnijim dosezima ne može se svesti na društvenu, još manje na kritičku ideologijsko-političku intervenciju. Protiv čega? To pitanje prije svega mora raščistiti što je to uopće pobuna u suvremenom svijetu vladavine neoliberalnog kapitalizma sa svim različitim hibridnim formama političkog sustava. Sam naziv umjetničkoga projekta ukazuje na posvećeno sredstvo/svrhu pobune. To nije tzv. permanentna revolucija kao Trockijeva verzija lenjinističke ideje trajnosti u stabilnosti promjene, koja počiva na etičko-političkim načelima partijske prosvijećene diktature. Pobuna protiv nadzornoga društva zapadnih demokracija, hegemonije neoliberalne ideologije, zatiranja slobode medija, preobrazbe građanskog aktivizma u postmoderni narcizam ravnodušnosti i spektakla slave, stanja opće anomije svih pravnih, političkih i kulturnih institucija, protest protiv rasizma i ksenofobije Europe danas – sve su to fenomeni u kojima se pobuna očituje kao javna akcija artikuliranoga afekta gnjeva. (Stéphane Hessel, Indignez vous!, Indigene éditions, Pariz, 2010.) Pojavni je oblik takve akcije vidljiv u kaotičnome stanju globalnoga poretka u kojem se borba protiv nepravde i političkih diktatura virtualno-aktualno događa u sukobima demonstranata s policijom i vojskom na ulicama. Pobuna uvijek označava prekretnu točku prelaska gnjeva iz latentnoga stanja individualne akcije u masovne i kolektivne oblike anarho-političkoga otpora kao glavnih simptoma i tendencija unutarnjega prevladavanja strukturalne krize neoliberanoga nadzornoga društva. Gnjev se iz političko-psihološke antropologije moderne revolucionarno prenosi na subjekte/aktere radikalne društvene akcije. (Peter Sloterdijk, Zorn und Zeit: Politisch-psychologische Versuch, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2006.) Eksplozija gnjeva kao političko-psihološkog afekta, međutim, nije „stvar“ tek pobune protiv nepravde svjetskog poretka. Kada bi to bilo jedino, tada bi pobuna bila isključivo apstraktne naravi protiv nepoznatog uzroka/posljedice negacije ideja pravednosti, slobode i smisla ljudskog života. Ovdje je riječ o konkretnome subjektu-supstanciji kaotičnoga poretka koji sebe predstavlja kao jedini i najbolji od svih svjetova. Još radikalnije, ovdje je riječ o pobuni protiv socijalno-psihološke posljedice djelovanja apstraktno-konkretnog čudovišnoga stroja racionalne mahnitosti globalnoga kapitalizma kao ovostrano-onostranog svijeta nepravedne razdiobe bogatstva i moći raspolaganja ljudima sa svrhom njihove preobrazbe u neljudsko stanje objekata i stvari. Ta najstrahotnija socijalno-psihološka posljedica kaosa svjetskog poretka jest apatija ili nesretna svijest o nemogućnosti bilo kakve suvisle promjene stanja stvari – totalni nihilizam „sretne smrti“ građanskoga individuuma u supermarketu ništavila. (Gilles Lipovetzky, Le bonheur paradoxale: essai sur la société d’hyperconsommation, Gallimard, Pariz, 2006.) Gnjev se koristi uništenjem sredstva/svrhe materijalne reprodukcije života kao estetizirane postmoderne ekonomije. Elementarna moć apokalipse starog svijeta razotkriva se plamenom neugasive vatre. Vizualni kod pobune medijski je posredovan paljevinom automobila u središtima zapadnjačke globalitarne civilizacije. Otpočeo je akcijom poniženih i isključenih imigrantskih supkultura u predgrađima Pariza 2007. godine. Bio je to gnjev pobune protiv beznađa života u novim zonama segregacije i isključenosti. Proširio se potom diljem svijeta kao metoda s različitim ideologijsko-političkim predznacima – od radikalno ljevičarskih, antiglobalističkih do radikalno desničarskih iskaza pobune supkultura u srazu s represivnim aparatima vlasti. Karijera ove buntovničke metode ima istu sudbinu kao i pojam kritike ideologije kao kulturalne borbe (Kulturkampf). Izvorno ga je rabio marksistički filozof Antonio Gramsci 20-ih godina 20. stoljeća, a u novoj verziji preuzela ga je europska metapolitička nova desnica 70-ih godina 20. stoljeća. (Panayotis Kondylis, Das politische im 20. Jahrhundert:Von den Utopien zur Globalisierung, Manutius, Heidelberg, 2001.) Pritom se sama metoda gnjeva i pobune ne usmjerava na palež automobila u smislu iracionalnog čina mržnje protiv bogatstva i dekadencije visoke građanske klase ili tek ikonoklastičnoga čina nemoćne pobune protiv simbola tehnologijske čudovišne moći, nalik pokretima ludista u Velikoj Britaniji početkom 19. stoljeća, koji su uništavali strojeve ne misleći da im oni otimaju posao, nego zato što je to bila racionalno-iracionalna akcija negativnoga otpora protiv ekonomsko-političke vladavine kapitalizma uopće. Kad se danas naivno misli da je alternativa potrošačkome društvu neoliberalnog kapitalizma figura prosvijećenoga No-logo kupca, koji odbija kupovati mrske proizvode ekonomije zasnovane na kreativnom dizajnu proizvoda, to nije ništa drugo negoli preokrenuti ludizam drugim sredstvima. Nije „stvar“ u vidljivome objektu čudovišne i zavodljive vladavine. Stvar je u totalnoj vladavini one Stvari kao uvjetu mogućnosti preobrazbe svijeta u korporativni sustav „mahnitosti bez utjehe“. Palež automobila kao univerzalna metoda pobune u globalnome svjetskom poretku metapolitička je akcija preobrazbe ideologije u novu buntovničku kulturu s nedefiniranim krajnjim ciljem. (Alain Badiou, Abrégé de métapolitique, Seuil, Pariz, 1998.) Dalibor Martinis u svojim konceptualnim akcijama/intervencijama/performativnim događajima projekta Vječna vatra gnjeva sjedinjuje tri međusobno povezane umjetničke strategije: (1) Dekonstrukciju medijalne povijesti različitih političkih događaja u svijetu prvog desetljeća 21. stoljeća arhiviranjem fotografske dokumentacije gnjeva i pobune na ulicama svjetskih gradova (antiglobalističke demonstracije, palestinski revolt protiv izraelske okupacije Gaze, militantne akcije nacionalističkih supkultura u Beogradu protiv SAD-a kao svjetskog hegemona itd.). U ovom slučaju fotografija namijenjena medijima kao autentična informacija o događaju nije više nikakav izvorni umjetnički proizvod s potpisom autora/umjetnika. Izvornik i kopija u medijskome svijetu reprodukcije slike kao vizualnoga jezika-teksta-pisma nisu binarne opozicije. Može se čak ustvrditi da povratak aure umjetničkoga djela u digitalno doba integralnih medija nastaje tek onda kad se beskrajnim ponavljanjem i reprodukcijom slike poništava razlika između djela i autorstva. (Boris Groys, Topologie der Kunst, C. Hanser, München, 2003.) Nije riječ o kolektivnom anonimnome djelu, nego o promijenjenom statusu umjetničkoga djela i autora kao subjekta umjetničkog događaja. Za Martinisa je neporecivo da je umjetnički događaj kao autentično djelo proizvod medijske interakcije poruke bez primarnog označitelja, predmet bez znaka i znak bez predmeta, budući da mu upravo medijska konstrukcija realnosti podaruje jedinstveni karakter traga u vremenu. (2) Otvorenost spram singularnosti umjetničkoga događaja koji spaja interaktivnu zajednicu umreženih subjekata u odsutnoj prisutnosti aktera umjetničkoga događaja. Sve je otvoreno: zemlja-Nebo, slika bez svijeta i svijet bez slike, konačno i beskonačno, „oceanski kaos“ vibracija i ritma suvremenoga svijeta napuštenosti i praznine (objekata) – „vječna vatra“ razgnjevnjene povijesti, priroda-kozmos u ikonoklastičkome činu apokalipse ovog svijeta mahnitog fetišizma želje. Pritom se ekstatički događaj pogleda u goruću buktinju pokazuje kroz sve perspektive događaja nadolazećega. (3) Destrukciju vizualne reprezentacije obestvarenog medijskoga svijeta koji prethodi poput poretka simulakruma svakoj mogućoj realnosti. Paradoks je transmedijalne umjetnosti u tome što ona ne koristi materijalne uvjete medija za kritiku realnoga svijeta. Posve suprotno, kao što je za Deleuzea jedini pravi estetički problem i nadalje (ne)realizirani program povijesne avangarde o ulasku umjetnosti u život, tako se za Martinisa jedini pravi problem suvremene umjetnosti pokazuje u izlasku iz magme i pepela života kao umjetnosti, jer i život i umjetnost u postglobalno doba nisu više ništa drugo negoli funkcije i konstrukcije, kodovi i modeli, slike i tvorevine medijski zatvorene kuće u kojoj „čovjek nije gospodar“. Posljednja je zagonetka ovog misterija neprikazivosti u pregorijevanju same Stvari (to autó). (Giorgio Agamben, Potentialities: Collected Essays in Philosophy, Stanford University Press, Stanford-California, 2000.) Ono odakle izvire moć mišljenja i kazivanja na Stvar samu slikovna je neprikazivost kaosa u buktinji i pepelu tvari. Umjetnost nakon kraja fetišizma želje više ništa ne prikazuje i ne predstavlja. Ona za razliku od filozofije i znanosti misli u slikama-konceptima, koje izazivaju osjećaj/doživljaj smirenosti u pobuni protiv čudesne i tako strahotno uzvišene ljepote kaosa u vječnoj vatri gnjeva. Od umjetničkoga djela ne preostaje više ništa. To što ne preostaje pravo je vrijeme nadolazećega u znakovima suvremene umjetnosti pročišćene do kristalne slike koja plamti u snovima. René Char, pjesnik heraklitovskoga vječnog gibanja, postajanja/bivanja i promjene, to je u Hypnosovim listićima ovako ispjevao: Hypnos zgrabi zimu i odjenu je granitom. Zima se pretvori u san, a Hypnos postade vatra. Nastavak pripada ljudima.

May 6, 2024
Što je to film? Ili o kontroli nad svijetom

Što je to film? Ili o kontroli nad svijetom

1. Jean-Luc Godard u svojem video-eseju Pripovijest(i) o filmu ustvrdio je da je Alfred Hitchcock uspostavio ‘kontrolu nad svijetom’. Neću ovdje tumačiti smisao ovog iskaza u kontekstu Godardove postavke da je film kao vizualna paradigma mišljenja 20. stoljeća dospio do svojeg kraja. Dostatno je samo kazati da izraz ‘kontrola nad svijetom’ pretpostavlja neku vrstu tehničke vladavine i racionalnoga odnosa spram bitka uopće. Kad se svijet kontrolira, onda je njegova otvorenost i nesvodivost na bilo kakve parametre znanosti, tehnologije i politike nešto bitno nedjelotvorno. Film je najznačajniji novi medij nastao na zasadama mehaničke tehnologije. Njegova estetska kvaliteta proizlazi iz sinteze filmske slike i jezika kojim dohvaća realitet u njegovu simboličkome značenju. No, ako je Hitchcock uspio biti ‘vrhovni kontrolor’ filma u njegovoj težnji da vlada svijetom, onda se to ponajprije odnosi na racionalno-estetsko umijeće kojim redatelj iza kamere upravlja svijetom kao proizvodnjom fantazmi o realitetu, a ne samoga realiteta. U svakom slučaju, kontrola je nešto nedvojbeno onkraj ljudske neposrednosti i ne može se zasnivati na nadzornim učincima upravljanja svijetom. Poznato je kako su Foucault s postavkom o disciplinarnome društvu i Deleuze s postavkom o društvu kontrole uspostavili novi diskurs mišljenja o promjeni društva u moderno i postmoderno doba. 2. Nadzor pripada izravnome odnosu između ljudi kao vladara i upravljača i onih kojim se vlada i upravlja. Kontrola, tome usuprot, označava neljudsku značajku vladanja i upravljanja nad Drugim s pomoću strojeva treće i četvrte generacije odnosno računala koje pokreće umjetna inteligencija. Sam pojam je treći temeljni pojam kibernetičkoga četvorstva uz informaciju, povratnu spregu (feedback) i komunikaciju, a po analogiji s organologijom Aristotela i njegovim modelom kauzaliteta i teleologije riieč je o novome eficijentnom uzroku (causa efficiens) za funkcioniranje u tehničkome svijetu. Problem s Godardovim iskazom o Hitchcocku samo je u tome što više ne postoji nikakav pojam svijeta bez udjela kibernetike, a film kao temeljni medij proizvodnje tehničke slike jasno dokazuje kako kontrola nad svijetom zahtijeva drukčiji odnos između mase i medijalnosti. Nije to više nadzorna funkcija teksta kao jezika koji djeluje vertikalno i hijerarhijski uzdignut iznad demokratskog ukusa većine, već kontrolna funkcija slike kao događaja transparencije onog što pripada prostoru-vremenu komunikacije. S filmom se ‘vlada’ i ‘upravlja’ masama u demokratskome i autoritarnome, liberalnome i totalitarnome društvu i državi, jer kontrola koja proizlazi iz tehničkoga dispozitiva moći nije više ljudska-suviše-ljudska, već neljudska-suviše-neljudska. 3. Zašto je kontrola nad svijetom čudovišno uspostavljanje sublimnoga objekta Moći u fizičko-metafizičkome smislu s konzekvencijama za nove društvene odnose? Zbog toga što je pojam društva relacijski i pojam inter-konekcije s tehnosferom. Marx je najznačajniji moderni mislilac uz Webera koji je ovaj odnos tehno-determinizma shvatio historijsko-materijalistički odnosno povijesno. Za njega je stroj, doduše, stroj u instrumentalnome smislu i služi razvitku kapitalističke proizvodnje života. No, kad stroj više nije shvatljiv iz logike kauzaliteta i načela teleologije kao instrument za druge ljudsko-neljudske svrhe, onda se bitno mijenja ovaj dosadašnji poredak značenja koji relacijske pojmove vladanja i upravljanja društvom dovodi do transparencije. Tehnosfera nije više ‘kontrola nad svijetom’ kakvu je uspostavio Hitchcock, prema Godardu. Kontrola u kibernetičkome sklopu odnosa nadilazi eficijentni uzrok kojim nastaje nešto-kao-nešto u metafizičkome shvaćenom svijetu sa stabilnim označiteljima i postojanim označenim, govoreći semiologijski. Najsažetije kazano, kontrola nije brahijalna vladavina i upravljanje nad Drugim kao robom ili podanikom u nekom društvenome poretku u kojem kognitivni kapitalizam uz pomoć tehnosfere ostvaruje visoki profit u svim sferama ekonomije-politike-kulture. Upravo suprotno, to je ono što možemo nazvati ‘dobrovoljnim ropstvom’ ili pristankom na interakciju sa sustavom Moći koji inter-aktoru podaruje privid slobode odlučivanja s pomoću vizualne fascinacije s virtualnim svijetom. Kontrola kontrolira inter-aktore zahvaljujući slobodi njihove želje za estetskim viškom vrijednosti u procesu kojim čovjek kao ‘subjekt’ komunikacije želi baš to, da, naime, bude estetski masovni inter-aktor u razvitku tzv. društvenih mreža kao sudionik diskursa i dijaloga o filmu kao kinematičkoj korporalnosti tehnosfere. Zato kontrola nad svijetom postaje ‘svijet-kao-kontrola’ nad Čovjekom kao slikom ovog vizualno-kognitivnoga procesa dehumaniziranja uopće. Kontrola je totalni PSYCHO kao subjekt i apsolutna VRTOGLAVICA kao supstancija suvremene životne drame ovog plesa nad bezdanom svijeta koji ne postoji drukčije negoli kao film. Bio je u pravu Jean Baudrillard kad je u konceptualnome putopisu Amerika na jednom mjestu rekao – život je film. Imati kontrolu nad životom znači biti bio-kibernetički Godard koji je otišao u ‘drugi svijet’ potpomognutom eutanazijom snimajući svoju stvarnu smrt kao vizualni događaj kraja povijesti. Cut!

May 5, 2024
Jesu li filozofi stranci u svijetu?

Jesu li filozofi stranci u svijetu?

Jedno od najparadoksalnijih mjesta o odnosu filozofa i filozofije u spisu Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić, glasi kako su filozofi stranci, a filozofija je grčka. (str. 69) I Heraklit i Aristotel nisu Atenjani, isto tako ni Anaksimandar niti Empedoklo. Atena je polis i istodobno bit grkstva, dok je Sparta predziđe ideje slobode bez koje filozofi kao emigranti i filozofija kao ekscentrično mišljenje bitka nikad ne bi imali mogućnost svojeg postojanja. To da je filozofija grčka ne znači nipošto da je ona ono opće, a da su filozofi pojedinačno. Odnos univerzalnosti i singularnosti, uostalom, za Deleuzea ne proizlazi ni iz skolastičkoga realizma, a niti iz nominalizma. Filozofija kao grčka stvar mogla je postati univerzalnom stvari zapadnjačke svjetske povijesti samo zato što su ono grčko i grkstvo pronosili tzv. stranci i useljenici u Atenu i druge gradove kao ponajprije ‘svoju’ stvar egzistencijalne sudbine, a potom i kao zrcalo ideje svijeta kojeg ne može biti bez ideje slobode. Filozofija kao svijet proizlazi iz bezdana slobode, a taj je bezdan od Parmenida do Schellinga svagda mišljen kao uvjet mogućnosti zajedničkoga bivanja ili postajanja (Werden, devenir) čovjekom. Znamo da su Grci, osobito Atenjani, čovjeku dali atribute plemenitosti, razboritosti, mudrosti, ali i srčanosti, odlučnosti, samopožrtvovanja u brizi za boljitak zajednice koja se uvijek pojavljuje kao najviša vrijednost za koju valja ako je nužno i položiti svoj život. Nasuprot ovoj trijadi filozofije, svijeta i slobode nalaze se područja vladavine divljega barbarstva sa značajkama okrutnosti prirode i djelovanja bezakonja do granica čudovišnoga kaosa. Stoga filozofi kao stranci (ksenos) nisu barbari, već oni koji svojom iznimnom singularnošću pridonose da svijet u svojoj univerzalnosti progovara u grčkome jeziku, jeziku filozofije kao slobode. Nije, dakle, sloboda nešto puko suprotno nužnosti kao što je um suprotan bezumlju. Posrijedi je prostor otvorenosti mišljenja koje načelno ima bezgranične mogućnosti u okviru onog što je čovjeku dano u odnosu s bogovima i prirodom. Što je Grčka? Ovdje se ne bavim delezovskom analizom filozofije kao konceptualne konstrukcije ne samo filozofskih pojmova i kategorija, već i problema, koji su uvijek različiti od primjerice znanstvenih problema i umjetničkih pitanja. Zanima me samo kako se s filozofijom i filozofima, ako je Deleuze u pravu, uspostavlja odnos između svijeta i slobode koji postaje istodobno bit onog grčkoga u povijesti Zapada i bit onog univerzalnog svjetskog koje ima svoj arché u Ateni kao polisu svih polisa, kao kozmopolitskome gradu Grka kao stranaca. Ovo je, dakle, filozofski problem koji postaje i temeljni problem svake buduće politike univerzalnosti u planetarno-globalnome poretku koji karakterizira totalna mobilizacija tehnosfere i vladavina kapitalističkoga sustava proizvodnje života uopće. Problem je nerješiv tek kad su odnosi između pojmova unutar njegovih logičko-realnih granica takvi da više ne mogu iz nekog razloga dospjeti do sklada. Filozofija kao sloboda prethodi stvaranju ljudskoga svijeta, a ne božanska volja i prirodni kaos kao apsolutni nered. No, da bi filozofija kao sloboda mogla uopće postojati u mišljenju ljudi, potrebno je da se njezino djelovanje događa u horizontu svijeta čiji prostor nije ograničen fiksnom granicom između onog udomaćenoga i ukorijenjenoga i onog što je strano i tuđinski. Nije, dakako, Atena bila idealni grad za emigrante i strance, kako je to pokazao Michel Foucault u svojim predavanjima o pareziji ili odlučnome i hrabrom govorenju istine u lice vladaru. (Michel Foucault, Vladanje sobom i drugima – Predavanja na Collège de France1982-1983, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg.) Ali, u okružju političkoga poretka demokracije s povremenim ekscesima tiranije i čestom vladavinom oligarhije, njezina je veličina bila u tome što su grčkost i vrline pravedne zajednice kojom vlada ljepota u umjetnostima i sklad u arhitekturi postajale mamac za strance, ono zašto se isplati biti građanin polisa i u njemu živjeti kao čovjek koji teži i sam dati gradu-državi svoje najviše mogućnosti uopće. Stoga valja postaviti stvari ovako. Filozofija je Grčka, a ne grčka stvar, a filozofi su stranci u svijetu zato što ideja slobode koja sve drži uopće zajedno da ne propadne u bezdan kaosa nije tek ono univerzalno koje omogućuje singularnost, već i ono najkrhkije, ono egzistencijalno riskantno i neprestano ugroženo. Znamo da su Atenjani pobijedili Perzijance zahvaljujući mudrosti i lukavosti Temistokla koji je stvorio brodovlje dostatno spremno da ugrozi kvantitativnu premoć protivničke teške mornarice neprilagođene za borbe u ograničenom prostoru, a ne otvorenome moru. No, Grčka je svjetionik slobode zahvaljujući filozofiji i njezinim filozofima-strancima koji su izgradili novi svijet na konceptualnim platformama platonizma i aristotelizma, stoicizma i skepticizma, na tlu i moru metafizike i njezinih proboja k onom arhajskome svijetu jednostavnosti i vedrine življenja i nikad više povijest nije doživjela ponavljanje njezine sudbine. Tragično je samo to da se ponavlja uvijek kaos a ne savršenstvo reda, jer svijet treba uvijek ponovno stvoriti i nikad ovaj svijet nije više onaj kakav je bio. Problem je samo u tome što mi danas više nemamo ni filozofiju niti svijet, a sloboda koja nam je podarena u bezavičajnosti života ima karakter osjećaja nomadstva i tuđinstva poput one tibetske legende o domovini kao logorovanju u pustinji koju je tako rado navodio Cioran, nihilist, skeptik i barbar, kako je sam sebe nepogrešivo portretirao.

May 4, 2024
Timbuktu gori u devinom izmetu

Timbuktu gori u devinom izmetu

Pred jednu Novu godinu u lutanjima nubijskom pustinjom D.M. je u nekoj napuštenoj kolibi ležao na podu u visokoj temperaturi. Negdje u prostranstvima tisuću prugasto-poprečnih površina Tuarezi pale devin izmet da bi se zagrijali pod hladnim pustinjskim nebom. Timbuktu je ovdje, u snovima i pod naslagama opsjena o blistavom gradu tajne. Nitko tada ne misli o smrti. Tijelo se suočava s vlastitim granicama. Iza toga nema ništa drugo. Ono što je jedino zamislivo nalazi se u prostoru nadirućih slika. Ceste, tvrđave od blata, beskrajna prostranstva pješčanika… U čemu je onda velika tajna prolaska kroz vrata percepcije? Lebdeće more, talozi prisutnosti kamenja i trava, putovanje… Pustinje su nadolazeće vrijeme. Rastežu se u svim smjerovima. Nikakvo vrijeme ne mjeri se protjecanjem pijeska u pijesku. Od jedne do druge točke prolazi se kao kroz koprenu stvari. Iza one stvari, koju nazivamo posljednjom, moguće polje razotkriva se samo kao ništavno nešto. Gnosticima su bile potrebne pećine da bi napustili pomisao na raskoš oslikotvorena svijeta. Tarkovski je u Stalkeru pustio da močvarna trava prekrije prostor između onoga koji gleda i onoga koji diše poprskan preostalom teškom vodom. Groznica, pustinjski vjetrovi, oluje i zvona s drugih bregova… Ovo su samo naknadno utisnute riječi u iskustvo koje nadilazi njihov trag. Zašto je pustinja prispodobom posljednje granice? Iza one stvari nema više ništa. Sunce iznad horizonta stropoštava se u prazan bunar od vremena. Timbuktu gori u devinom izmetu.

May 3, 2024
Kavez u mišljenju ili o kronici jednog nestajanja

Kavez u mišljenju ili o kronici jednog nestajanja

Franz Kafka je paradigmatski pisac naše suvremenosti. Razlog valja vidjeti u tome što je bit pisanja shvaćao kao proboj mreže onog neljudskoga koji se preobražava u mnoštvo novih oblika i likova i od jezika stvara bezdušnu mašineriju procesa nestajanja osmišljavanja svijeta. Jezik je, dakle, istodobno alkemija slobode stvaranja novoga i alat posvemašnjega raščovječenja u svođenju na puko tehničko sredstvo komunikacije. U njegovoj književnosti, koju Gilles Deleuze i Felix Guattari u nadahnjujućoj studiji naslovljenoj Kafka: U prilog minornoj književnosti, (Matica hrvatska, Zagreb, 2020., s francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević), nazivaju ʺrizomom i jazbinomʺ dolazi na vidjelo ono čudovišno i zastrašujuće kao posve otuđeno stanje egzistencijalnog nabačaja slobode čovjeka u modernome svijetu. To je stanje koje ima značajke estetsko-etičke dvoznačnosti. Čovjek se pojavljuje kao singularni nepokorni individuum i kao homogena pokorna masa u društvenome poretku svojevrsne interaktivne samoće. Njegova estetska fascinacija s idolima i fetišima masovne kapitalističke proizvodnje-potrošnje kojoj se predaje do posljednjeg stadija narcističkoga zanosa i taštine uskoro postaje ono pusto i prazno poput Duchampova readymadea Sušilo za boce, a etička bezuvjetnost ljubavi spram bližnjega nestaje u ravnodušnosti spram Drugoga. Kafka je ovaj ground zero egzistencijalne situacije suvremenoga nihilizma svijeta doveo do savršene simboličke višeznačnosti u kratkoj pripovijesti moćnog naziva Umjetnik u gladovanju. Zašto Danijel Žeželj, slikar, grafičar, animator, ilustrator i strip crtač, autor iznimnoga grafičkog romana Fractalia, koji prati događaje iz života Vincenta van Gogha, uzima upravo ovu Kafkinu pripovijest kao izazov za svoje autorsko tumačenje u sinesteziji slike i riječi? Odgovor se čini naizgled samorazumljvim. Zato što je to kao, uostalom, i mnoge druge Kafkine pripovijesti, zacijelo nesvodiva umjetnička alegorija ovog vremena u znaku organiziranoga bezumlja, entropije društva spektakla i gotovo uzaludnog čina individualne pobune čovjeka protiv vladavine neljudske kontrole nad svijetom života. Usto, Žeželj uzima u stvaralačku refleksiju upravo onog pisca koji je svoj kratak život proživio u stalnome prijeporu između dva svijeta, onog bankovnoga činovnika i onog u znaku umjetničkih vizija nadolazećega. Između dosade birokratskoga rada u racionalnome poretku kapitalizma i apsolutne slobode imaginacije u ekstazi stvaranja novoga događa se sam život u svojoj kontingentnoj nesvodivosti. Ne zaboravimo da je Kafkina pripovijest Umjetnik u gladovanju parabola i da nužno ima višak simboličkoga značenja nad onim što pripada području traumatskoga Realnoga, da se poslužimo Lacanovim pojmovljem. Žeželj koji iskazuje privrženost figurativnome nad apstraktnim upravo zbog ove ekstatične dimenzije složene realnosti suvremenosti u znaku jaza između mračne urbanosti i otuđenja i divlje snage nepokorne prirode s onu stranu tzv. civilizacije, i koji svoje estetsko nadahnuće crpi iz baštine baroknoga slikarstva, pronalazi u Kafkinoj paraboli svojevrsnu pukotinu u biti vremena. Kao umjetnik koji sliku uvijek vidi kao priču, a priča ima značenje autentičnoga događaja, apokrifnog ili faktografskog, tako se i u njegovu grafilkome romanu Kao pas suočavamo s temeljnim pitanjem zašto je ovo vrijeme iluzije i ubrzanja u tehnološkome smislu ujedno i prostor gubitka aure autentičnoga smisla žrtvovanja za slobodu uopće? Zašto umjetnik kao uvjet mogućnosti ideje umjetnosti ʺovdjeʺ i ʺsadaʺ da bi ispunio zavjet poslanstvu stvaralačkoga života mora biti u permanentnome procesu gladovanja, a sve drugo čini se pukim etičko-političkim kompromisom u savezu s institucionalnom represijom društva? Kao što je poznato, pripovijest Umjetnik u gladovanju parabola je o odnosu umjetnika i njegove publike, ili u širem smislu društva uopće, koja govori o otuđenju i razdvajanju onog iznimnoga i onog svakodnevnog i običnog. Umjetnici su nužno s onu stranu normalnosti življenja kao imperativa poslušnosti i ustrojenosti u poredak koji funkcionira kao stroj vladavine državom i društvom, neshvaćeni od puka i zlorabljeni od mecena i financijskih podupiratelja u ime Boga, Nacije-Države, Imperija, Korporacije. Stoga je ideja Kafkine pripovijesti da lik umjetnika kao subverzivne ʺsvete ludeʺ i harlekina dovede do paradoksa samoga načina djelovanja modernosti u formi kapitalističkoga društva spektakla. Taj se paradoks sastoji u sljedećem. Da bi umjetnik uopće mogao imati svoje priznanje autentičnoga subjekta nepokorne slobode, on mora postati nositelj vlastite tjelesne izvedbe u stanju gladovanja i to u kavezu, pred masovnom publikom. Prostor je izvedbe popularna umjetnost-zabava zvana cirkus. Njegov se performativni čin izlaganja-pred-javnošću pojavljuje kao bit moderne umjetnosti, ali i umjetnosti uopće s onu stranu prolaznosti vremena, kojeg u pripovijesti simbolizira sat u kavezu koji ubrzano otkucava vrijeme dosuđeno umjetniku u gladovanju. To je vrijeme istoznačno s njegovim biološkim satom. I koliko god se on trsio prijeći snagom duhom njegove fizičke granice bez unosa hrane nužne za tjelesni opstanak, takav čin pripada zoni nemogućnosti. Giorgio Agamben u analizi suvremenoga svijeta kapitalizma koji počiva na vladavini simboličkoga ili kulturnoga kapitala nad industrijskim, a riječ je o prevlasti estetskog i umjetničkog nad svim drugim formama rada, pokazuje da je sama politika postala performativni čin. Stoga društvo spektakla od zabave i frivolnosti ulazi u stadij sinteze okrutnosti i totalnoga nasilja nad ljudskim tijelom i to ne više kroz prokušane metode političkih diktatura i tiranija, već kroz medij dobrovoljnoga ropstva samog individuuma kao subjekta narcističke kulture. (Giorgio Agamben, ‘Marginal Notes on Commentaries on the Society of the Spectacle, u Means Without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000., str. 73-90) Paradoks je, dakle, u tome što umjetnik mora gladovati da bi preživio u paklu Realnoga, odnosno da bi dobio priznanje i poštovanje od mase koja ga obožava samo do granice njegove moći nadilaženja samoga života. Budući da se tu granicu ne može dosegnuti osim njegovom smrću-na-sceni, onda je samorazumljivo da je ovaj performativni čin apsolutne slobode nužno osuđen na neuspjeh. Žeželj jesvojim preciznim i upečatljivim neobaroknim chiaro-schuro potezima majstorskoga crtača ovu Kafkinu pripovijest vjerodostojno vizualizirao. Iako se u novijim hermeneutičkim analizama Kafkine književnosti često može nazrijeti kako je on jedan od prvih modernih pisaca, uz Alfreda Döblina i njegova romana Berlin Alexanderplatz, koji je imao čistu filmsku rečenicu, to jest kinematički stil pisanja, Žeželj je njegovu paraboličnu i dijaboličnu narativnost doveo do kristalizacije u formi stripa kao fragmenata gotovo metafizičke ikoničnosti. Mišljenje koje struji iz tijela umjetnika u gladovanju istodobno je sjaj katarzične slobode i gestualnosti tihoga otpora pogledu mase koja nestrpljivo iščekuje što će od ove izvedbe naposljetku biti. Hoće li se umjetnik slomiti od nadljudskih napora ovog narcističkoga i tragičnog asketizma ili će sve okončati ironičnim događajem pukog preživljavanja-na-sceni, kad od njegova snažnog tijela u kavezu s protjecanjem biološkog sata ostane izmučeno i gotovo nakazno tijelo pseudo-isposnika koji više nikoga ne zanima jer je ispunio svrhu vlastite istrošenosti spektakularnog događaja u vremenu koje pomiruje i svetost i perverznost, i enciklopediju i cirkus, kako Peter Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma virtuozno opisuje sklop modernih medija (Globus, Zagreb, 1992., str. 306. S njemačkoga preveo Boris Hudoletnjak). Problem je, međutim, u tome što je čitav ovaj performativni događaj uprizorenje nužne razdvojenosti umjetnika i mase, stvaralačkoga načina življenja i onog koje se odvija u stalnome ponavljanju mehaničkih procesa reprodukcije. Zato takvo dvojstvo pretpostavlja da umjetnost kao jedini dostojni način prevladavanja nihilizma, kako je to jasno promislio Friedrich Nietzsche, mora pasti u kavez pred publikom kao simbolička gesta singularnosti slobode. Mišljenje koje vlada suvremenim društvom sve je drugo negoli taj proces duhovno-tjelesnoga izgladnjivanja. Ono je posve suprotstavljeno i otuda Danijel Žeželj u završnim prizorima ovog poraza mišljenja u kavezu ili kronike jednog nestajanjamora istaknuti moć nemoći one crne pantere koja nakon smrti umjetnika u gladovanju postaje samo posljednji znak divlje pobune ekstatičnosti tijela u napuštenome svijetu kao kavezu. Životinjski krik kao Unheimlichkeit, eto što još preostaje od umjetnosti kao takve! Ta, zar to nije na samo drukčiji način iskusio neoavangardni umjetnik Joseph Beuys kad se zatvorio u galeriju kao svojevrsnome kavezu s kojotom u znamenitom konceptualnom performansu I like America and America likes me iz 1974. godine u René Block Gallery u SoHou!? Tada je izrekao i ove riječi koje su credo suvremene umjetnosti. ʺEvery human being is an artist, a freedom being, called to participate in transforming and reshaping the conditions, thinking and structures that shape and inform our lives.ʺ (Joseph Beuys, What is Art? Conversations with Joseph Beuys, prir. Volker Harlan, Clairview Books, 2004.) Što, dakle, preostaje u svijetu u kojem umjetnost i umjetnici postaju performativni osuđenici na vlastitu slobodu koja se zbiva u granicama i na rubu spektakularnog globalno-planetarnog cirkusa totalne mobilizacije Moći? Odgovor je dao sam Kafka u Umjetniku u gladovanju. Preostaje subverzivna gesta divlje misli, one koju Claude Lévy-Strauss pronalazi izvan racionalne strukture otuđenosti i ravnodušnosti zapadnjačke civilizacije, ali ipak ne kao spasonosne alternative, već kao čin stvaralačke pobune bez koje ni umjetnost kao ni život nemaju više smisla. Protiv kaveza u mišljenju kao kronike jednog nestajanja same biti umjetnosti u doba vladavine društva spektakla ili univerzalnog kôda suvremenosti ne preostaje drugo osim želje za samopriznanjem u težnji da se od vlastita života uspostavi ono što sam Danijel Žeželj produhovljeno naziva ʺotjelotvorenim slikarstvomʺ. Riječ je o eksperimentalnome činu interakcije s Drugim u zajednici kao živome susretu i svjedočenju koliko je svaki oblik istinske komunikacije istodobno opravdanje osmišljavanja ovog svijeta u kojem umjetnik u gladovanju proživljava i doživljava slikom Kafkinu pripovijest kao vlastito prožimanje slobode-u-tijelu. U nadilaženju tjeskobe kaveza i zatvorenosti svih drugih perspektiva, njegovo vizualiziranje ove nesvodive geste vraća nas prisjećanju na umjetničko-filozofijske korelacije bez kojih bi ovaj duhovni svijet ostao pust i prazan. Gershom Scholem, naime, kazuje da je njegov prijatelj Walter Benjamin svoje zapise o slici Paula Kleea, Angelus Novus pisao na Ibizi u stanju posvemašnje bijede. Štoviše, kako nastavlja Scholem, mogao je upravo u takvim nesretnim prilikama svođenja na elementarne potrebe uzdići se iznad gliba svakodnevice i koncentrirati se na misaoni rad. Samu riječ koncentracija Benjamin je u eseju povodom Kafke raščlanio do gole supstancije, pokazujući da je posrijedi prirodna molitva duše. Ovo možemo pronaći u tekstu govora Paula Celana, Meridijan, prigodom dodjele nagrade Georg Büchner u Darmstadtu 22. listopada 1960. godine. (Paul Celan, Crna mostarina, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 238. Izabrala i prevela Truda Stamać) Pogledajmo niz, Scholem-Benjamin-Kafka-Celan. Kafka piše Umjetnika u gladovanju, Benjamin piše u situaciji ekstremnoga gladovanja svoj proročanski esej o Kleeovu Anđelu kao navjestitelju propasti na kraju povijesti, a Scholem i Celan, svaki na svoj način uranjaju u mistično polje koncentracije mišljenja kad je tijelo na rubu životarenja. Prirodna molitva duše o kojoj govori Benjamin vodi nas kroz život poput Angelusa Novusa, pokazujući smjer i kad je sve u znaku katastrofe i apokalipse. Scholem još kaže nešto ekstremnije, što vrijedi navesti. Naime, u njegovu zapisu ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, tvrdi da mu je Benjaminova rođakinja citirala i ovu nezaboravnu rečenicu iz jednog njegova izgubljenoga pisma. ʺBerem cvijeće na rubu egzistencijalnog minimuma.ʺ (Gershom Scholem, ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 147. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Koncentracija proizlazi iz dubine mišljenja. Ona je usmjerena na duhovni cilj i sve drugo se čini drugorazrednim, pa tako i iskustvo gladovanja. Tijelo pritom neizmjerno pati, ali se ne da oteti pobudama i nagonima zadovoljenja tzv. primarne žudnje za održanjem na životu. Tako su i Kafka i Benjamin, a isto vrijedi i za Scholema i Celana, posvećeni onome što ih anđeoski vodi iznad granica ovog svijeta ogrezloga u bijedu preživljavanja. No, život se ne živi da bi se živjelo, već da bi se nadživjelo ono što tzv. egzistencijalni minimum čini od duše-duha. Koncentrirati se na nešto uzvišeno moguće je samo ako je čovjek sa sobom na čistu da je ova odluka o pisanju i slikanju unatoč svemu prvi i posljednji smisao egzistencije. Žeželjov grafički roman Kao pas svoj čin osmišljavanja pronalazi na tragovima kafkijanske koncentracije mišljenja s kojim i ovo vrijeme prelazi granice vlastite praznine. Čitati njegove slike i gledati Kafkine riječi znači moći čuti svekoliku tišinu napuštenosti i samoće svijeta u nestajanju autentične umjetnosti i umjetnika iz njegovih ʺnasušnihʺ potreba za spektaklom. Čitanje slika i gledanje teksta već je prvi korak do oslobađanja od ravnodušnosti.

May 2, 2024
Umjetnost ꟷ Obožavanje ili fascinacija?

Umjetnost ꟷ Obožavanje ili fascinacija?

