Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Demon slikotvornosti svijeta

Demon slikotvornosti svijeta

Pitanje o promijenjenom statusu slike u suvremenoj umjetnosti i vizualnoj kulturi XX. stoljeća najradikalnije je postavio filozof i povjesničar umjetnosti Gottfried Boehm u znamenitome eseju Povratak slika objavljenom u zborniku Što je slika? koji je istodobno Boehm i sam priredio (W. Fink, München, 1994). Važnost spomenutog zbornika za suvremeno razumijevanje slike i povijesti umjetnosti nakon „slikovnoga zaokreta“ (iconic turn-a) pokazuje se iz današnje situacije više negoli utemeljujućim činom novoga pristupa svijetu i umjetnosti uopće. Od trenutka dok je Boehm stvorio pojam/program istraživanja slike u digitalnome dobu, koji će kulminirati izgradnjom znanosti o slici (Bildwissenschaft), pa sve do danas ne prestaje rasprava o smislu slike i vizualnosti. Iste je 1994. godine W.J.T.Mitchell stvorio pretpostavke za utemeljenje vizualnih studija svojim zaokretom od narativnosti i ikonologije slike spram vizualnosti kao konstrukcije slikovne kulture (pictorial turn). Najnovija knjiga ogleda i rasprava Gottfrieda Boehma Wie Bilder Sinn Erzeugen? Die Macht des Zeigens (Kako slike stvaraju smisao? Moć pokazivanja) predstavlja zacijelo vrhunac promišljanja pojma i statusa slike u horizontu suvremene interdisciplinarne „znanosti o slici“. Uz Hansa Beltinga i njegovu antropologiju slike Boehm otvara najznačajnija pitanja o tom sklopu odnosa suvremene vizualnosti i kulture, suvremene filozofije i umjetnosti. Boehm je promovirao iz filozofije kod hermeneutičkog filozofa Hansa-Georga Gadamera, a habilitirao iz povijesti umjetnosti. Redovni je profesor na Sveučilištu u Baselu, a istraživački interes kreće se od analize refleksije slike, interpretacije, teorije umjetnosti i estetike. U ovoj su knjizi sabrani njegovi ogledi i rasprave poput, primjerice, odlučnih tekstova za raščlambu iconic turn-a „S onu stranu jezika? Bilješke uz logiku slika“, „Ikonoklazam: Razrješenje – Dokidanje – Negacija“ i „Ikoničko znanje: Slika kao model“ do ogleda o otvorenome horizontu i neodređenosti, ključnim metafizičkim kategorijama koje Boehm nužno zadržava u dijalogu s Derridaom, Heideggerom i Gadamerom. U Predgovoru knjige autor se zahvaljuje sokratskome duhu velikog učitelja Gadamera, no posljednji je ogled „Dodatak na bitku: Hermeneutička refleksija i slikovna umjetnost“ razračunavanje upravo s Gadamerovom koncepcijom slike. Gottfried Boehm smatra da ulazimo u vrijeme apsolutne prisutnosti slika u suvremenom svijetu. Razvitak nove metateorije slike kao nove znanosti o slici Boehm pronalazi u filozofijskoj kritici jezika od Austina do Rortyja. Slika više ne može biti svodiva na logičke i jezične strukture označavanja smisla onog što se slikom prikazuje. Performativnost jezika i performativnost vizualnoga znaka nisu ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi. Nesvodivost jezika kao govora i pisma na sliku prvi je korak oslobađanja dugovjekog jarma metafizike od Platona do Hegela i dalje nad umjetnošću kao nesvodivom otvorenošću ljudskog odnosa spram bitka, božanskoga i svijeta. „Slikovni zaokret“ (iconic turn) moderne Boehm određuje kao pojavu što se od kraja XIX. stoljeća događa posvuda u svijetu vizualnih umjetnosti. U analogiji s linguistic turn analitičke filozofije jezika, pojmom koji je upotrijebio postmoderni pragmatist Richard Rorty 60-ih godina XX. stoljeća, povratak slika u smislu njihove vlastite „logike“, koja još uvijek nije izgradila ni svoju metateoriju ni opću epistemologiju zbog vladavine ikonologijsko-hermeneutičke metode u povijesti umjetnosti XX. stoljeća, iziskuje analizu i pokušaj razumijevanja promjene statusa, funkcije i smisla slike uopće. Srodan pristup razvio se gotovo istodobno u okviru vizualnih studija u Americi, osobito u nastojanju W.J.T. Mitchella. On je radikalizirao ikonologijsku metodu Panofskoga. U svojoj kritičkoj ikonologiji postavio je istovjetan zahtjev za promjenom paradigme odnosa slike i jezika. Pictorial turn trebao je biti ne samo konceptualni preokret ikonologije u objašnjenju statusa i smisla umjetničkih slika, nego ponajprije uvod u proučavanje vizualne kulture suvremenosti sa stajališta kritike filozofije jezika. Umjesto logičke i jezično-analitičke utemeljenosti razumijevanja slike kao simboličkog prijenosa ideja, formi i sadržaja imanentnog slici, pictorial turn radikalizira postavku o gledanju i opažanju slike kao vizualnome događaju koji je nesvodiv na logos. Slika se na taj način oslobađa u samoj sebi. Posredstvom gledanja i opažanja kao uvjeta mogućnosti spoznaje realnoga, a ne kao mimetičko-reprezentacijskog model realnosti kojeg određuju logička i gramatička pravila jezika u aktu razumijevanja svijeta Mitchell pokušava utemeljiti novu akademsku disciplinu – vizualne studije. Boehm pokazuje da je jezični obrat u filozofijskim djelima Wittgensteina analogni put kojim se slici može vratiti izgubljeni smisao i dostojanstvo. Nesvodivost jezika kao performativnoga djelovanja-u-svijetu upućuje na nesvodivost slike na transcendentalni izvor poput, primjerice, slike raspetoga Krista na Mantegninim platnima. Slika nije odslik neke uzvišene, duhovne dimenzije koja slici jedino podaruje smisao. Slika ima svoj smisao u svjetovnosti svijeta kao epohalnome nabačaju bitka i vremena. Stoga istinski „govor slike“ nije mističnost nekog tajnoga znaka koji se jedino može razumjeti tako da se ikonologijski opiše što i kako ono na slici prikazano znači za kršćansku mistiku. Analogno „govoru slike“ u vizualnim se umjetnostima i vizualnim studijima nakon kraja povijesti umjetnosti iz horizonta hermeneutike i ikonologije s pravom rabi izraz „vizualni jezik“ u raščlambi medijskoga svijeta umjetnosti kao „vizualnoga teksta“. Paradoksalno je da „slikovni zaokret“ nastavlja na ono mjesto koje je sam Heidegger nastojao preboljeti/prevladati svojim okretom mišljenja (Die Kehre). Hoće li se ispravno razumjeti čemu se uopće u slikovnome zaokretu smjera, bjelodano je da se i po analogiji može pokazati da je Heideggerovo mišljenje izvornoga događaja (Ereignis) najbliže temeljnim nakanama iconic turna. Odluku o slikovnome zaokretu, u analogiji s Heideggerovom mišlju o okretu, stoga ne donosi teorijsko propitivanje slike tijekom povijesti umjetnosti od početka moderne do njezine kraja (uvjetno od kraja XIX. stoljeća do kraja XX. stoljeća). Riječ mora biti o događaju nečeg što prethodi razdvajanju slike i riječi ili slike i teksta; što ne ovisi o povijesno-umjetničkome i filozofijskome problematiziranju slike kao jedino preostale mogućnosti estetskog dospijeća do istine ili bîti umjetnosti o svijetu na kraju njegove povijesne smislenosti. Okret kod Heideggera odnosi se, dakle, na epohalnu konstelaciju bitka, bîti čovjeka, bića i Boga u mišljenju bîti tehnike. Ako se hoće misliti ono što sliku otvara vlastitoj slikovnosti s onu stranu govora, jezika i pisma, mora se otvoriti horizont posve drukčijeg razumijevanja zaokreta slike ili zaokreta spram slike. U tom pogledu doista je riječ o povratku slika u naše suvremeno doba nakon posvemašnjeg ikonoklastičnoga pokreta neoavangarde od 60-ih godina do kraja XX. stoljeća. Slike se sintetički generiraju. One nisu stvorene ni proizvedene, nego uistinu generirajuće i generirane iz nečega što je s onu stranu koncepta realnosti kao izvanjske zbilje i kao predmeta na koji se slike referiraju. Dekonstrukcija slike u Boehmovu razumijevanju stoga jest dijelom bliska Heideggeru, barem po intenciji, ali je od njega i iznimno udaljena. Isto tako, to ne znači da je riječ tek o usvajanju Derridainih stavova o mišljenju neodređenosti traga, iako je Boehm nedvojbeno bliži Derridai negoli Heideggeru. Međutim, Boehm pokušava otvoriti problem na sljedeći način. Zaokret spram slike tumači se iz horizonta navedenih filozofijskih teorija – od Husserla, Freuda, Wittgensteina, Derridae – kao „pomak od jedne epohe: logos ne vlada više slikovnom potencijom nego dopušta ovisnost o njoj. Slika nalazi pristup unutarnjem krugu teorije koji se bavi tumačenjem spoznaje.“ (str. 39-40). Već je otuda vidljivo da Boehm smatra dekonstrukciju prehodnih paradigmi slike nekovrsnom promjenom perspektive u razumijevanju odnosa slike i logosa. Slika se kao takva nalazi s one strane jezika, a nije na njega svodiva. Umjesto postmodernoga upućivanja na mogućnost obnove pojma uzvišenosti kao „prikazive neprikazivosti“, kako je to formulirao Jean-François Lyotard, ovdje se slici u smislu „slikovne razlike“ (ikoničke diferencije) između slike kao ikone i jezika kao logosa pridodaje nešto što ima prizvuk metafizičke tradicije. To nije ni simboličko posredovanje smisla, niti pak transcedentni sadržaj božanskoga u slici, nego nešto krajnje „neodređeno“. Riječ je upravo o jezičnome preostatku mišljenja i govorenja. Preostaci pokazuju kako je slikovni zaokret u svojem radikalnome aktu dekonstrukcije slike ipak ostao u njezinome začaranome krugu. Boehm, naime, govori o tome da slike crpe svoj smisao i u situaciji nestanka logičko-jezične redukcije. Kad se slike u medijskome okružju nastoje interpretirati kao vizualna gramatika novoga svijeta virtualne realnosti neprestano se poseže za nadomjeskom metafizike slike. U ovom slučaju to je pojam neodređenosti. On je uvijek „određen“ društvenim, kulturnim i povijesnim kontekstom u kojemu slika obitava. Horizont neodređenosti za Boehma je druge kategorijalne vrste. Slika u svojoj čistoj vizualnosti upućuje, ali ne semiotički, na višak imaginarnoga. Slikovna razlika (ikonička diferencija) u okviru slikovnoga zaokreta (iconic turn) stoga nužno uvodi u razumijevanje slike ono odsutno, nevidljivo i neprikazivo. Odsutno se odnosi na prisutnost slike, nevidljivost na vidljivost formalnih i materijalnih uvjeta postojanja slike, a neprikazivo na ideju prikaza nečeg u slici bez obzira je li riječ o figurativnoj ili apstraktnoj umjetničkoj slici. Naposljetku, susrećemo se s očiglednim paradoksom. U zahtjevu za oslobođenjem slike od logosa da bi slika dobila svoju „imanentnu logiku“ preostaje nešto zagonetno u cijeloj strukturi Boehmova mišljenja, ali i programatske orijentacije iconic turna. Nije uopće sporno da se dekonstrukcijom slike smjera na opisani zaokret i da sve to ima dalekosežne posljedice po znanstveno bavljenje fenomenima umjetnosti u doba kraja linearno shvaćene povijesti umjetnosti. Problem je u tome što slika ne može prispjeti u svoju dugo iziskivanu slobodu od logosa (govora, jezika i pisma) sve dok se „govori“ o neodređenosti horizonta u kojem slika realno jest. Ako se slikovna razlika, u analogiji s Derridainim pojmom différance shvati kao razlika i kao razlučivanje od logičke strukturiranosti metafizike jezika, tada preostaje tek ono „mistično“ koje sliku i u doba njezine digitalne uronjenosti u virtualni prostor-vrijeme neotklonjivo povezuje s viškom imaginarnoga. No, imaginarno nije tek puko zamišljanje nečeg odsutnoga ili nečeg što realno ne postoji. To je ona povezujuća moć mašte. Kant ju je smatrao konstitutivnom za spoznaju prostora i vremena u kojem opažamo stvari i pojave. Produktivna moć mašte otvara slici mogućnost nadilaženja horizonta neodređenosti. To se zbiva na taj način što, paradoksalno, stvara neprikazivi horizont u razlici spram ništavila iza slike. Ono ništavilo iza slike nije, dakle, transcendentalni horizont koji omogućuje i jamči smisao neke slike u prostoru i vremenu, poput neke slike iz metafizičkog slikarstva de Chirica, nego medijalno određeni gubitak bilo kakve referencije na realno i bilo kakvog pogleda „iza“. Boehm je otvorio mogućnost da se slici vrati dostojanstvo i u doba nestanka svih realnih referencija, iako nije posve naklonjen tome da napusti shvaćanje slike iz paradigme povijesti umjetnosti, filozofije i semiotike. Drugim riječima, njegovo je razumijevanje povezano s unutarnjom poviješću dekonstrukcije povijesno-umjetničkoga pojma slike. Čini se da je tome izmakla ona vrsta slike koju danas posvuda susrećemo u medijalnome okružju suvremenoga svijeta. Višak imaginarnoga pokazuje se u slikovnome zaokretu kao neki manjak u posvemašnjoj vizualizaciji svijeta. Nakon što smo napustili metafizički labirint logosa ( jezika, govora i pisma) i nastanili se u gledanju slike kao slike, suočavamo se s prazninom onoga realnoga i prisutnoga. Sve je vidljivo osim same vidljivosti. Medij putem kojeg se odvija prisutnost slike u vizualizaciji svijeta može otuda biti samo informacijsko-komunikacijski. Vizualni mediji nisu sredstvo/svrha vidljivosti slike koja se dislocira od središta svojeg nastanka. Oni svoju vizualnost zahvaljuju prije svega tehničkom mogućnošću prijenosa informacija slikovnim putem (televizija, internet). Digitaliziranje slike time mijenja mimetičko-reprezentacijsku paradigmu slike u informacijsko-komunikacijsku. Pitanje medija u kojem slika posreduje svoju neposrednost kao događaj informacije, komunikacije, estetskog učinka na promatrača i svih drugih društveno-kulturalnih doživljaja suvremenoga čovjeka, tako se pokazuje danas temeljnim problemom vizualne kulture. Nije stoga nipošto provokativno, a niti začudno da W. J.T. Mitchel u svojoj najnovijoj knjizi ustvrđuje da ne postoje vizualni mediji. Slika u horizontu neodređenosti više ne treba ni svoju ideju onog što se slikom oslikava (Ab-bild), niti pak predmet svoje reprezentacije. Ali nužno u novome okružju informacija-komunikacija treba nešto što je izgubila u procesu vlastitog oslobađanja. Potreba za zagonetkom, mistikom ili viškom onog imaginarnoga nadomještava se u totalnoj vizualizaciji svijeta hiperproizvodnjom onih sadržaja masovne kulture koji generiraju onostrano i neprikazivo kao iskustvo straha od neljudskoga, čudovišnoga u formi mutanata, kiborga i klonova. Najbolji primjer za izneseno jest znameniti film Matrix – prava paradigma suvremene slike. Naravno, to nije Boehmov zaključak. Ali on se nameće sam od sebe iz imanentne logike slika bez svojeg svijeta kao horizonta smisla.

July 9, 2024
U pohvalu šupljega vremena

U pohvalu šupljega vremena

Dođe tako trenutak kad misao dotakne vlastito šuplje vrijeme, a u njemu nema ništa što bi se moglo još „opisati“ i čemu bi se onaj koji piše a da nije Pismoznanac ili autopoietički stroj za pravljenje magle mogao posvetiti bez pada u traumu posve obične letargije. Naravno, pada Vam odmah na pamet onaj savršeni lik Pisca iz pripovijesti Zagrljaj Ranka Marinkovića. U TV-seriji Antuna Vrdoljaka lijepo je prikazano to stanje kad Rade Šerbedžija kao lik Pisca u divnom dalmatinskome ozračju gradića iza svojih zatvorenih škura promatra ulicu, trg i obalu i glava mu puca već od nemogućnosti da krene konačno ta prva rečenica, taj užasavajuće ništavni i svemogući arché, pa mijenja raspored stvari na pisaćem stolu. Baca papire u koš, nalivperom prolazi kroz začešljanu kosu i… I ništa. Problem o kojem ovdje pokušavam govoriti, međutim, nije u letargiji i nedostatku nadahnuća, a ponajmanje u nekim psihološkim afektima-efektima koja sprečavaju dolazak rečenica iz onog bezdana o kojem je možda ponajbolje zapise ostavio Franz Kafka u svojim Dnevnicima. Pisanje nije ni po čemu drukčije od slikanja ili muziciranja. Slikar poput Francisa Bacona ukazivao je na izvornu gestualnost poteza kistom. To je ono stanje predrefleksivne svijesti koja je nalik zen-budističkome iskustvu praznine. Sve što se još može reći o tome je li posrijedi ruka koja vodi samurajski mač ili obratno jest ona ista ruka koja piše o tome kako više ne zna može li pisati o nečemu ili ničemu. A ruka koja drži violončelo možda je u tome najslobodnija, jer može do mile nevolje guditi bez veze i imitirati Schönbergove kuhane žabe koje kreče poput atonalne melodije za nepostojeće gudače i njihove „bezdušne babe“. Opa, kako sam došao do potonje besmislice? Ako ste čitali pripovijest Gabriela Garcie Marqueza Neverovatna i tužna istorija nevine Erendire i njene bezdušne babe, izdanje Dečje Novine, Gornji Milanovac, 1978. sve će Vam i nadalje biti nejasno. Asocijacije su nesvjesni mehanizam jezika, dakle Freud-Lacan, ili svjesno izazivanje mistifikacije da iza ovog moćnog uma koji nas nosi i kojem se klanjamo poput sekte zlatnih patuljaka stoji neko veliko otajstveno Ništa koje vodi naše ruke i naše misli već tamo gdje ih vodi poput Vergilija-turističkoga vodiča u službi Danteova Pakla. Pisanje je muka s riječima i blaženstvo s rečenicama, ako ih uspijete posložiti u neki suvisli nered koji Drugima nešto možda ipak znači. Kad sam pisao Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., bilo mi je jasno da su u 20. stoljeću o tome najsustavnije promislili Francuzi u svojim tekstovima: Sartre, Barthes i Blanchot. Ali, ipak, netko je u toj knjizi naprosto nesvodiv u spisateljskim dosezima mišljenja kao kategorijalne ekstaze ljepote i uzvišenosti bez mane, a da nije ne samo Francuz, već nije čak ni Nijemac. Riječ je o Bruni Schulzu, poljskome Židovu, piscu glasovitih knjiga proze i eseja Dućani cimetne boje, Republika mašte i nedovršenog i možda zapravo nenapisanoga romana Mesija. Dok su Francuzi pisanju prilazili iz svojih ili tuđih filozofijsko-teorijskih sustava mišljenja, od egzistencijalizma, strukturalizma do fenomenologije i poststrukturalizma, Bruno Schulz je mislio-pisao iz vlastite poetizacije i mistifikacije svijeta kao prostora i vremena u kojem se dodiruje ono iskonsko grčko i židovsko, moderno i suvremeno kao „knjigovodstvo svijeta“ u težnji da se metafora proširi do prvih i posljednjih zona svemira i ljudske egzistencije koju ne određuje ni um niti osjećaji u njihovoj metafizičkoj suprotstavljenosti, već stvaralačka moć mašte kao kraljevskoga imaginarija slobode iz koje je pad u vrijeme istoznačan s prokletstvom stradanja „izabranog naroda“, njegove tragedije, pogroma, vječnog kruga užasa i patnje. Schulz je, dakle, iznimka radikalne singularnosti spisateljske (ne)moći koju je držao pod kontrolom zahvaljujući svojem crtačko-slikarskome umijeću na granici infantilnosti i opscenosti. Pisanje jest, doduše, umijeće. Danas se uvelike poučava u tzv. školama kreativnoga pisanja, izmišljotini američkoga pragmatičkoga duha koji je posve ovladao suvremenošću, pa proglašava još jednu dogmu zloduha „demokratske praznine“ najvećim dosegom želje masovnoga puka da se dotakne mjesec ljepote i slave kao da je riječ o pukome zanatu, a ne udjelu nesvodive egzistencijalne individualnosti i prokletstva. „Kreativno“ pisati znači šuplje misliti i biti ovom vremenu na usluzi svim sredstvima vlastite beznačajnosti. Zato „danas“ tzv. pisci pišu tako kao da gomilaju trule trupce na kosi babilonski toranj od riječi uvjereni da je sve i svašta predmet njihove „kreativnosti“. Nema goreg objašnjenja za velike pisce kao majstore stilskoga namještaja kako bi da žele mogli pisati i romane o uzvišenim tričarijama poput fiziologije one kuhane žabe od pokojne babe atonalnoga Schönberga koja, ali stvarno, nema nikakve veze s onom nevinom Erendirom i njezinim utvarama i sablastima iz jedne markezovski fantastično sklepane pripovijesti. Pisac piše kao što mačka prolazi crnim putem i kad ugleda histeričnu glavu ludog Wittgensteina, bježi nogama bez obzira u svoj mačji bezdan. Dakle, pisac nije pismoznanac u smislu biblijskih farizeja koji su „“kreativno“ opisivali kamenovanje već nekih budućih mučenica i mučenika u doba lascivnoga patrijarhalizma i religioznog fundamentalizma i u tome vidjeli čin eshatološke pravednosti. Ono što u tom spisateljskome činu nije ništa uvijek postojeće i stvarno, već u svojem nepostojanju i fikciji zahtijeva otvorenost jezika kao mogućnosti i kao tajne jest sama stvar pisanja kao mišljenja. Jer mistika nije u onome onostranome. Mistično leži u moći jezika kao neiskazivosti ovog svijeta koji se i kad je ništavan i kad mu je vrijeme šuplje živi tako da se u njemu uživa do beskraja. Schulz je shvatio kako se naša želja za pisanjem može jedino objasniti iz naše stvaralačke opsesije koja je samo drugo ime za ono što je drevna metafizika označavala pojmom supstancije i esencije ovog bića kojemu je ono demonsko ili bezavičajno upisano u njegov DNK, što je najbolje znao Sofoklo. Evo, kako to Schulz iskazuje u pismu Romani Halpern 30. kolovoza 1937. godine. »Čini mi se da je svijet, život, za mene važan samo kao materijal stvaralaštva. U trenutku kada ne mogu život stvaralački utilizirati – postaje on za mene ili strašan i opasan, ili umiruće-jalov. Održati u sebi znatiželju, stvaralački poticaj, oprijeti se procesu jalovljenja, dosade – to je za mene najvažnija i najhitnija zadaća. Bez tog životnog začina zapast ću u smrtnu letargiju – još za života.“ (Bruno Schulz, Republika mašte, Litteris, Zagreb, 2015., str. 204. S poljskoga preveo Dalibor Blažina) Evo, ruke koje drže pero ili koje stružu skorenu zemlju s oplata seljačkih cipela, a da ih nije naslikao Van Gogh, nisu možda tako različite ruke čak i kad su posrijedi različite osobe kojima pisanje i struganje nije isto. Živimo za užitak u životu i sve se naposljetku svodi na to da je „drugi život“, onaj koji nastaje u svemoći i nemoći teksta, neizmjerno sretan događaj naše čitljivosti pod zvijezdama, pa čak i ako na kraju ovog zapisa u tekst konačno uđe i sam već ozbiljno bijesan Schönberg i onako autoritativno i radikalno atonalno zaprijeti piscu ovog Kaosa da ni u ludilu više nikad ne spomene njegove kuhane žabe jer će ga to koštati još jednog slušanja Klavirske svite opus 25 po kazni i po milosti Božjoj za uši i druga srodna osjetila. Starije i besmrtne uvijek treba slušati!

July 8, 2024
Solidarnost kao utjeha

Solidarnost kao utjeha

Kad sam 2017. godine predstavljao na pulskome Sajmu knjiga svoju studiju Doba oligarhije: od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., publika je iskaz da je temeljni problem našeg kaotičnoga vremena u ravnodušnosti spram Drugoga dočekala iznimno afirmativnom reakcijom, najblaže rečeno. Nije potrebno iznova dokazivati da to nije nikakvo ‘moraliziranje’ niti ‘propovijed’ na tragu kasnoga Foucaulta i njegova mišljenja o estetici-etici ‘brige za sebe’ naspram Lévinasove bezuvjetne etike prihvaćanja Drugoga. Ne, posrijedi je moj pokušaj da se vide dva puta u moguću rekonstrukciju onog što su o tome na uistinu intrigantan način kazivali Hannah Arendt i Jacques Derrrida. Naime, ako je zbog posvemašnjeg raspada tzv. razlike između sfera građanskoga društva i političke države s neoliberalnom i neokonzervativnom revolucijom 1970-ih godina u SAD-u i Velikoj Britaniji, kroz politike Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, nastalo doba vladavine korporativnoga kapitalizma s idejom privatiziranja javnoga dobra u svim mogućim formama dekonstrukcije tzv. welfare state, a glavna je posljedica bila u zatiranju sindikalnoga pokreta i socijalnih povlastica tzv. deprivilegiranih društvenih skupina te uspostava onog što će 1990-ih godina postati carstvo trijade neoliberalne ekonomije-politike-kulture u globalnome poretku Moći Zapada, bilo je samo pitanje vremena kad će se raspasti i ono što još tako patetično nazivamo riječju solidarnost. Taj je pojam bio još u Francuskoj revoluciji ne-politička sveza između slobode, jednakosti i pravednosti poretka novog načina političke konstrukcije suverenosti nacije-države. Krajem 20. stoljeća, solidarnost je postala ne samo mrtvo slovo na papiru, već je globalni korporativni kapitalizam u svim aspektima ulazio u fazu vladavine neljudskoga u formi tehnosfere i društava kontrole, kako je to najavio Deleuze u svojem kratkom ogledu iz 1990. godine. Što je solidarnost drugo negoli vezivno tkivo, ono što proizlazi iz logike srca, paskalovski govoreći, a spaja ono što je razdvojeno, ne samo ljude kao pripadnike građanskoga društva, već i ljude kao pripadnike političke države koja u liberalnome shvaćanju, doduše tek nakon niza revolucija u Europi i Americi, nikad ne može apsolutizirati većinsko načelo. Solidarnost je, međutim, samo sekularizirana verzija onog što su Grci nazivali pojmom philia, osobito Platon, a kako nas na to podsjeća Derrida, ovaj filozofijski koncept odnosi se na prijateljstvo i tako je sušta suprotnost onome što Carl Schmitt određuje kao bit politike, naime neprijateljstvo ili polemos između latentno zaraćenih strana u sukobu za vlast u državi i između država u ratnome sukobu. U knjizi Politike prijateljstva nalazi se ona znamenita rečenica Derride koja govori o tzv. dehumaniziranoj pustinji gubitka političkoga iz javne uporabe i njegova premještanja u tzv. tehnokratizam i ekonomizam čistoga profita. Na tragu kasnoga Lévinasa, dakle, Derida spaja grčko i židovsko primarno iskustvo politike i etike s onom poznatom postavkom o mesijanizmu bez Mesije. O tome sam iscrpno pisao u e-book knjizi Gradovi izbjeglica: Lévinas-Derrida, PAN-Liber i IEGS, Zagreb, 2016. Iako je nadahnuće ovih refleksija u Platonovu i Aristotelovu razumijevanju odnosa političkoga i etičkoga, prave politike prijateljstva su ipak ono što proizlazi iz židovskoga mesijanizma bez Mesije, to jest iz pokušaja da se na kraju povijesti naspram logike vladavine korporativnoga kapitalizma profita uspostavi utopijsko područje u kojem se briga za javno dobro mora univerzalizirati, te stoga liberalni koncept slobode osobe ne može imati primat nad mesijanskim konceptom pravednosti zajednice koja je, naravno, kantovski određena vječnim mirom i kozmopolitskim načelom izgradnje svijeta. Drugi je pokušaj mišljenja o solidarnosti koja nedostaje u svijetu globalnoga nihilizma carstva objekata i potrošnje onaj koji je nastojala oblikovati Hannah Arendt u svojoj političkoj antropologiji. Naime, ona se u spisu Vita activa vraća ranokršćanskome konceptu zajedništva poznatom kao agape i kaže kako je ʺAugustin predložio utemeljenje ne samo kršćanskog ‘bratstva’, već i svih ljudskih odnosa na milosrđu. Ali to se milosrđe, premda se ono svojom besvjetovnošću jasno podudara s općim ljudskim iskustvom ljubavi, istovremeno od nje jasno razlikuje po tome što se, kao i svijet, nalazi između ljudi. ‘Čak i razbojnici imaju među sobom ono što nazivaju milosrđem.’ʺ Hannah Arendt, Vita activa, A. Cesarec, 1991., str. 47. S engleskoga prevele Višnja Flego i Mirjana Paić Jurinić. Ok, zar se u suvremenom vulgarnome diskursu žurnalizma ovo ne zove tzv. mafijaškom etikom? Ono što ipak Arendt nastoji promisliti u svojem pokušaju spajanja grčkoga philia i kršćanskoga agape, uvjetno rečeno Sokrata-Platona i Augustina, jest mogućnost obrane republikanskoga koncepta javnoga dobra, a ne onog koji je s Rousseauom dospio do degeneracije s Robespierreom i pod giljotinom se tako našla i ljudska solidarnost kao ne-politički koncept. Zanimljivo je, međutim, da su sve filozofije politike od 1990-ih do danas prožete upravo ovim estetičko-etičkim viškom nepojmovne emfaze tjelesnosti dodira između ljudskih i ne-ljudskih bića, pa je utoliko posve bjelodano da je razaranje zajedništva s pomoću globalnoga informacijskoga kapitalizma ništa drugo negoli ono što pripada mahnitome racionalizmu gubitka svrhe svjetovnosti svijeta. U pravu je stoga Deleuze kad u jednom razgovoru povodom knjige Tisuću platoa. Kapitalizam i shizofrenija 2 kaže da je sve u kapitalizmu racionalno, osim kapitala samoga kao nepokretnoga pokretača ove strukturne mahnitosti na najvišoj razini apstrakcije. Što ćemo, dakle, s grčko-kršćanskim prijateljstvom kao milosrđem ako su sve to ne-politički koncepti i ne mogu postati alternativom totalnoj Moći ovog hiper-racionalnoga svijeta u kojem tehnosfera računa, planira i konstruira kaotična stanja tzv. društvenih odnosa, te u kojem i pojam ljubavi postaje upravo ono što pripada, bodrijarovski kazano, simboličkoj razmjeni i smrti između bezdušnoga sustava i kibernetički upravljane okoline u kojoj još jedino može biti nekog prijateljstva i milosrđa među ljudima i mafijaškim klanovima, jer život je ipak nešto više od ravnodušnosti kojom ispraćamo Druge na stratište, u kazamate, u bolnice, umobolnice, na sirotinjska groblja i ubožnice, u vječno ništavilo i zaborav, zar ne? Ništa, sve je to samo puka utjeha, a od utjehe dobro živi kulturni pogon globalnoga društva spektakla. Michel Houllebecq o tome nadasve suvereno pjeva ovako: U geometriji djelića Zemlje, Vozimo se zaštićeni tekućim kristalima Savršenim pregradama, metalom, staklom, Sporo se vozimo i sanjamo o praznini. Svakome svoja briga, svakome svoja posla: Teško i napola društveno disanje Prolazi vagonom: neki se susjedi njuše, Djeluju raščetvoreno životinjskim dijelom svoga bića. Vozimo se zaštićeni usred Zemlje I tijela nam se stišću u školjke praznine Usred putovanja tijela su nam solidarna, Želim se približiti tvom vlažnom dijelu. Zgrade i ljudi, usamljeni kamion: Ulazimo u grad i zrak postaje življi: Najzad dolazimo do tajne stvaranja U umirujućoj tišini samačkih tvornica. (Michel Houllebecq, Sabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2007., str. 262. S francuskoga prevela Maja Zorica.)

July 7, 2024
O gladovanju ili prirodnoj molitvi duše

O gladovanju ili prirodnoj molitvi duše

Gershom Scholem kazuje da je njegov prijatelj Walter Benjamin svoje zapise o slici Paula Kleea, Angelus Novus pisao na Ibizi u stanju posvemašnje bijede. Štoviše, kako nastavlja Scholem, mogao je upravo u takvim nesretnim prilikama svođenja na elementarne potrebe uzdići se iznad gliba svakodnevice i koncentrirati se na misaoni rad. Samu riječ koncentracija Benjamin je u eseju povodom Kafke raščlanio do gole supstancije, pokazujući da je posrijedi prirodna molitva duše. Ovo možemo pronaći u tekstu govora Paula Celana, Meridijan, prigodom dodjele nagrade Georg Büchner u Darmstadtu 22. listopada 1960. godine. (Paul Celan, Crna mostarina, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 238. Izabrala i prevela Truda Stamać) Pogledajmo niz, Scholem-Benjamin-Kafka-Celan. Sve odreda genijalni židovski mislioci, teolozi i filozofi, intelektualci, književnici i pjesnici. Kafka piše Umjetnika u gladovanju, Benjamin piše u situaciji ekstremnoga gladovanja svoj proročanski esej o Kleeovu Anđelu kao navjestitelju propasti na kraju povijesti, a Scholem i Celan, svaki na svoj način uranjaju u mistično polje koncentracije mišljenja kad je tijelo na rubu životarenja. Netko bi iz ovoga mogao, posve mjerodavno, meditirati o zlehudoj židovskoj sudbini ahasverstva u strahotnome svijetu 20. stoljeća, u predahu između pogroma i genocida. No, stvar je puno složenija i stoga jednostavnija. Prirodna molitva duše o kojoj govori Benjamin vodi nas kroz život poput Angelusa Novusa, pokazujući smjer i kad je sve u znaku katastrofe i apokalipse. Scholem još kaže nešto ekstremnije, što vrijedi navesti. Naime, u njegovu zapisu ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, tvrdi da mu je Benjaminova rođakinja citirala i ovu nezaboravnu rečenicu iz jednog njegova izgubljenoga pisma. ʺBerem cvijeće na rubu egzistencijalnog minimuma.ʺ (Gershom Scholem, ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 147. S njemačkoga prevela Snješka Knežević) Koncentracija proizlazi iz dubine mišljenja. Ono je usmjerena na duhovni cilj i sve drugo se čini drugorazrednim, pa tako i iskustvo gladovanja. Tijelo pritom neizmjerno pati, ali se ne da oteti pobudama i nagonima zadovoljenja tzv. primarne žudnje za održanjem na životu. Tako su i Kafka i Benjamin, a isto vrijedi i za Scholema i Celana, posvećeni onome što ih anđeoski vodi iznad granica ovog svijeta ogrezloga u bijedu preživljavanja. No, život se ne živi da bi se živjelo, već da bi se nadživjelo ono što tzv. egzistencijalni minimum čini od duše-duha. Koncentrirati se na nešto uzvišeno moguće je samo ako je čovjek sa sobom na čistu da je ova odluka o pisanju unatoč svemu prvi i posljednji smisao egzistencije. Iako je posve bio u pravu Theodor W. Adorno kad je ustvrdio da je za pisca i intelektualca najbolje kad mu je život dosadan i sređen, gotovo malograđanski uhodan poput Kantovog sata a ne onog s katedrale u Königsbergu, moguće lebdjeti čak i iznad razine egzistencijalnoga minimuma. Ali pritom ‘brati cvijeće’ pretpostavlja žrtveni asketizam kao izbor, ne ipak kao lifestyle, već kao stalni rizik mogućeg pada u bezdan bijede. Koncentracija u mišljenju svagda ovo mora imati na umu, taj ropski-stoički užas egzistencije koja prisiljava onog koji ispisuje ponore vlastite slobode kako je pitanje duhovnoga preživljavanja istinsko pitanje odlučnosti ustrajavanja u istini s onu stranu lagodnosti i ugode opstanka. Artaud je u pismima neprestano molio komad kruha više uz olovke i bilježnice kad je bio u psihijatrijskome azilu u Rodezu, a čitav niz pisaca iz bliže prošlosti, čak i danas u svojim prepiskama, pa tako i James Joyce u pismima bratu Jimu u Dublin iz Pule 1904. godine govori samo o tome da mu pošalje više novaca, jer su on i Nora doslovno na rubu očaja. Gladovanje nije uvjet mogućnosti prirodne molitve duše da bi stvaralački poriv dospio do najviših vrhunaca. No, možda bez toga ne bi nikad već spomenuti Joyce u posljednjem pismu bratu iz Pule veljače 1905. godine zapisao ovu rečenicu. Čini se da ona možda najbolje iskazuje bit modernoga spisateljstva. Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti. Da, mišljenje i pisanje ne može biti ništa olako bez žrtvovanja sebe ovoj čudovišnoj slobodi odricanja. Nije nužno ‘gladovati u pustinji’ da bi se dospjelo do posljednje oaze. Ali, nužno je biti posvećen onom demonu koncentracije mišljenja bez kojeg sve to nema nikakvog smisla, pa makar ga Benjamin pronalazio u slici Angelus Novus, a Joyce u slici pobunjenoga umjetnika u mladosti, sebe samoga kao Stephena Dedalusa, koji prolazi kroz svijet kao kroz tamnu noć beskraja, i nema straha da će se ikad u njoj izgubiti.

July 6, 2024
Deleuze ili o ontologiji postajanja

Deleuze ili o ontologiji postajanja

U ljeto 2022. godine u izdanju Mizantropa objavio sam knjigu naslovljenu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea. Iako je riječ o sintetičkome pristupu transverzalnome mišljenju jednog univerzalnoga sinkretika koji spaja i Spinozu i Nietzschea, i Bergsona i Simondona u svojim konceptualnim sklopovima koji se prelijevaju iz jedne sfere mišljenja u drugu, uočljivo je da ipak nedostaju u toj knjizi detaljne analize njegova čitanja Spinoze i Bergsona. Mojoj knjizi taj nedostatak nije ‘mana’, barem se tako nadam. Zašto to uopće spominjem? Zbog toga što sam Spinozu na stanovit način unio u promišljanje pojma utopije i političkoga kod Deleuzea u prethodnim knjigama, osobito u Slobodi bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. i Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zageb, 2014. Bergson je nadasve prisutan u mojem čitanju Deleuzove ‘filmozofije’, odnosno u pokušaju da se rasvijetli problem kretanja i svjetla unutar njegova Filma 1 u kojem razvija tzv. ontologiju slike-pokreta. Zanimljivo je sljedeće. Leibniz je za Deleuzea ključna metafizičko-matematička ishodišna točka ontologije postajanja (devenir) s pojmom beskonačnosti, a Spinoza u tom sklopu ima funkciju inicijalnoga događaja koji univoknost bitka dovodi do materijalističke kozmogonije tjelesnosti kao autonomnosti djelovanja izvan svake prisile Boga kao transcendencije. Bergson, unatoč njegova vitalističkoga materijalizma, postaje ključni svjedok s problemom prostora a ne vremena. I to naprosto zbog toga što je kretanje u biti filmske slike onaj problem koji ukazuje na nemogućnost određenja iz aristotelovskoga shvaćanja kao promjene mjesta. Filmska slika ne mijenja mjesto u prostoru kao nečemu već uvijek postojećem u smislu Newtonova kontejnera. Ona je lajbnicovski otvorena kao dinamični poredak virtualne aktualizacije, odnosno s njezinim pokretom se uspostavlja događaj kao živa imanencija. Na taj se način, naizgled paradoksalno, pomiruju i sintetički usmjeruju u posve drukčiju crtu na horizontu posve različiti mislioci. Knjigu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea u filozofijskome smislu smatram svojom možda i najboljom knjigom tzv. tumačenja mišljenja onih mislioca koji su mi otvorili put prema pronalaženju konceptualnoga sklopa tehnosfere. Kad sam pisao tu knjigu, koja je istodobno i dijalog Heideggera i Deleuzea od početka do kraja i u suvremenoj literaturi o Deleuzeu možda ima samo pandan u studijama engleskoga suvremenog filozofa španjolskoga podrijetla Miguela de Beisteguia, imao sam već iza sebe napisano petoknjižje Tehnosfera. I zbog toga mi je bilo formalno lako krenuti u sustavnu analizu Deleuzeovih pojmovnih akrobacija koje su, kako je to lijepo rekao Goran Starčević na jednom kolokviju o Heideggeru i Deleuzeu koji sam organizirao 2014. godine u okviru djelatnosti časopisa TVRĐA, montaža konceptualne atrakcije. Da, baš to. Ali, problem je u tome što je ova montaža nešto što nema veze s filmom, premda podsjeća na ono isto što je tako savršeno radio Deleuzeov ‘knez filmozofa’, otac-utemeljitelj francuskoga novog vala Jean-Luc Godard. Montaža je kreativan proces sklapanja samoga života kao imanencije od već postojećih pojmova i kategorija, ali u rastemeljenoj formi rasutoga tereta, kako inače glasi naslov jedne poetske zbirke Danijela Dragojevića. Zašto je, dakle, moja knjiga Mišljenje kao događaj nastojanje da se otvori problem koji povezuje i razdvaja Heideggera i Deleuzea, onog tko je promislio realizaciju metafizike u kibernetici i onog tko je taj isti put izvršio tako što je podario konceptualni okvir za posthumano stanje? Iz jednostavnog razloga što smo dospjeli do nulte točke mišljenja kao eksperimentiranja s onim što više nije filozofija, već tehnoznanstvena konstrukcija događaja koji proizvode fraktale i spirale u kozmologijsko-tehnologijskome smislu, a posebno zbog toga što je samo pitanje dana kad će umjetna inteligencija postati apsolutni autopoiesis. Jezik je za Heideggera bio uvjet mogućnosti ljudskoga mišljenja kao mitopoetskoga kazivanja, a za Deleuzea je slika bila uvjet mogućnosti nastanka novog sklopa odnosa između mozga i kaosa. Jezik govori, a slika pokazuje i ukazuje na druge slike kao mišljevine koje ne misli čovjek, već Ono, misleći stroj s umjetnim mozgom visoke hiperplastičnosti. Nakon toga više filozofija nema što reći o tzv. svijetu. Kad, naime, mišljenje postane događaj onda je posrijedi samo-proizvodnja umjetne stvarnosti koja određuje tzv. pravu stvarnost, a ne obratno. U svojoj knjizi o Deleuzeu završio sam s njegovim shvaćanjem društva i politike u doba tzv. mehanosfere, pojma s kojim okončava knjigu potpisanu s Felixom Guattarijem, Tisuću platoa. Citat koji uzimam iz Anti-Edipa glasi Zemlja postaje ludnica, a moje posljednje riječi u knjizi glase Dah neukrotive slobode. Između ludila i slobode stoji mišljenje kao događaj. Nitko ne može postati delezijanac, jer smo to SVI čim se konektiramo s mrežom kao slikom kaosa u koji ulazimo s užitkom jer je to naše jedino istinsko mjesto, naš zavičaj i domovina u bezdanu tehničkoga svijeta. Svi mogu postati hajdegerijanci iz čežnje za jezikom. Ali više nitko ne može biti filozof iz dubina vlastita jezika koji se ruši u krhotine i od kojeg ostaju samo mitopoetski tragovi u onijemjelome govoru. No, problem je što je i doba slike svijeta ono koje gubi svoju epohu. Nadomješta je doba broja i posvemašnjeg računanja koje više nije mišljenje, već čista konstrukcija objekata kao vizualiziranih stanja. Kamo dalje?

July 5, 2024
Evo sina čovječja, evo kruga patnje!

Evo sina čovječja, evo kruga patnje!

Reći ću ovo apodiktički: Krist je umro na križu u mističnome slikarstvu talijanskoga i španjolskoga baroka. Sve što se zbivalo nakon toga u pokušaju oponašanja ovog razdoblja vladavine prekomjernosti i pretjeranosti, nabora i rastjelovljenja, ekstatičnoga užitka u slici natopljenoj suzama, krvlju i znojem ljudske patnje, bilo je samo nastavak ovog religiozno-estetskoga događaja drugim, i to neuspjelim sredstvima tzv. medijalnosti modernoga doba i poslije, sve do naše tehnosfere i čuda hiperrealizma bez svijeta. Nastavak više uopće ne potrebuje martirij žrtvovanja i događaj spasenja polazeći od onoga što su dosegli svojim djelima El Greco i Michelangelo Merisi Caravaggio. Štoviše, nastavak je samo u znaku podsjećanja na zlatno doba osjenčavanja i zatamnjenja jednog divnoga svijeta koji je svoju divotu imao samo u tome što je izgradio navlastitu „sakristiju duše“ unutar bedema estetskoga labirinta od zrcala i božanstvenih iluzija vječne milosti spasa. Izraz „sakristija duše“ nema ovdje nikakvo teologijsko-poetsko značenje, već ono koje Gilles Deleuze u svojoj knjizi o baroku naslovljenoj Le pli: Leibniz et le baroque, Minuit, Pariz, 1988. usmjerava k tome da kroz promišljanje Leibnizove monadologijske metafizike dospije do ideje o „naboru“ kao sklopu kojim se rastemeljuje veličajna struktura zapadnjačkoga mišljenja i sve postaje „igra staklenim perlama“. Umjesto vertikala na djelu su horizontale, umjesto dubina površine, umjesto statike stvari na djelu je dinamika i fluidnost stanja, a umjesto ravnih linija kozmocentrizma po mjeri ideje o čovjeku susrećemo se s posvemašnjim zakrivljenjem svijeta u svemu što jest, pa tako i u arhitekturi i u plastičnim umjetnostima. Barok je intermezzo svjetova između metafizike i kibernetike i zato je Leibniz istinski prethodnik mišljenja tehnosfere u suvremenosti 21. stoljeća. No, što ćemo sa slikarstvom lika izmučenoga i refleksivno ljudskog-suviše-ljudskoga Bogočovjeka? Je li ovo slikarstvo uistinu početak kraja slikarstva uopće pod uvjetom da se sam pojam slike nakon razdoblja grčkoga mimesisa uspostavlja kao misterij korporalne reprezentacije patnje i užitka u pogledu na samu sliku kao svezu imaginatio i corpus mysticum? Naše doba kako sam to već kazao u svojem tumačenju slučaja Antonina Artauda vampirski živi od krvi neumrlih genija. To ne znači da mi nemamo genije, ali to su mahom geniji dosade. Zato živimo od konstrukcije obljetnica koje se proizvode geometrijskom progresijom: primjerice, 300 godina od Kantova rođenja, pa 100 godina od smrti Kafke, potom odjednom veliko tzv. otkriće Hegelovih spisa o religiji i državi u nekom nepoznatom katoličkome konviktu za koje valjda nije znao ni sam mislilac Fenomenologije duha, da ne govorimo o malim i većim jubilejima, plus neprestanim retro-futurističkim izletom u različite skrivene odaje povijesti iz kojih uvijek u pravilu izlaze čuda neviđena, iako doduše čudo mora biti vidljivo i vjerodostojno, inače kandidati za blaženike i svece u Vatikanu mogu do mile volje čekati za kanonizaciju do iduće vječnosti. Stvari s još-neviđenim ili dugo vremena nepoznatim remek-djelima klasičnoga slikarstva ipak su drukčijeg ranga. Njihova je zadaća da ovo doba iluzionizma i hiperkonstruktivizma protresu do temelja i ukažu na to kako je plitkost umjetnosti u doba tehnosfere razlog za pobunu osjetila ljepote i uzvišenosti, tih temeljnih kategorija novovjekovne estetike i umjetnosti uopće, bez kojih je sve pusto i isprazno poput Duchampove gume za bicikl ili Warholove ajnpren-juhe na plakatu za već nešto banalno i banalizirajuće. Tako je i s pokazivanjem remek-djela Caravaggia u madridskome Pradu nedavno. Vidjet ćemo da je jedini istinski pristup novome misteriju estetskoga događaja u 21. stoljeću ne u samoj slici koja bezuvjetno ostavlja suvremene gledatelje osupnute prolomom silne ljepote i otajstva djela koje pripada sakralnome slikarstvu i njegovoj ikonografiji. Pronalazak ili bolje ponovno izlaganje znamenite i gotovo nepoznate slike Caravaggia naslovljene Ecce homo, ulje na platnu, 1606.-1609. godine povezano je sa španjolskim kolekcionarstvom i tajnom privatne zbirke koja je čuvala njegovu sliku od „profaniranja“ zloguke masovne opčinjenosti ljepotom u izvan-religiozne svrhe. Opišimo, dakle, što slika predstavlja. Ponajprije, nekoliko riječi o kontekstu same narativnosti slike koji se pokazuje unutar povijesne apokrifnosti i historijske datiranosti događaja koje slikar prikazuje. Posljednjih dana prije Kristove smrti na križu, poznate kao Muka, uhitili su ga i mučili rimski vojnici. Nakon bičevanja, Isus je doveden pred rimskoga upravitelja u Judeji, Poncija Pilata. Prema Evanđelju po svetom Ivanu (19, 2-5), Krist je prikazan pred mnoštvom s krunom od trnja, žezlom od trske i purpurnom haljinom. Aranžirani i obučeni od strane njegovih mučitelja, svaki predmet simbolično ismijava Kristovu tvrdnju da je Kralj Židova. Uz riječi “Evo čovjeka!” (“Ecce homo”), Pilat je najavio cinično-groteskni prizor, prikazujući Kristovu patnju. Promatraču najbliži lik, naglašeno nagnut nad parapet balkona, jest sam Pilat. Angažirajući izravno i publiku i gledatelja, Pilat je u kušnji neodlučnosti. Ne nalazeći nikakve dokaze za optužbu protiv Krista, rimski namjesnik predaje Isusa gomili i on biva osuđen na smrt uz povike “Razapni ga!”. Jarko osvijetljen dramatičnim chiaroscurom tipičnim za Caravaggiov stil, Krist zauzima središte kompozicije. Živopisne mrlje krvi odzvanjaju bogatom grimiznom bojom ogrtača koji mu je vojnik podrugljivo prebacio preko ramena, kontrastirajući njegovo blijedo meso. Ožalošćen i rezigniran, Krist je uhvaćen usred ove zbijene skupine, koju je umjetnik postavio dijagonalno preko ravnine slike, s Kristovim žezlom od trske koje privlači pogled gledatelja u istom smjeru. Posljednja figura nazire se iza Krista s otvorenim ustima. Možda viče gomili, pojačavajući osjećaj drame i neodlučnosti. Oštre točke bijele boje u njegovim očima odaju burne emocije, ali nije izvjesno pokreće li ga mržnja, panika ili sažaljenje. Sva tri lika podsjećaju na modele koje je Caravaggio koristio u ranijim slikama, njihove dramatične geste karakteristične za umjetnikov izražajni i gotovo „realistički“ način priopćavanja pripovijesti. E, ako sada sve ove ikonologijske geste i poteze slikareva kista na slici metodički zagradimo u maniri eidetičke redukcije fenomenologijske metode Husserla, što ćemo dobiti? Uzbudljivu, nesumnjivo „suvremenu“ sliku jednog događaja koji pripada kristocentričnome svijetu njegove ljudske patnje, užasa ne-suosjećajnosti i vladavine načela Moći nad načelom Ljubavi. Pilat je zapravo istinski „subjekt“ ove barokne teodiceje jer je pokretač zbivanja koja slijede i dovode do konačnoga procesa raspeća kao žrtvovanja Sina Čovječja i nastanka kruga patnje. Ecce homo kao barokna slika u doba tehnosfere govori stoga više od svojeg muzejskoga historicizma ne samo tzv. stručnoj javnosti i masovnoj publici, već ponajprije ideji slikarstva koja više nema za svoj predmet nikakav zbiljski svijet, već je to još jedna „lijepa“ i „uzvišena“ slika bez svijeta. (v. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Recimo još i ovo. Caravaggio je morao pobjeći iz Rima, gdje je stekao slavu kao slikar, nakon što je smrtno ranio čovjeka po imenu Ranuccio Tomassoni 1606. tijekom svađe. Kako bi izbjegao smrtnu kaznu povezanu sa zločinom, slikar je u svibnju 1606. godine napustio grad i uputio se u Napulj. Nakon niza uspješnih narudžbi, umjetnik je 1607. otputovao na Maltu i postao vitez Reda Svetoga Ivana. Nakon nešto više od godinu dana na Malti, Caravaggio je iznenada otišao, možda nakon što je otkrivena njegova kriminalna prošlost. Zatim je otišao na Siciliju, pa natrag u Napulj, nadajući se da će dobiti vijest o mogućem pomilovanju. Ecce homo naslikan je tijekom tih tegobnih godina i odražava napetost bjegunca koji očajnički radi, moleći da ga se pusti kući u Rim. Pokazuje kako se njegov kasniji rad razvio u brži i koncizniji stil u usporedbi s prethodnim godinama, ali mu nikad nije nedostajalo preciznosti u detaljima. Caravaggiov Ecce homo tijesno je povezan s poviješću španjolskoga kolekcionarstva. Iako se ne zna za koga je i kada naslikana, prvi put se s priličnom sigurnošću pojavljuje 1631. godine, među imovinom Juana de Lezcana, tajnika španjolskog potkralja u Napulju. Sukcesivno, i s apsolutnom sigurnošću, 1657. godine pripadala je grofu od Castrilla, potkralju Napulja od 1653. do 1659. Poslana u Madrid, slika je otišla Filipu IV., a 1666. godine bila je u Real Alcázaru. Ostala je u Kraljevskoj zbirci, a bila je u Casa de Campo 1789. godine. Kasnije je pripala Manuelu Godoyu, premijeru Karla IV., a početkom 19. stoljeća dospjela je u Real Academia de Bellas Artes de San Fernando, s dijelom Godoyeve zbirke slika. Godine 1823. ova ju je ustanova zamijenila za djelo Alonsa Cana s političarem Evaristom Pérezom de Castrom, od čijih ju je nasljednika nabavio sadašnji vlasnik. I sada, naposljetku, ono najbitnije oko povratka ove slike koja više govori zapravo o ideji neobarokne postmoderne korelacije slike i medija negoli o baroku samome. Slika, dakle, ukazuje nama „ovdje“ i „sada“ ništa drugo osim da je Sin Čovječji pred sudištem povijesti na svojem kraju. Krug patnje koji se neprestano otvara i zatvara proizlazi iz ljudske biologijsko-duhovne „biti“, koju je ponajbolje izveo kao problem i pitanje Friedrich Nietzsche u svojem spisu istoimena naslova Ecce homo iz 1888. godine, a prvi je put objavljen kao knjiga nakon njegove smrti 1908. godine. U njoj Nietzsche posve u suglasju sa svojom temeljnom postavkom o smrti Boga kao izvorištu svekolikoga nihilizma metafizike ispisuje posve subverzivnu, radikalno-fiziologijsku ispovijest vlastita života kao duhovnoga užitka i patnje iz kojeg iskrsava apologija tjelesnosti, ono životno-nesvodivo u svojoj zazornosti i ljepoti življenja. Otuda je paradoksalno sam naziv Caravaggiove barokne slike bliži iskustvu jedne duhovne fiziologije užitka, negoli iskustvu patnje i žrtvovanja Bogočovjeka. Mi čitamo ovu sliku gledajući isposničku figuru Nietzschea a da ne prolazimo muzejskim odajama španjolskih zbirki talijanskoga baroka kojeg je do savršenstva uzdigao do pojma i zbilje jedan umjetnik koji se više družio s pukom, bludnicama i razbojnicima, probisvjetima i očajnicima, dionizijskim sudruzima i družicama, tzv. narodom s ulice koji mu bijaše modelom za slikarstvo uzvišenoga iz jednostavnoga razloga što je Sin Čovječji rođen u krvi i mukama samoga življenja s ruba, a ne kao beživotna figura na križu povijesti koja više nikome ne govori ništa, osim što ukazuje na ono najbitnije uopće: da je ovaj svijet u svojim zakrivljenjima i svjetlo-sjeni, u svojem blistavome zamračenju onaj svijet koji sam postaje slikom vlastita martirija tek onda kad je proživljen i doživljen na isti način kao i njegov Bogočovjek kojemu se vjeruje ili ne vjeruje, svejedno, ali ga se ne može napustiti ni u ovom strašnome času kad ravnodušnost postaje načelo etike bez suosjećajnosti i bez suze u oku kojom istinski proživljavamo bol i patnju Drugoga. Ecce homo…

July 4, 2024
Mitopoiesis bez kraja

Mitopoiesis bez kraja

U ʺProtoku satiʺ Alvaro de Campos, avangardni heteronim Fernanda Pessoe, pjeva ovako. Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje, i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni, centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima popnem sve do zvijezda, tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje…(…) Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje… (22. V. 1915.) (Fernando Pessoa, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1986., str. 178, 182. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović. ) U kakvoj je to „glavi“ živio najveći svjetski pjesnik onog što nazivamo suvremenošću a što u sebi sjedinjuje furiju napretka 20. stoljeća i tehnoznanstvenu mahnitost ubrzavanja jezgre života 21. stoljeća? Sve što sam o tome pokušao kazivati u eseju „Pessoa? – metafizičko ludilo epohe“ objavljenim u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., str. 155-203. možda valja još dodatno otvoriti promišljanju, ali sada iz posve drukčije perspektive, one koja zahtijeva postavljanje ovog pitanja: je li Pessoin jezik uopće još uvijek jezik metafizike ili nadilazi njezine granice u cjelini? Nije nimalo zahtjevno pronaći u njegovu pjesništvu nadahnutom filozofijom, kako je to sam govorio, argumente za sklonost refleksivnosti na najvišoj razini iskaza. No, nije to stoga nikakvo filozofirajuće pjesnikovanje, već ustrajno i gotovo sustavno-dekonstruktivno razvijanje onog što bismo mogli znamenovati pojmom preusmjeravanja jezika u nešto onkraj samoga poslanstva i zadanosti metafizike zapadnjačke fundamentalne strukture mišljenja bitka u njegovoj postojanosti i vječnosti. „Glava“ u kojoj je živio čovjek imenovan Fernando Pessoa nije glava shizofrenika kakva bijaše ona Friedricha Nietzschea ili Antonina Artauda. Ne, ostavimo svaku primisao da bi se taj silni pessoinski ontologijski pluralizam ili vrtoglavica imanencije samosvijesti mogao svesti na neki zajednički nazivnik logike nesvjesnoga iz riznice zastarjeloga diskursa frojdovsko-lakanovske psihoanalize. „Glava“ u kojoj je živio pjesnik jest ona o kojoj u heteronimu Bernarda Soaresa u Knjizi nemira „autor“ kaže „o sebi“ i ovo: „Ostario sam od dojmova…Potrošio se oblikujući misli…A život mi je postao metafizička groznica, uvijek pronalazeći skriveni smisao u stvarima, igrajući se vatrom tajanstvenih analogija…Životi drugih služe mi samo zato da ih živim, svaki sa životom koji mi se čini da mu odgovara u mojim snovima.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, 2001., str. 221. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk) Što, dakle, Pessoa kroz 75 heteronima ili izmišljenih osobnosti kao autorstva Drugoga koji se umnožava u svojem vlastitome Jednome i obratno, uistinu hoće drugo negoli da pronađe „tajanstvenu analogiju“ između stvarnosti i jezika kojemu poezija podaruje smisao? Zar nešto drukčije od onoga što je postala tzv. moderna zbilja koju je savršeno opjevao već spomenuti avangardni heteronim Alvaro de Campos u Pomorskoj pjesni? U suvremenoj filozofiji na to su pitanje svoje poprilično vjerodostojne odgovore podastrijeli Alain Badiou i Giorgio Agamben. Potonji je čak u tome osim čina „desubjektivacije“ vidio i mogućnosti eksperimentalnoga temelja s „mogućim posljedicama za etiku“. (Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz: The WItness and the Archive, Zone Books, New York, 2002., str. 117.) Jasno je da svaki rasap jedinstvenosti i postojanosti osobe pretpostavlja unaprijed i kaos u njezinoj autentičnosti. Shizofrenija identiteta uvijek se odnosi na logiku rascjepa u samoj biti svijeta, a tek onda i u mišljenju onog tko taj i takav svijet kao što pjeva Alvaro de Campos „ćuti u svojoj glavi“ kao „brzinu vrtnje zemlje“ s kojom se sve osobe i ljudi vrte u njoj/njemu. Ah, kakva totalna vrtoglavica! Ali, čega drugoga negoli mišljenja i jezika koji to mišljenje više mimetički ne zrcali i reprezentacijski ne „predstavlja“ simbolima i metaforama. Umjesto toga, sam jezik postaje vrtoglavo polje razmišljanja samoga mišljenja, apsolutna vladavina mozga koji se više ne može zaustaviti u nečemu fiksnome i ovjekovječenome. Kad čitamo ne samo Pomorsku pjesan, već i Ratničku pjesan, kad nas Campos u „Bilješci uz jednu nearistotelovsku estetiku“ želi uvjeriti kako je zapravo „ideja“ ideja osjećajnosti, „emocija a ne ideja…“ideja“ ljepote biva snaga“ (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997., str. 253. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović), onda je posve bjelodano da emocija kao ideja preuzima u svoje ovlasti svaku logiku presumjeravanja jezika onkraj granica metafizike. Te su granice zadane i ocrtane već u samome začetku (arché). Tragika je ove usudnosti u tome što je svako ponavljanje istoga već uvijek novi izbor vlastite sudbine. Ono što se ponavlja otuda nije ono isto, već drugo i drukčije u svojoj ne-istosti od predloška kojeg ne možemo tek tako prebrisati iz sjećanja i poći u nadolazeće doba bez tragova prošlosti koja nas obuzima i oduzima kad to ponajmanje osjećamo. Pessoa je kao pjesnik-filozof emocije kao ideje onaj koji ne govori Drugima svoju poeziju. Ona je pisanje ili pismo radikalne drugosti koja se zaogrće maskama mnoštva osobnosti sa životopisom koji je „življi“ od svekolikih stvarnih života. Heteronimija proizlazi iz heteronomije mišljenja kao pisanja i to je bitna točka razlike spram onog što mislim da ipak nije stvar koju nastoji otvoriti Agamben kao problem modernoga pjesništva i otuda u konzekvenciji i mišljenja uopće. Zašto? Desubjektiviranje pretpostavlja, naime, ideju postojanoga, kartezijanskog subjekta koji jasno i razgovijetno (clare et distincte) dolazi do spoznaje o sebi samome kao ego cogito, me cogitare. Sve je to već u potpunosti desubjektivrano u ludilu kasnoga Nietzschea, koji se potpisuje kao Dioniz i Raspeti, a isto tako još više u logici pseudonima i alter ega Sörena Kierkgegaarda s kojima je potpisivao svoje anti-hegelovske tekstove o egzistencijalnoj tjeskobi koja u svojoj bestemeljnosti slobode stvara uvjete mogućnosti za nastanak modernoga „subjekta“. Prema tome, Pessoa, što na portugalskome znači osoba, ima iza sebe dva ključna mislioca-pisca zahtjeva za prevladavanjem metafizike u 19. stoljeću. Desubjektiviranje je, dakle, filozofijski i književno već u ideji i praksi ono što je realizirano ne samo u jeziku mišljenja, već i u ideji koja nosi čitav patos bezuvjetnoga napretka i razvitka modernosti. Pravo govoreći, čovjek kao subjekt u doba znanosti i tehnike nije ništa drugo negoli „čovjek bez osobina“ (Der Mann ohne eigenschaften) kako je to kazivao Robert Musil u svojem romanu-ideja. To je „subjekt“ bez „supstancije“ i njegova je sudbina određena ne tek desubjektiviranjem, već onime što taj proces gubitka „aure“ subjekta uopće omogućuje. Riječ je o desupstancijaliziranju svakog mogućeg i zbiljskoga subjekta kao ideje i stoga je Pessoina potraga za Drugim u sebi samome nužno posvemašnja „ontologijska vrtoglavica“. Gdje god „uđemo“ u ovu kozmo(a)centričnu pohvalu jeziku u njegovoj ljepoti i uzvišenosti uvijek smo u središtu. Ne možemo se izgubiti u tom nasumičnome otvaranju stranica lutalačko-nomadskoga mitopoiesisa bez kraja i kad znamo da je svaki heteronim od tih famoznih 75 autora u Pessoinoj „glavi“ različit u svojoj vjerodostojnosti kazivanja. Iako je Pessoa sve te Druge izmislio kao spisateljske figure koji stvaraju mnoštvo raznih svjetova, oni su čisti platonizam beskonačne igre stvaralaštva, ali s bitnom razlikom od drevne metafizike. Njihov je život samo i jedino smislen kao život ideje koja nadilazi razliku općega, posebnog i pojedinačnog. Nisu to ideje-temelji kao arhetipi i prauzori jezika u njegovoj razigranoj složenosti mapiranja samoga života polazeći od logike umrežavanja tekstova. Ne, to su fluidna stanja u svojoj nesvodivoj težnji za pisanjem kao mišljenjem koje življenju podaruje najveće mogućnosti vedrine osmišljavanja bitka. Kad čitam Pessou ili njegove heteronime, uvijek sam u stanju ekstatičke žudnje za blizinom i rastupom od tzv. zbilje, uvijek sam tako nadahnuto blizak onome što Bernardo Soares u Knjizi nemira kazuje u počast svojem Gradu nad gradovima ovako: „O, Lisabone, moj dome“. Ne mari što nikad stvarno nisam bio u tom gradu. Sanjao sam ga i proživio u čitanju Pessoinih tekstova. Treba li tražiti išta više od toga? Kad jezik postane više od življenja, onda taj veličanstveni mitopoiesis bez kraja pokazuje kako je život u svojim najvišim i najdubljim mogućnostima ono što nadilazi granice metafizike kao zavjet slobode i posvećenosti umjetnosti. Svi Drugi su više negoli produljenje Ja drugim sredstvima i svako je Ja samo zrcalo vlastite tuđine, čista de-objektivacija života pretvorenog u riječi. U Pessoinoj „glavi“ vrti se sva povijest svijeta kao vrtlog ljudske težnje za ljepotom koja nas opčinjava jezikom bez prvog i posljednjeg razloga njegove opstojnosti, jezikom koji nas sanja i oblikuje od kozmičkih struna i zvjezdanoga praha. Baš kao u fr. 178 iz Knjige nemira, ovako i nikako drukčije: Nastanjujemo snove, sjene smo što lutaju kroz nemoguće šume u kojima su stabla kuće, običaji, ideje, ideali i filozofije.

July 3, 2024
Aion i chrónos

Aion i chrónos

U 52. fragmentu Heraklit kaže da je vrijeme dijete koje se igra kamenčićima ‒ kraljevstvo djeteta. Vrijeme je ovdje grčki aion, a ne chrónos, koje ima značenje objektivno izmjerenoga vremena kao trajanja trenutaka. Kaže Agamben u tekstu ‘Razmišljanja o povijesti i igri’ da je pritom ono mjesto iz Platonova Timeja od odlučujućega značenja za ovu metafizički mišljenu razliku iskonskoga vremena kao uzora ili izvora i njegove kopije u kojem sučeljuje te dvije grčke riječi, aion i chrónos. Nadalje, prvo je značenje ono koje će u latinskome jeziku biti u skolastici izvedeno kao vječnost ili aeternitatis, a drugo će biti uspostavljeno kao temporalitas u smislu protjecanja vremena. (Giorgio Agamben, Infancy and History – On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007.,str. 82) U rimskoj je religiji Aeternitas božanska personifikacija vječnosti i predstavlja se s imperijalnim kultom kao vrlina imperatora. Ako ipak izostavimo ove težnje rimskih careva za dosezanjem vječnosti, ono što je u oba klasična jezika istoznačno jest svojevrsna onto-temporalna razlika onog iskonskoga vremena i onog uvjetno rečenoga vulgarnoga. Nije potrebno ovdje podsjećati da je i Heidegger na putu njegova povijesnoga mišljenja bitka iz otvorenosti događaja uvijek imao u vidu ovu razliku između vremenosti i vremenitosti. Problem je u tome što je za tzv. novovjekovnu metafiziku s osloncem na prirodno-znanstvenim istraživanjima Descartesa, Leibniza i Kanta pojam vječnosti kao ovjekovječenja stalne prisutnosti legitimiran kao teologijsko-kozmologijska potvrda onog iskustva vremena koje nadilazi ljudsku subjektivnu vremenitost. Otuda je Heraklitov aion nemoguće više misliti drukčije negoli kao otvorenost izvorne vremenosti kao vječnosti s onu stranu fizikalno-kozmologijskoga shvaćanja vremena koje se može egzaktno matematički izmjeriti. Prispodoba o djetetu koje se igra da bismo dokučili što jest vrijeme kao aion upućuje, međutim, na ono što vrijeme u svojem vremenovanju ‘čini’ kad se otvara ljudskome mišljenju. Aion je poput zaigranoga djeteta koje gradi i razgrađuje, stvara i razara, ali nije bog, već onaj koji nadilazi rođenoga boga vremena kao što je to bio mitski Chrónos. Ono prvo uvijek je uvjet mogućnosti drugoga, a ne obratno. Što povezuje ova dva shvaćanja vremena od Platona do Heideggera, od Timeja do Sein und Zeita? Ništa drugo negoli ono što povezuje vrijeme u pred-metafizičkome i metafizičkome smislu. Ta sveza je iskonski povijesni odnos kao igra, ali ne u ljudskome smislu ontičkoga fenomena ili, pak, igre svijeta u trans-fenomenalnome smislu svjetovnosti svijeta. Ono povezujuće kao igra jest kontingencija ili slučaj stvaralačko-razaralačke događajnosti kojim se bitak u horizontu iskonskoga vremena uopće odigrava a ne zbiva, jer je zbivanje svagda kronologijsko vrijeme prolaznosti koje mjerimo egzaktnim kronometrima i tako historijski omeđujemo epohe. Ono što aion označava nije, dakle, moguće razumjeti polazeći od iskustva vremena modernoga subjekta čak i kad se on pojavljuje u svijesti djeteta. Zašto? Zbog toga što je aion posve kronometriziran, misaono vulgariziran do te mjere da autentično iskustvo ‘vječnosti’ više nije dostupno čovjeku, posebice zato što je od skolastike pojam vječnosti obogotvoren, pa je to od sv. Augustina do Kierkegaarda gotovo istoznačno kad obojica nastoje razumjeti vrijeme polazeći od unutarnjega iskustva subjekta u očekivanju dolaska novoga, u strepnji i tjeskobi pred onim što je kontingentna nužnost smrti. Istinska vječnost postaje tako religiozna ekstaza onog temporalitas, a ne aeternitas iz sebe same. Vratiti se iskustvu aiona nemoguće je bez posvemašnjeg obrata u značenju chronosa. Ovaj obrat znači konačno napuštanje metafizičke sheme u kojoj i iskonsko vrijeme i njegova vulgarna vremenitost postoje kao onto-temporalna razlika. A što ako je čitava povijest ove metafizički shvaćene razlike samo zaborav onoga što prethodi razlici, što je Jedno te Isto u razlici i što ni Grci sami nisu mogli drukčije misliti, a Heraklit je tome najbolji svjedok, osim kroz prispodobu o djetetu koji se igra kamenčićima ‒ kraljevstvu djeteta? Takve riječi nema u jeziku našeg mišljenja jer nadilazi glagol biti. Riječi su uvijek samo prispodobe o onome što se ima misliti i što je baš zato nedokučivo.

July 2, 2024
Autopoiesis kao ideja

Autopoiesis kao ideja

U zborniku koji sam uredio The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022. nalazi se kao zaključni prilog studija u kojoj se osim Stelarcom bavim i pokušajem analize stvaralaštva američkoga suvremenog vizualnog umjetnika Kena Rinalda. Tekst je naslovljen Synaesthetic without Sensitivity? The body as a technological construction i može ga se odnedavno čitati i na web-portalu tvdja.com Theory, Culture and Visual Arts. https://tvrdja.com/visual-arts/synaesthetic-without-sensitivity-the-body-as-a-technological-construction/ Problem s kojim se upuštam u analizu jest odnos tijela, estetike i tehnosfere. Zašto sam za case-study jedne filozofjske, dakle, konceptualne analize izabrao samo Stelarcov posthumanizam i Rinaldov transhumanizam, uvjetno govoreći? Ponajprije zbog toga što Stelarc jest već kao umjetnik-i-kiborg s onu stranu odnosa živo-neživo, jer njegovo biološko ili ljudsko tijelo više nije neutralno niti izvan logike mislećega stroja. Senzori i implantati u tijelu pokazuju nam da se ono tzv. neljudsko, govoreći jezikom Lyotarda, upisuje u ljudsko kao njegov konceptualni hologram. Nije to, dakle, u svrhu poboljšanja kognitivnih sposobnosti čovjeka, već zato da se vidi koliko je njegova biološka zastarjelost prepreka u dosezanju nekih iskustava koja su moguća tek uz pomoć visoko razvijenih emergentnih tehnologija. Stelarc je, nema dvojbe, u tom pogledu paradigmatski umjetnik tehnosfere u njezinom putu spram sinteze mesa-metala-kôda. No, on je još uvijek vezan uz ono ljudsko-odviše-ljudsko, inače ne bi mogao promišljati i eksperimentirati s neljudskim. Rinaldovi radovi nisu performativni u užem smislu, već su instalacije u prostoru ljudsko-neljudske okoline. Najznačajniji rad uopće ove nove umjetnosti u doba tehnosfere s kojim napuštamo sve što je dosad bilo smatrano područjem estetike, dakle prirodno-ljudske osjetilnosti, jest njegova instalacija Autopoiesis iz 2000. godine. Nastavio je u tom smjeru i u radovima iz 2005. godine u suradnji s Mattom Howardom, Autotelematic Spider Bots, te u radu iz 2011. godine naslovljenom Fusiform Poliphony u Torontu i Sao Paolu. U njima se bavi idejom kako robotizirani objekti vođeni umjetnom inteligencijom sinestetički funkcioniraju u dodiru s ‘prirodom’ kao sklopom biljaka, životinja, bakterija i ljudi. Ono što je pritom najzanimljivije jest da je temeljni pojam tehnosfere u Rinaldovu umjetničkome promišljanju odnosa između živo-neživoga stanja upravo onaj kojim i ja završavam svoju knjigu Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu. Riječ je, dakako, o samo-proizvodnji događaja ili o autopoiesisu. Što je onda zapravo postavljeno-u-prostor ako ne Ideja samo-pokretanja novoga mišljenja koje nije uopće ‘u’ prostoru, već je oprostoreno kao takvo i konstruira prostornost hiper-realnoga svijeta kao dinamičan odnos između četverstva biljaka-životinja-bakterija-ljudi? No, autopoeitičko je djelovanje posve drukčije strukturirano od ljudskoga, jer u njemu nema onog što je imanentno čovjeku i njegovim lutanjima. Nema, naime, neizvjesnosti i kontingencije, već je sve probabilistički uspostavljeno kao promjena opcija i simulacija u programiranju novoga kao sklopa situacija i konteksta. U autopoietičkome ‘svemiru’ umjetnost je eskperimentiranje s onim što je umjetno i stoga na putu da postane čisti objekt mišljenja koji sebe sam misli. Nedostaje nečeg što bismo rekli onako romantično-šelingovski, naime Unheimlichkeita, i to onog koji proizlazi iz strahotne patnje i boli ljudske egzistencije s kojom je od ranoga kršćanstva do formalno slikarstva Francisa Bacona, osobito njegove slike Studija prema Velásquezovu Portretu pape Inocenta X. iz 1953. godine, kad veliki engleski majstor slika histeriju, a ne sabranost onog koji je predmet umjetničke slike, umjetnost još bila u znaku traganja za uzvišenim. Ono što nam Rinaldo u tom ‘nedostajanju’ jasno pokazuje jest zapravo fascinantno i čudovišno. Pokazuje nam da je Autopoiesis kraj metafizike umjetnosti uopće i početak interaktivne sinestetike s kojom će uskoro Autopoiesis vizualizirati samoga sebe. To je ono što je Sloterdijk u svojoj studiji o Nietzscheu nazvao okom Dioniza koje gleda samo sebe. Kad umjetnost u sebe samu ‘usisa’ Ideju, onda je od trijade performativnosti-instalacije-konceptualnosti ostalo još samo ono što je i za Deleuzea bio glavni problem s kojim se bavio u analizi slikarstva Francisa Bacona, a to je da slike nužno gube svoju slikovnost i postaju taktilno-haptičke instalacije ni na nebu ni na zemlji. Pitanja koja Ken Rinaldo postavlja svojim radovima su najteža filozofijska pitanja danas uopće i kako se razvija ovaj furiozni život umjetne inteligencije u labosima biokibernetičara neće proći mnogo dana prije no što shvatimo da je naše mišljenje samo iluzija jednog drugog metaverzuma koje postavljeno-u-prostoru pokreće rad bakterija i virusa u stvarnome i virtualnome svijetu u kojem nema više mjesta za histeriju nekog postmodernoga pape na inkvizitorskome stolcu u ljubičasto-plavome, već samo za njegovu simulaciju i konektiranje u tehnički bezdan povijesti. Svršeno je s umjetnošću, ali mi to još dugo nećemo priznati sami sebi, jer bi nas ta spoznaja uništila više od bilo kakve posthistorijske pohlepe, kuge, gladi, ratova i duhovne praznine. Zar ne?

July 1, 2024
Što je to ꟷ konceptualno mišljenje?

Što je to ꟷ konceptualno mišljenje?

Štoje to ‒ konceptualno mišljenje? To je očito svojevrsna ‘igra staklenim perlama’, kako glasi naslov romana nekoć iznimno cijenjenoga književnika Hermanna Hessea. Pritom pojam igre ne znači anarhoidnu moć zamišljanja onog nezamislivoga, već složeni sklop u kojem logika, vizualizacija i mašta dovode do kraja igre kao njezina ishoda koji je ujedno telos i kaos. Paradoks je igre u tome što ona simulira red u svemiru i ljudskome svijetu, iako je kao zrcalo stvaranja-razaranja svagda traganje za skrivenim prvim uzrokom i posljednjom svrhom. Konceptualno mišljenje misli pomoću asocijacija, analogija, analize i sinteze pojmova tako da slaže ‘puzzle’ poput spoja onog što kasni Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima naziva ‘jezičnim igrama’ (Sprachspiele, language games), a Lyotard govori o jeziku kao moći-činiti (savoir-faire, know-how). Odmah da kažemo ovo. Konceptualno mišljenje nije suprotno pragmatičnome mišljenju, u smislu razlike filozofije i znanosti. Naprotiv, pragmatika znanja potrebnog da bi se mogao stvoriti uređaj poput teleskopa, autonomoga vozila ili neuronskoga čipa nije tek ono što pripada tzv. primijenjenome znanju za razliku od znanja fundamentalne znanosti poput teorijske fizike. Nemojmo ‘ontologijski’ podcjenjivati s visoka ovaj pozitivistički scijentifizam pragmatizma iako se u gotovo svim aspektima njegove kritike slažem s onim što je o tome mislio Heidegger. U Kaosu sam već pisao u tom problemu sveopćeg pragmatiziranja jezika kao nezadrživo ubrzanog procesa gubitka smislenosti svijeta i dobitka funkcionalnosti života. No, ono što bih htio iznova promisliti jest postavka koju sam iznio u drugome svesku Tehnosfere u poglavlju koje se ekstenzivno bavi Wittgensteinovom estetikom, a ne logikom. Tamo izričito stoji da je njegov koncept iz Filozofijskih istraživanja, dakle, jezične igre kao forme života ključ za razumijevanje pragmatičkoga obrata metafizike i otuda ‘bit’ djelovanja tehnosfere kao trijade računanja-planiranja-konstrukcije umjetnoga života (A-life). Ovako završava moje razmatranje Wittgensteina i tehnosfere u drugome svesku Tehnosfere (Sandorf i Miantop, Zagreb, 2018., str. 217-219.) ʺŠto je iz vitgenštajnovske perspektive bit suvremene umjetnosti? Ništa drugo negoli „forma života“ koja je postala funkcijom nečega izvan nje same. Filozof kao i umjetnik nisu više ovome dorasli. Razlog leži u tome što se ne može misliti ono čega nema, a isto tako niti zamisliti i proizvesti u mašti ono što se samo od sebe konstruira. Budućnost pripada kentaurskome spoju estetike i tehnologije koju nazivamo tehnosferom. Glavni lik suvremenoga doba zato nije mislilac događaja niti proizvoditelj konteksta i situacije u kojem stvari dobivaju nova značenja. Umjesto njih na scenu stupa subjekt pragmatičkoga oblikovanja „forme života“ s onu stranu filozofije i umjetnosti – inženjer. To je uistinu bio Wittgenstein kao „filozof“. Sudbina suvremene umjetnosti otuda znači rastvoriti se u „biti“ tehnosfere čiji jezik više ne govori sam za sebe. On šuti i vizualizira svjetove u tami Ničega i digitalnoj kopreni praznine. Sve je samo konstrukcija.ʺ Da ne dobijem ukor pred isključenje od samoga Ludwiga u oblacima i duboko na zemlji, što znači Tractatusa i Filozofijskih istraživanja, zbog toga što puno pričam o onome o čemu se danas samo gleda, reći ću još ovo i ništa više. Konceptualno mišljenje sveza je logike i estetike izvan njihova metafizičkoga okružja zato što se logika svodi na matematiku, a estetika na dizajn. I to je početak i kraj ‘velike priče’ o biti mišljenja koje nas ‘mami i guta’ u susretu sa stvaralaštvom onog neljudskoga. I to je, uostalom, razlog zašto je u biti tehnosfere implicitno prisutan nihilizam iz kojeg se više nitko ne može izvući ni van ni unutar kruga zauvijek dovršene povijesti kao metafizike. Sutlić je svoja dva puta mišljenja, onaj koji je 1967. godine okončao s knjigom Bit i suvremenost i onaj koji je 1976. godine okončao Predavanjima o Nietzscheu (Matica hrvatska, Zagreb, 2022.) završio s mislima o Ništa. Njegovo ‘prvo Ništa’ vezano je uz Platona, a ‘drugo Ništa’ uz Wittgensteina. Postoji li možda i mogućnost mišljenja ‘trećega Ništa’?

June 30, 2024
Kako još misliti umjetnost?

Kako još misliti umjetnost?

U jednom fragmentu Friedricha Schlegela iz 1797. godine, tvrdi se da u onome što označava pojam filozofije umjetnosti uobičajeno nedostaje jedno od dvojeg, ili filozofija ili umjetnost. Ako je jednog možda previše, a drugog premalo, stvar bi još nekako mogla biti popravljena. Ali, što ako ovaj Schlegelov fragment i njegova kritička aforističnost zapravo nije više od dobre dosjetke ili ako, da još bude gore po njega, više uopće nije relevantna žaoka upućena i filozofiji i umjetnosti? Možda je još mogla biti nekako i zanimljiva u doba dok su Hegel i Schelling gradili svoje filozofijske sustave i tako metafiziku uzdizali na vrh modernoga Olimpa. Tada je bilo samorazumljivo da se filozofija kao fundamentalna ontologija, kako bi to rekao Heidegger, s visoka spekulativno i refleksivno obraća umjetnosti da bi joj podarila utemeljenje kao svojevrsne nove discipline unutar filozofijski shvaćene metaphysicae specialis. Misliti umjetnost u doba nastanka transcendentalnih sustava i romantike već je bilo u znaku jasnog prijepora. Naime, filozofija je od Kanta bila impregnirana racionalizmom i jezikom prirodno-tehničkih znanosti. Doba prosvjetiteljstva nužno je bilo vođeno idejom da bilo kakva mistika i misterioznost prirode i onog ljudskoga praznovjerje i vjerski dogmatizam pretpostavljaju znanstvenoj metodi i istraživanjima bitka, bića i biti čovjeka. Kant, kao što je poznato, u svojoj Kritici moći suđenja nije utemeljio nikakvu filozofiju umjetnosti, ali ni filozofijsku estetiku, jer je to već učinio Baumgarten. Čitav problem s nastankom estetike kao refleksije o lijepome i uzvišenome u prirodi i ljudskome svijetu umjetnosti ponajbolje je sažeo Hans-Georg Gadamer u svojim Ogledima iz filozofije umjetnosti (AGM, Zagreb, 2003., str. 27. S njemačkoga prevela Darija Domić) kad kaže: ʺEstetika je kao filozofijska disciplina nastala tek u 18. stoljeću, tj. u doba racionalizma, očevidno izazvana samim novovjekovnim racionalizmom, koji se uzdiže na temelju konstruktivnih prirodnih znanosti, kakve su se razvile u 17. stoljeću i kako do danas određuju lice našeg svijeta, tako da se u sve vrtoglavijem tempu pretvaraju u tehniku.“ Smjer kojim je filozofija umjetnosti krenula otada nije ostavljao nikakve sumnje da se ono navlastito umjetnosti, njezina ontologijska bezrazložnost i spoznajno-refleksivna intuitivnost ne može nesvodivo misliti bez radikalne kritike filozofije kao racionalizma i kao filozofije kao fundamentalne instancije utemeljenja umjetnosti. Njemačka je romantika s Novalisom i Schlegelom pronašla alternativu u povratku onome pred-refleksivnome, onome što počiva onkraj logosa kao temelja bitka uopće. Otuda nije slučajno da su najznačajniji proboji unutar i izvan tzv. filozofije umjetnosti izvedeni u spisima Nietzschea i Kierkegaarda kao kritika istodobno Hegelove apsolutne metafizike i kao kritika romantike. Mnogi će ipak tome dodati da je najznačajnija filozofija umjetnosti 19. stoljeća ona Schellingova iz koje čak do danas možemo dospjeti do mogućnosti da se sustavu logičkoga utemeljenja znanosti o umjetnosti pronađe uvjet mogućnosti koji nije filozofijski niti teologijski, već proizlazi iz bezdana svijeta kao ono nesvodivo umjetničko djelovanje izvan logike kauzaliteta i svrhovitosti. No, čini se ipak da su Nietzsche i Kierkegaard bliži pokušaju da se već i samo filozofijsko mišljenje obnovi u svojoj biti polazeći od biti umjetnosti, a ne od bilo kakve znanstveno-tehničke racionalnosti na čemu je, kako je to pokazao Gadamer, i zasnovana filozofijska estetika. Nietzsche je u tom pogledu zahtijevao od filozofa da misli i živi artistički, dok je Kierkegaard samo u svojoj prvoj ili ranoj fazi, prije one etičke i religiozne, umjetnost uspostavio kao egzistencijalnu nužnost vođenja ljudske slobode kao moderne sudbine čovjeka. (v. o tome Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021. i Žarko Paić, Sfere egzistencije – Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.) Ovim sam se problemom bavio u trećem svesku moje Tehnosfere i došao do zaključka kako nikakva nova filozofija umjetnosti ne može biti spasonosni uvid u, primjerice, dosege transgenske umjetnosti ili postkonceptualizma, a kamoli tek da bi imala primjereni pojmovno-kategorijalni aparat za shvaćanje problema tijela kao tehnogenetske konstrukcije. Zašto? Iz jednostavnog razloga što filozofija umjetnosti ne može konceptualizirati ono što označava pojam događaja već kod Heideggera, a kamoli u slučaju Whiteheada i Deleuzea. Umjetnost je već i za Nietzschea zgoda volje za moć kao estetičkoga bivanja (Werden), a ne postojanoga i nepromjenljivoga bitka kojemu ljepotu i uzvišenost kao u Kanta, pa čak i Hegela, podaruje Bog kao regulativni pojam svrhovitosti prirode ili kao teodiceja svjetskoga duha. Stoga umjetnost nakon requiema za ontologiju od Heideggerova Bitka i vremena do Deleuzeova Razlike i ponavljanja mora postati sam egzistencijalno-estetički projekt sinteze života i onog što nadilazi život sam i što se danas evidentno pojavljuje u slučaju umjetne inteligencije s tzv. ChatGPT – OpenAI. Što je to drugo negoli fascinantni umjetnički događaj koji sintetizira um i volju, estetičku pojavnost i estetičku samorefleksiju, ono autopoietičko i ono autogenetičko u svim formama moguće egzistencije unutar ovog svijeta? Što bi uopće neka hermeneutika i fenomenologija, gadamerovsko-huserlovski intonirana, imala još reći o ovom paradigmatskome slučaju dokaza kako odnos između filozofije i umjetnosti u doba tehnosfere znači kraj filozofije i kraj umjetnosti u granicama zapadnjačke metafizike? Heidegger je prvi koji je jasno upozorio da dolazi vrijeme vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike i da je jedina spasonosnost onog što pripada biti filozofije i biti umjetnosti u događaju (Ereignis) kao zgodi otvorenosti smisla bitka koji nije parmenidovski ono isto i nepromjenljivo, nego se pojavljuje u zgodi i odgodi svojeg mogućeg, ali ne i nužnoga, događanja. Dobro ovo treba čuti. Nije više ništa ni zbiljski niti nužno kao što je to bilo za filozofiju umjetnosti i estetiku kantovsko-hegelovskoga kruga mišljenja, već je sve samo otvoreno kao mogućnost. No, ova mogućnost u smislu potencijalnosti nije istodobno i uvjet mogućnosti nastanka ‘novoga’ kao temeljnoga pojma avangardne i suvremene umjetnosti. Ništa ‘novo’ više nije ni zbiljsko niti nužno, a možda je moguće samo ako se dogodi posvemašnji obrat u samoj ‘biti’ onoga što je ostalo od postmetafizičkoga shvaćanja filozofije i umjetnosti. To što je još preostalo ‘uzurpirale’ su različite, tzv. nove estetike performativnosti, instalacija, atmosfere, slike, digitalnosti, korporalnosti time što su delezovski umjesto mišljenja u smislu eshatologije otpočeli s analizom mozga kao stvaratelja misaonih događaja fraktalne virtualizacije. Iz toga je već bjelodano da mi više ne govorimo ni o filozofijama umjetnosti niti o filozofijskim estetikama, već samo o pluralnome svijetu tzv. estetičkoga bitka koji se od Maxa Bensea i kibernetike do Dietera Merscha i aisthesisa razumije u nesvodivoj otvorenosti ljudskoga stvaralaštva naspram tehničke redukcije AI-kreativnosti. (v. o tome Žarko Paić, prir., The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcstle upon Tyne, 2022.) Moram još nešto iznova reći. Naime, svi pojmovi tradicionalne filozofije umjetnosti i estetike, kako smo to vidjeli već i u onom citatu Gadamera, prožeti su ‘nečistoćom’ novovjekovne znanstveno-tehničke konstrukcije. Ako je tome tako, bilo je nužno razabrati kako budućnost onog estetičkoga ne može biti izvan onog tehnološkoga, pa makar se postavili i na glavu od obsidijana. Stvar je toliko jednostavna da glava mora zaboljeti ne od čudovišno složenoga problema, već od najsloženije moguće jednostavnosti. Dalje se više ne može s pojmom filozofije i umjetnosti, kao ni s pojmom estetičkoga. Put je s tehnosferom ili, ako hoćete s tim zbiljskim HAL-om 9000 s kojima se već igraju i mala djeca i postavljaju mu luda pitanja o ocu, majci, rodbini i metafizičkoj duhovnoj svojti iz svemira, definitivno dovršen. Ono što će se još ‘događati’ kao ‘novo’ neće biti ništa novo jer je novost ponavljanje aktualizacije u temporalnome ustrojstvu onog ‘sada’ koji se samo produžuje poput kartezijanske res extensa. Novo je zastarjelost ovog svijeta i njegove vječne novosti koja je za stare Grke bila nepoznat pojam. Sokrat se, uostalom, rugao nekom Atenjaninu koji je posvuda putovao i govorio kako upoznaje ‘nove’ ljude i krajeve, a da sam ne zna i nije spoznao ni što su stari ljudi i krajevi, a kamoli neki novi. Kad tehnosfera postane umjetnički događaj interaktivne vizualne komunikacije onda smo u stanju akceleracije umjetnoga djela, a ne više umjetničkoga djela. Umjetno nije ništa fiksno i nepromjenljivo a niti statično i postojano. Ono je u znaku brzih promjena i transformacija i zato više ni umjetnost niti estetika ne mogu biti nešto čemu nedostaje refleksije i spekulativnosti. Jer ChatGPT – OpenAI u tendenciji misli tako što programira svoje vizije i govori tako što algoritamski računa i planira konstruirana stanja zahvaljujući umjetnome jeziku kao tehničkome dispozitivu svih postojećih mrtvih i živih jezika ljudske civilizacije. I još na kraju moram reći i ovo. Sve što je nekoć bilo postojano i veličajno i čemu se i danas divimo čitajući i gledajući, slušajući djela koja su nam obilježila duhovni život pa tako i Schlegel i Kant i Schelling i Hegel, i Bach i Beethoven i Mahler i Debussy, i Mantegna i Leonardo i Rebrandt i Cézanne, i Goethe i Shakespeare i Hölderlin i Rilke, sve je to već zauvijek odigrano i postalo je kozmičko-planetarni trag u velikoj pjeni stvaranja. Mi se bavimo samo još onime što u otvorenosti horizonta mišljenja ima ‘potencijalnu mogućnost’ novoga događaja. Ali ta i takva gotovo neznatna ‘potencijalna mogućnost’ kao čista tautologija mišljenja koje misli postajanje, a ne bitak, ne ostavlja mnogo izgleda za istinsku bit suvremenosti koja sve tri ekstaze ili dimenzije vremena sažima u četvrtu, onu koju određuje živa vječnost trenutka u svojem ekstatičkome događaju života. Prošlost, sadašnjost i budućnost filozofije i umjetnosti proizlazi iz otvorenosti izgleda ove kairologijsko-apokaliptičke vječnosti koja više ne traje niti se događa u nedogled, već se samo živi i egzistencijalno sloboduje kao autentično vremenovanje.

June 29, 2024
Povijest kao katalog slika

Povijest kao katalog slika

Vraćamo se u djetinjstvo kao starci i kao islužene stvari koje se ne bacaju na smetlište, već u muzeje odsluženih ready-made tvorevina. Tehnološka singularnost pretpostavlja ideju o „seljenju duša“ iz organsko-biološke raznolikosti ljudske vrste u virtualne avatare. No, kako je to Borges već u svojem Besmrtniku pronicljivo najavio postoje dva modusa ovog učitavanja vlastite osobnosti u kolektivni psyché tehno-čovječanstva. Prvi je određen užitkom u mišljenju koje ionako nema ni spola niti bilo kakve tjelesne partikularnosti, a drugi je obilježen agonijom dosade zbog nužnosti ponavljanja. No, užitak u mišljenju svagda je ponavljanje kao stvaralački simulakrum bitka, a dosada je u tome što ni onaj eleatski model ponavljanja kao reprize prošlosti i onaj kjerkegorovski kao vrtnja budućnosti nisu više ponorom razdvojeni. Besmrtnost otuda može biti samo produženje onog istoga kao ponavljanje razlike, jer je vremenska ekstaza ovog načina ljudske-i-neljudske egzistencije zauvijek vječna sadašnjost (nunc stans). Kad mislim o Drugima, primjerice o Borgesu, uvijek imam sliku njegova lika kao mudroga starca sa štapom, slijepog homerijanski usmjerenoga pisca koji unatoč oduzetosti vida ima posvemašnju nadmoć nad svim Drugima zbog toga što ga služi pamćenje, a sjećanje mu je ionako sredstvo-svrha mišljenja koje povezuje i Swedenborga i Keatsa, i Schopenhauera i gauchose, i kineski zid i kafkijanske rizome praškog židovskoga groblja. Tome usuprot, sliku koju imam pred očima kad mislim na Arthura Rimbauda pokazuje nam buntovnog i drskog dječaka-mladića na putu kroz vidovite krajolike svih njegovih sezona u paklu. Hannu Arendt uz neizbježnu cigaretu među prstima krasi uzvišena ljepota u mladosti, potom ozbiljnost i lucidnost pogleda u zrelim godinama, te u starosti prodoran pogled žene koja misli i vraća se svojim ishodištima, Heraklitu, Sokratu i sv. Augustinu. Što preostaje drugo negoli slika djeteta, koje kao što znamo nema spolne oznake, već je poput neodređenosti trećeg lica jednine u svim jezicima Ono. Reći će se, i Aristotel i Hegel su bili na početku Ono. No, moje „slike“, moji „snovi“ kao što možemo razabrati su slike s crteža, dagerotipija i fotografija i prema tome nisu bit autentične ljudske egzistencije, već recimo to starinskom terminologijom mimetizma, ‘odraz’ su lika u materijaliziranoj formi slike. Ono što, međutim, pripada djevičanskome izvoru života, nevinosti bivanja, slici djeteta, sve je to moguće razumjeti tek iz perspektive kraja ljudskoga vijeka u metafizičkome smislu. Čitajući Hegelovu teodiceju apsolutnoga duha vidimo da je bit refleksije u onome što omogućuje „prvi početak“, a to je pad apsoluta u vrijeme. Zato je i moguće zamisliti kraj povijesti kao položaj kojim čovjek-kao-samosvijest u formi tehno-znanstvenoga apsoluta gleda iza sebe u prošlost kao u golemi katalog slika. Usput, a o tome će biti riječi ekstenzivnije drugom prigodom, Alexandre Kojève, veliki tumač Hegela u 20. stoljeću, kad je već odustao od filozofije povijesti u kraju metafizike i postao službenik Europske banke za obnovu i razvitak i do kraja života bavio se dosadom upravljaštva, bio je pasionirani fotograf na svojim putovanjima svijetom, od Japana, Indonezije, Afrike…Boris Groys pronašao je u arhivima Francuskoga ministarstva vanjskih poslova golemu zbirku njegovih tzv. amaterskih snimaka zemalja, krajolika, ljudi i organizirao je izložbu o tome. Zar to nije dokaz što preostaje od putovanja svjetskoga duha od-do, od djevičanskoga izvora prirode do filozofijskoga apsoluta znanosti ‒ katalog slika i ništa više. Ono, ono iskonsko djetinje, ono što i Nietzsche „idealizira“ u djelu Tako govoraše Zaratustra, živi u ne-vremenosti, u prostoru imaginarnog rajskoga vrta, u ne-znanju o svijetu kao foknerovski rečeno kriku i bijesu sveopće mahnitosti života. I drukčije biti ne može. Povijest mora početi kao putovanje i lutanje Onoga što se razvija u vremenu da bi dospjelo do Ničega. I sada slijedi šok za sve koji misle da ću za najbolju knjigu koja govori o djetinjstvu uzeti francuskoga književnika i avijatičara Antoinea de Saint-Exupéyja i njegova Malog princa. Ne. Najgenijalnija knjiga koja pripada prikazu istine i gubitka svih iluzija djetinjstva je roman mađarskoga književnika Ferenca Molnára, Junaci Pavlove ulice, objavljenog 1906. godine. To je knjiga koju bi trebalo analizirati ne s pomoću pojma mimezisa jer oponaša sve ono što je bit kaosa i entropije u tzv. stvarnome svijetu ratova i nasilja, osvajanja prostora i bitke za slobodu do posljednje kapi krvi. Trebalo bi ga analizirati uz pomoć pojma Gro§raumCarla Schmitta i deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija. Obrana i posljednji dani, čast i junaštvo, žrtvovanje i sloboda, eto, to su temeljni pojmovi ove mitske heroike djetinjstva, a ne mistifikacija nedužnosti do kraja svijeta. Ono otpočinje, dakle, kao Unheimlich, i upravo se zbog toga nastoji platonski kao ‘plemenita laž’ otkloniti iz svijeta da bi iluzija vječnoga mira i ne-djelovanja imala svoje opravdanje. No, eto Vam najvećeg ironičara u metafizičkome mišljenju povijesti uopće. Ne, nije to Nietzsche, veliki slobodarski duh i idol svih subverzivnih struja u suvremenoj filozofiji i umjetnosti. To je, gle užasa, herr Staatsphilosoph, prof. dr. sc. Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Na jednom mjestu Filozofije prava, on kaže da je predodžba o rajskome stanju čovječanstva s idealiziranjem djeteta i nevinosti bivanja istovjetna slici ‒ zoološkoga vrta. Ono mora postati Ja samo zato da bi na kraju postalo opet ono prije no što padne u bezdan ništavila. Mišljenje kao ‘učitavanje’ psiho-tehno-logike u mozak AI samo je zamrzavanje onog što iz agonije dosade ponavljanja bitka postaje besmrtno postajanje svagda Drugoga i drugoga. Dijete ne misli, ono sanja vlastite slike kao prizore nadolazećega svijeta kojeg iz čiste obijesti možemo nazvati sretnom iluzijom kraja.