Ovako izgleda teologijski smjerno slavljenje zlatnoga doba, samo što je posrijedi srednjovjekovno kršćanstvo i njegova ideja o umjetnosti, a ne iskonsko grčko u kojem mit ima primat nad religioznim otajstvom života. Iako je Jacques Maritain ugledni francuski filozof neotomističkoga smjera, autor brojnih djela iz područja Bergsonove filozofije, analiza Descartesa i neovitalizma i darvinizma, u njegovoj studiji naslovljenoj Umjetnost i skolastika ove su postavke posvemašnja apologija onog što uopće nije nikakva bit umjetnosti, već pripada njezinoj transcendentnoj ‘naravi’ u povijesno-epohalnome smislu koja je odavno prohujala. Maritain, dakle, tvrdi gotovo poput svakog nostalgičnoga zaljubljenika u prošlost i ovo. ʺOnda su se stvarale ljepše stvari a u umjetnosti bijaše manje obožavalačkoga. Sretna poniznost u kojoj umjetnik bijaše smješten uznosila je njegovu snagu i njegovu slobodu. Renesansa je izludila umjetnika i učinila ga najnesretnijim stvorom, i to u trenutku kad je svijet za nj postajao sve manje prikladnim boravištem. Objavila mu je njegovu vlastitu veličinu i na nj sručila divlju Ljepotu, kojoj je Vjera davala dražest, vodeći je uza se, poučnu, vezanu samo tananim nitima, paučinastim.ʺ (Jacques Maritain, Umjetnost i skolastika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 21. S francuskoga preveo Marko Kovačević.) Bog se u kršćanskoj viziji svijeta nužno pojavljuje kao Veliki Stvaratelj, pa je umjetnosti dodijeljeno mjesto njegove slave i uznesenja u riječima i slici. Za razliku od grčkoga demijurga prema kojem umjetnik poput kipara Fidije oblikuje uzvišenu ljepotu božice Atene u Partenonu kao obrtnik, u srednjovjekovlju je razlika već u tome što je umjetnik izgubio osobnost, postajući anonimni medij obogotvorenja umjetničkoga djela. Nikad umjetnost nije imala tako ponižavajući položaj kao u skolastici, pa je zato moglo biti tako kako Maritain kaže, da, je, naime, bilo ‘manje obožavalačkoga’. No, je li taj stav uopće istinit ili ga treba revidirati? Možda je u-umjetnosti tako i bilo, ali čitavo je petorstvo transcendentalija za sv. Tomu Akvinskoga, Unum-Bonum-Verum-Ens-Pulchrum, jedino moguće misliti iz obožavanja onog koji stvara svijet u ovoj posvemašnjoj vertikalnoj i metafizičkoj harmoniji. Čin obožavanja nije, doduše, onaj koji proizlazi iz položaja umjetnika-kao-subjekta. To je invencija renesanse. Ali ne stoji nikako da su prije renesanse stvarale ‘ljepše stvari’. Ljepota je, uostalom, kako razabiremo iz skolastičke estetike u sv. Tome na posljednjem mjestu petorstva, a posrijedi je hijerarhijski rang objavljene vjere, a ne mišljenja koje propituje razloge ove apriorne utemeljenosti u Božjem umu. Umjetnost je prije renesanse u znaku poniznosti i smjernosti, pa čak tako izgledaju i slike svetaca i madona, Kristov lik i arhitektura romaničko-gotičkih stilova u gradnji katedrala. Ono što će renesansu uzdići do pojma humanitas i tako subjektivirati ljepotu kao transcendentaliju jest ono što nije ništa ni teologijsko u profaniranju niti umjetničko u sakraliziranju svijeta. Renesansa može govoriti o dostojanstvu čovjeka tek nakon što je postalo jasno da u filozofiji i umjetnosti nastaje povijesno-epohalan raskid sa skolastikom polazeći od nastanka geometrijske i linearne perspektive u slikarstvu. (Vidi o tome . Hans Belting, „Zu einer Ikonologie der Kulturen: Die Perspektive als Bildfrage“, u: Gottfried Boehm/Hans Bredekamp (ur.), Ikonologie der Gegenwart, W. Fink, München, 2009., str. 9-20.) Perspektiva podaruje umjetnosti ono navlastito ljudsko kao tehnički dispozitiv kojim mišljenje kao stvaranje svijeta ima u svojim rukama uvjet mogućnosti svekolikoga oslobađanja od onog ‘obožavalačkoga’ koje dolazi iz moći apsolutne transcendencije. Da, s renesansom otpočinje kraj umjetnosti kao božanskoga djela izvan ljudske povijesti. Ako je u nečemu Maritain u pravu u svoiim refleksijama, onda je to samo da je gradnja crkava ili arhitektura svetoga bila nadmoćnija od svega što je u tom području sakralne umjetnosti došlo kasnije. No, u slikarstvu kao ni u književnosti stvari ne stoje tako. I zato je ovaj obrat u biti metafizičkoga razumijevanja umjetnosti morao imati radikalne posljedice kako po umjetnika, tako i po njegovoj publici koja više nije mogla biti svedena na tzv. vjernički puk. Pitanje o biti umjetnosti nije stvar osobnoga ukusa ili estetske preferencije. Uostalom, nebrojeno sam puta morao naglašavati da to što smatram Maljeviča i Duchampa najznačajnijim umjetnicima 20. stoljeća ne znači da uopće pristupam ‘obožavalački’ njihovim djelima. Pa, što bih to imao ‘obožavati’, valjda crno-bijelo, kvadrate-i-trokute, pissoare i sušila za boce, bicikle i ezoteriju umjesto madona i anđela iz slikarstva Rafaela ili Dalíjevih rastaljenih satova, da se ne govori o Cézannovim slikama planine st. Victoire ili Velázquezovim infantkinjama i dvorjanima? ‘Obožavanje’ je uistinu paradoksalni doživljaj umjetničkoga djela i nastaje ili kao misterium tremendum ili kao sekularna fascinacija čudesnom ljepotom onoga što emanira iz slike, pjesme, graditeljstva, glazbe. Bog kao izvor svekolike umjetnosti i njegovo obezboženje koje postavlja-u-sliku običnoga čovjeka, a ne mitsko-religiozni lik, pojavljuju se kao dva načina estetskoga oblikovanja svijeta. Prvi, o kojem apologijski kazuje Maritain, i drugi koji od renesanse do dehumanizacije umjetnosti u 20. stoljeću i njezina kiborgiziranja u 21. stoljeću krasi modernu, postmodernu i suvremenu umjetnost, još uvijek su načini estetiziranja svijeta, bez obzira što je prvi onaj koji vjeruje u Boga-kao-stvaratelja, a drugi misli u formi znanja o prirodi i čovjeku-kao-proizvoditelju. No, što kad u igru ulazi i onaj treći, u smislu autopoiesisa ili kako su upravo skolastički teolozi govorili da tertium datur? Očigledno, ovaj ‘Veliki Treći’ označava i kraj umjetnosti u smislu prikazivanja i predstavljanja svijeta kojeg je stvorio Bog ili su ga proizveli priroda i čovjek kao generatio aequivoca. No, kad tertium datur ili tehnosfera stvaralački proizvodi iz vlastite umjetne inteligencije estetski fascinantne oblike, likove, konceptualne holograme i što sve ne, onda je završeno s ‘obožavanjem’ kako skolastički smjerne i ponizne umjetnosti, tako i renesansne velike umjetnosti samosvjesnoga subjektiviranja umjetnika kao genija. Preostaje samo pitanje o biti stvaralačkoga autopoiesisa. To je pitanje ne zašto netko slika ili piše, gradi ili oblikuje u kamenu, staklu i pijesku, nego čemu uopće umjetnost u doba tehnosfere? Bog ne uživa u umjetnosti jer mu nedostaje osjetilnosti i osjećaja, a strojevi mišljenja ne potrebuju umjetnost osim kao relaksaciju ili programsku katarzu za nastavak računanja-planiranja-konstrukcije novih svjetova. Metafizika je bila u znaku pitanja o biti bitka, a skolastička teologija u znaku odgovora kao tautologije koja proizlazi iz causa sui objavljenoga Boga. Kibernetika je u znaku istraživanja nemogućeg ili onog što ne postoji u zbilji kao takvo. Zato je od umjetnosti ostalo na kraju samo ono što nadilazi pitanje o Bogu kao izvoru stvaranja i stvaralaštva. To je pitanje o smislu onog što ovo stvaranje i stvaralaštvo uopće hoće. Naša je ontologijska nesvodivost u suvremenosti što nas ovo pitanje još uvijek čini ljudskim-odviše-ljudskim u pustinji neljudskoga i što znamo da nikakav povratak prošlosti i aporijama ‘obožavanja’ umjetničkoga djela ne vodi nigdje drugdje negoli u Ništa.

May 1, 2024
Povratak povjerenja ili o invenciji pamćenja

Povratak povjerenja ili o invenciji pamćenja

Denis de Rougemont u eseju ‘Europa na gubitku’ pokazuje elegantnim kazivanjem njemu svojstvenim da je u razlici spram dva imperija, Amerike i Rusije, ono što čini bit Europe dvostruko i dvoznačno. Ona je, naime domovina pamćenja i invencije. (Denis de Rougemont, ‘Europa na gubitku’, Europski glasnik, br. 23/2018., str. 401-416., s francuskoga prevela Ita Kovač) Dok se veliki imperiji bore u sadašnjosti za totalnu dominaciju u svijetu političke vladavine, Europi je preostala prošlost i budućnost. Muzeji sjajne kulturne baštine i znanstveno bavljenje simulacijom Velikoga praska u CERN-u, zar to nije dokaz da unatoč fatalne nacionalno-državne rascjepkanosti koja još od ranoga srednjeg vijeka ne dopušta nikakvu izgradnju super-države, već samo slabi kon-federalizam, Europi uvijek ostaje nostalgija za zlatnim dobom i pogled u blistave zvijezde kroz astrofizikalne naočale? Objavili smo u časopisu Europski glasnik u proteklih 27 godina nekoliko hrestomatija takvih tekstova s imenima dostojnim svake čitalačke poniznosti poput Valéryja, Bende, Husserla, Heideggera, Ortege y Gasseta, Sloterdijka, Habermasa, Zweiga, Brocha, Starobinskog, Derride itd. I još ćemo, u to nema sumnje, jer valja neprestano imati na umu kako se pamćenje i invencija ne mogu naučiti u kratkim tečajevima političkih akademija ili kolegija na humanističkim studijima. Rougemont, autor velebne knjige Ljubav i Zapad, poput Heideggera, ali u esejistički lakšem tonu pokazuje kako je ‘Europa proširena Grčka’ (str. 414), naravno ne tek u zemljopisnome smislu, već ponajprije duhovnome. Tijekom povijesti taj je duh sve više prebivao samo u skrivenim riznicama filozofije i umjetnosti kao što su to knjižnice i pinakoteke, klaustri i sveučilišta, a 20. stoljeće s dva stravična rata i s dva grozomorna totalitarizma ovu su helensku komponentu, koju je mladi Nietzsche uzvisivao kao bit čovjeka uopće, posve unakazili do neprepoznatljivosti. Bez obzira na to, ostale su povijesne epohe u arhitekturi starih gradova poput naših Dubrovnika, Splita, Zagreba, Varaždina, ostali su tragovi upravo tog pamćenja kao invencije u svojevrsnoj vjeri da je ovdje gdje živimo i mislimo naprosto ukorijenjen topos slobode i stvaralaštva, pa čak i da postoji još nešto što one koji dolaze iz brexitom poharanog Ujedinjenoga Kraljevstva u ‘moju domovinu’ baca na koljena i da im je to gotovo nezamislivo u njihovim maglama i noćima. Što? Ono što se prostim okom vidi svaki dan na trgovima u sunčano dopodne i popodne, to dugo ispijanje kave i ‘ćakulanje’ bez kraja i konca, užitak u sporosti i dokolici bez čega Aristotel nije mogao zamisliti postojanje filozofije, a Grci su za to imali divnu riječ scholé. Vrijeme nije CERNOV-a akceleracija i razbijanje jezgre već gotovo posve razbijenoga atoma. Ono je tiho protjecanje pijeska u klepsidri ili nevidljivi okretaj sunčanoga sata na šibenskoj katedrali. S vremenom se i to razbacivanje i traćenje vremena otvara kao mogućnost mišljenja o tome da je jedini protuotrov kronometru tehnosfere ova navika da u svojim očuvanim polisima još uvijek možemo vidjeti jedni Druge makar nam pogled na neka lica budi nečuvenu traumu, a ne ljepotu ovog postojanja u življenju na rubu. Nije više važno određivati granice Europi niti crtati ograničene zone kretanja protiv sve većih proloma useljenika iz Afrike i Azije. Što čini bit Europe u doba bez biti, u doba raščovječenja i rasvjetovljenja upravo je to čuvanje sholestičke tradicije. Bez nje bismo izgubili i pamćenje i invenciju. Kad sam 2010. na jednoj konferenciji o identitetu Europe govorio kao tzv. keynote speaker umjetnicima različitih profila iz EU, a sve se to zbivalo sredinom listopada u Zagrebu u subotu u hotelu ‘Dubrovnik’, dok je vani na Cvjetnome trgu rijeka ljudi ispijala kave i uživala na plus 20, u pauzi mi je kolega iz Švedske, profesor filozofije kulture i autor nekoliko knjiga o Europi, prišao i pitao hoću li biti na popodnevnoj sesiji. Obzirno sam mu rekao da ne mogu iz već nekog obzirnoga razloga koji sam izmislio tek tako. On se nasmijao i predložio mi da se ‘izgubimo’ što je moguće prije, jer gotovo da je izustio onako po splitski gledajući s prozora dvorane na Jelačićev trg u sjaju miholjskoga ljeta – ‘ma, ko to more platit’. I tako smo nestali u vrevi bučnih prolaznika, sholestički uvjereni da je ovo vani važnije od onog unutra i da ovaj dan vrijedi očuvati u pamćenju kao jednokratnu i neponovljivu invenciju života zauvijek. Ima još nešto istinski veličajno u promišljanju duha Europe u eseju jednog švicarskoga mislioca poput Denisa de Rougemonta. To je riječ koja je izgubila svoj smisao od silne zloporabe ‒ povjerenje. Bez nje pitanje našeg opstanka kao ljudi ionako je lišeno bilo kakvog smisla.

April 30, 2024
Čemu još intelektualci?

Čemu još intelektualci?

Javni su intelektualci u Europi, SAD-u i svijetu u 21. stoljeću postali zombi-kategorijom u korporativnome privatiziranju svih područja društva i kulture, od sveučilišta do medija. Marketing i spektakl u potpunosti je zavladao proizvodnjom informacija, a slika je zamijenila govor, jezik i tekst. Tzv. Think tank-instituti potisnuli su u zaleđe ulogu profesora-intelektualca, jer je za njegovo javno djelovanje uvjet mogućnosti posredovanja informacija od presudne važnosti za promjenu vrijednosti u društvenim odnosima kognitivnoga kapitalizma. Zygmunt Bauman je javne intelektualce tzv. modernoga razdoblja 20. stoljeća nazvao zakonodavcima, po uzoru na Sartrea i Foucaulta, a postmoderne interpretima po uzoru na francuske nove filozofe Glucksmanna i Henri-Lévyja. Najvažniji je obrat nastupio kad se Bolonjskom reformom početkom 21. stoljeća u Europi javni intelektualac, kao slobodni zagovaratelj svojih stavova ma koliko bili čak i ekstremni našao u situaciji drevnog kineskoga mandarina ili tihog buntovnika iza zatvorenih vrata Cambridgea ili Oxforda. Američki duh pretvorbe intelektualca u opinon-makera na razmeđi između privatnoga znanstveno-političkoga instituta i države doveo je do toga da je neokonzervativizam uz pojam neoliberalizma unatoč svih manjih odstupanja postao globalnim načinom neutraliziranja radikalne kritike društva i svih njegovih anomalija. Pitanje od temeljne važnosti za 21. stoljeće uz biogenetiku i teror, kako je to najavio u svojim tekstovima nakon rušenja Twinsa filozof Peter Sloterdijk, uistinu je postalo ono neizbježno na što intelektualci više nemaju pravog odgovora ‒ demografska eksplozija, masovni valovi migracije izazvane etničkim ratovima, ekonomskom bijedom, neoimperijalizmom Zapada i nastankom fundamentalističkih pokreta koji u ime postkolonijalne borbe za oslobođenje provode nesmiljene oblike stravičnih diktatura. Naposljetku, tzv. strategijska pitanja nacionalne sigurnosti i ratovi od Iraka i Sirije, ruske totalne agresije na Ukrajinu do brutalnoga sukoba s elementima genocida Izraela protiv Palestinaca u Gazi, sva su druga pitanja danas potisnula u drugi plan. Što god mi kritički prigovorili ovom realističkome distopijskome scenariju koju je neokonzervativizam od Reagana do danas nastojao držati pod uzdom geopolitike, nitko ne može biti vjerodostojan i još k tome zvati se ‘intelektualcem’ ako ne zauzme stav o onome što Deleuze i Guattari u ključnoj knjizi iz 1980. godine naslovljenoj Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 nazivaju pojmovljem deteritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Raseljavanje i naseljevanje je temelj suvremene geopolitike, bila ona izvedena tzv. mirnim putem ili ratovima, okupacijom i koloniziranjem Drugoga. Tko vodi i predvodi zbivanja u svjetskoj ekonomiji i politici taj odlučuje što je funkcija znanja i zašto pragmatični jezik javnih politika zahtijeva brza i učinkovita rješenja u promišljanju svijeta danas, a ne više elegantno i sofisticirano umijeće raspravljanja koje pripada već pomalo jučerašnjem svijetu. U doba tzv. transparentnoga društva, kako to određuje postmoderni talijanski filozof Gianni Vattimo, stvari su otišle tako daleko da više nema vremena za čekanje i oklijevanje u diskurzivnim igrama javnih intelektualaca, koji, uostalom, više nisu nimalo važni za rasplet političkih i kulturnih događaja o kojima ovisi naš život u sklopu planetarnoga tehnokratizma života. To ide do zanimljive ironije koju u svojem najnovijem romanu uništiti maestralno izvodi Michel Houellebecq, Litteris, Zagreb, 2022. kad u kontekstu ezoteričnoga terorizma spominje i Johna Zerzana i anarhoprimitivizam i tzv. blesave filozofe s polica prepunih knjiga u jednom stanu od kojih njegov lik na kraju ne izabire nikoga od ponuđenih, jer ne odgovaraju na pitanja suvremenosti ni misaono ni stilski baš nikako. Između eksperimentalnih tehnoznanstvenih laboratorija i korporativne zgrade American Enterprise Instituta u Washingtonu koja podsjeća na futurističku arhitekturu iz Langova filma Metropolis još iz 1927. godine razlike su samo u tome što prvi konstruiraju biogenetske entitete, a drugi strategijske scenarije tzv. upravljanja kriznim situacijama. Tertium non datur. Gdje je nestala pritom masovna javnost kao korisnik ovih informacija i diskursa? Nigdje drugdje negoli u virtualnome podzemlju društvenih mreža na kojima buja ekstaza komunikacije s tisuću tzv. neo-meta-trans konceptualnih jezičnih igrica nalik video-games od kojih cvjeta digitalni marketing ovog svijeta u krhotinama u kojem javno znanje postaje korporativni ready-made. Nema više razloga za optužbu intelektualca kao klerika da su izdali svoj poziv službe univerzalnim idejama Čovjeka kako je to još mislio Julien Benda u slavnoj knjizi Izdaja intelektualaca. Postoji još samo ravnodušnost na sve što dolazi iz laboratorija i instituta, jer onaj slavni Gramscijev ‘kolektivni intelektualac’ ili je od PR-a klasne borbe i pseudo-komunizma skrenuo u lifestyle retoriku konzumerizma i spektakla ili je od njega načinjen foto-robot jedne posve uzaludne figure u javnome prostoru koji, doduše, riskira da ga pljunu u lice i zaprijete mu egzekucijom kako se to i stvarno dogodilo Finkielkrautu na pariškome trgu prepunom mladih gnjevnih Arapa, ali istodobno zna da što god kaže i piše u medijima ostaje na životu samo kao naziv onog konceptualnoga Godardova filma ꟷ Zbogom jeziku! U mojoj knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., u kojoj se bavim problemom odnosa tehnosfere i informacijsko-kognitivnoga kapitalizma 21. stoljeća, te uvidom u trijadu političkih ideologija koje se smjenjuju na vlasti u globalno-planetarnome sustavu vladavine neoliberalizma-populizma-fundamentalizma, kao i strukturama Moći u entropijski uspostavljenom poretku umrežavanja tzv. društava kontrole, nalaze se i ovi iskazi. Dopustite da ih navedem. Diktatori u doba postdemokracije mogući su zato što društvo postaje masom, a masa vladavinom mediokriteta u doba medijske konstrukcije događaja. Banalnost vladavine u masovnome društvu proizlazi iz ravnodušnosti spram tehnike vladanja. Sve se regulira računanjem, planiranjem i konstrukcijom. Od sporta do umjetnosti, od uzvišenosti do radikalnoga zla Holokausta. (…) Revolucije su bitno „zakašnjele“ i „zastarjele“ jer se društvo u totalnome ubrzanju tehnoznanosti i informacijskih tehnologija mora prilagoditi fluidnosti mreža ili propasti zauvijek u živo blato povijesti. Umjetna inteligencija (AI) nije nastavak kapitalizma drugim sredstvima, nikakva nova ‘priroda’ koju kapital instrumentalno pokorava svojim svrhama. Posve suprotno, to je autopoietički sustav u kojem korporacije + države + ratni stroj tvore sintetički sklop nečega što se jedino može objasniti s pomoću kibernetičkoga pojma totalne kontrole sustava nad svojom okolinom. Što je ‘sustav’ drugo negoli sloboda eksperimentalnoga stvaranja neljudskoga u formi umjetnoga života, a što je ‘okolina’ drugo negoli nužnost već uvijek kontrolirane komunikacije u njezinoj posvemašnjoj ekstazi, kao u slučaju post-digitalnoga umreženoga društva. Da bi figura javnoga intelektualca mogla imati još nekog opravdanja, svoju legitimnost i naposljetku „uporabnu vrijednost“ u interaktivnoj mreži subjekata/aktera, potrebno je da osim svoje hrabrosti govorenja istine u lice Vladara, demokratskog ili autokratskoga, onog što kasni Foucault naziva grčkom riječju parezija, ima ono što intelektualca bitno određuje, a to je inventivnost i stvaralačka moć proizvodnje novih pojmova i dispozitiva kojim dohvaćamo složenu stvarnost u svijetu vladavine novoga prutuprosvjetiteljstva, povratka političkih religija, srozavanja dostojanstva kulture na površnost spektakla u svim vidovima današnjeg masovnoga idolopoklonstva zabavljaštvu i potrošaštvu. Bez svojih ideja ili konceptualnih sklopova mišljenja novoga, intelektualac ne može imati nikakvu vjerodostojnost, pa makar kao Camusov pobunjeni čovjek neprestano dizao buku i bijes univerzalne pravednosti i podizao barikade u ime metapolitike istine. U našim uvjetima na prostorima tzv. regije najznačajniji primjer etičko-političke beskompromisnosti iznošenja stavova protiv ideologije velikosrpstva i istodobno neoliberalne pljačke svih resursa u nacijama-državama nastalih rasapom Jugoslavije, ali i svojim književno-idejnim originalnim pristupom svijetu „danas“ zacijelo je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis. Svi njegovi tekstovi od prve amblematske prozne knjige Mimezis do Homo Suckera – Poetike Apokalipse i romana Anomalija nedavno nagrađenog nagradom engleskoga PEN-a pokazuju ono što označava sudbinu „parezijskoga“ intelektualca u svijetu novih ideologija, terora i totalne kontrole u doba tehnosfere. Nema stoga razloga ni za kakvu „melankoliju ljevice“, čak i zbog neporeciva trijumfalnog „Kulturkampfa desnice“ koja osvaja institucije države i radikalno pacificira ono što je još preostalo od građanskoga društva, pod uvjetom da se intelektualni život vodi egzistencijalno nepokorno, do posljednjih granica smislenosti posvećeno onome što je smisao intelektualca bio i ostaje i u ovim, kako bi to rekla Hannah Arendt, mračnim vremenima. Evo, samo je ovo što slijedi istinski credo i zadaća intelektualca i ništa više. Kad se upravo Hannah Arendt svojim javnim angažmanom nakon knjige Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla našla na udaru ne samo nacističkih nostalgičara, već i većine židovskih intelektualaca zbog svojih stavova, prijateljstvo između nje i velikog židovskoga mesijanskog mislioca Gershoma Scholema prestalo je. Ali, ono što je preostalo urezano je zauvijek u bit slobode i autonomije čovjeka umjesto u neljudsko mramorno stupovlje: „Posve si u pravu – ne pokreće me bilo koja ‘ljubav’ ove vrste, iz dva razloga: nikad u svojem životu nisam ‘voljela’ bilo koji narod ili skupinu – ni njemački narod, ni Francuze, ni Amerikance, ni radničku klasu ili bilo što drugo slično. Jedino što ‘volim’ su moji prijatelji i jedinu vrstu ljubavi za koju znam i u koju vjerujem jest ljubav između osoba. Drugo, ova ‘ljubav prema Židovima’, koju mi savjetuješ, iako sam i sama Židovka, smatram nečim posve sumnjivim…Ne ‘volim’ Židove, niti ‘vjerujem’ u njih; Ja im više pripadam po uvjerenju i o tome nema više nikakvog razloga za daljnju raspravu“.

April 29, 2024
O vječnome vraćanju jednakoga

O vječnome vraćanju jednakoga

U knjizi Karla Löwitha, Von Hegel zu Nietzsche, Kohlhammer, Stuttgart, 1958. autor jedne od najboljih studija o Nietzscheovu mišljenju, naslovljene Nietzsches Philosophie der ewigen Wiederkehr des Gleichen, Kohlhammer, Stuttgart, 1956., govoreći o pokušaju prevladavanja nihilizma pokazuje da kada se tvrdi kako je Nietzsche filozof ‘našeg vremena’, tada valja postaviti pitanje ʺšto je vrijeme za samoga Nietzschea. Glede njegova odnosa spram vremena potrebno je reći troje: 1. da je kao jedna europska sudbina Nietzsche prvi filozof našeg ‘doba’; 2. da je on kao filozof našeg doba jednako suvremen kao i nesuvremen; 3. da je kao posljednji ljubitelj ‘mudrosti’, također i ljubitelj ‘vječnosti’.ʺ (str. 190) U okviru onog što nazivamo ‘sudbinom’ Nietzsche proročanski najavljuje svoje ime za buduće mišljenje koje će se morati suočiti s potresom pri sricanju njegova imena jer je mišljenje toliko radikalno i toliko iritantno za religiju, moralizam i znanstveni objektivizam, pa je za očekivati da će morati proći mnogo desetljeća obilježenih ratovima svih vrsta, od stvarnih do duhovnih, nakon kojih će se morati priznati da je njegovo ime sinonim za veliku politiku. Znamo da je to izgovorio u spisu Ecce homo. I s pravom Löwith upozorava da se takvo izricanje, gotovo narcističko orfičko vidovnjaštvo nužno povezuje s ʺmegalomanijom duševno oboljelogaʺ, ali i ʺkao proročansko znanje, kao bezumno i kao dubokoumnoʺ. (str. 191) Boraveći u Veneciji 1884. godine, Nietzsche piše da će njegovo mišljenje za nekih pedesetak godina mnogima otvoriti oči. I doista je bilo tako i još uvijek jest tako da je Nietzsche sudbina, suvremeno-nesuvremeni filozof i posljednji ljubitelj ‘mudrosti’ i ‘vječnosti’. Problem je, međutim, u onome što pripada mišljenju suvremenosti kao njegova ‘tradicija’, a u to će svaki danas povjesničar filozofije svrstavati kao što je to na stanovit način bio i činio Löwith ne samo Nietzschea, već još dvojicu njegovih duhovnih srodnika iz 19. stoljeća, Marxa i Kierkegaarda. No, dok se za Nietzschea i Kierkegaarda uvijek pronalazi razlog za njihovu tzv. aktualizaciju u 21. stoljeću, jer je Nietzsche suvremen gotovo po svemu što je promislio i napisao, a Kierkegaard dobrim dijelom zbog pronalaska pojma egzistencije te etičko-religioznoga obrata koji pruža nadu u nadolazeće, čini se da je Marx kao što sam to napisao u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 20-24., zbog komunizma i njegova nasljeđa u 20. stoljeću postao paradigmom zastarjelosti. I to zbog činjenice što je tehnosfera dokinula pojam rada i uskoro će se to dogoditi i s pojmom kapitala, te je na njihovo mjesto dospjela praksa rada kao znanstvena povijest, da to kažemo s pomoću Sutlićeve programatske sintagme za bit Marxova mišljenja. Ipak, da riješim sve moguće nesporazume. Marxovo je mišljenje u cjelini kritika Hegelove konstrukivne dijalektike i otuda je najava kraja kapitalizma samo najava i kraja emfatičke uporabe i funkcioniranja metafizičkih kategorija mišljenja. Paradoks je stoga da je Nietzsche aktualan zbog ideje ‘nadčovjeka’ i prevladavanja nihilizma, a Kierkegaard zbog samstvene singularne egzistencije čovjeka koji u strepnji i drhtanju iščekuje tjeskobno dolazak budućnosti, dok Marx, koji je najviše učinio za apoteozu i kritiku Hegela kao da ispada iz igre, naravno, zbog utopijskoga horizonta njegova komunizma koji je u totalitarnome pseudo-ozbiljenju 20. stoljeća postao odioznim znakom za svako ozbiljno promišljanje suvremenosti. Nietzscheu nije pritom naškodilo gotovo ništa, pa ni njegova mizoginija, latentni antisemitizam, sklonost nekim problematičnim iskazima nalik uzgoju ili eugenici budućeg ljudstva koji će pripremiti dolazak nove vrste nad-ljudi, iako znamo koliko je njegova sestra falsificirala rukopise iz Ostavštine koje su tako bezočno instrumentalizirali filozofi nacizma. Marxu ne bi naškodilo ništa da nije čitav projekt realizacije komunizma još od Lenjina dobio prizvuk čistoga revizionizma i dogmatske politizacije kao uvoda u totalitarno skretanje. No, Marx kao niti Nietzsche ni po čemu nisu tzv. utopijski mislioci. Razlog leži u tome što misle oboje vrijeme iz horizonta bivanja ili postajanja drukčijim od puke prolaznosti i ovjekovječene aktualnosti. Nietzsche je naš ‘suvremenik’, baš kao i Marx i Kierkegaard, zato što je istodobno paradigmom modernosti zbog autonomije i oslobađanja od diskurzivne prisile filozofije kao institucionalno-akademskoga ustrojstva samoga života, ali i naš ‘nesuvremenik’ zato što je umjesto ekstaze vremena u kairosu zbivanja poput Kierkegarda težio stapanju s vječnošću. Kad u Nesuvremenim razmatranjima Nietzsche zahtijeva od filozofa da prevlada u sebi svoje vrijeme, ali i da bude poput Wagnera dijete svojeg vremena, onda taj iskaz označava želju za proturječnim pripadanjem suvremenosti. Vječnost nije prazno vrijeme ‘loše beskonačnosti’ kako je to ironično kazivao Hegel. Naprotiv, ovaj izraz odnosi se na nemoguću ekstazu života kao događanja koje istodobno živi u svakom trenutku vremenosti jer zna da je takvo vremenovanje istodobno jednokratna singularnost kao živa vječnost, a ne mrtva ireverzibilnost. Nećemo dalje nizati usporedbe triju mislilaca prevladavanja nihilizma, iako je jasno da se u slučaju Kierkegaarda ovaj izraz ne može izjednačiti s njegovom kritikom Hegela i metafizike te povratkom religioznoj transcendenciji kao izvoru osobne slobode čovjeka. Dostatno je ukazati na to da su sva trojica mislioca nakon Hegela do danas ostali nedosegnuti zbog pojmovno-kategorijalnoga razračunavanja s filozofijom kao metafizikom. To sam imao za potrebu posebno istaknuti u svojoj knjizi Sfere egzistencije – Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Usput, podnaslov Löwithove utjecajne knjige Od Hegela do Nietzschea glasi Revolucionarni obrat u mišljenju 19. stoljeća Marx i Kierkegaard. Čini se da je postalo stoga razvidno da su sva trojica mislioca u znaku ovog pojma koji je Marxov par excellence, a ne Nietzscheov ili Kierkegaardov. Paradoks je da je revolucija ostvarena i da je egzistencija postala supstancijalnom osnovom postojanja novoga subjekta. U oba slučaja riječ je o modifikacijama umjetne inteligencije u liku tehnosfere. Stoga su i Marx i Kierkegaard ‘realizirani’ u doba apsolutnoga nihilizma kibernetike. No, što je s Nietzscheom? Je li i on kao ‘nesuvremeni suvremenik’ u istoj situaciji ili je njegova ‘sudbina’ ipak drukčija? Moj je odgovor podastrijet u knjizi Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. Tamo izrijekom stoji da je problem s prevladavanjem metafizike kao nihilizma stvar mišljenja koje u suvremenosti ne može više biti ‘aktualno’ iz jednostavnog razloga što je tehnosfera kao treći poredak kibernetike s onu stranu razlike ideje i pojave, transcendencije i imanencije, mrtvoga i živoga. Iskaz o smrti Boga više ništa ne znači za nadolazeću budućnost, a nihilizam je ovjekovječeno tehnologiziranje svijeta kojemu se ništa više ne može suprotstaviti osim žrtvovanja singularnoga pojedinca i njegova vlastita života. Mahnitost samoga Nietzschea, njegovo tzv. torinsko ushićenje kako ga mitopoetski naziva Pierre Klossowski u svojoj knjizi Začarani krug iz 1969. godine, samo je ‘alogična’ i ‘mistična’ posljedica jedinog načina prihvaćanja sudbine posljednjeg filozofa na ishodu metafizike koji da bi ispunio svoje poslanstvo mora uzeti novo ruho dekadentne umjetnosti i kao ‘sveta luda’, kao raspeti Dioniz u liku Zaratustre, najaviti došašće nadčovjeka koji predstavlja početak onog što više nije filozofija, a nije niti umjetnost, već se kao tehnoznanstveni zloduh ‘novoga’ pojavljuje u liku umjetne inteligencije. Dakle, svo troje mislilaca u 21. stoljeću su svoje odigrali. Njihovo je vrijeme ispunjeno, a drugi je razlog zašto samo Nietzsche od njih ima mogućnost da ostane nedodirljiv na sve mijene vremena i na dosadnu prozu pragmatiziranja jezika. Pitate se zašto? Evo Vam odgovora. U Ecce Homo Nietzsche pjeva: Štite nužnosti! Najviša zvijezdo bitka! ‒ koju nijedna želja ne dosiže, Neokaljana nijednim Ne, Vječno Da bitka, Vječno sam tvoje Da: jer ja te ljubim, o vječnosti!

April 28, 2024
„Vrijeme ne postoji“

„Vrijeme ne postoji“

Kad sam pisao esej ʺPessoa – metafizičko ludilo epoheʺ, objavljen u knjizi Neiskazivost – o mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. godine, a od svih interpretativnih tekstova oni suvremenog francuskoga filozofa Alaina Badioua pripadaju najvišoj razini posebno mi je bitna bila knjiga Judith Balso, Pessoa, The Metaphysical Courier, Atropos Press, New York-Dresden, 2011. Baveći se Pessoinim heteronimom Albertom Caeirom, autorica je došla do zapanjujuće postavke koja se može razumjeti tek kad znamo kako u ontologiji postajanja Gillesa Deleuzea, u njegovom tumačenju ideje vječnoga vraćanja jednakoga u Nietzschea, ono novo nije nikakvo ponavljanje staroga u krugu istoga, već događaj stvaranja razlike kao svagda novog događaja. Ponavljanje, dakle, ima čin stvaralačkoga simulakruma. Dokaz za to Balso nalazi u jednom fragmentu iz Dos ‘Poemas Inconjuntos’ (1913-1915) u kojem Caeiro pjeva ʺOno što vidim u svakom trenutku, ono je što nikad prije vidio nisam, i znam da sam na to posebno usmjeren.ʺ Što iz toga proizlazi? Balso tvrdi da je vječnost ono što je dinamična novost bivanja, a ne zauvijek zamrznuto stanje ovjekovječenja trenutka. ‘Vrijeme ne postoji’, pa zato u Caeira tolika ‘ontologijska vrtoglavica mišljenja’ (Judith Balso, str. 71-72.) Pogledajmo kako je Pessoa ocrtao životopis svojeg očito filozofijski možda i najvažnijeg heteronima. Alberto Caeiro je autor zbirke ‘Čuvar stada’ (De ‘O Guardador de Rebanhos’, 1911-1912) u kojoj je uvršteno 49 pjesama. On je, usto, učitelj heteronima Alberta Camposa i Ricarda Reisa. Umro je sa 26 godina. Rođen je u Lisabonu, ali je proživio svoj život na selu. Nije se školovao, niti imao neki posao. Boležljiv, umro je od tuberkuloze. No, poezija koju je pisao predstavlja uzvišeno tkanje filozofije koja spaja nespojivo, ono kozmičko i pastoralno, duhovno i istodobno nesvodivo, kako vidjesmo, jer govori o neponovljivosti i kontingenciji življenja u dinamičnoj vječnosti koja se neprestano stvara. No, ne samo da ne postoji vrijeme, već to isto vrijedi i za prirodu. Što onda postoji uopće? Singularnosti i bića poput stabala, rijeka, poljana, mjesečine, stvari u njihovoj moćnoj i životnoj individuaciji. Pa, zar onda to nije prijepis Nietzscheove kritike zapadnjačke metafizike i njezine ontologije koja je esencijalistički određivala vladavinu bitka nad bićima ili još gore Boga nad njegovim stvorovima? Uostalom, naziv zbirke kao da je prijepis kršćanskoga egzistencijalizma u kojem čuvar stada, doduše na Heideggerov način onoga tko poput ‘pastira bitka’ čuva bića od raspada i smrti nije gospodar bitka, već namjesnik njegove otvorenosti. U jednoj pjesmi Caeiro kaže da ne postoji cjelina, već samo dijelovi. Ono što je bez Jednoga, to je apsolutna singularnost u procesu uspostavljanja mreže drugih s kojima se živi i osjeća ritam svemira. Balso stoga lijepo kaže da se ovdje susrećemo s ʺantimetafizičkom poemom kojom Caeiro uspostavlja sebe unutar a-kozmičke figure bitka.ʺ (str. 75) Pessoa je stvorio Caeira kao filozofa koji negira metafiziku Platona i Aristotela, te slavi upojedinjenje kao protutežu onome što je izvor svake filozofijske refleksije, a to može biti samo ideja. Ono pojedinačno, Ja, vlat trave, suza u oku, sve je to u totalnoj ‘ontologijskoj vrtoglavici’ dokaz kako nominalističko shvaćanje svijeta mora svrgnuti s prijestolja ideje i pojmove kojim jezik postaje poput vladara nad stvarima, iako svi znamo da je jezik tek kazivajući događaj pokazivanja bitka, bića i biti čovjeka kako je to najradikalnije ustvrdio kasni Wittgenstein. Ono o čemu Caeiro pjeva je svetkovina prirode kao ne-cjeline, već kao složenoga sklopa singularnosti. Sve nije Jedno koje stvara Sve. Ono što postaje može biti samo upojedinjena singularnost Mnoštva. I zato nije začudno zašto je Badiou, mislilac pluralne ontologije događaja, matematičar koji je Cantorove jednadžbe povezao s idejom Mnoštva singularnosti, toliko usmjeren na ovu ‘poetsku ontologiju’, iako kao apologet avangardizma i revolucije ponajviše tumači pjesništvo heteronima Alvara de Camposa. (Alain Badiou, Stoljeće, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 122. S francuskoga preveo Ozren Pupovac) Biti znači biti-obitavati pjesnički ovu zemlju, o čemu je kazivao Hölderlin svojim znamenitim stihom dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde. Ali Pessoa u kazivanju Caeira to isto iskazuje kao svagda novo i nikad prije ispjevano i viđeno zato što polazi od a-kozmičnosti metafizike kao svojevrsnoga ludila mišljenja. Jedno se uvijek udvaja i umnožava. Ali to ne znači da ono što je Mnoštvo može biti samo derivacija Jednoga. Naprotiv, svako pojedinačno biće, govoreći ontologijski, jest autentično događanje stvaralačke vječnosti koja se ne zbiva u vremenu, već vremenuje kao ono životvorno i stoga samostalno i od svega drugoga neovisno Ono. Caeiro pjeva u Dos ‘Poemas Inconjuntos’ ovako: Tudo isso é absolutamente independente da minha vontade. (Poesia de Fernando Pessoa, Editorial Presença, Lisboa, 2006., str. 141.) Heteronimi nisu stoga ništa drugo negoli žive singularnosti koje je, doduše, stvorio Pessoa u svojoj ‘glavi’ i dao im stvarni život pjesnika u ‘ontologijskoj vrtoglavici’ ovog metaverzuma od svjetova. No, Pessoa kao metafizičko ludiilo epohe predstavlja samo putokaz u otvorenost stvaralačke simfonije strojeva i ljudi u ovoj i svim drugim vječnostima. Sjetimo se, Alvaro de Campos je htio biti stroj, a to je danas i postao sam svijet. Pisanje kao umnožavanje teksta u kazivajućoj sudbini življenja nije nikakvo ponavljanje onog što već bijaše bilo. Ako vrijeme ne postoji, onda postoje samo Riječi poput ovjekovječenja onog što na papiru ili koži, na tijelu ili u virtualnim sferama osmišljavaju i kad ništa bitno ne pokazuju novo. Jer novo je svaki trenutak u našoj svijesti. Jer novo je ono što dolazi iz nadolazećega vremena kojemu se poput Alberta Caeira posvećujemo bez sustegnuća čak i kad iščekujemo ono ništavno i ništeće. Baš kao u prvoj strofi V. njegove veličanstvene poeme Čuvar stada kad pjeva ovako: Há metafísica bastante em não pensar em nada.