June 28, 2024
Ubrzavanje…

Ubrzavanje…

Ubrzavanje je vremena njegovo posvemašnje sagorijevanje poput onog što pripada motoru. Pojam brzine bez koje Einstein ne bi mogao doći do svojeg epohalnoga otkrića teorije relativnosti, C, nije ono apsolutno. Brzina se pojavljuje samo u odnosu spram nečega drugoga, u ovom slučaju energije. Isto vrijedi i za njezinu suprotnost u sporosti. Sve je strukturirano u odnosima i sklopovima. No, ni odnosi niti sklopovi, što je Deleuze dobro znao, ne bi mogli postojati bez nekog događaja koji pobuđuje proces kretanja u prostoru-vremenu. Otuda ni slavna Zenonova aporija o kretanju koja suprotstavlja brzonoga Ahileja i sporu kornjaču ne govori zapravo ni o čemu drugome negoli o ne-događaju, onome što leži u biti svakog događaja. Prije kretanja postoji neka pra-iskonska sila ili Moć koju ni u teoriji Velikoga praska ne možemo odrediti s pomoću tzv. fizikalnih kategorija. Kad je u suvremeni znanstveni i svekoliki diskurs tehnologije unio pojam informacije, otac-utemeljitelj moderne kibernetike Norbert Wiener, definirao je taj gotovo misteriozni pojam kao ono Treće između materije i energije. Ni jedno niti drugo, već ono što srednjovjekovna skolastika imenuje tertium datur. Informacija je otuda više od Aristotelove forme, jer predstavlja uvjet mogućnosti započinjanja događaja s kojim se mijenja poredak inercije u svemiru u posvemašnjem totalitetu. Da bi događaj mogao pokrenuti snagom lavine niz situacija i stvoriti kontekst u kojem stvari i pojave poprimaju svoje novo značenje, potrebno je još nešto. Ništa drugo negoli ubrzanje materije s pomoću energije. No, ubrzanje pretpostavlja postojanje kôda između informacije i komunikacije, bez obzira hoće li se on svrsishodno koristiti ili će ostati izvan dekodiranja poput prazne ploče megalita. Život je upravo taj kôd s kojim se tajna nastanka i iščeznuća svjetova pokušava razumjeti. U suvremenoj umjetnosti slikarstva to su kozmičko-gnostička istraživanja meteora i sazviježđa u velikim slikarskim platnima Anselma Kiefera, a u književnosti time se bavi Thomas Pynchon, osobito dojmljivo u romanu V. u kojem stoji i ovo. In the eighteenth century it was often convenient to regard man as a clockwork automaton. In the nineteenth century, with Newtonian physics pretty well assimilated and a lot of work in thermodynamics going on, man was looked on as a heat engine, about 40 per cent efficient. Now in the twentieth century, with nuclear and subatomic physics a going thing, man had become something which absorbs X-rays, gamma rays and neutrons. Evo zornog dokaza što znači ubrzavanje informacija i što znači kraj povijesti, kad ‘zdravorazumskim’ nevjernim Tomama ne može ući u glavu da to nije konačan prestanak zbivanja s čovjekom u svemiru, kako bi to kazao Max Scheler. Kad se, naime, tehnosfera utiskuje u sam proces konstrukcije umjetnoga života (A-life) metafizici je definitivno odzvonilo. Život postaje upravo ta eksperimentalna igra X-zraka, gama-zraka i neutrona u svim područjima življenja od znanosti i tehnologije do umjetnosti i igre. Sve se ubrzava, sve poprima obrise nerazlikovnosti između stanja i događaja koji se proizvode geometrijskom progresijom i dovode do nužnog zaborava povijesti. Mi, žitelji Platonove špilje, stručnjaci za sjene i sjene sjêna, možemo protiv toga prosvjedovati jedino tako da ‘konzervativno’ branimo teritorij puste zemlje sjećanja na povijest, ali ne kakva je uistinu stvarno i bila, nego kako je otpočela i završila s idejom informacije. Takvo je shvaćanje povijesti upravo ono ničeansko, perspektivističko. Sjetimo se, u spisu O koristi i zloporabi historije za život on govori o monumentalnoj, antičkoj i kritičkoj povijesti. Sve je iz ovih pojmova jasno, pa ih ne treba ovdje dodatno tumačiti. Problem je u tzv. kritičkoj povijesti koja nužno živi na platformi apsolutnoga znanja i ne služi životu, već njegovu osiromašenju u tzv. pogonu kulture. Što je rezultat ovog procesa znanstvene dekadencije duha negoli pad moći samoga života. I naposljetku, što imamo od svega toga drugo negoli ironiju i cinizam, a ne ono što je još bilo imanentno Grcima kad je i sam Sokrat filozofiju razgraničio od sofisterije i bezglave akumulacije znanja. Je li nam onda uopće još potrebna kritička povijest ako je njezin lik već uvijek dosadno dekonstruiranje monumetalnosti i antike s pomoću onog što je Hegel u Fenomenologiji duha imenovao psihologijom kumordinera, koji u svojoj pobuni protiv zlog gospodara vidi samo njegove fiziologijske mane, ali ne i herojske geste duha? Toliko naizgled opravdanog gnjeva rasno i klasno-socijalno, rodno-spolno potlačenih Drugih tijekom povijesti već je postalo krikom i bijesom koji smjera u beskraj. Da, povijest je bila mahnita vrtnja zla, da povijest je bila furiozno ubrzavanje događaja koji su doveli do njezina kraja u brutalnome zatiranju Drugoga drugim sredstvima kao što je danas korak do nuklearnih sukoba na planetarnoj razini. Pa, što ćemo, Mi žitelji Platonove špilje, još uopće očuvati u sjećanju kad je sve, navodno, vrijedno prezira i zaborava? Ništa. Očuvat ćemo sjećanje na Ništa, koje u trećem poretku kibernetike kao autopoiesis samo sebe pamti i samo sebe poništava, a da mu Mi, žitelji Platonove špilje, više i ne trebamo nizašto. Povijest je bila smislena zgoda putovanja od-do. U mahnitome lutanju pustom zemljom sada je samo nepouzdano sjećanje i predvidljiva nadolazeća struja ubrzane svijesti o imploziji informacija. To je ono što se više ne širi u prostoru-vremenu, već se sužava i potiskuje do entropije. To je ono što je Nietzsche bljeskovito imenovao iskazom da pustinja raste. To je to.

June 27, 2024
Poezija i bezavičajnost svijeta

Poezija i bezavičajnost svijeta

Bezvremene riječi: Korona vremena U zahvalnome govoru u prigodi dobivanja književne nagrade Slobodnog hanzeatskog grada Bremena 1958. godine Paul Celan izrekao je i ove riječi: „Mišljenje [Denken] i zahvala [Danken] u njemačkome su jeziku riječi istoga podrijetla. Onaj tko slijedi njihov smisao upućuje se u značenje riječi gedenken [spominjati se], eingedenksein [ne zaboravljati], Andenken [spomen], Andacht [pobožnost].“ (Paul Celan, Ansprache anläßlich der Entgegennahme des Literaturpreises der Freien Hansestadt Bremen, u: Gesammelte Werke in fünf Banden, hrsg. v. Beda Allemann und Stefan Reichert unter Mitwirkung von Rudolf Bücher, Frankfurt/M.: Suhrkamp 1983, Bd. III, str. 185-186.) Jedinstveni način kazivanja čak i u slučaju koje mnogi književnici smatraju puko prigodničarskim obilježava Celana kao demijurga i alkemičara riječi. Nije nimalo začudno da je to ono što je poetski naslijedio kako od Hölderlina, tako još više od najvećega mislioca 20. stoljeća Martina Heideggera, istodobno zavjet i odgovornost jezika kao biti čovjeka. I kad se rađa u svijetu i od njega oprašta ostaju samo riječi od kojih smo stvoreni. Pjesnici od iskona pronose ovu tajnu istine jezika kao mišljenja. Jer mišljenje kao zahvala u jeziku iskonskoga kazivanja kao da je sudbinska uokvirenost u „spomen“ ili sjećanje na događaj koji se jednom dogodio i zauvijek ostao povijesno neotklonjiv. Svaki spomen čuva sadašnjost od zaborava prošlosti. Iz mišljenja i kazivanja kao primljenoga „dara“ nužno progovara neka osobita zahvala iz koje se razotkriva trag „pobožnosti“ izvan teologijsko-religioznoga značenja. Posrijedi je ono što jeziku podaruje „svetost“ čak i kad je ukaljan strahotnim zbivanjima u svijetu bez kojega nema razloga postojati. Nije ovaj Celanov govor nikakva „iznimka“ u njegovu razumijevanju jezika kao poezije i mišljenja. Štoviše, gotovo se može smatrati „pravilom“. No, pravilo ne nastaje drukčije negoli činom iznimnoga događaja s kojim se ono postojano raskida, postaje krhko i više se ne može održati onako kako to bijaše nekoć u prošlosti. O čemu Celan uistinu uopće „pjeva“ i zašto se njegova poezija i danas može smatrati onom koja u doba bezavičajnosti svijeta kao katastrofe ima „budućnost“? Dostatno je samo skrenuti pozornost na osvrt/ogled Ruth Franklin u magazinu „The New Yorker“ od 16. studenoga 2020. u kojem iskazuje počast ovome pjesništvu, koje nakon što je u cijelosti Celan preveden na engleski jezik, upućuje na nužnost novoga čitanja njegova djela, koje pripada „svijetu post-Holokausta“ i ne odnosi se tek na pitanje strahotne žrtve Židova i svjedočenja o povijesnoj traumi projekta uništenja jednog naroda. U posljednje vrijeme izašlo je niz značajnih studija o tumačenju ne samo Celanova pjesništva kao sveze/odnosa francuskoga nadrealizma i njemačkoga ekspresionizma uz tradiciju židovskoga kazivanja svetih tekstova, već i pokušaja razjašnjenja njegova odnosa s Heideggerom, što osobito privlači pozornost nakon što su objavljene tzv. Crne bilježnice (Schwarze Hefte) u kojima Heidegger iskazuje neskriveni antisemitizam. (v. Žarko Paić, „Metapolitika i zlo: O Heideggerovu „duhovnome nacizmu“, u: Totalitarizam?, Meandarmedia, Zagreb, 2015., str. 135-206). Celan nije „pjesnik pjesništva“ kao Hölderlin, već kraja pjesništva kao umjetnosti prikazivanja-predstavljanja svijeta samog na svojem kraju. Pjesnik ne pjeva o svijetu katastrofe. Događaj neizrecivoga on izriče jezikom nepredstavljivoga i neprikazivoga u čudovišnosti događaja strašnijega od smrti. Time se ne smjera u zabranjenu zonu uzvišenoga. Posve suprotno, s događajem pjesništva nakon „kraja umjetnosti“ kao mimezisa i reprezentacije, Celanu preostaje samo još opjevati otvorenost, prazninu i slobodu riječi same. Nemojmo nikad zaboraviti da je poezija u 20. stoljeću opsesivno usmjerena onome istome što je i temeljno pitanje filozofije. Riječ je, naravno, o problemu vremena u dubljem smislu od metafizičke tradicije Zapada. To ne vrijedi samo za Celana, već i za Thomasa S. Eliota, Osipa Mandeljštama, Fernanda Pessou, Paula Valéryja. Vrijeme više ne protječe poput pijeska iz klepsidre, već poput „pijeska iz urni“, kako glasi naslov prve zbirke Celanovih pjesama iz 1948. godine (Sand aus den Urnen). No, za razliku od dalekih prethodnika pjesnici u doba tehničkoga nihilizma i događaja katastrofe susreću su s nečim što je bilo uskraćeno jeziku smjerne tradicije. Sada se, naime, jezik tehnologizira i raščovječuje, postaje pukim medijem sporazumijevanja, ostavljen na milost i nemilost banalnosti svakodnevice izručene dosadi industrijskoga rada i masovno-medijske ekstaze. Još nešto je nezaobilazno u procesu destrukcije jezika. To je upravo i „pravi“ predmet i unutarnje iskustvo Celanove posvećenosti brizi oko jezika koji usudno određuje njegova kazivatelja. U pjesmi iz zbirke Mak i pamćenje (1952.) naslovljenoj „Korona“ pjesma pjeva o vremenu onog nadolazećega. Celan kaže: Vrijeme je da bude vrijeme. (Paul Celan, Poezija. V. Masleša, Sarajevo, 1989, str. 35. S njemačkoga prevela Truda Stamać). Korona je vreteno vremena. To je ona kružnost sfera u kozmičkom i prirodnom tijeku i toku što se pojavljuje kroz svoje tri ekstaze prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pjesništvo iznosi u događaju ekstatičnost vremena. Ono izlazi iz sebe s pomoću riječi koja oslobađa vrijeme trenutka i pritiska sadašnjosti. Iznoseći se u događaju ekstaze prisutnosti pjesničkom riječju transcendira se svijet. Što je ovdje zagonetkom i tajnom od samoga početka nastanka riječi poiesis i techné za bit umjetnosti u Grka jest odnos riječi i vremena. Sklapajući riječi pjesnik pjeva o onom što je već uvijek bilo kao da je „ovdje“ i „sada“. Sjetimo se prizora kada Odisej u svojem povratku na Itaku svraća kod Feačana i na dvoru njihova kralja sluša rapsoda kako pjeva o patnjama njegovih drugova i njega samoga pod zidinama Troje. Odisejev skriveni plač u sebi otvara zagonetku suza nad onime što se dogodilo prvi puta u prošlosti kao ono realno, a drugi puta u pjesmi kao ono simbolički. Vrijeme simboličkih suza uvijek se odnosi na prisutnost događaja iz prošlosti. Vraća se ono što je već bilo u sadašnjost zahvaljujući umjetnosti kao tajni reverzibilnosti vremena. To je ono vrijeme koje nastaje oživljavanjem i uživljavanjem u bit jezika. Pitanje datuma, označavanja trenutka u vremenu, traga i zapisa, imenovanja i potpisa postaje utoliko vremenovanje pjesme u govoru (trenutka) i jeziku (nadolazećega). Vrijeme o kojem govori Celan nadilazi vulgarnu aktualnost i prolaznosti stvari „u“ vremenu. Misliti „na“ vrijeme znači misliti „na“ događaj stvaranja svijeta iz biti pjesništva. U pjesmi „Voda i vatra“ iz već spomenute prve Celanove zbirke Mak i pamćenje ove su riječi uklesane u vječnost: Misli na vrijeme kad se noć s nama uz brdo penjala/ misli na vrijeme /misli da sam bio što sam/majstor zatvora i kula/ dah u tisama, pilac u moru/ riječ, prema kojoj si sagorijevala. (Paul Celan, Poezija, str. 74) Svjedočenje: „Svijet je otišao, moram te nositi“ Pjesnici su posrednici između dva svijeta. Jedan je onaj što se naslanja na prošlost mita, dok drugi pripada budućnosti kao viziji nadolazećega. Između proroka i mislioca, ali u razlici spram proroštva i mišljenja kao promišljanja (Besinnung), pjesnički obitava čovjek na ovoj zemlji (dichterisch wohnet der Mensch auf diese Erde). Tako pjeva Hölderlin u elegiji Patmos. (Martin Heidegger, „…dichterisch wohnet der Mensch…“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 181-198.) U ovoj razlici svjetova pjesnici su posrednici između dva vremena. Prošlost ispjevana u mitskome kazivanju nikad nije prošla jer kazuje o iskonu i utemeljenju. Budućnost iskazana u govoru vizija i pretkazanja ne okamenjuje se u prošlosti onoga što se ima dogoditi niti zapečaćuje u mesijanskome času dolaska. Vrijeme između iskona i nadolazećega prebiva u iščekivanju i nadi. Ali to je vrijeme jedino koje ima u sebi trag prisutnosti. Dodir zbiljskoga ostaje vezano uz „sada“ i „ovdje“. Između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, sudbina pjesnika jest svjedočiti o daru i gubitku, prisvoju i iščeznuću samoga jezika. U elegiji Mnemosyne (II) Hölderlin pjeva: Znakovi smo bez značenja, bez boli i jezik gotovo izgubismo u tuđini. Ovdje nas ponajprije zanima unutarnja duhovna sveza Hölderlina i Celana, Nijemca i Židova, velikih pjesnika svetkovine u događaju (njemačkoga) jezika iz same biti kazivanja na svijet. Što spaja pjesnike središta i ruba jest udvajanje jezika i njegovo ispreplitanje u preobrazbama: od mitskog novoga rođenja njemačkoga naroda iz duha iskona pjesništva (Hölderlinove Germanija i Rajna) do simboličke post-apokalipse jezika u žrtvopisu povijesti (Celanova Fuga smrti). Jedan je, dakako, onaj koji uspostavlja mogućnosti drukčijega mišljenja kao pjevanja u doba nestanka povijesti iz obzorja metafizike uopće, a drugi onaj s kojim se mišljenje druge i drukčije povijesti otvara nakon čudovišnoga događaja kraja povijesti (Auschwitz). Što se čini presudnim u iskustvu pjesničkoga jezika obojice, kako Hölderlina tako i Celana, proizlazi iz same naravi pjesništva na granici pada u bezdan bez povijesti. Hölderlin u navedenoj strofi elegije Mnemosyne, a riječ je o muzi pamćenja, spominje znakove i tuđinu. Znakovi su prazni i bez značenja. Čovjek sveden na znakove bez značenja nema svoje mjesto u svijetu. Štoviše, nema ni svoje vrijeme. Jer ono što određuje njegovo mjesto i vrijeme ne stanuje nigdje daleko. Ono je najbliže iskustvo blizine. A to iskustvo moguće je tek onda kada jezik u svojoj otvorenosti pjeva vlastitu blizinu svijeta, njegovo povjerenje i dodir, sklad i ravnotežu, suglasje i suživot sa stijenama, biljkama i životinjama s kojima zajedno obitava. Bez tog odnosa jezik iščezava u tami nepoznatoga. Ako je već uobičajeno postalo tvrditi da je Paul Celan pjesnik-mislilac, onda je njegova pjesma Veliki užareni svod u kojoj se na nesvodivom jeziku ravnovjesja između zagonetnih simbola i prizivanja okultne tajne jezika razotkriva užas i neizrecivost događaja stradanja Židova u Auschwitzu ostala dokumentom najdublje moguće filozofijske analize u spisima Hansa-Georga Gadamera i Jacquesa Derride. (Hans-Georg Gadamer, Wer bin Ich und wer bist Du? – Ein Kommentar zu Paul Celans Gedichtfolge »Atemkristall«, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1973; Jacques Derrida, Schibboleth pour Paul Celan, Galilée, Pariz, 1986.) U hrvatskome prijevodu Trude Stamać ova pjesma iz zbirke Mijena daha (Atemwende) iz 1967. godine glasi: VELIKI UŽARENI SVOD sa crnozvjezdim jatom što se rujući probija van i odlazi: u silicirano ovnovo čelo palim sliku, između rogova, tamo, u pjevu zavoja, buja srž priteklih mora srca. U što se on ne zalijeće? Svijet je otišao, moram te nositi (Paul Celan, Poezija, str. 377) Pjesničko djelovanje ne može se svesti na performativnu moć jezika. Kada jezik ima karakter događajnosti, tada se praktično preoblikuje odnos ljudi u situacijama i kontekstima. Performativnost jezika, naime, u sebi pohranjuje događajnost događaja kao novu situaciju i novi kontekst. Proizvodna moć jezika odgovara performativnoj moći tijela. No, Celanovo pjesništvo u imenovanju svijeta ne služi se govorom kao sredstvom za neku drugu svrhu. Unatoč tišine i ekonomije izraza, koji katkad uranja u neizrecivost kazivanja poput Beckettovih dramskih djela ili aleatoričkih kompozicija Johna Cagea, jezik pjeva zazivajući riječi s kojima se od davnine imenuje ono božansko i uzvišeno. (George Steiner, Grammars of Creation: Originating in the Gifford Lectures for 1990, Faber and Faber, 2001., str. 164-171). Svijet o kojem pjeva Celan ne samo da je otišao. Taj je svijet u bitnome izgubio smisao. Raspao se pritom u krhotine sjećanja. Stapajući se u slikama-riječima koje prizivaju ovna, voštanicu i srce u beskrajno umnoženim brojevima, svijet je poput slike u oku zapaljen i gori. Paljevina se rasprostire svodom, velikim užarenim svodom. Između neba koje gori i zemlje u krvi i plamenu, ni zvijezde više ne mogu imati boju zlatno-žutoga sjaja. Zvijezde se zacrnjuju u sazvježđu poput jata ptica na crtežima ekspresionističkih slikara. Paljevina zemlje i užareni svod govore o kraju svijeta. To je događaj katastrofe. S njim više ništa nikad neće biti isto. Poetski govor u Celanovoj pjesmi višeznačno, zagonetno i tajno naglašava ono posljednje, ali najvažnije. Što se događa nakon katastrofe? Nakon Holokausta, pamćenje se poput maka nalazi u crnoj srčiki povijesti. Mak i pamćenje naziv je zbirke Celanovih pjesama objavljene 1952. godine. U nju je uvrštena i znamenita poema Fuga smrti s nezaboravnim refrenom „Smrt je maestro iz Njemačke“. Anselm Kiefer, njemački slikar i konceptualni umjetnik u svojim je slikama tematizirao problem sjećanja i pamćenja nakon događaja katastrofe i Holokausta. Crni makovi i napuštene tvrđave u pustinji određuju upravo ono stanje „poslije Auschwitza“ kao prekid s poviješću. (v. Lisa Saltzman, Anselm Kiefer and Art After Auschwitz, Cambridge University Press, New York, 1999.) Holokaust (grčki: olokauston – žrtva paljenica, paljenje cijele životinje u obrednome činu) ili hebrejski Shoah, u simboličkome smislu odnosi se na sustavno i plansko istrebljenje Židova. Radi se o pogromu. Holokaust ima čudovišnu i neiskazivu prirodu slike goruće zemlje. Svijet u plamenu postaje pustom „spaljenom zemljom“. Tragovi su nestali, Preostalo je samo pamćenje u riječi i slici svijeta koji je otišao. Kada svijeta više nema, preostaje svjedočenje o njemu. Traganje za uništenim tragovima govora s kojim pjesnik više ne utemeljuje zajednicu kao grčki rapsodi ili poput Hölderlina svečano pjeva drugi početak naroda iz neuništiva jezika pjesnika i mislioca na ishodu pjesničke epohe postaje traumom istine samog jezika. Ono što preostaje daleko je od utemeljenja „novog“ svijeta. Celan kaže: moram te nositi. Koga? Svijet koji je otišao ili Tebe, neodređenog drugoga lice jednine, kojeg Lévinas u svojoj bezuvjetnoj etici suosjećanja imenuje licem apsolutno Drugoga? Još jednom se suočavamo s dijalogom s Heideggerom koji u predavanjima o prostoru, građenju, pjesništvu u doba određeno vladavinom postava (Gestell), baveći se Kleeom i Traklom dolazi do one začudne riječi Unheimlich. Ta se riječ pojavljuje kasnije u Kleovim zapisima o biti umjetnosti – Kunstlosigkeit (bezumjetnosnost). Mjerodavni lik suvremene umjetnosti ono je bezosobno i bezumjetnosno, jer nema u sebi više ni „tko“ niti „što“. Problem s kojim se pjesnik kao i mislilac susreće jest u tome što „tajni susret“, koji je ostao prekriven zagonetkom šutnje nakon Celanova posjeta Todtnauebergu i razgovoru s Heideggerom, ne dolazi više iz svijeta kao tuđine koji se mora otvoriti s pomoću riječi ili će zauvijek ostati u ponoru. Francuski filozof Philippe Lacoue-Labarthe je svoju analizu Celanove pjesme „Todtnauberg“ zaključio iskazom kako je susret za Celana završio razočaranjem. (Philippe Lacoue-Labarthe, Poetry as Experience, Stanford University Press, Stanford – California, 1999., str. 1-37) Razlog leži u nečem što nadilazi kako mišljenje tako i pjesništvo (An-denken/An-danken). Riječ koju je tražio Celan od majstora mišljenja bila je samo jedna i jedina: Oprosti! Oprost za su-udjel u ravnodušnome promatranju, odnosno šutnji spram najstrašnijeg događaja povijesti ikada, istrebljenja Židova u Auschwitzu. Riječ Oprosti! je izostala. Susret se okončao šutnjom. A ono što preostaje bilo je u Heideggera očekivanje drugoga početka iz same biti umjetnosti, iz pjesništva. Misao o nadolazećem bogu onkraj metafizike značio je istodobno i dolazak novog pjesništva: „Samo nas još jedan Bog može spasiti.“ Celan nije ništa očekivao, pa čak i kada je iskazivao vjeru u Riječ kao ono gotovo vječno što pripada pjesništvu u smislu jedne dublje spasonosne nade. U zazivanju apsolutnoga pjesništva ne radi se o vjeri u spasonosno kao mesijanski posljednji udar pravednosti i istine. Svjedočenje se odnosi na tragove upravo onoga što u Celanovu zahvalnome govoru „Meridijan“ iz 1960. godine stalno izmiče i odsutno je. To su posljednje riječi iz pjesme „Veliki užareni svod“: Svijet je otišao, moram te nositi. Zastanimo još trenutak na razočaranju nakon dijaloga. U „Meridijanu“ kao da slušamo poetski prijevod, ili bolje prepjev Heideggerovih predavanja o pjesništvu i umjetnosti od razdoblja kraja 1930-ih godina do kraja 1960-ih. (Paul Celan, „Meridijan“, u: Crna mostarina: Izabrane pjesme, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 229-242 Izabrala i s njemačkoga prevela Truda Stamać). Ono što je ipak, međutim, navlastito celanovski, ono nesvodivo poetski u razmaku od mišljenja kao govora (An-denken),čini se da nije sadržano čak ni u tolikom „patosu“ nemogućega, u-topijskoga, susreta s Drugim čemu teži apsolutno pjesništvo. Poetsko navlastito jest nešto bez čega ni sam Heidegger, a niti pak Freudova psihoanaliza, ne bi imali tako moćan i zagonetan pojam gotovo neprevediv na druge (strane) jezike. To je riječ Unheimlich. Heidegger tu riječ interpretacijski izvodi iz Hölderlinova pjesništva i njegovih poetskih izvedbi grčkih tragedija, osobito Sofoklova Kralja Edipa. Edip na Kolonu jest prognanik. On se više nikad ne može vratiti u domovinu, zavičaj, mjesto ukorijenjenosti. Kao oslijepljeni i napušteni starac, bez domovine, svjestan svojeg čudovišnoga i nesvjesnoga prijestupa granica Zakona koji povezuje nebo i zemlju. bogove i smrtnike, Edip postaje A-theos. To nije nikakva oznaka za bezbožnika u vulgarnome značenju svjetonazora zadobivena nijekanjem vjere u Boga. Naprotiv, A-theos jest netko posve izdvojen iz zajednice poput stranca i tuđinca u ničijoj zemlji. Biti bez „svoje“ zemlje znači biti osuđen na vječno lutanje u potrazi za trećom zemljom. Kafka u Dnevniku govori o nemogućnosti mesijanske nade u obećanu zemlju. Zbog toga nastaju sve patnje egzistencije čovjeka u ovoj jedinoj zemlji: …jer treće zemlje za čovjeka nema.Ako je to uistinu tako, tada se Celan u zahtjevu za apsolutnim pjesništvom nalazi poput Kafke u traganju za onim „trećim“ između dvojeg: svijeta kao tuđine i kraja mesijanske nade u povratak „druge povijesti“. Razlika u odnosu na Heideggera jest samo u tome što Celan u svojoj vjeri u Riječ pjesništvo oslobađa stvaranja nove zemlje ili drugog početka povijesti. S njegovim pjesništvom završava epoha apokalipse kao aletheie povijesti. Prvi se put povijest zaustavila u katastrofi događaja pod „velikim užarenim svodom“ u Auschwitzu, a drugi puta u događaju svjedočenja o svijetu koji je otišao. Što preostaje jest ono najteže. Možda svjedočimo svojevrsnoj novoj sudbini života nakon kraja pjesništva. Življenje na rubu između apsolutne i bezuvjetne vladavine tehnike u formi posthumanog stanja (umjetni um i život) i svjedočenja o jeziku mišljenja u formi promišljanja i pjevanja (An-denken/An-danken) kao da je jedino što preostaje. Ničija zemlja i ničija ruža koja ipak cvate… Pjesništvo proizlazi iz duše svijeta (psyché). Zašto se pjesništvo pokazuje tako usudno vezano uz događaj otvorenosti svijeta? Heidegger u raspravi o jeziku kaže da jezik govori. Čovjek se shvaća namjesnikom govora, a ne njegovim subjektom. (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, Klett-Cotta, Stuttgart, 2003., str. 20) Kada jezik govori, tada se čovjek pojavljuje u otvorenome svijetu. Svjetovnost svijetu podaruje mišljenje u svoja dva načina pojavljivanja (An-denken/An-danken). Kao drugo mjesto ili boravište susreta neba i zemlje, božanskoga i smrtnika svijet se vrti u krugu vječno istoga. Pjesništvo, pritom, čini bit jezika jer se svijet iz područja svakodnevnoga govora o svijetu uzdiže do pjevanja „na“ svijet sam. Drugim riječima, pjesništvo nije tek drugi oblik uzvišenoga govora ponad stvari svakodnevice, nego se pjesmom pronosi glas o smislu samoga svijeta u njegovoj otvorenosti. Sve su umjetnosti nastale iz pjesništva kao sačinjanja onog novog u jednokratnosti pojavljivanja. Obitavanje čovjeka nemoguće je bez poetskoga odnosa spram svijeta samog. Znači li to, međutim, da se svijet pojavljuje djelom i događajem pjesništva ili je pjesništvo tek zrcalna igra jednog drugoga svijeta? Celanov odgovor može biti samo ovaj: kada svijet postane tuđinom ono što preostaje jest kazivanje (pjesništva). Odgovor je, dakle, hölderlinovski. U pjesmi „Veliki užareni svod“ posljednje riječi upućuju na oproštaj od staroga svijeta koji je otišao. To je doista tako. Sjetimo li se riječi iz Ivanove Apokalipse, a izgovara ih Isus Krist: „Jer stari svijet prođe; Gle, sve novo činim“ (Knjiga Otkrivenja, 24: 4), tada se ono što preostaje pokazuje iz nadolazećega. Otok Patmos pritom ima simboličku moć imenovanja onoga što je izrečeno u Pismu: (a) kao testament i (b) kao poslanstvo apsolutno novoga i drukčijega svijeta. Ali ono što dolazi nije drugo negoli ono što je bitno u svezi s onim prošlim. Svijet koji je otišao ne može otići zauvijek u ništavilo. Preostaje sjećanje i pamćenje. Bez toga pjesništvo ne može više pjevati, kao što rijeke ne mogu teći bez snage svojega izvora. Pronositi glas o događaju svijeta koji je otišao znači, dakle, svjedočiti o događaju poetskim jezikom nadolazećega. Težina je tog poslanstva neizmjerna. Celan ne ostavlja nikakve sumnje u to da pod velikim užarenim svodom sloboda i kontingencija čovjeka iziskuju stvaranje „novog“ svijeta svjedočenjem o onome koji je otišao. Pjesništvo čini „bit“ umjetnosti. A kada se jezik prisjećanja i zahvale (An-denken/An-danken) više ne može održati bez pukotine između pjesme i govora samoga događaja, tada veliki užareni svod postaje granicom između svijeta i tuđine. Strahotni događaj uništenja Židova u Auschwitzu ne može se svesti na bilo što u povijesti. Analogije više ne vrijede. Zato se jezik nužno više ne može vratiti simboličkoj moći izricanja samog događaja. To je ono najstrašnije. Lyotard to naziva strašnijim od same smrti. Svijet nakon katastrofe ne može se više izgraditi na istim metafizičkim temeljima. A time je nada i vjera u apsolut (Boga?) postala nevjerodostojnom. Samo jezik drukčijeg mišljenja, u sebi dostojan veličajne tradicije Zapada (od Grka, Latina, Židova, srednjega vijeka, Shakespearea, Hölderlina do Celana), pronosi pjesništvo u nadolazeće. Svjedočenjem o tragovima jezika kao apsoluta pjesništvo spašava svijet od mračne tuđine. Nije to utjeha, ali niti bijeg riječi u vlastite odaje ljepote. Mesijanski zaziv u Celana zauvijek gubi svoju tajnu moć. Umjesto njega sam jezik njemačke sudbine postaje jezikom žrtve i svjedočenja kao što slika „spaljene zemlje“ (Nigredo) u Kieferovim slikama postaje strašnijom od događaja nacističkoga spaljivanja Židova pod velikim užarenim svodom. Apsolutno pjesništvo u vlastitome kazivanju zaziva jezik slobode i sudbine: Svijet je otišao, moram te nositi. Na Leibnizovo pitanje: „Zašto radije biće, a ne ništa?“ u Celanovu se pjesništvu tijekom godina, otpočevši s Makom i pamćenjem (1952.)i Ničijom ružom (1963.), odvijao dijalog s neizrecivim. Za razliku od pojma uzvišenoga u tradiciji novovjekovne estetike od Burkea, Kanta do Lyotarda, čini se da neizrecivom treba pristupiti drukčije negoli mišljenjem prikazive neprikazivosti. No, dospjevši do krajnjih granica izrecivosti Celanovo je kazivanje moralo postati poput onijemjela glasa koji još samo prolazi ovim tuđinskim svijetom bez svoje poezije, bez svojega jezika, bez one ruže platonske s kojom pjesnici zazivaju sklad božanskoga poretka svijeta i ljudskoga mjesta u njemu. Na ničijoj zemlji ipak cvate svemu unatoč ta ničija ruža s kojom je Celan iščezao nakon zlokobnih godina depresije i liječenja u psihijatrijskoj klinici. Nije se nigdje mogao skrasiti, ni u Beču ni u Parizu, ni s velikom austrijskom pjesnikinjom Ingeborg Bachmann, a niti sa suprugom Gisèle Lestrange. Rođen 23. studenoga 1920. godine kao Paul Anzel u gradu Černovci u Bukovini, čiji su roditelji pogubljeni u koncentracijskome logoru, uzdigao je njemački jezik kao Paul Celan do najviših visina uzvišenosti i refleksije. Uostalom, njegov životopis zaslužuje poseban ogled, i na tome valja ovdje stati. 20. travnja 1970. izvršio je samoubojstvo skokom u rijeku Seinu u Parizu. Iz različiih kronologija njegova života te enciklopedijskih natuknica o djelu ostaje još uvijek zagonetno sljedeće. Iako nije ostavio nikakvo oproštajno pismo na njegovu je pisaćem stolu pronađen otvoreni Hölderlinov životopis s posebno istaknutom rečenicom: „Ponekad se taj genij smrači i propada u gorki bunar svojega srca“. Poezija o bezavičajnosti svijeta upućena je onome tko još želi čuti jezik kako pjeva u svojoj ljepoti i uzvišenosti i kada je sve zatamnjeno i katastrofično, i kada sve ide prema svojem kraju. Paul Celan ostaje najmoćniji glas ove apsolutne slobode kazivanja o svijetu koji je još uvijek otvoren u svojim posljednjim mogućnostima. Bez poezije život je, dakako, moguć. Samo što takav život nije drugo negoli besmisleno trajanje i dosada posvemašnje banalnosti događaja. Jer jezik kojemu je Celan utisnuo svoj neizbrisivi trag nije ništa drugo negoli moć svjedočenja istine, spomen i ustrajna borba protiv zaborava događaja tragične povijesti. Kao u „Pjesmi u pustinji“, sve otpočinje i završava jezikom tajne. Uzalud slikaš srca po prozoru: među mnoštvom je Bog, zavijen u ogrtač što jednoć je tebi s ramena skliznuo na stube, u noćno doba.

June 26, 2024
Živo i mrtvo vrijeme mišljenja

Živo i mrtvo vrijeme mišljenja

U čemu je razlika između živog i mrtvoga vremena? Grci su potrebu za umjetnošću nastojali svesti na službi božanskome u oba svijeta, onom svetome i ovom svjetovnome. Kad danas čitamo u različitim historijskim prikazima tzv. drevne grčke religije kako je ova pobožnost bila gotovo samorazumljivo rasprostranjena sveudilj Helade i njezinih kolonija na Siciliji, Cipru, Maloj Aziji, u području gdje obitavahu i ilirska plemena, onda ovo valja uzeti ipak drukčije negoli pobožnost kakva bijaše u ranome kršćanstvu. Božansko se u Grka pojavljuje kao ljudsko-suviše-ljudsko osjećanje i doživljaj svetoga s kojeg bogovi ulaze u svijet i s ljudima dijele ono zajedništvo u događaju obredne sveze života i smrti neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Najveću apologiju tog živoga vremena povijesnoga zbivanja kao autentičnoga događaja otvorenosti smisla bitka u suvremenoj filozofiji podarili su Nietzsche i Heidegger. Njihovo je mišljenje, unatoč uistinu malih razlika u shvaćanju metafizike, ništa drugo negoli nastavak predplatonizma, ali platonizma i aristotelizma, drugim sredstvima. Kritika tiranije monoteističkoga Boga kao sinonima za vladavinu metafizike u formi lažnih vrijednosti usmjerena je na židovsko-kršćansku transcendenciju bivanja – što čini Nietzsche – i bitka – što čini Heidegger. Nietzsche nije pritom nikakav moderni ateist pozitivističkoga tipa, nego onaj tko dobro zna da je nakon smrti Boga dovršeno razdoblje i grčke nevinosti bivanja na ovoj zemlji i židovsko-kršćanskoga žrtvovanja za spas duše na nebu. Ateizam je, naime, samo priprema za dolazak ‘Anti-Krista’ koji sjedinjuje sve njegove etičke vrline i nadilazi sve njegove zablude o biti života u ovom jednom-jedinome tijelu. Heidegger u svojem drugom i trećem razdoblju povijesnoga mišljenja bitka, kad već ima ključni pojam događaja, njemački Ereignis, govori o nadolazećem bogu. No, to nije mesijanstvo židovsko-kršćanske eshatologije jer bi to bila ‘izdaja filozofije’ što si cinički kritičar tzv. kršćanske filozofije u ruhu teologije kakav je bio doista Heidegger ne bi oprostio ni u zagrobnome životu. To je ono gotovo mistično, jer spaja bit metafizike od Anaksimandra do Hegela. Metafizika je otuda ono prvo-posljednje, iskon i kraj, otvorenost i zatvorenost povijesti u kojem božansko kao ono spasonosno mora doći u posve drukčijem liku i od homerske religije mitskih Grka i od židovsko-kršćanskoga iskupljenja same povijesti. Zato je na njegovu tragu austrijski teolog Karl Rahner izveo onu postavku o kršćanstvu kao apsolutnoj budućnosti. No, to je posve ispod razine mišljenja budućnosti. Zašto? Zato što je grčka religija krajem tzv. grčke države, o kojoj govori Nietzsche, postalo mrtvo vrijeme gubitka izvorne povijesti, a židovsko-kršćanska religija krajem tzv. teokratskoga doba, postalo mrtvo vrijeme gubitka apsolutne povijesti spasa. Bog je ostao samo ‘mrtva riječ’ za ono što je sa znanstveno-tehničkim ovladavanjem prirode premješteno u prostor intime, savjesti i subjektivnosti kao utjeha i/ili nada za ozbiljenjem tzv. boljeg svijeta od ovog ovdje i sada. Budućnost ne treba božansko iz jednostavnog razloga što je njezina vremenska dimenzija ono apsolutno ireverzibilno. Znamo što će se dogoditi sa svijetom ‘uskoro’, za nekih manje od pet milijardi godina. Prema drugome zakonu termodinamike zvanom entropija, doći će do implozije svemira. Dakle, ‘apsolutna budućnost’ je već odigrana time što astrofizika pouzdanim metodama mjeri točno prostor-vrijeme krajnjega kraja svih stvari. Kad to znamo što će nam više i oni divni olimpski bogovi i onaj osvetnički Jahve i onaj milosrdni Isus Krist ako ne samo zbog privida ljepote i uzvišenosti svijeta kao takvog,. Potrebna nam je još samo istinska buduća filozofija koja neće biti ni sluškinja mrtvih bogova i mrtvoga Boga, ali niti bezglava suputnica pozitivizma fizikalne kozmologije ili tog silno dosadnog ‘ispiranja mozga’ neurokognitivizmima svih boja. Potrebno nam je mišljenje dostojno slobode svakog novoga početka. Sve drugo je estetsko žalovanje za izgubljenim iskonom i jalova soteriologija križnoga puta na kojem filozofija nikad nije imala što tražiti drugo osim onog što je i sama znala još od Porfirija ‒ credo quia absurdum. No, oduvijek je važilo da se prvo misli, a tek onda vjeruje.

June 25, 2024
Grube veličine

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove stilski odmjerene rečenice ulaze mnogima lakše u uho, iako u biti kazuju gotovo isto. Usto, važna je činjenica da je to francuski dekartovac i pisac Mlade Parke najavio među prvima u 20. stoljeću, uz Spenglera i Jüngera, dakako. ʺKlasifikacija nastanjivih krajeva svijeta rukovodit će se odsad grubom veličinom, statističkim podacima, brojevima: stanovništvo, površina, sirovine… Kako su stvari pošle, to će biti ubuduće jedino mjerilo.ʺ (Paul Valéry, ʺCrise de la esprit’, u Œuvres I, Gallimard, Pariz, 1957, str. 1000. Da, stvari su otišle predaleko. Duh više ne slijedi omjere i razmjere onog što pripada simetriji svemira s čovjekom kao mjerom svih stvari. Umjesto toga ono bezmjerno vlada svim kriterijima tzv. ljudskoga u njegovu proširenju izvan vlastitih granica. Ono što nas ovdje tišti jest da je Valéry gnomskim jezikom uputio na isti problem kojeg je nastojao geopolitički riješiti Carl Schmitt u Nomosu zemlje nakon 2. svjetskoga rata. Iako ih dijeli više od dvadeset godina, obojica su dospjela do toga kako ono europsko i zapadnjačko više nema nikakve veze s Aristotelom i Hegelom, renesansom i avangardom, već jedino s pozitivnim znanostima i modernom tehnologijom koja u konačnici odlučuje i o logici osvajanja ‘velikoga prostora’ u planetarnim okvirima ljudskoga djelovanja. Ono što kapitalizam 20. i 21. stoljeća jedino zanima su, dakle, ‘grube veličine’. Politika koja se bavi ‘brojevima i sirovinama’ može se zvati i javnom i demokratskom, i kako god hoćemo, ali ta je politika nužno i neizbježno postala geopolitika. Njezina je ‘bit’ u totalnoj mobilizaciji militarne industrije kao referencijalnoga okvira svake buduće ‘zelene demografije bez naroda’. Odmah da otklonimo bilo kakve nesporazume. Geopolitika označava u tendenciji ono što politika moći i upravljanja svijetom iz položaja autokratske, totalitarne ili demokratske vladavine izvršava. Europski je duh u svojoj svjetsko-povijesnoj misiji koloniziranja Drugoga s pomoću filozofije, umjetnosti i znanosti dvoznačnoga podrijetla. On je istodobno osloboditeljski jer od Kanta zahtijeva autonomiju mišljenja i visoki moralitet izgradnje ‘vječnoga mira’ među narodima i državama, ali je i imperijalno uspostavljen na zasadama rimskoga republikanizma. ‘Svijet’ od doba cara Augusta nije više ograničena ekumena, već prošireno područje Pax Romane. Otuda misliti europski duh u krizi nakon 1. svjetskoga rata i rasapa koncepta nacije-države znači misliti tragično iskustvo europskoga imperijalizma. Kad stvari odu predaleko, onda je razvidno da sve postaje jednoliko i jednoznačno. Baviti se ‘stanovništvom i sirovinama’ pretpostavlja neljudsku projekciju njihova ‘raseljenja-preseljenja’ i ‘eksploatacije’. Valéry je svoja razmišljanja o ‘krizi duha’ završio s pitanjem može li se i kako pronaći neku mogućnost otklona, čak ne niti zbiljskoga otpora, ovom procesu nezadrživoga procesa kvantifikacije bitka. Naravno, otklon nema veze s ‘revolucijom’, ‘obratom’, ‘promjenom’ društva i politike. Otkloniti nešto ili otkloniti se od nečega znači biti izdvojen i na distanci od glavne struje ‘duha vremena’. Kriza je inače riječ koju sam ‘pokopao’ kao posve nevjerodostojnu u uvodnoj studiji knjige Doba oligarhije, a koja se bavi upravo pitanjem biti Europe na kraju njezina metafizičkoga poslanstva. U trijadi pojmova logosa-imperiuma-apokalipse povijest Zapada završava kao kraj svake moguće krize od Valéryja do Husserla. Mi ne živimo više u razdoblju krize, već u ‘Gro§raumuʺ prestabiliranoga kaosa i entropije bez otklona i zaklona, naprosto otvoreni u mreži događaja onom što iz bezmjernoga stvara ‘mjeru neljudskoga’. Duh je ionako odmijenila kultura, koja se od početka nalazila u krizi, a kultura je postala prazno mjesto političke moći ostavljena na milost i nemilost svojih krhotina u pustoši bezavičajnosti. Ah, ti ‘nastanjivi krajevi svijeta’, što ćemo više s njima ako ih nastanimo s viškom stanovništva i sirovina za proizvodnju praznine? Ostat će bez svoje posljednje tajne, da su, naime, ne-nastanjivi za bilo što i bilo koga Drugoga osim onog duha koji lebdi nad preostalim vodama.

June 24, 2024
Fiziognomika?

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su Spinoza i Freud, a ponajviše Artaud i Deleuze isticali. Riječ je nesvodivosti na dušu i duh, jer bi to onda značilo puku kopiju stvaralačke homogenosti božjeg djela ili prirodnoga čina utjelovljenja-otjelovljenja. Fiziognomika je čovjeka apsolutna sloboda iznimke i njegove sveze s onim što povezuje individuaciju i transindividuaciju. Ostavimo ovdje profanacije današnjih zagovornika vulgarnoga materijalizma i njihove dogmatske vjere u DNK-ontologiju po kojoj je sve zapisano u anti-Božjoj čestici, pa tako i onaj Mahlerov histerični ispad protiv svojih ‘mrzitelja’ u estetsko-političkome smislu, jer je bio šopenhauerovac i Židov. Slučaj u nastanku genija istodobno je nužnost da se njegov duh, a ne duša, mora pojaviti u formi tjelesnosti. No, nije nipošto nužno da to i takvo ‘genijalno’ tijelo mora biti skladno, lijepo, harmonično, atletski isklesano, atraktivno, savršeno apolonski produhovljeno poput sinteze razbora i mjere. Ono može biti i neskladno, ružno, disharmonično, razjedeno smrtonosnom bolešću, čisti užas raspada, dionizijski ekstatično u svojoj mahnitoj podrugljivosti i zazornosti. Dvojnost se tijela estetski pokazuje kroz ideju ljepote i uzvišenosti. Metafizika u svojem silaznome stadiju koji Nietzsche naziva dekadencijom može ovoj pozitivnoj potvrđujućoj snazi života suprotstaviti samo ono negativno, čudovišno nepojmovno i neiskazivo što uopće ne ruši ustaljeni poredak vrijednosti poput zvonara Quasimoda u Victor Hugovu romanu Zvonar crkve Notre Dame u Parizu. Isto vrijedi i za Artaudovo tijelo-bez-organa. Uvijek je posrijedi samo obrat ili preokret u biti metafizike, pa ono što je imalo status onostranoga postaje ovostrano, duh zamjenjuje tijelo, a ono jezovito i strahotno dobiva moć novoga estetskoga začaravanja stvarnosti u svijetu u kojem ljudski krik nalik životinjskome, kjerkegorovska bolest-na-smrt, kaos i entropija ispunjavaju potrebu neljudskoga za svojim anti-kanonom životne transgresije. Fiziognomika se ne iscrpljuje u tjelesnome očitovanju života. Ono što sam nazvao mitopoetskom re-inkarnacijom ne odnosi se na mogućnost da u nekom drugome vremenu ponovno susretnemo drugoga i novoga Mahlera kao njegovu stvaralačku kopiju, ili ne daj anti-Bože ponovno uskrsnuće onih monstruoznih likova iz Danteova sedmoga kruga pakla. Da svi ljudi nalikuju na sve druge, mnogi na mnoge, neki na neke, a samo rijetki na rijetke kao iznimke, to pripada biti procesa individuacije kao svojevrsni ‘zakon’ nesvodivosti onog što nazivamo singularnost. Jedno se udvaja i umnožava u svekolikost bića, a ono sve se iznova vraća u Jedno. Heraklit je predavao na Sorboni i pušio dvije kutije Gauloisesa dnevno, a Deleuze se skrivao u Efezu od političkih tirana treće vrste i igrao go na plaži s kineskim imigrantima za šaku riže i svežanj morske trave. Kad se fiziognomika pročisti od suviška tjelesnoga, duševnog i duhovnog, preostaje ono navlastito, ono autentično što progovara kroz Mahlera, Heraklita i Deleuzea. Što je to drugo negoli ono što je uvjet mogućnosti ‘mahlerovstva’, ‘heraklitstva’ i ‘deleuzovstva’ ‒ muzika i filozofija. Što je bilo prije, Ono ili Oni, ono muzičko i ono filozofijsko ili oni koji to muzičko i filozofijsko utjelovljuju-otjelovljuju-rastjelovljuju? Prije je bilo Ništa. Bez glazbenika nema muzike, a bez filozofa nema filozofije. I tako, dragi moji skolastički i postmoderni univerzalisti-realisti i nominalisti, možete mirne duše sebe same baciti u duhovni bezdan ničega, jer su takve raspre dosadile i Bogu i njegovim legitimnim anđeoskim vojskama spasa na nebu i zemlji. Ono što jest veliko i ono što jest navlastito singularno u svojoj mitopoetskoj re-inkarnaciji jest fiziognomika stvaralačkoga tijeka povijesti kao mišljenja i kao bitka u riječima, slici i zvuku do kraja svijeta. Znate li tko će na tom kraju dirigirati Mahlerovu Petu i onaj božanski Adagietto? Sam Pan i to će možda biti bolje od Leonarda Bernsteina. Ali problem je samo u tome što TO nitko više neće čuti. Fiziognomika nastaje i nestaje sa svojim nesvodivim sebstvom, kraljevstvom svijeta kao volje i predstave, kao monadologije bez prozora i kao velikog podneva Zaratustrina da-govorenja tom i takvom svijetu, doduše najboljem od svih najgorih i najljepšem od svih najružnijih.

June 23, 2024
Ontički minimum ljubavi

Ontički minimum ljubavi

U iskušenju stvaranja bilo kakvog moralnoga kodeksa koji bi možda imao nekog smisla u ovoj mračnoj suvremenosti mnogi .zagovornici povratka tzv. univerzalnim moralnim vrijednostima kao da zaboravljaju ono što je na pregnantni način uspostavio u svojem mišljenju francuski filozof i kompozitor, autor sjajnih studija o Bergsonu i jedine ‘ontologijske’ knjige o smrti u 20. stoljeću, Vladimir Jankélévitch u njegovu djelu Paradoks morala (Le paradoxe de la morale). Tamo, naime, stoji da ʺzabrana uvijek manje ili više krije iskušenje terora. A zabrana koja nije samo izravna zabrana zabranjenih stvari, već zabrana same nakane zabranjivanja, i ne samo zabrana te nakane, već radikalna zabrana svakog zabranjivanja ‒ ta bezgranična zabrana krči put sve radikalnijem moralnom fanatizmu. (…) Pošto je moralni zakon za oskvrnitelja postao neka vrsta zabranjena užitka…užitak je taj koji nameće zakon. Uspostavit će se obveza uživanja, pa čak i religija uživanja, štoviše teologija uživanja!ʺ (AGM, Zagreb, 2004., str. 35. S francuskoga preveo Daniel Bučan) Što je izvor morala ako ne ono što je povijesno-epohalno, a ne vječno, uspostavljeno kao ideja dobra u značenju vladavine umnoga načela vladavine zbiljom ili, pak, poretka u kojem umjesto uma osjećaj činjenja dobra dovodi do ozbiljenja u životu. Jankélévitch nužno mora pretpostaviti da osim Kantova rigorizima moralne dužnosti spram univerzalne istine postoji i čin koji proizlazi iz osjećaja da se nepravda u nekom djelovanju treba otkloniti odmah i bezuvjetno. Taj osjećaj označava istodobno suosjećanje s onima koji su žrtve nepravednoga Zakona. Ono što, međutim, izaziva posebnu pozornost u Jankélévitchevu promišljanju jest to da on suprotstavlja dva svjetonazorno-životna stava spram morala. Prvi je fundamentalizam, a drugi libertinstvo. Prvi se u svakoj prigodi zalaže za Zakon kao zabranu onog što je po njegovu mišljenju nedopustivo i zahtjeva sankcije, a drugi je načelno protiv svake moguće zabrane. Zabrana zabranjivanja, pritom, nije više puka negacija Zakona, već otvoreni put do ‘terora uživanja’. Je li fundamentalizam stoga moralno opravdano postupanje protiv slobode kao apsolutnoga prava na užitak ili je riječ o teroru koji u ime zabrane užitka uspostavlja načelo ne-slobode kao Zakon? I drugo, je li libertinstvo koje tolerira univerzalno pravo na uživanje svakome bez obzira na posebnosti bilo koje vrste doista ‘moralni fanatizam’ s tendencijom da postane i religija i teologija uživanja? Vidimo nešto doista ne samo paradoksalno, već i aporetično. To je gotovo lakanovski iskazano. Naime, da anti-moral ili libertinska tolerancija spram Drugoga počiva na prirodi odnosno užitku kao bestemeljnom temelju života iz kojeg proizlazi pojam tjelesnoga blaženstva i metafizičke sreće. Uživati se želi zbog samoga užitka tjelesnosti čovjeka unatoč znanju o mogućnostima rizika od bolesti i smrtonosnome ishodu, primjerice, uživanja u alkoholu, duhanu, drogama, promiskuitetnoj seksualnosti itd. Anti-moral koji zahtijeva zabranjivanje svake zabrane počiva na ekstatičnome shvaćanju tjelesnosti kao prava pojedinca da izabere svoj stil života. Užitak je ovdje u korelaciji s individualizmom. Sloboda nije ni dužnost niti zabrana ne-slobode, već egzistencijalni događaj uživanja u vlastitoj autonomiji bez obzira na sve moguće negativne posljedice ovog apsolutnoga slobodarstva. Uostalom, ono što je rezultat ove slobode u modernome društvu nije drugo negoli tjeskoba, narcizam, osamljenost i otuđenje. No, to ne znači da slobodi kao užitku nedostaje racionalnoga utemeljenja. Ideja dobra iz koje moral proizlazi nije pitanje strasti i osjećaja, jer bi to onda nužno dovelo do fanatizma kao terora u izvršenju pravednosti, kako je i nastao Termidor u doba Francuske revolucije. Fanatizam, doduše, može imati i ovu drugu, racionalnu strukturu političko-ideologijske militantnosti u smislu anti-Robespierrea koji u ime Razuma i Utopije zahtijeva masovnu deportaciju u logore kao što je to bilo u doba Staljina i drugih komunističkih diktatura u svijetu. Sloboda kao užitak i egzistencijalni događaj autonomije življenja sjedinjuje i um i strasti, govoreći kartezijanski. No, ako je pitanje izvora anti-morala jasno, jer zabrana zabranjivanja upućuje na apsolutno uživanje kao sredstvo-svrhu življenja, onda nije bjelodano što je tome suprotno i što je bestemeljni temelj svake zabrane u ime Morala. Je li to neka viša instancija od ljudskoga tijela kao takvoga iz koje se onda izvodi pojam čovjeka i njegovih sloboda, prava i dužnosti? Jankélévitch nije filozof morala kao moralist u smislu klasičnih francuskih pisaca na tragu jansenizma i paskalovske logike srca. Posve suprotno, njegova je filozofijska pozicija sveza Bergsonova vitalističkoga materijalizma i egzistencijalne filozofije života. Otuda kao i u Lévinasa etika prethodi ontologiji, pa je otuda samorazumljivo zašto uopće govor o paradoksima morala s obzirom na život u modernome liberalno-demokratskom društvu (Vidi o tome moj pogovor slovenskome izdanju knjige Paradoks morale, KUD Apokalipsa, Ljubljana, 2006., str. 244-277.) Očigledno je da je Bog prva i posljednja riječ svakog etičkoga fundamentalizma. Da bi moglo uopće doći do zabrane nečeg u svijetu ili nekoga tko Zakon dovodi u pitanje svojim mišljenjem i djelovanjem, da bi moral mogao utemeljivati zajednicu koja izvanjski počiva na političkim načelima sekularnosti u shvaćanju države i društva, potrebno je da se uspostavi granica između teleologije i kauzalnosti, odnosno svrhe ljudskoga bitka kao takvoga i uzročno-posljedičnih veza u empirijskome svijetu faktičnosti. Nakon teocentrizma Srednjeg vijeka metafizika Zapada počiva na logici antropocentrizma, što znači da je moderni pojam etičkoga djelovanja umjesto božanske transcendencije zasnovan na paradoksu morala. To više nije autonomija moralne dužnosti u smislu Kantova kategorička imperativa. Umjesto ovog dualizma uma i tijela, logike i estetike, etičko djelovanje mora biti vjerodostojno življenje za Drugoga, pa je ‘logično’ da će između zabrane uživanja i zabrane zabranjivanja uživanja biti nužno pronaći instanciju posredovanja upravo stoga što je samo moderno društvo pluralni mozaik vrijednosti, a ne jednoznačnost moralnih uvjerenja. Između fanatizma vjere i teologije uživanja, a to je stalni sukob u postmodernome sklopu relativizma i tolerancije Drugoga, te se čini da je sve drugo teror i tiranija Vjere ili Razuma, postoji samo mogućnost da se moral održi na de-ontologijskim pretpostavkama. Zato su svi problemi današnjeg etičkoga relativizma izvan područja ispita savjesti glede onog što čini bioetički sklop poput eutanazije, prava na pobačaj ili njegove zabrane do pitanja o zabrani pornografije ili njezinome dopuštenju u narcističkome društvu spektakla zbog proširenih slučajeva pedofilije i seksualnoga nasilja nad maloljetnicima. ‒Jankélévitch u svojem plaidoyeru za ontički minimum ljubavi koja se nalazi u decentriranome središtu ove egzistencialne etike misli Drugoga kao slobodnoga subjekta svoje vlastite suosjećajnosti. I zato je ono što je još preostalo od etike za posthumani svijet samo i jedino egzistencijalna komunikacija između onih koji su različiti toliko da su na posve suprotnim stranama u ideologijsko-političkome i svjetonazornome smislu. Između ‘fundamentalista’ i ‘libertinaca’ ne može, dakako, biti pomirenja u stavovima oko života i njegovih očitovanja u svijetu. Sve bi drugo bilo nalik montipajtonovskoj lakrdiji u kojoj bi Amiši negirali postojanje Boga u ime prava na užitak, a cyberanarhisti glasali na izborima za rasističke-desničarske političare koji žele imigrante strpati u geta. Ono jedino što još moral može biti u doba kaosa i entropije jest transkulturalna komunikacija između jednakih i slobodnih koji i zabranu kao takvu i zabranu zabranjivanja smatraju borbom za ispunjenje svoje ‘moralne dužnosti’ i to ne iz načela teleologije niti iz djelovanja prama modelu kauzaliteta. Ono što pokreće sve današnje ‘moralne prijepore’ kao cultural wars u globalno umreženim društvima jest s onu stranu morala. To je pitanje o dostojanstvu egzistencije čovjeka koji u suočenju s onim neljudskim u formi tehnosfere više nema uporišta ni u Bogu niti u Užitku bez granica.

June 22, 2024
Fantom iz podzemlja

Fantom iz podzemlja

Pisac bez moćno uzvišenih likova jest kao drevno grčko vino bez mirisa amfore. Pamtimo samo zamišljena lica i njihov sjaj u tami iz romana koji su uvijek iznad svake moguće zbilje, istodobno iz onog odavno izvrtjeloga vremena i onog koji će tek doći i proći. Ali, likovi zauvijek ostaju u duhovnome životu više od bilo kakve monumentalne građevine, prirodnoga krajolika ili izuma koji je promijenio tijek povijesti poput japanskoga samurajskoga mača u Mishiminome Zlatnome paviljonu. Pojam lika kao duhovnoga simbola povijesnoga vremena razvio je u svojoj hermeneutici Wilhelm Dilthey, a posebno je u 20. stoljeću to zasluga Oswalda Spenglera, koji je čitavu povijest shvatio polazeći od ideje morfologije. Lik se, dakle, pojavljuje, prema Spengleru, kroz simboliku slike svijeta i to kao problem prostora. Ono što Grci nazivaju eidos-morphé nije tek oblikovanje fizičkoga tijela, nego ponajprije duhovnoga očitovanja intenziteta i ekstenzivnosti pojavljivanja ljudske duše u prostoru. Zanimljivo je stoga kako Spengler koji je zapravo pravi misaoni prethodnik Sloterdijka i njegove sferologije govori o antičkome prasimbolu tijela, arapskoga u pećini i zapadnjačkoga kroz ideju beskrajnoga prostora. (Oswald Spengler, Propast Zapada: Obrisi jedne morfologije svjetske povijesti, sv. Prvi, Demetra, Zagreb, 1998., str. 202-203. S njemačkoga preveo Nerkez Smailagić, prijevod redigirao Dimitrije Savić.) Kad bismo htjeli primijeniti špenglerovsku morfologiju u tkivo modernoga romana vidjeli bismo da je najistančanije likove uopće u književnosti 20. stoljeća na ovim tzv. prostorima stvorio Miroslav Krleža i to u njegovim romanima, novelama i dramama. Od svih ionako već interpretacijski dobro obrađenih likova za moje je shvaćanje biti stvari lik Sergeja Kiriloviča Kyrialesa iz Povratka Filipa Latinovicza definitivno najgenijalniji lik uopće, koji zaslužuje posebnu pozornost. Kao što znamo, on je negacija ili protuteža dekadentnom i melankoličnome, beskrvnome i idealistički nastrojenom slikaru impresija i popasti jednog provincijalnoga svijeta kao što je to pasivni i introvertirani Filip Latinovicz. Usput, po svemu sudeći, glavni je lik u potrazi za ocem kao Ocem-Zakonom u lakanovskome smislu, a Krleža kaže gotovo misteriozno i u maniri književnoga trača da se pričalo kako je on sin nekog važnog velikodostojnika s Kaptola. Najvažnije u svemu tome jest da lik slikara, koji sebe neprestano omalovažavajući priznaje kao modernoga umjetnika prepunog sumnje u smisao umjetnosti i svijeta kao takvog, ima manijakalno-depresivnu crtu utonuća u posvemašnju ravnodušnost spram događaja u njegovu životu nakon povratka u agramerski i potom seosko-ladanjski život svojevrsne morbidne arkadije. Što će se do kraja romana događati s Filipom i njegovim solilokvijima i pasivnom sintezom impresija o ženama, hrvatskoj očajavajućoj kulturi simulakruma Mitteleurope, to nije za ovo što kanim izvesti odlučujuće. Važno je da se odjednom u narativnu strukturu prustovski intoniranoga romana, ali sa stalnim negacijama svih temeljnih ideja ili transcendentalija svijeta, upliće najmoćniji subjekt dijaloške otvorenosti zbivanja na rubu svijeta. Pojavljuje se, naime, Moć kao takva, lik Kyrialesa koji je sve suprotno od Filipa-umjetnika, sve što ničeanski izgovara DA životu, ali na navlastit način latentnoga gubitnika koji to javno ne priznaje. Liječnik, nihilist, vulgarni materijalist, snažan tijelom i još snažniji duhom, prepun samopouzdanja, racionalne argumentacije i dijalektičkih sofisterija, onaj koji secira ne samo hrvatsku i europsku kulturnu laž koja se survala u krv i pepeo nakon Prvoga svjetskog rata, već do prezira dovodi i samu ideju moderne umjetnosti kao Kyrialesa možete, dragi moji antikrležijanci, slobodno narisati na zid kao sablast i gnostičkoga okrutnog demijurga i vikati na njega – Apage Satanas ili ne maljajte Vraga na zid! Tko je takve likove najbolje utjelovljavao u dramskim ulogama ako ne Ljuba Tadić i Jovan Ličina. Sjetite se kako je Tadić maestralno odigrao Marinkovićeva ‘Maestra’ u Vrdoljakovoj TV-seriji Kiklop, a kako je istu ulogu uzdigao do neslućenih visina Ličina u kazališnoj predstavi Koste Spaića, koja je do danas ostala najupečatljivijim događajem u drugoj polovici 20. stoljeća na ovim prostorima. Špenglerovski rečeno, to su likovi prasimbola Alfa-muškarca u ruhu dekadentnih luzera koji ne plaču nad svojom zlehudom sudbinom, već se dostojanstveno izruguju otmjenim cinizmom svakome tko im stane na put, pod uvjetom da ne zna njihovu tajnu. I što se zbiva s Kyrialesom kad nas posve obuzima i kad smo začarani njegovom pojavom, iako znamo da je bez melankoličnoga slikara Filipa Latinovicza čitav slučaj misterioznog ljubavnika, anatoma, fiziologa, bjegunca iz Rusije, zapravo nebitan. On postoji samo kao Hegelova dijalektika gospodara i sluge, u odnosu Moći i ne-moći, odnosno protu-moći. Bez slabosti Drugoga Kyriales je oduzet, i on to dobro zna, kad u jednom unutarnjem monologu duševno shrvanome Filipu priznaje da je valjda istinski umjetnik, a on, Kyriales, obična ništarija koji uživa u ponižavanju zdvojnih i depresivnih osobnosti. Gubitnik koji spravlja veličanstveni grog, o kojem Krleža u romanu dolazi do najviših vrhunaca hedonizma, odjednom, bezrazložno, nestaje u zagorskim maglama i kalu, i pitamo se što više može ostati od svijeta u kojem život nalikuje odvratnosti i zazornosti lošeg i mutnog vina i posvemašnjoj žabokrečini jedne kulture koja nikome više ne znači ništa, ako je ikad kome nešto i značila. Kyriales je pad u bezdan beskonačne protežnosti zapadnjačke duše, kako bi to rekao Spengler, simptom jedne dvoznačne sudbine onih koji su propali u živome blatu povijesti, ali na gotovo autodestruktivno herojski način. Kyriales je borbeni aktivni nihilist u noćima i maglama krležijanski oslikanoga krajolika na rubu svijeta. Pisac koji je stvorio takav moćan lik ne može biti drugo negoli dijagnostičar jedne osobite morfologije propasti Zapada s kojom smo zbliženi u potpunosti jer je to naš svijet, čak i kad ga odbacujemo kao ono čudovišno strano i tuđinski opasno. Sergej Kirilovič Kyriales je fantom iz podzemlja, genij i zloduh, utjelovljenje najuzvišenije tajne ljudske drame ‒ da je, naime, sve golo ništavilo, puka taština i luč spasonosnoga u okusu prokleto dobrog groga u toj gluhoj tisućgodišnjoj zagorskoj Noći koja nikad neće okončati….baš nikad.

June 21, 2024
O bijelim rupama

O bijelim rupama

Kad sam svojoj urednici izdavačke kuće Palgrave Macmillan Lauriane Piette iz Londona dao zadnje korekcije knjige White Holes and the Visualization of the Body, objavljene 2019. godine u e-book i tiskanoj verziji, napisala mi je u pismu da postoji jedan ‘duboki’ problem s naslovom. Iako joj se neizmjerno sviđao, rekla je da će problem biti s učitavanjem pojma ‘bijele rupe’ u Google-tražilicu. Naime, pojam potječe iz teorijske fizike i čak unutar njezinog diskursa smješta se na rub, onkraj granica znanstvenosti i upućuje više na futurizam i metafizičko poimanje kozmologije od standardne uporabe u astrofizici. To znači, rekla je, da postoji mogućnost da će se naslov umjesto u algoritmima filozofije, teorijske psihoanalize, estetike i teorije kulture ‘guglati’ u područjima fizike i kozmologije, a knjiga ipak o tome ne govori, jer je pojam u naslovu više metafora, a manje korelativan pojam s onim što pripada najnovijim istraživanjima astrofizičara. I doista, bila je djelomice u pravu. Nakon četiri godine od objavljivanja, može se pratiti online broj pristupa i kupovine knjige, od poglavlja do cjeline, te na raznim akademskim portalima uočiti da knjigu katkad ‘skidaju’ a Academia.edu i profesori i studenti teorijske fizike. Mogu misliti razočaranja nakon što krenu u čitanje hibridne knjige koja spaja interdisciplinarne humanističke znanosti u sklop koji ostaje, nakon svega, najizazovniji uopće za promišljanje suvremenosti. U prijevodu na hrvatski jezik knjiga, dakle, glasi: Bijele rupe i vizualizacija tijela. Pod tim naslovom knjiga je objavljena u izdanju crnogorskoga izdavača Plima iz Ulcinja 2010. godine, a inače, riječ je o posljednjem poglavlju, iznimno opsežnome i doista kao knjiga u knjizi Zaokret, Litteris, 2009. Da ne ponavljam ono što je srž ove knjige, reći ću samo ovo. Bijele rupe u svemiru u općoj teoriji relativnosti su hipotetsko područje prostora-vremena i singularnosti u koje se ne može ući izvana, premda energija-materija i svjetlost i informacije mogu iz nje pobjeći. Zato je ovaj pojam naličje ili negativna slika pojma crnih rupa iz kojih energija-materija, svjetlost i informacija ne mogu pobjeći. U svakom slučaju, postoji podosta astrofizičara danas koji ‘vjeruju’ da je horizont događaja bijelih rupa uistinu fluidan, a ne ‘vatrozidan’ kao u slučaju crnih rupa. Čitav problem valja sagledati ne u tradicionalnoj slici svemira kao statičkoga i postojanog prostora-vremena, već polazeći od procesualne kozmologije nalik onoj Whiteheada, jer onda postavka da će crne rupe svoj kozmički život nužno završiti kao bijele rupe dobiva na vjerodostojnosti. Moja knjiga, naravno, spaja ovaj pojam metaforično s najnovijim pojmom iz tehnoznanosti, znanosti o slici i kibernetici, a to je pojam vizualizacije. Što je drugo suvremeno tijelo u svjetlu tehnološke singularnosti negoli mogućnost sinteze onog što sugerira pojam bijelih rupa s umjetnom inteligencijom, a to je upravo čista svjetlost informacije kao metafizičke forme svemira uopće. U knjizi sam se bavio psihoanalitičkim pristupom tijelu kao slici u Lacana, te Artaudom i Deleuzeom kao misliocima tijela-bez-organa da bih završio s pojmom tehnosfere koja ‘usisava’ i ono crno i ono bijelo u logiku imanencije umjetnoga života. Problem tijela stoga više ne vidim ni u kakvoj egzistencijalnoj fenomenologiji s Merleau-Pontyjem, ni u kakvoj teorijskoj psihoanalizi s Lacanom, već samo u horizontu radikalne transgresije metafizike u Artauda, što je filozofijski otvorio i zatvorio svojom ‘ontologijom postajanja’ Gilles Deleuze. Zato moja knjiga nakon Deleuzea završava gotovo u tonu kozmo-tehno-singularnosti posthumanizma-i-transhumanizma, jer tvrdim da je tijelo u kibernetičkome sklopu posthumanoga stanja zastarjelo i dovršeno. Što to znači drugo negoli da je ono što u knjizi nazivam korporalnim zaokretom (corporeal turn) apsolutna stvarnost koju proizvodi tehnosfera kao našu jedinu pravu stvarnost i kontekst djelovanja. Tijelo nema više nikakvu spontanost i autonomiju, jer je to ‘preseljeno’ u programski sklop mišljenja-djelovanja autonomnih objekata umjetne inteligencije kao učinkovitije djelovanje aparata i dispozitiva sveze, što bi rekao australski suvremeni umjetnik Stelarc, mesa-metala-koda. ‘Bijele rupe’ su kraj metafizike jer je od svih osjetila jedino ono vida postalo apsolutom u formi neljudske vizualizacije. No, vizualizacija ne znači vidljivost objekta u stvarnosti, već njegovu skeniranost i modeliranu simulaciju, kao u snimcima svemira s teleskopa James Webb. Što je to drugo negoli matrica i forma suvremene umjetnosti, a ne tek tehnoznanstveni instrument kojim otkrivamo vizualizacijom sve više ono ‘misteriozno’ što bijaše za mitske narode u mraku. Iako ima onih koji bi nakon svega potpisali stav Béle Hamvasa da ono što je bilo u mraku, neka tamo i zauvijek ostane, to se čini naivnim otporom moći ‘napretka’. Sve će na kraju biti vizualizirano i osvijetljeno, pa makar to bio i filozofski bog ili skolastički Bog, kako Vam drago, ili Veliko Bijelo Ništa. I sve će na kraju postati ‘bijelom rupom’ svojeg kozmičkoga crnila u koju ništa ne može ući, ali iz koje sve može izaći. I tako u beskraj. Sa stajališta diobe znanosti na prirodno-tehničke i društveno-humanističke ‘Google’ postupa interdisciplinarno i to je dobro. Jer mišljenje je ono univerzalno i jedno, i nema metafizike bez fizike i obratno, kao što nema bijelih bez crnih rupa i obratno, i kao što nema svjetla bez mraka i obratno…Pitanje o bijelim rupama naposljetku postaje pitanje o smislu bitka i mišljenja uopće, pa je posve svejedno gdje to pitanje spada, u astrofiziku ili filozofiju. Pitanja su bit ljudskoga mišljenja i bez njih sve bi bilo pusto i prazno.

June 20, 2024
Čudesan laboratorij opsjena

Čudesan laboratorij opsjena

Ima li gore uvrede za pisca koji sebe drži modernim, suvremenim, dakle, piscem u suglasju s duhom vremena, ako mu se osim blagog prijekora kaže da su njegove teme uzvišene, ali u izvedbi patetične, i što je poražavajuće iskustvo za njegovu samouvjerenost – da od njegova djela preostaje tek osjećaj puke dosade? Zar nije bitna odredba modernih vremena i u filozofiji i u književnosti to da su u odnosu spram prethodnih stilskih formacija ironična i skeptična? No, nije riječ o tomu da bi ironija i skepsa postale samobvezujućom temom refleksije pisca našeg sumornoga fin de siéclea. Za razliku od prosvjetiteljstva, primjerice, gdje su u funkciji obznanjena pojma napretka u svijesti o slobodi, ironija i skepsa moderne od retoričkih figura kao književnih sredstava postaju samosvrha. Jedan od filozofa-književnika koji je bio svjestan tog teškog bremena 20. stoljeća bio je Emile M. Cioran, veliki skeptik i veliki cinik europske duhovne pustolovine. Zar nije onda samorazumljivo da književnik koji ne želi biti barem dirljivo dosadan i anakron, vidi stvari oko sebe i stvari same iz perspektive kritičke podrugljivosti “laboratorija opsjena“, kako je jednom Antun Šoljan u eseju Knjigovodstvosvijetadefinirao književnost. Moderni je književnik po definiciji osuđen na ironiju. Kako se rijetko tko od filozofa uopće bavio u moderno doba pojmom ironije, da bi barem djelomice pokušali rasvijetliti Šoljanov “laboratorij opsjena“ kroz čitanje njegove esejistike, pogledajmo što Vladimir Jankélévitch, u uvodu glasovita spisa o ironiji tvrdi: “Opstoji elementarna ironija koja se stapa sa znanjem i koja je, kao i umjetnost, dijete dokolice. Ironija je zacijelo odveć duhovna da bi bila doista umjetnička, a, s druge strane, ona je odveć okrutna da bi bila uistinu komična. Ipak, opstoji nešto što ih dovodi u bliski odnos: umjetnost, jer komika i ironija postaju moguće tamo gdje slabi životno važna neizbježnost da se djeluje bez oklijevanja. “ (Vladimir Jankélévitch, L’ Ironie, ÉditionFlammarion, Paris, 1964, str. 7) Ako Jankélévitchevu prosudbu primijenimo na Šoljana, bjelodano je da nije posrijedi tek nedostatak volje za “djelovanjem bez oklijevanja“, nego životni i umjetnički stav modernoga pisca da se spram ideologijskih i utopijskih opsjena društva i umjetnosti postavi kao osobnost nesvodiva na sužnja zavodljivih moda i doktrina duhovnih kuhinja, koje su obilježile poslijeratni književni život Hrvatske, neovisno o tomu bilo da je riječ o marksizmu kao legitimaciji totalitarnog poretka, ili pak slijedu književno-teorijskih sustava što su nadodređivale svaki oblik spisateljske prakse sljedbenika pokreta, kako to bijaše sa odjecima egzistencijalizma, strukturalizma, dekonstrukcije i postmodernizma. Intelektualac otvoren novome ne mora nužno biti epigon i eklektik, kako se uobičajeno iz predrasuda tretira pisce iz tzv. malih naroda i kultura. Gombrowitz je u isto vrijeme kad i Sartre stvorio egzistencijalistički roman ideja. Bio je i ostao izvoran mislilac/pisac. Stvaralačka preradba i kritičko čitanje teorijskih modela za Šoljana nikad nije bilo izvan njegove književne strasti. Ne sporeći visoki doseg njegovih romana i pjesništva, da ne govorimo o antologičarskom i prevodilačkom radu, mislim da je njegova tzv. kasna esejistika i feljtonistika, sabrana u knjigama Sloboda čitanja i Prošlo nesvršeno vrijeme paradigmatska za razumijevanje funkcije ironije i skepse ne samo kao retoričkih figura njegova “laboratorija opsjena“, nego i za bit njegove književne aksiologije. (Vidi: Antun Šoljan, Sloboda čitanja: eseji, IzabranadjelaAntuna Šoljana, Prvo kolo, Knjiga četvrta, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991; Antun Šoljan, Prošlo nesvršenovrijeme, Hrvatska sveučilišna naklada, biblioteka Kairos, I. Kolo, Zagreb, 1992.) Šoljanu je esej, kojeg je u pravilu žanrovski izjednačavao s feljtonom, pružao izvedbene mogućnosti da promisli vlastiti književni habitus, da se odmjeri s drugima u kontekstu tzv. Weltlitteratur, i da, naposljetku, slobodno bez nametnutih kanona znanosti o književnosti ili izvanjske forme filozofijske rasprave suvereno iznosi svoj osobni kritički sud o knjigama suvremenika, teorijskim modelima, ideologijskim i društvenim pitanjima vremena, naizgled bizarnim temama iz svakodnevice, jeziku, Europi i angažmanu pisca u graničnoj situaciji, govoreći Jaspersovim terminom. Ako je šezdesetih godina još i “zanovijetao iz zamke“, sedamdesetih bio prisiljen iskusiti unutarnju emigraciju nakon inkvizitorskog teksta po nalogu Partije koji je obilježio Babićevo “Oko“ ꟷ Strašnolice ništavilaꟷ onda se bez pretjerivanja može reći da je kasnih osamdesetih u doba popuštanja ideologijskog terora i početka rasapa komunizma zanovijetanje postalo zamka za lakovjerne, jer Šoljanova esejistika svjesno je izabrala figuru ironičnoga sumnjivca koji nije prorok, ali vidi ispred vremena toliko opčinjenog pričama o kraju ideologija, utopija, povijesti. Evo kako Branimir Donat određuje bit Šoljanove književne esejistike. „U čemu je bit Šoljanova književnog eseja? Nipošto samo u autorovoj obaviještenosti, u provjerljivosti podataka kojima operira, u strasti kojom neku ideju zagovara a drugu odbacuje; Šoljanova hermeneutika ne pripada školi “iscjeđivača limuna“, ali ipak on čitaocu svog teksta nudi sok limuna, čiji osvježavajući miris krijepi i opija žarkim suncem Mediterana. – Kao što je u svojoj kritici razumijevanja T.S.Eliot već prije trideset godina upozorio kako kritika mora paziti da ne upadne u zamku očitog objašnjavanja, tako i Šoljan u svojim esejima upozorava na notornu istinu da je književnost totalitet u kojem nitko nije u prednosti. Šoljan dovodi u pitanje stručnost kao vrhovnu kompetenciju; zagovarajući mudrost, ne znači da odbacuje učenost, jer ironija, a ponekad i cinizam s kojim piše to svoje viđenje književnosti, ne pripada retoričkim figurama: plod je to viška razumijevanja, a ne posljedica tumačenja.“ – Branimir Donat, Bogatstvovrta: studijao književnomdjeluAntunaŠoljana, Durieux, NZMH i Zavod za književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1993, str. 173. Namjesto ciničke eksplicitnosti svih oblika angažmana književnosti kraja stoljeća, Šoljan je ostao privrženikom ironijske elegancije, vjerujući da je briga oko stila i odgovornosti pisanja važnija od, figurativno rečeno, revolucionarne buke krležijanskih začaranih sljedbenika. Kao što je oduvijek bila zamka vjerovati, čemu nisu podlegli mnogi kritičari, da je Šoljanova metafizička pozadina nekovrsni nihilizam, tako je sam Šoljan namjerno iskoristio strategiju tzv. postmodernističkog bricolage teksta da bi u suvremenoj hrvatskoj književnosti ispisao zacijelo najbolje kritičke radove o postmodernizmu u njegovu zasljepljujućem vidu zakašnjele avangardne svijesti. Jedan je kultni esej, po mojem sudu, reprezentativan za ironijsko-skeptičan odnos Šoljana spram književnosti i društva pod ideologijskom neprozirnom čizmom. On je formalno tematski vezan uz kritiku semantičkog konkretizma hrvatskoga pjesništva sedamdesetih. Riječ je o tekstu Kad je Apollinaire zapalio cigaretu, a drugi je žanrovski hibrid Hrvatski Joyce i druge igre, koju su s oduševljenjem dočekali ne samo kritičari njegova naraštaja, već i oni mlađi, zadojeni dogmom postmodernizma o ludizmu i cinizmu teksta. Kao i obično, Šoljan je opet smjestio klopku. S jedne strane da bi demonstrirao lakoću vlastite profesionalnosti pisca koji o jezičnim zamkama zna sve, kao virtuoz koji je eksperimente s jezikom savladao prevodeći Pounda, a s druge strane da bi se podrugljivo razračunao s redukcijom književnosti na neodgovornu razbibrigu ravnodušnih postmodernista. Zato mu je poslužila ironijska persiflaža kojom je ostao u književnosti. Jer, kako je jednom rekao Danilo Kiš, dok smo pod vlašću metafore i alegorije mi smo u književnosti, a dok slijedimo teorijske modele pod vlašću smo književne ideologije. U eseju o pogubnim posljedicama tzv. konkretističke poezije Šoljan je dokazao zašto bi ga valjalo smatrati otmjenim modernim tradicionalistom. Naime, esej otpočinje i završava “pušenjem“, kako u doslovnome smislu tako i u aluzivnome. Uzimajući figuru cigarete kao tipične industrijske pošasti demokratizacije našeg doba, Šoljan se služi pripoviješću o povijesti njezina nastanka da bi prešao na Apollinairea i onu njegovu popušenu cigaretu, onog konja od dima kao vizualnog oblika modernoga pjesništva što se nalazi u svim poštenim čitankama: “I, mi, u zahodima, popušili smo svoju slobodu, kao i vrijeme uostalom, kao i Apollinaire. Umro je valjda dok mu je cigareta visjela s usnice kao Humphreyu Bogartu dok umire u ulozi slobodnog gangstera u onim hollywoodskim filmovima u kojima se više pušilo nego govorilo. Kad je Apollinaire zapalio cigaretu, one su bile nove: kao industrijski proizvod rodile su se iste godine kad i on. Živio je kratko, brzo, volio je iznad svega novo. On je bio dijete doba koje je stiglo, a koje je Rimbaud najavio riječima: “uskoro ćemo svi prodavati dušu vragu za mrvicu novoga“. Mislio je da se kaligram zabilježen strpljivim perom redovnika u nekom skriptoriju ili finim kineskim kistom na svili može zamijeniti lako i jeftino tiskarskim slovima. Mislio je da se snovi iz opijumske nargile ili bar skupe outremercigare mogu zamijeniti demokratskom, praktičnom cigaretom. Zabilježio je cigaretu koja se dimi. Iz košuljice dima, poput kakve opčinjene kobre, rađao se novi svijet. “Tebi je nov“, kaže stari Prospero Mirandi o svijetu uopće. “Oni su sebi zanimljivi, jer misle da su novi“, ponavljaju konzervativci kao Sainte Beuve.“ Zahvaljujući erudiciji i kritičkoj otvorenosti za modernitet, Šoljan nikad nije pokazivao sklonost idolatriji avangarde. Uostalom, u samom tekstu spominje se jezični ludizam Slamniga početkom pedesetih godina u hrvatskome pjesništvu kao dokaz da semantički konkretizam nije pao s neba. Samo što autor ističe bitnu razliku između ludičkog eksperimenta Slamnigova s jezikom represivne ideologije i jezika razaralačkog kaosa konkretista, koji je ravnodušno služio kao ornament soc-režimu u podržavanju novosti avangarde. Šoljan nikad ne bi bio isprovociran da napiše taj tekst da pošast s vizualnim pjesništvom nije postajala ideologijska pravovjernost neoavangardene poetike u Hrvatskoj. To je jedna od temeljnih Šoljanovih kritičkih vrijednosti. Naime, da se istina umjetničkog stvaranja ne potvrđuje tek vjerom u bezuvjetnu novost kao nešto samo po sebi dobro, nego da estetički ideal modernoga pisca ne može biti tako bezdušno sveden na idole lažnog pra-pisma, oponašajući u književnosti subverzivnu semiotiku Maljevičeva crnog kvadrata na bijeloj podlozi. Kao što je Šoljanova esejistika književno poprište estetičkog razračuna s ideologijama i utopijama, tako je i njegova feljtonistika još više plodno tlo da se razigrana ironija kritike podigne do stupnja ciničke geste. Na istoj je valnoj duljini i njegov feljton Cage protiv Steinwaya u kojem se pisac majstorski ruga dogmatskoj zatvorenosti avangardne ludosti, kad, kompozitor i pijanist moderne glazbe svjetskoga ugleda na zagrebačkome biennalu kani razvaliti glanc-novi klavir, a pisac vrškom kišobrana udara po stolici, usamljeno prosvjedujući protiv samovolje jednog genija da siromašnu zemlju gladnu kulture i duha ostavi bez najboljeg koncertnoga klavira. Postupak je ironije isti kao i u eseju o semantičkome konkretizmu. Ondje cigaretni dim i pseudoavangardno mrčenje znakova na papiru ꟷ kao da znak sam posjeduje mističnu energiju ꟷ, ovdje Šoljanov kišobran koji udara po stolici iz estetičkoga i ljudskoga prosvjeda protiv razaranja. Tko bi iz svega iskazanog zaključio da je Šoljan zadrti tradicionalist koji dogmatski prezire avangardu, taj ništa ne zna o funkciji ironije i skepse u modernoj književnosti. Nije, naime problem u inovaciji avangarde, nego u njezinoj idolatrijskoj destrukciji, kad se bezuvjetna novost postupka veliča kao mantra svih mantri. Zato se Šoljan opredijelio za formu iskaza kojom će pokazati da ne pripada nikakvom pokretu ili krugu. Naprotiv, ta drska i samorefleksivna osobnost njegova stava proizlazi iz učene škole ignorancije mediokriteta u duhovnome carstvu opsjena. Šoljanova estetička pobuna uvijek je bila pobuna koja je otvarala dijalog, a ne nametala kanone. Smiješak i cinički pogled iskusna majstora ironije posljedica je sumnje da će se stvar promijeniti nabolje čak i agresivnom polemikom. Šoljanu je trening dvostrukoga jezika u doba “semantičkoga mraka“, kad su mnogi dobronamjerni kritičari iz njegovih romana iščitavali nihilizam, čemu se sam u Kratkoj povijesti “Kratkogizleta“ dobrohotno narugao, pridonio da izbrusi stil dvosmislenosti, aluzija, alegorijskih začkoljica, simboličkih vinjeta čega su prepuni njegovi eseji. Ako se ironija u književnim esejima rezultat njegove estetake svijesti da je zadatak književnosti ipak mnogo viši od uzvišenih nacionalnih misija i ravnodušnih postmodernih komercijala, onda je skepticizam odlika njegova moralizma u esejima s filozofijsko-socijalnom ambicijom, kakvi su, po mojem sudu, rani programatski, Metafizički ideal i pisac maloga narodaiz 1986. za kojeg bi se moglo reći da je nagovještaj mnogih Kunderinih i Finkielkrautovih eseja o sudbini kultura malih naroda Srednje Europe, što svjedoči o izvornosti mišljenja Antuna Šoljana, a ne eklekticizmu i epigonstvu, ma koliko i ono bilo katkad odlučno za skok iz provincijalizma malih naroda, te izvrstan politologijsko-književni esej KantonizacijaEvrope iz 1987.(Vidi: Antun Šoljan, The Metaphysical Ideal and the Writer of the Small Nation, u The Bridge, Literary Magazine, 3/1994, Dossier: Antun Šoljan, str. 9-15.) Skeptičnost je vrlina modernoga pisca samo ako je proživljeni gubitak vjere u ideale, pa i u metafizičke ideale pisca malog naroda kao mesije, čemu se Šoljan oduvijek protivio, nadomješten spoznajom da pisac u svojem “laboratoriju opsjena“, u svojem voltairevsko-šoljanovskome vrtu ne izruguje ideale i utopije jer ih je izgubio na vrijeme, nego zato što je ovo stoljeće na drastičan način pokazalo da su svi metafizički ideali postali lozinkom za okrutnost i barbarstvo. Šoljan je izabrao onu vrstu produktivne književne skepse koja ne zazivlje idole da bi ih razorila iz očaja i razočaranja. Sumnjati u svijet konstruktivnog ludila i smijati mu se, produhovljeno, elegantno, s mjerom, to je još umio Antun Šoljan. Danas nam ta ironija i ta skepsa nedostaju. Mi patimo od druge ideologijske bolesti, samo s negativnim predznakom: ničemu više ne vjerujemo i sve smo skloni radikalno baciti preko palube. U Šoljana su se ekstremi još poštovali. Možda je to bio njegov književni i životni nauk tolerancije? (1998.) (Iz knjige eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.)

June 19, 2024
Šok u prostoru?

Šok u prostoru?

Vrijeme, događaji, akcije, ispunjenost neke praznine što prožima stvari i ljude dosadom i tromošću, sve to nisu tek isprazne riječi za usputne razgovore u vlaku i autobusu, koje tek rijetki uspiju prevladati bez potrebe za Drugim. Nužnost komunikacije kao interaktivne pobude za gibanjem proizlazi u suvremenim društvima iz apsolutne samotnosti čovjeka. Arhitektura tomu nije više pridonijela od drugih životno-svjetonazornih pokreta. Kad god se pojavi sumnja u mogućnost nezadrživa hoda u linearno zamišljeni napredak, nastaje pripovijest o «točkama obrata« (turning points). Uostalom, pitanje «okreta« (die Kehre) odredilo je misaonu pustolovinu Martina Heideggera tridesetih godina 20. stoljeća, kad je korak natrag u bit metafizike trebao značiti novi početak. To isto kao da još više obuzima suvremene arhitekte. Svi nekako slute da je kraj 20. stoljeća vrijeme za preobrate, okrete, povratak događajnosti iščezloj iz sumornoga mrtvila tehno-struktura kojima se arhitektura danas služi za svoje konstrukcije/dekonstrukcije. U predavanju suvremenog njemačkog estetičara Wolfganga Welscha održanom na međunarodnome simpoziju «Postaje prostora: Metamorfoze prostora u 20. stoljeću« (Bauhaus-Universität Weimar, 11. –12. studenoga 1999.) nije slučajno za motto uzeto pitanje Bernarda Tschumija, znamenita arhitekta i teoretičara arhitekture – Can a geometrical spatial concept be replaced by a concept based on man’s experience of space? (Wolfgang Welsch, “Prostori oblikuju ljude”, Europski glasnik, 5/2000. (S njemačkog preveo: Damir Barbarić) Prostor je kao i vrijeme postala opsesija filozofije nadahnute Heideggerom i francuskim postrukturalistima. Od Kanta je postalo bjelodano da ljudska predodžba prostora nastaje iz transcendentalnih uvjeta apercepcije. Svaka promjena u obzorju subjektivnosti mijenja i naše prostorne percepcije. Od kozmičke paradigme, preko astronomskoga orijentiranja, uloge imaginacije do doba katedrala (orijentacije spram uzvišenosti kao spram prostora spasa u «onostranome« nebu) predodžbe o prostoru barem su imale neki smisleni povijesni slijed. Apstraktna prostornost nastala u okružju spekulativne dijalektike rezultat je ljudske subjektivnosti svedene na funkcije, strukture, sustave logičko-matematičkoga nabačaja svijeta. Stoga je razvidno da ona prostornost koju arhitekti svladavaju svojim projektima nije nešto objektivno, masivno, kozmički neutralno poprište igre prirode i ljudskoga kaosa, nego tvorevina modernoga subjekta. Ako je već sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u razvijenim postindustrijskim zemljama osviještena potreba za preinakom tog funkcionalnog ludila osvajanja prostornosti kao puke apstraktne nivelacije, ne samo zaslugom kićene postmoderne, nego ponajprije zbiljskom fragmentacijom gradova, njihovim uvlačenjem izvan zona komercijalne i visoke kulture, onda je doba razlika najavilo drukčije hrvanje s «idejom« prostora. Bernard Tchumi je u šest koncepata postavio problem suvremene arhitekture događajnosti, izloživši ih u knjizi Architecture and Disjunction s izričitom nakanom oblikovanja nekog novog početka – s onu stranu «totalitarnoga« geometrijskoga koncepta. (Bernard Tschumi, Architecture and Disjunction, MIT Press, London-New York, 1999.) Ono što je u filozofiji mišljeno od Derridae i Deleuzea kao igra razlika, poetika diferencije, ovdje je došlo do govora kao pokušaj da se prostoru udahne ne «duša«, tradicionalna metafizička koncepcija čovjeka na Zapadu, ali i svih bića na Istoku (animistički univerzum svijeta), nego sposobnost djelovanja bez robovanja strukturama modernoga «mrtvoga Grada«. Fragmentirani prostor iziskuje događajnost iz biti multikulturalnoga života suvremenih gradova. Tschumi je pozorno slijedio trendove rasta žiteljstva iz rubnih, periferijskih zona Trećega svijeta, koji se slijevaju u metropolska središta Zapada. Poput Benjaminova AngelusaNovusa iz apokaliptičkoga crteža Paula Kleea, prostore hiperindustrijskih gradova danas nastanjuju «novi mutanti«: To su imigranti, gay-kulture, manjine, beskućnici, nomadi bez identiteta. Oni nisu više tek periferijski «dotepenci«. Njihova je funkcija integrativna. No, u stalnome gibanju i prekrižavanju, nestankom klasične funkcije obiteljskoga «staništa« mijenja se i arhitektonski stav spram obiteljskoga stnovanja.Tehnologija defamiliarizacije prvi je koncept za koji Tschumi posuđuje poznatu postavku Paula Virilioa kako «mi« (arhitekti, urbanisti, vizualni umjetnici) više nemamo posla s tehnologijom konstrukcije, nego s konstrukcijom tehnologije. Svijet je globalna slika hiperprostora doživljenoga kao događajnost u kojoj pitanje brzine razmještanja odlučuje o sudbini postmodernoga subjekta, neovisno o tomu misli li se na pojedinca, društvene skupine pa čak i narode. Arhitekt prostoru mora pristupiti tako da ga istodobno konstruira i udahnjuje. Geometrijski koncept to više ne omogućuje. U drugome konceptu, posredovanome «metropolskim« šoku, riječ je o tipičnome avangardnome sredstvu radikalnoga raskida s tradicionalnom estetikom prostora. No, šok se u ovom slučaju ne događa iz hira subjekta (arhitekta/umjetnika) da okolinu podvrgne samoprikazivalačkome činu destrukcije. Sve je već totalno izloženo «šoku« globalnoga gubitka intime, distancije, razlike. Šok u prostoru suvremenoga megalopolisa ne proizlazi više iz eksperimenta i doživljaja razdiobe na radne «zatvore« i dokoličarska «borilišta«. Posrijedi je šok apsolutne fragmentacije i dislokacije. Urbani šok događa se kroz «sukob« i «disjunkciju«. Nostalgična mjesta down-towna, središta, trgovi ne potrebuju tako nešto. Oni su već uvijek dostatno redizajnirani prema mjeri turističkoga nomadizma, euforije kupovanja. Šok je negdje drugdje. Ako je prava metafora predindustrijskoga Grada bio Berlin iz romana Alfreda Döblina BerlinAlexanderplatz, postindustrijski gradovi poput New Yorka i Tokyja su disperzivni, mnogoliki, ali bezrazlikovno isti kao događajne žive strukture razmještanja. Šok je postmoderna «aura« drugim sredstvima. Sada je to totalna tehnologijska neprikazivost koju određuju nove informacijsko-komunikacijske tehnologije. Biti posvuda i biti negdje drugdje. Mjesto je razmješteno. Stanovanje je obitavanje u pokretu. Prostor je dinamički rastezljiva stvar. Treći koncept predstavlja de-strukturiranje i odnosi se na novi način kako arhitektura danas gleda na funkciju ornamenta. O tomu je lucidno pisao francuski filozof i arhitekt Bernard Cache u Pokretimazemlje. Na tragu Deleuzeovih promišljanja i kritike Loosova koncepta «ornamenta kao zločina« Tschumi preuzimlje njegovu kritiku diobe na strukturu i ornament. U suvremenoj arhitekturi još od Venturija ornament nema funkciju pukoga figurativnoga dodatka. Ako je strukturalna praksa bezlična u svojem izboru stakla, drvenoga okvira, geometrijski dosadne apstrakcije materijala, potrebno je poput Derridae u Parergonusjediniti sliku kao ornament u ornamenturu. De-strukturiranje, dakle, znači novo osmišljavanje ornamenta. To je zadatak i za suvremenu umjetnost i za arhitekturu ne samo klasičnih sakralnih prostora u zadatom okružju grada. Poučan je primjer za to upravo arhitektura Jeana Nouvela i njegovo «poigravanje« s ornamenturom. Četvrti koncept za Tschumija predstavlja superimpoziciju. U dijalogu s Jacquesom Derridaom o dekonstrukciji Tschumi je bio doveden «pred zid« zato što je sam Derridain filozofijski koncept bitno anti-forma, anti-struktura, posve suprotan uobičajenoj predodžbi arhitekture. Međutim, dekonstrukcija je ubrzo u arhitekturi, barem teorijskome osmišljavanju vizija suvremenoga grada postala «stil«. Teoretski arhitekti poput Tschumija nastojali su se suprotstaviti binarnim opozicijama tradicionalne arhitekture (forma protiv funkcije, apstrakcije protiv figuracije). U Tschumijevom ManhattanTranscriptsrazlike između strukture (okvira), forme (ili prostora), događaja (ili funkcije), tijela (ili gibanja) i fikcije (ili pripovijesti) sustavno su otklonjene konceptom superimpozicije, kolizije, distorcije, fragmentacije. Koncept superimpozicije izvučen je iz rada Petera Eisenmana na projektu Romeoi Julijau kojem su porušene granice između filma, književnosti i arhitekture. Od tog trenutka postavilo se pitanje o čemu je tu riječ: o drami ili dijelu arhitekture. Tako je koncepcija venecijanskoga biennala arhitekture 2000. godine Višeetike, manje estetike samo zaokružila otprije nazočnu sumnju u tradicionalnu razdvojenost «područja«. Montaža atrakcija kao u Eisensteinovu filmu za Tschumija je zoran primjer ove tipične postmodernističke dosjetke. Peti koncept jest šok u «crossprogrammingu« koji se danas već posvuda vidi u arhitektonskim intervencijama na željezničkim kolodvorima. Oni više nemaju puku funkciju statičkoga objekta kroz koji ljudi «prolaze« kao kovčezi i mravi na svojem dugom putovanju kroz imaginarne i zbiljske urbane strukture. Kolodvori su mjesta preklapanja, ukrižavanja, pregibanja. U njima je nazočnost nehijerarhijskih struktura dovedena do posvemašnje prozirnosti. Za arhitekta je dužnost složiti i odvojiti tradicionalne kategorije od njihova rodnoga mjesta. Spajanjem otvorenih formi, pri čemu su kolodvori, luke, aerodromi idealni objekti eksperimenta šok u prostoru označava mogućnost ulaska «u« Grad bez šoka dolaska na prazno mjesto geometrijskoga mrtvila. I napokon, šesti koncept tog Tschumijeva osebujnoga «manifesta« suvremene arhitekture su događaji/obrati. Za samog je autora razvidno još od sedamdesetih godina da arhitekture nema bez događaja, akcije, aktivnosti, funkcija. Arhitektura je stoga spoj prostora (doživljenih, izmišljenih, stvorenih, raspoloživih), događaja i gibanja bez hijerarhije ili nadoodređujućih koncepata. Tschumijev svijet ne poznaje granice, reklo bi se popularnim žargonom. Posrijedi je osviješteno uviranje u heterogene i inkompatibilne pojmove. Ako igdje u teoretskome odnosu spram arhitekture danas vlada filozofija poststrukturalizma (Derridae, Deleuzea, Lyotarda) onda je to arhitektura Bernarda Tchumija, dok je slučaj Petera Eisenmanna paradigma za postmoderne obrate. Dakako, Tschumi u svojem veličanju događajnosti zna da su korijeni položeni u društvenim događanjima studentske pobune 68.’ Kao i u lumino-kinetičkoj umjetnosti participacije, s glavnim teoretskim vođom Frankom Popperom, tako se i ovdje iziskuje život ulice kao život totalne umjetnosti u svijetu prikazivalačke događajnosti. Što preostaje u tom začudnome spoju filozofije, matematike i arhitekture? Točke obrata kao prostori hibridne umjetnosti prostora. Učiti od Tschumija znači odreći se pretenzije da arhitektura mora biti «konstruktivni« stroj napretka. Ljudski prostori potrebuju šok novoga iskustva. To je onaj antigeometrijski koncept koji pruža u vremenu totalne uniformnosti i dosade još uvijek nekovrsnu «igru staklenih perli«, mogućnost eksperimentiranja i stvaranja bez nametnutih kanona. Ništa nije zločin, ni ornament ni funkcija, ni slika ni okvir, nego samo ono što je Ludwig Wittgenstein, i sam svoj arhitekt ustvrdio: «Razlika između dobrog i lošeg arhitekta sastoji se danas u tomu da ovaj drugi podliježe svakom iskušenju, dok mu se pravi arhitekt odupire.« (Iz knjige TRAUME RAZLIKA, Meandarmedia, Zagreb, 2007.)