April 27, 2024
Teror kao tragedija

Teror kao tragedija

U grčkoj mitologiji Deimos, sin boga rata Aresa i Afrodite, božice ljubavi i ljepote, označava stravu i užas. Naslijedio je jarosnu narav svojega oca i kao utjelovljenje užasa sudjelovao sa svojim bratom Fobom, utjelovljenjem straha, u svim bitkama i ratovima (zajedno s ocem Aresom). Uvijek je bio vjeran očev pratilac. Astronomi su po njemu nazvali jedan od dvaju malenih satelita planeta Marsa. Deimos i Fob su sinovi terora. Naravno, ovo valja razumjeti u simboličkome smislu. Teror se pojavljuje u Euripidovoj drami-tragediji Medeja zbog toga što žena prevarena i ostavljena od Jazona, vođe Argonauta u potrazi za zlatnim runom, koristi vlastitu djecu kao sredstvo čudovišne osvete. Teror se tako događa u trojstvu rata, ljubavi i ljubomore kao osveta, kao instrument ressentimenta. Od tri velika grčka tragičara, Eshila, Sofokla i Euripida, koji znamenuju arché, zlatno doba i dekadenciju grkstva kao duha slobode, istine, pravednosti i ljepote još u jednom gimnazijskome eseju iz književnosti pokazao sam začudnu sklonost pjesniku i kazivatelju kraja i propasti grkstva kao takvoga. Euripid je, dakle, bio moj izabrani autor kojemu sam poklonio svu pozornost. Ponajprije,u njegovim tragedijama gotovo da više mitski svijet nije odlučujući i gotovo da se suočavamo s krajem božanske vladavine. Čovjek je tjeskobno slobodan i otvoren za mnoštvo mogućnosti od kojih uvijek izabire onu najtežu i najopasniju za njegovu budućnost. Bogovi i sami postaju nedjelotvorni ili se, pak, zbog gubitka moći utjecaja na ljude povlače u samotnost Olimpa ili Hada. Mjere na zemlji više nema, kako je to pjevao i Hölderlin u jednoj svojoj elegiji. Ravnoteža je narušena. Ostaju samo veliki planovi osvajanja još-ne-osvojenih prostora na Zemlji i stalna hrana za taštinu neizmjernu vladara i podanika. Zato Euripid odabire za radnju Medeje svojevrsnu anti-Odiseju, putovanje Argonauta za Kolhidu koja se nalazi na Crnome moru. Mit o zlatnome runu početak je svih mitova o utemeljenju svijeta potragom za onim neiskazivo uzvišenim. Kad ga se napokon dosegne, sve je u znaku užasnoga terora i strave, sve je u znaku ratova i cnoga mora krvi, sve je u znaku osvajačkoga sebeljublja vladara bez iluzije višega cilja. Uistinu, umjesto da postojanost teofanije svjedoči o redu u kozmosu po kojem je kaos samo nužno odstupanje od taxisa, poretka u državi, društvu i obitelji, Euripid nas suočava s praznim mjestom božanskoga-u-svijetu. No, najopasnije je doba upravo ‘ovo’ i ‘sada’ kad se umnažaju okrutnost i dosada u postupcima bogova koji vladaju u ime kontingencije i metastabilnoga kaosa. Suvremena je umjetnost upravo taj strašni jaz između svjetova, onog Olimpskoga i onog Hadskoga, a njezin je najveći i najčudovišniji pisac onaj koji je bio učenik sofista, atenski tragički pjesnik Euripid, rođen 480. godine na Salamini. Sjetimo se da filozofijske ideje prenosi u svoje tragedije i tako umjetnost produhovljuje, čineći je refleksivnom i ‘novom’, s otporom spram zatvorenosti mitskoga svijeta koji se institucionalizirao i postao sredstvom svakog budućeg strahovlašća u ime bogova slobode i vječne ljepote. Savjet budućim kazališnim redateljima. Prije no što postavite na scenu Euripidovu Alkestidu, Elektru, Hekubu, Ifigeniju u Aulidi, Medeju, Oresta, Trojanke, Mahnitoga Herakla pročitajte najznačajniju raspravu iz estetike 20. stoljećakoja govori o kraju tragedije i početku doba kaosa, onu Waltera Benjamina, Trauerspiel. Iako njegov paradigmatski lik nije Medeja, već Hamlet, ništa ne mijenja na stvari. Teror i ludilo božanskoga nasilja samo su dva lica iste nelagode koja nas posvuda sustiže. A to je da mi više nemamo svoj zavičaj i arché, da smo izbačeni u ništavilo praznoga svijeta i da u potrazi za zlatnim runom tonemo u vlastito crno more. Ako nasjednete na šuplju priču o tome da Euripid žene prikazuje kao žrtve mahnitoga poretka terora vječnog patrijarhalizma kao totalitarizma, okanite se ćorava posla i režirajte reklamne TV-spotove za pivo i higijenske uloške. Euripidove su žene strašne nevjeste terora, a njihovo je carstvo kraja povijesti totalni ressentiment. Zato njegove tragedije nisu etički partikularizam žrtve, nego politički univerzalizam osvete za svo počinjeno poniženje i zlo nad Drugim. I još nešto. Prazno nebo i uzvišeno podzemlje bez tajne, to je prostor u kojem se zbiva čitav taj teror suvremene umjetnosti od Euripida do Stelarca. Ono što ga još jedino spašava od banalnosti života jest bit terora, kojeg utjelovljuju Deimos i Fob, sinovi boga rata Aresa i Afrodite, božice ljubavi i ljepote, a to je apsolutni horor jednog doba koje je ostalo bez svoje vlastite tragedije. I zato je sve tako nepodnošljivo dosadno, pa čak i svako novo uprizorenje Euripidovih drama. Iznimku čini još samo Mahniti Heraklo.

April 26, 2024
Silvio, nezajažljivi

Silvio, nezajažljivi

U knjizi Kairos i apokalipsa – Odbrojavanje mišljenja, koja možda izađe 2025. godine, u studiji o različitim aspektima suvremene politike u transparentnome medijskome društvu spektakla, populizam sam označio pojmom performativne transgresije. Nedavno je umro Silvio Berlusconi, najznačajniji populistički političar uz Donalda Trumpa. Talijanski žigolo, harlekin, televizijski i nogometni magnat, mafijaški ortak, celebrity, menager i ljubitelj orgija u bunga-bunga stilu s nepunoljetnim djevojkama, po potrebi smjerni katolik i nacionalna ikona talijanštine kao ideologijske sprege neoliberalizma, postfašizma i bonvivanstva, u filmu Silvio oskarovca Paula Sorentina iz 2018. godine s izvrsnom glumom Tonija Servilla prikazan je kao savršen slučaj anatomije čudovišnoga razvrata Moći tzv. post-ideološkoga doba. ‘Silvio’, nezajažljivi zavodi svojim šarmom i istodobno pokazuje da je u ekstazi političke moći spreman ići do kraja svih tzv. moralnih skrupula. Za razliku od Coppolina ‘Kuma’ u kojem se pojavljuju fikcijski likovi američkih senatora i kongresmena koje Don Corleone 1 i 2, Marlon Brando i Al Pacino, potplaćuju, te koriste za svoje mračne poslove okrutnog biznisa iz sjene, ‘Silvio’ je filmska fikcija-fakcija o čovjeku koji vlada Italijom kao svojom korporacijskom prćijom. Nije, dakle, stvar u logici mafijaške ekonomije-politike-kulture kao nečemu zabranjenom i zazornome u informacijsko-kognitivnome ili estetskome kapitalizmu usluga i dizajna. Obrat je u tome što se sada s Berlusconijem i Trumpom kao paradigmatskim likovima novog smjera politike onkraj granica građanskoga društva i države zbiva sveopća ‘mafijizacija’ života u kapitalizmu kao mreži dispozitiva moći, kako to opisuje u svojim knjigama francuski filozof Bernard Stiegler. No, ono što čak i film ‘Silvio’ i svi silni reality-show događaji u 21. stoljeću slave kao univerzalnu dogmu liberalizma i spektakla jest da su samo autentične osobe ili freak-personalities dostojne biti naši populistički sveci. Baš njih obožavamo iako znamo užasne mane i amoralnu narav njihove sklonosti korupciji, grabežu, narcističkoj slavi i vlasti po uzoru na ‘male diktatore’ u oligarhijskim demokraturama. Ukratko, gadovi su to na kvadrat i veseli ‘porod od tmine’, ali naši. Populizam kao performativna transgresija pretpostavlja da je sam život postao reality-show ili medijski spektakl koji nužno zahtijeva upravo pseudo-sintezu umjetnosti i politike. Bez uživljavanja u vlastitu izvedbu politike kao showa njihova je moć bez boje, okusa i mirisa. Usto, ovi muškarci nisu intelektualni anacionalni ‘izrodi’, već ljudi iz naroda, sposobni i spretni u uvjetima tržišne utakmice, hiperveliki domoljubi, uvijek prvi kod oltara i u donacijama svojem rodnome selu i s njihovim javno opranim novcima u nacionalnim bankama i investicijskim fondovima. ‘Silvio’, nezajažljivi je stoga vizualno raskošna hiperrealna ‘velika priča’ o čovjeku koji biva uvjeren da je kao Narcis onaj kojeg svi vole i dive mu se. Ali baš zato mora djelovati neprestano tako da svoj super-Ego štiti od sudara s mogućom propašću preventivnim napadima na neprijatelje, i stvarne i izmišljene. Uostalom, razlika je postala nebitna u doba digitalnoga konstruktivizma. Čak su i estetizirane orgije s mnoštvom mladih djevojaka ništa drugo negoli totalna libidinalna politika Moći. Najciničniji i ujedno najneviniji anđeoski iskaz istine o njemu kao Alfa-mužjaku u visokim godinama jest kad mu odabrana ‘djevica’ na ukrašenom baldahinu gotovo šaptom kaže da mu iz usta smrdi kao i njezinome djedu. Zašto su suvremeni populisti postali svi odreda tako performativno transgresivni pa prelaze sve dosad dopuštene granice ogoljavanja stvarnosti nalik ekscentrično-bizarnim ispadima autsajdera i freakova? Zbog toga što je riječ o životu u okvirima tehnosfere u kojima je ono što je još preostalo od društva transparentno, a sveopća demokratizacija ponosa i slave, grčki tymos kao psiho-uzrok svake suvremene politike, zahtijeva samo i jedino snažne figure narcističkoga Weltanschaaunga. U njima se ogleda anonimna masa obožavatelja bez kritičkoga otklona od ove apoteoze barbarstva i idiotizma. Portali mrze refleksiju i spekulaciju, filozofiju i umjetnost, osim, dakako, akcijske filmove, spektakularne koncerte i vizualni kaos masovnih sportova i zabave za narod. Zato je subjekt globalnog političkoga populizma konstruirani ‘narod’ videologije, a ne etnički stvarna konglomeracija mahom ekstremno desničarske rulje poput onih ekstravagantnih nakaza s bizonovim rogovima u nasrtaju na zgradu Kongresa u Washingtonu potaknutih Trumpovom zapaljivom naredbom. Populisti-satrapi i grabežljivci postali su omiljeni diljem svijeta i imaju međunarodnu ili globalnu reputaciju u fan-skupinama na internetu. No, ono što ih čini nesvodivo originalnim jest njihov politički stil. Nestor njemačke politologije Klaus von Beyme naziva ga stilom post-demokratskoga populizma s naglašenim personalnim značajkama koji osobu spajaju s nacionalnom ikoničnošću poput zvijezda show-biznisa i sportaša. ‘Silvio’ u filmu vodi politiku svojeg nogometnog kluba ‘Milan’, organizira televizijske spektakle s reality-showom, prijenosom kultnoga festivala kancona u Sanremu na državnoj televiziji u njegovu vlasništvu, daje intervjue u vodećim novinama prokazujući političke oponente kao sljedbenike komunizma i sotonizma, mrzitelje Crkve i ‘svega talijanskoga’. Prenesimo ovaj diskurs prokazivanja i narcističke upalne gonoreje i na ‘naše ljude i krajeve’, što bi rekao Matoš, pa ćemo dobiti odvratan crossover, (ajd’ mi puristički jezikoslovci bez pameti i imaginacije prevedite ovaj izraz na hrvatski ili me oglobite načisto), desnice i ljevice poput križanja Zdravka Mamića, nakupca nogometnim grlima iz Hercegovine i miljenikom Crkve i HDZ-a, sa Zoranom Milanovićem, tzv. predsjednikom ‘slučajne države’ Hrvatske. U trenucima nadahnuća na presicama u Mostaru i na Pantovčaku ovi lokalni pitt-bullovi otrgnuti s lanca uistinu su melem za uši već totalno dezorijentiranoga naroda. No, za razliku od ‘Silvia’, nezajažljivoga nemaju autentični stil video-populista prve klase iz jednostavnog razloga što su Hrvati, što su Balkanci i što su u širim razmjerima od našeg gumna apsolutno nevažni. Berlusconi je obilježio ovo opskurno doba estradizacije politike i mafijizacije ekonomije globalnoga kapitalizma svojim ‘stilom’ performativne transgresije jer je od kriminala i seksa napravio estetizirani nacionalni brand prepoznatljiv i posljednjem psu i alkemičaru iz Katmandua. Ako je medij poruka, kako je to kazivao Mcluhan, onda je slučaj ‘Silvia’, nezajažljivoga kraj svake medijalnosti događaja zato što nakon njegove smrti više nema razloga za licemjerje, mafiju, korporativni kapitalizam, sport, glazbu, medije, orgije i modu (zar ne, ha, ha, ha???). Ima li možda još nešto što je izostavljeno? Ako ima, sigurno nije od neke važnosti za samu stvar medijskoga populizma koji počiva na laži bez odgovora.

April 25, 2024
Ideja sveučilišta ili sveučilište bez ideja?

Ideja sveučilišta ili sveučilište bez ideja?

Bilo je pet povijesnih vizija i realizacije ideje sveučilišta od Grka do tehnosfere. 1. Platonova akademija, 2. Skolastički samostani, 3. Renesansni humanitas, 4. Humboldtova reforma modernoga univerziteta, 5. Bolonjska ideja interdisciplinarnog obrazovanja. Pogledajmo kako to izgleda u pregledu temeljnih pojmova metafizike. Platon i Grci shvaćaju svijet kao postojanost bitka u promjenama, a znanje je ono koje proizlazi iz filozofije kao majke svih znanosti. Akademija je mjesto izolacije od izvanjskoga svijeta, ali ne u prostornome smislu boravka u vjerskome hramu ili u zatvoreničkoj ćeliji. Filozofija se poučava izvan javnosti, u tišini i spokojstvu slobodnoga vremena, scholé. Škola nije rad, nije služba, nije vjerski obred, nije sportski stadion i vježbalište. Ono što Grci pronose kao ideju svoje ‘kulture’, kao paidea, jest mišljenje kao filozofija kojoj je u temelju logos i istraživanje istine u dijalogu s Drugime. Tome usuprot, srednjovjekovno kršćanstvo uistinu je izvorište modernih sveučilišta, jer sjedinjuje ulogu vjerskoga odgoja u samostanima i militarne organizacije prema načinu discipliniranja i nadzora nad gojencima koje sprema za ‘život’ s pomoću teologije kao uputstva za razumijevanje svijeta čiji smisao je priprema čovjeka za blaženstvo ‘drugoga svijeta’ vječne istine i dobra. Nije li znakovito da ovu ulogu i moć kršćanske vjere u promicanju ideala duhovnosti i moralne stege u kritičkome shvaćanju protiv slobode i razvitka stvaralačke imaginacije naglašava ingeniozno u svojem ranome književnom djelu i James Joyce. Portret umjetnika u mladosti pokazuje život moderne Irske koju iznutra drži kao okovanu lažnim moralom upravo katolički drill i posvemašnja vladavina nad obrazovnim ustanovama društva i države. Ipak, teologija nije, dakako, samo drugo ime za strah na Zapadu, da parafraziram knjigu Jeana Delumeaua, već i preoblikovanje grčkoga duha filozofije i njegovo uskrsnuće u renesansnome životu. No, humanitas će u svoju putanju svjetskoga duha unijeti pojam umjetnosti kao duhovno-materijalnoga stvaralaštva i tako ideji Čovjeka podariti metafizički sjaj ljepote i uzvišenosti koja prirodu idealizira, ali i stvara uvjete za dolazak novog doba vladavine znanosti kao univerzalnoga mathesisa. Četvrti povijesno-epohalni događaj sveze duha i prirode jest Humboldtova ideja reforme modernoga univerziteta. No, nije to pobjeda Hegelova i Herderova shvaćanja apsolutne znanosti i nacionalne kuture, već početak znanstvenoga racionaliziranja modernoga društva i države. Prirodne znanosti i znanje kao volja za moć postaju paradigmatski okvir svih temeljnih promjena koje će obuhvatiti 20. stoljeće kao stoljeće masovnoga znanja i obrazovanja na Zapadu. Povijest se uistinu do tada odvija kao linearni razvitak vladavine i promjena u statusu moći onog što Ernst Cassirer naziva simboličkim moćima. Od filozofije, teologije, umjetnosti do znanosti duh Europe i Zapada prožima Ideja znanja kao glavni referencijalni okvir. Ovo znanje je ujedno apsolut i povijest smisla ljudske egzistencije. Čovjek je kroz ove četiri paradigme razvitka i napretka dospio do svojeg kraja kao biće univerzalnosti i stvaralačke evolucije. Peta forma pojavljivanja znanja koncem 1990ih označila je ulazak u doba tehnosfere i zato je umjesto sveučilišta kao sinteze filozofije-teologije-umjetnosti-znanosti u smislu procesa prijenosa obrazovanja na najvišoj razini ključno mjesto ubrzanja života kao tehnogeneze dobio istraživački laboratorij tehnoznanstvene logike računanja-planiranja-konstrukcije. Jezik je ustuknuo pred slikom kao vizualizacijom događaja, a imaginacija pred kvantifikacijom bitka kako je to formulirao još davno Max Planck. Sveučilište je izgubilo svoj smisao upravo u doba mahnite interdisciplinarnosti kao izlike za kraj čovjeka u njegovu prelasku u stadij homo kybernetesa. Kome još treba uopće bilo kakvo univerzalno znanje ako umjetna inteligencija samo-stvaralački ‘misli’ i ‘konstruira’ svjetove kao pragmatiku znanja u sklopu tehničkoga shvaćanja know-how ili onog što kasni Wittgenstein naziva ‘jezičnim igrama’ (Sprachspiele, language games)? Nikome! Kao profesor estetike i medijskih studija na TTF-u još prije 20 godina sve sam ovo i ovdje rečeno pretkazao i najavio svojim knjigama i predavanjima. Sve, dakle, piše jasno i izričito, bez ikakve potrebe da se glumi apokaliptička crna vrana, Nostradamusov dvojnik ili duhovni meteorolog za treće desetljeće 21. stoljeća. To je tako i bit će uskoro posve bjelodano da ne postoji više ni jedan dostatan razlog da se utvara kako se možemo negdje vratiti u neku imaginarnu prošlost. Ako i sam katkad to namjerno ludički činim, onda je to jedino iz potrebe da se ovoj ne-duhovnoj situaciji vremena pronađe alternativa u mišljenju visokoga ranga i dostojanstva u kazivanju. Oni koji dolaze bit će suvišni već time što će ih umjesto Ideja znanja i obrazovanja voditi kroz preostali život dispozitiv Moći apsolutne virtualizacije Ničega. Filozofija i umjetnost jedine su još preostale alternative protiv ulančavanja i duha plitkosti u svemu i svačemu. To su još jedino preostale krhotine otvorenosti svijeta koje pružaju mogućnost osmišljavanja ovog kaosmosa i njegovih sjajnih neodređenosti.

April 24, 2024
Što je to ꟷ kaosmos?

Što je to ꟷ kaosmos?

Kaosmos je ključan ‘pojam’ ne samo kasnoga Deleuzea, već i čitave suvremene filozofije i kozmologije. Iako ga je sam Deleuze prisvojio od Joycea, Gombrowicza i Borgesa i dao mu novo značenje, njegovo je pravo ‘ontologijsko’ podrijetlo u stoika, a istinsko mjesto prožimanja mišljenja i bitka nalazi s u okrilju kibernetičke teorije složenosti i emergencije. Nije mi nakana ovdje otvoriti problem genealogije jednog hibridnoga sklopa koji, čini se, odlično pogađa u srž problema suvremenosti. Dostatno je tek ukazati da se na kraju prvoga i opširnije u drugome svesku moje Tehnosfere u sklopu analize pojmova informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije u Norberta Wienera, Godharda Günthera i Maxa Bensea te pojma metastabilne ravnoteže Gilberta Simondona razvija ovaj način mišljenja transklasične logike i-i, istodobnosti i korelacije prostora i vremena kao virtualne aktualizacije. Sve što je krasilo postmodernu estetiku aleksandrinizma, od Eca do Borgesa, s trijadom pojmova sinkretizma, eklektičnosti i hibridnosti, sada se pojavljuje u onome što ima značajke ne-dijalektičke sinteze. Što to znači drugo negoli da ono pripadno tehnosferi određuje prirodi nove granice pojavljivanja. Istraživanja u području umjetne inteligencije najbolja su potkrepa ove postavke. Uostalom, kibernetika u svojoj biti nije samo-vođenje, samo-upravljanje i samo-organizacija iz logike prirode kao takve u smislu homeostaze, nego pokoravanje prirode ljudsko-neljudskim svrhama tehničke egzistencije. Biti-kao-stroj označava preokret u razumijevanju odnosa bitka i mišljenja kao nove tehnologije proizvodnje i distribucije informacija. Stoga kaosmosnije nikakva sinteza izvornoga nereda i reda na višoj razini spekulacije i refleksije, već kibernetičko prožimanje onog izvornoga i onog proizvedenoga polazeći od vladavine ‘Velikoga Trećega’. Stari su narodi kozmos-prirodu-čovjeka zamišljali kao rezultat teomahije iz koje kao pobjednik izlazi uvijek vrhovni moćni bog-Bog koji vlada svijetom kao svezom neba i zemlje na temelju uspostavljenoga reda u svim stvarima od mistike do ljudske naravi, od kozmologije do politike i umjetnosti. Sklad i ravnoteža pripisane su ontologijske značajke zapadnjačkoj metafizici od Grka do kvantne teorije. Sve ima svoje fiksno mjesto u prostoru i vremenu, a bitak je ono postojano, vječno i nepromjenljivo. Pojam kaosa u Hesiodovoj teogoniji označava ono bezoblično i čudovišno ne-skladno u svojoj nesvodivosti. Red kao taxis i kosmos je nastanak ravnoteže između odnosa bogova i ljudi. I zato je pojam koji ima za Parmenida isto značenje kao i bitak priroda ‒ physis. Dvojstva su nužna. Samo je pitanje kako se uspostavljaju, odozgo ili odozdo. Ako je prvo slučaj, onda je riječ o transcendenciji kao načelu oblikovanja pojavnoga svijeta, a ako je imanencija ona koja vodi igru, onda smo u jednoznačnosti bitka, u jednom jedinom svijetu empirizma za kojeg, doduše, kao u Spinoze može i Bog biti supstancija kao spoznata nužnost. No, oboje, i ono transcendentalno i ono što pripada imanentizmu svijeta umjesto manihejske borbe na život i smrt u epistemologiji sada se prožimaju u nečem ‘trećem’. Kant i Hume postaju mjerodavni za Deleuzea u formi mišljenja ‘transcendentalnoga empirizma’. Što je bilo posve razdvojeno sada se sintetizira, ali dvojnosti i nadalje preostaju samo u drukčijem metafizičkome odnosu. Što je, dakle, kaosmos‒ kaos kao red ili red kao kaos? I jedno i drugo. Ali, ovaj i-i, ili korelativna istodobnost onog što se događa u svijetu, i dobrog i lošeg, i autentičnoga i vulgarnog, i demokracije i diktature, i napretka i nazatka, i čovjeka i inteligentnog stroja, ne može biti izvedivo bez onog ‘Velikoga Trećeg’, tertium datur, koji kibernetički usmjerava putanju lutajuće ireverzibilnosti ‘mišljenja’ i ‘bitka’. Kaosmos zato nije kibernetički ‘bog” tehnosfere, jer je novo četvorstvo uzroka za razliku od klasične Aristotelove sheme kauzaliteta-teleologije ono koje tehnogenetski i autopoietički stvara nove događaje, a ne kopira i oponaša ono što već uvijek jest kao bitak-bog-svijet-čovjek. Što znači u konzekvenciji moj naslov knjige Mišljenje kao događaj ‒ Kako čitati Deleuzea? (Mizantrop, Zagreb, 2022.) Ovo. Kaosmos je događaj koji nastaje mišljenjem kao realizacijom kibernetike u tehnosferi. Umjesto sklada i ravnoteže prirode, sve se beskonačno ubrzava, postaje drukčije i različito od istoga, gubi supstancijalnu određenost hegemonije Jednoga, ruši se u tehnički bezdan, a ništavilo više nije Ništa kao nijekanje i ništavnost, već Ništa koje stvara iz mišljenja kao događaja kontingencije, ne više nužnosti. Sloboda prethodi kaosmosu i njezina je nesvodivost Unheimlich zbog toga što se odnosi i na životinje, i na ljude, i na stvorove nastale umjetnom inteligencijom. Sloboda izvan antropo-humanističkoga kruga metafizike postaje ono uistinu ‘kaosmotično’ za što naše mišljenje ne može više biti mjerodavno. I zato smo tako tradicionalno vjerni bilo kakvome redu iz dobre stare metafizičke povijesti. No, zaboravimo na te iluzije bez pokrića. Kad mišljenje ‘misli’ kao događaj, sve je otvoreno u svojoj ne-odredljivosti. Čak i to da nekim ‘čudom’ postanemo otporni na ovu mahnitu transformaciju stanja i procesa i otpočnemo iznova misliti na drevnim i neizbrisanim tragovima one ‘puste zemlje’ kojom prolazimo poput mjesečara u još dublju noć od ove globalno-planetarne pomrčine svijeta, razotkrivajući ipak znakove novoga svitanja.

April 23, 2024
Prijateljstvo kao bit nadolazeće zajednice

Prijateljstvo kao bit nadolazeće zajednice

Jacques Derrida je sam sebe prozvao grčko-židovskim misliocem. Ova dvojna tradicija odjekuje kroz labirint njegovih tekstova. Nema dvojbe da su mu ključni tragovi podastrijeti u povijesnome mišljenju bitka u Martina Heideggera i u etičkome obratu zapadnjačke metafizike u djelu Emmanuela Lévinasa. Iako se trsio svim silama sa sebe zbaciti pojam dekonstrukcije filozofije i njezinih temeljnih ideja poput bitka, bića, biti čovjeka, slobode, jednakosti, pravednosti, prijateljstva, suverenosti, naposljetku je ovo nesvodivo podučje mišljenja rastemeljenja i kritike njezinih zahtjeva za vladavinom u formi logocentrizma Zapada ostalo nedirnuto. Kao što je rani pojam Heideggerove destrukcije tradicionalne ontologije iz doba Bitka i vremena bio uputstvo za njegovo daljnje mišljenje prebolijevanja filozofije i suočenja s opasnošću vladavine postava kao biti tehnike u svijetu uopće, tako je i rani pojam Derride iz njegova glavnog djela O gramatologiji kao što je to dekonstrukcija ostao unatoč svega bit njegova misaonoga traga. Ono što Nijemci nazivaju Spuren, tragovi, ključno je za Derridino mišljenje. Nisu to puki znakovi u biti bitka, već duhovno očitovanje i pokazivanje onog već prisutnoga u prisutnosti kao vodećoj dimenziji vremena od Aristotela. Slijediti tragove ne znači biti tragač na već uvijek opstojećoj mappi mundi. Ne, dekonstrukcija je upravo taj drukčiji način mišljenja otvorenosti traga kao teksta u bitku uopće. No, ono što jest svagda je upisano i opisano nekom prethodnom praksom teksta. Zato je Derridina metoda zapravo nalik duhovnome palimpsestu, odnosno ponovnome pisanju i upisivanju značenja u tekst koji nema svoj izvornik kao što nema početka i kraja u izvanmetafizičkome smislu. Sve je proces diseminacije teksta jer je zapadnjačka metafizika ponajprije i jedino tekst, grčki trag u Homera i Heraklita i Parmenida, te židovski trag u Abrahama i u Talmudu. Tekst je ono što podaruje smisao knjizi kao simboličkome sklopu sinteze bitka i življenja. Najbliže ishodište onog što uz mojim knjigama označava veznik bez, taj čudovišno iskazani trag nepostojanja više neke bitne ontologijske sveze relata u relaciji ili koncepata u sklopu poput slike bez svijeta, slobode bez moći itd. ima svoje podrijetlo u kasnoga Heideggera i kasnoga Derride. Naime, u ovog potonjeg, primjerice, kad se već 1990ih godina u dijalogu s Lévinasom vraća židovskim tragovima eshatologije i mesijanstva da bi etičkome djelovanju podario bezuvjetnost iz same nesvodivosti ideje pravednosti u svijetu nakon Holokausta i genocida 1990ih godina u Ruandi i Srebrenici, njegove formulacije o ‘povratku religije’ uvijek su usmjerene iz praznoga mjesta transcendencije kao božanskoga i glase mesijanizam bez Mesije. Što bi to drugo imalo značiti negoli dekonstrukciju ne samo religije, već i glavnog pojma židovsko-kršćanske tradicije zapadnjačke metafizike. Riječ je o bogu-Bogu. No, Derrida i Lévinas su mislioci koji i pojam transcendencije i pojam mesijanstva nastoje očuvati i s drukčijim značenjem otvoriti mogućnost prisutnosti nadolazeće budućnosti. Ovo ‘bezbožništvo bez Mesije’ bilo je već implicitno postavljeno u Waltera Benjamina u njegovome ranom Teologijsko-političkome fragmentu iz 1921. godine. Sada se, međutim, stvar radikalizira i od ‘božanskoga nasilja’ ostaje samo slaba mesijanska nada u dolazak svijeta bezuvjetne pravednosti. U načelu, Derrida kao metaforično rečeno Abraham s dušom Odiseja, završava svoje misaono poslanstvo s nečim zapravo divnim, ali naravno nemoćnim filozofijskim imperativom na kraju ere suverenosti nacija-država. Što preostaje drugo od filozofijskoga mišljenja kad više nema svijeta, kad izbjeglištvo i prognaništvo naroda svjedoče o pustoši ljudskoga i neukorijenjenosti čovjeka kao nomada u lutanju ovom zemljom osim politike prijateljstva kao susreta s nesvodivo Drugime? Nemam odgovora na ovo retoričko pitanje. A prijatelji, oni su ionako toliko rijetki i vjerodostojno slijede obranu i posljednje dane filozofije kao i ja. No, tko sam to još uopće Ja bez Drugoga?

April 22, 2024
Postoje li još filmski glumci?

Postoje li još filmski glumci?

Gilles Deleuze u jednom pismu u Pustim otocima tvrdi, onako usput proročanski, da će filmski redatelji sve više glumiti u svojim filmovima, pa navodi Godarda i Wendersa. Pismo je iz 1979. Razlog? Zato što filmovi postaju koncepti, a koncepti su ideje koje hodaju, puše, snimaju se, odlaze u montažnu sobu, razbole se i umru. Ovaj razlog ne navodi Deleuze, već ja. Glumci su svoje odigrali u tradicionalnim formama metafizički shvaćene umjetnosti. Nije li simptomatično da je Artaud kao glumac sam sebe smatrao ordinarnim promašajem? Filmski su glumci kraj predstavljačke umjetnosti i zato su američki glumci sedam kopalja iznad europskih. Oni glume tako što znaju da je ispred njih neljudsko, kamera, a ne živi ljudi kao kazališna publika. Usto, oni poput Marlona Branda, najvećeg filmskoga glumca 20. stoljeća, a to znači zauvijek, dobro znaju da je film kraljevstvo tehničkoga narcizma i da je njihova uloga začarati mase, a ne filmske kritičare i svojeg redatelja. Doba reprezentacije filma završava s velikim glumcima. Ne, oni nisu bili čista afektivna tjelesnost, kako to misli Deleuze, nego ozbiljenje ideja filma kao trijade duha, duše i tijela. Film je nepravedan prema velikim glumcima. Od njih ostaju ikonične scene, a od redatelja Ideja. Kad se Ideja realizira u filmu kao filmski događaj kraja filma kao reprezentacije svijeta, egzemplarno u Godardovim Histoire(s) du cinéma i u Wendersovu Until the End of the World, onda slijedi posvemašnji promašaj konceptualizma.Redatelji polude od genijalnosti i postaju glumcima-bez-uloga, misleći da je to – to. E, nije. Ideja apsolutnoga filma kao i apsolutne muzike ne treba više ni redatelje ni kompozitore. Film i muzika postoje odsad kao matrica tehnosfere u čistoj ravnodušnosti spram vlastita objekta, tzv. realnoga na što se odnose. Pogledajmo ovu korelaciju. Artaud u remek-djelu Patnje Ivane Orleanske ikonički ostaje u pamćenju kao ludi redovnik obuzet idejom da vještice i heretike treba spaliti u ime duhovne čistoće Ideje Povijesti kao povijesti spasa čovjeka od zla. Brando u remek-djelu Apokalipsa danas ikonički ostaje u sjećanju kao ludi pukovnik Kurtz obuzet Idejom da sve Druge treba uništiti u ime mesijanskoga oslobođenja čovjeka od mahnite zapadnjačke povijesti. U oba slučaja ‘glumci’ igraju kraj Ideje predstavljanja realnoga u svijetu. Nakon toga film još samo ima mogućnost postati vlastita apologija i tautologija tehnosfere, ali ne više i onog realnoga. Od dolaska digitalne slike 1990ih ni Godard ni Wenders nisu bili ushićeni ovim čudom napretka. Glumci su postali gotovo ne-bitni, čisti dekor redateljske iluzije da vladaju svemirom zvanim cinematica aeterna, pa je njihov ‘zvjezdani status’ dokaz njihove suvišnosti. Procvat tzv. dokumentarnih filmova i tzv. reality-show metafizike svjedoči samo o našem dobu patološke opsjednutosti hiperrealnim i ništa više. Malo je filmova koji uopće zaslužuju biti spomenutim kao alternativa ovom porazu konceptualizma i performativnosti suvremene umjetnosti. Zato sam ovo i napisao u pohvalu davnim danima filma i najvećem filozofu ovog medija bez kojeg smo samotni u svojim slikama apsolutnoga sjećanja, jer ikoničnih scena nema više naprosto zato što je ova digitalna slika uronjena u ništa.

April 21, 2024
Filozofi i umjetnici

Filozofi i umjetnici

Evo, ovako to izgleda. Najbolje studije o pjesnicima, slikarima, glazbenicima, arhitektima, filmskim redateljima nisu napisali teoretičari književnosti, vizualnih umjetnosti, glazbe, filma, već filozofi. Želim li nešto krajnje lucidno čitati o Hölderlinu, Celanu, Kafki, Artaudu, Pessoi, o Wagneru, Mahleru, Cézannu, Duchampu, Le Corbusieru, Godardu uzimam u ruke knjige Heideggera, Gadamera, Derride, Deleuzea, Nitezschea, Adorna, Merleau-Pontyja, Hanne Arendt, Waltera Benjamina. Pa, kako to? Zar ne slušamo neprestano tzv. stručne argumente kako filozofi svojim čudovišnim konceptualnim alatom naprosto ‘skrnave’ i ‘reduciraju’ velike umjetnike na mjeru svojih pojmova kao da su im sami umjetnici zapravo poput šahovskih figura na ploči. Odmah valja te prazne argumente sasjeći u korijenu. Uzet ću samo primjer Heideggera i njegovih predavanja i knjiga o Hölderlinu. Prvo sam čitao Heideggerovo tumačenje elegije Patmos i tek onda zadivljen misaonom pohvalom pjesnika povratka izvorima Grka samog pjesnika s još većim užitkom. Ni jedna od inače korektnih studija književnih znanstvenika o Hölderlinu, uključujući i izvrsnu knjigu Wernera Hamachera, Two Studies of Friedrich Hölderlin, Stanford University Press, 2020., nije mi otvorila nove horizonte u promišljanju ovog pjesništva bez kojeg ne možemo razumjeti bit romantike i njegove vodeće ideje umjetničke religije. Zašto, dakle, jedino filozofija može kazivati o biti umjetnosti? Heideggerov je odgovor jednostavan. Zato što su oboje, i filozofija i umjetnost, proizašli iz biti pjesništva kao kazivanja. Oboje su Dichten, iskonsko kazivanje o događaju smisla bitka i vremena, a ne Rechnen, znanstveno spekuliranje o svijetu kao predmetnosti predmeta. Deleuze će, doduše, ničeanski usmjeriti mišljenje pojmu postajanja ili bivanja, devenir, pa će i filmski redatelji biti samo mislioci u filmskim slikama. Derrida će, pak, pristupiti arhitekturi polazeći od svojeg pojma dekonstrukcije i razluke u biti razlike, što će omogućiti da se čitanje suvremene arhitekture oslobodi metafizičkih pretenzija tradicionalnoga logocentrizma, kako je to posvjedočeno u njegovim razgovorima s Peterom Eisenmannom. I napokon, Merleau-Ponty je iz horizonta egzistencijalne fenomenologije vidio da Cézanne otvara mogućnost oka koje gleda ono što dolazi iz dubine samog predmeta, a ne više iz položaja slikara-kao-subjekta. I što ćemo sada s postavkama da filozofi ‘kidnapiraju’ umjetnike i onda ih pod svjetlošću loše žarulje u maniri isljednika tajnih službi totalitarnih poredaka imaginarnoga svijeta teorijski prisiljavaju da priznaju kako su uvijek mislili to što im ovi opasni tipovi iz zamka transcendencije i i bunkera imanencije govore, ali da njihovo nije da misle nego da slikaju, pišu, snimaju, grade? Ništa. Odnos između filozofije i umjetnosti postaje u tumačenju najsavršenije izveden tek onda kad, kako je to kazao Heidegger, njihovo suzvučje biva usklađeno poput glazbe zvona s udaljenih bregova. Taj odjek pripada biti ljudske egzistencije. Bez njega sve je pusto i prazno. Kao i bez otvorenosti u susretu filozofije i umjetnosti. To je tako i ostaje tako i u nadolazećem vremenu. Ta, neće li valjda još suvremeni umjetnici u svojim eksperimentima vabiti astrofizičare i kognitivne znanstvenike da im objasne a što su to oni stvarno mislili i pokušavali izvesti? Nije problem u tome da umjetnost nešto prikazuje i predstavlja, ali kad Artaud već radikalno traži kazalište realizirane metafizike na djelu s onu stranu svake predstavljivosti onda ništa izvan filozofije na tragu Nietzschea nema nikakvog smisla. Umjetnost je samo drugi oblik filozofijskoga uvida u bit svijeta, kao što je filozofija od iskona ono isto što kroz jezik-sliku-zvuk umjetnosti proizlazi iz biti događaja. A događaj nije ono što ‘jest’ i jest ono što ‘nije’ samo zato što se ‘događa’ i što svaki događaj zahtijeva svoje misaono tumačenje najvišeg ranga uopće.