June 18, 2024
Deseta simfonija u sjeni ljubavnoga trokuta

Deseta simfonija u sjeni ljubavnoga trokuta

Pikanterije ili ljubavni eksces tzv. nevjere kad je riječ o životima velikih mislioca i umjetnika kao što je to bio austrijski kompozitor Gustav Mahler, nisu ništa izvanjsko za stvar glazbe, već čini se da je katkad gotovo nemoguće ovu tjelesnu fiziognomiku izbjeći u pokušaju razumijevanja umjetničkoga djela. Tako je i s nedovršenom 10. Simfonijom. Autor priloga o tome, Jörg Rothkamm, dočarava nam vrlo koncizno i živopisno okolnosti u kojima je Mahler radio na ovoj simfoniji i moguće razloge zašto ju nije doveo do ostvarenja, već samo do ‘izvedbenih verzija’. (Jörg Rothkamm, ʺFarewells’ and new beginnings in the Ninth Symphonyʺ u The Cambridge Companion to Mahler, prir. Jeremy Barham, Cambridge University Press, 2007., str. 150-151.) Ponajprije, osobna kriza u bračnome životu s Almom Mahler dosegla je vrhunac njezinom nevjerom i upuštanjem u ljubavni odnos s tada mladim arhitektom Walterom Gropiusum, koji će uskoro postati teorijski vođa i programatski otac-utemeljitelj slavnoga Bauhausa. Naime, Gustav Mahler je u ljeto, srpnja 1910. godine otišao u svoju ladanjsku kuću pored Toblacha na Dolomitima da bi u miru skladao novu simfoniju. Njegova je supruga Alma ostala u Beču pod izlikom da se mora odmoriti od svih napora koji su je iscrpljivali tijekom niz godina braka s genijem postimpresionističke glazbe. Oboje, i Alma i Gropius sporazumno su tajili svoju vezu znajući koliko je Mahler impulzivan i histeričan i znajući da bi ga ta spoznaja o brakolomstvu slomila. Izmjenjivali su pisma u najstrožoj diskreciji. No, Gropius je unatoč ovoj pogodbi s Almom, krajem srpnja adresirao jedno pismo izravno na Mahlera koji je doživio šok ovim činom brutalnoga priznanja da je dotični arhitekt ljubavnik njegove obožavane supruge i tako je rad na 10. Simfoniji ubrzo prekinut. Svo troje, ne samo po malograđanskim moralnim uzusima mitteleuropskoga Carstva Habsburgovaca, već i po posve ljudskim i traumatskim regulama odnosa između prevarenoga i mogućeg raspada braka, nastojali su izgladiti situaciju sa što je manje moguće psiho-društvenih lomova. Alma je dala do znanja Gropiusu da neće napustiti Mahlera, ali istodobno je bila i dalje ljubavnica funkcionalističkoga arhitekta. I sada slijedi ono najbizarnije, najčudovišnije i najznačajnije uopće u čitavoj ovoj melodramatskoj storiji između velikih duhova još veće bečke modernosti. Umjetnost je jača od muškoga ponosa i taštine. 10. Simfonija nadilazi sve zamislive nevjere i brakolomstva, te Gustav Mahler nastavlja s komponiranjem i završava simfoniju početkom rujna, doduše, preliminarno, s nastojanjem da se u bitnim aspektima mora na njoj i dalje raditi osobito u izvedbi Adagia i Scherza. U međuvremenu kompozitor odlazi do oca psihoanalize Sigmunda Freuda po bračne savjete i očito je sve urodilo plodom. Trojstvo ljubavnika, supruga i supruge je izbavljeno od traumatskoga raspada svih veza, a 10. Simfonija je u nedovršenome stanju dospjela do izvedbe. Kad bih htio biti cinik, rekao bih da je Mahler morao posvetiti ovu simfoniju samo i jedino Velikome Drugom, onom sublimnome uopće, prof. dr. Freudu i psihoanalizi. Ona mu je spasila duhovni život, a ljubav je ionako pitanje koje nadilazi erotske vježbe iz zlatnoga doba slavne Carevine koja je, eto, bila i liberalnija od mnogih toliko slavljenih skandinavskih zemalja. No, znamo što je o tome mislio Ingmar Bergman. Dovoljno je pogledati njegov film Fanny i Aleksander iz 1982. godine, pa da se uvjerimo što je pozadina ovog mita o ženskoj emancipaciji u modernih Hiperborejaca. Ništa drugo osim čudovišne traume i užasa pokornosti strogom poretku militantne ćudorednosti, ne katolicizma, već protestantizma. Jörg Rothkamm uvjerljivo je pokazao da je Scherzo iz 10. Simfonije čak i prije Stravinskoga i njegova Posvećenja proljeća ʺstvaranje avangardnih ritmičkih idejaʺ. Ali, ipak je nešto ovdje mnogo važnije od svekolikih postavki današnje mahlerologije kako je tragični kompozitor bio prethodnik avangarde, postmoderne i suvremene glazbe kao takve. Riječ je o Purgatoriju, u kojem sam kompozitor pokušava unijeti i upisati svoju traumu spoznajom da mu je voljena žena ona koju dijeli s Drugim. Tamo se nalaze zapisane verbalne crte performativnoga sloma koje variraju od zapisa poput posljednjih riječi Krista na križu ʺO Bože, zašto si me napustio?ʺ, pa sve do izjava o smrti i do toga da mnogi misle kako je u četvrtom skupu zapisa-performativa s uskličnicima na notnome zapisu posrijedi i jedna Almina pjesma naslovljena ʺErnteliedʺ, koju mu je poslala nekoliko dana prije formalnoga završetka ove simfonije. Kako god bilo, čini se da je sve to u službi umjetničkoga i životnoga puta između samokažnjavanja i samospasa s pomoću jedine preostale duhovne moći kojom život poprima kozmičko-ljudski smisao. Ta je moć sadržana samo u glazbi. Život je ionako ili pakao nad-realnoga ili raj i-realnoga. Ostaje samo ars musica izvan melodrame i tragike kraja povijesti koja više i ne uznemirava nikoga zato što je postala finale jedne nedovršene Simfonije kao njezin svečani arhajski torzo.

June 17, 2024
O kraju svih obrata

O kraju svih obrata

S nastankom tehnosfere završeno je doba obrata u biti metafizike. Mislilac ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’, bio je posljednji veliki filozof Zapada, čovjek iz mračnih šuma Todtnauberga, Martin Heidegger. I nije nikakva pretencioznost i svojevrsni duhovni narcizam da je svoje mišljenje uspoređivao s onim Aristotela i Hegela kao začetnika i dovršitelja zapadnjačke metafizike, dok je izvore i poticaje za sve svoje ‘okrete’ i ‘zaokrete’, ‘preokrete’ i ‘obrate’ pronašao u tumačenju Nietzschea i Hölderlina. Iz ‘biti’ njemačkoga jezika promišljao je kraj filozofije u kibernetici i istodobno najavljivao mogućnost ‘drugoga početka’ ne više iz povijesnoga mišljenja bitka, već događaja (Ereignis). Posljednju alternativu trijumfalnome pohodu planetarne tehnike kao nihilizma pokušao je sagledati u ‘biti’ pjesništva kao kazivanja ne ‘o’ bitku samome, već ‘na’ bitak kao povijesno-epohalno razotkrivanje događaja iz kojeg proizlazi drukčija verzija otvorenosti povijesti. I doista, moje petoknjižje Tehnosfera i šesta knjiga u toj usmjerenosti mišljenja u autopoiesis kao posljednju riječ realizirane metafizike u tehnosferi naslovljena Izgledi nadolazeće filozofije: metafizika-kibernetika-transhumanizam bilo bi istinski nemoguće bez njegova nemjerljivoga udjela u otvaranju temeljnih problema i njihova rješavanja u jednostavnosti kazivajućega mišljenja. Želim li nešto saznati što mi se čini problematičnim u povijesti metafizike u predsokratovskih mislilaca ili u sv. Augustina, Leibniza ili Schellinga, prvo otvaram njegove knjige predavanja iz Sabranih djela u 100 svezaka. Uopće me ne zanimaju tzv. prigovori znalaca povijesti filozofije da je bio u svojem tumačenju povijesti filozofije nesmiljeno ‘pristran’ jer je sve rečeno od Heraklita do sebe samoga nastojao protumačiti tako da u onome rečenome vidi ono što je otvoreno i ujedno prikriveno i nepromišljeno kao takvo i što onda valja iz njegova misaona svjetla dalje misliti. Unatoč svih čak i opravdanih prigovora da nije u cijelosti njegovo tumačenje Nietzschea baš posljednja mudrost Zapada, to me ne zanima, jer je njegov pristup misliocu prevladavanja biti nihilizma kroz postavku o smrti Boga i dolasku nadčovjeka naprosto nesvodivo bitan za svako daljnje mišljenje i o Nietzscheu i o nihilizmu uopće. Marx je bio u pravu u slučaju Hegela kad je na njegovu tragu krenuo u preokret i obrat spekulativne dijalektike u historijski materijalizam. Sutlić je isto tako bio u pravu kad je s pomoću Heideggerova mišljenja Ereignisa otvorio mogućnost povijesnoga mišljenja kroz formulu kraja metafizike u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. Što je sve to silno ustrajavanje u koracima ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’ trebalo značiti drugo negoli da se jedna i jedinstvena povijest Zapada kao udesa i poslanstva slobode u mišljenju događa kao sveza filozofije i umjetnosti i da u liku znanosti ovo metafizičko mišljenje postaje tehnički ustrojeni poredak planetarnoga nihilizma. Heidegger je, dakle, nastojao mišljenju apsolutne vladavine tehnike nad bitkom, bićima i biti čovjeka dati mogućnost da se u samoj ‘biti’ metafizike dogodi ‘okret’ i ‘zaokret’, ‘preokret’ i ‘obrat’, ali ne više onako kao Nietzsche ili Marx, već iz posljednjih mitopoetskih slutnji Hölderlinova kazivanja kao uputstva za očuvanje smisla govora u nadolazećoj budućnosti. Što se još može ‘okrenuti’ i ‘zaokrenuti’, ‘preokrenuti’ i ‘preobratiti’ kad je mišljenje u formi filozofije i poezije postalo već realizirano u estetskoj tehnogenezi suvremenoga svijeta i to kao ono što je Sutlić nazvao pseudo-sintezom ‘imanentne transcendencije’ silaznoga puta metafizike u njezinome ozbiljenju? Ništa. Baš tako, ništa. Zato su svi takvi putovi mišljenja nakon kraja metafiziike u smislu njihova daljnjeg nastavka kao hajdegerijanstva ili hajdegerovštine to što i jesu, naime, ništavni i ništa više, koliko god bili u svojem hermetičnome diskursu korektno i precizno filologijsko-historijsko i hermeneutičko ‘čitanje’ izvornoga teksta Majstora iz Todtnauberga. Sudbina je ‘okreta’ nakon ‘zaokreta’ i ‘preokreta’ nakon ‘obrata’ metafizike da metafizike više nema, da je realizirana u kibernetici a ova u tehnosferi i da je događaj postao čista kontingencija i singularnost mislećega stroja, dok je čovjek u formi nadčovjeka postao homo kybernetes, pa se tzv. otvorenost povijesti zatvara pred našim mišljenjem kao Leibnizova monada bez prozora. Sve što još preostaje ne može se dokučiti vjernošću Heideggeru i njegovim ‘okretima’ i ‘zaokretima’, ‘preokretima’ i ‘obratima’ na šumskim putovima mišljenja. Treba se ‘osloboditi’ i mišljenja metafizike i mišljenja kibernetike i transhumanizma, i mišljenja očekivanja spasonosnoga događaja dolaska još jednog boga, kako je to Heidegger kazao u svojem oporučnome razgovoru za Der Spiegel 1966. godine koji je objavljen nakon njegove smrti 1976. godine. Ovo ‘oslobađanje’ označava istodobno i otvorenost novoga puta za filozofiju i njezine izglede ma koliko bili krajnje ne-izgledni i ma koliko filozofija više nikome ne pokazuje put u ono nadolazeće, već to čini tehnosfera s njezinom vizualizacijom događaja koji će se tek dogoditi i koji će neminovno približiti nas same i svijet uopće onome Ništa koje više ne ništi niti ne uništava, već naprosto ‘jest’ ono što ‘nije’, naime Ništa kao ništa izvan svake metafizike i nihilizma. Ako više nema mogućnosti nikakvog ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’ u mišljenju, jer je tehnosfera reverzibilna ireverzibilnost u ‘beskonačnoj brzini’ metamorfoza događaja, a ne bitka u njegovoj izvornoj bitosti, što onda preostaje mišljenju osim jednog, jedinstvenog, singularnoga puta u Ništa? Lutanje kroz planetarne sfere, lutanje bez kraja i posljednje svrhe, bez eshatologije i soteriologije, posvemašnja beskonačnost i beskraj – utonuće u čistu vječnost. U Ecce Homo Nietzsche pjeva: Štite nužnosti! Najviša zvijezdo bitka! ‒ koju nijedna želja ne dosiže, Neokaljana nijednim Ne, Vječno Da bitka, Vječno sam tvoje Da: jer ja te ljubim, o vječnosti!

June 16, 2024
O tehno-patologiji umjetnoga života

O tehno-patologiji umjetnoga života

Je li ključ za odnos između posthumanoga tijela i ljudske-suviše-ljudske onto-patologije s patnjom i čitavim repertoarom ekstatičke osjetilnosti histerije kao u slici Francisa Bacona Study after Velázquez’s Portrait of Pope Inocent X iz 1953. godine u pojmu autopoietičke interakcije mišljenja kao vizije i programa? Kad čitamo različite filozofijske i teologijske analize o ljudskome tijelu poput spisa Jeana-Luc Nancyja Noli me tangere suočavamo se s pitanjem o fenomenologiji dodira i tjelesne patnje i blaženstva. Ako ‘brutalno’ svedemo ovu novu metafiziku tijela i njezine suptilne osjetilnosti na zajednički nazivnik kibernetike, vidjet ćemo da sve ono što je živo osjeća u vibraciji užitka i patnje. Uostalom, iskustvo boli je nužno za estetsku katarzu kao duhovno-duševno pročišćenje tijela od nasrta zlih demona. Grčka tragedija je rođena u iskustvu pra-boli i i patnje kako je to bjelodano pokazao Nietzsche u ranome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe iz 1872. godine. Njezini su temeljni pojmovi oni koji proizlaze iz područja psyché kao što su to strah i suosjećanje, kako to tvrdi Aristotel u Poetici. No, suosjećanje nadilazi estetsku razinu afekcije živoga stvora kao što je čovjek i prelazi u ključnu etičku kategoriju i to ne grčkoga svijeta, već suvremenoga svijeta posvemašnje apatije i nedostatka empatije spram Drugoga. Nikakav, čak ni glazbeni mesijanizam u Wagnerovim operama poput Parsifala ne bi bio moguć bez primarnoga iskustva boli i patnje. No, oba su osjećaja samo odnos intenziteta fizičke i psihičke ranjivosti čovjeka i ne mogu biti apsolutizirani kao uvjet mogućnosti estetike i etike ranjivosti bez onog što ovo stanje tragedije uopće omogućuje, a to je bezrazložnost faktičnosti bitka kao bezdana između prirode i duha, volje i slobode. Utoliko se čini samorazumljivim zašto u mojoj analizi tehnosfere s obzirom na iskustvo čiste tjelesnosti tzv. posthumanoga stanja pitanje boli i patnje zahtijeva drukčije ‘utemeljenje’ sinestetičkoga događaja kojim se odnos čovjeka i mislećega stroja dovodi do nove katarze izvan metafizičkoga dosega grčke tragedije te kršćanske ekstaze i agonije tijela. Što je to sinestetički događaj? To je ono što proizvodi osjećaje koji su rezultat biokibernetičke osjetilnosti i o tome bi nam mogli više govoriti jedan teorijski fizičar i kozmolog poput Hawkinga i jedan filozof poput Nancyja. Hawking je živio i mislio samo zahvaljujući razvijenoj tehno-medicini koja mu je omogućavala da se kreće prikovan uz pokretnu stolicu i da govori s pomoću modulacije zvuka. O svojem vlastitome sinestetičkom iskustvu užitka, boli i patnje tijela poznati znanstvenik nije reflektirao i od njega se to nije niti očekivalo. Ali, Nancy jest u sjajnome ogledu L’Intrus (Uljez). (Jean-Luc Nancy, L’Intrus, Galilée, Pariz, 2000..) U njemu se bavi mišljenjem o vlastitome iskustvu življenja s transplantiranim srcem, onim Drugim u sebi. Sinestetički događaj označava ulazak drugog živoga bića kao organa u ljudsko tijelo, npr. svinje ili čovjeka koji umirući podaruje svoje srce kao anonimni davatelj organa u svrhu buduće transplantacije. Ipak, posthumano tijelo jest viša razina djelovanja zato što se radi o tehničkome objektu koji poput umjetnoga mozga biološkome tijelu daje veće izvedbene moći življenja u složenoj biokibernetičkoj situaciji. Umjesto svinje ili drugoga čovjeka tehno-patologija će očito biti ‘napredak’ u medicini iz jednostavnoga razloga što se metafizika boli i patnje, tzv. ljudska tragedija povijesti, nadomješta s pragmatikom transhumanoga uploadinga. Umjesto bioetičko-estetskoga ‘uljeza’ potrebno je govoriti o ‘ugradnji’ implantata koji funkcioniraju operativno i mijenjaju se kad im istekne rok trajanja s novim, još boljim i svrsishodnijim. Znamo, naravno, da tijelo čovjeka i životinje nije bezdušni aparat i automat. Ta, nismo mi valjda bezosjećajna kohorta Kartezijanaca, već sve samo fino bioetičko društvo mrtvih Alterijanaca kojima je Lévinas na srcu i Jonas u duši. I baš zato moramo imperativno kazati da ugradnja implantata znači i produljenje života svinje koju će na kraju drugoga života čovjek možda ipak zaklati iz svojih povijesno-metafizičkih razloga preživljavanja unatoč tome što o tome misli kritička teorija društvenoga veganizma. Tehnosfera kao sinestički događaj kraj je svake onto-patologije i zato je logika mesa-metala-koda, što bi rekao Stelarc, s onu stranu tragedije povijesti i njezinih veličajnih herojskih žrtava. To što se u suvremenosti nastavljaju obredna klanja naroda s još većim intenzitetom samo je dokaz da je čovjek u svojoj čudovišnosti biološke vrste suvišan da bi tehno-patologija bila djelotvornom.

June 15, 2024
Jupiterov poučak

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji pušta da priroda govori kroz knjigu povijesnoga napretka i razvitka. Filozofija počinje iz okružja logosa i završava kao apsolutno znanje. Tome usuprot, hermeneutika je uživljavanje u tekstove tradicije, jer novo ne postoji drukčije negoli kao već uvijek skriveni smisao povijesti. Filozof kao hermeneutičar je dobro obrazovani čitatelj starih tekstova koje tumači metodom usporedbe sadržaja s drugim sličnim tumačenjima. U bitnom smislu, on nije izvorni mislilac zaslužan za uvođenje novih pojmova, već ovlašteni tumač kao istraživač misaone složenosti tekstova Platona, Aristotela, Kanta, Schellinga, Hegela, Heideggera itd. Postoji povijest škola tumačenja, a sam se pojam hermeneutike razvio od Schlegela preko Diltheya do Gadamera. Povijesna svijest je živa tradicija, a ne historizam. Ukratko, Gadamer nije izvorni mislilac i u njega nećemo naći ništa ‘novo’ u razumijevanju našeg doba vladavine tehnosfere, kao što ćemo to pronaći odmah i bezuvjetno u svakom Heideggerovu članku. No, u Gadamera ima toliko sjajnih tumačenja biti grčke filozofije, novog vijeka, Hegela i pjesništva Hölderlina, Rilkea i Celana. Postoji i treća mogućnost tzv. kontinentalne filozofije i ona je sveza tumačenja i vrednovanja bitka kao bivanja. Vrednovanje je kritički čin mišljenja kao tumačenja bitka iz perspektive njegove analize kao ‘vrijednosti’ u smislu nihilizma metafizike. Prevrednovavanje svih vrijednosti postaje simptomatologijsko-genealogijska moć kritike kojim filozof, u liku umjetnika, odlučuje o tome što jest a što nije ‘istina’, ‘dobro’ i ‘zlo’, što jest volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga. Ova kritika nije transcendentalna analiza bitka kao postojanosti sa stajališta refleksije, već rušenje svake opsjene i tlapnje o objektivnoj istini svijeta. Iza ovog mišljenja stoji svojim životom i djelom sam Nietzsche. Tumačiti svijet znači prevrednovati ga, a slično tvrdi i Marx u znamenitoj 11. tezi o Feuerbachu. Filozof više ne slijedi zadaću da bude razotkrivatelj tajne biti apsolutnoga znanja kao Hegel i da njegovo tumačenje tradicije svagda označava njezino dokidanje-prevladavanje, njemački Aufhebung. Isto tako, filozof nije više čitatelj svetih tekstova tradicije s ciljem da se ovaj znanstveno-tehnički svijet vrati u zlatno doba iskona iščekujući ovako ili onako povratak helderlinovskih olimpskih bogova ili Heideggerov ‘drugi početak’. Ničeanski nadahnuti filozof, poput Deleuzea, primjerice, prevrednovatelj je tumačenja same zadaće filozofije koja sada nužno ima pred sobom ‘budućnost’ u znaku konceptualnoga eksperimenta. Sve su prethodne figure filozofa bile u znaku sveze mudraca i umjetnika, znanstvenika i propovjednika, moralista, sofista i društvenoga reformatora i revolucionara. Samo je nedostajalo ovo. Naime, kad misli i djeluje s pomoću konceptualnih holograma koji otvaraju novo koje nigdje ne postoji, jer je rezultat događaja mišljenja kao fraktalizacije i kontingencije, onda filozof u doba tehnosfere nužno postaje prorok neiskazivoga i zagovaratelj onoga što nadilazi apsolutnu racionalizaciju bitka u tehnikama vizualizacije i kvantifikacije. On postaje namjesnik intuicije s onu stranu razlike jezika i slike. Filozof misli u konceptualnim matricama nadolazeće struje apsolutne samo-svijesti tako što progovara jezikom mitopoetske vatre stvaranja. Najbolje je to naslutio Cioran u Brevijaru poraženih kad je napisao i ovo. Umoran od tolika znanja i još umorniji od objašnjavanja, zavidiš Jupiteru koji je riječ zamijenio gromom.

June 14, 2024
O kognitivnim kotačima i Oumuamui

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u nekom okviru, odnosno u matrici ili obrascu mišljenja. Mehanički kotači bicikla limitirani su ograničenom brzinom svojih pedala i navrtanja i ovisni od mase i energije rada nogu tog-i-tog biciklista. Ovdje je riječ o odnosu između prirode i tehnike kroz tjelesnu konfiguraciju vozača bicikla koji ne može poput brzonoga Ahileja prestići sporu kornjaču pod uvjetom da se oklopna životinja vozi na električnome romobilu 70 km/h i onako posprdno maše homerskome heroju iz 1000 bitaka pod Trojom od kojih mu je 1001. došla pete. Tehnika je produžetak tijela drugim sredstvima i bicikl je ovdje baš uzoran primjer. No, mehanička tehnologija reprodukcije već računa s ubrzanjem motora koji pokreće stroj s čeličnim kotačima lokomotive što čovjeka čini suvišnim i potrebnim kao nadzornikom ili upravljačem strojem koji još nije dospio na razinu automatskoga kognitivnog kotača, već je na razini poluautomatike. Početak onog što Denett naziva kognitivnim kotačima unutar okvira djelovanja umjetne inteligencije jest računalna inteligencija unutar svemirske letjelice npr. Apollo 11 kojom se ne upravlja u potpunosti sa zemlje iz NASE, već je riječ o korelaciji navigacije između zapovjednoga stožera u Houstonu i samovođenja letjelice uz pomoć inteligencije astronauta koji u rizičnim situacijama po misiju slijetanja na Mjesec donose samostalne odluke bez upliva izvana. No, ovo još nije apsolutna samosvijest tehnosfere. Stoga kognitivni kotači pod vodstvom AI nisu dospjeli do stadija autopoiesisa. Autonomnost objekta biva djelotvorna tek kada stvar mišljenja postane stvar koja misli računajući-planirajući-konstruirajući događaje s pomoću vizualizacije upravo tih famoznih kognitivnih kotača Drugoga-neljudskoga-umjetnoga. Ipak, ne zanima me u ovom slučaju Denettova argumentacija o koristi i šteti robota za budući život čovjeka i to onih koji su krajnje inteligentni i ne griješe fatalno u procjenama situacije, npr. u programu svojih operacija tako da umjesto da nam donesu pivo iz hladnjaka aktiviraju mobitelom plastični eksploziv pod bolničkim vozilom parkiranim uz susjedovu dvokatnicu s kućnim patuljciima i slatko-krvoločnim dobermanima u labirintu neobaroknoga arboretuma. Zanima me samo zašto baš „kotači“, a ne monolit-megalit, zašto ne kvadrati i piramide, već baš kugloidna pokretala koja spajaju ono kozmičko i ono prirodno s onim tehnološkim? Budisti svih profila spominju velika kola bitka, a Nietzsche zacijelo ima u vidu pojam kruga i kruženja kad govori o vječnome vraćanju jednakoga. Kotači u bilo kojem neuro-kognitivnome obliku zrcalna su slika ideje kretanja u smislu ponavljanja i vječne novosti bitka. Jer kotači se okreću, svaki kružni oblik odgovara ideji beskonačne vrtnje. Kretanje kroz prostor kao ubrzavanje tehnike, tehnologije i tehnosfere samo je transformacija i metamorfoza pra-forme onog pra-kretanja, govoreći metafizički, platonski. Ali, kretanje koje se kroz ideju kognitivnih kotača pojavljuje u ideji umjetne inteligencije ili tehnosfere ne može bez uvjeta mogućnosti kretanja, a to je čisti um ili ideja koja ne stoji ni iza kretanja u krugu niti je unutar, ni transcendencija niti imanencija, već je posrijedi kontingentna nužnost koja povezuje kotače, kola i sfere u interplanetarnome događaju sinteze kruga i beskonačnoga pravca kroz ono što beskonačnom brzinom linearno odlazi u beskonačni prostor poput onog tajnovitoga oblika nalik nebeskoj transverzali ili cigari koji su havajski prastanovnici nazivali Oumuamua. Upravo je taj Oumuamua 2017. godine projurio pokraj Sunca i Zemlje: objekt dug 400 metara jurio je brzinom od 64.000 km/h, a konvencionalno je objašnjenje da je riječ odlomljenom komadu udaljenoga planeta. Ipak, postoje danas vjerodostojni astrofizikalni dokazi da je riječ o letjelici podrijetla izvan Sunčeva sustava koja nadilazi naše znanje o fizici onkraj Einsteinovih formula iz opće teorije relativnosti. Zašto, dakle, ne bismo tehnosferu usmjerili spram kognitivnih ne-kotača, spram Oamuamue koja se ne vrti oko svoje osi poput Zarathustrine sjene vječnoga plesača nalik sufijskim misticima u mahnitome kruženju, već prelijeće sve granice postojećih zakonitosti svemira? Zašto?

June 13, 2024
Cognitio i imaginatio ili o mističnome oku

Cognitio i imaginatio ili o mističnome oku

Na početku svoje knjige naslovljene Mistično oko: Vizija i slikarstvo u Španjolskoj zlatnoga doba o tom iznimnome događaju u slikovnoj umjetnosti Španjolske 16. i 17. stoljeća s veličajnim djelima i El Grecom kao paradigmatskim slikarom, povjesničar umjetnosti Victor I. Stoichita poseže u „Uvodu“ za objašnjenjem pojma/riječi visio u sv. Tome Akvinskoga. Prema njegovu razumijevanju dva su joj značenja: (1) zamjedba predmeta s pomoću oka kao osjetilnoga organa vida i (2) unutarnja zamjedba s pomoću uma ili mašte (cognitio et imaginatio). Za Stoichitu se, pak, u cjelini ovdje radi o početku onoga što naziva „metapiktoralnošću“. U tome se prožima religiozna problematika slike sa spoznajno-teorijskom. (Victor I. Stoichita, Das mystische Auge: Vision und Malerei im Spanien des Goldenen Zeitalters. W. Fink, München, 1997., str. 9-12.) Tko god misli nešto suvislo kazati o intuiciji, nužno se mora vratiti u okrilje teologije skolastike i u doba španjolskoga baroka. Zašto? Zato što intuicija pripada onom što se odnosi na bit božanskoga. Riječ je o spoznaji koja se ne može iskazati nikako drukčije negoli negacijom posredovanja, onog što određuje moć ljudskoga uma kao odredbe čovjeka još od Aristotela ‒ animal rationale. Mišljenje koje se pokazuje različitim od svekolike znanstvene spoznaje dano je umjetnicima. Filozofija ovaj pojam uzdiže do vrhunaca i time racionalnost ne postavlja u zaleđe. Naprotiv, samo s pomoću intuicije ono umno kao racionalno postaje vrijedno biti ljudske egzistencije. Mišljenje se, dakle, pojavljuje svagda kao spoj onog neposrednoga uvida u bit stvari i posrednoga dohvaćanja istine s pomoću tehnika znanstvene vizualizacije i kvantifikacije. Nije slučajno da je upravo najveći slikar 20. stoljeća Pablo Picasso ‘intuitivno’ najbolje sažeo bit intuicije. Ja ne tražim, ja nalazim. Sve ovo, međutim, može se postaviti na sljedeći način. Ono intuitivno proizlazi iz najdublje tame i svjetla svijeta, onog bez-dana kojeg se jezikom ne može dohvatiti u punini istine. Kad se pojavi takva spoznaja, ona ima značajke udara munje, dolazi odjednom i nenadano poput Nietzschove shizofrenije i otvara u jeziku i slici i zvuku ono mistično i neizrecivo kao najsvjetliju moć objelodanjivanja, onog što Grci nazivahu pojmom aletheia. Sjetimo se kako Schopenhauer određuje bit glazbe, naime kao onaj Ur-Welt iz kojeg se pojavljuje sva ljepota i uzvišenost metafizički shvaćenoga bitka. Bez intuicije ne postoji racionalna spoznaja. Nije stoga razum uvjet mogućnosti mašte, već obratno. Ničeanski govoreći, dionizijsko prethodi apolonskome, jer svjetlost nastaje iz tame, i kraj svijeta pretpostavlja kraj svjetlosti. Slika koja jeziku određuje granice njegove moći razbora i otvorenosti razumijevanja u svijetu ipak nije ono što možemo dosegnuti s pomoću sv. Tome Akvinskoga i El Greca. Ona dolazi iz tame i tragičnoga raspada našeg svijeta, onog kojeg savršeno prikazuje mistično slikarstvo suvremenog njemačkoga vizualnog umjetnika Anselma Kiefera iz ciklusa Stelle cadenti iz 1999. godine. Cognitio i imaginatio sada više ne iluminira božanske likove iz kršćanske soteriologije. Čovjeka na Kieferovim slikama nema. Bolje rečeno, ono ljudsko je prisutno u odsutnosti, u tragovima kostura, žica, kreveta, tvrđava, herbarija, u simboličkoj uzvišenosti kozmologijske praznine svih stvari. Ono što vidimo zahvaljujući božanskoj moći mašte nije Bog. Paradoks je u tome da mi zapravo ne možemo drukčije kazivati o moći intuicije negoli metafizički čak i nakon smrti Boga. Ono što nam je dano jest igra jezika i slike u disharmoniji onog zvuka s kojim i sam događaj ljepote i uzvišenosti postaje više od svakog spoznatoga apsoluta. Uistinu, imamo još umjetnost da nas vodi kroz tamu bezdana do posljednje svjetlosti u svemiru onkraj svih granica metafizike. Ali to nije dano filmu kao tehničkoj slici događaja, već samo slikarstvu mističnoga suočenja spoznaje i mašte u onom apsolutno neprikazivome. Ono o čemu se više ne može ništa reći, može se još samo vidjeti i čuti kao apsolutno neizrecivo. I zato je iskustvo slikarstva i glazbe ‘istina’ onog intuitivnoga o čemu se ništa više ne može reći. Je li Wittgenstein bio zapravo opsjednut Bachom i španjolskim barokom u doba dok je mahnito pisao svoj Tractatus logico-philosophicus?

June 12, 2024
Kaos

Kaos

‒ … teorija kaosa ulazi u mnogo područja matematike, a usmjerava se na tzv. determinističke zakone dinamičkih sustava. Pojam koji stoji u središtu ove teorije nije nužnost, nego slučaj u smislu narušavanja reda kao odstupanja od uobičajenog tijeka uzroka i posljedica. ‒ …kaotični sustavi složenosti, engl. complexity zasnivaju se na međuovisnostima i na kibernetičkom pojmu povratne sprege-petlje, engl. feedback-loop, ponavljanju, samosličnosti, fraktalnosti i samo-organiziranju. ‒ ….deterministički nelinearni sustavi proizvode velike razlike u inicijalnim stanjima materije i energije, pa je zato prava metafora za sve rečeno kad leptir zamahne krilima u Brazilu, odjednom zapuše tornado u Teksasu. ‒ ….u suvremenoj je filozofiji ovo ponajbolje stvaralački izvedeno u knjizi Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, Što je filozofija? iz 1991. godine u kojoj posljednje poglavlje nosi naziv ʺOd kaosa do mozgaʺ, a prva rečnica tog zaključka glasi nezaboravno: ʺZahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 155. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) ‒ …zašto je ova teorija o kaosu deterministička ako je njezin glavni pojam suprotnost nužnosti, dakle slučaj, što znači događanje koje izmiče pravilnosti i uređenosti u smislu zakonomjernosti? Zato što se slučajevi u slučaju događaju nužno u evolutivnome smislu, a autor teorije Edward Lorenz tvrdi da se nelinearni sustavi ne mogu predvidjeti. Drugim riječima, posrijedi je vladavina apsolutne kontingencije. To, pak, ne znači nikakvu ludost u smislu ne-određenosti svih parametara koje suvremena znanost uzima u obzir. Umjesto toga, na djelu je shvaćanje kaosa u onom smislu u kojem sadašnje stanje određuje budućnost, ali približna sadašnjost približno ne određuje budućnost. Kaotičnost ponašanja parametara u nelinearnim sustavima odlikuje fluidni tijek zbivanja, nesvodivost veličina, kao u Poincaréovim jednadžbama. Sve ovo na filozofijski način možemo pronaći u Deleuzea, ali i u Simondona, u kibernetičkim teorijama sustava u sociologiji i pravu kod Niklasa Luhmanna, u autopoietičkim modelima zbivanja u kojem autonomni objekti, pokrenuti umjetnom inteligencijom, funkcioniraju unutar upravo tako realiziranoga plana imanencije. Uostalom, moj koncept tehnosfere proizlazi iz teorije kaosa, kontingencije i emergencije. Ako se želi pronaći književna artikulacija ovih ideja, naravno da su adresati romani Thomasa Pynchona i Don DeLilla. Uz sve rečeno, postoji i još jedan pojam koji dolazi iz fizike odnosno iz termodinimake kao njezin drugi zakon, a nazivamo ga entropijom. ‒ …. pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana s konceptom kompleksnih sustava i primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednoga sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku kompleksnosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava kompleksnosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava gdje masa, energija i informacija čine „bit“ suvremenoga načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje. Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnoga poretka u kojem sama informacija preuzima svojstva „mase“ i „energije“ transformacije društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam je savršeni model totalne entropije u stanju njegova maksimalnoga informacijsko-komunikacijskoga kaotičnoga poretka. (Vidi o tome: Keneth Bailey, Social Entropy Theory, State University of New York, Press, Albany, New York, 1990.) ‒ ….očito je da su kaos i entropija ključni pojmovi za razumijevanje naše suvremenosti. Umjesto nužnosti i prestabilirane harmonije kozmosa i svijeta, na čemu je još počivala klasična i moderna metafizika, sve se ‘urušava’, postaje ‘zakrivljeno’, isparava u ‘crnim rupama’ i od svega preostaju astrofizikalno gledano samo horizonti događaja. ‒ ….kako je onda moguće da na ovim načelima posvemašnje fraktalizacije suvremeni svijet vladavine neurokognitivnoga kapitalizma u superinteligenciji umjetno stvorenog homo kybernetesa vidi svoju svijetlu budućnost bez bitnog ljudskoga udjela u formi kapitala kao takvoga? Filozof sklon povratku Parmenidu, talijanski veliki misllilac Emanuele Severino, kazao je u jednoj svojoj knjizi, ono isto što i ja govorim u petoknjižju Tehnosfera, iako ne smatram ‘veliki povratak iskonu’ pravom alternativom mišljenja za nadolazeće vrijeme. Severino, naime, tvrdi da je kapitalizam u odnosu na procvat superinteligentnih tehnologija zastarjeli sustav društvenih odnosa. Naravno, iako se savršeno prilagođava svakoj novoj situaciji, pa tako i vladavini načela kontingencije, kaosa i entropije, ono što ga čini zastarjelim u ideji nalazi se u biti teorije kaosa. Nije riječ ni o čemu drugome negoli o mogućnosti urušavanja ili nastanka ne-reda s kojim otpočinje ono što nadilazi temeljnu pokretačku moć kapitalizma uopće. Riječ je o dinamičkoj proceduri želje kao stroja mišljenja izvan bilo kakve tjelesne potrebee. Kognitivni kapitalizam je još uvijek kao i sadašnji oblik umjetne inteligencije ono što nije apsolutni auto-poiesis. Nedostaje, dakle, volja za moć kao tehnopoietička želja za vladanjem nad Drugime izvan logike primarnih i sekundarnih, tercijarnih i kvartarnih potreba. Kad sustav više ne treba ništa iz svoje okoline, onda je samo-dostatan poput aristotelovskoga boga, uz razliku što to više nije nepokretni pokretač, već postajanje ili dinamički proces beskonačne tehnogeneze mišljevina kao policentričnoga sustava informacija. Filozofijski govoreći, na djelu je sinteza theoria, praxis i poiesis iz logike onog što ih sada uopće omogućuje, a to može biti samo téchne. ‒ …. zašto je ipak drevna metafizika unatoč njezine realizacije u tehnosferi i dalje prisutna kao kantovski govoreći regulativni mehanizam mišljenja u okolnostima gdje je sve kaotično i entropijski postavljeno u nelinearnost svijeta? Zato što zahtijevamo samo malo reda da nas zaštiti od kaosa. Što to drugo znači negoli čežnju za ljudskim-suviše-ljudskim i životinjskim-suviše-životinjskim, te biljnim-suviše-biljnim, ili jednostavno čežnju za nekim oblikom ukorijenjenosti i zavičajnosti za što je nužna Zemlja-zemlja, a ne nebo kao interplanetarni prostor lutanja. Mi smo, doduše, bića lutalačke sudbine, nomadi i ekscentrici, a to je sudbina filozofije i umjetnosti od iskona. No, upravo zato što nismo anđeli ni avatari, potreban nam je odmak i razmak od siline i proloma ‘beskonačne brzine’ s kojom sve odlazi u zvjezdani bezdan bez kraja. Ono što nam je potrebno gubimo iz dana u dan, naočigled skeptičke vjere da još ima mogućnosti izgleda prebolijevanja metafizike kao teške bolesti, da je protuotrov ovom tehnologiziranju mišljenja u mitopoetskoj vrtoglavici jezika kao u Pessoinoj poeziji, tom posljednjem dokazu ljudske oniričke beskonačnosti koja nije pokorena sredstvima tehno-narkoze osjetila. ‒ ….kaos je naša sudbina i to je naprosto tako, jer drukčije biti ne može. ‒ … Deleuze i Guattari u Što je filozofija? izriču i ovo: ʺFilozofija, znanost i umjetnost žele da razderemo nebo i uronimo u kaos. Samo ga po tu cijenu možemo svladati.ʺ (str. 156.) ‒ … U filmu braće Taviani, Kaos iz 1984. godinenajupečatljivija scena je iz priče o mladoj seljanki koja saznaje da joj suprug svakog punog mjeseca poludi i onda ga veže za obližnje stablo, po savjetu svojeg rođaka i s njime liježe u postelju. Suprug reve na mjesec, mlada putena žena glasno uzdiše uz svojeg zadihalog ljubavnika, a život je ionako ono što nadilazi snagu ludila i moć kaosa, ono što uvijek nekako prođe kroz devinu ušicu igle. Da.