April 20, 2024
Afrika kao crna mitologija globalnoga kapitalizma

Afrika kao crna mitologija globalnoga kapitalizma

Nikad nisam imao živaca gledati holivudski film Moja Afrika. Ono što me je u svim tim američkim sagama o nostalgiji za izgubljenom kolijevkom čovječanstva neopisivo zgražalo jest sentimentalizam kolonizatora spram Drugoga, bez obzira bio to slon, čovjek, nosač kofera ili samo ‘sveto tlo’ prepuno termita i bivolje balege. Majstori postkolonijalne nostalgije su samo i jedino Englezi. Njihove raskošne i ujedno estetički precizne filmske slike o afričkim visoravnima i krajolicima u kojima obitavaju tzv. divljačka plemena ratnika i ljudoždera imaju tu prednost pred svim ostalim kolonizatorima što su uvijek bili viktorijanski uzvišeni i brutalni u gradnji kulturnih zidova između ‘nas’ i ‘njih’. Nema boljeg cinizma koji djeluje kao protuotrov svakoj patetičnoj nostalgiji spram tzv. izvorne Afrike od one scene iz Smisla života Monthyja Pythona kad John Cleese kao visoki časnik britanske kraljevske vojske u ratu protiv Bura i afričkih plemena elegantno prelazi iz jednog šatora u drugi s čašom škotskog whiskeya u ruci kao da dolazi u bakingemsku palaču, a oko njega je sve prepuno mrtvaca i vodi se okrutna bitka do posljednje kapi krvi, obzirno ljut što u svojem dostojanstvenome hodu mora zaobilaziti leševe, a i muha mu oblijeće oko čaše što ga još više čini nervoznim. Britanija je bila paradigma onog klasičnoga kolonijalizma i rasizma. Za razliku od španjolskih konkvistadora koji su se ‘spolno miješali’ s Indijancima u Južnoj Americi i tako posredno kolonijalizam pretvarali u sredstvo novog emancipacijskoga pokreta sveze izvornih naroda i njihovih hibridnih nasljednika u tzv. kreolizaciji ovog kontinenta, Englezi su svoj imperij shvaćali kao posljednju utvrdu bijele dominacije svijetom i kao civilizacijski stup stupova koji dijeli Shakespearea i crne Massai-vračeve neprelaznom crtom vječne razlike u shvaćanju identiteta. Sve ovo što je ovdje rečeno ima svoje jasno metafizičko ishodište u Hegelovoj filozofiji povijesti. Pogledamo li samo sadržaj ove ključne knjige predavanja, vidjet ćemo da Afrika postoji samo u zemljopisnoj osnovi svjetske povijesti (Die geographische Grundlage der Weltgeschichte), ali je zato nema u onome što čini bit svjetskoga duha u njegovoj diobi na subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Kao da Afrika uistinu nema svoju umjetnost, religiju i filozofiju, zar ne? U prvome dijelu Hegel raspravlja naširoko o orijentalnome svijetu, Kini, Indiji, Perziji, Asircima, Babiloncima, Siriji, Judeji, Egiptu. Drugi je dio, naravno, posvećen grčkome svijetu, a treći rimskom i srednjovjekovnom kršćanstvu, da bi četvrti dio uspona svjetskoga duha do apsolutne samosvijesti imao vrhunac u germanskom carstvu, a sve završava s idejom revolucije i prosvjetiteljstva. Moderno načelo slobode u praktičnome smislu dolazi iz Francuske, ali mu je filozofijsko obrazloženje njemačko u Kantovoj ideji subjektiviteta i autonomije slobode. To je, dakle, povijest svijeta kao metafizička povijest Zapada. (G. W. F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, Werke in zwanzig Bänden, sv. 12., Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970., str. 5-8.) Pročitao sam svojedobno podosta alternativnih, da to tako kažemo, svjetskih povijesti iz postkolonijalnih filozofijsko-antropologijskih perspektiva, o čemu sam pisao u kontekstu svojeg doktorata Politika identiteta – kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005. Među tim studijama izdvaja se knjiga Homi Bhabhe, The Location of Culture, Routledge, London-New York, 1994., potom djela Arjuna Appaduraia i Gayatri Spivak. Sve su to u teorijskome smislu, deridijanski rečeno, dekonstrukcije velikog kolonijalnoga narativa da su oni Drugi, dakle potlačeni i kolonizirani u ekonomsko-političko-kulturalnome pogledu ispod razine svjetske povijesti jer nisu uspjeli uspostaviti institucionalno i diskurzivno djelovanje autentičnoga mišljenja u formi koja bi bila protu-moć zapadnjačkoj metafizici. Ideje modernosti, pak, dolazile su uvijek sa Zapada, pa je to na stanovit način isto i za Indiju i azijski kontinent kao i za Afriku. Vidimo da spominjem ovdje uglavnom indijske teoretičare i teoetičarke koji predaju na američkim sveučilištima, a nigdje nema ni spomena nijednog afričkoga znanstvenika ili filozofa. Hegel je, dakle, pokazao kako je Afrika u zemljopisnome smislu kontinent koji obuhvaća i tzv. crnu Afriku s animističkim i politeističkim kultovima, ali i sjeverne dijelove tzv. Bliskoga Istoka kao kolijevke velikih civilizacija od Perzije, Babilona, Egipta do Judeje. No, izostanak tzv. afričke filozofije i afrički položaj u sustavnome koloniziranju Drugoga dospjelo je do kraja 19. stoljeća do prvog modernoga genocida nad crncima u Kongu, kad belgijski kralj Leopold zbog profita kapitalističke eksploatacije kaučuka sustavno ubija i zatire preko milijun i po ljudi. Do danas je najradikalnija kritika ovog rasističkoga kolonijalizma Europe i Zapada izvedena ne u nekom teorijskome djelu kritike tzv. logocentrizma i imperijalizma, već u noveli Josepha Conrada, Putovanje u srce tame. Problem o kojem je ovdje riječ nije nikakva postkolonijalna kritika Hegelove dijalektike kao valjda opravdanja kolonijalizma i rasizma drugim, metafizičkim sredstvima. Ma, sve su kritike Hegela kao i Marxa ovdje zapravo zastarjele i bez nekog smisla. Sjetimo se Marxova bezobzirnog teksta ʺBudući rezultati britanske vladavine u Indiji’ protiv tradicionalne kastinske indijske ‘zatucanosti’ u tome što ne žele prisvojiti kapitalistički modernitet kao uvjet mogućnosti raidikalne socijalističke revolucije, a to znači onda i svrgavanje kolonijalizma grosso modo. Što se, uostalom, dogodilo s Indijom u 21. stoljeću? Postala je središte kapitalističke hipermodernizacije i mnoge su njihove korporacije u Africi novi kolonizatori, a Indijci rasisti prema crnačkim žiteljima Afrike. Da bismo ‘danas’ uistinu razumjeli kako više nikakva ‘dekonstrukcija’ tzv. velike povijesti Hegela kao glavnog mislioca Zapada ne vodi nigdje osim što stoji u mjestu kao onaj Kafkin lik iz jedne parabole koji kao ukopan ne može ni naprijed u budućnost, niti natrag u prošlost, a sadašnjost mu je posvemašnja inercija i letargija, nužno je vidjeti da je Afrika uvijek i samo ‘njihova’ Afrika i da smo ‘Mi’ uvijek i samo, i kad smo u misionarskoj akciji prosvjetljenja ‘plemenitih divljaka’ ovim ili onim sredstvima bile one interkulturalne ili multikulturalne, ono što i jesmo, naime Drugi i kolonizatori. Afrika nije nikakva ‘moja Afrika’ niti je nedostatak njezinih povijesnih mogućnosti za ulazak u svjetsku povijest ikad bio razlog da kulturalni antropolog Basil Davidson napiše apologiju Drugoga kao kič-sentimentalizam antropologije uopće u knjizi Genij Afrike. Ono što je naprosto najciničnije u čitavoj ovoj priči jest da je od tzv. genija Afrike ostalo samo to da je Pablo Picasso 1907. godine naslikao paradigmatsku sliku modernizma Gospođice iz Avignona tako što je za model lica po prvi put u povijesti zapadnjačke slikovne umjetnosti uzeo afričku masku, a ne grčko-rimsku kao izvor svekolikoga vizualnoga europeizma. Sve drugo kad je riječ o civilizacijskim dosezima ravnim drugim duhovnim izvorima svjetske povijesti ne postoji. Ali, ako je umjetnost ovdje sinonim za traumatski život potlačenih i koloniziranih Drugih, onda je samorazumljivo zašto je danas iznova u Africi na djelu rat svih protiv sviju, te zašto je posve sigurno da će uskoro iznova iz ovog crnoga kontinenta razorenog užasom kolonijalizma i nedaćama globalnoga zatopljenja Zemlje krenuti put Zapada rijeke izbjegličkih nomada čija je domovina, kako je to sjajno kazao Cioran, kao u jednoj tibetskoj legendi ‒ logoravanje u pustinji. Što je to ‒ svjetska povijest ‘danas’? To je šmitovski globalno-planetarni Gro§raum u kojem se vode geopolitičke borbe za totalnu moć novih imperija poput Amerike, Kine, Rusije, ali uskoro i Indije, jer je to logika nužnosti preživljavanja u onome što je preostalo od povijesti. Svjetski duh nije više u znaku vladavine umjetnosti-religije-filozofije, nego jedino u znaku vladavine tehnosfere kao uvjeta mogućnosti kognitivno-informacijskoga kapitalizma. I bio je u pravu sociolog globalizacije i umreženoga društva (network societies) Manuel Castells kad je tehno-deterministički, dakle hegelovsko-marksovsko-weberovski, rekao da je Afrika osim Južne Afrike osuđena na kaos i entropiju iz jednostavnog razloga što nije u stanju postati stabilni kontinent kapitalističke hipermodernizacije, već samo neprestanog brutalnoga koloniziranja i eksploatacije njezinih prirodnih resursa poput nafte, zlata i dijamanata. Ono što joj nedostaje jest ono isto u razlici kao i u moderno doba i u doba nastanka prvih velikih civilizacija, a to je ništa drugo negoli Moć vladavine u ekonomsko-političko-kulturalnome sklopu odnosa koji počivaju na logici deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. Afrika je ostala duboko zakopana u povijesnu prošlost Zemlje kao iskonske eko-riznice čovječanstva, bez bilo kakve strukture modernosti koja bi joj omogućila da bude posve autonomna i neovisna od središta kolonizacije na Zapadu. Zato je antikolonijalizam 1960ih godina bio zakašnjelo ‘buđenje naroda’, što je svjetski kapitalizam zasnovan na znanju-moći-tehnosferi neutralizirao i suspendirao tako što je poput Duchampova ready-madea Sušilo za boce isušio svu potenciju i supstancijalnu afričku protumoć svojoj ideologijskoj mantri o liberalnim demokracijama i ljudskim pravima. Umjesto toga, sve su antikolonijalne revolucije u Africi, od Alžira do Angole, Nigerije i Konga postale autokratske diktature s plemenskim zovom krvi. A neki su od takvih živopisnih i bizarno-krvoločnih diktatora poput Mobutua u Kongu, ili ludog kanibala-mesara Idi Amina Dade u Ugandi, ili Jean-Badel Bokasse, tzv. cara Ekvatorijalne Afrike obilježili drugu polovinu 20. stoljeća kao borgesijanski kazano sveopće povijesti beščašća. Ako je, dakle, ono što od Hegela nazivamo i nadalje svjetskom poviješću u znaku vladavine kao Moći aposlutne tehnosfere, onda Afrika u nadolazeće doba može biti samo grobnica čovječanstva, jer ne postoji ni jedan uvjerljiv razlog protiv ovog naizgled čudovišnoga pesimističkog stava. Hegel u Filozofiji povijesti na kraju izvodi onu glasovitu postavku kako je ʺsvjetska povijest ovaj događaj razvitka i zbiljskoga bivanja duha…a to je istinska teodiceja, opravdanje Boga u povijesti. Samo onaj uvid koji može pomiriti duh sa svjetskom poviješću i zbiljom, jest da ono što se događa i zbiva se zauvijek, ne samo što nije bez Boga, već je bitno njegovo djelo kao takvo.ʺ (str. 540) Afrika nužno postaje ‘moja Afrika’ nakon što je Bog napustio ovu svjetsku povijest i umjesto teodiceje sve je postalo događaj kaosa, kontingencije i emergencije. Ova ‘moja Afrika’ nije više nikakav sentimentalni moralizam tzv. etičkoga humanitarizma koji se više ne prakticira iz mesijanskih postulata, nego iz čina običnog ljudskoga milosrđa s patnjama Drugih. Problem je što je povijest svijeta najokrutniji čin deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Zemlje. Zbog toga oni narodi i konglomeracije društava i država koja su zakašnjela i zamrznuta u logici tehnološkoga napretka i razvitka, ne mogu preskočiti svoje ‘razdobne sjene’, kako to mitopoetski kazuje Vanja Sutlić u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest. Afrika je ‘crna mitologija’ globalnoga kapitalizma poput ‘crne rupe’ u svemiru. Na njezinome ‘horizontu događaja’ vide se beskonačni građanski ratovi, smjena okrutnih diktatora, užas novoga kolonijalizma svih svjetskih imperija danas koji su poput zloglasne ruske Wagner-skupine uključene u kaos u Sudanu, potom lažne utopije globalnoga eko-fundamentizma, te još besmislenije postkolonijalne tlapnje o novome geniju Afrike koji će, naposljetku, kao u onoj proročanskoj pjesmi Pier Paola Pasolinija iskrcati se na Kalabriji i razviti crnu zastavu kao bijednu krpu na vjetru i vjetrometini povijesti, prepun ponosa i srdžbe, tog pogonskoga goriva novog ressentimenta za svaki budući teror i svetkovinu proigrane povijesti koja ni s Bogom ni s Revolucijama više nema ama baš ništa zajedničko. Osim iluzije da je nekoć bilo bolje.

April 19, 2024
Seksualnost bez Drugoga

Seksualnost bez Drugoga

Da je Michel Foucault u svojim genealogijskim istraživanjima povijesti znanja kao moći ostavio u nasljeđe samo pojam diskursa i diskurzivnosti ili, pak, mathesis universalis kao oznake za novovjekovu strukturu racionalnoga mišljenja u okviru povijesti znanosti, bilo bi to dostatno za promišljanje suvremenosti kao sveze tehnologije i društvene organizacije kapitalizma. No, ono što je preostalo u radovima tzv. kasnoga Foucaulta, još je važnije za uvid u naše složeno tkanje života. Mislim ponajprije na pojmove biopolitike i dispozitiva moći o čemu sam pisao u nekoliko navrata u svojim knjigama od Slobode bez moći i Tehnosfere do Nemezisa. Kao što je poznato, ova dva začudna pojma susrećemo u prvome svesku njegove Povijesti seksualnosti iz 1976. godine, objavljene u izdanju Gallimarda iz Pariza. Što je, dakle, seksualnost i kako se ona smješta između biopolitike i dispozitiva moći. Foucault o tome kaže sljedeće: ʺDo prijelaza naših društava iz simbolike krvi u analitiku seksualnosti doveli su novi postupci vlasti pripremljeni u doba klasicizma i ostvareni u XIX. stoljeću. Vidimo da, ako je nešto na strani zakona, smrti, prijestupa, simbolike i suverenosti, onda je to krv: seksualnost je na strani norme, znanja, života, smisla, discipliniranja i reguliranja.ʺ(Michel Foucault, Povijest seksualnosti, 1. Volja za znanjem, Domino, Zagreb, 2013., str. 129. S francuskoga preveo Zlatko Wurzberg.) Seksualnost je, dakle, dispozitiv moći u okružju biopolitike vladanja društvom. To znači da je tijelo u povijesti Zapada samo drugi modus oslobađanja duha za ulazak u doba sinteze prirode i kulture. Oba suprotstavljena izraza su samo povijesni momenti uzdizanja na razinu onog što označavamo riječju tehnologija, a što sam Foucalt rabi u svojim tekstovima na posve antropologizirani način. Između tijela i duha unatoč kartezijanskome nasljeđu francuskoga materijalizma i kršćanskoga jansenizma ne postoji posvemašnji jaz. Umjesto toga, potrebno je ukazati na ono što od de Sadea do kraja 19. stoljeća postaje logikom koju nazivam u analizi fukoovske problematike simbolike krvi i analitike seksualnosti pojmom techno-scientiae sexualis. Koliko li su stupidne sve današnje kritike Foucaulta koje dolaze od zagovornika kognitivizma u psihologiji i različitih kvazi-materijalističkih teorija povijesti unutar tzv. cultural studies s prigovorom kako je njegova analiza ispod razine i kako je njegova stvarna politička djelatnost čista mistifikacija subverzije. Ovo samo usput spominjem. Ako uistinu valja kritički se razračunati s njegovom anti-dijalektikom povijesti koja je tzv. genealogija moći-znanja i hermeneutika subjekta, onda cilj te kritike mora biti njegova postavka kao i čitavog francuskoga poststrukturalizma i hajdegerijanske ljevice samo u tome, uključujući i Deleuzea, da se od prijetnje apsolutne vladavine dispozitiva moći novih tehnologija informacija-komunikacija mora obraniti društvo. Dakle, Foucault kao i čitav francuski krug mišljenja bez obzira na sve razlike između njih pokušava otvoriti mogućnost tzv. emancipacije društva od kapitalističkoga Moloha neljudske tehnologije koja ovladava svim aspektima ljudske egzistencije. To je isto tako i problem Frankfurtske kritičke teorije društva, ali ona nikad nije bila na tragu onog što uspostavlja mogućnost mišljenja povijesti polazeći od suprotnosti ekstatičnoga tijela i znanstvenoga racionalizma kao što je to bit francuske tradicije metafizičkoga mišljenja. Seksualnost i onto-patologija društvene moći uistinu je ekskluzivna ‘francuska stvar’, pa Lacan nije ni u čemu pretjerao što je Kantovu univerzalizmu i konstrukciji Uma suprotstavio kaotičnu moć de Sadeova ateističkoga materijalizma s apoteozom Tijela u njegovoj sublimnoj funkciji simbolike krvi. Foucault je u načinu izvođenja svojih postavki kantovski usmjeren iako je kritičar prosvjetiteljstva kao bezuvjetnoga napretka modernoga društva polazeći od analize onog što čini negativnu jezgru ovog projekta modernosti kao što su institucije nadzora i kazne ‒ zatvori, škole, ludnice, bolnice, vojarne. Kad rastemeljuje funkciju autonomije uma u stvarnosti njegove realizacije u ne-umu, odnosno prostoru tjelesne psiho-patologije koje društvo protjeruje na marginu, onda je očito da mu je nakana pokazati kako se u samoj biti aktualnosti vremena skriva mogućnost kritike ovog društva zasnovanog na unutarnjoj sprezi discipliniranja i nadziranja tijela. No, umjesto kritike teorijskoga, praktičkog i poietičkog Uma, kantovskoga ‘svetog trojstva’ ontologije, etike-politike i estetike, Foucaultova je kritika usmjerena na sintezu genalogije moći, arheologije znanja i hermeneutike subjekta. U stvaranju pojmovno-kategorijalnoga sklopa mišljenja u svoje tzv. tri faze, on preuzima strategiju osmišljavanja svijeta od Nietzschea i Heideggera, iako potonjeg gotovo da rijetko ikad spominje. No, najvažniji njegov pojam koji je nadomještanje diskurzivnosti znanja drugim sredstvima jest dispozitiv moći i to je samo filozofijsko-politički prijepis Heideggerova postava (Gestell) kao biti tehnike. Bio je u pravu Oliver Marchart kad je kazao ironično kako je Heidegger mislilac iz Francuske. U čemu je problem s ovim sinkretizmom Foucaultova u krajnoj konzekvenciji ipak političkoga mišljenja za doba kraja povijesti kad je osim iščezloga tradicionalnog koncepta suverenosti nacije-države u krizi i bilo kakav konzistentni pojam društva nakon što je neoliberalizam 1970ih godina u potpunosti kolonizirao prostore tzv. svijeta života i otvorio binarnu logiku svih budućih klasno-socijalno-identitetskih političkih borbi između korporativnoga kapitalizma i tzv. svijeta rada? U tome što umjesto kantovskih postulata uma i regulativne logike ideja Boga i slobode ljudskoga uma u nadolazećoj budućnosti kao utopiji npr. vječnoga mira, u suvremenoj situaciji Foucault mora umjesto utopije upućivati na heterotopiju protumoći koja djeluje unutar korporativnoga društva nadzora i discipline i zato je nužno borba za slobodu u takvom novom ‘društvu’ borba za tehnologiju sebstva kao heterotopije tijela u smislu politike identiteta. Nije slučajno da je njegova politika bila zaštitni znak borbe za prava rodno-spolnih manjina i za očuvanje slobode u posvemašnjem biopolitičkome tehnologiziranju ljudskoga tijela kao žive robe u kapitalističkoj logici razvitka onog što iz razmjenske vrijednosti na tržištu stvara novi profit. Nemoć se Foucaltove protumoći biopolitici i upravljaštvu (gouvernementalité) neoliberalne biopolitike pokazuje upravo u tome što je dispozitiv moći ovog sustava znanja ono što naziva analitikom seksualnosti. Riječ je o tehnologiji kao sintezi organskoga i umjetnog, o preobrazbi samoga života u stvar-robu-neljudsko. Stoga seksualnost koju analizira Foucault nije nikakva nova utopija ili mantra oslobođenja od represivnoga sustava tzv. neokonzervativizma, što su prvi jasno pokazali Deleuze i Guattari u njihovu programatskome spisu Anti-Edip, nego obrat u samoj strukturi odnosa spram tijela korporativnoga kapitalizma. To znači kako unatoč razlici društvenih poredaka i političkih artikulacija diskursa o seksualnosti između, npr. fašizma-nacizma i liberalne demokracije, u kojem fašizam-nacizam uspostavlja mistiku krvi i eugeniku više rase spram prividne ‘represivne tolerancije’ liberalizma koji subvrzivnu seksualnost niti potiče niti drastično kažnjava, već disciplinira tzv. mainstream politiku monogamnoga braka s usponom znanja o seksualnosti i tjelesnim užicima, nastaje prostor sinteze ‘malih razlika’ zahvaljujući novim tehnologijama kontrole samoga života u doba tehnosfere. Kako je to Foucault izričito naglasio u jednom predavanju na Sveučilištu u Tokyju 1978. godine naslovljenom »Seksualnost i moć«, pisati povijest seksualnosti znači sljedeće: ʺU svojem radu o Povijesti seksualnosti želio sam napisati upravo povijest znanosti o seksualnosti, te scientia sexualis, ali ne o tome, da budem precizan, u čemu se sastoje njezini razni pojmovi, teorije i tvrdnje – to bi bila zadaća prave enciklopedije. Postavljam pitanje, međutim, zašto su zapadnjačka društva ili, da kažem europska društva, imala potrebu za znanošću o seksualnosti ili iz kojih se razloga tijekom toliko puno stoljeća sve do danas pokušava stvoriti jedna znanost o seksualnosti. Drugim riječima, zašto mi Europljani želimo i stoljećima smo željeli znati istinu o našoj spolnosti umjesto da intenziviramo užitak?ʺ (Michel Foucault, ʺSexualité et pouvoirʺ, u Defert, Daniel; Ewald, François (eds.). Dits et Ecrits 1954-1988, Vol. 3, Gallimard, Pariz, str. 552-570.) Bit ću ovdje izričito ‘beskrupulozan’. Na Foucaultovo pitanje zašto pisati i zašto piše svojevrsnu anti-prosvjetiteljsku i anti-dijalektičku ‘povijest seksualnosti’ odgovor je ovaj. Zato što je to nakon Hegelove povijesti filozofije kao povijesti razvitka apsoluta u formi duha kao sveze logosa i zbilje jedino još preostala ‘mala povijest’. Sve drugo je već realizirano u ‘velikoj priči’ metafizike od Aristotela do Hegela i zato je to Foucault uveo u igru nakon Nietzscheove genealogije moći i Marxovu kritiku političke ekonomije da bi mogao uopće dospjeti do one svoje poznate postavke kako treba ‘obraniti društvo‘. Seksualnost kao dispozitiv moći je posljednji teritorij slobode izravne i neizravne ljudske komunikacije, baš onako kako je to znao i Alberto Moravia u ironičnome romanu o seksualnoj revoluciji naslovljenom Ja i On. U seksualnosti se, dakle, sintetiziraju ‘simbolika krvi i analitika znanja o seksualnosti’, ono iskonsko divlje poput ekstatičnoga erosa i ono što pripada znanju o erosu kao takvom. Filozofijski govoreći, u čitavoj Foucaultovoj Povijesti seksualnosti ključna je njegova postavka da je rimsko doba u ovoj povijesti sve drugo negoli mistifikacija orgija i dekadencije u odnosu spram tijela. Umjesto toga, ‘činjenice’ i arheologija znanja govore o smjernosti, konzervativnosti, tehnologiji sebstva koja je počivala na idealu monogamnosti i ranim kršćanskim zabranama promiskuiteta. Eto, Zapad je u biti oduvijek bio ishodište tradicije i konzervativnosti, a ne revolucionarnih raskida s politikom obzirne seksualnosti. I naposljetku, nije problem ni u konzervativnosti ni u revolucionarnosti onog što je nakon Hegelove povijesti apsoluta kao povijesti filozofije ostalo netematizirano, a to je ONO, a ne JA ili On. Ono kao frojdovsko Es ili hajdegerovsko Das Man, nije ništa drugo negoli ono što je uvjet mogućnosti za vladavinu dispozitiva moći u kasnom korporativnome kapitalizmu kao techno-scientiae sexualis koja uskoro mora po logici same stvari postati hladno i ravnodušno estetiziranje samog čina onog što je za de Sadea bila subverzija kantovski čistoga Uma, a što je u samoj ‘biti’ simbolike krvi ništa drugo negoli analitika strasti, ona onto-patološka struktura ljudske svijesti koja potrebuje Drugoga kao svoj mračni predmet želja, kako glasi naziv onog filma Luisa Bunuela u kojoj muškarac nikad ne može dospjeti do objekta svoje represivne desublimacije, ili do tajne svekolika užitka. Ono što ga u tome sprečava jest ono s onu stranu načela užitka (Jenseits von Lustprinzip), a što se u doba tehnosfere realizira kao tehnologija proizvodnje i potrošnje užitka u beskonačnome krugu samozadovoljstva. Autopoiesis je upravo TO. A Vi, jer sam Ja konzervativan, napišite ono što se pučkim izrazom naziva upravo tako-i-tako.

April 18, 2024
Zar mudrost ne vrijedi baš ništa?

Zar mudrost ne vrijedi baš ništa?

Govorenje o stvarima tzv. mudrosti danas ne može biti mudro, jer ova riječ ne odnosi se više na bit filozofije kao u predsokratskih Grka, već je postala gotovo samorazumljivo uporabljiva za praktično umijeće rješavanja teških spoznajno-etičkih problema. Mudrim čovjekom smatra se onoga tko posjeduje, rekao bi Aristotel u Nikomahovoj etici, razboritost, grčki phronesis. Kao što je poznato, ovo je sinonim za umjerenost u odlučivanju tzv. hladne glave, jer svaka je ekstremnost ono što škodi pojavljivanju istine. Ipak, nije li time zapravo mudrost od izvornoga govorenja onog što Grci imenovahu to sophon, kao smisla ili svrhe filozofije, svedena na čovjeka koji samo racionalno odvaguje istinu kao što vaga mjeri neku izvaganu količinu tvari? Kad čitamo Sokratove govore protiv svojih tužitelja u Ateni, tada vidimo da mudrac nije ni iracionalni vidovnjak niti racionalni presuditelj, već onaj koji ironično propituje Druge o njihovu shvaćanju mudrosti i mudraca da bi sebe označio onim koji zna da ništa ne zna i tako opovrgnuo Delfijsko proroštvo koje ga je označilo najmudrijim čovjekom u Grka. Bitna postavka Sokratove potrage za biti mudrosti otuda glasi da mudrost ne nastanjuje ljudsku dušu, pa je logično da ni on ne može biti najmudriji Grk. Duša ili grčki psyché je izvorna riječ za bit ljudske egzistencije. Stoga biti mudar znači biti onaj koji traži istinu a da je sam ne posjeduje kao svoje vlasništvo. Mudrost ili to sophon kao bit filozofije je télos ljudskoga života koji nije sam sebi cilj i nije nikakvo antropocentrično ishodište. Govorenje o mudrosti pretpostavlja, dakle, razliku svjetova, onog izvornoga grčkoga i suvremenog u kojem ‘mudrovanje’ jest izraz već odavno nedjelotvorne metafizike. Mudrost, naravno, proizlazi iz onog što bogovi podaruju ljudima da bi mogli kazivajući i slikovno, pjesmom i tjelesnim izvedbama svetkovati sam život kao misterij stvaranja i razaranja. Umjesto mudrosti suvremene znanstvene teorije i tehnologije konstrukcije umjetnoga života govore o inteligenciji koja postaje bit života nastalog iz umjetnoga uma. Sokrat s ovime više nema ništa. Ali ima Aristotel koji je čovjeka shvatio kao zoon logon echon ili animal rationale. Jezik drevne grčke filozofije je kraljevstvo čistoće i jednostavnosti uz prizvuk mitopoetske složenosti kazivanja. Sjećam se onih već klasičnih sporenja oko u nas Maretićeva prijevoda Homerovih heksametara u spjevu Ilijada ili, pak, prijevoda Kolomana Raca na hrvatski Pindarovih himni i oda. I posve se slažem da je svako tzv. osuvremenjavanje ovih prijevoda neprimjereno onome što jezik starine i klasike donosi u svijet. Posrijedi je ono što Heidegger u svojim predavanjima o Grcima i metafizici naziva začetnim ili početnim smislom kazivajućega mišljenja. Arché, apeiron, ousia, on, aletheia…Kad slušamo ljepotu ovih riječi, onda ih moramo čuti bez ikakvih drugih dodataka našeg vremena tehničke komunikacije. To su riječi nastanka filozofije kao događaja mišljenja koje nema u vidu nikakvu tzv. praktičnu mudrost, već pokušaj da se ono samorazumljivo u svijetu otvori do krajnjih granica pitanja o jeziku koji nadilazi samorazumljivost. Riječi su zvukovi i ritam, disanje i udah, izdisaj i glazba svakog slova od sklada do nesklada. Naše je doba ono koje sliku pretpostavlja jeziku, pa je nužno otpočeti s kaosom i bolešću, disonancama i disimetrijama, destrukcijom i dekonstrukcijom. Mi smo oni koji dolaze prekasno, kako je to divno pjevao Hölderlin. Nama ne pripada drugo negoli da se uspinjemo na skali znanja kao na kvizu pogađanja između ponuđenih opcija odgovora. Dolaskom umjetne inteligencije stvari će se još ubrzati u smjeru vladavine onoga što nema više nikakve veze s mudrošću, jer mi ne tražimo poput sofista ono što nismo izgubili, već ono što na engleskom jeziku u izrazu research označava logiku znanstvenoga istraživanja kao konstrukcije novoga koje ne postoji u stvarnosti. Biti mudar danas znači biti izvan ovog svijeta, biti ekscentrično izdvojen iz svega i živjeti krajnje ne-pametno na rubu svijeta. Mudrost ne postoji više nigdje, a najgore je i najbudalastije kad se na kršćanski blagdan 6. siječnja, ili tzv. Bogojavljenje, epifaniju, ona tri bradata tipa ili tzv. tri kralja koja donose novorođenome Bogočovjeku smirnu, zlato i tamjan nazivaju još kao „tri mudraca s Istoka“. Jer je Istok kao put dana, za razliku od Zapada kao puta noći, sinonim za mudrost ili zapravo jednostavno za misticizam i ezoteriju. I tako smo ‘mudrost’ na banalan način reducirali na ono čemu se izrugivao i Kant: na puku ornamentalnost mišljenja u ruhu neizrecivosti jezika koju posjeduju samo oni izvan dosega logike, izvan aristotelovskoga shvaćanja čovjeka kao animal rationale. To sophon se na vulgaran način sveo na gutače vatre, gurue, mistike i apokaliptičare svih mogućih profila. No, i još nešto. Tzv. kineska filozofija, od Lao Dzea i Konfucija do…znate li Vi nekog nakon njih uopće relevantnoga, a da ne nastavlja logiku know-how ili čiste pragmatike neba i zemlje u svemu što jest i nije? Mudrost nije ona koja stanuje u liku Budhina namjesnika u hramu ili državnoj ustanovi kao mandarinskoga savjetnika kralja-tirana i careva-despota. To je pseudo-filozofija i od nje nikad ništa ne može preostati osim tzv. mudrih izreka i savjeta što danas jako dobro kompenzira self-help kulturna industrija za potrebe prolupalih managera i njihova puta do blaženstva i prosvjetljenja na Tibetu i dalje. Ne možemo se vratiti u iskon mudrosti osim u knjigama i kroz uživljavanje sa Sokratom dok odlazi radije u smrt negoli da ima posla s korumpiranim oligarsima i neobrazovanom atenskom ruljom kojoj mudrost nikad nije značila više od razuzdanih gozbi, orgija i dosade svakodnevnog preživljavanja i izležavanja na suncu vječne Helade. Kraj metafizike u tehnosferi označava i kraj mudrosti i to zauvijek. Evo, dakle, kako Sokrat u svojoj Obrani kazuje o tome. No, zapravo je ovako, ljudi: jedino je bog mudar i upravo je to ono što proročište poručuje ‒ ljudska mudrost ne vrijedi mnogo, zapravo ne vrijedi ništa.

April 17, 2024
Psyché kao bit dekadencije

Psyché kao bit dekadencije

Kako se ono što misli o muzici najznačajniji francuski filozof glazbe i muzikolog, estetičar i mislilac etičke drugosti kao što je to Vladimir Jankélévitch razlikuje bitno od metafizičkih pristupa njemačkih filozofa od Hegela i Hanslicka, čak i Nietzschea pa sve do Adorna. Ponajprije, za njega glazba ne može biti svodiva na jezik i to stoga što nije ništa o-sebi predmetno, jer nije nikakvo sredstvo odnosno instrument u službi neke konačne i posljednje svrhe (télos). To znači da ne možemo misterij glazbe dohvatiti simbolički kao ono što pripada onostranosti, božanskome ili referencijalnome okviru ljepote i uzvišenosti čiste metafizike. Kao i za Schopenhauera, tako je i za Jankélévitcha glazba uistinu misterij nad misterijima kad je posrijedi ono što određuje bit ili smisao svijeta uopće u ontologijskome smislu. Da bismo razumjeli ovaj francuski, na tragu Bergsona vitalističko-egzistencijalni otklon koji zagovara Jankélévitch naspram uvjetno kazano idealističkoga kruga njemačke metafizike glazbe, nije dostatno uputiti na to da je napisao nekoliko knjiga posvećenih najvećim francuskim skladateljima impresionizma i postimpresionizma kao što su to bili Claude Debussy i Maurice Ravel. (Vladimir Jankélévitch, La vie et la mort dans la musique de Debussy, la Baconnière, Neuchâtel, 1968., Debussy et la mystere de l’instant, Plon, Pariz, 1976. i Ravel, Seuil, Pariz, 1956.) Objašnjenje ovog otklona je dvoznačno. Jedno je uže muzikologijsko i glazbeno, a drugo proizlazi iz njegove navlastite filozofijske pozicije u cjelini koja je unatoč blizini filozofiji egzistencije njemačkoga kruga mišljenja od Schellinga, Jaspersa do Heideggera ipak radikalni odmak nakon Holokausta nad Židovima. Može se nazvati etičkim radikalizmom jer je Jankélévitch posve odbacio nasljeđe njemačke moderne kulture i osobito njemačke filozofije kao izvorište svojih razmatranja problema dekadencije zapadnjačke metafizike. Mnogi će tumači u tome vidjeti istodobno pokušaj da se ono što pripada duhu francustva i francuske kulture oslobodi od nacionalističko-rasnih skretanja koji su u 19. stoljeću imali antisemitske znakove veličanja Njemačke u Wagnerovim teorijskim spisima i glazbenim dramama, a ni Nietzsche nije u jednom dijelu svojeg stvaralaštva bio oslobođen tog užasnoga patosa i degeneracije duha artističke metafizike. U ovim razmatranjima o usponu i padu veličajnosti glazbe koja je odredila putanju kraja metafizike u okvirima zapadnjačke civilizacije s vrhuncem u 19. stoljeću, pokazao sam već da je riječ o „dekadenciji“ koja obuhvaća krizu i prevladavanje duha kao logike čistoga uma u Hegela i Beethovena (Fenomenologiju duha i IX. Simfoniju). No, riječ je i o silaznoj putanji koja određuje francuski vitalistički materijalizam i metafiziku „lijepe duše“. Ona se pojavljuje u misteriju trenutka kao sveza erosa i thanatosa na suptilno-meditativan način kao u sonatama i preludijima Debussyja i Ravela. Umjesto apsolutnoga duha koji silazi u mitsko-nacionalnu heroiku Wagnerovih opera i sinestetskih događaja religioznoga mesijanstva „teatralne fiziognomike“, ovdje se susrećemo s poetikom sanjarenja i sanjarija, da to kažemo po uzoru na Gastona Bachelarda. (Gaston Bachelard, Poetika sanjarije, Jesenski i Turk, Zagreb, 2022. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) Duša se iskazuje kroz nervni sustav i životne funkcije tjelesnosti i to ne kao neki relikt duhovnosti kao onostranosti, već kao ovostrano događanje fluidnosti i nesvodivosti onog što Bergson naziva životnom moći (élan vital) koje u svojem razvitku artikuliraju instinkt, razum i intuicija. (Henri Bergson, L’evolution créatrice, PUF, Pariz, 2013. 12. izd.) Kad imamo u vidu ovu „kulturnu razliku“ njemačkoga duha spekulativne logike bitka i francuskoga duha koji sjedinjuje kartezijansku racionalnost i vitalističku usmjerenost poetizaciji svijeta, koji s Baudelaireom postaje kult modernosti kao dekadencije, bit će nam razvidno zašto Jankélévitch u svojem filozofijskome razumijevanju glazbe pušta da ga vodi kao i njegove velike skladatelje Debussyja i Ravela ono neodređeno, kontingentno i emergentno ꟷ čisti misterij ugođaja i doživljaja glazbe. Ali ne iz perspektive Schopenhauerova mišljenja o biti muzike kao neiskazivosti, već iz nesvodive slobode otvorenosti onog što muziku kao glazbu uspostavlja kao carstvo životne moći duše (psyché). Pritom valja otkloniti bilo kakvu sklonost psihologizmu i psihologiziranju. Tu nema nikakve bitne razlike između Adorna i Jankélévitcha kad se bave Beethovenom ili nekim drugim prekretnim skladateljem romantizma i impresionizma. Problem je u modernome shvaćanju drevnog grčkoga pojma koji je za Aristotela u De anima imao temeljnu ontologijsku funkciju za objašnjenje fenomena življenja i moći životnosti. Budući da je duša u okružju bergsonizma pokretačko načelo života, tada je izvjesno da njezina topologija nije izvan tijela u smislu spiritizma ili spiritualizma. Duša prebiva u složenosti tijela-kao-stroja emocija i doživljaja. Njezina je uloga da cjelokupni životni bitak „ekstatički“ uznese do ljepote trenutka, jer se baš u glazbenoj impresiji razotkriva misterijska sveza/odnos veličanstvene prirode i ljudske egzistencije kroz ugođaj stapanja s „dušom krajolika“ poput Debussyjevih preludija o moru i morskim predjelima. Čini se da je suprotstavljanje Jankélévitcha njemačkome filozofijskome sustavu i metodi spekulativne dijalektike Hegela isto kao i Debussyjevo i Ravelovo glazbeno otkliznuće u posve drukčije shvaćanje dekadencije od onog koje Nietzsche kritički i simptomatologijski pripisuje „slučaju Wagner“. Drugim riječima, ako je dekadencija za Nietzschea bila ponajprije vezana uz theatokraciju u glazbi i „logiku, brutalnost i masu“ kad je riječ o Zolinoj književnosti naturalizma, Baudelaireu i drugim francuskim pjesnicima simbolistima, što znači da je décadence za njega negativna značajka „silazne putanje“ metafizike, kako je to kazao Heidegger u njegovim tumačenjima Nietzschea, morat ćemo se suočiti s posve drukčijom analizom ovog temeljnoga problema sveze/odnosa pojmova cjelovitoga umjetničkoga djela i umjetničke religije negoli je to ona ničeansko-hajdegerijanska. Poznato je, naime, da je to naposljetku svojevrsna kritika francuske opsjednutosti duševnošću i tjelesnošću izvan tradicionalnih okvira metafizike. Ovo je možda i fundamentalna razlika koja više govori o biti duhovne situacije vremena kroz glazbu i filozofiju negoli u svim drugim područjima kulture, od arhitekture do slikarstva, od književnosti do filma. Neporecivo je da je pojam dekadencije u kulturi imao za svoje ishodište upravo Francusku u razdoblju od 1880-1900. Godina s kojom otpočinje 20. stoljeće kao što je poznato označava prekretnicu epohe, a to je i godina smrti Friedricha Nietzschea. (Vidi o tome: Matei Calinescu, Five Faces od Modernity: Modernism: Avant-garde, Decadence, Kitsch, Postmodernism, Duke University Press, Durnham, 1987., str. 151-221.) Nema nikakve dvojbe da je duh dekadencije ono što se pripisuje glazbi Debussyja i Ravela, a često se određuje kroz nabrajanje sljedećih fenomena: hedonizam, esteticizam, ironijska samosvijest, umjetni život, složenost kulturnih potreba, profinjenost u užicima kroz umjetničke stilove poput simbolizma, impresionizma i naturalizma. Uostalom, jednu od najznačajnijih analiza pojma dekadencije kao i pojma ironije pronalazimo u djelu Vladimira Jankélévitcha. (Vladimir Jankélévitch, „La décadence“, Revue de Métaphysique et de Morale, Vol. 90, br. 4/1985., str. 435-461. i L’Ironie, Flammarion, Pariz, 1964.) Za njega dekadencija postaje opsesija i strast, ali ne u iskustvu posvemašnjega rasapa svijeta, već u stvaranju niza komplementarnih iskustava modernoga načina kojim se čovjek kao duhovno biće ozbiljuje u svijetu umjetnosti kao najvišoj dimenziji njegove „duše“. Artističko opravdanje egzistencije u Nietzschea i Jankélévitcha jest istovjetno. Uz, naravno, neke nesvodive razlike u razumijevanju biti umjetnosti. U slučaju Jankélévitcheva shvaćanja dekadencije stvari stoje mnogo složenije od ničeanske kritike Wagnera i vagnerovštine kao i francuskoga duha „blaziranosti“ u simbolizmu, naturalizmu i realizmu. Evo, što sve valja uključiti u taj ključni tranzitivno-kritički pojam tzv. bezuvjetne modernosti s njezinim prosvjetiteljskim kultom napretka i razvitka svijesti o slobodi. To su precioznost, ornamentacija, virtuoznost, fetišizam, različite dihotomije i ekstremi poput ekspresivnosti nasuprot formalizma ili mahnitosti nasuprot nepokretnosti svijesti koja se opire dosezanju vrhunaca uzvišenosti kao „hipertrofije samosvijesti“. Iako u ovome ogledu o dekadenciji Jankélévitch nije glazbi podario presudnu zadaću osmišljavanja drukčije i druge verzije modernosti, u njegovoj knjizi o Debussyju pokazao je kako njegovo shvaćanju glazbe postaje „mnogo više od književne neurastenije“. (Vladimir Jankélévitch, La vie et la mort dans la musique de Debussy, str. 13.) Ako sve pobrojane odrednice pojma dekadencije pokušamo svesti na zajednički nazivnik, razvidno je da se susrećemo s problemom nesvodivosti duhovnoga „stila“ kojim se mišljenje fiziognomijski i estetski pojavljuje u nečemu fluidnome i neodređenome, ali toliko ukorijenjenome u nastojanju suprotstavljanju onog što bi Walter Benjamin nazvao jednosmjernom ulicom napretka. Čini se stoga da je u pravu Michael J. Purri kad u svojem muzikologijskome osvrtu na problem dekadencije u Jankélévitcha ide drugim putem i to onim koji pretpostavlja uvid u knjigu razmišljanja o glazbi Mauricea Ravela. (Michael J. Purri, „Jankélévitch and the Dilemma of Decadence“, Colloquy: Vladimir Jankélévitch’s Philosophy of Music, str. 245-250. https://about.jstor.org/terms) Ako Ravel predstavlja figuru otmjenoga dandyja koji proizvodi glazbu što se kreće na razini stalne oscilacije između „mahnitosti“ i „pasiviteta“, onda se ovdje odjednom nalazimo u horizontu one negativne značajke dekadencije koja još više negoli u vagnerovštini pad u bezdan nadahnuća s razdobljem posvemašnje eklektičnosti i simulakruma kakvo je bilo ono rokoko-stila 18. stoljeća sa svim elementima najveće moguće precioznosti, luksuza, užitka u ornamentaciji i bijegu od okrutne i banalne stvarnosti. Što je Jankélévitch čuo u Ravelovoj glazbi ako ne svojevrsno „instrumentalno savršenstvo….tehničku virtuoznost, što uz apsolutnu vladavinu onog materijalnoga tvore uobičajene simptome dekadencije“. (Vladimir Jankélévitch, Maurice Ravel (1939), str. 58.) Ako pod ovim simptomima valja uračunati i snažnu ekspresivnost glazbe koja začarava slušatelje, onda postaje bjelodano kako se pravi dekadentni ugođaj svijeta kao svojevrsnoga kulturnoga habitusa zbiva kroz sintezu naturalizma i posvemašnje drugosti u odnosu na glavne stilove modernizma 20. stoljeća. U kušnji smo kazati da je dekadencija kao décadence za razliku od Wagnera i dekadenz isključivo francuska stvar. Poetsko-glazbeni događaj modernosti u bitnome je smislu određen francuskim simbolizmom Mallarméa i Valéryja te Debussyja i Ravela, a ne njemačkim smjerom koji će nakon smrti Nietzschea 1900. godine krenuti u filozofijskome obratu spram onoga što je preko Schellinga i Kierkegaarda imalo trag bestemeljnosti ljudske egzistencije. Zbog toga nije slučajno da je upravo Jankélévitch u svojoj navlastitoj duhovnoj pustolovini orijentacijski pripadao filozofiji života na tragu Bergsona i egistencijalnome uvidu u bit slobode koji se u djelima njemačkih suvremenih filozofa kulture pojavio kao put oslobođenja od grandiozne pretencioznosti spekulativne dijalektike i njezine težnje za sustavom apsolutnoga duha. Nužno je, dakle, slušajući Debussyja i Ravela pasti u okrilje dekadencije, ali ne kao slutnje propasti zapadnjačke metafizike duha, već kao rođenja nove Psyché. Francuska glazba fin-de-siѐclea otvara novo i drukčije razumijevanje dekadencije. To je ono što je Vladimir Jankélévitch intuitivno i refleksivno promislio do krajnjih konzekvencija za nadolazeću budućnost umjetnosti i glazbe kao njezina najvećega misterija uopće.