June 11, 2024
Rijeka čudesnih riječi

Rijeka čudesnih riječi

1. Otklon od povijesti Tko je uistinu ─ Henri Bosco? Ima li njegova književna poetika mogućnost da u nadolazeće doba uopće opstane važnim putokazom u ono što je Antonin Artaud u jednom pismu Mariei Dubuc 8. kolovoza 1937. godine iz psihijatrijske klinike Rhodez imenovao kao stvar „koja stiže iz krajnje daleke prošlosti“, ali „njezina je budućnost blizu“? U isto vrijeme kad je svijet slavio moć tehničkoga napretka i njegova veličajna dostignuća osobito nakon završetka 2. svjetskoga rata, nadajući se da će tako obuzdati kaotičnu snagu agresije u onome što je još preostalo od ljudske prirode, svaki je pokušaj nepristajanja uz vodeći smjer mišljenja i djelovanja morao biti shvaćen kao antimoderni pad u glib povijesti. Nije bilo ni najmanje neobično da se čak i riječ „humanizam“ nakon mračnih godina razaranja ljudskosti privijala uz nova shvaćanja smisla egzistencije. Sve što se još moglo reći o filozofiji i književnosti u prisnome dijalogu logosa i mythosa bilo je u znalu dvojstva: povratka u ono zagonetno područje iskonskoga i prapočetnoga (arché) i usmjerenosti spram nadolazeće budućnosti u očekivanju spasonosnoga obrata svijeta. Između uronjenosti u iskon i iščekivanja od budućnosti da postane objava posljednje tajne smisla egzistencije još je uvijek tinjala nada u mogućnost da jezik svoju životnost mora očuvati u suglasju s mišljenjem kao kazivanjem. Čak se i u tekstovima kibernetičara Norberta Wienera poetsko znamenovanje svijeta ne otklanja kao nešto nepripadno tehničkoj pustolovini svijeta osuđenog na borbu s entropijom, već se jeziku u odnosu spram slike ostavlja ipak utočište u pustinji koja raste neizmjerno. No, moć riječi kao da se nasukala poput mrtve ulješure na samotnome sprudu nekog odavno napuštenoga otoka. Dok se, naime, upravo zaslugom francuskoga egzistencijalizma s glavnom figurom Jean-Paul Sartrea od književnosti očekivalo da postane obranom etičko-političkoga angažmana i analizom tzv. „ljudske situacije“ u modernim vremenima, sve što je činio Henri Bosco, pisac nadahnut francuskom romantikom, Gérardom de Nervalom i Villiers de l’Ile Adamom, moralo je mirisati na duh sablasne prošlosti, prepune mistike i misterija, a ne onoga što se još od Balzaca nudilo u obilju tzv. realizma s idejom građanskoga društva koje ponajbolje zrcale prostori velegrada, industrije i zavodljivih pariških arkada. U jednom razgovoru sam pisac sklon ezoteričnome i mističnome neuvijeno kaže kako je „istina da baš i ne volim odveć svoje doba. Ono će loše završiti, što se već i takvim pokazalo.“ (Navedeno prema: John Prince, „New Light on the Origins and Symbolism of Malicroix by Henri Bosco“, The French Review, Vo. 47, br. 4, str. 773-782 (773). Vidjet ćemo pomnim čitanjem njegova znamenita romana Malicroix odakle podrijetlo ovog životno-mudrosnoga stava protiv „napretka“ i „modernosti“. Mnogi životopisi Boscoa ukazuju, pak, da je kao profesor klasične književnosti, rođen u talijanskoj četvrti Avignona 16. studenoga 1888. godine, a umro 4. svibnja 1976. godine, za razdoblja provedenog na Bliskome Istoku, u Maroku (1931.-1955. godine), iskazivao ono što je bilo značajkom i francuskoga simbolizma. Riječ je, naravno, o stapanju kršćanske vjere s bogatstvom duhovnoga nasljeđa arapskoga svijeta, kojeg ponajbolje prikazuje sufijska mistika. (Vidi o tome: Eva de Vitray.Meyerovitch, Antologija sufijskih tekstova, Naprijed, Zagreb, 1988. S francuskoga prevela Mirjana Dobrović.) Nije slučajno što će u to doba René Guenon napisati svoje iznimno utjecajne studije o ezoteriji, te potaknuti na proučavanje značenja simboličke predaje duhovnih iskustava s onu stranu zapadnjačke racionalnosti. (René Guénon, Kriza modernog svijeta, Fabula nova, Zagreb, 2005. S francuskoga prevela Gordana V. Popović.) Tragovi usmjerenosti spram ideje kozmičko-arhajske moći prirode kao onog što je ujedno sveobuhvatno i formalno-materijalno vezano uz odnos neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika, te življenja u samoći i dobrovoljnome odmaku od društva i zajednice, nisu nipošto nezamjetljivi u iskustvu francuske poezije i proze 20. stoljeća. Čini se ipak začudnim zašto se u Blanchotovu temeljnome djelu Književni prostor ne pojavljuju razvijene postavke o razlici i srodnosti između njemačke i francuske romantike. Figure Nietzchea i Novalisa, te Hölderlina i Rilkea očito su prekretnim misliocima-pjesnicima u razdoblju kraja metafizike. Francuska romantika u odnosu na njemačku sklanja se u prostore poetske imaginacije i iluminacije poput Nervala i Lautréamonta. Filozofija koja traga za bezrazložnošću bitka i slobode, kazivanja i slike, podaruje književnosti moć refleksije o zadaći prebolijevanja napuštenoga svijeta. Međutim, dok je njemačka romantika svagda onaj prolom jezika drukčijeg mišljenja s kojim otpočinje velika sinteza logosa i mythosa od 1800. godine do početka 20. stoljeća, u francuskoj iznimci riječ je o onome što pripada ezoterijskome prostoru maštarija i sanjarija. Umjesto „velike sinteze“ filozofije i poezije, na djelu je suočenje s mjestom razlike kao bezdana koji dijeli um i tijelo, prirodu i kulturu, realno i nadrealno. Dostatno je za ovu svrhu kazati da se duh usudnoga kartezijanstva od novoga vijeka do Bergsona i dalje održao kroz stalnu napetost između dva svijeta ─ refleksije o prirodi i rastemeljenju prirode u vitalističkoj metafizici poetiziranoga života. Stoga put spajanja ezoterije i mistike s kritikom modernosti u djelu Henrija Boscoa zacijelo ima mnogo složenije tekstualno tkanje od pukog nezadovoljstva s vremenom koje je dokinulo tajnu, a transcendenciju zamijenilo prazninom između bitka i događaja. Umjesto raščaranja svijeta, Bosco intenzivno i dosljedno u svim romanima i pripovijestima smjera njegovu ponovnome začaravanju. (Olivier Labussière, „Flux, ambiances et ré-enchantement du monde: Etude à partir de Malicroix d’Henri Bosco“, Varia, 9. veljače 2013, http://ambiances.revues.org/141; DOI: 10.4000/ambiances.141) Doista, u čemu je razlika u pristupu književnosti između prononsiranoga zastupnika „angažiranosti“ kao što je to Sartre i Boscoa koji zagovara mitopoetsko iskustvo povratka iskonu i začaravanja svijeta sanjarenjem i tišinom? Iako formalno Bosco nije bio filozof kao što je to bio Sartre na tragu Hegela, Husserla i Heideggera, u romanima kao što su Malicroix, Le Mas Théotime, L’Enfant et la Rivière utkano je fenomenologijsko iskustvo prostora kao doživljenoga mjesta susreta s tajnom stvaranja i življenja. Ovo je bjelodano u prepisci i dijalogu Boscoa s velikim francuskim filozofom i matematičarem 20. stoljeća Gastonom Bachelardom. (Vidi o tome: Bernard Plessy, „Bosco lu par Bachelard“, http://henribosco.free.fr/textes/bachelard.html) O tome će još biti riječi u ovome razmatranju. Nema dvojbe, naime, da su za oba pisca riječi s onu stranu puke komunikacijske razine sporazumijevanja. Jezik nije mrtav organ/organon u službi mišljenja. Kada bi bilo tako, tada bi književnost bila funkcija nekog zamrznutoga pogona ideja bez odnosa s dramatskom strukturom sâmoga života koji je beskrajno složeniji u njegovoj punoći i sjaju. No, dok se za Sartrea riječi pojavljuju uvijek kao egzistencijalni prostor slobode imaginacije i stoga su projekt onoga nadolazećega, Bosco kao i francuski pjesnici nadrealizma, prije svih Réne Char i Saint-John Perse, riječima podaruje demijurške osobine živih stvari. Riječi dolaze iz dubine zemlje. U sebi nose alkemijske vrijednosti. Naposljetku, spajaju se s drugim riječima tvoreći ono što svijetu tek otvara smisao u događaju sveze/odnosa između moći prirode i uzvišene zadaće umjetnosti. Vatra, voda, zrak, zemlja ─ počela u znaku predsokratovske ontologije otuda su četvorstvo u stalnom kruženju. Biti znači misliti lebdeći poetski nad koprenom stvari. 2. Poetizirana stanja svijeta U Boscoovome velikome opusu, u koji formalno pripadaju i romani za djecu, zacijelo je paradigmatsko djelo već spomenuti roman Malicroix objavljen 1948. godine. U njemu se sabire cjelokupna mitopoetika pisca. Usto, to je roman koji priziva u pamćenje sva poetizirana stanja svijeta koja upravo Bachelard u svojoj knjizi Plamen voštanice (La flamme d’une chandelle) iz 1961. godine na mnogim mjestima nastoji prisvojiti filozofijski u fenomenologijskome razmatranju prostora i ljudskoga doživljaja. Gaston Bachelard, La flamme d’une chandelle, P.U.F., Pariz, 2015. 6. izd. Hrvatski prijevod: Plamen voštanice, Studentski centar, Zagreb, 1969. S francuskoga preveo Vjeran Zuppa.) Navedimo odmah na početku jedan ulomak iz ovoga romana da bismo mogli dobiti prvi dojam o čemu se tu uistinu „radi“. „Rijeka se upravo upuštala u noć, ali je noć tekla po snijegu. (…) Tako su se nebo, vode, obale, otok, stapali u neuhvatljivu supstancu. I ja sam se stapao s njom do te mjere da sam izgubio svaki pojam o mjestu što ga je gutala ta rastvorna bjelina i u oblicima koji su iščezavali pod tim stalnim, vrtoglavo gibljivim lavinama. (…) U njemu je lebdjelo univerzalno biće, pa i sama praznina, nestvarno ništavilo iznađeno za laki svijet snijega, nimalo teži od jedne misli, posljednje od mojih snova. (…) Bio sam samo val, ljudski val koji je podrhtavao od naleta snijega, i pretvarao se u snijeg, i lepršao… Ne znam kako sam u tom stanju nadnaravne lakoće zakoraknuo; ali odjednom sam, pod zasnježenom liticom, ugledao divlju vodu. Jedva na dva koraka od mene, brzu, crnu, spremnu da me proguta.“ (Henri Bosco, Malicroix, Litteris, Zagreb, 2017., str. 189 i 190. S francuskoga prevela Željka Čorak) Stapanje, da, ono što Bosco čini u stalnom nizanju poetiziranih stanja ima značajke sinestezije riječi. Sve postaje jedino smisleno u tom kolopletu doživljaja stapanja zemlje i čovjeka tek kada jezik iz stanja opisa bitka (mimesis) prelazi u formu simboličke tvorbe zbilje. Ako je francuska romantika uz maštarije, sanjarenje i ezoteriju dovela na vidjelo još nešto odlučujuće za derealiziranje zbilje, onda je to svakako pojam fantazmatskoga ili fantastike. Ništa nije fantastičnije od zbilje, osim kada ta ista zbilja poprima značajke snova i fantazije. Bosco u ovome romanu ne zavodi čitatelja radnjom prema modelu realističkoga pripovijedanja. Naprotiv, ono što je ovdje jedino zbiljsko jest rijeka čudesnih riječi. Stapanje s prirodom iziskuje ono nezbiljsko kao nadzbiljsko. No, nije to nikakva izlika za nadrealnost zbivanja u tekstu. Umjesto toga nalazimo se suočeni s fantazmatskim okvirom nečega što ne proizlazi iz moći subjekta tzv. priče. Sam jezik kao poetizirani događaj začaravanja svijeta uvodi nas u prostor u kojem više ništa nema svoju tzv. djevičansku neoskvrnutost prirode, niti se, pak, može dohvatiti osjetilnošću onoga ljudskoga. Potrebno je nešto mnogo više od toga. Nužno je uzdignuće iznad stvari. I zato „lebdenje univerzalnog bića“ u fragmentu teksta kojeg smo naveli kada glavni junak romana Martial odlazi u potragu za tajnom neljudske egzistencije samoga svijeta svedenog na elementarne čestice života kao takvog. O kakvoj je ovdje potrazi riječ? Čini se da je odgovor jednostavan. To je duhovna potraga za smislom egzistencije modernoga čovjeka bačenoga u svijet arhajskih sila i snaga, u sâmu srž prirode koju ne može ništa preusmjeriti u tehničku ravnodušnost stroja s onu stranu dobra i zla. Pogrešno bi bilo tvrditi da Bosco u okružju modernosti svim silama želi novi „povratak prirodi“. Njegovi se romani zbivaju u prostoru koji ima metafizičko značenje za francusku i uopće europsku modernu povijest umjetnosti. To je provansalsko područje smiraja, krajolik velikih slikara poput Paula Cézannea, ali i područje istočne Normandije, u kojoj se moć rijeke Rone pokazuje posljednjom granicom što dijeli danje i noćne svjetove, ono uzvišeno smjerno i ono čudovišno u svojoj neukrotivosti. Roman govori o kontingentnoj moći baštine. Što god mislili o tradiciji danas, jedno je neporecivo. Ne postoji mogućnost da je se oslobodimo ukoliko vlastitu slobodu izbora ne ograničimo na ono što duhovno struji iz mračnih rijeka i njihovih izvora. Sve to Bosco ima u vidu u strukturi svojeg pripovijedanja, kadšto čak i kao izvanjski okvir događanja u svijetu koji se svagda razdvaja na ono psihogeografski spokojno i uzvišeno i na ono što iziskuje moć neobuzdanosti prirode. Taj čudovišni, gotovo mitski physis savršeno utjelovljuje glavni junak romana Martial de Megremut. S jedne strane u njemu počiva provansalska ljupkost, sentiment i racionalnost, a s druge odjednom shvaća u borbi za vlastitu baštinu, koju je naslijedio od praujaka Corneliusa de Malicroixa, da tjelesnu ekstatičnost i žudnju za moći mora usmjeriti u borbi za vlastito dostojanstvo egzistencije. Dolazeći na otok u prostranstvima oko rijeke Rone, koja ima simboličku moć protjecanja i postojanosti bitka i vremena, onu metafizički ustrojenu dimenziju nepromjenljivosti i vječnosti, Martial otpočinje duhovni preobražaj u trošnoj kolibici, u krajoliku istodobno surovom i s neprispodobivo orisanom ljepotom, što je posredovano nastojanjem da stekne pravo na nasljedstvo u borbi s prepredenim javnim bilježnikom Dromiolsom. Uglavnom, sve što se oniričko-kinematički niže u fragmentima ovog romana, sav taj fantastično-realistični skelet pripovijedanja samo je izvanjski okvir za nešto bitno autonomno kad je riječ o smislu romana izvan glavne struje u 20. stoljeću. Sveta samoća pisca-umjetnika ovdje je dovedena do usijanja. Nije Bosco svoj obrnuti smjer u kritici suvremenosti kad je riječ o književnosti i svekolikoj modernoj kulturi izgradio na odbacivanju onog što je ipak, nakon svega, credo modernoga romana. Da se, naime, uvijek radi o samorefleksiji pisca kao misaonoga uzročnika svih zbivanja. Ovdje nije posrijedi ni avangardni buntovnik, a niti dekadentni esteta kao Jean des Essientes iz romana Naopako Jorisa-Karla Huysmansa. (Joris-Karl Huysmans, Naopako, Litteris, Zagreb, 2005. S francuskoga prevela Ana Buljan). Martial je umjetnik zemlje, onaj koji od cvijeća u svim zamislivim formama i simboličkim značenjima u svojem prvotnome, majčinskome obličju uspostavlja novi poredak ljepote. Ali, u svojoj drugoj „prirodi“, onoj koju sam iskušava u duhovnoj borbi na život i smrt za pravo na baštinu, Martial postaje netko posve drugi i drukčiji. To je preobrazba iz mirne kontemplacije i razbora u tjelesnu moć stvaralačkoga kaosa. „Zdrav razum mi je tvrdio da sve, u meni i izvan mene, jest ili postaje nerazumno, a ja sam svom zdravom razumu toliko vjerovao dok mi on odjednom nije postao nerazuman. Glas mu je izgubio onu srdačnu i prozaičnu boju koju u njemu poprima istina. Zveckao je poput srebrnog zvončića i tako mi je milovao jedino uši. Sam zdrav razum bio je opčinjen. Postojala je, dakle, tek slabašna suprotnost između smislenog i apsurdnog; ona nije umanjivala moju bistrinu, dapače. Nikada mi misao nije bila življa; ali ta neljudska jasnoća nalik priviđenju brisala je skromne znakove što inače određuju put zdravome duhu. (…) Još neznana želja – ili možda već i nejasna volja – boravila je u meni, vrlo daleko, ispod tih snova. Želja koja se nije mogla razlikovati od mene sama, prepoznata s onu stranu misli, od mesa, u intimnosti moga bića; a ipak nova snaga, prisutnost strana mom uobičajenom postojanju, upad nekoga drugoga u moje biće, drugoga koji nije ja, ali proizlazi od mene, i na kome se na trenutke činilo da počiva rasplinuto zdanje mog tajnog života. Sumnjičio sam tog drugoga da moju misao opskrbljuje bistrom mahnitošću i da mom zdravom razumu, prijemljivom za ono što želim, približava apsurdni svijet u kojem sam počeo živjeti i koji ne želi više ispustiti svoj plijen…“ (Henri Bosco, Malicroix, str. 142.) Bosco ovdje ništa ne opisuje i ne prikazuje tzv. unutarnjost duše u mahnitoj preobrazbi. Naprotiv, njegov se stvaralački događaj u biti jezika razotkriva kao podzemno kraljevstvo subjekta. Sukladno Lacanovoj temeljnoj postavci mogli bi ga nazvati decentriranim subjektom. Ništa više nema svoju postojanost i moć. Zdrav razum nalikuje apsurdu, a kaos poprima značajke nekog začudnoga reda kojim rukovodi želja u formi mahnitosti za osvajanjem Drugoga. Nemojmo zaboraviti da Martial proživljava najtežu kušnju egzistencijalno-moralne naravi. On, naime, mora zaslužiti pravo na baštinu, prema oporuci svojeg praujaka. Kada se to ima u vidu, onda je samorazumljivo zašto asketski život proživljen u samoći riječnoga otoka postaje više od ispita vlastite savjesti i izdržljivosti tijela. Bosco je konstruirao gotovo ideal-tipsku situaciju iz kronika životnih drama koje se svakodnevno vode u kapitalizmu želja i spektakla za očuvanjem i uvećanjem privatnoga vlasništva. No, iza toga stoji nešto mnogo više od ekonomsko-pravnih uvjeta mogućnosti prava na samoću i duhovni eskapizam u moderno doba. Sve je to oslikano i predočeno u slikarsko-filmskim prizorima duhovne borbe Martiala s granicama vlastita tijela. One su ujedno granice vlastita jezika, da prizovemo u pomoć onu Wittgensteinovu slavnu postavku o odnosu jezika i svijeta. Jer jezična moć konstrukcije događaja proizlazi iz alkemijske vještine pisca da spravlja spojeve nespojivoga, da zdrav razum pretvara u mahnitost, a apsurd dovodi do kristalne jasnoće stvari iz obrnute perspektive. Samoća je, dakle, ovog otočnoga svijeta divlje prirode u njezinoj mitsko-mističnoj čistoći gotovo idealni prostor za ispitivanje granica ne samo književne slobode. Kada jezik govori, tijelo je onijemjelo. Ono postaje slikom duhovne moći kazivanja u sporu između dana i noći. Samo je noć, ona praiskonska, u kolibi u kojoj prebiva Martial zajedno sa slugom Balandranom i psom Bréquilletom, podatna za igru svjetlosti i tmine. To je prostor koji Bosco predaje književno onome što će već spomenuti filozof Bachelard u svojim fenomenologijskim ispitivanjima nazvati proživljenim i doživljenim prostorom svjetlosti Drugoga kao druge svjetlosti koja dolazi iz otvorenosti sâmoga prostora. U suglasju s Bachelardovim meditacijama, nazvat ćemo ovu Boscoovu poetiku sanjarenja i fantazmatske igre s prividima i opsjenama mitopoetikom physisa. Ništa se ne odvija u nekom unaprijed poznatom scenariju. Iako, valja znati da Bosco uvodi u romanesknu strukturu razumijevanje duhovnosti polazeći od ezoterijskih i oniričkih nauka čije podrijetlo duboko seže u povijesnu prošlost. Grci su od Parmenida pojam bitka izjednačavali s pojmom iskonskoga počela i začetka svijeta u kozmičkome smislu. Tako se ono što nazivahu pojmom physisa ne može reducirati na srednjovjekovni i novovjekovni pojam prirode kao natura naturans i natura naturata. Heidegger u svojem tumačenju ove uputne riječi-pojma s kojim se zapadnjačko mišljenje prometnulo iz mita i filozofije u znanstveno-tehnički postav (Gestell) prodire u sve zamućene izvore da bi otvorio pogled u jezgru bitka. Physis u sebi sažima značenja onoga izvanjskoga kao protežnosti tvari i njezine forme u samooblikujućem razvitku, ali i ono unutarnje kad je, primjerice, posrijedi ontologijsko određenje tzv. „ljudske prirode“. Izlaganje svijeta ujedno je metafizičko i fizikalno ukoliko se raščlanjuje na ono „elementarno“ kao što su to vatra, voda, zemlja, svjetlo. No, pritom treba otkloniti svaki način izlaganja svijeta kao „naturalizma“, kako upozorava Heidegger, iz jednostavnog razloga što se time priroda svodi na novovjekovne slike nastale iz prirodnih znanosti (fizike i kemije), a ono „prirodno“ s podrijetlom iz grčkoga physisa postaje stvar konstrukcije umjesto iskonskoga samorađanja i samorazvitka bitka. (Martin Heidegger, „Vom Wesen und Begriff der Physis. Aristoteles, Physik B, 1 (1939)“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978., str. 237-299.) Ipak, physis u svojoj stvaralačko-kaotičnoj „prirodi“ ne bi mogao dospjeti do ljudskoga iskustva bez filozofije i umjetnosti. Stoga je svako mišljenje „o“ prirodi i „na“ prirodu u svojoj biti nužno mitopoetsko, a ne znanstveno. Kako to objasniti? Možda je ponajbolje pustiti da nam o tome zbori Bosco. U romanu Malicroix ovako on kazuje o suočenju čovjeka i rijeke, te kristalno čiste riječi koja označava moć prirode u njezinoj veličajnoj, strahotnoj i uzvišenoj silini. Tražio sam rijeku. Ujutro sam je promašio, a još sam je jače želio vidjeti prije noći. Hučala je. Čuo joj se glas oko otoka. Hodao sam neko vrijeme pod pokrovom brijestova zalivenih vodom, ubrzana koraka, jer je nebo i dalje prijetilo. Odjednom se šuma razmaknula; no brežuljak okrunjen patuljastim brezama još mi je zakrivio vidik. Grozničavo sam se uspeo na nj i otkrio rijeku. Cijelu rijeku. U golemu sučelju dolazila je na otok u jednoj jedinstvenoj masi, brza i tamna. Dolazila je iz niska zrenika, ocrtavajući silovitu krivulju. Brzina struje okretala je odjednom cijelo raspomamljeno tekuće prostranstvo, a sav gornji tok rijeke, prenapunjen vodom, silazio je na munjevitu obalu da je opustoši…(…) To je jurila zvijer vodâ, genij čudovišta, nadut vjetrom i jesenjim kišama. Crna su joj leđa i surovi bokovi u prolazu čupali gromade gliba i potresali otok. Rijeka je gospodarila obalama. (…) Stojeći na vrhu otoka, na toj provi gdje se račvaju divlje vode, imao sam pred sobom samo njihov beskraj, i cijela zemlja bila je samo voda u pokretu, i bio sam sâm, nepomičan u središtu te tekuće navale…(…) I sama moja groza postala je neljudska, i već je struja prolazila mnome. Bio sam voda; voda je tekla u meni, i nisam više osjećao muljevito tlo otoka, koje je iščezlo zajedno sa mnom u gibanju tekuće mase.“ (Henri Bosco, Malicroix, str. 43, 44 i 45.) Prvotno je odnos čovjeka s prirodom posredovan upravo ovom mitopoetskom bujicom riječi, čak i kada se ništa ne izgovara, kada se šutnja i neiskazivost stapaju s gibanjem mase. Da, to je masa, ali ne tek bezobličnost tvari u stalnoj preobrazbi, već masa u gibanju i stvaralačkoj mijeni koju donosi ljudsko suočenje u jeziku s onim neljudskim kao takvim. Bosco je u prethodnome opisu, bolje reći prirodopisu rijeke Rone, uspostavio živi odnos između rijeke i riječi. Kao što divljina i moć rijeke oblikuje zemlju i njezine prijevoje i rukavce, iz čega tek nastaje šumoviti krajolik, tako i alkemijska vještina pisca da od riječi stvori događaj pisanja kao događaj užitka u čitanju bez napasti pripovijedanja koje prati tzv. radnju između likova stvara nove sklopove estetske teksture. Bosco je pisac ove mitopoetske simfonije prirode, gotovo furioznog neobaroknoga stila, što od teksta stvara ideju ljepote nepodložnu profaniranju tzv. modernim fragmentiranjem književnosti. Jer ovdje nije posrijedi puka igra estetizacije zbilje. Umjesto toga na djelu je pokušaj da se moć prirode nad ljudskim tvorevinama dovede do onoga što se od Longina i neoplatonizma preko Kanta i Nietzschea do Adorna i Lyotarda imenuje osjećajem uzvišenoga (Erhabene). Nije, dakle, uzvišen premdet spoznaje kao ono čudovišno lijepo u svojoj neprikazivosti, već je uzvišenost doživljaj umjetničkoga doživljaja prirode kao sveobuhvatnosti života u njegovoj kaotično-stvaralačkoj punini. Rijeka ne teče. Ona struji i u svojoj silovitosti predstavlja posljednju granicu između prirode i umjetnosti, svijeta i ljudskoga prostora bez kojeg ništa nema smisao. Singularnost ljudske egzistencije nikad nije svedena na puko preživljavanje u prirodi. Tako je Martialova duhovna potraga za vlastitim identitetom pitanje slobode kao tjeskobnoga i istodobno ekstatičkoga izbora. No, taj je izbor ono isto što i njegova odluka da se prepusti sudbini u osamljenosti riječnoga otoka, gdje je svakodnevica mukotrpni rad u šumi, polju, u čuvanju stada ovaca, te u noćnim sanjarijama kada svjetlost voštanice izmamljuje čovjeka u prostor čistoće i grubosti fantazmatske igre opažaja i slika. O tome što znači odlazak na pusti otok, a osobito u izolaciju pustinjskoga otoka, govori nam vjerodostojno Gilles Deleuze. U odvojenosti od svijeta čovjek pronalazi ne tek svoju „bit“, već ponajprije način svojeg bitka kao postajanja razlike i drugosti u odnosu na postojeću mrežu odnosa. (Gilles Deleuze, „Causes et raisons des îles desertes“, u: David Lapoujade (ur.), L’île déserte et autres textes. Textes et entretiens 1953-1974. Minuit, Pariz, 2002., str. 12-19.) Pusti su otoci otuda sklop nepromjenljivosti prirode i stalne težnje čovjeka za promjenom stanja. Biti izložen samoći u takvim predjelima označava mogućnost uvida u to da napredak nikad ne može biti jedina i neotklonjiva nužnost za povijesnu sudbinu čovjeka. U slučaju Martiala u romanu Malicroix ta napetost dvaju svjetova u svim aspektima života podaruje još veći intenzitet borbe za pravo na baštinu. Kroz nju struji vjekovno odricanje i napristajanje na rasprirodnjenje svijeta. Ova čudesna pohvala vodi i vatri, protijeku vremena u vrtlogu i vrtnji jednog te istoga izlaže čovjeka na mjesto koje više nije prijestolje novovjekovnoga subjekta, ali nema ni značajke ogoljenosti objekta. Mjesto je čovjeka određeno povijesnim odnosom između baštine i njezina svagda novoga zaposjedanja. Što se mora zaposjesti nije nasilje nad zemljom, nego jedini način otvorenosti svijeta kao prostora stvaralačke moći koja nije tek puka osobina čovjeka. Uostalom, umjetnost proizlazi iz odnosa između stvaranja svijeta kao događaja bez djela i ponovnoga stvaranja djela kao događaja. Riječi su za književnost posvećene stvari s kojima pisac oblikuje fantazmatske svjetove teksta poput alkemičara. Iskovati pravu riječ i oblikovati je u metaforu, u čitav snop metafora i simbola, u ono što Henri Michaux naziva riječima-stvarima, to više nije umijeće proizvođenja (poiesis i téchne). To je nešto s onu stranu pukog suzvučja prirode i jezika, čista mitopoetska vrtoglavica smisla! 3. Jezik od vatre Novi život u tišini, bez govora, čista gestualnost i opažajnost svijeta! Bosco zna da je uronjenost u predkognitivno iskustvo života moguće samo ako nepristajanje na zamašnjak napretka pronađe primjerena nova sredstva sporazumijevanja. Martialova je samoća ipak uvjetno samoća u iskonskom smislu posvemašnje ekscentričnosti ljudskoga mjesta u svijetu. Njegov je riječni otok svagda u iščekivanju dolaska nekoga: od zlokobnog javnoga bilježnika, do sluge Balandrana, do pronalaska tajnovite žene s kojom će bljesnuti metafizički plamen ljubavi. Susret s Anne-Madelaine otuda postaje mnogo više od tjelesne strasti. Njezina je „uloga“ u tome da Martialu pokaže put smjernosti i predanosti Drugome, da shvati kako iskustvo predaje i baštine mora biti odricanje od svojeglava priznanja subjekta da vlada ljudskim i neljudskim prostorom želje. Međutim, ono što u svemu tome Bosco razvija do vrhunca, pa čak i u vođenju radnje po predlošcima romantične mistične pripovijesti, jest virtuozna skladba jezika. To je jezik od vatre, onaj koji heraklitovski gori i svijetli u tmini. Svemu što jest taj i takav jezik podaruje smisao u estetskome i etičkome vidokrugu. Rekli smo već da je Bachelardov dijalog s Boscoom glede odnosa plamena voštanice i prostora otvorio novo poglavlje u odnosu fenomenologijske filozofije i književnosti. U samome tekstu Bachelardova eseja Plamen voštanice uistinu je mnogo navoda i preuzimanja iz Boscoova romana Malicroix. Tako, primjerice, na str. 16 -17. nailazimo na Bachelardovu obuzetost pojmom voštanice kao „psihološkoga odnosa“ s kućom kao baštinom prisvojenoga i udomaćenoga prostora. Na str. 91-96. Bachelard navodeći opsežno dijelove iz Malicroixa u kojima je riječ o vatri, plamenu, svjetlosti i kolibi ispunjenoj aurom prisnosti i tajne govori o „fenomenologiji bitka predmeta“ koji se odlikuju stvarovanjem i onime što Heidegger u doba spisa Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine imenuje priručnošću (Zuhandenheit). Stvari su u-prostoru ljudske egzistencije i stoga su doživljene i proživljene tek kada postanu dijelom zajedničke baštine. (Gaston Bachelard, La flamme d’une chandelle, str. 16-17. i 91-96.) Kao što se preobražaj Martiala pokazuje u cjelini njegove duhovne i tjelesne ustrajnosti i dosljednosti, tako se jezik vatre u svojoj ljepoti prenosi iz estetskoga u etičko područje važenja. Nikad se ne može reći da je jezik neutralan poput ravnodušnoga sredstva za neke druge svrhe. U njemu se odigrava povijest uspona i pada ljudske egzistencije, pa je posve razumljivo da svakome zemljopisnome području pripada navlastit jezik podrijetla sa svojim glazbenim ritmovima i bojama. Bosco je u tome izgradio čitav labirint od struna fino podešenih u francuskome jeziku da iz svakoga lika i njegove psihologije progovaraju arhetipske forme prajezika. Čitajući ovaj roman na hrvatskome jeziku, valja odati dostojno priznanje prevoditeljici, esejistici, povjesničarki umjetnosti, spisateljci posebne stilistike i vrsnoće, Željki Čorak. Ako je prevođenje stvaralački čin ne prijenosa izvornika u drugi jezik, već pronalaska suglasja različitih struna od kulture da bi glazba sfera bila usklađena do one bitne točke razlike koja omogućuje jeziku na koji se prevodi da ne slijedi slijepo izvornik, već da ga ukrašava i nastoji mu se smjerno približiti u razmaku od njega, onda je u ovome slučaju ishod maestralan. Toliko bogatstvo riječi koje je prevoditeljica pronašla u baštini hrvatskoga jezika da bi Boscoovome Malicroixu omogućila da poetizira jednako zavodljivo i strasno, mudro i razborito, elokventno i nadahnjujuće i na ovome malome jeziku stiješnjenome u svojoj sjajnoj zatvorenosti-otvorenosti za novo ─ zar to nije dostatan zalog za probuđenu vjeru u moć jezika na ishodu modernosti i njezinih zlokobnih slikotvorevina? Jezik vatre jest jezik od pepela i snova. Ima jedna slika, konceptualni rad velikog njemačkoga slikara Anselma Kiefera iz ciklusa Stelle cadenti gdje od spaljenih svitaka papira u knjizi preostaje ipak kao i od spaljene zemlje nešto uzvišeno, unatoč svijesti o prolaznosti tvari i ljudskome životu uopće. Na toj slici-objektu ono što preostaje nisu papiri nagorjele knjige. Preostaje duhovna moć jezika koji začarava svijet i kad je sve pusto i prazno, i kad je svijet napušten i utonuo u melankoliju bez kraja. „Pokajanje, mračnog žala, polagano je iščezavalo, a između nas i obale rijeka se zlokobno valjala jednim jedinim olovnim lijevom. Šutke smo se vratili u La Redousse, gdje nas je blaga i ohrabrujuća toplina vatre često osvjetljavala do jutra. Jer vatra zbližuje duše, i mi smo uživali u tome.“ (Henri Bosco, Malicroix, str. 326.) Jezik od vatre na kraju postaje iskustvo zbližavanja sa zajedništvom u užitku da ovaj svijet prati od iskona rijeka čudesnih riječi od koje smo satkani i za koje treperimo od ushita i tjeskobe do posljednjega daha. Ništa više nije ni potrebno. Samo možda malo istinskoga utonuća u samoću bez koje zajedništvo pisanja i čitanja nije moguće. (Esej iz knjige NEISKAZIVOST: O MIŠLJENJU KAO PISANJU, LItteris, Zagreb, 2019.)

June 10, 2024
Što je to ꟷ paradigma?

Što je to ꟷ paradigma?

Najučestalija riječ-pojam u suvremenoj teoriji znanosti nesumnjivo je paradigma. Upotrijebio ju je američki teoretičar Thomas Kuhn u svojoj znamenitoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija. No, do dan-danas pojam je unatoč posvemašnjoj diskurzivnoj zasićenosti ostao nejasan ili bolje mnogoznačan i stoga uglavnom nedostatno precizan. Kuhn u drugome izdanju ove knjige 1970. godine u Post-scriptu iz 1969. godine umjesto izraza paradigma počeo je koristiti pojam disciplinarne matrice, koja je trebala uputiti na mogućnost složenijih odnosa između znanstvenih postignuća, nastanka novih teorija, otkrića i izuma. (Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Naklada Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999, str. 191-195. S engleskoga prevela Mirna Zelić.) Paradigma izvorno grčki označava obrazac osjetilnoga predmeta, ali i primjer. Na latinskome ta riječ upućuje na uzor, a Kuhn koristi izraz za ono što znanstvena zajednica smatra skupom temeljnih pretpostavki znanstvenoga istraživanja. U tom smislu možemo govoriti o dva pristupa ovome pojmu. To su platonistički kojim se stvara mogućnost oblikovanja pojmovne konfiguracije u filozofiji i znanostima na temelju vladavine ideje koja se prikazuje s pomoću govora i slike. Drugi je pristup moderni, a poizlazi iz empirističke tradicije i Wittgensteinove filozofije jezika u obje tzv. faze njegova mišljenja posredovanih ključnim djelima-knjigama kao što su to Tractatus logico-philosophicus i Filozofijska istraživanja. Jasno je da je posrijedi induktivna metoda koja tzv. pojmove općeg ili univerzalnoga smatra fikcijama, pa je za razumijevanje umjetnosti i kulture važnije znati što je ono estetičko od estetike, jer se jezik ne pojavljuje kao primjer ili slučaj transcendentalnoga mišljenja i logike, nego kao pokazivajući čin osmišljavanja forme života. Thomas Kuhn smatra da su znanstvene paradigme pokretači tzv. znanstvenih revolucija, poput primjerice Einsteinove teorije relativnosti. Uglavnom, problem je u tome što se čini da je u doba vladavine tehnosfere jedina još smislena ‘revolucija’ ona koja pripada sučeljavanju različitih znanstvenih paradigmi, poput kvantne teorije i teorije struna u fizici, ili neurokognitivizma i digitalnoga konstruktivizma u društveno-humanističkim znanostima. Zašto su revolucije ‘zastarjeli’ i neoperabilni koncepti duštvenih promjena u 21. stoljeću? Zato što je od 1990ih godina i nastankom onog što Carl Schmitt naziva Groβraum ili planetarno-globalnom vladavinom postimperijalne suverenosti uspostavljen novi konfliktni odnos između demokratskih i autokratskih političkih poredaka u svijetu. Time su etnički ratovi, imperijalne vojne agresije, globalni teror i totalna mobilizacija tehnosfere u potpunosti neutralizirali i suspendirali eru nasilnih političkih revolucija tijekom 20. stoljeća. Pojam je revolucije od astronomskoga do ideologijsko-političkog završio ‘danas’ kao zastarjela poštapalica lijevih i desnih doktrina o upravljanju društvom i državom. Utoliko je semantička ispražnjenost ovog pojma premještena u horizont znanstveno-tehnoloških zbivanja u kojima neprestano svjedočimo ne više ‘otkriću’, već kontingentnome ‘nastanku’ novoga. No, ta apsolutna novost ne nastaje u prirodi s njezinim zakonitostima. Ona je proizvedena u znanstvenim laboratorijima kao rezultat promjene znanstvene paradigme istraživanja, engleski research. Jezik je misterij epifanije događaja kojim se ono novo pojavljuje u svijetu. Istraživanje, dakle, analitičko-sintetički stvara ono čega nema u svijetu zato što konstruira nove svjetove. Nije li dokaz tome upravo nastalo doba AI kojim će se ostvariti tzv. snovi drevne metafizike i SF-filmova njemačkoga ekspresionizma 1920ih godina o konstrukciji kiborga-robota-androida kao rezultata znanstvene revolucije u primjeni kibernetike i genetskoga inženjerstva realizacijom objekta-aplikacije, tog prvog stadija u procesu načelno beskrajne postbiološke evolucije? Ni pojam disciplinarne matrice koji je Kuhn osmislio da bi dao bolje razumijevanje biti onog što označava paradigma kao ni pojam revolucije nisu odlučujući za znanstveno mišljenje suvremnosti. Jedino je važno kako se pojam paradigme ‘paradigmatički’ pokazuje u znanstvenome mišljenju i kako se rezultati promjene paradigme u cijelosti odnose na svakodnevni život nekog društva, kulture, svijeta života. Štoviše, kad Kuhn u relacijskome smislu koristi pojam paradigme uvijek je riječ o odnosu spram revolucije u znanostima. Zbog toga promjena paradigme [paradigm shift] upućuje na neizbježnost prihvaćanja radikalnoga obrata u ideji znanstvenog istraživanja. Taj obrat jest sljedeći. Umjesto razdvojenosti znanosti i tehnologije u okviru moderne paradigme mišljenja, kakvo je bilo u Newtonovoj fizici i Darwinovoj biologiji, sada je na djelu primat praktičnoga utjecaja tehnologije nad teorijskom analizom podučja prirode i onog što pripada biti čovjeka. Otuda je nastanak tehnoznanosti, engleski technoscience, koji su počeli rabiti prvi Donna Haraway i Bruno Latour, ključ za razumijevanje zašto je pojam nastanka ili emergencije stvar kontingencije istraživanja i proizvođenja onog novoga kao hibridne sveze organskoga i tehnološkog u svim aspektima suvremenih dosega biogenetike i nanotehnologije. Nemojmo utvarati da nas se ta promjena paradigme ne tiče. Bez nje nema čudesnoga napretka u medicini, printanja organa, stvaranja antivirusnih supstancija, kao ni sintetičkih materijala u graditeljstvu što ubrzava proces gradnje stambenih objekata itd. Još uvijek prisutna odioznost spram transhumanizma past će kao rukom odnešena kad se čovjek suoči s mogućnostima produljenja života zahvaljujući novim generičkim lijekovima i mnogim tehnikama uploadinga. Paradigme u znanostima nisu pitanje heuristike, već pitanje o mogućnostima da njihova promjena poluči napredak u njihovu cilju i svrsi. Aristotel je ono svrhovito pretpostavio instrumentu kojim se cilj ostvaruje. Dakle, ideja zdravlja progovara kroz svakodnevnu šetnju ili izbjegavanje štetne hrane i pića za tjelesno ustrojstvo čovjeka. Smisao analize u teoriji znanosti o promjenama paradigmi nije očito u pukom opisu onog što se danas zbiva u teoriji i praktičnim primjenama nekog znanstvenoga otkrića ili stvaranja novoga izvan prirode. Posrijedi je težnja za spoznajom objekta X kao težnja za ozbiljenjem forme i sadržaja one paradigme koja od svih postojećih ponajbolje iskazuje logiku i metodologiju ove težnje. Znanost kao tehnoznanstveno istraživanje nije ‘čudotvorstvo’ niti ‘magija’, nije ni novi mit niti nova vjera koja prosvjetiteljski uklanja s prijestolja dogmatski način mišljenja neke ustoličene religije. Sjetimo se kako je tijekom tri godine od nastanka Covida-19 svaki oblik fundamentalističkoga bijesa protiv cijepljenja i ujedno javnoga stava biomedicinskih istraživača o podrijetlu i uzrocima ovog smrtonosnoga virusa dolazio u pravilu od pseudo-znanstvenika i religioznih fanatika. To jasno dokazuje da je pitanje ‘vjere u znanost’ mnogo više od pozitivističkoga ‘fanatizma’ većine stanovništva. U svijetu umreženih društava i pragmatičnoga znanja o bitnim pitanjima egzistencije suvremenoga čovjeka paradigmatička se struktura znanstvenih revolucija odvija u procesu prožimanja kibernetičkoga modela znanstvenoga sustava mišljenja i digitalnoga konstruktivizma. Jer, svijet nije slučaj, već entropija i kaosmos samoga života koji se ne pojavljuje više kao epifanija svetoga. Umjesto toga, svijet se gradi kao paukova mreža kontingentnih događaja koje smo sami proizveli i baš zato nas ovo čudo stvaranja vodi do krajnjih granica spoznaje o tome da je čin stvaranja svrha bez sredstva, a ono stvoreno sredstvo bez svrhe. Smisao je stvaranja u proizvođenju novoga kao paradigmatičke težnje za stapanjem ljudskoga s neljudskim i dalje od toga, u ono što Artaud naziva žudnjom za beskrajem.

June 9, 2024
Čovjek i njegove tri definicije

Čovjek i njegove tri definicije

Postoje samo dvije bitne definicije čovjeka u povijesti filozofije kao metafizike koje su uistinu na najvišoj razini spekulativnosti. Prva je Aristotelova da je riječ o zoon logon echonu, odnosno živome biću koje ima govor. Skolastička teologija kršćanstva to će na latinskome preinačiti u pojam animal rationale. Značenje se ipak bitno ne mijenja, jer logos i ratio unatoč suptilnih razlika u znamenovanju između grčkoga i latinskog jezika upućuje na biće koje ‘ima’ sposobnost govorenja, a ona nije moguća ako govor nije ujedno i kazivanje onog mišljenja kojemu um podaruje okvir i matricu razumijevanja u njegovu bitku. Dakle, metafizika od Aristotela kazuje da je bit ljudskoga bitka sadržana u mišljenju kao logosu ili racionalnome odnosu spram bitka kao takvoga. Taj odnos jest istodobno umno uspostavljen, pa Hegel može izvesti onu slavnu definiciju kako je filozofija svoje vrijeme sabrano u mislima i kako je umno zbiljsko i obratno. Štoviše, u njegovoj će spekulativno-dijalektičkoj formi mišljenje postati apsolutni duh koji se pojavljuje kroz tri načina kazivanja i to kroz umjetnost, religiju i filozofiju. Prvoj pripada osjećaj, drugoj doživljaj, a trećoj pojam. Biti čovjekom u metafizičkome smislu znači biti umno biće koje govori, a jezik mu omogućuje da artikulira misli. Otuda Lacan može izvesti i credo psihoanalize kako se nesvjesno artikulira kao jezik. Ovdje nas primarno ne zanima odnos mišljenja i jezika, koji će s Heideggerom i Wittgensteinom u 20. stoljeću postati temeljni filozofijski problem. Ono što nam se pojavljuje kao vodeće pitanje jest je li definicija čovjeka kao animal rationale dostatan i nužan dokaz kako se bit čovjeka očituje kroz ono umno i to ne kao ono što proizlazi iz govora, već iz slike i broja kao vizualizacije bitka? U čemu je razlika između logosa-ratia kao govora odnosno jezika i logosa-ratia kao slike i broja? Jednostavno u tome što je kazivanje očuvanje bitka u njegovoj prisutnosti i odsutnosti, a slika i broj označavaju mogućnost promjene bitka u procesu bivanja ili postajanja (Werden, devenir, becoming) nečim drugim i različitim. Govor je uvijek oponašanje i predstavljanje onog što ‘jest’ kao prostorno-vremenske postojanosti, a njegovo podrijetlo i njegov način djelovanja kao logičko-komunikativnoga dispozitiva ljudske biti ostaje tajnom, čak i Wittgensteinu koji je dobro znao da je u jeziku kao slici i broju uvjet mogućnosti razotkrića razloga nužnosti i posvemašnje ne-moći filozofije u odnosu na čistu formu znanstvenosti znanosti u matematici koja operira s formulama ili simboličkim jezikom. Kad logos-ratio u svojem povijesnome razvitku dospije do mathesis universalis, onda je znanost kao logika računanja, planiranja i konstrukcije na putu da postane tehnosferom, to jest da slika i broj prethode jeziku i to ne apriorno i transcendentalno kao u Kantovu shematizmu kategorija. Obrat je sada u tome što sama racionalnost postaje ono ne-ljudsko u formi stroja mišljenja kao experimentum mundi umjetne inteligencije. Aristotelovom definicijom čovjeka je in nuce otvoren put do onoga što nastaje iz tehnogenetske konstrukcije, a što nazivam homo kybernetesom. Govor kao jezik pripada pred-tehničkoj strukturi ljudske otvorenosti u razumijevanju smisla bitka, dok slika i broj pripadaju tehničkome dispozitivu Moći samostvaralačkoga procesa tehnogeneze svjetova. Prvo je metafizičko shvaćanje biti čovjeka, a drugo postmetafizičko kojim ‘čovjek’ postaje suvišnim čovjekom za funkcioniranje tehnosfere. Trebam li nizati dokaze? Pogledajmo na tzv. dnevnoj bazi ‘beskonačnu brzinu’ svih dostignuća AI u području tehnoznanstvenih aplikacija od svemirskih megateleskopa i napretka u medicini kad je riječ o produljenju trajanja tzv. ljudskoga vijeka do onog što nam je najbliže kao ‘humanistima’, a posrijedi je usavršavanje alata za algoritamsku hiperprodukciju umjetnih jezika s tendencijom da uskoro ne samo prevoditelji s klasičnih i modernih svjetskih jezika u filozofiji i književnosti postanu zastarjelom profesijom, već i ono što je Lyotard u Postmodernome stanju iz 1979. godinevjerodostojno prorokovao iskazom da je završena era profesora i da dolazi doba terminala. Kao što vidite, još nisam dospio do one druge definicije čovjeka koja možda, unatoč toga što ju je njezin autor na stanovit način vrlo brzo napustio i nije više s njom bio u povjerenju, na drukčiji način izvedena u mišljenju može biti alternativom Aristotelu, skolastici i tehnosferi. Alternativa ne znači ništa ni zbiljsko niti praktično u smislu gotovog rješenja, još u našem slučaju kao ono što je suprotnost metafizici i njezinoj realizaciji u homo kybernetesu. Preostaje, dakle, samo mogućnost nečeg drukčijeg i različitoga u odnosu na već utemeljeno i uspostavljeno koje u svojoj vladavini pojmovno-kategorijalno ima apsolutnu prevlast nad svim drugim izvedenim definicijama čovjeka kao homo fabera, homo ludensa, homo sapiensa, homo pictora itd. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije – Metafizika, kibernetika, transhumanizam u poglavlju naslovljenom ‘Računanje-planiranje-konstrukcija: Heidegger i okviri tehno-epistemologije’ stoji i ovo. ʺPonajprije, već je u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine Heidegger jasno postavio vlastito razgraničenje spram tradicionalne ontologije i njezina shvaćanja bitka, bića i biti čovjeka, a osobito je redukciju ovog shvaćanja kritički usmjerio na tri poznanstvljena pristupa čovjeku polazeći od pojma života u biologiji, čovjeka u antropologiji i duše u psihologiji. Sva su tri pristupa reduktivna stoga što bitak svode na ontičko-ontologijska određenja. Na taj se način istodobno sam život, ono ljudsko i ono duševno, reduciraju na pozitivizam znanstvenoga porobljavanja bitka uopće. Naposljetku, znamenita definicija “čovjeka” iz tog temeljnoga djela suvremene filozofije jasno pokazuje smjer njegova mišljenja izvan vladajuće struje mišljenja 20. stoljeća. Ako je, bit tubitka (Dasein) u njegovoj egzistenciji, kako glasi ta definicija, onda je otvorenost bitka u njegovoj ekscentričnoj ne-pozicionalnosti, da parafraziram postavke o čovjeku filozofskoga antropologa Helmutha Plessnera, u tome što ne može biti izveden ni iz životnoga samopotvrđivanja u djelovanju, ni iz redukcije na animal rationale, a niti iz tamne jezgre nesvjesnoga kako je to u psihoanalizi uspostavljeno od Freuda do Lacana. Sve tzv. društveno-humanističke znanosti postupaju s čovjekom kao predmetom na ovaj ili onaj način. Pritom ga čine istraživačkim objektom X. To znači da im je egzistencijalna otvorenost čovjeka iz slobodnoga nabačaja budućnosti kao temeljne vremenske ekstaze ili dimenzije načelno zatvoren teritorij neprispodobiva značenja.ʺ (str. 252) Da, taj ‘fantomski’ Dasein, koji se odlikuje i razlikuje od svih drugih bića time što mu je bit u navlastitome načinu egzistencije i to ne kao animal rationale, već kao autentično preuzimanje sve krhkosti, tjeskobe i veličajnosti Jemeinigkeita, ili svagda-mojosti odnosno sebstva koje nije ni kartezijanski cogito niti huserlijanski intersubjektivitet, taj začudan sklop onog što je prostorno-vremenski u prisutnosti tako što mu je temeljna ekstaza izvornoga vremena u nadolazećoj budućnosti, to biće koje misli i egzistencijalno proživljava svu otvorenost rizika i izgleda za ono spasonosno, to biće kojemu kazivanje kao pjesnikovanje ili njemački Dichten određuje granice obitavanja na zemlji, eto, to je jedina alternativa već uspostavljenoj autopoietičkoj Moći ‘čovjeka’ kao animal rationale=homo kybernetesa. Još jednom, čovjek je u oba svoja povijesno-epohalna lika, onima u grčkoj i skolastičkoj metafizici te u doba tehnosfere mišljen kao umno biće koje spravlja i proizvodi novo zahvaljući svojoj prirodnoj inteligenciji koja mu je darovana od Boga, prirode ili čistim slučajem kozmičkoga nastanka sa svrhom ili bez nje. Kad na mjesto ovog usuda i dara dolazi samo-proizvodnja tehnogenetske konstrukcije glavnu ulogu u svemu nužno preuzima umjetna inteligencija i iz nje izvedeni modeli umjetne intuicije. Što onda još preostaje čovjeku osim da kao mitopoetski Dasein luta pustinjom koja raste neizmjerno i misli u svojoj već tako-i-tako sklepanoj tjelesnosti ono što se još ima misliti i to predati u nadolazeću budućnost kao svoj trag u singularnosti događaja. Ne možemo se, mi filozofi, riješiti Heideggera koliko god to možda i htjeli. Zašto? Zato.

June 8, 2024
Zapovijed i poziv mišljenja

Zapovijed i poziv mišljenja

Dragi Giorgio Agamben, Prošlo je trinaest godina otkako smo se vidjeli i imali prigodu nakon Vašeg predavanja naslovljenoga What Is a Command? razmijeniti argumente o problemu Aristotelova razumijevanja razlike između apofantičkoga i ne-apofantičkoga logosa, što je za Vaše postavke o smislu zapovjednoga govora bilo od odlučujuće važnosti. Čitajući nedavno iznova ovo Vaše predavanje u knjizi Creation and Anarchy, Stanford University Press, Stanford-California, 2019. nailazim na pojašnjenje kako je Aristotel iz svoje logike isključio sve forme ne-apofantičkoga govora i tako je ono zapravo isključeno iz čitave povijesti filozofije kao metafizike. U te forme ili diskurse koji se nazivaju ne-apofantičkim ubrajate molitve, zapovijedi, prijetnje, pripovijesti, pitanja kao i odgovore, potom aklamacije, savjete, čestike, zazornost jer ne očituju bitak ili ne-bitak nečega te su ravnodušni na istinitost. (str. 56) Nije teško razabrati da u glavne ne-apofantičke diskurse zapravo spada zapovjedni govor kao jedan od najvažnijih načina kojim se performativni iskaz pojavljuje u ljudskim odnosima. Otuda, dalje, izvodite postavku o dvije ontologije u zapadnoj kulturi, prva koja počiva na apofantičkim iskazima, a druga na zapovijedi ili imperativu poput, primjerice naredbe ‘Šuti!ʺ Kažete da prva počiva na grčkome glagolu esti u značenju trećeg lica, dok druga počiva na esto, čistoj imperativnoj formi, a posebno je ovo vidljivo u pravu, religiji i magiji (str. 59.) Filozofija, naravno, nije ishodište ove zapovjedne stukture govora, što ne znači, pak, da veliki mislioci nisu i najveći autoriteti u svojem načinu kazivanja. Vanja Sutlić je imao jedan iznimno značajan intervju za negdašnji tjednik ‘Start’ u kojem je redakcijski naslov bio ništa drugo negoli njegova izjava ‒ filozof je najveći diktator. Naravno, stvar mišljenja o kojoj je govorio u tom razgovoru odnosila se na kritiku tzv. spoznajnih relativizama i na razliku od uobičajene uporabe pojma diktature u političkoj teoriji i praksi. No, problem s ne-apofantičkim iskazima ponajprije je u tome što oni pretendiraju biti prva i posljednja istina, što znači da onaj koji naređuje drugome da šuti to čini ili zato što misli da Drugi skrnavi smisao govora tako što ga svodi na nemušto kazivanje ili zato što mu Drugi jednostavno ide na živce, što ga psihološki iritira svojim govorenjem. Tzv. druga ontologija o kojoj govorite zasniva se na zapovjednome karakteru kojim se od Drugoga očekuje da izvrši zapovijed i to bez prigovora. Međutim, sjećate se, kad Derrida u spisu o apokalipsi nekoliko puta uzima ‘slabu zapovijed’, da ne kažem u smislu ‘slaboga mesijanstva’ Benjamina kao posljednje razrješenje eshatologijske istine kršćanske religije, onda je ta zapovijed s uskličnikom sve drugo a ne zapovijed u smislu naredbe koju treba izvršiti. Ta je riječ, doduše, ne-apofantička, ali je u svojoj čistoći kazivanja s onu stranu istine i ne-istine, iako se doduše pojavljuje i u molitvi. Riječ kao ne-apofantički poziv, a ne zapovijed, glasi jednostavno ‒ Dođi! Umjesto dvije ontologije, o kojima uistinu suvereno u svojem filozofijskome stilu govorite, možda bi mogli u promišljanje onog što nije ni arché niti an-arché, s obzirom na pitanje govora i političkoga načina vladanja u suvremenosti, uvesti i ‘treću’ i to ne onu koja od pukog izvršenja naredbi postaje autopoietički naredbodavac u nadolazećoj budućnosti kad umjesto sredstva djelovanja postane samosvrha, a posrijedi je imperativni govor umjetne inteligencije kao tehnosfere. Umjesto takve logike ili – ili, apofantičke i imperativne, ono što iskazuje poziv kao nagovor Drugome da dođe-u-svijet ravno je eshatologijsko-mesijanskome izvršenju onog što više nije ni performativno niti pragmatično u biti jezika. Dođi nije apel nekoj profanoj verziji dolaska Spasitelja kao u molitvi kojim se čovjek obraća Bogu – Dođi kraljevstvo Tvoje…Doista je riječ o tihom i ne-imperativnome pozivu onom bezuvjetno Drugome, kako bi to rekao Lévinas, da dođe-u-svijet kao onaj kojeg se ili već odavno s nadom očekuje ili kao netko tko dolazi-u-svijet a da ga nismo uopće očekivali, iako smo ga dozivali u čitavoj povijesti metafizike, baš onako kako to govorite baveći se poslanicom sv. Pavla Rimljanima u knjizi Vrijeme što ostaje, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić. Ovaj govor nije nikakva logika, nije niti imperativno zapovijedanje u smislu političkoga govora vladanja bilo da je riječ o diktaturi ili anarhiji. Naprotiv, on je samo i jedino poziv Drugome da slobodno odluči hoće li doći jer na poziv bez ikakvih sankcija može odgovoriti potvrdno ili se oglušiti na nj. Čovjek više ne upućuje Drugome svoj apel da dođe-u-svijet i u njemu ostavi trag povjerenja i bliskosti s drugim ljudima. Zašto? Zato, dragi Giorgio, jer drugih više i nema unatoč tome što ih se tako autoritativno i tako patetično poziva da slušaju naredbu ili da ispune nerealna očekivanja u zajedničkome poslu spašavanja Drugih. Postoje samo ove dvije ontologije, a ova treća ili treći put, kako ste i sami rekli u razgovoru nakon predavanja na moj komentar, više i ne može biti ontologijom jer joj je adresat izvan logike pitanja i odgovora. Tertium datur, ali ne u diskursu prava, religije i magije što su sve samo modifikacije moći političkoga govora. Dođi nije više unutar metafizičke strukture kazivanja Zapada. Ono je govor o nadolazećoj zajednici koja mora doći, otuda njezin slabi imperativni karakter nalik slabome mesijanstvu, jer inače ništa više ovdje i sada nema smisla. Ovaj je govor mito-poetska ‘magija’ blizine između ljudi i Drugih, čak i kad Drugi više nisu bezuvjetno bliski, već tuđi i strani u svojem otuđenju od svijeta koji nam se u svojoj svjetovnosti pojavljuje samo u jeziku. Vaš Žarko (Iz Knjige lutanja: Pisma, razgovori, zapisi, Litteris, Zagreb, 2024.)

June 7, 2024
Pogled poetičkoga drugog

Pogled poetičkoga drugog

Miloš Đurđević, vrstan pjesnik, antologičar, prevoditelj s engleskoga jezika, objavio je dosad i nekoliko iznimno kvalitetnih esejističkih knjiga (Podnevni pljusak, književne kritike i eseji (Pop & Pop: Zagreb, 2003., i Sjene na vodi – ogledi i kritike o poeziji, eseji i književne kritike (Antibarbarus: Zagreb, 2009) u kojima na hermeneutički suveren način uglavnom analizira poetsku produkciju kako hrvatskih suvremenih pjesnika i onih iz bliske nam regije, slovenskih i srpskih poglavito, tako i svjetskih, jer je prevodio suvremenu američku i britansku poeziju i ostvario čitav niz vrijednih prijevoda koji ostaju standardom za ono što Walter Benjamin naziva u eseju o Proustu umijećem prijenosa tekstualnog smisla iz stranog u izvorni jezik. Njegova nova knjiga eseja, naslovljena DRUGI POGLED – O suvremenoj poeziji i povezanim temama nesumnjivo će imati zamjetnu recepciju, jer se studiozno i znalački bavi poetskim imaginarijem suvremene hrvatske književnosti, ovaj put izabirući niz imena koja pripadaju glasovima s onu stranu dominantnih lirskih orijentacija. U knjizi koja se sastoji od dva komplementarna dijela, Prvi naslovljen „Kritički ogledi i drugi tekstovi“ te Drugi naslovljen „Jedan isječak iz suvremene poezije“, poseže za kritičko-esejističkim predstavljanjem nekih od ključnih hrvatskih pjesnika posljednjih tridesetak godina poput Maria Suška, Milorada Stojevića i Slavka Jendrička. Ali je nadasve intrigantno njegovo nastojanje da nasuprot dominantnoj struji poetskoga diskursa postavi u obzorje promišljanja i pjesnikinje i pjesnike poput Jasne Melvinger, Petra Matovića, Sanje Sagaste, Gordane Benić, Voje Šindolića i drugih. Osim toga, ova knjiga je ‘žanrovski’ heteronomna jer osim pjesničkih analiza Đurđević jedno poglavlje posvećuje i zapisima o fotografiji, te je u knjigu uključen i razgovor s njim za KUD Poiesis. No, postoji u knjizi i nešto posve neočekivano i naizgled paradoksalno, gotovo kao presedan za knjigu ovog diskursa koji pretpostavlja uvid u ono poetičko i poetsko. Riječ je, naime, o kritičkome prikazu jedne filozofijsko-političke knjige Nevena Sesardića o problemu artikulacije stavova tzv. političke desnice u Hrvatskoj danas. Ogled je naslovljen „Nedovršene konstrukcije i neodređeni putokazi“. Sve to podaruje ovom tekstu u čitateljskome smislu izrazito atraktivni personalizirani pristup. On spaja tri razine kazivanja, diskurzivnu, analitičku i dijalošku u iznimno zanimljivu cjelovitost kojoj smisao daju singularni dijelovi, a ne unaprijed postavljeni teorijski okvir kritičkoga suđenja o poeziji. Navest ću za potkrepu ovdje iskazana stava sljedeći ulomak. U ovoj knjizi kritičkih ogleda i drugih tekstova polazim od analize i opisa nekih poetičkih obilježja suvremene poezije na primjerima autora koji žive i rade u Hrvatskoj kao i široj, kao što se sada najčešće prostorno označava, regiji. Njihovi pjesnički radovi po svojim osnovnim značajkama, kako su ovdje opisane i razložene, kao i najčešće u kritici već verificiranoj književnoj kvaliteti, iznova su me potaknuli da pokušam razmotriti na koji su način nadograđivali, osporavali i/ili razgrađivali poetičke okvire i postulate. Upravo zbog potonjeg moglo bi se bez imalo pretjerivanja reći da predstavljaju jedan od najzanimljivijih, a po mnogo čemu možda i najvrjednijih mogućih segmenta novije nacionalne i regionalne literarne produkcije. Taj segment, u ovom predstavljanju, također odmah indicira da je uzet jedan snop pjesničkih ostvarenja, koji stoga u kritičkom opisu radova pojedinih autora/ica ne može biti reprezentativan na širem književnom planu niti se želi uspostaviti kao konačan, nego sam naprotiv jedino nastojao iz drugog kuta osvijetliti neke poetičke postupke i subjektivne/autorske interese. Prije svega, išao sam za otvaranjem novih čitanja njihove poezije kao prešutnim nagovorom da je u poeziji moguće iznova razabrati ono, rekao bih prečesto mistificirano mjesto razlike, njegovo kako i zašto. Jer, čini se da nam je to naprosto i dalje nužno ne samo zbog potpunijeg shvaćanja rada poezije – i posljedičnog i/ili simultanog prepuštanja njenim učincima u čitavom potencijalnom rasponu od su-doživljavanja do su-djelovanja – već i zbog eventualnog ukazivanja na drugačije, dakle uvijek potrebne pristupe poeziji koja se ovdje piše i objavljuje. (Uvodna bilješka) Ova knjiga Miloša Đurđevića nesumnjivo se pokazuje u nužnosti očuvanja mogućnosti poetskoga kazivanja danas kad je briga za jezik iznimno važna za egzistencijalnu usmjerenost izvan redukcije na moć tehnosfere. Njegova kritičko-esejistička analiza pokazuje suverenu upućenost u stanje suvremene hrvatske poezije i one u regionalnome okružju uz suptilno prepoznavanje drukčijeg razumijevanja pozicije pjesništva danas. Stoga je ova knjiga istodobno kako joj kazuje sam naslov autentičan drugi pogled u mrežu specifičnoga estetskoga iskustva koje nam donosi čitanje poezije u hermeneutičkome ključu Đurđevićevih uvida. Autor pristupa izabranim pjesnicima, istodobno kao rafinirani znalac njihova opusa, odnosa između teksta i medijski posredovane zbilje, te zadaće koju naposljetku pjesništvo nastoji u ovo doba tehničke vizualizacije svijeta očuvati kao zalog istinskoga kazivanja. Pogledajmo što i kako Đurđević otvara kao problem u kritičkome razumijevanju i vrednovanju poetičkih sklopova u trijadi modernizma-neoavangarde-postmodernizma. Ponajprije, pojam Drugoga i drugosti ne samo da je odredio suvremenu filozofiju i književnost, već i cjelokupni hologram nove kulture druge polovine 20. stoljeća u Europi i svijetu uopće. Ključni pojam drugosti kao razlike izveden je u etičkoj bezuvjetnosti ideje nesvodivosti onog što nadilazi metafizički subjekt i supstanciju od Descartesa do Hegela i u istinskome je smislu riječ o rastakanju, razgradnji i rastemeljenju svekolike logocentrične strukture zapadnjačkoga mišljenja. Mislioci koji otvaraju novi horizont kao drukčije shvaćanje Drugoga ne polazeći više od njegove razlike spram logike i ontologije zasnovane na konceptu cogita i subjekta, već iz područja ne-određenosti i ne-utemeljenosti onog što pripada razlici kao takvoj, a ne pukoj negaciji identiteta, su Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida u sklopu francuskoga poststrukturalizma. Druga orijentacija oko istog problema kritike metafizike Zapada su mislioci na tragu Husserlove fenomenologije poput Bernharda Waldenfelsa i njegove responzivne postfenomenologije Drugoga u smislu otvorenosti spram nesvodive biti stranca-tuđinca u doba fluidnih identiteta. Sve što pogađa traganje suvremene filozofije za drukčijim mogućnostima mišljenja i kazivanja svjedoči sudbina poetičkoga i poetskoga u razdoblju od 1960ih do danas. Zato je knjiga Miloša Đurđevića uistinu pokušaj da se diskurzivno, analitički i dijaloški nastoji ponuditi mogućnost svega onog što ima ne samo rubni karakter, kao manjinsko svjedočenje otpora i politike Drugoga, razmještenost i raskorijenjenost u biti suvremene egzistencije koju još uvijek, unatoč videocentrizmu tehnosfere, određuje vladavina Jezika kao mišljenja, razumiievanja svijeta i onog što je unatoč komunikacijske transparencije današnjih društvenih mreža krajnje apartno, gotovo postulatom bez zbiljske moći, naime dijaloškom otvorenošću samoga života. Jezik mu upravo podaruje najviše mogućnosti i ujedno ga razara svojom upregnutošću u jaram ideologijsko-političke ništavnosti. Samo iz tog vidokruga može se opravdati uvrštenje kritičkoga teksta o Sesardićevu plaidoyeru za legitimnost i opravdanje političkog desničarstva danas, jer je posrijedi ono što izvan binarnoga koda poetičkoga-poetskoga na radikalan način pokazuje da Drugi i njegova „mistifikacija“ kao ranjivoga i izloženoga retoričkome i zbiljskome nasilju od dominantne kulture Represije ima i „drugo lice“. A to je ono koje danas provodi u praksi ničeanski kazano ressentiment globalne i lokalne nacionalne konzervativne revolucije. Đurđević je, ipak, primarno poetičko-poetski svjedok propitivanja stanja s odnosom između jezika i pjevanja kao uspostavljanja jedne vrste tekstualne korelacije između onog što pripada formalno modernizmu i postmodernizmu, da bi se moglo vidjeti kako iz drugoga pogleda stvari ne stoje posve drukčije s rangom poetske vrsnosti, već stoje tako da Drugome podaruju njegovu polifoniju i policentričnost, njegovu fukoovski kazano heterotopiju. Čini mi se da su dva pjesnika i jedna pjesnikinja pritom u ovoj knjizi paradigmatski slučajevi Đurđevićeve diskurzivno-analitičko-dijaloške metode čitanja tekstova iz ove perspektive drugosti/razlike u nastojanju stvaranja distancije i blizine s onim što ih povezuje s tzv. dominantnim strujanjem u poetskoj vrtoglavici suvremenosti od uvjetno pozicija koje zauzimaju Josip Sever i Danijel Dragojević kao temeljna ishodišta hrvatske poezije druge polovice 20. stoljeća uopće. To su Mario Suško, Miodrag Stojević i Gordana Benić. U produbljenim čitanjima njihovih pjesničkih zbirki Đurđević pronalazi tragove „suptilnoga hermetizma“ (Suško), „poetičkog spoznajnoga gnosticizma“ (Stojević) i „borgesijansko-oniričkoga okvira o svijetu“. Nije stvar ni u kakvoj uspostavljenosti novoga kanona koji bi preferirao pod svaku cijenu sve tri razlomljene strukture i rastemeljene kategorije poetičko-poetske tvorbe Jezika kao upravo tog neodredljivoga drugoga pogleda koji zahtijeva ne više subverziju Teksta, već ustrajno traganje kao experimentum mundi za svijetom koji izmiče Jeziku i postaje slikovna projekcija kaosa i entropije. Uostalom, u razgovorima o poetičkome i poeziji, o razlici mišljenja o poeziji i samoga pjesničkoga kazivanja u ovom složenome prostoru dokidanja granica između visoke i masovne kulture, Miloš Đurđević jasno pokazuje da je pristajanje uz ono „novo“ nemoguć projekt. Zato i isklizava u bezdan ukoliko nije pritom uočeno ono ključno uopće za naš egzistencijalno-temporalni položaj u svijetu. To je, po mojem sudu, najvažnije mjesto Drugoga pogleda. Otuda valja čitati sve Đurđevićeve oglede, njegova vrednovanja i izbore, njegove antologičarske projekte i njegovu pripadnost svojem vremenu na posve izdvojen način smjernoga svjedoka i kritičara s ugođenim okom na ono najsuptilnije i najšokantnije, istodobno zagonetno i bljeskovito otvaranje mogućnosti druge i drukčije misije poezije od one koju zagovaraju pristalice teorije jezika u misaonome kodu Heideggera ili Wittgensteina: da jezik govori i da je jezik skup jezičnih igara (Sprachspiele, language games). Evo, kako to Đurđević iskazuje: „…poezija se nikad do kraja ne poklapa s jezikom, uvijek postoji neki razmak ili jaz između jezika i poezije, postoje pukotine u jeziku i možda upravo taj razmak, te pukotine daju višak značenja poeziji kako bi uopće funkcionirala i zadržala svoje zasebno mjesto u radu jezika.“ (str. 111) Knjiga kritičkih ogleda Miloša Đurđevića važan je književni događaj u analizi recentne književne produkcije u nas, a osobito je poticajno što kao pjesnik i antologičar autor ove knjige podaruje izabranim pjesnicima mogućnost dijaloške otvorenosti s onim što u njihovim tekstovima ima dodatno značenje, onaj višak imaginarnoga kojeg samo suptilna interpretacija dovodi na vidjelo.

June 6, 2024
Tri pristupa ideji suvremene umjetnosti

Tri pristupa ideji suvremene umjetnosti

Moje intenzivno bavljenje problemom, recimo to tako uvjetno, mogućnostima Ideje suvremene umjetnosti polazeći od pojma slike u doba tehnosfere, često je bilo i dijalog i kritičko razračunanje s nekim iznimno važnim misaonim potvatima iz područja estetike i teorije suvremene umjetnosti. Među njima tri su nadasve navlastita uvida u stanje i konstelacije odnosa između umjetnosti, politike i tehnologije 20. i 21. stoljeća. Riječ je o prilozima američkoga filozofa umjetnosti Arthura C. Dantoa, francuskoga teoretičara kinetičke umjetnosti Franka Poppera i rusko-njemačkoga filozofa i teoretičara avangarde Borisa Groysa. Usto, sva sam tri autora želio pozvati u Hrvatsku da održe svoja javna predavanja povodom izlaska njihovih knjiga u Zagrebu. Danto i Groys su objavili svoje knjige u ediciji Muzeja suvremene umjetnosti koju je uređivala kustosica i povjesničarka umjetnosti Nada Beroš, a ja sam napisao tekstove pogovora – Arthur C. Danto, Nasilje nad ljepotom – estetika i pojam umjetnosti, MSU, 2007. S engleskoga prevela Mirjana Paić Jurinić, Boris Groys, Učiniti stvari vidljivima – strategije suvremene umjetnosti, MSU, 2006. S njemačkoga prevela Nataša Medved. Popper je, pak, objavio knjigu Razmišljanja o progonstvu, umjetnosti i Europi, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. Prijevod s francuskoga Ksenija Jančin. Iz različitih razloga, Danto i Popper zbog visokih godina i bolesti, a Groys zbog mnoštva dogovorenih predavanja u svijetu te 2007. godine, posjeti nisu realizirani. Ono što ovdje želim problematizirati odnosi se na četiri međusobno različita i ujedno komplementarna pristupa Ideji suvremene umjetnosti. Prije negoli ih izložim i pokažem koje su im teorijske pretpostavke i izgledi za ono nadolazeće u tzv. razvitku pojma umjetnosti uopće, potrebno je ukratko odrediti što je to suvremena umjetnost. Ponajprije, moje shvaćanje ovog problema proizlazi iz postavke koju sam eksplicitno izložio u knjizi Slika bez svijeta – ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006. Već je sve u naslovu i podnaslovu uspostavljeno. To je, dakle, umjetnost za doba tehnosfere koja svoju ‘bit’ više ne pronalazi u metafizičkome shvaćanju Hegelova spekulativno-dijalektičkoga izlaganja Ideje povijesti do sinteze uma i zbilje u Apsolutu. Umjesto linearnoga napretka i kontingentnoga razvitka umjetnost se od početka 20. stoljeća, što koincidira s nastankom povijesnih pokreta avangarde s paradigmatskim umjetnicima kao što su to bili Maljevič i Duchamp, pojavljuje kao slika bez svijeta. To znači da je tehnički sklop vladavine kibernetike kroz četvorstvo informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikcije u potpunosti nadomjestio sliku kao mimesis i reprezentaciju i na njihovo mjesto uspostavio događaj tehnologijske konstrukcije Realnoga u novim medijima fotografije i filma. Suvremena umjetnost otuda jest istodobno umjetnost-bez-prostora kao topologije bitka u njegovoj povijesnosti i umjetnost-bez-vremena kao kontinuiteta zbivanja u epohalnim promjenama onog što se povijesno-umjetnički naziva stilom. Ono što je aporija Ideje suvremene umjetnosti proizlazi iz njezina referncijalnoga okvira. To, dakako, nije ni mit niti religija što je bilo legitimno za antičku umjetnost i kršćansko srednjovjekovlje, a niti znanstveni napredak koji je od novovjekovlja sve do nastanka kompjutora kao arché Ideje umjetne inteligencije 1950ih godina kad Shannon i Weaver uspostavljaju matematičku teoriju komunikacije, bio samorazumljivo napuštanje i kraj božanskoga kao ikonološke zadanosti slike uopće. Od nastanka kibernetike, dakle, svjedočimo kako suvremeni svijet nije više ništa predmetno i objektno neovisno od spoznaje, već je virtualna aktualizacija mišljenja koje nije više ljudsko-odviše-ljudsko, već pripada ‘biti’ tehnosfere. Svi su pojmovi i kategorije suvremene umjetnosti otuda rezultat tehnoznanastvenoga obrata ‒ projekt, konstrukcija-dekonstrukcija, eksperiment, simulakrum, kontingencija, emergencija, neljudsko… Formalno uzevši, početak je Ideje suvremene umjetnosti avangarda i njezina težnja za realizacijom umjetnosti u životu i to kroz dva načina izvedbe. Jedan je Maljevičeva radikalna nepredmetnost slike, a drugi Duchampova ready-made tvorba estetskoga objekta. Suvremena umjetnost stoga otpočinje uvjetno s futurističkim manifestima Marinettija, a završava s krajem čovjeka u formi ‘glavnog lika’ Kubrickova filma Odiseja u svemiru 2001 ‒ superinteligentnoga računala HAL 9000 iz 1968. godine. Nakon toga svjedočimo samo procesu retro-futurizama i političko-ideologijskih pokušaja da se umjetnošću kao Idejom transformacije života intervenira u prostor-vrijeme već uvijek onog što govori o ‘biti’ suvremenosti, a to je Ideja tehnosfere. Suvremena umjetnost ili contemporary art dovršeno je zbivanje kontingentnih događaja koji nemaju ni početka niti kraja, već se kao i film neprestano ponavljaju i obnavljaju u beskonačnost. Danto je u svojem promišljanju Ideje suvremene umjetnosti na inventivan način povezao Hegelove postavke o kraju umjetnosti i Wittgensteinove o estetskim formama života. Na taj je način dospio do uvida kako s Warholom i pop-artom sama umjetnost neprestano stoji između svijeta života i svijeta institucionalnoga određenja svojeg neodredljiva područja nakon što je s avangardom pojam ljepote izgubio normirajuću vrijednost uspostavljanja estetskoga kriterija u procesu suđenja o tome što umjetnost jest ili nije. Za Danta ono suvremeno u suvremenoj umjetnosti ponajprije pretpostavlja sveobuhvatnost tzv. Stila. To ne znači da je suvremeni umjetnik naprosto onaj koji «sada« stvara. Suvremenost je vremenska oznaka za bit epohe u kojoj se predmetnost proizvodi iz racionalnoga ustrojstva znanstvene proizvodnje. Ništa ne posjeduje onu staru nedužnu autonomiju. Cijeli je svijet u svim njegovim povijesnim mogućnostima od iskona do danas izvorište sveobuhvatnoga stila, koji nije ni internacionalan ni globalan, ni nacionalan ni zavičajan, već nešto što više ne pripada pojmu stila, suvremeno ozbiljenje one Nietzscheove žudnje za filozofom-umjetnikom U tzv. transfiguraciji svakodnevnoga iskustva sama se umjetnost pojavljuje u novim formama sinteze života, tehnologije, politike i estetike. I kad se više ne može odrediti gdje počinje život, a gdje završava institucionalno polje važenja umjetnosti, postaje jasno kako Muzej nadilazi svijet života, te umjetnost od osjetilnoga sijanja Ideje postaje konceptualno polje prožimanja filozofije i svakodnevice u doba post-avangardnoga kraja umjetnosti. U cjelini Danto ovo zbivanje ne shvaća ni iz kakve kulturpesimističke nostalgije za prošlošću, već kao afirmativno nastojanje da se tzv. Madona of the Future treba tražiti u djelima pluralnoga svijeta umjetnosti. Jednostavno, suvremena je umjetnost upravo to, traganje ne za izgubljenim vremenom, već traganje za budućim vremenom koje više nema iza sebe nikakve himere povijesti, već samo svoju realizaciju u svakodnevnome svijetu pop-arta i njegovih medijskih muzealiziranja. Frank Popper je bio istinski ‘insider’ suvremene umjetnosti i od nastanka tzv. kinetičke umjetnosti do cybert-arta kraja 20. stoljeća bio je teorijski suputnik njezine tehnološko-estetske konstelacije u svim globalnim prostorima njezine protežnosti. Njegov pristup je u cjelini svih očitovanja spajanja discipline povijesti umjetnosti s filozofijom, antropologijom i studijima iz znanosti o umjetnosti onaj koji sintetizira promjene u načinu i reprezentaciji kretanja u prostoru od objekta do stroja mišljenja. Općenito definirajući virtualnu umjetnost kao umjetnost koja nam omogućuje, kroz sučelje s tehnologijom, da uronimo u računalnu umjetnost i komuniciramo s njom, Popper je identificirao estetsko-tehnološku logiku stvaranja koja omogućuje umjetnički izraz kroz integraciju s tehnologijom. Nakon što je opisao umjetničke prethodnike virtualne umjetnosti od 1918. do 1983. ‒ uključujući umjetnost koja je koristila svjetlo, pokret i elektroniku ‒ Popper se usmjerio na suvremene novomedijske umjetničke forme i umjetnike. Istraživao je radove koji su digitalno utemeljeni, ali materijalizirani, multimedijske offline radove, interaktivne digitalne instalacije i multimedijske online radove (net art) mnogih umjetnika. Virtualna umjetnost, tvrdio je, nudi novi model za razmišljanje o humanističkim vrijednostima u tehnološkome dobu. Virtualna umjetnost, kako ju je Popper vidio, više je od pukog ubrizgavanja uobičajenog estetskoga materijala u novi medij, već duboko istraživanje ontološkog, psihološkog i ekološkoga značaja takvih tehnologija. Estetsko-tehnološki odnos proizvodi umjetnički oblik bez presedana. Ova apoteoza tehnologije-društvene participacije-estetike virtualnosti nedvojbeno polazi od ‘progresizma’ avangarde i na paradoksalan način suvremenu umjetnost shvaća iz paradigme tehnološkoga determinizma, s naglaskom na komunikacijskoj interaktivnosti javnosti. Boris Groys je nesumnjivo najznačajniji teoretičar suvremene umjetnosti kao paradigme repolitizacije o čemu sam detaljno pisao u tekstu ‘Suvremena umjetnost i njezina teorija’, u knjizi Traume razlika, Meandar, Zagreb, 2007., str. 201-223. Ukratko, slijedeći estetiku za kraj avangarde on ulazi u raspravu o tome kako i na koji način pojam biopolitike, koji je preuzeo od Foucaulta i Agambena, korespondira s pokušajem kritičkoga prevladavanja granica između tendencija globalnoga kapitalizma da pokori svijet života s pomoću znanosti i tehnologije i aktivnoga djelovanja u promjeni reprodukcije društvenih uvjeta ljudske komunikacije. Umjetnost na taj način, u svojim perfomativnim i konceptualnim formama djelovanja preuzima ulogu aktivnosti samoga života. Bez obzira analizira li akcije moskovskih konceptualista ili se bavi pitanjem dokumentacije u procesu stvaranja umjetničkoga događaja kao participativno-kritičke prakse, bitno je da je Ideja suvremene umjetnosti izvedena iz logike života kao uvjeta mogućnosti promjene samoga referencijalnoga okvira umjetnosti, a to je u situaciji globalnoga kapitalizma današnjice upravo matrica biopolitičke proizvodnje i potrošnje samoga života. Stoga Groys repolitizira umjetnost ne kao puko sredstvo za neku uzvišeniju svrhu, već iz esteskoga zahtjeva za promjenom samoga ontologijskoga statusa ‘društva’ u globalno-planetarnim okvirima postojanja. Ništa bez tog čina preostatka iz baštine avangarde, osobito sovjetske do početka 2. svjetskoga rata i poslije ruske u uvjetima neoavangarde 1960-1970ih godina u SAD-u i istočnoj Europi ne može biti relevantno za nadolazeću umjetnost. Otpor hegemoniji umjetnosti kao ideologiji Kapitala zbiva se najradikalnije u performativno-konceptualnoj praksi subverzije politike kao institucionalne represije države protiv nepokornosti slobode stvaralački usmjerenog pojedinca. Naposljetku, ova estetska pozicija negacije kapitalističkoga Sublimnoga na tragu Adorna, ali s prizvukom neoavangardnih kretanja koje u umjetničkome smislu ponajbolje utjelovljuje Oleg Kulik, ima izrazito odlučujuće institucionalne posljedice i to je ono najironičnije u cijeloj priči. Tzv. velika priča o repolitizaciji suvremene umjetnosti danas vlada u kustoskome i organizacijskome smislu na mnoštvu razina, što znači da na perverzan način legitimira kapitalizam kao estetsku subverziju Drugoga. To znači da nije na marginama i u getu, nije ni gerila niti na barikadama, već u samome srcu institucionalnoga trijumfa Ideje suvremene umjetnosti kao događaja ‒ u Muzeju kao Kapitalu par excellence. Nakon svega ostaje pitanje je li suvremena umjetnost uopće u svojoj pluralnosti stilova, društveno-tehnološkoj afirmativnosti i repolitizaciji ‒ Danto, Popper i Groys ‒ još uvijek Ideja bezuvjetnoga napretka i razvitka umjetnosti u povijesnome razdoblju implozije informacija ili je, kako tvrdim, estetska konfiguracija tehnosfere koja u slici bez svijeta postaje autopoietičko djelovanje onog neljudskoga kojemu je svaki tzv. otpor iz sfera društva, etike, politike ništa drugo negoli pogonsko gorivo za preobrazbu samoga života u totalni umjetnički događaj bez obzira bio on nalik Maljevičevu suprematističkome kvadratu ili Duchampovu ready-madeu koje ponajbolje opisuje sudbinu suvremene umjetnosti ‘sada’ i ‘ubuduće’, da, naime, postane sušilo za boce?

June 5, 2024
Obrisi filmskoga svijeta

Obrisi filmskoga svijeta

Edgar Morin, francuski je filozof i sociolog, antropolog i teoretičar kulture, autor je preko 60 knjiga u kojima je otvorio mogućnost da se „složena misao“ (pensée complexe) uspostavi kao projekt stvaranja novih medijskih, kulturalnih, vizualnih i filmskih studija. Neka od njegovih najcjenjenijih djela su L’Esprit du temps. Essai sur la culture de masse (1962.), La Méthode (6 svezaka, 1977. – 2004.), L’Intelligence de la complexité (1999.), Penser global. L’humain et son univers (2015), O estetici (2016), La Connaissance, le mistere, le savoir (2017). Knjiga Film ili imaginarni čovjek: Antropološko-sociološki esej kroz 8 poglavlja razvija iznimno poticajne postavke o filmu kao tjelesnome iskustvu estetskoga stvaranja ljudskoga totaliteta. U modernome društvu film otuda ima ključno mjesto posredovanja između ljudske imaginacije i načina kojim se svi drugi procesi socijaliziranja I kulturaliziranja svijeta odvijaju u stalnome razvitku. Morin smatra da je za studije o filmu kao autonomnoj djelatnosti, a ne pukoj primjeni umjetnosti na masovni medij od fotografije do filma, nužno potrebno uzeti u obzir ono što izučava antropologija. Stoga je film “složeni san i stvarnost”, realizacija želja modernoga čovjeka u prostoru ambivalentnoga razvitka modernoga kapitalizma s njegovim tehnološkim napretkom i pronalažnjem novih izvora viška vrijednosti. Film je dovoznačne naravi, ujedno opažajne i participativne, što dovodi to toga da se u njemu ogleda potreba čovjeka za pasivno-aktivnom reprezentacijom u svijetu. No, ono što je za njegov uspjeh očito presudno jest da je medij koji nadilazi tradicionalne medije i time postaje meta-medij tehnološko-kulturalne prisutnosti u čitavome svijetu zbog toga što sjedinjuje slikovnu fascinaciju predmetom pogleda s dinamičnim odnosom samoga filma s društvenim krajolikom u kojem se događa. Ova Morinova knjiga, premda objavljena 1950-ih godina, imala je u Francuskoj, ali i u Americi, ulogu svojevrsnog “prvog početka” nastanka akademskih filmskih studija te je utoliko više od znanstvenoga interesa u našim uvjetima poznavanje Morinova “složenoga mišljenja” u kojem film ima dalekosežno značenje za razumijevanje suvremenoga čovjeka. Navest ćemo jedan karakterističan ulomak iz knjige koji svjedoči o načinu kojim autor promišlja bit filma i njegovu moguću budućnost: „U tom stadiju oniričke anticipacije, filmski svijet je doslovno postao svijet duhova ili fantoma, baš kao u velikom broju drevnih mitologija: eterični svijet kojim plove sveprisutni duhovi. Ekran je raspršen u prostoru. Posvuda fantomi. No, koliko god mašta išla dalje, ili točnije, vraćala se svome izvoru, fantomi su se ponovo spustili na zemlju. Oni su među nama, tjelesne sablasti jednake kao i mi sami. Svojom čistom arhaičnošću, halucinantnom prisutnošću u stvarnome svijetu, totalni film na kraju udvostručuje naš svijet.“ U Morinovu razumijevanju ovog odnosa između oniričkoga načina filmske magije i njegova društvenog i kulturalnoga djelovanja u svim aspektima modernosti, posve je jasno da postavka o kretanju spram ideje „totalnoga filma“ pretpostavlja ubrzanje tehnologije zasnovane na načelima suvremenih znanosti, ali isto tako i želje promatrača za stapanjem sa slikom koja dovodi imaginarnu projekciju želja do realizacije u životu kao filmu. Kinematička industrija zbiva se u promijenjenoj estetičkoj situaciji, koju ova knjiga matestralno opisuje. Ono što osobito valja istaknuti jest njezin način izlaganja, koji spaja znanstveni diskurs sociologije i antropologije s jednostavnošću i ljepotom kazivanja, utoliko više što je posrijedi pokušaj da se film ne shvati tek iz njegove autonomne perspektive „sedme umjetnosti“, već također i iz cjeline svih estetskih dosega koji nikad nisu tek stvar puke estetizacije svijeta. Morin je u tome, na tragu Sartreove fenomenologije slike i Drugoga iz njegova temeljnoga djela Bitak i ništavilo, teoretičar filma koji nastoji pokazati kako se imaginarno ne može pritom odijeliti od konkretne prisutnosti čovjeka, što samo znači da s filmom ova dimenzija ljudske osjetilnosti poprima novo značenje estetske konstrukcije društvene stvarnosti. Morin uvodi u raspravu o antropološko-sociološkome shvaćanju filma ponajprije vlastito razumijevanje pojma imaginarnoga, ali s jasnim tragovima Sartreova filozofijskoga tematiziranja ovog pojma iz fenomenološke perspektive i njegove teorije slike. Za Morina potreba za filmom u modernom društvu proizlazi iz želje promatrača kao subjekta imaginacije za projekcijom vlastitih želja u slikovnu strukturu onoga što ima karakter kretanja i prikazivanja realnosti na vjerodostojan način. Posebno je u epistemološkom smislu važno istaknuti da Morin uspostavlja međusobni odnos, gotovo slično onome što će filozofijski učiniti Deleuze na tragu Bergsona u svojim znamenitim studijama o filmu, između forme koja obuhvaća ono imaginarno s tehnološkim potencijalima kretanja u stalnome ubrzanju. Na taj se način film otvara kao nužan problem razlikovanja onog estetskoga i onog što pripada društveno-kulturalnim pretpostavkama njegova razumijevanja uopće. U ovoj se knjizi filmska projekcija definira kao univerzalni i multiformni proces, koji povezuje snove i želje s realnim društvenim i kulturnim artefaktima. Otuda za Morina film predstavlja magičnu i afektivnu participaciju estetske proizvodnje, razdiobe i potrošnje samoga života. Film se stoga pokazuje bitnim fenomenom društvene artikulacije masovne svijesti i načina kulturne proizvodnje u tehnološki razvijenim društvima Zapada, koji je imao bitnu funkciju u demokratiziranju ne samo kulture, već i proizvodnje društvenih struktura estetskoga oblikovanja svijeta. U cjelini, posrijedi je knjiga koja argumentacijski suvereno promiče onu vrstu mišljenja o filmu koja nadilazi usko-stručne filmološke pristupe, jer Morin polazi od postavke da je stvaranje „imaginarnoga čovjeka“ pitanje koje pogađa u središte onog što se u znanstvenom smislu danas interdisciplinarno smješta u prostor između sociologije i antropologije.

June 4, 2024
Komunikacija u društvu kontrole

Komunikacija u društvu kontrole

Što je to ‒ komunikacija? Očigledno, riječ se odnosi na odnos između ljudi u nekom već unaprijed određenome načinu oblikovanja zajednice. Namjerno ovdje ne koristim pojam društva jer je ono vezano uz kapitalističku organizaciju i poizvodnju života s pomoću posredovanja tržišnih odnosa i države kao političke instancije vladavine kao upravljanja različitim sustavima u kojima se čovjek pojavljuje ne kao tzv. subjekt ili tzv. objekt, već kao struktura i funkcija odnosa sustava i okoline, poput prava, znanosti, kulture, umjetnosti, sporta, zdravstva itd. U načelu, komunikacija je moguća samo pod uvjetom postojanja onog što čini bit suvremene konstrukcije zajednice u tzv. društvima kontrole globalnoga informacijskoga kapitalizma. Biti-u-zajednici poput umreženoga društva znači biti u stalnoj raspoloživosti za odgovor, response, na zahtjeve primanja i difuzije informacija. Komunikacija u takvom načinu konstrukcije svijeta kao planetarno-globalne mreže događaja nužno sintetizira sliku, tekst, jezik i govor u okvir ili matricu onog što se kibernetički naziva mrežom (network). No, komunikacija nije nikakva autonomna moć slobode djelovanja u smislu posvemašnje neposrednosti i autonomije, već je ishod ili rezultat četvorstva kibernetičkoga modela ustrojstva svijeta kao mreže. Temeljni je pojam ovog modela informacija kao univerzalna forma ili, kako to kaže otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener, ono treće nesvodivo na materiju i energiju. Dakle, ontologijski pojam svake ove ili one teorije komunikacije koji ima strukturu prvoga uzroka unutar metafizičke sheme mišljenja bitka jest informacija. Otuda je komunikacija posljednja svrha djelovanja informacije kao uvjeta mogućnosti odnosa između forme i sadržaja ljudsko-nejudskoga postojanja u svijetu. Suvremena tzv. digitalna komunikacija pretpostavlja višestranost ili pluralnost formata ili matrice kojim se informacija pretvara u sliku, tekst, jezik i govor kao materijalnost posredovanja. Otuda je samorazumljivo da je glavni pojam tzv. digitalnih medija interaktivnost, jer ova otvorena komunikacija između inter-aktora zahtijeva sljedeće. Riječ je o drugome i trećem pojmu kibernetičkoga modela bez kojih ne bi moglo doći do odnosa između prvoga uzroka i posljednje svrhe. To su feedback i kontrola. Oni nadomještaju tradicionalni model Aristotelove metafizike i logike kauzalnosti koja je dovodila u svezu causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis. Interaktivnost ovu shemu potkopava. Obrat metafizike kauzalnosti postaje vidljiv u tome što sada ono drugo i treće regulira odnos između prvoga i posljednjega. Umjesto vertikalnosti odnosa između onog transcendentnoga i onog imanentnoga, sada je na djelu otvorenost interaktivne komunikacije između mnoštva inter-aktora zahvaljujući kontingentnoj naravi feedback-sustava koji je, da paradoks bude potpun, već uvijek u svojoj reverzibilnosti posredovan kontrolom digitalnoga kôda. Poslužit ću se ovdje Wittgensteinovom teorijom jezičnih igara, Sprachspiele, koju preuzima i Lyotard u svojim analizama znanosti kao performativnosti know-how logike, i kazati da je svaka komunikacija u ovome svijetu forma života koja se igra po promijenjenim pravilima igre, a jedina univerzalnost ove igre nije u društvenoj biti čovjeka, već u onome što čini bit tehnosfere, a to je logika slike i broja kao digitalnoga kôda. Što je dakle komunikacija drugo negoli partikularnost u odnosima između ljudi koje omogućuje ono neljudsko kao takvo, feedback i kontrola univerzalnosti tehnogenetske konstukcije samoga života. U suvremenoj sociologiji to je izveo Niklas Luhmann, u filozofiji Gilles Deleuze, a u teoriji medija Friedrich Kittler. Komunicirati stoga znači biti sudionikom zajedničke jezične igre koju omogućuje tehnički aparat feedbacka i kontrole, što znači promijenjeni sustav causa materialis i causa efficiens. No, u čemu je razlika u komunikaciji s Ipodom i tradicionalnom formom pisma koju odašilje poštanska kočija, primjerice? Ako je za potonji slučaj bilo nužno pripadati učenom staležu pismenih ljudi ili tzv. elitnoj kulturi kao u prosvjetiteljskoj Francuskoj u doba Lacloisovih Opasnih veza, dok se danas podrazumijeva da su svi dovoljno ne-pismeni da mogu načrčkati kakvu lascivnu poruku e-mailom ili putem Facebooka poslati svojoj ekspertnoj skupini da ju ‘lajka’, onda je posrijedi razlika koja se u teoriji novih medija označava razlikom između semantičkoga i pragmatičnoga sklopa značenja poruke. Semantički se sklop odnosi na književnu refleksiju s glavnom ulogom metafore, a pragmatični na primanje poruke s razumijevanjem koje uključuje performativni čin korisnika poruke. Otuda je u današnjoj interaktivnoj komunikaciji na društvenim mrežama gotovo nužan porast simboličkoga jezičnog nasilja spram ciljane žrtve. Materijalnost i instrumentalnost komunikacije bila je manjeg značaja u prvom modelu koji se odnosi na vladavinu jezika kao smisla egzistencije. Sada, pak, u doba vizualnih komunikacija i sam je tekst u funkciji slike kao performativnoga događaja, pa se pragmatika značenja pojavljuje kao nužni učinak, a ne posljedica ove ‘beskonačne brzine’ života-na-mreži. Zašto je u doba apsolutne transparencije komunikacije pitanje kontrole čitavog procesa kibernetičkoga sustava proizvodnje informacija postalo toliko odlučujuće, odnosno zašto je uopće Deleuzov pojam društva kontrole ključan za bilo kakvu daljnju teorijsku analizu biti čovjeka u suvremenosti? Razlog valja sagledati u onome što teoretičar novih medija Friedrich Kittler postavlja kao obrat u razumijevanju pojma medija uopće. Kittler, naime, misli da je težnja za medijalnošću komunikacije u tome da se tehnički uvjeti komunikacije uspostave sredstvom/svrhom same komunikacije. To je vjerojatno dosad najradikalnije izrečena postavka o bîti novih medija. Tehnika otuda autogenerira samu svrhu pragmatičkoga korištenja medija. Ona nije neutralnim sredstvom komunikacije. Tehnika je estetizirano oruđe/igračka. Ona nikome ne služi osim beskrajnome uvećanju informacija potrebnih za nesmetano funkcioniranje složenih društava i kultura znanja. Za Kittlera je pak neprijeporno da se nova medijska kultura ili kultura novih medija ne zasniva na jezicima kaotradicionalnome mediju komunikacije. Tehnički algoritmi jezik su novih medija. Takva je tehnička ili digitalna slika koju novi mediji imaju za pretpostavku vizualne komunikacije. „Kako bi rekli s Wittgensteinom: svijet je, nažalost, sve što je slučaj. Upravo iz tog problema proizlazi budućnost digitalno izračunatih slika. Indicija za to je da najnapredniji filmovi struke danas već izmjenjuju algoritme s atomskim fizičarima. Na kraju će se vizualizacija fotona, kvantova ili kvarkova, kako se beskrajnim utroškom stvaraju u kilometrima dugim tunelima, poklopiti s jednostavnom vidljivošću ovog svijeta. Čini se da je svrha izračunatih slika, osim svog komercijalnog uspjeha iskazanog milijardama, sudjelovanje u toj spoznaji. Svaki je tehnički medij tijekom naše duge povijesti učinio pristupačnim neku razinu stvarnoga: ne bi bilo razorne snage zrna bez trenutačne fotografije i liječenja bez Wilhelma Röntgena. Sama je znanstvena vizualizacija prema tome ovlaštena govoriti o jednom iconic turnu. /…./ Nijedna predodžba, kao što je to nekoć bio slučaj u Kanta, ne određuje znanostima njihove predmete, nijedno shvaćanje ne svodi njihove predodžbe na taj pojam. Naprotiv, kompjutori su ti koji danas preuzimaju sva konstitutivna ostvarenja koje je nekoć vršio subjekt: od upravljanja, preko registriranja i statističke obrade pa sve do kompjutorske grafike koja proizvodi suprotno od fotorealizma.ʺ (Friedich Kittler, ‘Schrift und Zahl – Die Geschichte des errechneten Bildes’, u Christa Maar i Hubert Burda, prir. ICONIC TURN – Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005., str. 199-200.) Društvo kontrole nije moguće izjednačiti s novim totalitarizmom i pripisati mu osobine čudovišnoga Levijatana za digitalna vremena. No, ono što je u svemu tome zacijelo iznimno opasno jest posvemašnja kontrola života ljudi na mreži koji utvaraju da imaju apsolutnu slobodu pogleda u Druge iz svoje perspektive interaktivne samoće. Deleuze je, međutim, pojam društva iz Hegelove i Marxove dijalektike povijesti, a koji je pretpostavljao mogućnost razlikovanja onog javnoga i privatnog, primjerice vlasništva, potom sustava obrazovanja, potom zdravstva i kulture u europskim okvirima kapitalizma tzv. Welfare state, reducirao na korporativno privatiziranje javnoga prostora što je koincidiralo s nastankom ideologije neoliberalizma u ekonomiji i politici kraja 20. stoljeća. Dolazak razdoblja kibernetičke komunikacije i digitalne demokracije povezano je s krajem svjetsko-povijesne vladavine idologije komunizma u svijetu. Kontrola je, dakle, postala ključna riječ učinkovita uzroka funkcioniranja novog načina ekonomsko-političko-kulturalne vladavine novih medija u prostoru globalnoga kapitalizma zahvaljujući logici nastanka tehnosfere koja osim otvorenosti višestrane komunikacije između mnoštva sudionika na mreži uključuje i ono neljudsko kao matricu ili univerzalnu formu komunikacije između ljudi i strojeva mišljenja. To je interaktivnost same tehnosfere ili autopoietička komunikacija između strojeva mišljenja koji su naravno umreženi da bi sustav omogućavao korisnicima bolje performanse. Društvo je kontrole otuda tautologija kao što je to i najbolji film digitalnoga doba u ideji, naime, Matrix, realizacija filozofije koja uključuje kibernetički model mišljenja u samoj konstrukciji paralelnih stvarnosti. I tako smo dobili komunikaciju bez komunikatora, čistu tautologiju medijalnosti koja više ne treba ni semantiku niti pragmatiku korisnika da bi sustav funkcionirao. Od komunikacije se više ne očekuje ništa, jer nas ona ne oslobađa potisnutih afekata akumuliranoga nasilja i depresije, narcizma i shizofreničnih proloma traganja za drugim sebstvom od ovoga koji je biološki i egzistencijalno zadan kao kornjači oklop. Od komunikacije se očekuje da bude brzi i neposredni response na dispozitiv moći duštva spektakla u kojem od jezika, govora, teksta do slike prolazimo uvijek isti put nove reverzibilnosti iz jednostavnog razloga što tehnosfera predstavlja matricu i univerzalnu formu jedinog pravoga života uopće ‘danas’, onoga koji postoji poput Lynchovih filmova u snoviđenjima i fantaziji deep immersion ili onog što Deleuze naziva metafilmom svemira. (Iz knjige Vizualne komunikacije: uvod, Centar za vizualne studije, Zagreb, 2008.)

June 3, 2024
Slika kao model stvarnosti

Slika kao model stvarnosti

Za početak ovog razmatranja ću uzeti dva stava iz Wittgensteinova Tractatusa logico-philosophicusa koja su naizgled bez unutarnje sveze, jer prvi kazuje o biti slike, a drugi o nemogućnosti znanja o budućnosti na temelju sadašnjega stanja. No, krenimo redom. U stavku 2.12 kaže se kako je slika model stvarnosti, a u stavku 5. 1361 da događaje budućnosti ne možemo izvesti iz sadašnjih. Vjerovanje u kauzalnu vezu, zapečaćuje Wittgenstein, je praznovjerje. Pogledajmo u kakvoj su vezi slika kao model stvarnosti i znanje o budućim događajima. Ako se složimo s Wittgensteinom, onda moramo ponajprije umjesto zakona kauzaliteta i posljedično načela teleologije, uzroka i svrhe na čemu počiva zapadnjačka metafizika u cjelini, uvesti u promišljanje ono što povezuje sliku i događaj. Očigledno je da logika slike nije ništa racionalno, već intuitivno, štoviše nešto apriorno što tek omogućuje ‘vjeru u znanstveni jezik’ činjenica. Slika kao model stvarnosti je medij ili forma mišljenja koje putem apstraktnih pravila pristupa konkretnoj artikulaciji zbiljskoga stanja. Sliku, nadalje, kao model odlikuje to što je odslik ili zrcalo stvarnosti, jer od Platona mimesis ima za ‘model’ pojam zrcala. Ne možemo, dakle, izravno imati uvid u bit stvarnosti zato što se ona uvijek pojavljuje, rekao bi Nietzsche, u perspektivi mišljenja, a to znači da nema nikakve objektivne stvarnosti, već samo i jedino one koja se pojavljuje kao model u određenom kontekstu i situaciji. Taj perspektivizam u spoznajno-teorijskome smislu potječe od Leibniza i njegove monadologijske metafizike. Da bismo mogli uopće imati znanje o stvarnosti, moramo vidjeti kako slika kao model te iste stvarnosti zrcali stvarnost, odnosno je li njezin odslik istinit ili lažan, prividan, obmanjujući. Slika je u tradiciji metafizike uvijek bila sluga jeziku, njegova puka funkcija. Želimo li znati što je bit slikarstva od ranog srednjega vijeka do Cézannea nije nam nužno poznavati stilske promjene od renesanse do baroka i romantizma. Dovoljno nam je da znamo kako je slika reprezentacija Boga u liku Isusa Krista kao referencijalnoga okvira religije i da je njezin smisao u tome da predstavlja već uvijek određenu stvarnost. Slika, dakle, dobiva svoju ‘bit’ iz ne-slikovnoga, iz jezika, odnosno iz Knjige. No, Wittgenstein ne misli povijesno-epohalno, već logički-transcendentalno. Otuda su svi njegovi stavovi u Tractatusu nužno oni koji sub spaeciae aeternitatis moraju vrijediti u svim vremenima i univerzalno, iako je problem u tome što im je nakana rastemeljiiti vjeru u mogućnost apsolutne spoznaje svijeta polazeći od jezika kao instrumenta ljudskoga mišljenja. Slika kao model stvarnosti pretpostavlja da je stvarnost već uvijek tu, kao slučaj, jer svijet je slučaj. No, što ako slika nije u svojem prikazivanju-predstavljanju stvarnosti ona koja je konstantna, nepromjenljiva, već dinamična konstrukcija, gotovo simulacija stvarnosti kao u Matrixu, odnosno što ako slika kao model stvarnosti postaje sama stvarnost u mnoštvu perspektiva multiverzuma kao u distopijskoj TV-seriji Black Mirror? Očito je da više Wittgensteinov uvid o slici koja nadilazi granice jezika ovdje nije od pomoći ili se mora drukčije razumjeti odnos slike i stvarnosti. Možda ovako, da je stvarnost rezultat modela slike, a ne samostalni entitet. Tada bismo dobili obrat spoznajno-teorijskoga problema i izvorni platonizam bi ostao i nadalje, ali u promijenjenoj formi. Uostalom, postavka da je stvarnost konstrukcija leži u temelju postmoderne epistemologije filma Matrix. Slika je nešto što više ne prikazuje i ne predstavlja stvarnost, već nesvodiva kognitivno-stvaralačka struktura koja stvarnost uspostavlja kao mnoštvo zrcala, od kojih svako ima svoju ‘logiku’ i svoju ‘estetiku’. Drugim riječima, problem razumijevanja slike u suvremenosti vladavine tehnosfere proizlazi iz problema ne-određenosti onog što pripada jeziku kao modelu stvarnosti, te istodobno onome što matematički nazivamo pojmom modela za neku stvarnost. Jezik više ne može ništa reći o tehnički stvorenoj slici fotografije i filma kao paradigmatskih novih medija, što znači da su ti mediji ujedno modeli i dijagrami nove stvarnosti, a ne puki njezin odslik. Ako je ovo točno, što je imao u vidu i Walter Benjamin u svojim analizama tehničke reproduktivnosti, onda stvarnost moramo sagledati kao model mišljenja koji je utoliko bliži ‘istini’ o stvarnosti ukoliko je njegova slika tehnički bolja i kvalitetnija. Digitalna slika je bolja od analogne u tehničkoj kvaliteti, ali nije u onome što čin bit estetskoga događaja stoga što je prethodni model cno-bijele slike bio bliži prividu stvarnosti kao ‘istini’ svijeta u njegovu umjetničkome sublimnome doživljaju. Drugi stav Wittgensteina je radikalna kritika načela dovoljnoga razloga i kazuje nam da su događaji u vremenskome slijedu nesvodivi. Sadašnje stanje koje spoznajemo s pomoću jezika i slike, kao modela stvarnosti, ne može biti uvjet mogućnosti spoznaje budućeg stanja odvijanja događaja zbog toga što je ono buduće neodređeno iz logičko-racionalnih modela spoznaje stvarnosti. Umjesto zakona kauzaliteta i načela vladavine teleologije, kao što je poznato, kvantna teorija i kibernetika govore u ireverzibilnosti i kontingenciji, a ključni pojam Witggensteina u obje faze njegova mišljenja jest slučaj. Postavimo, dakle, stvari na sljedeći način. Ono što se događa zbiva se u četvorstvu pojmova informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije, a logika je tehnosfere vizualizacija događaja i njihova mjerljivost. Uostalom, Max Planck kaže da je samo ono mjerljivo dostojno da bude, da ima mogućnost da se zove bitkom. Ako je bit tehnosfere u slici kao vizualizaciji događaja i njihovoj mjerljivosti, onda je svijet moguće spoznati samo kao model autopoietičke konstrukcije koji nadilazi logiku dostatnoga razloga i na njegovo mjesto postavlja ono što će kasni Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima nazvati jezičnim igrama, Sprachspiele ili language games, a što je najbolje odrediti pragmatikom znanja o nekom kontekstu i situaciji u kojem se objekt spoznaje nalazi, dakle kao know-how. Što smo time dobili drugo negoli kraj metafizike i umjesto trijumfa jezika imamo vladavinu modela vizualizacije odnosno slike koja sada umjesto da bude i nadalje sluga jeziku postaje funkcija broja u njegovoj beskonačnosti. Vizualizacija događaja prethodi stvarnosti kao modelu slike i istodobno dokida vjekovno ‘praznovjerje’ logike dostatnoga razloga. Stvari se događaju ireverzibilno i kontingentno, a jezik i sliku zamjenjuje apsolutna matematizacija svijeta. Ništa izvan tog modela ne može se više nazivati stvarnošću, tom fikcijom Matrixa i Black Mirrora.

June 2, 2024
Povratak Behemota?

Povratak Behemota?