April 16, 2024
Stalker naš svagdašnji

Stalker naš svagdašnji

U predavanju koje je Giorgio Agamben održao 11. studenoga 2006. godine na jednom seminaru u Veneciji posvećenom ideji metropolisa, nailazimo na sljedeću postavku: „Ako se vratimo metropolisu, mislim da se ovdje ne susrećemo s procesom razvitka i rasta staroga grada, već s institucijom nove paradigme čiji karakter treba proučiti. Neprijeporno, jedna od njezinih glavnih značajki jest da je riječ o prijelazu od modela polisa utemeljenoga u središtu, to jest u javnome trgu ili agori, prema novome velegradskome oprostorenju (spatialization), koje zacijelo pripada procesu depolitiziranja, a čiji su rezultati vidljivi u čudovišnoj zoni gdje je više nemoguće odrediti što je privatno, a što javno.“ (Giorgio Agamben, „Metropolis“, http://www.generation-online.org/p/fpagamben4.htm Vidi isto tako o tom problemu i odličnu knjigu Massima Cacciarija, Architecture and Nihilism: On the Philosophy of Modern Architecture, Yale University Press, New Haven – London, 1993.) Agamben je u već spomenutom predavanju razložio dvije paradigme tzv. „velegradske spacijalizacije“. Pozivajući se na Foucalta, tvrdi da je riječ o slučajevima iz povijesti europskih gradova na ishodu srednjega vijeka. Čudovišnost se imenovanja odnosi na prostore: (1) leproznosti i (2) kugonosnosti. Kao u drugim primjerima pokušaja pristupa tijelu izvan vladajućeg kartezijanskoga koncepta, tako je i u ovome riječ o negativnome određenju onoga što je predmet razlikovnosti. Lepra je bolest kože koja je u biblijsko doba bila znakom prokletstva. Lice se preobražava u mrežu simetričnih čvorišta u nakupinama što oboljelome daje izgled nakaznosti. Tradicijom je bilo uvriježeno isključenje oboljelih iz zajednice. Odlazak izvan grada u kolonije leproznih bila je istodobno još jedna kazna. No, ovaj puta socijalnoga isključenja iz normalnoga života grada. Drugi je oblik isključenja, prema Foucaultu, onaj koji se prakticirao za trajanja kuge. Označavao je veliki strah od prenošenja smrtonosne bolesti. Isključenje nije bilo udaljavanje oboljelih na rubove grada, već posvemašnja izolacija zatvaranjem u azile unutar grada. Nije teško zaključiti da je složena zarazna bolest kako je to pokazalo iskustvo s Covidom-19 i tzv. lockdownom samo nastavak ovog dvojstva isključenja Drugih iz logike zbivanja metropolisa kao mreže fraktalnih i „pametnih“ gradskih zona koje više nisu prirodni nastavak polisa i renesansnih agora Italije kao duhovne supstancije ljepote i uzvišenosti obitavanja u Gradu Sunca, već kraj ideje metropolisa kao kozmopolisa uopće. Razlog nije teško zamijetiti. Budući da drevni, mudri graditelji europskih srednjovjekovnih gradova nisu oblikovali tehnološke zone neljudskoga kao spacijalizirane prostore odvojenosti rada i tehnologije (profanosti) od prostora sakralnosti koje simboliziraju katedrale u središtu grada poput Sagrade Familie genijalnoga arhitekta Antonija Gaudija u Barceloni, a išlo im je na ruku što je način proizvodnje feudalnoga poretka bio primitivno stanje nastanka kapitalizma iz duha trgovišta uokolo prostora svetoga, onda je samorazumljivo da je ljudska egzistencija imala još uvijek svoj smjerni odnos spram prostora ustaljene statičnosti i polaganosti. Moderni je kapitalizam s idejom metropolisa i nebodera postao ubrzano događanje preobrazbe Grada u mrežu zona koje su ispresijecane fragmentacijom rada i dokolice, pa nije bilo teško predvidjeti da će uskoro sve postati ono što francuski povjesničar umjetnosti, filozof arhitekture Hubert Damisch lucidno naziva pojmom skylinea kao narcističkoga grada (Hubert Damisch, Skyline: The Narcisstic City, Stanford University Press, Staford, California, 2002.). Pogledajmo zašto je suvremeni Grad u ideji nužno Zona koja ne počiva, kako je to protumačio Agamben na dva isključenja, leproznome prema vani i kugonosnome prema unutra. Oba isključenja još uvijek prepostavljaju da je arhitektura metafizički labirint svjetova koji pretpostavljaju odnos čovjeka kao graditelja i žitelja grada i svijeta njegove ekumene od polisa do renesansne agore i trgovišta kojim upravljaju Bog i zahtjevi ljepote i uzvišenosti nastale iz umjetnosti oblikovanja svijeta kao humanitasa. Uostalom, humanističke znanosti su istinski izdanak renesanse kojojc je izvor u neoplatonizmu. No, suvremena Zona više nije nimalo ništa ljudsko-suviše-ljudsko, već upravo ono što Damisch pokazuje tako zorno i upečatljivo u svojim razmatranjima. Neboder i korporacijski sustav gradnje poslovnih tornjeva, koji se uzdižu ponad Grada i svijet katedrala čine jučerašnjim svijetom za utjehu pogledu i religioznoj ekstazi života, ozbiljenje su narcističke želje za preobrazbom živoga u neživo, subjekta u objekt, da to kažemo obratom poznate Freudove formule psihoanalize: Gdje je bilo Ja, treba dospjeti Ono! (Wo Ich war, soll Es werden!) Narcizam je samo nastavak metafizike subjektivnosti drugim, psiho-arhitektonskim sredstvima. No, ne budimo nerealni i ne tražimo nemoguće ako je samo po sebi jasno da je aksiomatika kapitalizma naprosto u težnji za beskonačnim napretkom i razvitkom čega? Kapitala, dakako, a ne duhovnoga bitka s idejam reda i savršenstva između božanskoga, ljudskoga i prirodnoga. Zone isključenja ne mogu se više odnositi samo na lepru i kugu, ono izvanjsko i ono unutarnje, jer je taj dualizam neokartezijanskoga modela mišljenja i svijeta nestao u krhotine pojavom tehnosfere kao sinteze gena, informacije i kôda. Treća Zona, ona koja proizlazi iz premještanja Grada u mrežu kognitivno-informacijskih struktura mišljenja-kao-konstrukcije virtualiteta i tehnološke singularnosti više nije ni u kakvom tzv. realnome svijetu i to je konačno postalo jasno svima kad je iskustvo lockdowna zbog prijetnje globalne zaraze virusom Covid -19 dospjelo do transparencije svijeta kao „narcističkoga Grada“ iz trećega poretka kibernetike, a ne iz tzv. snova i različitih tehno-utopija. Ova Zona isključenja je totalna uključenost u prostor-vrijeme istovremenosti Nad-Ja iskustva koje stvara umjetna inteligencija i koje nužno označava prevlast ideje nad zbiljom, apsolutni trijumf tehnosfere kao AI-platonizma nad svime što je pripadalo autonomiji životinje i čovjeka. Lepra i kuga mogu se, doduše, vratiti u neki novi post-apokaliptički svijet isključenja kao uključenja u retro-futurizam novoga života ako od njega išta još preostane u mogućim sukobima između pomahnitalih imperija u šmitovski kazano velikome prostoru planetarno-globalnih ratova (Groβraum). Ali, nije to više nikakav nerješivi problem za suvremenu znanost i medicinu. Glavni je problem u tome što je metaforički kazano Treća Zona rezultat čudovišne simbioze filmske distopije Andreja Tarkovskoga Stalker i filmske post-ratne melodrame Carola Reeda Treći čovjek. Pokušajmo definirati što je to „zona“? Izraz u engleskome jeziku kao „zoning“ ukazuje na prostorno planiranje u nadležnosti središnje vlasti države ili grada, a isto vrijedi i za decentralizirane upravne strukture. Prostor se određuje prema načinima uporabe, a ne prema unaprijed postojećem planu grada koji sjedinjuje sakralne i profane prostore življenja. Uzmemo li za primjer Dubrovnik, gradsku jezgru i moderno zdanje izvan omeđenih renesansnih tvrđava i trgova, nikad nećemo pojam „zone“ upotrijebiti za klasične forme odnosa arhitekture i prostora (crkve, palače, muzeje, trgove, mostove). Ono na što prvenstveno cilja ova tehnički ravnodušna riječ/pojam proizlazi iz epistemologijskoga reza između povijesti kao kontinuiteta vremena i „modernosti“ kao redukcije vremena na „oprostorenje“ (spatializing). U tom smislu početna je razlika prostornoga rasporeda građevina urbane jezgre i razdiobe grada u „zone“ (parkiralište, shopping, rezidencije, državne institucije, financijski sektor, zabava i parkovi) odnos između uronjenosti u prostor kao doživljaj pasivnoga promatranja i izbačenosti u „zone“ kao područja rada i dokolice u funkcionalnome shvaćanju iskustva življenja u gradu. Vidimo da je kriterij uvođenja ovog pojma posve jasan. Prostor se za razliku od darovanosti povijesnoga nasljeđa mora „iskoristiti“ krajnje racionalno. Usto, nužno ga je učiniti privremeno dostupnim za promet i druge vrste uporabe. No, „zona“ ne proizlazi iz događaja podarenosti bez uzvrata, dara življenja i smrti kako Derrida u kvazi-teologijskome kasnome mišljenju definira tajnu događaja (événement). (Jacques Derrida, Donner la mort, Galilée, Pariz, 1999.) Naprotiv, ona je tek predmet uporabe, korištenja i shvaća se uvijek iz nužnosti ograničenja-razgraničenja spram povijesnoga prostora sjećanja. Nije nipošto slučajno što se simboličko mjesto zone kao sublimne katastrofe u totalitarnome svijetu pojavljuje u filmu Andreja Tarkovskoga Stalker. Tehnički se jezik neutralizira kao metajezik političkoga nasilja. I kada ne govori, takav se jezik utiskuje u nesvjesno kao prazan označitelj nečega čudovišnoga. Zona tako nadilazi granice svoje pragmatične uporabe ograničenja-razgraničenja prostora. Neka začudna zvukovno-značenjska jeza upućuje na znak opasnosti čim se riječ pojavi u svijetu umjetnosti. Sjetimo se tek kultne američke TV-serije Zona sumraka autora Roda Serlinga (Twilight Zone) od 1959-1964. godine i prizora iz filma Carola Reeda Treći čovjek (The Third Man) iz 1949. godine u kojem Orson Welles utjelovljuje lik negativca Harryja Limea, koji u ozračju sumornoga Beča nakon formalnoga svršetka 2. svjetskoga rata između ruševina i podijeljenih postratnih zona utjecaja Amerikanaca, Engleza i Rusa u nagonu za preživljavanjem postaje zločincem. Zona se izvodi iz traumatske razdiobe korporativno određenoga prostora. Tijekom preobrazbi modernoga kapitalizma zasnovanoga na industrijskoj paradigmi u informacijska društva znakova bez značenja njezina se uloga proširuje na nove pod-razdiobe. Unutar gradskih zona predviđenih za složenu reprodukciju svakodnevnoga života bujaju raznolike pod-zone. Budući da se arhitektura i urbanizam zasnivaju na jedinstvu forme i funkcije, rezultat je ovoga čudovišnoga obrata u tome da sada „zoniranje“ prostora prethodi „darovanosti“ nasljeđa. Naravno, posve je drugo pitanje kako u stvarnosti postupati etičko-politički ispravno ako je bujanje gradova u globalnome poretku prešlo granice održivoga razvitka. O tome osobito svjedoče kritičke studije globalitarizma s obzirom na apokaliptične crte s gradovima u Meksiku, Brazilu, Nigeriji u djelu Mikea Davisa Planet slamova (Planet of Slums) iz 2006. godine. (Verso, London-New York) U ekonomskoj teoriji globaliziranih „urbanih zona“, koja posebnu pozornost posvećuje ulozi turizma u razvitku novih kulturnih djelatnosti, zone se definiraju načinom privlačenja investiranja kapitala u područja koja su latentno dostupna za preobrazbu u spoj starina i novotarija, zamrznute povijesti u muzejima i njezina ponovnoga uprizorenja u „događajima“ (events). U pojmu „zoniranja“ na djelu je ono isto što teoretičar kulture i književnosti Fredric Jameson naziv „kognitivnim mapiranjem“. Ako se grad ne razdijeli u mnoštvo različitih, ali međusobno povezanih „zona“, nema sigurnoga prihoda od kulturnoga turizma koji od 1960-ih godina uvelike zamjenjuje druge oblike ekonomije ponude (supply economy). Ipak, da bismo pojam „zoniranja“ grada razumjeli u njegovu obuhvatnome značenju koje ima upravo u suvremenosti urbanizma potrebno je upozoriti na to da su sve „zone“ bitno funkcionalne. Primjerice, u kanadskome slučaju urbanističkoga planiranja spominje se pet glavnih kategorija gradskih zona: (1) rezidencijalne, (2) rezidencijalno-trgovačke, (3) trgovačke, (4) industrijske i (5) prostorne (parkovi, sport, shopping-centri i zračne luke). Potonja je odrednica „zone“ ono što u bitnome označava hipermodernost gradnje i planiranja prostora „danas“. Francuski kulturalni antropolog Marc Augé skovao je za to primjereni pojam ne-mjesta (non-place). Njihova se „nemjestnost“ pokazuje u tome što su takvi prostori mobilni, privremeni, funkcionalni, pragmatični, homogeni u stilu i izvedbi bez obzira na regionalne navlastitosti, Naposljetku, oni su i estetski privlačni stoga što sjedinjuju potrošaštvo, želju za sudjelovanjem u interaktivnim „događajima“ (events) i brzinu kojom se kapital seli iz jedne u drugu „zonu“. (Marc Augé, Nemjesta: Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta, DAGGK, Karlovac, 2001. S francuskoga prevela: Vlatka Valentić. Vidi također o tome: Kim Dowey, Framing Places, Routledge, London, 1999.) Što se, pak, tiče arhitekture, ne možemo, doduše, govoriti o nekom upečatljivome „stilu“ korporativnoga graditeljstva. Bilo bi svetogrđe spram inventivnosti estetskih tipologija gradnje u to „živo blato“ uvlačiti sve one arhitekte koji se upuštaju čak i odveć napadno u jednolikost tipizirane gradnje. Ako je i osvježavaju ekscesnim i šokantnim rješenjima poput poslovnih tornjeva u obliku stožaca ili zakrivljenih krovova i slično, ne može se poreći da su istodobno dionici nečega što ih nadilazi u estetskome smislu. Nazovimo to mjesto sublimnoga objekta arhitekture u globaliziranome poretku ekonomije-svijeta izrazom koji je uporabio Rem Kolhaas – generički grad. Njegova je temeljna značajka u tome što pretpostavlja programiranje aktivnosti, svetkovinu transfera postmodernoga čovjeka, a ne njegovu vezanost uz nepokretne objekte. To znači da se singularnost objekta prenosi u preobrazbe forme i tipologije gradnje. Međutim, da bi takav grad mogao funkcionirati u svakodnevici život mora postati više od spontanoga događanja u institucijama obitelji, škole, radnoga mjesta, odmorišta, turističkoga obilaska, užitka u estetskim vrijednostima potrošnje objekata. Generički se grad ne nasljeđuje poput povijesnoga dispozitiva kulture i civilizacije. Nasuprot tome, sve je u procesu preklapanja vremena i prostora s informacijskim „kontejnerom“ u koji se ne baca digitalni otpad. Posve suprotno, to je novo mjesto za interakciju stilova života koji se ne mogu svesti na društvene uloge vladajućih modela i poredaka vrijednosti. Takav se grad nalazi u previranjima stanja, a prostor postaje ono što nećemo prevoditi jer u engleskome jeziku globalne „nemuštosti“ precizno ukazuje na kaotičnost novoga poretka. Rem Koolhaas nazvao ga je – junkspace. (Rem Koolhaas, „Junkspace“, October, br. 100/2002., proljeće, str. 175-190.) No, prelazak prostora kao mjesta u „oprostorenje“ (spatializing) omogućeno je tek onda kada zone između isključene uključenosti i uključene isključenosti postanu uvjetom mogućnosti nemjesta, fluidnosti i ubrzavanja kapitala. Tako se stvaraju „fraktalni gradovi“ i high-speed društva umreženih identiteta bez postojanosti i temelja.( Vidi o tome: Hartmut Rosa i William E. Scheuerman (ur.), High-Speed Society: Social Acceleration, Power, and Modernity, Pennsilvania State University Press, Pennslivania, 2010.) Ovome možemo još dodati sljedeće: zone pretpostavljaju gradnju tzv. paket-aranžmana turističkih objekata u povijesnim gradovima (hoteli, wellness-objekti, bazeni, kockarnice, zabavni centri, restorani, kafići). Prilagođavajući se želji turista kao obrazovanoga potrošača za lagodnošću, užitkom i informacijskim navikama sve se nastoji iznova koncentrirati u središtu, a ne na rubovima velegradova. Problem nije tek u interpolaciji „novoga“ u zaštićenim gradskim jezgrama. Uostalom, zahtjevi neograničenoga rasta kapitalnih investicija u kulturnome turizmu već su doveli do mogućnosti zbiljske ugroženosti Venecije. Zbog najezde kruzera lidom izvan ograničene kontrole mogućnosti plovidbe nadomak povijesnih zdanja Duždeve palače i niza crkava zvoni zvono za uzbunu. Kakve su posljedice ove nove društvene transformacije vremena i prostora za arhitekturu i urbanizam? Možda je ponajbolje za odgovor na to pitanje prizvati u pomoć još jednom kontroverznog nizozemskoga arhitekta, teoretičara i pisca Rema Koolhaasa. Na jednom mjestu voluminoznoga djela, knjige-pastiša ostvarene u suradnji s kanadskim dizajnerom Bruceom Mauom, a naslovljenom simptomatično po standardiziranim mjerama odijevanja S,M, L, XL iz 1995. godine Kolhaas ustvrđuje: „Ako uopće treba postojati ‘novi urbanizam’ on se neće zasnivati na poretku i svemoći fantazija o dvojnicima-blizancima (twin fantasies); bit će to uspostava nesigurnosti; neće više biti zaokupljenosti s rasporedom više ili manje trajnijih objekata, već s navodnjavanjem teritorija koji imaju potencijal; neće više biti cilj stabilne konfiguracije, već stvaranje polja koja omogućuju da procesi prilagodbe neće više biti kristalizirani u konačnome obliku…neće više biti opsesija s gradom, već s manipulacijom infrastrukture za beskonačne intenzifikacije i diverzifikacije, kratke rezove i nove razdiobe – ponovni pronalazak psihološkoga prostora…“ (Rem Koolhaas i Bruce Mau, S,M,L,XL, The Monacelli Press, Rotterdam – New York, 1995., str. 969.) Ulazak u „čudovišnu zonu“, u kojoj se više ne zna gdje počinje javno, a završava privatno, gdje se zbivaju složeni procesi preklapanja arhitekture i dizajna s javnim politikama pogodovanja nadnacionalnoj suverenosti kada transnacionalne korporacije potiskuju nadležnost klasične države u drugi plan, označava ulazak u trajnu nesigurnost globalizirane ekonomije-svijeta. Nije nimalo začudno da se onda i zahtjevi za kontrolom prostora kroz korporativno upravljanje proširenim tržištima, virtualnim i aktualnim, odražavaju na pokušaje paradoksalne sprege između „psihološkoga prostora“ i stvarne „intenzifikacije i diverzifikacije“ kapitala u nove-stare zone produktivnoga investiranja. Koolhaas je u manifestnome tonu distopije kao znaka raspoznavanja suvremene arhitektonske prakse uputio na nemogućnost izlaza iz začaranoga kruga „umjetničke gradogradnje“ i „tehnološke izvedbe“ grada na kraju njegovih iscrpljenih mogućnosti. Nije li ovdje posrijedi neka vrsta „endizma“ u smislu svojevrsne apokalipse arhitekture „danas“ na tragovima Baudrillardova postmodernoga nihilizma? Nipošto. Dostatno je upozoriti na čitav niz radova interdisciplinarnih urbanih studija, kulturne geografije, sociologije grada i semiologije arhitekture unatrag tridesetak godina. Kao što to iskazuje jedan od vodećih stručnjaka u tom složenome prepletanju raznolikih diskursa društvenih i humanističkih znanosti, Edward W. Soja u jednom tekstu, susrećemo se s neizbježnim „urbanim restrukturiranjem“. Ono se odvija na planu neoliberalne ekonomije, teorije informacijskoga društva, fluidnosti kapitala pa sve do sprege suvremene umjetnosti i tehno-znanstvenih eksperimenata s „umjetnom inteligencijom“ (A-intelligence). Ako je generički grad ujedno „biopolitički“ dispozitiv i zgusnuta točka kraja ideje velebnosti metropolisa, tada se njegov temeljni problem više ne ogleda u tome što je i sam postao zrcalom korporativnoga stroja neoliberalnoga kapitalizma. Dokidanje razlike između povijesnih prostora i industrijskih područja napretka kakav je još bio u prvome srazu svjetova bjelodan s onime što su učinili Le Corbusier i drugi avangardni arhitekti u potpunosti je doveo do sljedećega obrata. Isto vrijedi za sve plastične ili prostorne umjetnosti uključujući suvremenu modu. Grad u digitalno doba sjedinjuje generičke objekte i stroj replikacije s kojim sve što jest postaje mogućnost novoga događaja (event). No, nije to linearni grad beskonačnosti vlastita razvitka, već nelinearno polje upisivanja znakova korporativnoga „vlasništva“ u povijesni prostor javnoga ili zajedničkoga odlučivanja naroda (demos) o vlastitoj slobodi kao političkoj sudbini u nadolazećem vremenu. Dokidanjem razlike javnoga i privatnoga nastaju one „čudovišne zone“ što ih Agamben definira zonama nerazlikovnosti između dvije paradigme upravljalaštva (gouvernmentalité) na Zapadu: (1) autoritarni poredak vladavine i (2) demokratske procedure upravljanja. Gradom se više ne upravlja demokratskim procesima deliberacije slobodne i republikanski određene javnosti. Umjesto toga svjedočimo neskrivenome paradoksu da sloboda postaje moć odlučivanja meritokratskih elita oligarhije o preobrazbi javnoga prostora u korporativno „oprostorenje“ (spatializing). Sve postaje intervencija u-prostor. Kada se u nešto intervenira ne očekuje se drugo negoli da se mijenja dijelom ili u cjelini „prostorni plan“. Tko, dakle, odlučuje o tipu intervencije zadržava pravo na uporabu moći za sebe i svoje klijente. Nema više „bipolarnoga poremećaja“ između povijesnih jezgri i industrijskih predgrađa. Ta je dijalektika središta i rubova napuštena u korist onoga što se na tragu Debordova koncepta „integriranoga spektakla“ američki politolog Benjamin Barber u svjetlu rasprave o Koolhaasovu junkspaceu osmjelio nazvati hibridnim sklopom „malltown square“, trgom u trgovačkome centru. Sužavanje prostora trga bez kojeg nema Sokrata i filozofije kao javnoga raspravljanja o svijetu i gradu na estetsko-potrošačku funkciju suvremenoga čovjeka predstavlja kraj reprezentacije arhitekture kao takve. Ne treba, dakako, prolijevati suze za historicizmom bez povijesti ako smo već odavno stupili u jednolike prostore „zoniranja“ i „brandiranja“ našeg fluidnoga identiteta. Ali, treba jasno iskazati prezir i bijes spram srozavanja demokratske baštine Zapada. Od polisa, cityja i metropolisa dospjeli smo do korporativne bezličnosti nemjesta, neprostora i nelagode s biti ljudske egzistencije „danas“. Arhitekt je već krajem 19. stoljeća na početku ere industrijaliziranja postao više urbani planer, a manje graditelj velebnih zdanja. Europu uistinu progone sablasti povijesnoga nasljeđa. Čine to sve više u intervalima u kojima se prodor razornoga duha potrošaštva sjedinjuje s duhom trgovaca. A njima nije dovoljno to što se bogate do nečuvenih razmjera bezočnosti. Oni još k tome teže postati estetskim i političkim reformatorima novoga doba. Arhitektura koja odgovara tom ne-duhu, da uporabimo izraz najvećeg kritičara moderne arhitekture i Beča kao kič-grada historicizma, Hermanna Brocha, pisca trilogije Mjesečari (Die Sclafwandler) iz 1930. godine u kojem se nalaze umetnuti eseji o arhitekturi i modernosti, zacijelo se ne može jedino svesti na jeftino zadovoljstvo i praznu uzvišenost. No, problem je u tome što u odsutnosti povijesti nastaju projekti izmaštane, sanjane ili konstruirane „historije“ kao nadomjeska ili simulakruma Realnoga. Zato nam građevine više nisu ružne u odnosu na ljepotu renesansne i barokne gradnje. One su naprosto fascinantno dosadne. U estetskoj svetkovini narcizma za masovni puk nema više dubine niti smisla. Površine i dvostruki rezovi, blokovi i betonske petlje, sintetski materijali za sintetsko doba generičkih objekata koji stvarno ne postoje – eto arhitektonskih pojmova koji to uistinu i nisu. Vratiti se Sitteovu obzirnome nauku o „umjetničkoj gradogradnji“ koja poštuje povijest i trgovima podaruje mjesto ljudskoga susreta pod zvijezdama nemoguće je poslanstvo. Ako je Europa prestala biti nadahnućem za povijest ideja nakon dva svjetska rata, onda je zanimljivo da su njezini najveći arhitekti razasuti danas sveudilj globaliziranoga svijeta. Učiti od Manhattana ne znači od prostora korporativne elite praviti koncept za nadolazeće razdoblje apsolutne konstrukcije tehnosfere. U pravu je Bernhard Lagner kada tvrdi da od „planerskog racionalizma odvojena mjesta, posredovan masovnim turizmom 20. stoljeća nastaje event, neautentična, zakonima kulturnog konzuma podložna pozornica turističkog doživljavanja.“ (Bernhard Langer, „Umjetnička izgradnja grada vs. junkspace“, Europski glasnik, br. 15/2010., str. 687. S njemačkoga preveo: Boris Perić) Spor između povijesnoga nasljeđa i tehnološkoga napretka u arhitekturi naposljetku kao da se nastavlja svagda iznova u novome okružju i kontekstu društveno-kulturnih krajolika. Ako je, naime, autentičnost gradnje i planiranja prostora stavljena na kušnju pred izazovima zahtjeva za ubrzanjem investiranja bez obzira na dugoročne posljedice rizika koje nosi sa sobom mahnitost „napretka“, onda je isto tako neprijeporno da se širenju globalnih generičkih gradova ne nazire kraj. Rem Koolhaas je u tome vidio apokaliptički zov propasti arhitekture klasičnoga nadahnuća i prekrižio svaku nostalgiju za poviješću. Znamo ipak da je to nemoguć pothvat. Povijest se vraća nepredvidljivim događajima povratka izvorima (religiji, tradiciji, kulturi). Što preostaje od svega toga jest morbidni užitak doživljaja ruševina u srcu grada, onih ruševina nad kojima je svoje skice grada kao umjetničkoga djela ostavio Piranesi, a koje je u jednoj od najinventivnijih knjiga o suvremenoj arhitekturi oživio Manfredo Tafuri u djelu Sfera i labirint: Avangarde i arhitektura od Piranesija do 1970-ih ( La sfera e it labirinto: Avanguardie e architettura da Piranesi agi anni ’70) iz 1980. godine. Ruševine ponad dubinskih slojeva zemlje svjedoče o tome da se arhitektura urušava pred nezadrživim prodorom neljudskoga u materijalizirane forme ništavila. Nije tu riječ tek o nekontroliranome bujanju gradova, nego ponajprije o nemogućnosti bilo kakve sustavne kontrole nad procesima globalizirane ekonomije-svijeta. Dok je još modernost bila u svojim utopijskim zanosima čista industrija volje za moć u osvajanju planete mobilizacijski ustrojenim pogonom u kojem je arhitektura bila predvodnicom duha serijalnosti i kolektivne želje za društvenim promjenama, doba junkspacea ne trpi više nikakve velike obrate osim preobrazbe gradnje u doba bez povijesti. Ruševine iz prethodnih epoha imale su od Piranesija do avangarde mistični zov dubina vremena iz kojeg se rađala nova arhitektura blistavih gradova. Čemu danas uopće još služe drevne i novije ruševine? Gotovo ničemu osim učinka ekstatične radosti za arheologe i ljubitelje starina te neviđene muke „racionalnih planera“ ionako već posve kaotičnih gradova bili oni fraktalni ili generički što učiniti s tom „nepotrebnom prtljagom“ daleke ili bliže prošlosti na čijim trulim temeljima stojimo na platformama od struna. Nitko to nije bolje iskazao od pjesnika Fernanda Pessoe u Knjizi nemira: „Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke. […] Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kad se sjećamo, ona postaja sadašnjost, a to nije i ne može biti – besmisao, ljubavi moja, besmisao. […] Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.“(Fernando Pessoa, Knjiga nemira: Sastavio Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu, Konzor, Zagreb, 2001., fr. 330. i fr. 451. S portugalskoga prevela: Tatjana Tarbuk) Ruševine se talože na podignutim razinama krhkih gradova naših snova, u carstvu trauma, gdje ništa više nije Realno osim konstrukcija generičkih objekata s kojima iščezavamo u ništavilo. Gradovi su posljednje zone stvaralačke tlapnje. Te čudovišne granice u-prostoru koji se gubi iz dana u dan i postaje ljepljivim poput sluza paukove mreže. Što je preostalo od arhitekture? Ruševine i snovi… samo puste ruševine i snovi bez prostora nakon što je povijest prestala biti oblikovnim kaosom i zaledila se u kocke i spirale prazne beskonačnosti. Samo još to.

April 15, 2024
O paradoksu sanjarenja

O paradoksu sanjarenja

Postoje ugođaji koji stvaraju divna raspoloženja u spokojstvu. Kad gledamo u suton zavaljeni na nekoj klupi na obali udaljenu pučinu s morem koje se svjetluca trenutak prije usahnuća. Palme se njišu na laganome maestralu. Možda smo na Visu ili Lastovu. Pale se diskretno lampe s kandelabra, brodovi se ljuljuškaju na valovlju u luci. Sve je gotovo filmski stopljeno s trenutkom koji spaja svevremenost i trajanje onog časa vedrine kad intuicija hvata svojim zrakama unutarnji krajolik duše s paukom u mreži i prašinom na dlanu. U filozofiji suvremenosti ovo je uistinu uspio dočarati Gaston Bachelard u Poetici sanjarije. Ono što je prisutno u sjećanju na trenutke vlastita kairosa neprestano se iznova vraća ne u snovima, već u sanjarenju. No, sanjarenje svagda potrebuje skladno ozračje neba i zemlje. Nikakve oluje i vihore, snjegove i vijavice. Razlog je u tome što je sanjarenje ovjekovječenje sreće kojoj se nadamo i koja nam se ukazuje kroz sjene škura na zidovima u praskozorje kad rađa se ono novo, blistavo u svojoj otvorenosti. Ništa od toga ne postoji bez poezije. Posve je svejedno je li ono poetsko iskazano slikom u filmu, fotografiji, je li posvjedočeno glazbenom sonatom ili šutnjom, važno je samo da iz tijela struji ljepota osluškivanja onog nadolazećega koje se nastoji odgoditi što je više moguće. Paradoks je sanjarenja stoga u odgodi zgode ove savršene ljepote trenutka. Umjesto onog stanja kad se trenutak želi zauvijek zadržati u trajanju o čemu Goethe kaže ‘Zaustavi se, tako si lijep!’, ovdje vrijedi suprotno: ‘Nikad ne dođi, zauvijek ostani u iščekivanju!’ Sanjarenje pripada biti poezije zbog toga što omogućuje čovjeku užitak u ugođaju stapanja duše s krajolikom apsolutne ljepote. Kad padne noć na obali Visa ili Lastova, kad se svjetiljke uz palme okreću spram pučine i kad dolazi polako i sigurno Ponoć, onda je pjesma talijanskoga suvremenog pjesnika Marcella Landija, u sjajnome prijevodu Mladena Machieda, ono sušto savršenstvo nakon čega treba dugo i spokojno utonuti u posvemašnje zamuknuće. I utrnuti svoj ‘plamen voštanice’ u samotnoj kući. LJUBAV (Amore) Zašto mi pjevaju predgrađa i naliči nam patnja večeri? Jer noć si i crvena enigma, Neris! Moj život proigran u nesporazumima ima stijeg danas koji kao da podešava tvom licu radost, Neris, da osjećam se Bogom . . .

April 14, 2024
Ideologija kao pitanje fiziologije

Ideologija kao pitanje fiziologije

Psihologiju preobraćenika ponajbolje je ocrtao Cioran u jednome fragmentu. On govori da je uzaludna sva ta operacija duhovne preobrazbe iz jednog sustava militantnoga mišljenja u drugu ideologiju, jer preobraćenik zadržava istu gorljivu opsjednutost mržnjom i bijesom na Drugoga kao neprijatelja. Jučer lovac na vještice, danas službeni partijski inkvizitor, sutra ideologijski egzekutor u ime nove Istine objavljenog kraja povijesti. Zašto je psihologija preobraćenika tako predvidljivo dosadna? Zato što iza mržnje spram Drugoga leži strah od njegove nadmoći kao osobe i pojedinca. Preobraćenicima stoga uvijek treba zaštita Oca-Zakona u liku Nacije, Rase, Države, Čovječanstva. Nitko od njih nema smisla za humor jer su misaono prazni i tupi kao jezuitski kanon samokažnjavanja. Groucho Marx u jednom skeču u filmu uvjerava nekog tipa na sljedeći način. ‒ Ovo su, dakle, moji principi, i spreman sam ih braniti do posljednje kapi Vaše krvi. Ako Vam se ne sviđaju, imam ja i druge. No, Groucho je anarhoidni cinik, a to nije podobno za uzor novoj mladeži. Živimo u doba kad logika preobraćenika iz ex-ideologije u novu, poput dogmatskoga komunizma u klero-nacionalizam i ekstremni post-fašizam, postaje toliko besmisleno dosadna i zato je upravo opasnost sve veća. Dolaze nove generacije ispranih mozgova odgojenih na fake-news i povijesnome revizionizmu u kratkim tečajevima negacije zla fašizma s opskurnih portala. Istina postaje laž, a laž istina i zato su preobraćenici uvijek u prvim medijskim redovima na barikadama Kulturkampfa. Ono što je najgore u svemu tome što podsjećanje na njihovu nedavnu prošlost kad su žarili i palili s drugim barjacima i prijetili Drugima u ime nasilnoga kozmopolitizma uistinu ne znači ništa osim misaone nemoći onog tko preobraćenika podsjeća na ono što je sada nečuveni tabu. Uzalud. Preobraćenik je najopasniji upravo tada kad se ‘pere’ od krvi i blata svoje mračne prošlosti. Kralj svih takvih psiho-narcističkih egzekutora bio je dominikanski redovnik iz Aville, španjolski inkvizitor Tomaso de Torquemada, Židov, koji se prevjerio u mladosti na katoličanstvo i u službi kraljice Isabele do konca 15. stoljeća poslao na lomaču preko 25 000 tzv. heretika i vještica, Židova, Maura i Drugih. Problem psihologije preobraćenika jest problem nemoći svakog oblika ciničke svijesti, kako je to promislio Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma. Razlog je takojednostavan. Naime, preobraćenik u pravilu, osim iznimke, slijedi mahnito smjer vladavine religiozno-političke moći kojem služi dok se na vidiku ne pojavi nova ideologija s jasnim znakovima smjene vlasti. Nema, dakle, nikakvog izgleda govoriti o kritici ideologije kao lažne svijesti, već samo o kritici Moći koja prethodi svijesti. Znao je to najbolje Dostojevski u Braći Karamazovima. Sjetimo se, nakon smrti starca Zosime mladi Aljoša sav u mukama i duhovnome jadu i kušnji dolazi u birtiju kod cinika, svojeg brata Ivana i povjeri mu se da je strašno iskustvo to da tijelo sveca, kako ga Aljoša doživljava, tako užasno smrdi na odru. Sjetimo se, Ivan odgovara ovako. ‒ Preobraćenici smrde. Pitanje kritike ideologije oduvijek je bilo fiziologijsko pitanje.

April 13, 2024
Republika sunca i njezine strasti

Republika sunca i njezine strasti

Veliki europski moralisti su Francuzi poput Montaignea, La Rouchefoucaulda i Pascala. To je samorazumljivo. Imali su uvijek ispred sebe Svetu Materu Crkvu katoličku kao ostatak spokojne onostranosti. Imali su ‘kraljeve Sunca’ i aristokraciju sa zlatnim escajgom. Naučili su jesti sa žlicom i vilicom za umjetnički izrezbarenim stolom, brisati se finim ubrusima i ne podrigivati prostački. Kako svjedoči Norbert Elias u knjizi O procesu civiliziranja nastanak bontona značio je uspostavljanje francuskih pravila obuzdavanja divljaštva za stolom kao i početak univerzalne misije građanstva kao kanona moralne i tjelesne ljepote Čovjeka. Englezi su, pak, kao izumitelji liberalizma i političke ekonomije prihvatili protestantsku religiju kao svoju državnu političku teologiju koja im je jamčila pravo na privatnost i izravno nemiješanje u državne poslove. Kad čitamo Hobbesa i njegove spise o konfliktnim strastima u odnosu spram Levijatana kao državne oganizacije Moći na zemlji, sve je prožeto mistikom racionalnoga empirizma. Moral je svagda pitanje odluke i koristi za individuuma, nikad ono što pripada kodificiranim zabranama koje donosi Bog u formi ćudorednosti feudalnoga društva. Francuzi se s pomoću moralizma prije Revolucije 1789. oslobađaju svoje političke stege i prešutnog saveza s onim oblikom kršćanskoga ‘drilla’ koji je dobio naziv jansenizma i postao tako navlastiti način pokoravanja i institucionaliziranja ‘duše’ koja žudi za slobodom. Ono što je učinio Foucault sa svojom genealogijom patoloških oblika nadzora i kažnjavanja kroz povijest, a što je unutarnji pokretač političke emancipacije Victor Hugovih Jadnika, moguće je bilo samo u Francuskoj, ne i u Engleskoj. Zašto? Zato što su Englezi kao kolonijalni Levijatan vjerovali u građansko i privatno pravo osobe, pa makar bila i u okovima i s ruba društva, dok su Francuzi vjerovali u jansenističkoga Boga i upravljaštvo (gouvernementalité) svoje nacije-države, fr. etat-nation. Revolucija je otuda stvar oslobađanja zatvora i tvrđave, a ne kao u ustavnoj monarhiji Velike Britanije stvar srdačnoga sporazuma kapitalizma i krune. Nasilje nužno mora umjesto moralizma postati politički diskurs permanentnog građanskoga rata i emancipacije kao u spisima Badioua i Rancièrea. Do danas sve ostaje isto. Englezi kad štrajkaju oni žele uvijek nešto konkretno, utilitarno, veće plaće, manje nasilja na ulicama, pristojnu državu koja ne krade, manje loše javno zdravstvo i školstvo negoli što je sada. Francuzi na ulicama pale i žare, a ono što zahtijevaju je uvijek više od ničega i manje od nečega, jer žele kao i njihovi prethodnici 1789. i na barikadama iz Jadnika ono apsolutno i uzvišeno ‒ revoluciju. Što se pod tim podrazumijeva ako ne drukčiji ustroj države i upravljaštva, dakle, birokracije. Za Engleze je kao i za sve postkolonijalne anglosaksonce u SAD-u, Australiji i Novome Zelandu revolucija ‘konzervativna’ riječ. Bila je nužna da bi protestantske zajednice stvorile demokratsku republiku u Americi koja se uspostavila u 20. stoljeću kao Rimsko carstvo s engleskim jezikom i koja je jedino mjesto na svijetu gdje postoji religiozni fundamentalizam s rigidnim moralizmom kao svojim referencijalnim okvirom. Paradoks je da je najveći teoretičar američke demokracije jedan propali francuski aristokrat, moralist Alexis de Tocqueville. Zašto je moralizam izričito francuska stvar, iako su jedino Francuzi politički Europu i Ameriku uzdignuli do metafizičkoga načela slobode, da to kažemo kantovski? E, sada ću reći nešto stvarno ludo. Sjetite se, za Kanta je pitanje moralnoga zakona pitanje vladavine uma u granicama kozmopolitskoga poretka. Djelovati iz načela slobode znači djelovati autonomno kao moralni subjekt, jer um razlikuje čovjeka od divljaštva i bestijalnosti pada u prirodno stanje. Francuski moralisti uzdižu načelo civiliziranosti i slobode čovjeka kao moralni imperativ. Imao je pravo Tocqueville kad je zahtjev za ispunjenjem ciljeva demokracije za sve smatrao moralnom zadaćom boljitka modernosti nad starim feudalnim svijetom. Sjetite se sada i ovog užasa i nečuvenog čina posvemašnje reakcionarnosti novog poretka francuskih revolucionara koji su sebe proglasili narodom. Naime, iz kazamata ancien régimea oslobođeni su svi politički uznici antirojalisti, lopovi, ubojice, lunatici. Samo netko nije. Tko drugi negoli markiz de Sade. Čudovišno prazno mjesto tzv. uzvišenosti Revolucije od samoga početka je strah od tijela i njegova totalna apoteoza. Moral prolazi kroz rupe-u-bitku, da to kažemo ovako ironično sartrovski. Nije stoga začudno zašto je Lacanov tekst Kant avec Sade ključ za razumijevanje subverzije čitavog liberalno-demokratskoga poretka tzv. Realnoga u biti kapitalizma. Uzvišenost kao zazornost, moralizam kao pornografizam, profit kao negativni jouissance, Revolucija kao tabu u samoj biti transgresije. Što bi bilo da je veliki pervertit i pisac Filozofije u budoaru oslobođen iz Bastille s onom družbom pseudo-subverzivaca i društvenoga šljama kojeg svaki novi poredak obožava baš kao i iskusne čuvare zatvora iz ancien régimea? Francuska bi postala ‘normalna’ i ‘dosadna’ stara demokracija i jadnici s barikada bi ubrzo svi postali rojalisti i reakcionari, a Joseph de Maistre važniji od Rousseaua i enciklopedista. Strah od zazornosti Kralja erosa spasio je tako Republiku od pada u vlastiti moralistički bezdan. Allons enfants…

April 12, 2024
„Pamćenje je strašnije od svakog zaborava“

„Pamćenje je strašnije od svakog zaborava“

Dragi Filipe David, Nadam se da ste dobro i da Vas zdravlje služi, te da uspijevate i pisati ono što ste si zacrtali da ćete u skorije vrijeme objaviti. Šaljem Vam pdf verziju Europskog glasnika br. 27/2022. godine, u kojoj je opsežna i raznovrsna hrestomatija tekstova o ruskom osvajačkome ratu u Ukrajini, ali i čitav niz tekstova velikih pisaca, filozofa, povjesničara kulture i politologa o genezi ovog čudovišnoga zla, od Victora Ugoa do Alaina Besançona i mnogih drugih. Upoznali smo se još mnogo prije no što sam Vas zajedno s Mirkom Kovačem pozvao da budete moj gost na tribini ‘Kultura dijaloga’ 2000. godine u Ivanić-Gradu, gdje smo govorili u prepunoj maloj dvorani Doma kulture o knjizi pisama, prepisci između Vas i Mirka koju je objavio nažalost pokojni Predrag Lucić u ediciji Feral Tribune. Pisao sam u riječkome Novome listu o Vašoj knjizi političkih eseja Jesmo li čudovišta iz 1990-ih godina objavljenim u Bosanskoj knjizi u Sarajevu 1997. godine kod urednika Gavrila Grahovca o zloduhu palanačke Srbije i Miloševićevu režimu ratova i laži, u kojoj ste na briljantan način u duhu angažirane esejistike prokazali ulogu nacionalističke srpske inteligencije u genocidu i razaranju Vukovara i Srebrenice. Uz Kovačeve tekstove o tome i Vaše, nesumnjivo je da moja privrženost pripada također i Radomiru Konstantinoviću, čija djela izdavačka kuća Litteris Dražena Katunarića objavljuje u Hrvatskoj, a nedavno je izašla i knjiga eseja Duh umetnosti, koju su priredili Milica Konstantinović i Milorad Belančić. Ono što je na neki način konstanta suočenja s metamorfozama zla u 21. stoljeću pronalazi se u Vašim proznim djelima počevši od remek-djela Princ vatre – priče o okultnom, kojeg upravo po tko zna koji put iznova čitam u izdanju BIGZ-a, Beograd, 1987. godine, pa do potresnoga romana Kuća sećanja i zaborava, Laguna, Beograd, 2015., koji je dobio uglednu NIN-ovu nagradu i doista je jedno od najznačajnijih djela novije srpske književnosti. Ovu ste mi knjigu poslali na moju kućnu adresu s lijepom posvetom i datumom 17. 7. 2017. u Beogradu. Zašto je Princ vatre okultno pretkazanje nadolazećega raspada smislenog svijeta? Čini mi se da je razlog u tome što na naizgled paradoksalan način spaja nespojivo, naime motive parapsihologije i književne fantastike iz svijeta židovske mistike. Taj je svijet zatvoreni prostor priča i kazivanja o narodu koji se nastoji očuvati od sukcesivnoga kruga zla tijekom povijesti upravo onime što je najkrhkije, a to je sjećanje na izvore nastanka i svijest o mesijanskome događaju spasa u nadolazećoj budućnosti. Sve ono što je na tako misaono prodoran način iskazano u mistici Gershoma Scholema i u filozofsko-književnim esejima Waltera Benjamina utkano je i u Vaš književni imaginarij. Uz neizbježan dodatak, da je Princ vatre ezoterično i okultno tkanje jezika koji spaja europski romantizam i židovsku mistiku. Kad je knjiga izašla, bila je posve drukčije osmišljena od mnoštva drugih književnih djela, gotovo apartna i kao da nije imala nikakve veze s bučnim prodorom angažirane literature ili ludičkoga postmodernizma bizarno-ekscentrične proze Basarine Fame o biciklistima. Uživao sam u Vašem kazivanju na rubu neiskazivosti, preciznosti jasne rečenice iz koje struji mogućnost da se sama stvarnost otčitava kao sa slika Chagallovih prizora iz židovskih ukrajinskih sela, kao fantastični svijet kojemu prijeti potpuno uništenje i zatiranje svakog traga u vremenu totalnoga ludila. Apokaliptička okultna priča naslovljena „Lice anđela“ u kojoj se govori o ubilačkome upadu Kozaka 1827. godine u židovsko selo nakon što je ruski car Nikolaj za svoje židovske podanike uveo obvezu služenja vojnog roka od 25 godina, pripovijeda o anđeoskoj djeci, nazvanoj maločim. Priča je strahotna, jer je alegorijski i simbolički izvedena kao lutanje između ovostranosti i onostranosti u vihoru užasa kojem nema kraja. Kao što nema ni etički čiste duše u ovom strašnome svijetu, te se anđeo-dijete na kraju priče suočava s kaznom Arhanđela Gabrijela koji mu kao neznanac u gostionici negdje u zabačenim predjelima Turske zapovjedno kaže. Maloč, suđeno ti je da postaneš demon! Dragi Filipe, ove godine koje su prohujale u intervalima obične životne radosti, stvaralačkoj vrtoglavici i bezdanu ratnih pustošenja, ostaju u sjećanju i u knjigama. U romanu Kuća sećanja i zaborava na jednom mjestu stoji i ovo. Pamćenje je strašnije od svakog zaborava. Čini se da je to bio razlog zašto je filozof i muzikolog Vladimir Jankélévitch u knjizi Oprost naposljetku prihvatio da je nemoguće u ovoj kulturi zaborava koju pokušavaju otrgnuti od ravnodušnosti spram povijesnoga užasa pisci poput W.G. Sebalda, kao i Vi svojim romanima i pripovijestima, očekivati da će žrtve oprostiti krvnicima, ali da će upravo taj toliko prokazani zaborav postati medij normalizacije odnosa između nekoć zaraćenih strana. Jankélévitch je nakon Holokausta najradikalnije uopće u 20. stoljeću od svih židovskih intelektualaca njemačku kulturu otpisao kao jedan od najvažnijih izvora svojeg identiteta, uz naravno francuski i židovski. Bilo je to uistinu ekscesno samorazumijevanje čina da su Nijemci odgovorni za istrebljenje Židova u nacističkim logorima smrti. No, kako vrijeme leti, postaje toliko nedohvatljivo da se čini kako će od silnog ubrzanja sve uskoro postati grobljem digitalnoga zaborava, tako se i ono što nazivamo postmemorijom, a riječ je o svjedočenju u doba arhiva i muzealiziranih datoteka o žrtvama, pokazuje poput Alberta Vajsa, lika iz Vašeg romana koji mnogo godina poslije u New Yorku promatra prizore iz stradanja vlastitih roditelja u ratnome vihoru. Gotovo da ne postoji više alternativa je li protiv užasa iz prošlosti bolje svjedočiti stalnim sjećanjem na počinjeno zlo ili je mudrije šutjeti i pokušati zaboraviti tamnu rijeku povijesti. Sjećanje, međutim, nije u moći ljudskoga stroja mišljenja. Ono se pojavljuje kao šok u suočenju s traumom i to onda kad to najmanje očekujemo. Dovoljno je da osjetimo neki opojni miris iz djetinjstva koji nas kao i Prousta odvede do sinestezije paklenih impresija i protiv toga teško da se može učiniti bilo što smisleno. Sjećanje je buđenje čudovišta iz arhetipa naše nikad prevladane prošlosti. Tome usuprot, pamćenje je svjesna artikulacija ideje da ono što Freud naziva superEgom može nadzirati čitavu povijest kao dispozitiv moći s pomoću arhiva, biblioteka, muzeja, kinoteka i videoteka, a danas zahvaljujući onome što u svojim filozofijskim studijama nazivam tehnosferom. Ovdje više nema ništa ljudsko-suviše-ljudsko, i to je ono što nadilazi svaki oblik otpora selektivnome sjećanju. Da, umjesto toga, imamo propagandnu mašineriju novih autoritarnih država, a Putinova je Rusija u tome predvodnik onoga što nazivam selektivnim zaboravom. To je ono najčudovišnije. Sustavno se zaboravlja da je najveći umjetnik ruske avangarde Kazimir Maljevič bio Ukrajinac, a da je predsjednik Ukrajine Zelenski židovskoga podrijetla, da su mu bližnji bili žrtve nacističkih pogroma. Strategija selektivnoga zaborava rezultat je totalne manipulacije s arhiviranjem i vizualiziranjem povijesti. Kao što je nekoć iz sovjetske enciklopedije bio cenzurian i uklonjen lik Trockoga sa zajedničke fotografije sa Staljinom i drugovima, tako se još učinkovitije danas mijenja identitet nekoga u virtualnim sferama komunikacije. Ništa nije izgubljeno poput pronađenih Kumranskih rukopisa u špiljama oko Mrtvoga mora. Jedino što zauvijek iščezava jest vrijeme kao kairos duhovnoga prijateljstva i zajedničke radosti u stvaranju koju utvaramo da možemo spasiti svjedočenjem o moći knjiga i onime što posthumanizam ravnodušno zahtijeva u zamjenu za besmrtnost. Što? Ovaj život ovdje, prepun užitka i boli, čudesan u svojoj jednostavnosti. Umjesto njega, dolazi metamorfoza okultnoga u tehnološku singularnost, kojeg se poput slikara Gabrijela iz romana Mirka Kovača Kristalne rešetke, a znamo da je to bio nedavno preminuli zagrebački egzilant, kršćanski milenarist i ezoterik Miro Glavurtić, utemeljitelj Mediale, valja možda plašiti jer je nadolazeća budućnost ona koja dolazi u znaku distopije, dok je prošlost ionako već odavno iščezla. Nadam se da će Vam novi broj Europskog glasnika pričinjati zadovoljstvo i da ćemo i nadalje ostati iako udaljeni, posve blizu onome što je najbitnije uopće ‒ iskustvu zajedništva u čitanju i pisanju. Lijepo to kaže sv. Augustin: Sedes anima est in memoria. Vaš Žarko

April 11, 2024
Heretik iz jezika

Heretik iz jezika

1. Ponekad se kroz karizmatsku osobnost nekog pisca prenose ideje iz drugih svjetova teksta. Pisca tako podvrgavaju operaciji „uskrsnuća“ ne baš toliko zbog njegovih ideja i veličajnih spisa, već zbog potrebe da se s njim i preko njega ─ alegorijski, simbolički, metaforično, aluzivno ─ zapodjene drugi oblik dijaloga s vremenom negoli što je jednosmjerna i površinska dijagnoza da je upravo „ovo“ vrijeme nesklono pojavi velikih pjesnika i mislioca. U hrvatskome slučaju pisac preko kojeg su se vodili takvi dijalozi i odapinjale kritičke strelice uvijek je bio, i čini se da će i ostati, Antun Gustav Matoš. Na njegovu se grobu Antun Šoljan oprostio od svih užasa socijalističkoga režima. Ni naš subverzivni klasik, Radovan Ivšić, posljednji nadrealistički svjetionik slobode kao eksplozije riječi, koji je periodično dolazio do središta književne javnosti kao netko posve Drugi i poput stranca, bez državno-partijskih odličja i robovanja prolaznoj slavi, nije odolio da Matoša ne podvrgne vlastitome skalpelu produktivnoga kaosa. U pjesmi začudno izravnoga tona Pozdravljam te A.G.M., što za Ivšića kao suptilnoga pjesnika ljubavi u okrilju nadrealističkoga kanona nije uobičajeno,tekst poprima oblik diskursa manifesta. Izvorno je napisan na francuskome jeziku za simpozij o Matošu na Sorboni 1984. godine. Pjesnik tako izrijekom kaže: „Govorio si: „Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara? Dan bez noći, život bez sna. Sanjajmo, dakle!“ Govorio si također: „Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek!“ ─ Dobro si poznavao boju slobode.“ (Radovan Ivšić, U nepovrat, GZH, Zagreb, 1990., str. 118-122.) Ako se za Ivšića može sažeti bit njegova književnoga djelovanja od prve zabranjene poeme Narcis, koja je toliko ozlojedila krv i pastorale Pavelićeva ustaškoga režima da je mladoga pisca stavio na indeks zbog toga što je nadrealističkom „ludorijom jezika“ provocirao simboličke stupove U-totalitarizma čak i više od Krležina Antibarbarusa, a o čemu je Stanko Lasić mjerodavno progovorio u svojoj monumentalnoj Krležologiji, onda je zacijelo u pravu Dalibor Foretić kada ustvrđuje da je Radovan Ivšić svojevrsno književno čudo, poput Rimbauda, jer nikoga nije oponašao. U tom izdvojenom i nesvodljivu položaju Ivšić je ostao do kraja života. Njegov pjesnički glas i dramsko pismo bez uzora je i bez sljedbenika u hrvatskoj književnosti. No, ono je takvo od samoga početka, od trenutka nastanka uzbudljive životne i poetičke igre bez kompromisa. U mahnitome vrtlogu vremena sve ono što se književnim mandarinima i ravnodušnim poduzetnicima Teksta čini zastarjelim modelom pobune uz neizbježnu dogmu nadrealizma o snu kao drugome životu, preostaje temeljno pitanje: zar je moguće biti istodobno onirički anđeo i nepokorni heretik jezika? Nitko se više od Ivšića ne može podičiti da je toliko svoj i „svojeglav“. Njegova navastita liričnost diskursa predstavlja u suvremenoj hrvatskoj književnosti začudni spoj naivnosti u iskazu i žestoke geste subverzije logocentričnoga poretka svijeta. Pogledajmo samo kako se ono „naivno“ opredmećuje i utjelovljuje u svojem dvoznačnome znaku apokalipse i balkanskoga folklora. Kralj Gordogan u mahnitome završetku poput krvavoga uzurpatora ubija sve, i lūde i dvorjane. Poput apsolutnog ubojice svijeta iz perspektive vječne samoće diktatora siječe stabla i izgovara ono neiskazivo: caf, caf, caf! Kada zbiljske i imaginarne glave padnu s ramena, Gordogan će nastaviti sjeći trupce. Da, Kralj Gordogan je istinska antipolitička drama o mahnitosti politike uopće. U doba njezina nastanka Ivšić je znao da ustaški grozomorni poredak strahovlašća neće odmijeniti buržoaski liberalizam, a koji su nadrealisti, uostalom, prezirali. No, i on bi bio blagodat prema stegama i utegama socijalizma koji se ustoličio nakon strahota 2. svjetskoga rata na ovim prostorima. 2. Ivšić je dosljedno ostao pisac onkraj svake privrženosti ideologijama. Stoga je zatiranje projekata njegove avangardne, vagabundske kazališne družine 1950-ih godina bio tek formalni povod odlaska u Pariz. Narcis iz podzemnih krajolika jezika i svijesti, majstor ironije i pronositelj subverzivnosti gesta, svoje je pjesništvo usmjerio totalnome projektu snoviđenja i performativne akcije u javnome prostoru s posljednjom nakanom prelaska granica između jezika i slike. Ivšićevo je kazalište izrazito vezano uz izvore tragičkoga svijeta Grka. Bez maski i kaciga svi se njegovi arhetipski likovi ne mogu zamisliti kao žive pojave. Oni su istodobno objekti nekog praiskonskoga kaosa kao i snovite ideje u žudnji za moć, bez obzira u kojem se obličju pojavljivali. Iza maske ne postoji više ni mimika niti gesta onoga nesvjesnoga što se artikulira kao jezik, kako kaže Lacan. Doista, iza maske nema ničega. Svijet sveden na koprene parodirane umjetnosti zrcali umnožene male Gordogane, balkanske i ine izmaštane monstrume, koji se u liku apsolutnoga kralja-ubojice preporađaju i doživljavaju ekstazu proždiranja. Ekstatični jezik mahnitosti vladanja bezobzirno je grozan u svojoj „uzvišenosti“: Otišao je. fff! Što me nije ubio? Gora goru ne ubija. Ni opazio me nije, smrt ga opazila. I ono čudo s njime: hi hi hi, hi hi hi! Što ću sada? fff! Mogu vjetar na uzicu vezati. Ludo, ludo! Ni njega nema. Nema li koga na putu? Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću činiti. fff! Sjetio sam se. Idem u šumu i stablo ću za stablom caf, caf, caf, caf, caf, caf, caf! (Radovan Ivšić, Kralj Gordogan, u: Teatar, NZMH, Zagreb, 1998., str. 122.) Ivšićev dramski jezik obilježava apsolutna sloboda i autonomnost pjesničkoga kazivanja. Spoj s ritualnim postupcima neoavangarde i njezinim maskama i znakovima, preradbom grčkih travestija, dovodi do učinka uzvišenosti i čudovišnosti (Unheimlichkeit). Pritom valja dodati da se u njegovu djelu ne može otkloniti subverzija poretka metafizike profanoga života. Između umjetnosti i života ne postoje oštri rezovi. Štoviše, od života se treba stvoriti jedinstveni umjetnički događaj u svakom trenutku egzistencije. No, bez nepokornosti i nepripadnosti društvenim uzusima građanskoga morala i politike sve se čini uzaludnim. Tako je s Annie le Brun 1968. godine u doba studentskoga pokreta u Latinskoj četvrti u Parizu, kada su studenti predvođeni Danielom Cohn-Benditom danonoćno prosvjedovali na barikadama, napisao nekoliko manifesta protiv bivših nadrealista, fašista i maoista, pristajući unatoč skepse uz ideje „velikog osporavanja“. Značilo je to biti uz „bjesnilo“: Pas des Pasteurs pour cette rage/Ne treba nam Pasteur (ili pastir) za ovo bjesnilo. Bilo je to samo drugo ime za nadrealizam s njegovim metapolitičkim snovima o slobodi. Uostalom, pariški su „revolucionari“ 68′ svoju pobunu ukrasili gotovo tipičnim nadrealističkim sloganom: budimo realni, tražimo nemoguće! Georges Bataille bi rekao u Dnevniku o Nietzscheu da nemoguće zahtijeva da se s njim ide do kraja, baš poput žene. Sve to Ivšića nije priječilo da ne poklekne pred demonskim zovom neoavangarde i da postane grobar vlastitih žudnji za estetizacijom politike poput mnogih drugih. Pjesnik i dramatičar, hrvatski subverzivni klasik, nikad nije pristajao izazivati misaonom energijom. I kada je za poraz modernoga pjesništva okrivio akademizam i profesore sa sveučilišta na Zagrebačkim književnim razgovorima 1998. godine, nije to bilo razočaranje i puki hir čovjeka koji nikad nije vjerovao u sveučilišta kao oaze slobode. Radilo se o prosvjedu protiv okoštale tradicije mišljenja. A ona pjesništvu nije podarila ništa više osim katkad ispraznoga sveznadarskoga manirizma uz figuru poete ductusa. Ivšić se iznova usudio prvi izreći heretičku misao. Živost se duha ne uči u seminarima. Takav je duh izvan enciklopedizma. Ako je njegova pretpostavka sloboda, onda je njegova glavna postavka da je san i rastrojstvo osjetila put u kraljevstvo čiste duše. Živost duha i nesputanost duše žive od zraka i daha. Tako je Radovan Ivšić još u mladosti u drami Daha simbolički navijestio onirički svjetonazor i ideju vlastita pjesništva. Ova eterična estetika slobode nema ništa s dadaističkim razaranjem jezika u ime iskonske tjelesnosti govora. Nije li uistinu Ivšićev izdvojeni položaj u cjelini sve više prihvatljiv nadolazećem naraštaju negoli kad je pisao svoje stihove o Narcisu, Toyen, dahu i uzdasima? Ivšić je čarobnjak riječi u svođenju na njihova elementarna značenja. Čini se da je to razlogom zašto je jezik za njega posvećeno mjesto kazališta. To je eksplozija jezika u svim smjerovima. Poseban status koji jezik ima u nadrealističkoj praksi pisanja već je višekratno protumačeno. No, kada se govori o nadrealističkome mitu u okviru kojeg je i Ivšićevo djelo uklopljeno u novome horizontu značenja, valja imati na umu upozorenje o „izrođivanju“ iskonskih nagnuća tog avangardnoga pokreta. O tome ponajbolje svjedoči njegov utemeljitelj André Breton. „Danas je opće poznato da se nadrealizam kao organizirani pokret iznjedrio unutar zahvata velikih razmjera koji se ticao jezika. Stoga nije na odmet opetovati da plodovi jezična ili slikovna automatizma, koje je na samom početku istaknuo, u duhu svojih tvoraca nisu odgovarali nikakvom estetskom kriteriju. Čim je kod nekih od njih taština takvu kriteriju dopustila da se ugnijezdi ─ što nije trebalo dugo čekati ─ zahvat se izopačio, a vrhunac je bio gubitak stanja milosti koje ga je prvotno omogućilo. (André Breton, „O nadrealizmu u njegovim živim djelima“, Europski glasnik, br. 4/1999., str. 819. S francuskoga prevela Vlatka Valentić.) Ako će, dakle, nešto snažno i duhu vremena nepokorno preživjeti od razasute baštine nadrealizma u književnome poretku koji poput ništavila zjapi pred nama, onda će to očigledno biti razigrana proizvodnja jezične raskoši. Posrijedi je ona vrsta igre što nadilazi sve zamislive estetske i etičke kanone. Slikarstvo ovdje može biti spokojno. Jer, Miró, kao autor izvorne litografije uz Ivšićevu pjesmu Mavena iz 1960. godine, Dalí i Picasso neprestano privlače gledatelje dobro ugođena oka. Za čitatelje Nizana, Eluarda, Bosqueta, uz iznimku Bretona, to ne bismo baš mogli reći. Nadrealizam je kao i svaki avangardni pokret u 20. stoljeću bio odveć samorazaralački da bi od vlastite dogme načinio blistavi dragulj u kruni. Ono što preživljava jest samo jaka misao: ideja da je sloboda u svojem apsolutnome zahtjevu jezičnoga kaosa izvor umjetničke istine. Zato je Ivšićevo čitanje A.G. Matoša moguće sagledati kao vlastiti odraz u zrcalu iz kojeg se naziru obrisi nadrealističkoga „svetoga trojstva“ ─ sna, slobode i rastrojstva osjetila. Radovan Ivšić kao radikalni nadrealist nije se odricao temeljnih ideja ovoga pokreta i kad je sve krenulo nizbrdo. Alkemiju slobode koja prethodi književnosti mnogi nisu mogli razumjeti čak ni kada je u slavnome razdoblju vladavine kultnoga Gordogana zagrebačkim ITD-om sve smjeralo rasprsnuću boja, svetkovini maski i animističkih tonova „divlje duše“. Njegov radikalni stav osporavanja značio je ipak nešto krajnje „ne-suvremeno“ u odnosu na trend rastuće performativnosti kazališnoga jezika. Što? Ništa drugo negoli da kazalište nije želio oslobodti govora/jezika da bi dao prostor vjekovne potlačenome tijelu kao što je to bila Artaudov put kritike metafizike Zapada. Već od samoga početka to je bilo prisutno u dramama Daha, Sunčani grad, Vojnik pobjednik. Vrhunac se doseže u poetskome kazalištu apokaliptičke vizije svijeta s povratkom onome iskonskome, šamanskome karakteru jezika. U Ivšićevoj drami Aiaxaia u režiji Vlade Habuneka 1983. godine na pozornici HNK-a u Zagrebu susrećemo se s tajnom stvaranja i moći riječi. Nije li, uostalom, sâm Ivšić na pitanje o smislu Kralja Gordogana izravno odgovorio u jednom programatskome razgovoru: „Napisao sam je 1943. godine u najgore vrijeme. Ona je napisana jezikom narodne poezije, a vezana je cijelim našim balkanskim folklorom…Sto stvari ima u tom imenu. S jedne strane ima ima Engleza Gordogana Craiga kojega sam volio, jer je obnovio moderni teatar. Zatim Gorboduc, jedna od prvih engleskih tragedija, pa piće Gordon’s gin, pa riječ gord, pa Gorgona…Grupa suglasnika grg nalazi se u mnogim indoeuropskim jezicima, gdje je vezana za značenja gutanja, proždiranja, potonuća.“(Radovan Ivšić, U nepovrat, GZH, Zagreb, 1990., str. 83.) U suvremenome hrvatskome pjesništvu više nema heretika iz unutarnjega poriva slobode. Pjesništvo, kao ni književnost uopće, nema nikakvo drugo poslanstvo osim vlastite preobrazbe u užitak sâme tekstualnosti. Sve su to tek apokaliptičke inačice već zastarjelih poetičkih i teorijskih programa od nadrealizma do poststrukturalizma. Ako, dakle, nema više nikakvog radikalnoga osporavanja čak ni u teoriji o pisanju kakvo je bilo postavljeno u mišljenju-pisanju Mauricea Blanchota ili Georgesa Bataillea ─ što preostaje? Ponajprije, nema se što osporavati jer živimo u doba posthumanoga stanja gdje su sve strukture već raspršene, a umjesto vladavine središta na djelu je logika fluidne mreže odnosa između biti i pojave. Sve postaje nadomjestivo jer ništa nema postojanost i trajnost. (Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.) U doba posvemašnje praznine čemu još sanjari što subverzivno prolaze traumatskim kôdovima stvarnosti poput sablasti? Zar je baš sve postalo isprazno i osuđeno na blaziranost duha vremena? Radovan Ivšić bio je dvojezični pisac s ovu stranu „tamnice imaginarnoga“,( Radovan Ivšić, Poèmes, Gallimard, Pariz, 2004.) kako je i sâm prokazivao Brechtov angažman u kazalištu. Ako se sloboda izvorno konstituira u jeziku kao ono nesvjesno, onda se taj jezik pojavljuje ne više pukim alatom mišljenja. Jezik kazuje proživljeno iskustvo pobune i osporavanja. Ovo su ključne riječi nadrealizma. No, uz mjeru vlastite, unutarnje pobude za smislom u potrazi za ljepotom i tajnom. Ivšićev se čudesni jezik predrefleksivnoga iskustva, toliko blizak narodnome pjesništvu, igri i začaravanju razotkriva iz odnosa sa svijetom kao eksperimentom života i dahom ekscentrične slobode. Stoga je poezija ono što se u Grka nazivalo svezom/odnosom proizvođenja novoga i njegova misterija (ποίησις i mυστήρια). Stvarati ne znači skrivati značenje stvorenoga od puka, nego podarivati mu tajnu koja ga štiti od profaniranja i ispražnjavanja smisla. „Poezija jest kao vjetar, ljubav, šuma, očajanje, zrak, san. Ona uzima boje koje joj hoćemo dati, ali po svojoj biti izmiče svakom formalnom određenju.“ (Radovan Ivšić, U nepovrat, str. 37.) 3. Zvuči uistinu nesklapno Ivšićevo ime vezati uz tradiciju. Međutim, ne zaboravimo da je avangarda paradoksalni projekt, a to onda znači i nadrealizam bez kojeg je njegova umjetnost nezamisliva, iako je posrijedi nesvodljivost autorstva često i protiv glavne struje na čelu s Bretonom. Nadrealizam otuda postoji samo u razaranju jedne vrste tradicije, dok onu drugu, suspregnutu i potisnutu u stranu, oniričku s podrijetlom u romantizmu preoblikuje u vlastiti poetički program. U zbirci ogleda i razgovora objavljenim pod nazivom Kaskade (Cascades) 2006. u Parizu, Ivšić stavlja na početku uz Bretona još dva motta i to njemačkoga pjesnika-mislioca Novalisa. (Radovan Ivšić, Cascades, Gallimard, Pariz, 2006.) Nije to, dakako, slučajno. Novalis je ishodište romantike koja je nastojala sjediniti novim poetsko-filozofskim jezikom mitski iskon u Grka i suvremenost u znaku vladavine znanja i moći profanacije svijeta. U jednom od ogleda „Riječi maske i maske riječi“ („Les mots du masque et les masques du mot“), govoru na konferenciji Magija i književnost u Kongu (Magie et écriture au Congo) iz 1993. godine, Ivšić govori o „devastaciji riječi“ i njezinome tehničkome nadomjesku u totalitarnim poretcima 20. stoljeća. (Radovan Ivšić, Cascades, str. 202.) Borba za očuvanje živih jezika jest smisao očuvanja naroda i njegove neumrle tradicije. Razlike su ono što tu tradiciju čine neugasivom i kada se nastoji razoriti svim sredstvima. Zato je baština u suvremenom liku narodne poezije, od čega je satkana i čudovišna figura Gordogana, uvjet mogućnosti svake igre i dekonstrukcije smisla. U drami Aiaxia govor poprima posvećeno značenje: „Govor je kad iz daha riječi naviru/kad se tiho probijaju/širom prelijevaju/strahotne i uvijek nove…/riječi, crvene od usana, mokre od suza, mračne iz dubina srca/riječi od sna i riječi od uma.“ Heretik iz jezika jest pjesnik posvećen snoviđenjima i ludizmu. Izigravanje smisla ne pretpostavlja stvaranje alogičnih i metalogičnih sklopova. Avangarda je još od ruskoga futurizma klizila po rubu vriska i krika, zvukovnih tragova praiskonskoga bola. No, Ivšić se tome nikad nije priklonio. Naizgled heterogena struktura njegovih stihova, ako se slijedi put zbirki od Tanke preko Crnog do Bunara u kuli zaziva oniričke sfere i strujanja daha iz čega izvire govor. To je pjesništvo i umjetnost na dah kao što ronjenje na dah iziskuje od ronioca svijest o granicama i moći proboja tišine tamne vode u rijeci ili moru. Uz san i slobodu dah je treća ključna riječ svekolika Ivšićeva kozmogonijskoga poretka stvari. Dah je usto poetski sublimirana zgoda uzdizanja čovjeka ponad stvari. U grčkome, predsokratovskome iskustvu pojam se duše odnosio na bit bitka. Čak je i Aristotel u spisu O duši (De anima) izrekao misao da je „duša na neki način sve“. Dah je šum i ništa, ono zagonetno oslobađanje duše iz ništavila (crnila) u svijet kao svjetlost. U ciklusu pjesama Zračne pojave iz 1959. godine Radovan Ivšić govori o tijelu i dahu, ljepoti žene onkraj erotičkih tvarnih dimenzija. Dah bića ne priziva posljednji (uz)dah. Nigdje u Ivšića nema ni traga od dekadencije i simbolizma. Eterični i onirični bljeskovi, slikarski elementi teksta, klone se svih oblika rasapa i užasa praznine. Ivšić je stoga istinski pjesnik predrefleksivnoga iskustva gibanja tijela i riječi, ne stvari i riječi poput Henrija Michauxa. 4. Ako se zna da je njegova mladenačka poema Narcis nagrizla duhovnu bijedu Pavelićeva ustaškoga poretka, što je samo znak da totalitarizam ne podnosi nikakvo pa ni umjetničko iskliznuće „smisla“, iako je iz današnjeg motrišta to bila nedužna igra protiv svetkovine uništenoga razuma, eksperiment automatskoga pisma, ali subverzivan u svojoj nakani protiv prozirnosti tekstualne istine o ozračju društvenoga ropstva, onda je samorazumljivo zbog čega se Ivšić zauzimao za rubne, alternativne kulturne projekte. Tako se čak i pjesništvo u svojoj cjelovitosti kao sinteza glasa, slika i pokreta riječi nije moglo zamisliti bez knjige koja nešto (konotativno/denotativno) govori onkraj tvarnosti znaka. Skurjenijev onirizam i djetinji, naivni prizori u suprotnosti s redukcionizmom Exata s Ivanom Piceljom kao Ivšićevim prenosnikom slike iz njegovih drama samo su logični nastavak poetike apsolutne slobode drugim sredstvima. Za privrženike ljepote u klasičnim okvirima Ivšićevo pjesništvo bit će, doduše, nekovrsni tamni hibris. Iako mu se ne može zanijekati inventivnost i briga za formalnu jednostavnost pjesme, bez obzira je li riječ o razlomljenome stihu ili proznoj strukturi Bunara u kuli koja podsjeća na oniričku pripovijest. No, Radovan Ivšić nije moderni tradicionalist. Za njega je ljepota tek onda stvaralački pokretač umjetnosti kada je u suglasju s pobunom i jezikom isijavanja smisla. Ona je utoliko više važnija ukoliko se ne doživljava uzvišenom i muzejski okoštalom relikvijom. Ivšić otuda ne ponizuje ljepotu tako da je skrnavi ili banalizira. Zato će se rijetko netko moći odvažiti pronaći bilo kakve dodirne točke njegove poetike s postmodernim eklektičkim duhom praznine. Kao i svaki „prosvijetljeni“ nadrealist od Saint-John Persea do Bataillea tako se i Ivšić nadahnjuje onom hermetičkom tradicijom od katarskih sljedbi do narodne, pučke kulture izvan kanona „naive“ da bi još više naglasio svezu/odnos snoviđenja, iskonske ljubavi i tijela kao misterija. To je tijelo od daha i etera, od svjetlosti i minerala. Za Ivšićev se poetski jezik s pravom tvrdilo da seže u rasponu od nereprezentacijskoga, performativnoga do simbolički i metaforično razigranoga. Prijelaz iz jednog sloja u drugi nije pritom značio napuštanje izvorne opsjednutosti njegovom znakovnom moći i apofantičkim čudom. Vrtoglava sloboda jezika, kao jedna od temeljnih „ljudskih sloboda“ u zatočeništvu svijesti, iziskivala je osjećaj za sažimanje i brigu za slikovnost jezika sâmoga. Kada se ta „dahovska“ poetika ogoli od izvanjskih, akcijskih motiva, od očitovanja nadrealističke slobode kao prosvjeda sna i ludila čiste bezrazložnosti, preostaju li tek samo „lijepe pjesme“ što sanja svaki tradicijom obuzeti poeta ductus? Naravno, ali bez trojstva snova, slobode i ludila sve bi to bilo pukim uljepšavanjem stvarnosti, čistom estetskom fascinacijom i ništa više. 5. Radovan Ivšić se i u angažiranome stihotvorstvu kao u slučaju već spomenutog Pozdravljam te A.G.M. ne odriče smisaone iskazivosti. U sumraku stoljeća koje odlazi, kako pjeva u dijalogu s Gustlovim sjenama i opsjenama, ne preostaje tek nostalgija za vremenima kada je osporavati još imalo smisla. Preostaje ipak svijest da je praznina samo prijelazno stanje. Doduše, ono može potrajati neizmjerno dugo. Pjesnički glas Radovana Ivšića nedjeljiv je s onim što progovara iz Gordogana, Dahe, Aiaxiae. U suglasju tijela kao znaka, riječi i slike, svjetlosti i ništavila, oslobađa se ona životna energija pisanja kao jedino smislenog odgovora slobode u njezinoj posvemašnjoj nepokornosti. Nepotkupljiva riječ i kada se suprotstavljala ustaškome i boljševičkome totalitarizmu, i kada je secirala Krležine dogme i kada se priklanjala manifestima u doba zamora avangarde ─ riječ Radovana Ivšića ostala je čistom i posvećenom posljednjem uzdahu ljudske nemoći da zaustavi vrijeme i osjeti se uzvišenom poput poezije u času njezina rađanja. Zar i njegov mahniti Gordogan, ta paradigma diktature ludila i zla, uzvišeno poetski ne frflja kada ostane sâm na svijetu: Pusto je sve i prazno.

April 10, 2024
O nihilizmu, nadčovjeku i tehnosferi

O nihilizmu, nadčovjeku i tehnosferi

U izdanju Schwabe Verlaga u Baselu objavljena je moja knjiga The Superfluity of the Human, čije prvo poglavlje predstavlja skraćenu verziju knjige Suvišan čovjek – Refleksije, koja je objavljena u nizu Filozofija biblioteke Parnas Matice hrvatske 2021. Knjigu je priredio Damir Barbarić. Nakana je ovog zapisa pobliže razjašnjenje onog mjesta iz knjige u kratkome poglavlju naslovljenom ʺNadčovjek“, str. 17-25. Naime, kao što je to posebno izdvojio u svojem prikazu knjige Tomislav Škrbić objavljenom u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 48, br. 1-2/2021., str. 95-96., posljednja rečenica poglavlja glasi: ʺZar je čak i Nietzscheov lik nadčovjeka u tom smislu neprimjeren suvremenom stanju stvari, u kojem vladaju auto-poietička načela djelovanja mislećih strojeva koji sjedinjuju načela umjetne inteligencije i umjetne intuicije?ʺ Ova je postavka u obliku retoričkoga pitanja samo nastavak one tvrdnje da se na pitanje o nadčovjeku kao „smislu Zemlje“ mora moći odgovoriti istodobnim odgovorom na pitanje o nihilizmu planetarne tehnologije na kojoj je utemeljena tehnosfera. Što to znači? Ponajprije, očito je da lik nadčovjeka u Nietzscheovu mišljenju ima dvoznačnu ulogu kao izvršitelja oporuke metafizike na njezinome kraju i kao onog tko pokazuje svojim misaonim kazivanjem put prevladavanja iz zatočenosti nihilizmom. Nadčovjek je pronađen izraz kojim se ne misli ono ljudsko-suviše-ljudsko niti neljudsko-suviše-neljudsko u maniri dijalektike. Ne možemo razumjeti „bit“ nadčovjeka polazeći od egzistencijalne odredbe čovjeka kao bića slobode u smislu otvorenosti svih ljudskih mogućnosti, od kojih je posve jasno da je posljednja mogućnost preuzimanje smrti kao neminovnoga usuda, dostojanstveno i sa stoičkim činom prihvaćanja biološkoga iščeznuća. Nadčovjek, naime, nije ni hajdegerovski kazano Dasein kao što isto tako nije ni marksovski rečeno sveukupnost društvenih odnosa ili univerzalno biće. U njegovu je određenju da nije riječ ni o pozitivitetu ni o negativitetu bitka kao takvog, već o prevladavanju „biti“ čovjeka shvaćenog iz tradicije zapadnjačke metafizike kao ontologije. Stoga se nadčovjek pojavljuje u formi čovjeka, a ne nikakvog biologijskoga „čudovišta“, „mutanta“ ili „klona“, kojemu se njegova nepostojeća „bit“ ne pripisuje izvana, u smislu vertikalnoga odnosa bitka i bića, već se izvodi iz volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. Nihilizam u ovoj formuli označava korelativni odnos „bitka“ i „vremena“ kojim se svekoliko zbivanje u svim aspektima ljudskoga života svodi na planetarno-globalno osvajanje i niveliranje Zemlje, a sva druga bića dovode do postvarenih objekata ove volje koja ima karakter bezuvjetnoga gospodstva nad stvarima. Život se, dakle, reducira na biologijsko-psihologijsko-antropologijsko „iživljavanje“, „doživljavanje“ i „uživljavanje“, što znači da nadčovjek vlada Zemljom na estetsko-tehno-poetički način, s pomoću onog što više ne može biti ni u kojem pogledu rezultat humanizma i njegove apologije čovječnosti, nego se promeće u sredstvo-bez-svrhe posvemašnje vladavine onog što pripada „biti“ tehnike. Nadčovjek je lik radikalne uspostavljenosti načela samo-vladavine i kibernetičkoga upravljanja odnosima između ljudi kao tehničkoga odnosa. No, to nije više moguće opisati kao djelatnost čovjeka drugim sredstvima u smislu onog što je Marx zvao „višom djelatnošću“. Sada se događa obrat u samoj biti metafizike i ono što se zbiva dolaskom nadčovjeka na kraju povijesti jest kraj metafizike u formi kraja antropologije unatoč svih danas opstojećih procvata tzv. kulturalnih, struktukturalnih i čak kibernetičkih antropologija. Nietzscheovim jezikom kazano nadčovjek je realizacija volje za moć i njegova je svjetsko-povijesna zgoda pojavljivanja u vremenu smrti Boga istoznačna s vladavinom mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije samoga života kao tehničke tvorevine. Uostalom, u mjerodavnim analizama ovog sklopa problema u različitim knjigama, a osobito u knjizi Damira Barbarića, Veliki prsten bivanja – Uvod u Nietzschovu misao, Matica hrvatska, Zagreb, 2014., to je bjelodano i interpretacijski suvereno izvedeno. Što iz pojma nadčovjeka nužno slijedi u ovoj zgodi realizirane metafizike? U Barbarićevoj analizi pri kraju navedene knjige u kojoj navodi Nietzschea iz Ostavštine iz ožujka 1888. godine, KSA, 13, 34, a gdje se kaže ʺbivanje se mora pokazati opravdanim (ili takvim da ga se više ne može obezvrijediti: što izlazi na isto) u svakom trenutku: ono sadašnje apsolutno ne smije biti opravdano radi nečega budućega, ili prošlo radi sadašnjegaʺ, dolazi se do glavne postavke kako je bivanje ne neko puko ireverzbilno gibanje bez glave i repa, već dosegnuta istost volje i moći, ono u sebi jedinstveno i jedno zbivanje, koje Nietzsche u proljeće 1888. godine, KSA, 13, 34, imenuje „velikim prstenom“ i u kojem je ʺsvako jednako vrijedno, vječno, nužnoʺ. (str. 106) Nadčovjek je priprema puta za dolazak u ovu toliko jednostavnu i toliko tegobnu misao koja više ništa ne prevladava, niti se zbiva u nužnoj dvojnosti vremena i vječnosti. Bivanje koje osmišljava bitak u njegovoj punini postaje ono isto što i vremenovanje bez vladavine jedne od ekstaza ili dimenzija vremena nad drugom i trećom. Historizam gubi svoj razlog postojanja, a isto tako i opsesivni aktualizam, kao i futurizam u svim mogućim varijantama. Nietzsche je, dakle, dospio do onog što je istovjetnost bitka i vremena u izvan-metafizičkome smislu i što je ujedno pomirenje volje i moći izvan logike bezuvjetne vladavine ideja nad pojavom, transcendencije nad imanencijom i obratno. Jesmo li time apsolvirali i pojam nadčovjeka u svim njegovim očitovanjima i je li time nihilizam prevladan ako je način njegove faktičnosti u vladanju nad Zemljom s onu stranu razlike ljudskoga i neljudskoga? Znamo da se nihilizam, volja za moć i nadčovjek nužno povezuju iz postavke o smrti Boga. Posve je pogrešno otuda izvoditi postavku kako je ovo razdoblje nakon faktički kraja metafizike istodobno i obezboženo i obesvetovljeno jer umjesto bitka imamo ekstazu bivanja, umjesto mnoštva bića imamo heterogenost bioloških vrsta u evolucijskome razvitku, a umjesto biti čovjeka imamo anti-esencijalističko shvaćanje nadčovjeka kao sinteze u dijalektičkome smislu prevladane životinje i prevladanoga čovjeka u formi homo kybernetesa. Sam je Nietzsche o tome jasno i izričito tvrdio da je ʺpitanje vrijednosti fundamentalnije od pitanja izvjesnostiʺ (vidi u Martin Heidegger, ʺNietzsches Wort ‘Gott ist Totʺ, u Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 239. 8. nepromijenjeno izd.). To samo znači u tradiciji njemačke spekulativne filozofije kako je čin moćniji od refleksije, jer vrednovati znači moći davati mišljenju snagu preoblikovanja zbiljskoga stanja u kojem se nalazi bitak bića. Svaka je izvjesnost otuda već uspostavljena teorijsko-spoznajna pozicija i ne može nikad biti apsolutna i vječna. Kao što tvrdi Heidegger u ovom promišljanju ključne izreke za bit nihilizma, sama se riječ i njezino shvaćanje u Nietzschea pojavljuje dvoznačno, kao ʺpuko obezvređivanje dosadašnjih vrijednosti, ali i kao ….ujedno bezuvjetni protupokret obezvređivanju.ʺ(str. 224) Nihilizam se pokazuje kao bit metafizike upravo stoga što iz shvaćanja bitka kao volje za moć nužno proizlazi logika djelovanja nadčovjeka u obezboženome i obesvetovljenome svijetu. Ovaj „vrli novi svijet“ stoga određuje mišljenje nadomjeska kao sekularizacije i profaniranja staroga svijeta. No, to su izrazi koji upućuju na nelagodu s uspostavljanjem onog što Nietzsche naziva DA-govorenjem, pozitivnim samoodređenjem prevladane metafizike kao nihilizma. Svako je obezvređivanje bitka kao vrijednosti uvjet mogućnosti prevrednovanja vrijednosti. I ono što je u svezi nihilizma, volje za moć i nadčovjeka najznačajnije uopće, na prazno mjesto nadosjetilnosti kao oznake za topologiju Boga kao najvišega bića, bez obzira je li posrijedi Platonovo razumijevanje božanskoga ili skolastičko shvaćanje Boga, u smislu razlike između kozmosa i mundusa, nestvorenosti i stvaranja, dolazi nadčovjek kao volja za moć u svojoj dvoznačnosti: kao utemeljitelj novih vrijednosti i kao onaj koji pokazuje put prevladavanja metafizike kao nihilizma. Zato volja za moć označava načelo moći same volje koja mišljenju onog samoodređujućega podaruje „stimulans za život“, kako to kaže Nietzsche kad jedino iz „biti“ umjetnosti vidi posljednju mogućnost obrata u biti nihilizma. Iznosim ovdje svoje postavke, najsažetije moguće, o ovome procesu nastojanja da se iz Nietzschove misli otvori mogućnost dospijeća s onu stranu metafizike, u otvorenost „druge povijesti“, i to ne više polazeći od filozofijskoga utemeljenja njezina prvoga uzroka i posljednje svrhe, kao eshatologije i soteriologije, nego iz mogućnosti koju podastire umjetnost kao istinsko bivanje u njegovu „svetome krugu“ vječnoga vraćanja jednakoga. U knjizi koja je objavljena nekoliko mjeseci prije Suvišnoga čovjeka, naime u Nihilizmu i suvremenosti – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., pokušao sam odgovoriti na pitanje zašto je upravo umjetnost i samo umjetnost alternativa posvemašnjem procesu nihilizma u suvremenosti koji se na najvišoj razini dehumaniziranja zbiva u vladavini onog što nazivam tehnosferom i što proizlazi iz tzv. trećeg poretka kibernetike s njezinim pojmovljem informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije. „Bit“ tehnosfere, tako ja mislim, nije više ništa ljudsko niti neljudsko, jer nije riječ o stroju mišljenja kao instrumentu za druge svrhe. Uostalom, „bit“ umjetne inteligencije jest to da je riječ o stvari, bolje objektu koji misli i sam sebe pokreće. To je u tendenciji autopoietički stroj kognitivnoga računanja-planiranja-konstrukcije događaja koji ne postoje u zbilji i stoga je tzv. onto-logika tehnosfere čisti digitalni konstruktivizam. Iz umjetne volje za moć kao nastankom nove stvarnosti AI proizvodi potencijalne situacije koje rješava kao stvarne događaje zahvaljujući dispozitivu moći odnosno megaračunalu zasnovanome na algoritamskim projekcijama obrađenih informacija. Tzv. subjekt ovog pragmatičnoga mišljenja je trijada kiborga-robota-androida, kibernetičkoga bića koje iz stadija kognitivnoga instrumenta na usluzi ljudskome mišljenju-i-djelovanju prelazi u posljednji stadij tehnogenetske konstrukcije, a to je stadij apsolutne samosvijesti i upravljanja sustavom i okolinom ne više prema naredbi čovjeka, dakle izvanjski, već iz kontingencije umjetne volje za moć. Tehnosfera je otuda sinteza metafizike i kibernetike u post-i-transhumanizmu. Ova sinteza pretpostavlja prelazak, odnosno postajanje, francuski devenir, engleski becoming, u postbiološko ili postumano stanje koje nazivamo singularnošću. Zato je posljednja temeljna riječ ili pojam metafizike na njezinome realiziranome kraju ‒ autopoiesis. U ovoj knjizi u prvome i odlučujućem poglavlju posvećenom Ivanu Urbančiču, a naslovljeno je ʺNietzsche i obrat metafizike – Može li se umjetnošću prevladati nihilizam?ʺ, pokušao sam dati četiri shvaćanja ovog problema s obzirom na to može li se naposljetku „suvremenost“ u znaku vladavine tehnosfere i nadalje misliti iz horizonta lika nadčovjeka, koji usput budi rečeno, s homo kybernetesom gubi svoj „ontologijski“ smisao jer nema više iza sebe niti pred sobom ništa što bi se još moglo obezvrijediti i ništa što bi se još moglo prevrednovati. Uostalom, homo kybernetes više i nije „čovjek“, a čovjek s njegovom emfazom suviše-ljudskoga postaje ono što više nije pitanje ni vrednovanja ni izvjesnosti, nego naprosto pitanje održivosti u nadolazećem razdoblju singularnosti. Drugim riječima, iz „velikog prstena bivanja“ ne struji više velika umjetnost samopotvrđivanja života u njegovoj ekstatičkoj moći prevladavanja bezdana između bitka i vremena, već samo proplamsjaji mogućeg otpora posvemašnjem tehnologiziranju jezika s pomoću totalne vizualizacije života. Ovo je iskusio u posljednjim tragovima kazivanja o biti jezika u pjesništvu Heidegger u dijalogu s Hölderlinom, ali i slikarima Cézanneom i Kleeom koncem 1960ih. Problem koji formalno postoji s analogijom ničeanski shvaćenoga nadčovjeka, njemački Übermensch, engleski overman, i autopoietičkoga stroja mišljenja tehnosfere jest u tome da je prvo moguće shvatiti iz estetskoga opravdanja života umjetnika koji artikulira volju za moć kao živo bivanje stvaralačkih snaga dionizijsko-apolonskoga oblikovanja svijeta, dok je drugo tehnopoietičko konstruiranje virtualnih svjetova kontingentnih događaja. Evo, dakle, ta četiri shvaćanja nihilizma i nadčovjeka. (1) Nihilizam kao povijesni događaj zapadnjačke metafizike u smislu „sudbine“ i „slobode“ otvorenosti za drukčije razumijevanje odnosa čovjeka i svijeta u kojem nadčovjek ima funkciju stimulansa za život kao volje za moć (artističko ili estetičko iskustvo obrata metafizike); (2) Nihilizam kao bit metafizike i njezina osvajanja svijeta u znanstvenome diskursu apsolutne izvjesnosti u kojem nadčovjek postaje sinonim za vladavinu tehnike i tehnologije nad izvornim ljudskim umijećem; (3) Nihilizam kao smisao stvaranja-razaranja života u kojem umjetnost kao u Nietzscheovoj kritici Wagnera postaje dekadentni silazak cjeline života u fragment, a iza toga se skriva nadčovjek u formi vladavine logike, brutalnosti i mase modernoga doba; (4) Nihilizam kao estetičko opravdanje života u kojem lik umjetnika postaje univerzalno prihvaćeni način oblikovanja egzistencije suvremenoga čovjeka u otporu znanstvenome i religioznome pokoravanju života izvanjskim svrhama bivanja, a nadčovjek konačno gubi svoju ontologijsku funkciju stvaratelja novih vrijednosti, te na njegovo ispražnjeno mjesto dolazi homo kybernetes. On iz logike AI „stvara“ umjetni život, to jest ono što ne postoji ni u glavi Zeusa ni u ideji Boga niti, pak, u svrhovitome planu prirode, već samo i jedino u biokibernetičkome i biogenetičkome „umjetnome mozgu“ koji, da to kažem prispodobom Sloterdijka iz njegove studije o Nietzscheu naslovljene Mislilac na pozornici – Nietzsche i materijalizam, nalikuje Dionizovu oku koje gleda samo sebe. Kad sve saberemo i sažmemo, Nietzsche je s nihilizmom i postavkom o volji za moć otvorio misaoni prostor suvremenosti. No, ono što u svemu tome više ne može biti ishodištem za nadolazeće mišljenje nije samo njegov pojam nadčovjeka, već i ono što ovom „liku“ iz muzeja metafizike Zapada podaruje tzv. estetičko opravdanje. Oprostiti se s Nietzscheom u tom smislu znači oprostiti se i s „vjerom“ u patos ekstatičnoga bivanja, u stvaralačku moć umjetnosti. To je ono najteže i najsmrtonosnije uopće za budućnost filozofije, naime priznanje da s umjetnošću više ne možemo uspostaviti alternativu tehnogenetski konstruiranome svijetu koji je postao bajkom i zato više nemamo umjetnost da ne bismo propali od istine, već imamo tehnoznanosti da ne bismo propali od pada u bezdan pseudo-vrijednosti tzv. života. Nihilizam je naša slobodno izabrana sudbina i to je više od svake moguće tragedije suvremenosti. Nietzsche je u „Pokušaju samokritike“ spisa Rođenje tragedije postavio pitanje kako to da je baš Grcima tragedija bila nužna. Nije li sva umjetnost nakon Grka povijest ovog fatalnoga estetičkog nihilizma uopće?

April 9, 2024
Posljednja mesijanska ekstaza

Posljednja mesijanska ekstaza

Sve što je kasno, nije i zakašnjelo, pa tako umjetnička djela velikih majstora slikarstva i glazbe, kao i filozofijski spisi mjerodavnih mislioca modernosti i suvremenosti, često u pravilu nose značajke utonuća u pesimizam, rezignaciju, tragičnost ili, pak, obuhvatne sinteze i pokušaja udaranja posljednjega pečata na vlastito životno dostignuće. Ipak, ono kasno u glazbi Beethovena ꟷ tog genija apsoluta u zvuku kraja povijesti koji se jedino može uspoređivati s Hegelom ꟷ zaslužuje poseban osvrt, premda ovdje nije riječ o radikalnoj promjeni tzv. stila glazbene fraze, a niti o oproštaju od onog što apsolut kao takav u sebi sintetizira u prelasku iz prirode u osjetilnost ljudske patnje koja se duhovnošću uzdiže do posljednje mesijanske ekstaze. Adornov kratak zapis/esej naslovljen „Beethovenov kasni stil“ iz 1937. godine smatram iznimno poticajnom filozofijsko-muzikologijskom analizom te presudne „kasne faze“ koja je odredila put europske glazbe od romantizma do postimpresionizma. Već na početku ovog teksta Adorno skida pozlatu s mistifikacije veličine djela velikih majstora i tvrdi da smo često svjedoci svojevrsne grubosti i pukotina u kompoziciji, a ponajmanje težnje dosezanja sklada. (Theodor W. Adorno, „Beethoven’s late style“, u: Night Music: Essays on Music, 1928-1962, Seagull, London-New York-Calcutta, 2019. prir. Rolf Tiedemann, preveo s njemačkoga na engleski Wieland Hoban, str. 9 (9-13). I sada slijedi ono objašnjenje koje zahtijeva moje tumačenje. Naime, Adorno tvrdi da je uobičajeno razjašnjenje razloga ovog „pada u bezdan“ svojevrsnoga povratka stanju kaosa i entropije u glazbi Beethovena u tzv. subjektivnosti ili „osobnosti“, što ponajprije dovodi do nekonvencionalnosti i disonancija, jer svi znamo traume njegova života. Beethoven, njegova strast i impulzivnost, razočaranja u politici i utopijskome svijetu društvena prevrata poput kulta Napoleona, što ga izjednačava s mladim Hegelom, nagluhost i svojevrsna mahnitost zadnjih godina života, sve su to gotovo idealni unutarnje-izvanjski momenti za tragičnu dramu ili filmsko uprizorenje njegove životne sudbine. Pa, može li onda njegova kasna glazba biti oslobođena ove „subjektivnosti“ jedne kronike raspada umjetnika-genija? Može, kaže nam Adorno, i dokazuje kako svi pisani dokumenti iz ovog kasnoga razdoblja nigdje ne ukazuju da je njegova glazba odjek njegova „života i sudbine“. (str. 9)Adorno, posve opravdano, otklanja iz horizonta kritičke analize kasne glazbe Beethovena ovaj demonski zov „psihologiziranja“. Uostalom, zar se igdje u refleksivnome tumačenju umjetničkih i filozofijskih djela može mjerodavno primijeniti postavka da je život singularnoga pojedinca, da to kažemo paradoksalnim iskazom, hm, kasnoga Kierkegaarda, uvjet mogućnosti njegova stvaralaštva? Zar mi u Pessoinoj Knjizi nemira vidimo stvarni život pisca 75 heteronima koji su promijenili sliku modernoga pjesništva uopće, ili zar su opijanja i uzimanje teških droga do same smrti ono misterijsko u jazz-glazbi Cheta Bakera s iznimno profinjenom sjetom i melankolijom njegovih kompozicija u kojoj uživamo? Naravno da bi to bilo apsurdno. Umjetnost i duhovni bitak prethodi tzv. stvarnome životu genija i to vrijedi čak i za onoga koji je u potpunosti auratizirao svoj život kao pisanje subjektila u sihizologiji performativne transgresije kao Antonin Artaud. I zato Adorno kreće u izvan-subjektivne korelacije između života i kasnoga djela Ludwiga von Beethovena. Prvo što upada u oči jest sjajna Adornova zamjedba. Naime, on kaže da je Beethoven u ovoj kasnoj fazi koje posvjedočuje Appasionatta, unatoč tome što se uvrštava u tzv. srednje razdoblje njegova stvaralaštva,i kasni gudački kvarteti, primjerice, Opus 127, 131, 132, br. 16 u F-duru, dosegao stanje „polifonijsko-objektivne konstrukcije“ u kojem se stapaju „put k smrti i demonski humor“, ali u svemu tome ima mnogo toga zagonetnoga, pa čak i proturječnoga, jer Adorno prepoznaje i „idilične tonove“. (str. 10) Kako je to uopće moguće? Čini mi se da je stvar zapravo u paradoksalnome obratu. Ako je sve do tog kasnoga razdoblja Beethoven kao i Hegel, uostalom, slijedio svoj pokretački duh inovacije u formi i diskursu koji ga je vodio do ideje sveze umjetnosti i mesijanstva u religiozno-ireligioznome smislu dohvaćanja biti apsoluta, ne može se više očekivati da će ono posljednje i krajnje, taj mistični eschaton i eshatologijsko shvaćanje svijeta, zvučati tako inovativno i nesvodivo u svojoj glazbenoj čistoći instrumentalne muzike kao nikad prije. Stil kasnoga razdoblja uvijek je manje od očekivanja i više od uzbuđenja u praćenju majstorskoga puta mišljenja u zvukovno-tonalnoj avanturi moderne povijesti Zapada ako nije posrijedi radikalan obrat i posvemašnji raskid sa svime što je dotad bilo zapisano i izvedeno. Budući da se to gotovo nikad ne događa, a ostavit ćemo mogućnost „novoga početka“ kao čistu kontingenciju u umjetnosti, onda Adornu ne preostaje drugo negoli ustvrditi kako i famozna Appasionatta ima više „harmonijskoga“ od kasnih gudačkih kvarteta, „ali u istoj mjeri više onog subjektivnoga, autonomnog i spontanog. No, ipak ova se kasna djela ogledaju u njihovu misteriju. U čemu se on krije?“ (str. 10) Odmah kažimo sljedeće. Adorno je virtuozni filozofijski „formalist“. To znamo iz njegove nedovršene Estetičke teorije, najznačajnije tzv. estetike za doba znanstveno-tehnološkoga napretka i razvitka u 20. stoljeću. O svim njezinim aporijama i paradoksalnim rješenjima pisao sam u studiji uvrštenoj u treći svezak moje Tehnosfere, (v. Žarko Paić, „Zašto je umjetnost zagonetka? Theodor W. Adorno i ‘prestabilirana disharmonija“ svijeta, u: Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 209-242). Da bi uopće mogao razriješiti ovu zagonetnost Beethovena kasnoga djela, Adorno poseže za muzikologijskim znanjem o „tehničkoj analizi djela“. Prvo, dakle, da vidimo kako stoje stvari s notama, dinamičnošću partitura, harmoniji i disharmoniji, ritmičkoj strukturi kasnih sonata i gudačkih kvarteta, pa onda kako stoji stvar s tematskim okosnicama. Tek nakon toga možemo „metafizički“ spekulirati. Ako je glavni mislilac Frankfurtske kritičke teorije društva „formalist“ u estetičkim pitanjima, onda je to istodobno važeće načelo razmatranja ideje moderne i suvremene umjetnosti koje pretpostavlja mišljenje tzv. struke i mišljenje autonomnoga područja muzikologije u ovom slučaju kasnoga Beethovena. Budimo krajnje „formalistični“. Isto vrijedi za bilo koju temu i motiv iz bilo kojeg roda ili vrste umjetnosti, podjednako za dramsko stvaralaštvo Adornova lieblinga Samuela Becketta ili za njegovu odioznost spram američkoga jazza i filmova Bustera Keatona. Ako ti se nešto ne sviđa i ako to smatraš neuspjelim u umjetničkom i estetskome pogledu, prvo izloži stručne argumente o onome o čemu reflektiraš i pišeš, a tek onda i one koji su svagda „subjektivni“ i pripadaju području vrednovanja djela u određenom ključu i kontekstu. Teško da bi se netko mogao ovome suprotstaviti. Izabrao sam upravo ono autonomno polje misaone refleksije u kojoj se Adorno osjeća kao riba u vodi i suvereno vodi raspravu, katkad toliko ingeniozno i inovativno da bih možda mogao kazati da su Filozofija nove muzike i svi njegovi spisi o Wagneru, Beethovenu, Mahleru, Bergu i Schönbergu možda i dalekosežniji za shvaćanje umjetnosti i društva od Negativne dijalektike, Estetičke teorije i drugih kritičkih spisa. Vratimo se k temi ovog zapisa. Gdje je, dakle, taj misterij u glazbi kasnoga Beethovena? Pojam misterija i zagonetke nesumnjivo je u Adornovoj filozofijskoj terminologiji „relikt“ romantike i metafizike, ali isto vrijedi i za ono najvažnije kako za njegovu filozofiju budućega društva tako i za vrednovanje smisla glazbe u doba nakon totalnoga raspada svijeta s Auschwitzom i njegovim posljedicama po smislenost egzistencije čovjeka uopće. Ako smo suglasni da nam svaki „psihologizam“ samo stvara nepotrebnu pomutnju i unosi banalnost u bit stvaralačke ekstaze, onda je ova Adornova misao o kasnome stilu Beethovena važnija od svih njegovih promašaja kad je riječ o podcjenjivanju jazza i popularne glazbe kao i ne-uvida u bit filmske umjetnosti. Evo, kako to „zvuči“ kad se spomene smrt i glazba. „Smrt je prisutna samo u bićima, ne i u njihovim stvaralačkim djelima, i uvijek se pojavljuje u umjetnosti u formi rasapa: kao alegorija. To je poteškoća za shvaćanje svih psiholoških tumačenja. (…) Kad se smrtnost subjektivnosti proglašava supstancijom kasnih djela, postoji nada dosezanja smrti izravno u umjetničkome djelu; to preostaje lažnom krunom njegove metafizike.“ (str. 11) Kad Adorno u svojem tumačenju uzima smrt kao alegoriju, onda kritika svakog „subjektivizma“ kasne glazbe Beethovena uistinu ima ono značenje puta k apsolutu koje u drugom diskursu izvodi i Hegel u njegovim analizama umjetnosti od njezina početka u Grka do kraja u moderno doba. Jer, kasno stvaralaštvo velikih majstora nikad nije lišeno promašaja i rizika kliženja u bezdan onog što je već viđeno i sada se ponavlja do iznemoglosti kao svojevrsna nužna metafizička dosada putovanja u ništavilo. Adorno, naposljetku, ipak pronalazi ključnu riječ za kasnoga Beethovena. Ona proizlazi iz područja tektonike. To je erupcija sadržana u momentima, „eruptivna subjektivnost“ (str. 13) čija istina pogađa ono što uistinu genijalno iskazuje Adorno u posljednjoj rečenici ovog eseja. Zapamtimo tu misao i oprostimo mu što je bit moderne umjetnosti reducirao na društvenu transcendenciju nadolazeće budućnosti iz koje dolazi posljednja mesijanska ekstaza. „U povijesti umjetnosti, posljednja djela su katastrofe.“ (str. 13) Da. Ali bez njih nema mogućnosti obrata u ono spasonosno. Zar tako nije pjevao i Hölderlin u elegiji Patmos?

April 8, 2024
O spiritualnoj mahnitosti teksta

O spiritualnoj mahnitosti teksta

Već sam nekoliko puta objašnjavao kako i zašto pisanje u mojem mišljenju biti tehnosfere nije nikakva ‘skribomanija’, već jedini način kazivanja u ovom dobu vladavine spiritualnih strojeva na daljinu, da se poslužim izrazom Raya Kurzweila, glavnog vizionara i mislioca tehnološke singularnosti. Pisati znači biti-umrežen s idejama koje postoje u konceptualnome labirintu totalne vizualizacije, ali budući da slika ne može u potpunosti postati vidljiva Riječ i tako nadomjestiti smisao bitka čistom pragmatikom značenja oslikovljenosti svijeta, nužno je mišljenje otvoriti beskonačnome nizu tekstova kao vrtoglavome prolomu informacija za one koji tek dolaze iz budućnosti, poput Kubrickova Zvjezdanoga djeteta iz njegova kultnoga filma 2001: Odiseja u svemiru. Heidegger i Derrida objavili su svaki po stotinu svojih knjiga sabranih djela, a upravo je Antonin Artaud u umobolnici zadnjih godina života ispisao svojim glosalijama i črčkarijama, svojim subjekilima i objektilima 406 numeriranih bilježnica. Ako mu je u anamnezi njegova shizo-slučaja to uračunato kao skripto-manijakalnost ostavljanja traga u tekstu, onda mi je upravo zbog toga bliži od svih filozofa i umjetnika zajedno. Jer pisanje kao mišljenje je ova spiritualna mahnitost koja potrebuje svoj trag u pijesku, na kori drveta, u koži ljudskoj i neljudskome prostoru virtualnosti samo zato što mišljenje nije božanska onijemjelost i samodostatnost u govoru. Pišemo za Druge i Treće u sebi koji nas opsjedaju i žele dospjeti do onih Drugih koji još nisu postali ravnodušni na istinsku komunikaciju s tekstom nesvodivim na bilo što prethodeće, iako u svim svojim knjigama ne skrivam nikad tragove koji su me doveli do mojeg puta u ovome lutanju bez kraja. Knjiga o Antoninu Artaudu dovršetak je onog što sam otpočeo s analizom u Zaokretu iz 2009. i Posthumanome stanju iz 2011. godine. Riječ je o pokušaju da se njegovo mišljenje kao pisanje shvati iz metafizičke realizacije čiste izvedbe samoga života, a ne iz tekstualne rešetke smisla. Dvije su forme pisanja koje je na svojem shizo-križnome putu pronašao kao jedino mjerodavne za njegov način kazivanja. To su pisma Drugima i glosalije. Dok je prvo još odavno pronađeno sredstvo komunikacije i ima svoje podrijetlo s mišljenjem Platona u Sedmome pismu u kojem opisuje nesretno iskustvo s preodgajanjem tiranina Dionizija II u Sirakuzi, ali procvat duguje kršćanskoj kulturi ispovijedanja i govorenja najintimnije tajne Drugima i Bogu od sv. Augustina do Kierkegaarda, glosalije su kako to lijepo obrazlaže Maxime Philippe u tekstu o Artaudu naslovljenom „L’Esprit Créateur“, nasljedovanje katarske hereze u kojoj gnostici pogubljeni od papinskih oružnika na području današnjeg Avignona u Provansi iskazuju svoje temeljno duhovno-egzistencijalno iskustvo pobune protiv ukaljanosti života institucionalnim pogonom cezaropapizma. Artaud o tome piše 1943. godine Jeanu Paulhanu o iskustvu Kabale i naslovljava to pismo ‘heretički’ KABHAR ENIS – KATHAR ESTI. Glosaliju je izmislio Artaud kao novi govor pobunjenoga čovjeka kojim se ono najduhovnije i tajnovito uopće, ono korporalno kao spiritualno, uznosi do čitatelja kao Drugoga koji se mora uživjeti u patnje i pročišćenje samoga jezika kojim se pisac obraća svijetu. Iako je ova tajnovitost protkana shizologijom paranoje i bijesa usmjerenoga na psihoanalizu i psihijatriju kao moderno iskustvo zatiranja i nadziranja Drugoga, ono je komplementarno s pisanjem pisama. Tekst je u doba tehnosfere, ili Artaudovim jezikom kazano, duhovne mašinerije gubitka istinske metafizike istodobno pust i prazan od značenja samoga života. Zato mu se mora udahnuti moć uživljavanja, one izvorne katarze koja spaja etičko s estetskim iskustvom bezuvjetne ljubavi spram Drugoga. Znamo da se Artaud uspoređivao s misticima poput sv. Tereze Avilske, sv. Ivana od Križa i Majstorom Eckhartom i da je već u doba svoje nadrealističke ‘misije’ do 1926. godine parirao Bretonovu shvaćanju ovog avangardnoga pokreta koji je htio spojiti Marxa i Freuda, što je samome Artaudu bilo odiozno. Za njega je iskustvo nadrealizma uvijek bilo samo ono koje donosi misticizam i njegove ‘iluminacije’. Otuda pisanje nije kazivanje u stilu političkoga pamfleta ili manifestacija nesvjesnoga, nego proživljena mistična tjelesnost koja se u samome pismu kao glosaliji urezuje u materiju kože, papira, drva, metala. Ovaj mistični spiritualizam istom je opsesivnom snagom zagovarao i u ideji filma kao okultnoga događaja spoja moderne tehnologije vizualizacije života i reakcije publike na magiju osvjetljenja. Zato nije mogao biti na strani onih koji su u montaži vidjeli bit filma, jer je život iskonske magme događaja tražio začaravanje i pročišćenje u samoj izvedbi, a ne repetitivnosti života. Zašto, dakle, Artauda valja uz Kafku i Pessou smatrati najznačajnijim misliocima-umjetnicima kao prethodnicima doba tehnosfere? Zato što su vidjeli kako ono tehničko nije tek nihilizam otuđenja i raščovječenja, već i mogućnost, štoviše izgled za spasonosni preobražaj čovjeka nadilaženjem svih granica njegove ukorijenjenosti u fizičko tijelo. Kafka je izmislio parabolu kao metafizički žanr svojeg simbolizma pobune protiv mračne mašinerije neljudskoga u društvu i politici, kulturi i tehnologiji proizvodnje života. Pessoa je izmislio svoje heteronime i dao im fiktivno-stvarne životopise, način mišljenja i kazivanja, traume i opsesije, duhovnu moć i nemoć, a da nije bio shizofrenik poput Artauda, već filozofijom nadahnuti pjesnik apsolutne heteronomije života. Sva su trojica imali ‘vjeru’ u jezik i pisanje kao svoj credo quia absurdum. Nije li to dovoljan dokaz da sve ovo što činim u Knjizi lutanja i Kaosu ima smisla i da nije narcističko osvajanje vlastite praznine s pomoću svagda novoga teksta, nego nešto mnogo, mnogo važnije i više. Što? Sv. Augustin je na pitanje o vremenu rekao i ovo. Kad me se pita ne znam, a kad me se ne pita znam. Eto, neka to bude odgovor na pitanje i o što i o zašto ovog što ovdje piše baš tako kako piše.

April 7, 2024
Spavači na prozorima

Spavači na prozorima

Neću ništa govoriti o refleksivnoj književnosti Milana Kundere iz romana Nepodnošljiva lakoća postojanja niti o njegovu vizionarskome eseju, geopolitički moćnom i ujedno kontroverznome, ‘Tragedija Srednje Europe’, o čemu sam pisao u knjizi Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007. Njegovom smrću Češka je zaključila povijest 20. stoljeća čije su duhovne vrhunce obilježili Pražani. U prvoj polovini 20. stoljeća to su bili Jaroslav Hašek i Franz Kafka, humorist i tragičar, a u drugoj filozof Jan Patočka i romanopisac Milan Kundera, disidenti. Najtragičnija je figura nesumnjivo bio fenomenologijski filozof, autor knjige Heretičkih eseja o povijesti i Platona i Europe. Komunistička tajna policija nakon torture unakrsnoga ispitivanja raskolila mu je lubanju. Filozof dekonstrukcije, anđeoski usmjereni Derrida, uspio je prebaciti u tajnosti rukopis Patočkine knjige u Francusku i objaviti ga. Ukratko, Česi su genijalan narod Europe jer su kroz ova četiri duhovna lika suvremenosti pokazali sve bitno što je europski duh možda imao i što će zauvijek biti poput kandelabra u mračnoj jednosmjernoj ulici napretka ‒ humor, tjeskobnu viziju nadolazeće budućnosti, slobodu i otpor totalitarizmu. U Kunderinu romanu Identitet pisac se izruguje nacionalnoj heroici malih srednjoeuropskih naroda uvjerenih da ih od propasti štiti njihova vjekovna kultura. Gotovo na svim glavnim trgovima ovih prijestolnica su spomenici romantičnim pjesnicima, osim u Zagrebu, jer Hrvati su narod ratnika, branitelja i sluga Monarhije a ne nepokornoga duha subverzivne nacionalne književnosti. Pjesnici-osloboditelji uglavnom završavaju kao notorni alkoholičari i luđaci u umobolnicama. Kundera, naravno ironično, piše da su sve nacije-države ovog ‘zlatnoga reza’ Europe osuđene na vjeru u jezik i poslanstvo Riječi jer su im se očevi-utemeljitelji slavne državnosti utapali u maliganima i građansku revoluciju shvaćali kao pitanje o tome tko će od njih prvi zasjesti na tron Akademije, Parlamenta, Vojske. Šteta što Kundera nije, pretpostavljam, čitao knjigu mađarskog politologa Istvana Bibóa, Bijeda malih naroda, napisanu poslije 2. svjetskoga rata, jer bi svoju parabolu o spomenicima i trgovima s ludim i pijanim pjesnicima mogao ovjekovječiti s još razornijom kritikom duhovnoga konzervativizma. Kako je bio u pravu Hans-Magnus Enzensberger, kad je u Kunderinom stilu, u jednom tekstu o piscima kao propagatorima zločina i genocida na Balkanu i šire, rekao da su sretni narodi bez Pjesnika-državnika i bez Povijesti. Trgovi njihovih prijestolnica su prazni od simbola, doduše, ali puni života i dosade. U romanu Polaganost Kundera na kraju ubacuje u tekst staru češku legendu o spavačima na prozorima. Oni se, naime, ne žele probuditi iz svojeg sna jer bi zapali u stanje traume Realnoga, da to kažemo lakanovski. Ali, zašto su na prozorima, iz kojeg to nedokučivoga Božjeg razloga? Zato da ništa ne propuste od ovog života i njegovih sjajnih iluzija. Čak i da to nije pravi smisao ove Kunderine mudre parabole, od njega ne odustajem ni po cijenu posvemašnjega promašaja.

April 6, 2024
Libidinalna represija/depresija

Libidinalna represija/depresija

Odvratna gramzivost našeg doba koju susrećemo svakodnevno u svim aspektima života proizlazi iz hipertrofije ovog kognitivno-dionizijskoga kapitalizma u kojem potrošnja prethodi proizvodnji a ne obratno. Jean-François Lyotard je u svojem ranome djelu Libidinalna ekonomija dao savršenu dijagnozu ovog stanja stvari u kojem glupi nogometaši, pohotni menađeri i nezajažljivi influenceri postaju glavne zvijezde društva globalnoga spektakla. Tu je ekonomiju postmoderni mislilac označio pridjevom libidinalna. Kao što je poznato, ključ za shvaćanje Freudova pojma nesvjesnoga je ono što se pojavljuje u zoni presjeka jezika i nagonskoga polja želje. Otuda libidinalno nije tek želja za prisvajanjem Drugoga u formi ozbiljenja tjelesne požude. Mnogo je važnije prisvajanje njegove želje kao volje za očitovanjem njegove slobode. Kapitalizam kraja 20. stoljeća koji se samo još više ubrzava i preobražava u matrix umjetne inteligencije kao sveze logosa i erosa u 21. stoljeću nije, dakle, društveni sustav proizvodnje radi proizvodnje, kako je to mislio Marx u Teorijama o višku vrijednosti, nego društvena mrežapotrošnje radi potrošnje. Oboje, rani i kasni kapitalizam, samo su dva lica jedne te iste logike nihilističkoga ‘ispražnjavanja’ Želje za posjedovanjem želje Drugoga u formi estetskoga objekta. Samosvrha prvoga zasniva se na univerzalnoj ili transcendentalnoj matrici stvaranja castva fizičkih objekata, a samosvrha drugoga na partikularnoj ili semiotičkoj matrici označavanja svijeta objekata kao ikona-slika-fetiša čiste virtualne aktualizacije. Želja pokreće libidinalnu ekonomiju i nadilazi granice političko-kulturalnih poredaka sustavne represije. Dok je još od 1960ih do 1980ih eros mogao imati subverzivno djelovanje i tzv. emancipacijsku funkciju u umjetnosti poput neoavangarde, radikalne pop-kulture i preobražaja svakodnevice u smjeru životnih stilova libertinstva s gradovima poput Amsterdama i San Francisca, danas je to postalo dosadno i u svojoj vizualnoj transparenciji golo tijelo se profaniralo do reklamnoga spota za prodaju Ničega. Umjesto samosvrhe proizvodnje-potrošnje, Marxa i Lyotarda, želja za prisvajanjem Drugoga u formi robnoga objekta postaje samosvrha same Želje za željom. Zato je ovaj kapitalizam 21. stoljeća u svojoj biti ozbiljenje metafizičkoga narcizma drugim sredstvima. U svojoj knjizi Doba oligarhije – od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, 2017. to sam sustavno i ekstenzivno pokazao čak i s paradigmatskim primjerima. No, koga to još uopće zanima. Ovaj ‘Veliki Treći’ ili super-Ego suvremenosti nije više ljudski-suviše-ljudski sustav eksploatacije prirode i čovjeka, već ono što kasni Lyotard naziva neljudskim, a ja tehnosferom. Nihilizam trećeg stupnja uopće više ne treba nikakve druge subjekte-aktere kapitalizma osim libidinalne heroje treće vrste koji svoj lik-i-ne-djelo prodaju kao ikonični fetišizam dobra i zla te s onu stanu dobra i zla kao s onu stanu načela ugode, da spojimo ovdje Nietzschea i Freuda. Evo Vam empirijskoga dokaza. Otvorite bilo koji portal, tzv. mainstream, subverzivni ili bezvezni i vidite kako se slavni nogometaši praćakaju u oceanu neizmjerno bezvrijednih milijuna eura nakon što su se prodali pohotnim menađerima u Arabiji ili Međugorju, a nezajažljivi influenceri otkrivaju kako i japanski ritualni seppuku nije ništa uzvišeno u odnosu prema nenamjernome samo-ubojstvu s petog kata sedrenih slapova Plitvica za jedan opako dobar selfie u pastorali s ličkim medvjedom i južnokoreanskim turističkim nomadima. Heroji libidinalnoga kapitalizma tehnosfere nisu samo narcistička čeljad željna medijske slave za 15 minuta. To su nužno i kontingentno ‘slučajevi’ posvemašnje dekadencije današnjice kojoj gotovo da nitko ne može pronaći alternativu. Zašto? Zato što libidinalni kapitalizam nije ništa Realno, već Hiperrealno poput reality-show događaja koji zahtijeva troje ‒ subjekte-aktere, digitalne kamere i narcističke objekte koji to promatraju kao voayeri kroz ključaonicu svojeg videocentrizma. Zbog toga će gramzivost biti sve veća, a užitak sve morbidniji i u konačnici događaj će biti sve dosadniji. Posljednja zona libidinalne represije/depresije ovog globalnoga društva spektakla nije ništa drugo negoli permanentni teror samoga događaja koji ovaj svijet i njegove matrice pseudo-društvenosti uzdiže do onog proždrljivoga asirsko-babilonskoga boga Baala koji jede svoju djecu. Joyce je tu metaforu na genijalno-odurni način prizemljio tako što je svoju fatalnu zemlju Irsku u romanu Portret umjetnika u mladosti izjednačio s krmačom koja proždire svoj okot. Nitko nakon Joycea više nema razloga da to poriče.

April 5, 2024
Hannah Arendt i vita activa

Hannah Arendt i vita activa

Da je živa, danas bi Hannah Arendt imala veliko mnoštvo interaktivnih ‘hejtera’. Sa svih strana bi i obrazovani stručnjaci za geopolitiku i društvene i humanističke znanosti kao i polupismeni manijakalni forumaši nasrtali na njezine postavke o mogućnosti obnove totalitarizma, o ne-mogućnosti da Schmttov Nomos zemlje postane samorazumljivost u promišljanju političkoga i politike polazeći od nužnosti imperijalizma u globalnome poretku, o Sokratu kao nesvodivome misliocu poličke teorije republikanizma a ne filozofije politike s eshatologijskim zadnjim nakanama, o kraju nacije-države i nužnosti stvaranja novog oblika građanstva za pridošlice ili izbjeglice, o antisemitizmu kao ideologiji nacizma i posttotalitarne logike artikulacije novoga populizma, o homo laboransu i njezinom otkriću biopolitike prije Foucaulta i Agambena, o Kafki kao piscu koji je navijestio posthumano stanje, o ljubavi spram Heideggera i o ljubavi kao ideji spasonosnoga na kraju metafizike s izvorištem u sv. Augustina itd. Za života proglašavana je izdajicom židovskoga naroda nakon knjige o suđenju nacističkome zločincu Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu i potpunog raskida prijateljstva i duhovnih veza s cionističkim misliocima poput Gershoma Scholema. Prijetli su joj živi nacisti i njihove obitelji kao i novi privrženici Holokausta kao metode izvršenja dijaboličkoga zla nad Židovima nakon objavljivanja najznačajnije studije o politici 20. stoljeća, Izvora totalitarizma. Moralistička konzervativna većina naravno bijelih muškaraca osuđivala ju je zbog davne mladenačke ljubavne afere s njezinim profesorom Martinom Heideggerom, od čega je na kraju ostala prepiska koja svjedoči o burnom razdoblju suvremene filozofije i društvenih znanosti u doba vladavine moderne tehnike, te ideologija korijena mržnje među ljudima i narodima, ali svjedoči isto tako i o neprekinutoj ljubavi i bliskosti dvoje mislioca bez kojih ne možemo objasniti aporije slobode i moći u ‘mračnim vremenima’. Neki su je ‘prosvijećeni’ filozofi politike prezirali zbog toga što nije dovoljno osudila Tita i jugoslavenski komunizam s užasom Gologa otoka u svojoj analizi realnih poredaka totalitarizma. Drugi su, pak, išli tako daleko da su tvrdili da njezin nostalgični smjer obožavanja Grka po uzoru na Heideggera dovodi njezinu političku teoriju na rub ‘totalitarnih tendencija’. A militantni su je postmarksisti secirali zbog toga što je tobože držala ljestve liberalno-demokratskim opačinama američke vanjske politike, a u isto vrijeme osuđivala teroristička zastranjenja studentskoga revolta u Parizu, Berlinu i talijanskim gradovima. Moje stajalište o njezinim filozofijsko-političkim postavkama iznosio sam u brojnim knjigama i studijama i svodi se na to da je smatram uz Carla Schmitta i Lea Straussa, te Franza Neumanna najznačajnijom modernom teoretičarkom politike uopće, a po radikalnosti ideja, načinu njihove beskompromisne obrane u javnome diskursu, zaslužuje po svemu posve drukčije mjesto u povijesti javnih djelovanja intelektualaca 20. stoljeća. Iako je u svojoj tipologiji subverzivnih zagovornika liberalno-demokratske misli i kazivanja sir Ralf Dahrendorf u knjizi Iskušenja neslobode: Intelektualci u doba kušnje, Prometej, Zagreb, 2008. svrstava u skupinu tzv. Erazmovaca, odnosno mislilaca liberalizma poput Bobbia, Arona, Berlina i Poppera koji su se jedini oduprli kušnjama ideologijskoga pada u okrilje totalitarizma, potrebno je taj stav kritički dekonstruirati. Nikakav Erazmo Rotterdamski ne može biti uzor za Hannah Arendt u njezinome javnome djelovanju, već samo Sokrat, Spinoza, Benjamin i ona sama uz razne gotovo anonimne tribune demokratskih pokreta za građanska i ljudska prava u Americi i diljem svijeta. Zato njezino političko mišljenje, a isto vrijedi i za koncept filozofije kao ‘života uma’ koji nadilazi granice metafizičkih doktrina, ne može biti svedeno ni na kakav izam bilo kakve ideologije. Hannah Arendt je paradigmatski primjer intelektualke na tragu velike tradicije univerzalizma i republikanizma Kanta, ali isto tako i nužnosti obrane partikularnih prava naroda poput židovskoga u obrani njegove državno-kulturne opstojnosti, što u konzekvenciji vrijedi i za sve druge kontingentne primjere ljudskoga identiteta u stanju njihove potlačenosti i ugroženosti. Danas bi zacijelo bila izložena huškačkim hajkama hejtera s postfašističke desnice i tzv. cancel-culture postliberalne ljevice s tabuom političke korektnosti svih mogućih predznaka osobito postfeminističkih. Evo, zašto je sve što kažem o njezinoj poziciji kao misliteljice i intelektualke neporecivo. Navodim ono što sam napisao u knjizi Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022., str. 306. ʺNaime, nakon knjige o banalnosti zla i žestoke polemike protiv Hannah Arendt, došlo je do uistinu tragičnoga razlaza dvoje velikih mislilaca 20. stoljeća. Gershom Scholem, prijatelj i duhovni suputnik Waltera Benjamina, autor sjajnih knjiga o židovskome misticizmu, teologiji i cionizmu, te blizak prijatelj Hannah Arendt, izrekao je u prepisci u časopisu Encounter da je njezin „ton zloban“, te da je u potpunosti promašila cilj političke analize nacizma i antisemitizma s obzirom na Eichmannov slučaj. Dodao je k tome nešto odlučujuće za svako daljnje istraživanje odnosa među židovskim intelektualcima 20. stoljeća, kao i za razumijevanje spora između zahtjeva za idejama prosvjetiteljskoga koncepta kozmopolitizma i židovskoga pitanja. Prigovorio je Hannah Arendt da ne iskazuje ono što čini bit židovstva, a to je Ahabat Israel ─ „Ljubi židovski narod…“ Odgovor koji je uslijedio još je više odlučniji. Može se reći da predstavlja credo univerzalnosti i kozmopolitizma, ali još više odanosti „najsvetijoj dužnosti“ suvremenoga intelektualca posvećenoga istini, slobodi i pravednosti. Što je, dakle, Hannah Arendt tako radikalno i neopozivo odgovorila svojem prijatelju bivšem, velikom židovskome mesijanskome misliocu Scholemu? Ovo.ʺ „Posve si u pravu – ne pokreće me bilo koja ‘ljubav’ ove vrste, iz dva razloga: nikad u svojem životu nisam ‘voljela’ bilo koji narod ili skupinu – ni njemački narod, ni Francuze, ni Amerikance, ni radničku klasu ili bilo što drugo slično. Jedino što ‘volim’ su moji prijatelji i jedinu vrstu ljubavi za koju znam i u koju vjerujem jest ljubav između osoba. Drugo, ova ‘ljubav prema Židovima’, koju mi savjetuješ, iako sam i sama Židovka, smatram nečim posve sumnjivim…Ne ‘volim’ Židove, niti ‘vjerujem’ u njih; Ja im više pripadam po uvjerenju i o tome nema više nikakvog razloga za daljnju raspravu“. E, pa sad, hejteri svih zemalja i globalnih mreža, s doktoratima i s tajnim vezama u političkome podzemlju, zucnite jednu a da nije već po defaultu ʺkretenski glupaʺ i vrijedna zaborava.

April 4, 2024
Put putuje samuraj iz Swendborga

Put putuje samuraj iz Swendborga

Putovati feribotom od Kiela do južnoga Fynna znači ubijati vrijeme za šankom jer gledati kroz prozor u uskomešano crno more s valovljem koje se uzdiže do visine spomenika Karlu Marxu u Trieru znači biti perverzno meditativan i tup. Brodovi su užasna dosada. Vlakovi su mi ‘zakon’ jer nikad ne znaš kad će ti u kupe ući kakva raspričana verzija zen-budističkoga redovnika i udaviti te pohvalom prirodi i duhu radikalnog asketizma s ceremonijom čaja i već nečime minimalističkim. Ah, da, ovo neodoljivo podsjeća na film Jima Jarmuscha Dog Ghost – The Way of the Samurai iz 1999. godine. O čemu sam to htio govoriti? Ni o čemu drugome negoli o putovanjima i putnicima kakve srećemo slučajno, a ne nužno i uglavnom nikad od tih susreta ništa ne završi sudbonosno osim u hičkokovskim filmovima i noir-književnosti. Svako je putovanje i s njime povezani putnici ono što pripada u zbroj posve običnih ‘nužnih slučajnosti’. Idemo negdje s ciljem da dođemo točno na vrijeme, da nas ne zadesi kakva nesreća na putu, da nas ne pokradu, da nam koferi stignu uredno na aerodromski terminal, da se ne razbolimo od neke zarazne bolesti, da sve protekne regularno dosadno i da nakon povratka doma lažemo gore od turopoljskih lovaca kako smo doživjeli takvu fuckin pustolovinu punu užasnoga terora i letećih morskih pasa da je prava sreća što nam je glava još na krhkim ramenima. Katkad se događa i kaos na putu što putnici svesrdno podržavaju, pa umjesto da sletiš u Adis Abebu odletiš preko Nepala za Hrvatsku i stupiš nogom u Osijek misleći da si u Vinkovcima na poligonu poljoprivredne avijacije koja navaljuje sumrakom na zaprašivanje rojeva komaraca iz Kulen Vakufa. Kaos je uglavnom skretanje s puta kao i u teoriji kontingencije, ali može biti i nepredviđeni novi red na kojeg još nisi navikao, pa se osjećaš kaotično. Kao, primjerice, da vlakovi voze po voznome redu, da nitko ne krade bakrene žice uz autoput prema jugu, da Uskokova optuženica za grandiozni državni kriminal nema seksualne odnose s pripadnikom tajnih službi, da je A stvarno A i da izvan ovog svijeta ima još čitav niz drugih svjetova kao otvorenih vrata u nizu kao iz Kafkina nedovršenog romana Amerika. Kad konačno dođeš nakon teške kiše i olovnih jeseni u neki gradić na danskome otočju južni Fynn koji u svojim sjećanjima skriva uspomene na put za Boston u nekom trulom jedrenjaku u boci najbučnijeg puba kojeg hvale zbog autentičnosti i ne-lošeg piva, vidiš da je sve zauzeto, da su Estonci zalegli po podu, na lusterima i na dokovima Swendborga i da je vrijeme potrošeno na utopije bilo glupo traćenje vremena. Putovanja su putnici i svi su isti. Razlika spram imaginarnih putovanja u romanima Durrella i u filmovima nalik Jarmuschevom Samuraju samo je u tome što u njima nema pijanih Estonaca koje pronalaziš u koferu koji iako nema istu boju kao tvoj užasno podsjeća na kovčeg Karla Marxa iz Londona u kojem je njegov zet, odurno lijeni Paul Lafargue, popodne drijemao i snatrio o rajskim obnaženim djevama s Crnoga mora pored industrijski zagađenog Bospora. Težak je život nomada koji se ne kreću i to čine sredstvima javnog prometa. Njihov je kaos nebeski! Yeah i Banzai.

April 3, 2024
Mala noćna skretanja

Mala noćna skretanja

Postoje dva pristupa uokvirenome svijetu života koji se zbiva kao filmski ekran u koji gledamo i koji nas gleda. Prvi je onaj koji od Platona nazivamo vladavinom ideja nad zbiljom, a od Kanta transcendentalnim idealizmom, a drugi je onaj koji pretpostavlja moć same zbilje u njezinoj kontingentnoj nužnosti kao otvorenoj mogućnosti stalne promjene poretka stvari. Uzmimo za primjer dva filma kao paradigmatska slučaja spoznajno-teorijske usmjerenosti mišljenja koje vodi ili Bog vremena ili vrijeme kao događanje osmišljavanja svijeta. U svojim filmologijskim analizama njemački teoretičar filma i kulture Siegfried Kracauer, pripadnik Frankfurtske kritičke teorije i suputnik i prijatelj Waltera Benjamina, iskazuje najveću apologiju modernitetu uopće tako što 1924. godine ispisuje kritiku filma Karla Grunea, Ulica (Die Strasse) za Frankfurter Zeitung. U svojoj knjizi O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024., u poglavlju naslovljenom „O mesijanskome realizmu“ pokazujem ekstenzivno kako je Kracauer briljantno opisao uvodnu scenu u kojoj glumac Eugen Klöpfer leži izvaljen na kauču u malograđanskoj primaćoj sobi kao vlastitome utočištu od prijetnje izvanjskoga svijeta. Ipak, svi znakovi njegove opuštenosti upućuju na to da ovdje nije kod kuće. Dok, naime, njegova žena gleda na ulicu kao na ulicu, njegov je pogled odsutan i kao da luta tom beskrajnom ulicom samoće i beskućništva. Kad se „zagledamo“ na tu ulicu vidimo da nije tek riječ o nekoj toj-i-toj ulici, već o ulici kao takvoj koja simbolizira dva temeljna i međusobno povezujuća pojma iz suvremene filozofije kao što su to egzistencijalna sloboda individuuma kao slobode od svih izvanjskih i unutarnjih prisila i ono čudovišno, Unheimlich, otuđenje i dehumaniziranje svijeta kao prostora i vremena ljudskoga obitavanja. U tradicionalnome razumijevanju odnosa bitka i mišljenja, bitka i svijesti, rekli bismo da je ova antropocentrična sloboda uvjet mogućnosti nastanka ljudske raskorijenjenosti i bačenosti na ulicu kao u svoj otuđeni prostor življenja od danas do sutra. Zato i govorim u svojem tekstu da je iskustvo transcendentalne slobode modernoga čovjeka ujedno i iskustvo transcendentalnoga beskućništva. Biti-na-ulici znači biti posve izručen onome javnome i otvorenome koje u svojoj otkritosti skriva ono zastrašujuće: da je, naime, čovjek biće koje ne može postojati baš kao ni životinje bez svojeg doma kao prve i posljednje zaštite od ugroženosti onog izvanjskoga kao prijetnje. Udomljenost i ukorijenjenost čovjeka u prostor iskonske zavičajnosti u suvremenoj je filozofiji stvar Heideggerova bitkovno-povijesnoga mišljenja. Nema ništa jednostavnije i ljepše od njegovih kazivanja o otvorenosti bitka i bezavičajnosti čovjeka u doba planetarnoga nihilizma novovjekovne sudbine povijesnoga poslanstva bitka. Film Ulica uistinu se može smatrati veličajnom metaforom tragično-banalnoga moderniteta, a istinski je „uličar“ par excellence moderni lutalica kroz sve usputne i bitne postaje života upravo najveći komičar filmske umjetnosti uopće Charlie Chaplin. U svijetu „transcendentalnoga beskućništva“ mišljenje o svijetu ima karakter apriornoga pogleda u ono izvanjsko-unutarnje čak i kad se pojavljuje protupojam ovom idealizmu u Marxovu i na njegovim temeljima dijalektičkoga mišljenja uspostavljenom svijetu prakse koju Kracauerov prijatelj i katkad bezobzirni zajedljivi kritičar Theodor W. Adorno, spiritus movens kritičke teorije društva, naziva negativnom dijalektikom, pokazujući kako se iza kulisa ove apsolutne slobode modernoga subjekta odigrava drama ontologijski disonantnoga otuđenja kao pravog uzroka i biti samstvene slobode. Taj uzrok ili prvi/pravi izvor ove filmski tako moćno prikazane-predstavljene slobode unutar okvira kapitalističke proizvodnje života nije, dakle, nikakva više transcendentalna sloboda, već imanentno zbivanje negativnih projekcija svijeta kojeg film savršeno otčitava u njegovim simboličko-alegorijskim figurama. Ostavimo sada ovdje po strani i na stranu da sam Adorno nije „vjerovao“ u moć filma jer ga je smatrao indexom otuđenosti tzv. kulturne industrije kao i popularnu glazbu (nadasve jazz). Iz naizgled sličnoga razloga isto je mišljenje o filmu zagovarao i Heidegger i to je, da apsurd bude veći, ono što ponajviše i možda jedino i zbližava dvoje posve suprotstavljenih mislilaca kritike tehničkoga nihilizma 20. stoljeća. Drugi je primjer pogleda u izvanjski svijet kroz dvostruki „skopički poredak“ mišljenja kao slikotvornoga prepoznavanja smisla u kaosu zbivanja slavni film Alfreda Hitchcocka Prozor u dvorište (Rare Window) iz 1954. godine. Kako svi znamo koji smo nekoliko puta gledali ovaj film, L. B. Jeff Jeffries, kojeg igra James Stewart, poznati je fotoreporter. Traženje ekskluzivnoga ugla snimanja na automobilističkim utrkama stajalo ga je teškoga prijeloma noge. Nenaviknut na mirovanje, prisiljen je ograničiti svoj do jučer neomeđeni svijet na prostor koji obuhvaća pogled sa sobnoga prozora i vrijeme između posjeta njegove lijepe djevojke Lise, koju igra Grace Kelly, i patronažne sestre Stelle. Na vlastito čuđenje ubrzo otkriva da i mikrokozmos jednoga običnoga gradskog dvorišta može skrivati neizmjerna uzbuđenja i strašne tajne. Osobito ga uznemiruju začudna zbivanja u stanu u kojemu s bolesnom ženom živi trgovački putnik Lars Thorwald. Je li nehotice svjedočio okrutnome ubojstvu ili je, odjednom privezan za invalidska kolica, počeo viđati stvari koje se nisu dogodile? Dalje svi znamo sadržaj i razrješenje tajne. Stvar je, međutim, u spoznajno-teorijskome smislu posve drukčija od golosti i egzistencijalno-ontologijske čistoće slobode i otuđenja Gruneove Ulice. Hitchcock kao svojevrsni deleuzovski kazano „transcendentalni empirist“ prikazuje i predstavlja svijet dobro situirane i vlasnički osigurane klase kapitalizma koji se ornamentalno ukrašava parolama tržišne privrede i slobode pojedinca u načelno fair natjecateljskoj borbi različitih privatnih interesa. Pogled u dvorište nije isto što i pogled na ulicu, kako u spekulativnome smislu tako i u empirijskome uopće. Dok je ulica po svojoj događajnoj kontingenciji otvorenost i kaos zbivanja, dvorište je strogo kontrolirani prostor nastavka liberalno-demokratske privatnosti drugim sredstvima. Ili drukčije rečeno, dvorište je iskustvo pogleda kao ideologijski iskrivljenoga parallax viewa. U dvorištu se nužno susreću normalni ljudi i ekscentrični Drugi koji remete red u svojevrsnoj, rekao bi Gilbert Simondon, metastabilnoj ravnoteži. I ti susreti uvijek su dramatski i tajnovito opasni kad se njihov kaos promatra iz drugoga pogleda, onog kojeg sjajno utjelovljuje James Stewart kao transcendentalni voajerski detektiv. Hitchcock u ovom filmu stoga sintetizira pogled filmske kamere kao pogled foto-objektiva u prostor-vrijeme samog izvanjskoga svijeta koji sintetizira iskustvo bezavičajne ulice i toploga doma. Ono što tu sintezu razara nije ništa drugo negoli misterij ubojstva kao prolom ekscentričnoga nasilja koje nije više nikakva suprotnost slobodi i otuđenju, već njihova samorazumljiva i logična transparencija zla u istini suvremenoga svijeta. Između „ulice“ i „dvorišta“ zbiva se čitava povijest slike ovog već viđenoga svijeta u njegovim stalnim promjenama. Poput malog noćnoga skretanja tako je i vizualizacija života postala novi film koji u sebi pohranjuje estetsko iskustvo jedne posve drukčije samoće subjekta pogleda od one koju je označavao vodeći filozofijski pojam transcendencije. Ono što je preostalo od Grunea i Hitchcocka, a zapravo od njihovih filmskih slika, još se više radikaliziralo do krajnjih granica apsolutne ne-vidljivosti onog što stoji iza samoga događaja slike: Bog ili kamera, ili možda nešto treće? Moj je odgovor brutalno jasan. Ne stoji ništa drugo, već „Veliki Treći“, tertium datur ꟷ tehnosfera. I na „ulici“ i u „dvorištu“ prate nas neljudski pogledi društva kontrole koje upravo zahtijeva da pojedinac u svojoj nemoćnoj subjektivnosti postaje nužno transcendentalni voajer i da još k tome u svemu tome uživa beskrajno.

April 2, 2024
O Sokratu, Budhi, Konfuciju, Isusu i tehnosferi

O Sokratu, Budhi, Konfuciju, Isusu i tehnosferi

Povijest svijeta kao povijest Zapada i Istoka je povijest metafizike s malim razlikama. Jedna od važnih knjiga o velikim duhovnim likovima ove povijesti kao egzistencijalnim sudbinama njihovih tvoraca jest zacijelo knjiga najznačajnijeg filozofa egzistencije Karla Jaspersa Ljudi sudbine: Sokrat, Budha, Konfucije, Isus, AGM, Zagreb, 2008. S njemačkoga prevela Dorta Jagić. Kaže Jaspers iz horizonta svoje ‘filozofijske vjere’ i ovo o duhovnim protagonistima ‘sudbine’ koji su i danas naši suvremenici, a hoće li to biti i u budućnosti, predmet je ovog promišljanja. “Potvrđuje ih trajan utjecaj kroz tisućljeća sve do danas, riječ je o Sokratu, Budhi, Konfuciju i Isusu. Snagu njihovog povijesnog utjecaja nitko nije dosegnuo ni za petinu, niti je s takve visine govorio još i nama danas. Moglo bi se negodovati što ih se uopće naziva filozofima. Međutim, oni su imali iznimno značenje za sve filozofe. Nisu ništa zapisali (osim Konfucija), ali su usprkos tomu postali kamenom temeljcem snažnih misaonih pokreta. Nazvali smo ih četvoricom sudbonosnih ljudi. Oni stoje ispred i iza svega suvišnog što filozofi nazivaju općim mnijenjem.” Jaspers je ‘čudan svat’ u suvremenoj filozofiji, sinkretički zagovornik kjerkegorovski shvaćene egzistencije koju na kraju uzdiže do ove nemoguće ‘filozofijske vjere’ kao sinteze uma i religije polazeći od egzistencijalnoga apsoluta kao sekularizarnoga duha teodiceje koji nije ni anti-hegelovski, niti anti-metafizički, već je u skladu s Kierkegaardom ono duhovno kao takvo, nespoznatljivo i nedokučivo osim u graničnim situacijama ljudskoga života. Usto, Jaspers je pisac grandiozne Opće psihopatologije i vrhunskoga spisa Pitanje krivnje kojim je filozofijski vjerodostojno osvjetlao obraz njemačkih intelektualaca u razračunavanju s aveti nacizma uopće. Ono što karakterizira njegovu misaonu djelatnost je osim suprotstavljanja Heideggerovu mišljenju otvorenosti smisla bitka pojmom autentične egzistencije kao slobode djelovanja u otuđenome svijetu samstvenoga pojedinca i to da je posrijedi mislilac koji ono religiozno uvodi u suvremenu filozofiju a da to nije ni dogmatski svjetonazor niti razvodnjavanje metafizike kvazietičkim pitanjima, već izričito uspostavljanje onog nemogućeg kao aksioma svake buduće djelatnosti. To je smisao ‘filozofijske vjere’ koja ne počiva na novovjekovnome nauku o bogu filozofa od Descartesa, Spinoze, Leibniza, Kanta, Schellinga do Hegela. Umjesto ovog ontologijskoga ‘racionalizma’ kojeg ponajbolje iskazuje pojam teodiceje, Jaspers je mislilac egzistencijalne odluke kontingentne slobode savjesti i djelovanja iz načela odgovornosti pred bitkom kao onim obuhvatnim iz čega proizlazi etički čin spasenja ili propasti čovjeka. Iako ova filozofija egzistencije nije otvorila bitna pitanja ontologije i kozmologije 20. stoljeća, a isto tako ni filozofije politike, ono što joj daje posebni pečat navlastitosti jest suočenje s onim nemogućim, odnosom egzistencije kao ‘filozofijske vjere’ i metafizičkim pitanjem o smislu bitka uopće. Pogledajmo sada ovaj niz: Sokrat, Budha, Konfucije, Isus. Prvi ostavlja etički pečat ‘brige za dušu’, kako bi to rekao Jan Patočka, tako što odlazi u smrt iz odluke da obrani čast i dostojanstvo filozofije pred porazom uma u sukobu s oligarhijskim sustavom vladavine degenerirane atenske demokracije. No, ono što je najvažnije jest njegova ‘vjera u filozofiju’ kao jedini put samoprosvjećenja i oslobađanja od dogmi i praznovjerja pseudo-znanja. Filozofija postaje sudbina kazivanja istine o bitku kroz navlastiti život posvećen filozofiranju na trgu među neukima i neupućenima u mistični govor i racionalne dokaze mišljenja. Ali, za Sokrata je upravo filozofski razgovor s Drugima bit filozofiranja kao puta dolaženja do spoznaje bitka, jer govor, a ne pisanje, podaruje živo svjedočanstvo ljudske komunikacije u polisu. Budha, tome usuprot, nije atenski građanin koji svetkuje slobodu i jednakost kao bit političke zajednice pravednosti, već indijski princ Gauthama koji žrtvuje lagodnost života u uživanju u Moći monarhijske vladavine nad Drugima. Umjesto ove laži kao ‘istine’ prirodne hijerarhije života koja se brani kozmološko-političkim razlozima ravnoteže života u svemiru, Budha odlazi u samoću i poput jedinog nosorogova roga kreće se prostranstvima duše i duha sveopće kozmičke praznine. Nauk samoprosvjećenja ne dosiže se u zajednici s Drugima, već u duhovnoj izolaciji kao putu spram nirvane. Biti-izvan-svijeta znači ekstatički živjeti u ispunjenju preobrazbi samoga života koji se zbiva kao vječno ponavljanje Istoga. Budizam stoga za razliku od sokratizma postaje ‘filozofijska vjera’ u samoprosvjećenje i u nužnost nirvane, dok sokratizam ostaje put filozofijskoga mišljenja kojemu autentičnost u konačnici podaruje vjera u božansko poslanje uma koji životu osvjetljava prolaz kroz tmine i stranputice. A Konfucije, taj mandarin vječnoga reda na nebu i zemlji, istočnjački ‘Staatsphilosoph’ koji naučava vjernost caru i državi, ocu obitelji i tradiciji protiv svake kaotične mijene i vihora nestabilnosti u duhu i ljudskoj duši, što ćemo uopće s njim? Moram priznati da ne znam što s tzv. filozofom kojeg ‘danas’ mnogi zapadnjaci ponovno čitaju i traže u njegovim tzv. mudrim izrekama razotkriće tajne kineske spore i uporne trke sa Zapadom u osvajanju i preuzimanju položaja globalne moći od Amerike kao biti Zapada na njegovu ishodu. Poput Heideggera mogu samo reći ovo. Konfucije je drugo ime za disciplinu, nadzor i pragmatički svjetonazor kao srž svekolike ljudske djelatnosti. Zato Konfucije nije ni ‘lukav’ niti ‘mudar’, već za razliku od Sokrata koji se kritički razračunava sa zabludama u svijesti demokratskoga poretka slobodnih i jednakih ljudi i za razliku od Budhe koji nadilazi ono ljudsko-suviše-ljudsko bijegom u samoću vlastite praznine bitka, kitajski mandarin razborito i pragmatično odlučuje što je u određenom kontekstu dobro za čovjeka, a što zlo, što je etički dopustivo, a što nije. Pogledajmo kako su prikazani u fiziognomskome smislu Sokrat, Budha i Konfucije? Prvi ispija otrov pred svojim tužiteljima i dostojanstveno odlazi u smrt braneći ime i čast filozofije pred tiranima i zlotvorima, a mogao je mine duše izabrati život i otići iz Atene u azil negdje na Kreti. Ne, on vjeruje u etičko pročišćenje njegove žrtve za istinu i zato izabire svoju sudbinu. Budha, pak, dostojanstveno i uzvišeno sjedi prekriženih nogu podno stabla u pozi meditacije koja označava istisnuće intencionalne svijesti ‘o’ svijetu kao nečem predmetnome. Nikakve žrtve za istinu nema u ovoj odluci da se život živi tako da se negiraju želje kao izvorište svekolike patnje i nesreće. Sloboda od tijela označava put spram apsolutne praznine. Ovo je kako je to divno rekao Nietzsche budizam kao savršena religija za dekadenciju Zapada, jer uzima za svoj ‘subjekt’ singularnoga pojedinca ispažnjenoga od obilja želja kojemu jedino još preostaje duhovna praznina i rad na sebi kad je sve drugo postalo već viđeno i besmisleno od dosadnih revolucija do još dosadnijih crveno-zelenih mesijanizama. Konfucije je uvijek prikazan sa smiješkom. Doduše, to je i Budha u svojoj blaženoj meditativnoj praznini, ali Konfucije se smije onako ‘dostojanstveno ravnodušno ironično’ jer zna da jedini on zna ono što Drugi ne znaju, dok Sokrat zna da ništa ne zna, a Budha misli da je svo znanje ovog svijeta samo puka iluzija jedne dublje transcendentne ‘biti’ ništavila kao takvog. Što to Konfucije zna što Drugi ne znaju ako ne da je put istine i dobra trnovit, da su ljudi ionako opsjednuti taštinom i narcizmom i da je moć vječna čak i kad se ruše carstva i mijenjaju dinastije na vlasti, te da je nužno biti ‘mudar’ da bi ostvario svoje pragmatične ciljeve u doglednoj budućnosti na ovome svijetu. Kinezi nebo ostavljaju za nebesnike, a zemlju dijele po prirodnoj zasluzi cara i birokratskoga upravljanja svijetom kao sudbinom kojoj se ne može pobjeći. Što je Konfucije ako ne filozof koji ne ‘vjeruje’ u duboke tajne svijeta, nego jedino u harmoniju neba i zemlje u poretku vječnih istina koje imaju svagda svoju praktičnu primjenu i svrhu. Sva trojica su oni koji um ne oslobađaju od vjere, oni koji ‘filozofijski’ vjeruju u smisao sudbine kao svoje i opće egzistencijalne povijesti čovjeka. A što ćemo s Isusom, tim ‘filozofom’ mesijanstva i eshatologije Zapada, bogočovjekom koji je i za Kierkegaada kao prethodnika mišljenja Jaspersove filozofije egzistencije najviši doseg sinteze bitka, bića i biti čovjeka jer je vlastitom smrću na Križu otvorio mogućnost onog što teolog Karl Rahner naziva kršćanstvom kao religijom ‘apsolutne budućnosti’? Samo ovo. Isus je apoteoza vjere u onostrano i u kraj povijesti nakon koje dolazi spasenje. Time se filozofija dokida u apsolutnoj vjeri i tijelo uskrsava da bi svetkovalo blaženstvo vječnoga života. ‘Filozofijska vjera’ je nemogući projekt krhkosti i propasti egzistencije u suvremenome svijetu kojim vlada tehnosfera. O tome sam pisao u svojoj knjizi Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu. Sokrat, Budha, Konfucije i Isus nisu za autopoietičku tehnogenezu svijeta više ‘bitni’, iako će ljudi i dalje kao ‘filozofi’ i kao ‘vjernici’ padati na koljena pred Budhom i Isusom, a smjerno poštovati nauk Sokrata i Konfucija. Zašto nisu više ‘bitni’? Pa, naprosto zbog toga što tehnosfera nije pravo mjesto za tzv. ljude sudbine i za sve ono što bijaše ‘sudbinsko’. Stoga ‘filozofijsku vjeru’ oni koji ‘vjeruju’ u tehnosferu ne prakticiraju jer je to uistinu krajnje izvan i ispod razine mišljenja kao eksperimentalne slobode nastanka kontingentnoga događaja. Dosta je bilo ‘psihopatologije krivnje’, samožrtvovanja u ‘brizi za dušu’, nirvanologije i mandarinizma kao pragmatizma suhoga duha. Vrijeme je za izglede buduće filozofije onkraj metafizike, kibernetike i transhumanizma. Vrijeme je za ‘posljednje ljude’ kojima sudbina znači samo jedno, a to je zadaća mišljenja bez pada u Had, bez pada u nirvanu, bez službe carstvu reda i vječnoga poretka, i bez pada s križa u apsolutnu budućnost metafizičkoga bezdana. Toliko o tome.

April 1, 2024