Uvod Franz Neumann (1900-1954), bio je njemačko-židovski politički teoretičar, jedan od utemeljitelja Studentskog socijalističkoga udruženja u Frankfurtu. U Wrocławu, Leipzigu, Rostocku i Frankfurtu studirao je pravo, a tijekom Weimarske Republike bio je angažiran kao pravni savjetnik Socijaldemokratske stranke. Bio je zacijelo jedan od prvih istaknutih intelektualaca u Njemačkoj kojeg su nacisti utamničili u travnju 1933. godine. Nakon mjesec dana provedenih u zatvoru, prebjegao je u Veliku Britaniju i ondje je obranio doktorat iz političkih znanosti. Na preporuku svojeg mentora Harolda Laskog 1936. godine se pridružio Frankfurtskome institutu za društvena istraživanja koji je djelovao u SAD-u kao svojevrsnome egzilu za kritičke intelektualce iz Europe. U okviru djelatnosti ovog znamenitoga Instituta bavio se kritičko-teorijskom analizom fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma. Tako je nastala glasovita knjiga Behemot: Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944. Uz knjigu Hanne Arendt Izvori totalitarizma ovo se Neumannovo djelo smatra najznačnijim u korpusu klasične literature o totalitarizmu uopće. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi ključan politički teoretičar 20. stoljeća i jedan od utemeljitelja politologije kao društvene znanosti u svijetu. Od Levijatana do Behemota Franz Neumann u knjizi Behemot: Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1945. ustvrđuje da Treći Reich ne iskazuje konkretnu ideologiju, a niti posjeduje koherentnu strukturu vladavine. Poput Behemota u židovskoj eshatologiji i Hobbesovim spisima o kaosu i anarhiji političkoga bezakonja, radi se o čudovištu koji simbolizira bespravlje i nestanak temeljnih civilizacijskih odredbi na kojima počivaju ljudska društva. Pritom su odlučna četiri preklapajuća, ali i odvojena središta moći: (1) nacistička stranka; (2) državna birokracija; (3) vojska i (4) zaapovjedna ekonomija državnoga monopolnoga kapitalizma. Ono što povezuje sva ta četiri strukturna središta moći zajedno jest ideologija i teror njemačke ekspanzije i osvajanja svijeta. Neumannova je studija nakon poraza nacizma i pobjede saveznika u 2. svjetskome ratu bila paradigmatska za američku politiku 4 D: (1) denacifikacije; (2) demokratizacije njemačkoga društva; (3) demilitarizacije i (4) dekartelizacije ekonomije. (Franz Neumann, Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism 1933-1944. Ivan R.Dee, Chicago, 2009.) Ono što čini bit totalitarne vladavine u nacizmu za Neumanna jest to da totalna država kao ne-država kaosa i bezakonja počiva na logici izvanrednoga stanja. Prema tome, način totalitarne vladavine ne ostvaruje autonomiju politike pred ekonomijom i kulturom, kako je to u svojim spisima tvrdio Carl Schmitt. Riječ je o apsolutizaciji politike kao nove tehnologije moći u svrhu izgradnje imperija. Raspad nacionalne države i imperijalizam, za Arendt i Neumanna, predstavljaju posljedicu raspada ideje političke modernosti. Na mjesto liberalnoga shvaćanja države ne dolazi, dakle, autoritarna već totalna država. Ona nema težnju vladati unutar tradicionalnoga prostora suverenosti nacijedržave. Mobilizacijska funkcija totalnosti označava kretanje u smjeru osvajanja drugih prostora. Ali pojam totalnoga mobiliziranja, koji potječe iz mišljenja Ernsta Jüngera, ne pripada tek ideji totalne države. To je bit tehnički ustrojenoga svijeta na temelju bitka kao samouspostavljenosti subjekta. Bez totalnoga mobiliziranja ne postoji mogućnost tehničke bezuvjetne vladavine. (Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004.) U tome su fašizam, nacizam, boljševizam i amerikanizam svjetsko-povijesni sustavi vladavine bez bitne razlike. Geopolitika se uz ideologiju i permanentni teror pojavljuje doktrinom osvajanja svijeta na temelju ideje o vladavini sudbinski određenog naroda/rase i kulture. Oboje, i Arendt i Neumann, jasno pokazuju da antisemitizam nije bio nikakav „model kulture“ tzv. običnog Nijemca, kako to tvrdi Daniel Goldhagen u svojoj studiji o holokaustu. (Daniel Goldhagen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust, Vintage, New York, 1997.) Mržnja prema Židovima tvori bit ideologije koja je postala zločinačkom osnovom istrebljenja Židova samo zato što je postala političkim sredstvom totalne vladavine. Razlika je u tome što Arendt permanentni teror nacizma ne smatra sredstvom totalne vladavine kao forme monopolnoga kapitalizma poput Neumanna. Za nju su teror i logori artikulacija političko-ideologijske brutalnosti nacizma i staljinizma, s tom razlikom što nacizam svoju ideologiju ne konstruira iz ideje i doktrine slobode, jednakosti i pravednosti budućega svijeta rada kao kraja povijesti, već iz djelovanja Vođe i postavljanja „prirode“ kao nužnosti odstranjenja Drugih (Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, marginalnih skupina). Totalna država izgrađena je u nacizmu na temeljima totalne konzervativne revolucije. Problem Neumannove analize jest u tome što tvrdi da nije postojala nikakva ideologijska osnova za upravljanje državom. Bezakonje i logika izvanrednoga stanja, doduše, pretpostavlja primat politike nad ekonomijom. No, kada se država organizira kao pokret koji kontrolira Vođa i njegova ideologija s pomoću partije, vojske i zapovjedne ekonomije monopolnoga kapitalizma, tada više nije riječ o suverenosti i slobodi kao legitimnosti države koja vlada nad društvom. Golo nasilje vlada svakodnevicom, a strah se uvlači u kožu. Više nitko nije siguran. Teror postaje nadomjesnom logikom izvanrednoga stanja, a logori eksperimentom nastajanja nove forme vladavine. Ona počiva na neljudskome kao takvome (biologizam i eugenika). Totalna država u nacional-socijalizmu za Neumanna se određuje kao depolitiziranje državnosti i kao birokratska forma organizacije. (Peter Intelmann, „Franz Neumann: Weimar, Nationalsozialismus – und was dann?“, u: SamuelSalzborn (ur.), Kritische Theorie des Staates: Staat und Recht bei Franz L. Neumann, Nomos, Baden-Baden, 2009., str. 57-75. i Lars Resmann, „Der totale Staat als Un-Staat: Hannah Arenndt und Franz Neumanns politische Theorien totalitärer Herrschaft“, str. 161-193.) Za razliku od takvoga ne-državnoga stanja, društvo u totalitarnoj vladavini nacizma jest dualno kao sprega spontanosti novonastalih institucija „građanske“ poslušnosti i kao mobilizacijska struktura organiziranja odozdo. Upravo je to glavni problem totalitarizma. Razaranje društva ne znači tek stvaranje podanika. Ima još nešto gore. A to je preobrazba u masovnog deindividuliziranoga „običnoga“ građanina, kako u nacizmu tako i u staljinizmu. Govor o „posve običnome Nijemcu“, o onome što književno-povijesno obilježava duh malograđanskoga mentalnoga sklopa Srednje Europe, jest govor o poslušnosti i pokornosti poretku totalne države. U ogledu „Građanska neposlušnost“ upravo je Hannah Arendt uočila koliko je za razvitak javne slobode bitna građanska hrabrost. (Hannah Arendt, „Građanska neposlušnost“, u: Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996. str. 223-262. S engleskoga preveo Žarko Puhovski) Čin građanske neposlušnosti (civil disobedience) postaje nemogućom gestom otpora u totalitarnome poretku vladavine. Sve ono što vrijedi za liberalnu demokraciju nestaje u totalitarizmu. Biti pojedincem sa savješću čini se više od etičke obveze. To znači biti na putu povratka ljudskoga dostojanstva u događaju suprotstavljanja sustavnome zločinu. Karl Jaspers zbog toga je i odredio bit totalitarne vladavine NS-države kao zločinačku politiku terora. (Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966.) Ona nije bila eksces, već unutarnja nužnost za nacizam kao i bezuvjetna dužnost poslušnosti ideji s onu stranu razuma i uma. U tome je čudovišna novost totalitarizma. S njime se događa kraj svega onoga što je krasilo metafizičke obrise ideje čovjeka i njegovih prava na Zemlji. Nečuvene su masovno-psihološke posljedice baš u tome što se neustrašivost pojedinca pred stvarnom moći diktature ideologijsko-politički kažnjava njegovim sramoćenjem i konačnom likvidacijom. Nova totalitarna kultura Dok u postsovjetskome poretku nakon 1950-ih i smrti Staljina postoje disidenti kao „unutarnji neprijatelji“ komunizma, nemoguće je čak i pretpostaviti postojanje subverzivne kritike fašističkoga poretka vladavine. Nakon što je pojedinac izgubio status subjekta u „novome društvu“ nestaje bilo kakva mogućnost radikalnoga otpora. To ujedno znači da nestaje i povijesno sjećanje. Ono se briše i uništava u ime Gleichschaltunga nove totalitarne kulture. Društvo više nema uopće mehanizme sjećanja. U sustavu logora nacizam stoga nema unutarnjih neprijatelja poretka. Učinak totalne države u njezinom pravnome kaosu i bezakonju izvanrednoga stanja jest nestanak suverenosti nacije-države u korist nastanka naddržavne strukture upravljanja s pomoću permanentnogaterora. Između Hannah Arendt i Franza Neumanna u analizi nastanka nacizma postoji podosta suglasnosti. Ponajprije se to odnosi na razlikovanje onoga što pripada uvjetno rečeno bitku kao moći i biću kao vladavini. Totalna država predstavlja nečuvenu organizaciju moći koja djeluje u izvanrednome stanju. Bespravlje rezultira bezakonjem, a pravna država (Rechtstaat) suspendiranjem građanskih prava uspostavlja svoju vlast kao totalitarna diktatura uz pomoć ideologije antisemitizma, terora i koncentracijskih logora. I Arendt i Neumann polaze od pretpostavke da se raspad europske suverenosti u pojmu nacije-države izvodi nakon kraja 1. svjetskoga rata, No, problem nastaje otuda što se teror kao jedan od glavnih načina ostvarenja vladavine totalne države ne može objasniti nikakvih uzročno-posljedičnim razlozima raspada „racionalnoga“ poretka prava. Znamo da je dvadesetih godina 20. stoljeća na predavanju u Barceloni Carl Schmitt pojmom depolitiziranja i neutraliziranja političkoga odredio liberalnu ideju tržišne regulacije suverenosti nacija-država u europskom Ius Publicum-u. (Vidi o tome: Thomas Vesting, „Erosionen staatlicher Herrschaft: Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt“, Aör, br. 117/1992., str. 9.) Država, nasuprot tome, svojevrsno je repolitiziranje prava uz pomoć nepravnih sredstava. Ono što, pak, Neumann smatra odlučujućim za totalitarnu vladavinu nije nikakvo pravno niti ideologijsko legitimiranje nacizma, nego upravo suprotno – čisti i brutalni teror s krajnjom nakanom razaranja kako građanskoga društva tako i liberalne konstrukcije države. U interpretaciji Neumannove teorije totalne vladavine nacizma Lars Rensmann izvodi postavku o polikraciji nasilja, a pod time podrazumijeva totalnu državu kao pluralističku ne-državu. Još jednom smo suočeni s paradoksalnim samorazumijevanjem onoga što nema analogije u povijesti. I baš stoga nastaju poteškoće. Kada bi totalna država nacizma, korporativizam fašizma i partijska država staljinizma bile samo i jedino razaranje liberalno-demokratskoga nasljeđa moderne, sve bi bilo posve jasno. Problem nastaje otuda što je čitav sustav ekonomije, politike i kulture izveden ujedno totalno racionalno i tehnički besprijekorno. Utoliko se opravdano može govoriti o organiziranome kaosu države koja se ne zasniva na ideologiji zločina, nego je zločinačka sama država u tom pogledu što organizira cjelokupni život svojih državljana ne kao građana, nego kao depolitiziranih podanika u birokratskome stroju upravljanja. Ta i takva totalna država može jedino počivati na golom nasilju i na ideologiji koja to i nije jer ne djeluje kao u staljinizmu predstavljanjem iluzije stvarnosti za pravu stvarnost. Krajnji cinizam hitlerizma proizlazi iz programa sustavnoga uništenja Židova u Europi svim sredstvima. Brutalnost terora nad građanima totalne države ne-njemačkoga podrijetla postaje sredstvo/svrha poretka bez ideologije ili ideologije bez poretka. U oba slučaja radi se, prema Neumannu, o autoritetu jedne moći koja više nema nikoga iznad sebe. To je bitna razlika od utemeljenja ustavne države. Totalna država nema legitimnost ni u sebi samoj, već jedino u općenitoj volji naroda/rase neposredno iskazane voljom za moć diktatora ili Vođe. Vratimo se još za trenutak problemu određenja antisemitizma kao ideologije nacističkoga pokreta. Ako totalna država, prema mišljenju Neumanna, zapravo ne vrši funkcije države zato što počiva na bespravlju i bezakonju kao načelu vođenja politike, tada ni ideologija mržnje prema Židovima ne odgovara shvaćanju ideologije od Marxa do suvremenih teoretičara. Kako opravdati ovu tvrdnju? Teror, logori i propaganda Ne čini li se Neumannova analiza, kao i Pollackova i Fraenkelova o dualnoj vladavini, istodobno pronicljivima i neoperabilnima? To posebno vrijedi za postavku o ne-državnome i ne-ideologijskome načinu djelovanja NS-države. Antisemitski diskurs u svakodnevnome govoru i prije uspostave nacizma kao vladavine jedne stranke i Vođe suspendiranjem parlamentarne demokracije posredovan Protokolima sionskih mudraca kao neautentičnom i neskriveno propagandnom literaturom koja je trebala dokazati zavjeru „svjetskoga židovstva“ protiv ne samo Nijemaca već i čitavoga kulturnoga svijeta, određuje doktrinu i praksu totalitaranoga pokreta političke moderne. U tom pogledu radi se o nečemu što prethodi Auschwitzu, ali nipošto u uzročno-posljedičnome nizu genetskoga determinizma. Totalitarna forma vladavine odlučujuća je za pokretanje onoga što predstavlja nečuveni užas radikalnoga zla. Bez terora i logora sve ovo ostaje na razini diskursa i nasilja u tzv. svijetu života, iako se provlači i kroz aparate države i društva kao latentna struktura masovne svijesti. Razlog što Neumann odriče samostojnost ideologije u konstrukciji totalne države nacizma leži u tome što antisemitizam ne može biti dovoljan razlog diskurzivno-političke moći djelovanja ideologije kao takve. Utoliko je politička moć sadržana u iracionalnoj racionalnosti permanentnoga terora i logora mnogo važnije sredstvo/svrha djelovanja od bilo kakve manipulacije sviješću. Rasno načelo u nacizmu i progon razvlaštene građanske klase i bivših pripadnika vrhuške komunističke partije u staljinizmu pokazuju se bitnim točkama onoga na što moderna ideologija masovnoga društva usmjerava pozornost. To može biti samo konstrukcija Drugoga kao neprijatelja. Za totalitarnu vladavinu Drug može postojati samo kao mrtav Drugi ili kao neprijatelj kojeg treba uništiti svim sredstvima. U razumijevanju totalne vladavine koja čin bit totalitarizma kao političkoga poretka neograničene moćitradicionalni pristupi filozofije politike nisu više mjerodavni. Umjesto toga mišljenje političkoga kakvo zastupaju Hannah Arendt, Franz Neumann i Carl J. Friedrich podastire nove pojmove. Ishodište se nalazi u sudaru sa zbiljom novog političkoga fenomena. Ono je bez analogije u povijesti političkih ideja. Teleologija politike ustupa pred bezobzirnom moći političkoga događaja konzervativnoga prevrata i socijalističke revolucije. Kako nastaje totalitarizam? Ponajprije, „tihom revolucijom“ u rušenju liberalizma demokratskim sredstvima. Takav je bio slučaj uspona fašizma i nacizma u Europi. Komunizam pretpostavlja nasilno svrgavanje autokratske monarhije kao u slučaju lenjinizma/staljinizma. No, pravi je problem u tome što način određenja politike u totalitarnome shvaćanju države ima elemente nasilja, terora i radikalnoga zla u logici izvanrednoga stanja. Ako se politika više ne može odrediti iz apriornih kategorija uma, tada nastaje problem. Sjetimo se da se Hannah Arendt uvijek izjašnjavala da nije filozofkinja politike, već politička teoretičarka. Isto vrijedi i za Carla Schmitta. Usto, on je vezan uz tradicionalno određenje ustavnoga pravnika. Ovo stanje-između prošlosti (filozofije politike) i sadašnjosti (političke znanosti) potvrđuje nešto iznimno važno u shvaćanju politike na ishodu moderne. Više se ništa ne može unaprijed utemeljiti i svrhovito zajamčiti. Objasniti fenomen radikalnoga zla u suvremeno doba na osnovu Kantove metafizike ćudorednosti osuđeno je na neuspjeh. Razlog leži u tome što etika više nema vlastiti prostor-vrijeme ozbiljenja u kozmopolitskoj zajednici uma. Nestanak suverenosti u politici totalitarizma odgovara kraju etike u prosvjetiteljskome razumijevanju povijesti. Ovo su temeljne značajke totalitarizma, koje na tragu Franza Neumanna valja unijeti u suvremenu raspravu o povratku čudovišnoga sustava vladavine u globalnome poretku kaosa i entropije, nezavisno od posebnoga slučaja sličnosti i razlika uistinu krajnje suprotstavljenih ideologija kao što su to fašizam/nacizam i komunizam. 1. Tvorba novoga tipa društva i države kao “zajednice” s onu stranu liberalno-demokratske prakse i njezinih ideja o slobodi osobe i pluralnosti stavova u javnoj deliberativnoj politici određena je iz horizonta nastanka narodne zajednice (Volksgemeinschaft). 2. Teror je u funkciji stvaranja permanentnoga izvanrednoga stanja, i to prema unutra i prema van, uz postojanje institucije koncentracijskoga logora izvan domašaja suverenosti nacije-države. 3. Singularnost se novoga pokreta-poretka sastoji u razaranju društvenih veza s pomoću ustrojstva paravojnih institucija i partijsko-državne organizacije tajne policije koja u načelu izlazi izvan zakona i postaje svemoćnom organizacijom totalne kontrole. Ideologija kao propaganda, teror kao politika izvanrednoga stanja i totalna kontrola života građana koju provode tajne policije (Gestapo, NKVD) čine totalitarizam ne samo izvornim fenomenom moderne već i stvarnom prijetnjom obnove vladavine u novoj formi u doba globalnoga kapitalizma. Veličina je misaonoga doprinosa Franza Neumanna u teoriji totalitarizma, što je inače blisko i stajalištima Hanne Arendt, da se ovaj razarajući i čudovišni poredak organiziranoga bezakonja i ideologijsko-političkoga stvaranja permanentnog terora ne može zauvijek potisnuti u crne rupe traumatskoga sjećanja na događaje genocida kao što je to bio zloglasni logor Auschwitz. Problem je u tome što se uskrsnuće totalitarizma može dogoditi u posve novoj formi političkoga poretka koji u sebi skriva upravo ono što suvremenost danas pokazuje u mnoštvu pojavnih likova. Riječ je o autokratskoj tiraniji koja prijeti posvemašnjem potonuću demokracije i prosvjetiteljstva u bezdan. Doba Behemota nije prošlo svršeno vrijeme i stoga valja ustrajno braniti načela liberalno-demokratskoga svijeta baš onako kako je Neumann kao angažirani intelektualac 20. stoljeća shvatio poslanstvo političke znanosti. Ona ne samo što mora razotkrivati korijene zla i izopačenost u načelima djelovanja političkih elita, nego mora biti aktivno na tragu borbe za nadolazeći svijet po mjeri istinske slobode i pravednosti. Ako se nekome takva zadaća danas čini odveć politiziranom a manje funkcionalnom, na stanovit način u opreci sa zlatnim pravilom Maxa Webera da društvena znanost mora ostati vjerna idealu autonomije znanstvenoga djelovanja, onda mora imati u vidu da politika nije beskonfliktna strast, kao što nije niti hiperracionalno svođenje djelovanja na načela kvantifikacije. Znao je to dobro Aristotel kad je političku znanost kao težnju za dosezanjem najvišeg dobra u zajednici odredio epitetom kraljevske znanosti. Biti na strani Webera u tom pogledu čini se nužnim da bi znanost ostala neokaljana službom izvanjskim interesima poput službe političkim ideologijama. No, slijediti Neumanna kao zvijezdu vodilju znači imati u vidu da se ideje slobode i pravednosti nikad neće utisnuti u svijest masovnoga društva bez aktivne borbe za njihovo oživotvorenje. Društveni znanstvenik ne mora nužno biti kritički intelektualac, ali u doba vladavine totalitarnoga Behemota svaki je moralni stav protiv angažmana za istinsku politiku načela liberalne demokracije naprosto izdaja intelektualaca i ništa drugo.

June 1, 2024
Druga jesen patrijarha

Druga jesen patrijarha

Tko je ikad imao u ruci bjelinu savršene knjige hrvatskog pjesnika Danijela Dragojevića naslovljene Prirodopis sjetit će se da između mnoštva začudno sklopljenih riječi u snopovima i sklopovima pojava smislom bremeniti iskaz označava korak u neiskazivo. Stih, naime, glasi – O Bože, koji jesi jezik. I doista, kako vrijeme neumitno odmiče u ovoj furioznoj banalnosti života između imperativa življenja posvećenog ništavilu tehničke svakodnevice i volje za bijegom u ono nepokorivo područje slobode nalik iskonskoj divljini, tako se čini neporecivim kako na kraju preostaje samo jezik. Autorstvo ove knjige na razmeđi romana, dokumentarne proze, imaginarne i hipereralne kronike raspada i trajanja ‘svete obitelji’ na rubu svjetova kao da je pitanje identiteta ne tek pisca Jovana Nikolaidisa/Joana Arvanitisa, već samog jezika kojim se stvaralačko djelo Tišina kiše otvara čitatelju u svoj silini, moći, usponu i padu ljudske želje za očuvanjem složenog mozaika povijesti unutar zavičajnoga Porto Hendeka. No, kakav je to uopće jezik kojim se Arvanitis služi u pokušaju da oslika veličajnu ljepotu i čudovišnu kal prostora na kojem stoljetno žive, međusobno ratuju, ljube i tuguju tzv. balkanski narodi raznolikih vjera ‒ Crnogorci, Srbi, Albanci, Grci, bošnjački muslimani, Romi, Cincari, Vlasi ‒ pod jarmom ideologija i imperijalnih preoblikovanja ove zemlje u tuđinsko vrzino kolo zla? To je najveći doseg crnogorskog jezika u njegovoj arhajskoj i suvremenoj uporabi, jezik dostojan iskustva njegovih multikulturnih predaka i nadolazećih baštinika. Kao da se bez razvrgnuća njegove pozlate i čađi ne može dospjeti do smisla postojanja. U Tišini kiše osluškujemo već zaboravljeno iskustvo kazivanja koje kao da je iščezlo iz ovog svijeta mrtvih jezika komunikacije. Pripovijedajući o svojim korijenima, gdje se isprepliću faktografski i fikcionalni tragovi života, susrećemo se s osebujnom crnogorskom epopejom tragike i ponosa jedne obitelji u vrtlogu povijesti shvaćene kao ponavljanje zla s novim dekorom i protagonistima, ali s istom duhovnom matricom iskliznuća u strahotni bezdan. Čak i kad se u ovome misaonome okviru povijesti pronalaze tragovi usporedbe s autorovim nesvodivim dvojnicima poput Kiševa Peščanika ili Kovačevih romana od Ruganja s dušom do Vrata od utrobe, nemoguće je poreći autorsku originalnost. Ponajprije, ovaj tekst osvaja fluidnom ljepotom kazivanja a ne usvojenih tradicionalnih i modernih formi pripovijedanja. Arvanitisov je jezik surova mudrost drevnih narodnih običaja u kojima se skriva stoičko podnošenje patnje i ekstatička moć varljive želje za svijetom u kojem dobrota tiho dolazi na golubinjim nogama. No, to je i jezik iz kojeg progovara mitski tragični zaziv plemenske krvi što je još i danas zagonetno za mnoge tzv. prosvijećene narode Zapada koji ustrajno slijede stereotip o balkanskome ‘plemenitome divljaku’ kao protuslici razumskoj metafizici naroda poput Nijemaca i Engleza. Uostalom, u svim dosadašnjim knjigama Jovan Nikolaidis pokazivao je izrazitu sklonost dubinske analize etno-kulturalnih posebnosti naroda unutar Crne Gore i okolnih država. Po tome je uistinu Tišina kiše roman hibridne strukture s primjesama antropologijskoga eseja o kolektivnoj traumi živog sjećanja na prošlost koja se iznova vraća u spiralama zla i vrtlogu međusobno povezanih događaja. Ovo ipak nije književnost koja priča o velikoj povijesti kao u modernoj iluziji Bildungsromana. Umjesto toga, na djelu je mozaik od razorenih ogledala i dokumenata s kojima povijest postaje simboličko mjesto potrage za identitetom u krvi i pepelu suvremenosti. Arvanitis pripovjeda živopisno i istančano ulazeći u detalje životnih zlih kobi i ustreptale sreće obitelji oca Nikole, koji proživljava gotovo markezovski iskazano svoju jesen patrijarha, pronalazeći u Milici, svojoj posljednjoj ženi utočište i ishodište smisla obitelji. No, nije to nikakva više krvna i etnička osuđenost na trajanje u istom genetskome krugu, već slobodna odluka koju obvezuje ljubav, sloboda i nada u buduće. Sin Joan, onaj koji postaje svjedokom čitave povijesti obiteljskog razorenoga stabla u sebi nosi vjekovno breme pomiritelja naroda i žig nepokorivosti slobode kao bijega iz začaranoga kruga vječne kasabe. Čitavo 20. stoljeće odmotava se pred nama kao filmski zapis o stradanju i nadanju pojedinačnih života, o zatiranju Crne Gore iznutra i izvana, o fascinantnoj ljepoti krajolika na ušću Bojane, koju pisac uzdiže do simbola rijeke sjećanja i zaborava povijesti. Sve je tu, svaki kamen zazidan u kuću, užareno sunce nad maslinicima, daleka obzorja na pučini mora s koje Ulcinj postaje metafizičko ishodište svijeta u sabranim fragmentima teksta ove divne i začudne knjige o prokletstvu identiteta. Nije stoga slučajan citat na početku romana Tišina kiše iz prve Pavlove Poslanice Korinćanima, 13, gdje se govori o vjeri, nadi i ljubavi umjesto svekolikog znanja i lude mudrosti svijeta. Što preostaje na kraju osim jezika kao alkemijskoga sredstva posljednje vjere u ljudsku egzistenciju u suočenju sa smrću jest upravo to iskonsko ne-znanje bez kojeg ni pisanje naposljetku nije više od zastrta traga u pustinji. Tišina kiše kao treći svezak Romana o Nikoli u opusu Jovana Nikolaidisa/Joana Arvanitisa predstavlja autentično svjedočenje kazivatelja o identitetu koji se umnaža u beskraj kao rukopis čiju tajnu razotkriva samo onaj kome je stalo do istine u vremenu, pa makar ona bila mučni talog iskustva. Riječi s kojima roman otpočinje ujedno su prve i posljednje riječi ove kronike otmjena raspada obiteljske slike u mutnome ogledalu. Zaronio sam i uzburkao talog iz dubine vremena. Pišem što sam vidio u tom prostoru blata i vlage. Pisanje je oslobađanje jezika od utvara vremena, njegov novi život u prividu sjaja ljepote.

May 31, 2024
AI i budućnost filozofije

AI i budućnost filozofije

Među brojnim knjigama o tzv. umjetnoj inteligenciji i njezinim posljedicama na život u informacijskome društvu današnjice svakako vrijedi izdvojiti knjigu razgovora jednog od najznačajnijih suvremenih matematičara, nobelovca Rogera Penrosea s pokojnim vrhunskim talijanskim filozofom Emanuelom Severinom, Artificial Intelligence vs. Natural Intelligence, Springer, Cham, 2022. Knjigu je priredio Fabio Scardigli. Ono što je ovdje zanimljivo nedvojbeno je to da razgovor nužno podsjeća na ono što je tijekom povijesti zapadnjačke metafizike uvijek bio problem. Naime, kako uspostaviti istinski dijalog o biti stvari koja je predmet spora između znanosti i filozofije. Nije li taj dijalog otpočeo zapravo još u predplatoničko doba u Grka, primjerice, između Talesa i Parmenida, a nastavio se u novom vijeku razgovorom između Newtona i Kanta, da bi u 20. stoljeću kulminirao, naravno neizvedenim razgovorom između Einsteina i Heideggera? Pitanje je, međutim, o čemu bi svi ti susreti između znanstvenika i mislioca svjedočili ako ne o temeljnim pitanjima tzv. ontologije, poput pitanja je li svijet vječan ili je nastao Velikim praskom, postoji li Bog ili je njegova egzistencija nepotrebna za nastanak svijeta, te može li mišljenje biti jedino ljudsko ili možda pripada i onome ne-ljudskome na neki još uvijek nama nepoznat način? Kad je 1988. Hans Moravec u vizionarskoj knjizi Mind Children. The Future of Robot and Human Intelligence odredio da će oko 2030. godine čovjek biti u bitnom smislu ‘prevladan’ moćnim djelovanjem inteligentnih strojeva, onda je to predviđanje imalo još uvijek crtu utopijskoga zanosa s tehničkom konstelacijom suvremenosti. Uglavnom, ono što je Moravec predvidio jest da će upravo oko navedene godine nastati ekvivalencija između tzv. prirodnog uma i tzv. umjetne inteligencije. U svojoj knjizi Suvišan čovjek – Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. prir. Damir Barbarić, bavio sam se ovim problemom odnosa između dva načina mišljenja i njihove složene konfiguracije pojmova polazeći od mojeg shvaćanja tehnosfere. Ukratko, između mišljenja kao racionalnosti-planiranja-konstrukcije i mišljenja kao kazivajućeg događaja smisla bitka postoji korelativan odnos i istodobno nespojivost u bitnim postavkama onog što Heidegger naziva zadaćom mišljenja. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, 2023. pokušao sam isti problem ekstenzivno razviti na taj način što sam dospio do postavke da je budućnost filozofije u razlici spram apsolutne vladavine tehnoznanstvenoga sklopa vizualizacije i matematizacije mišljenja u nastojanju obrane onog što uopće omogućuje bit mišljenja kao takvog, a to je sloboda odluke o vlastitome putu onkraj trijumfa znanstvenoga pozitivizma i onkraj povratka u bezdan metafizike iskona. Čini mi se da ovaj razgovor Penrosea i Severina uistinu predstavlja, što bi rekao Borges u jednoj svojoj književnoj paraboli, zrcalo vječnosti i trag metafizičke strasti za istraživanjem istine. No, što je to uopće ‘umjetna inteligencija’ u razlici spram tzv. prirodnoga uma? Razgovor između matematičara i filozofa održao se 12. svibnja 2018. godine u Milanu pred više od 800 ljudi. Penrose, profesor emeritus s Oxforda, zastupao je stav da je umjetna inteligencija ili AI izraz, doduše neprecizan, za opis aparata koji misle tako što reproduciraju aktivnosti za koje je nadležna ljudska inteligencija. On tvrdi, međutim, kako sva ta silna dostignuća u razvitku umjetne inteligencije poput ubrzanja u procesuiranju podataka, evoluciji stroja učenja, Big Data i algoritmi još uvijek nisu dostatni za objašnjenje pravog trijumfa umjetne inteligencije nad prirodnom ili ljudskom. Zašto? Penrose smatra da treba objasniti logičku strukturu tog neljudskoga mišljenja i zbog toga usmjerava pozornost na Gödelov teorem o nemogućnosti ‘inteligentnoga stroja’. Ipak, ključni problem za njega nije logičkoga karaktera, već onaj koji zadire u pitanje fizikalne naravi. U svojim knjigama neprestano je ukazivao na to da je za razumijevanje biti svemira i njegova nastanka potrebno promisliti o stvaralačkoj dimenziji svrhovitosti korelacije između materije i energije, a pritom ostaje i nadalje nerazjašnjen problem nastanka ljudske svijesti i samosvijesti. Prema Penroseu, naš ljudski um ne može se algoritamski programirati u procesima izvedbe. Ne samo da još uvijek malo znamo o tome, nego i ono što znamo ne možemo protumačiti na ispravan način s pomoću ograničenih shema mišljenja. Drugim riječima, nedostaje nam pojmovni okvir koji bi mogao riješiti aporije odnosa između onog prirodnoga i onog umjetnog. Kad se sve svede na pravu mjeru, čini se da je skeptičnost Penrosea prema onome što Moravec naziva ‘human equivalence’ rezultat nečeg filozofijski već promišljenog unutar njemačke spekulativne filozofije od Fichtea do Schellinga. ‘Umjetna inteligencija’ ne može biti primjeren pojam za samu stvar razvitka stroja mišljenja sve dok ne razvije ono što se naziva samosviješću. No, pitanje je može li ‘samosvijest inteligentnoga stroja’ biti tek kopija ljudske samosvijesti ili moramo pronaći drukčije rješenje za ono što kibernetičar Günther Gotthard naziva transklasičnom logikom koja nadilazi načelo identiteta i načelo dostatnoga razloga. I sada slijedi nešto neočekivano. Penrose u svojem tumačenju ovog problema kaže da AI nije nikakva realna inteligencija, jer samo ljudska inteligencija jest zbiljska stvar. Ovdje bih želio dodati sljedeće. Mislim da je za razumijevanje odnosa između ljudskoga mišljenja i onog koje nazivamo AI potrebno još nešto osim klasičnih ontologijskih kategorija poput realnosti i ne-realnosti. Kao što dobro znamo, u Kanta je riječ o modalnim kategorijama u kojima se supstancija i esencija neke stvari pojavljuje u prostoru i vremenu. Te su kategorije mogućnost, zbilja odnosno realnost i nužnost. Kad govorimo o AI onda je samorazumljivo da je posrijedi mogućnost razvitka stroja mišljenja unatoč Gödelovu teoremu koji će algoritamski, dakle kalkulativno i komputacijski biti sve više opskrbljen mnoštvom informacija s onu stranu svekolikih ljudskih mogućnosti pamćenja. Uostalom, još je Platon u temeljne značajke ljudskoga mišljenja ubrajao sjećanje, jer samo zahvaljujući tom modusu mišljenja mi imamo svijest o sebi u prostoru i vremenu. Mogućnost samorazvitka AI pretpostavlja dvoje: samorazvitak racionalne strukture ili logike ovog mišljenja i samorazvitak onoga što se naziva umjetnom intuicijom, odnosno mišljenjem koje proizvodi informacije tako što funkcionira prema modelu vizualiziranog pojma odnosno slike. Ta je slika sve drugo negoli realna, pa je utoliko Penrose samo djelomice u pravu. AI nije ništa ‘realno’, već ‘hiper-realno’. I upravo zbog toga je ključna točka kategorije modalnosti za samorazvitak AI na putu spram tehnologijske samosvijesti sveza mogućnosti i realnosti kao nove kontingentne nužnosti. To je ono što Gilles Deleuze naziva virtualnom aktualizacijom. Iako je Penroseu razvidno da pojam ‘umjetne inteligencije’ valja izbaviti iz jarma svih tzv. društvenih implikacija i posljedica za ljudsku komunikaciju tako što se treba riješiti pada u bezdan redukcionizma, ostaje problem koji je već sada, na ovoj razini uporabe AI, neotklonjiv. Otvorenost prostora za stvaralačku dimenziju ljudskoga mišljenja i za inovaciju ne isključuje nimalo mogućnost da AI misli i djeluje tako što stvara inovativno ono što je nalik ljudskoj misaonoj egzistenciji. Uglavnom, Penrose je u ovom razgovoru branio svoje postavke iz knjiga The Emperor’s New Mind te Shadows of the Mind, a to znači da je nastojao pokazati različite logičke nekonzistentnosti kao i znanstvene puteve u rješevanju problema svijesti, savjesti i samosvijesti izvan metafizičkih okvira kojima se bavi filozofija kao epistemologija ili kognitivne znanosti uopće. Emanuele Severino, vodeći talijanski filozof, autor knjige Bit nihilizma, o kojem sam pisao u svojoj knjizi Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., u ovom razgovoru s Penroseom dosljedno je branio svoje postavke o izvornoj stukturi mišljenja kao otvorenosti i postojanosti bitka u njegovoj vječnosti polazeći od Parmenida i predsokratovske ontologije. Problem koji je za njega odlučujući u raspravi o odnosu prirodnoga uma i AI svodi se na to da je pojmovni okvir obojega prisutan u onome što Platon naziva poiesis, odnosno proizvođenje ili produkcija. Budući da je Zapad upravo apsolutiziranje proizvođenja kao vladajućeg i jedino mjerodavnoga puta mišljenja, onda je poiesis uzrok koji omogućuje stvaranje nečega iz ne-postojanja u postojanje. Vidimo otuda kako Severino nastoji pokazati da je pitanje mišljenja kao spora između onog izvornoga i ne-izvornoga u samom temelju zapadnjačke metafizike. Zbog toga je pitanje o mogućnosti, realnosti i nužnosti umjetne inteligencije istodobno pitanje o ontologijskome karakteru svijeta i čovjeka s obzirom na to da inteligencija po prvi put u povijesti može postati u cijelosti neljudska i stoga stvorena kao manipulativni okvir svakog daljnjeg postupanja u zbilji. Severino u razlici spram Penrosea, koji je definirao tzv. realnu ili prirodnu inteligenciju s pomoću pojma savjesti kao kvalitete svijesti, a što pretpostavlja etičku dimenziju razlikovanja dobra i zla, zaključuje kako je svijest ono područje u koje AI ne može doprijeti i na taj način čini se da je produkcija svijesti ono što postaje temeljno pitanje današnjice. Kad se sve sabere, i matematičar i filozof svjesni su kako je ovaj razgovor ništa drugo negoli razmjena stavova o nadi da samorazvitak AI ne može zamijeniti nesvodivost ljudskoga mišljenja i da će u budućnosti ipak odnos između onog umjetnoga i onog prirodnog biti u koherenciji obojeg, a ne u totalnoj moći AI nad čovjekom. Sve što iz ove knjige proizlazi, međutim, nije daleko od Heideggerova pojma opuštenosti (Gelassenheit) spram tehničkoga sklopa u smislu očuvanja navlastitosti mišljenja kao kazivanja smisla bitka. No, čini mi se da je to samo pokušaj umirivanja čovjeka pred nezadrživim procesom tehnologiziranja mišljenja i vizualiziranja događaja. Nije problem više u ukazivanju na to da je proizvođenje u smislu totalne produkcije svijesti put zapadnjačkoga nihilizma, Ono što nastojim promisliti s pojmom tehnosfere nadilazi dva puta mišljenja, kako znanstveni, tako i filozofijski. Jer tehnosfera nije ono o čemu Penrose i Severino govore kad skeptički nastoje obraniti nesvodivi teritorij ljudske svijesti s pomoću etike i ontologije, već sinteza svih pet osjetila u ljudskoj povijesti. Kad logika beskonačnog broja u procesu komputacije posve ovlada pojmom slike u smislu proizvodnje informacija kao vizualiziranih pojmova, onda je problem u tome što uopće s jezikom kao prvim i posljednjim jamstvom onog što od Aristotela pripisujemo biti ljudskoga mišljenja u smislu animal rationale. Iz biti tehnosfere kao samosvijesti autopoietičkih strojeva nužno slijedi ono mišljenje koje sintetizira neljudsko u ljudskome, odnosno racionalno u intuitivnome, pa nije nimalo slučajno da je s robotikom i inženjerstvom početkom 21. stoljeća otpočelo intenzivno istraživanje tzv. umjetne intuicije koja nadilazi granice ljudskoga mišljenja koje uobičajeno pripisujemo umjetnosti, a ne znanosti. U razgovoru između Penrosea i Severina nedostojao je ‘treći čovjek’, sinteza umjetnika i vizionara, onaj ‘Veliki Treći’ koji nije ni bog niti tehnologija, već Ono što može misliti drukčije i stvaralački proizvoditi novo a da to nije puko oponašanje ljudskoga stvaralaštva. Je li taj ‘tertium datur’ još uvijek tek mogućnost, a ne realnost i nužnost, ili je možda već realizirana virtualna aktualizacija ne-ljudskoga kao kreativnoga dizajna svjetova?

May 30, 2024
Život u laboratoriju

Život u laboratoriju

Iznimno cijenim tehnoznanstvenike i izumitelje. Njihov je život nalik strasti suvremenih konceptualno-performativnih umjetnika da od ničega naprave nešto i da to nešto ponovno alkemijskom vještinom pretvore u ništa. Samo što tehnoznanstvenike vodi misao o praktičnome oživotvorenju prelaska miša u onkomiša ili transformacije čovjeka u čistu strukturu kristalizacije neke već metafizičke otopine drastično nižih kemijskih vrijednosti. Potpuna je greška svoditi ih na logiku jezika kao know–how. Njih uopće ne zanima što će od toga ispasti i kako će izgledati gotov proizvod, finalni uradak laboratorijskoga eksperimentiranja. Dizajniranje je u opisu poslova genetskoga ili neuro-inženjerstva. Zato su tehnoznanstvenici ‘geniji’ i s umjetnicima ih povezuje ludilo, seks, pametne droge i glupi alkohol, a dizajneri su estetski vizionari onog što od Platona nazivamo formom, izgledom, oblikom, gr. eidos i morphé. Život u laboratoriju je experimentum ludi kao experimentum mundi. Nema košmarnijeg sna negoli probuditi se u snu u zatvorenom staklenom kavezu s epruvetama, mikroskopima, šištanju toplinskih cijevi iza kojih čuči kakav raščupani dr. Frankenstein i miješa supstancije u plastičnoj čašici dok na projekcijskom platnu u polumraku izlazi iz kadra dr. Caligari i na ekspresionističkome njemačkom urla ‒ Fortwärtz Heureka und Schlamperei! Tehnoznanstvenici žive za epruvete, a ne za njihove izume. Mi, filozofi i svete mitopoetske lude živimo za riječi, a ne za gotov jezik djela u knjigama. Znam kako im je kad završi proces tzv. rada na projektu onko-čovjeka. To je kao da im trgaš DNK-kopije sa srca i bacaš ih u digitalno smeće. La commedia e finita. Spremi sumpor u boce s kisikom, počisti laboratorij od tragova života, popij zadnju čašu nitroglicerina za rastanak i adios. Najbolje je to opisao Bruno Schulz u pripovijesti Republika mašte. »Ljudska djela imaju osobinu da se, kada su završena, zatvaraju u sebe, odvajaju od prirode, stabiliziraju na vlastitim načelima.[…] … jer svi smo po prirodi sanjari, braća pod znakom zidarske lopatice, graditelji po naravi stvari…«

May 29, 2024
Oprost bez zaborava

Oprost bez zaborava

1. U posljednje vrijeme, a osobito je to u svezi s razumijevanjem filozofijskoga shvaćanja pojma oprosta krivnje za počinjeni genocid nad židovskim narodom u doba Šoe/Holokausta, kao i općenito u univerzalnome smislu prevladavanja sukoba između naroda, religija, kultura u globalnome svijetu razlika, u središte interesa dolaze dvije Jankélévitcheve knjige. Obje pripadaju etičkoj perspektivi mišljenja. Na to je s pravom upozorio Jacques Derrida u jednom razgovoru povodom pitanja o kozmopolitskoj pravednosti, krivnji i oprostu. Riječ je, dakle, o Jankélévitchevim knjigama Le Pardon (Oprost) iz 1967. godine te L’imprescriptible iz 1971. godine, koja se na engleskom pojavila pod nazivom “Should We Pardon Them?” 1996. godine u poznatome časopisu Critical Inquiry, br. 22. Sve ovo valja spomenuti iz razloga što se pokazuje kako u naše doba, koje se često naziva posthistorijskim, još uvijek vrijedi postavka da nas prošlost progoni poput sablasti. Štoviše, nemoguće je izbjeći pitanje o tome je li uopće moguć oprost onima koji su počinili nečuvene zločine spram naroda i pojedinaca u nedavnoj povijesti, te znači li to da se krivnja gotovo usudno prebacuje na buduće naraštaje pripadnika počinitelja kao što je to slučaj sa suvremenim Nijemcima? Naravno, ovo nije tek jedino važno za odnos Židova i Nijemaca. Rekao bi Marx u jednom prekretnom političkome spisu – de te fabula narratur! Posrijedi je rasprava o nečemu što pogađa sve, univerzalno. To više što postaje očigledno da pitanje morala i bezuvjetno Drugoga, čime se Jankélévitch ustrajno bavio kao uostalom i filozofi židovskoga podrijetla u suvremenome francuskome mišljenju ─ Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida ─ nije pohranjeno u datoteke zaborava naše civilizacije lascivnoga spektakla i mahnite želje za fetišizmom ništavila. 2. U raspravi i polemici s njegovim stajalištima Derrida je izgradio svoj stav o dekonstrukciji pojma oprosta. Bez toga nije moguće djelovati s pomoću pojmova slobode, pravednosti i ljubavi kao bestemeljnih temelja kozmopolitskoga svijeta. Zašto je Jankélevitchevo mišljenje o oprostu krivnje Nijemcima paradoksalno i ujedno proturječno? Podsjetimo na činjenice. U knjizi Oprost iz 1967. godine zauzeo je stav sukladan židovsko-kršćanskome pojmu oprosta kao uvjeta mogućnosti suživota u solidarnosti naroda i kultura u nadolazećoj budućnosti. Već smo vidjeli koliko je njegov stav spram njemačke kulture bio bezobzirno radikalan nakon Auschwitza. Čini se da je takav apsolutni stav ne samo teško etički obranjiv polazeći od temelja židovsko-kršćanske eshatologije, već je u svojoj tvrdokornosti gotovo čak i smetnjom za buduće odnose mogućeg povjerenja i dijaloga naroda nakon ratova, genocida i etničkih čišćenja. No, nije prošlo dugo vremena, a Jankélévitch će iznova smatrati da nema mogućnosti oprosta krivnje krvniku sve dok ne prizna apsolutnu i bezuvjetnu osobnu i kolektivnu odgovornost za zločine protiv Židova tijekom Šoe/Holokausta. Kako razumjeti ovaj etički fundamentalizam koji polazi od onoga što čini etiku živom prisutnošću strasti i osjećaja, a ne umnom strogošću vjere u moć moralnoga Zakona, kao što je to uspostavio Kant i ostao do danas svojevrsnim svjetionikom nade za budućnost s obzirom na pitanje odnosa krivnje i oprosta u mogućem kozmopolitskome svijetu budućnosti? 3. Očito je da Jankélévitch polazi od „realnosti“ stanja onih koji za svoju krivnju nikad nisu zatražili oprost. Štoviše, nikad uistinu nije niti došlo do nacionalno-etičke katarze Nijemaca koja bi Židovima omogućila uzvratni čin opraštanja zločina počinjenih u ime brutalne nacističke politike istrebljenja židovskoga naroda. Međutim, nije Jankélévitchev argument u ovoj etičko-političkoj polemici nešto „skandalozno“ kada tvrdi da oprost Nijemcima za genocid nad Židovima ne može biti uopće etički opravdan. Slično je tvrdila i Hannah Arendt. Ona je, naime, pokazala da je Shoah/Holokaust ono što se naziva dijaboličkim ili radikalnim zlom u povijesti bez presedana. Budući da nije riječ o zločinu tek protiv Židova kao naroda i kulture/religije, već protiv ideje čovječnosti, onda je samorazumljivo da se kaznena odgovornost spram krivnje počinitelja mora sumjerljivo pronaći u odgovoru na razmjere takvog apsolutnoga zla. Jankélévitch je, dakle, drugim argumentima nastavio ono što je Arendt i tvrdila. Zbog toga je na paradoksalan način kao etički mislilac prihvatio naposljetku logiku političkoga razumijevanja biti stvari. Oprost nije moguć bez bezuvjetne kaznene i političke odgovornosti svih koji su sudjelovali izravno ili neizravno u kolektivnim zločinima protiv Židova i protiv čovječnosti. Može li se uopće izaći iz ove aporije etike i politike, krivnje i oprosta, što je u filozofijskim raspravama potaknuto dijalogom Derride i Jankélévitcha te se nastavlja i danas u drugome kontekstu? Konačnoga odgovora nema. Jer nije tek riječ o primjeni židovsko-kršćanskoga etičkoga mišljenja u suvremenoj politici bremenitoj svim mogućim sukobima od političkih do kulturnih. 4. Daleko je važnije razumjeti kako i zašto u suvremenom svijetu ono što nas progoni kao furija sablasti nije tek čudovišni događaj vladavine zla u povijesti, već ponajprije strah od budućnosti koja nije vjerodostojno polje mogućeg bez volje za drukčijim činom oprosta kao političke geste pomirenja među nekoć zaraćenim narodima i državama. Takvih je gesta danas uistinu premalo. Gotovo da su postale rijetkost, a znače toliko mnogo, pod uvjetom da su iskrene i da ih prati ono što je ipak Jankélévitch, taj mislilac egzistencijalnoga usuda ljudske slobode i paradoksa morala, dobro znao: da je nužnost kako se umjesto oprosta mora otvoriti pitanje bezuvjetnog etičkoga odnosa spram Drugoga u doba njegova progona na rubove života i smrti. Ne živi se, dakako, od velikih gesti pomirenja. No, njihova simbolička vrijednost zauvijek ostaje u kolektivnome sjećanju povijesti poput poklonstva Willyja Brandta u Varšavi 7. prosinca 1970. godine žrtvama Hitlerova nacističkoga stroja genocida.

May 28, 2024
Objektivna istina ili istina o objektu X?

Objektivna istina ili istina o objektu X?

Prikazujući povijest otkrića u fizici od Galileja i Newtona do teorije relativnosti Albert Einstein i Leopold Infeld govore o tome kako nastaju novi pojmovi u fizici. „Fizikalni pojmovi su slobodne kreacije ljudskoga uma, a nisu, koliko god se to činilo samorazumljivim, nipošto određeni izvanjskim svijetom. U našem nastojanju razumijevanja zbilje ponekad se ponašamo poput čovjeka koji se trsi shvatiti mehanizam zatvorenoga sata. On vidi staklo i pokretne kazaljke, čak čuje i otkucavanje, ali ne može dohvatiti tajnu sata. Ako je dovitljiv može nacrtati sliku mehanizma koja bi bila modelom za sve stvari koje promatramo. No, nikad neće biti dostatno uvjeren da je njegova slika jedina koja objašnjava njegova promatranja. Nikad doista neće biti u stanju usporediti svoju sliku sa zbiljskim mehanizmom i neće moći čak niti zamisliti mogućnost ili značenje takve usporedbe. Ipak, on uistinu vjeruje da kao što znanje napreduje tako će i njegova slika o znanju biti sve više i više jednostavnija i sve bolje će moći objasniti njegove dojmove. On može, dakle, vjerovati u postojanje idealne granice znanja koje uspostavlja ljudski um. Tu idealnu granicu nazivamo objektivnom istinom.” Idealna granica kao ‘objektivna istina’, nije li taj iskaz metafizičko-platonistički i više govori o dobrim željama znanosti negoli o stvarnoj moći dolaska do nje? Einstein i Infeld neskriveno su dali do znanja da fizika koju danas nazivamo astrofizikom ima težnju da bude apsolutna znanost o svemiru odnosno kozmosu i zato se često između nje i kozmologije ne mogu izvesti bitne razlike. I doista, kakva bi to bila znanost koja bi postulirala skepticizam i umjesto te famozne ‘idealne granice’ tražila samo da dosegne u spoznaji svijeta do mogućnosti njezina opisa? Složit ćemo se svi, znanost je u biti mišljenja o svijetu nužno ona duhovna moć koja smjera spoznaji prvih uzroka i posljednje svrhe svemira uopće. Dakle, ne da teži spoznati kako u fizikalnome smislu funkcionira prostor-vrijeme Jednoga-Svega, kozmosa kao takvoga, nego i što mu je smisao, svrha i značenje. U tom pogledu, svaki astrofizičar unatoč moguće ‘averzije’ prema filozofiji i to osobito Heideggera mora priznati da je razlog što želi znati tajnu o biti postojanja bitka, onaj isti koji u Heideggerovu djelu Bitak i vrijeme pripada čovjeku ili tubitku, njemački Dasein, kao smislu njegove egzistencije. Kao što filozofija otpočinje s čuđenjem da bitak jest, tako i znanost o prirodi ili fizika otpočinje s težnjom za spoznajom uvjeta mogućnosti egzistencije čovjeka uopće, a to je pitanje o nastanku svemira i njegovu mogućem nestanku. Pitanje je stoga ne samo filozofijska ‘stvar’ egzistencije čovjeka, već i ujedno znanstveno određenje smisla istraživanja svemira. Bez pitanja o biti bitka i biti čovjeka ne može biti čovjeka uopće, a to znači i filozofije i znanosti. No, problem je u tome što su putovi njihova istraživanja odnosno pitanja o biti bitka naizgled različiti. Filozofija pita o ‘štostvu’ bitka bića, latinski quiddittas, a znanost o ‘kakovosti’ bitka bića, latinski quoddittas. Prvo označava pitanje o razlogu ili svrsi postojanja nečeg kao nečeg, primjerice atoma u svemiru, a drugo je pitanje o nastanku i oblikovanju tog istog atoma i njegovim kategorijalnim značajkama, kvantitet, kvalitet, mjera i slično. Zato filozofija kao i teologija nisu ‘od ovoga svijeta’, a znanosti poput fizike jesu. Naime, kad se apriorno polazi od telosa nekog bića, onda je njegova faktičnost već izvedena iz njegove mogućnosti, a obratno pripada empirizmu koji je uvijek već pozicija znanstvenoga proučavanja biti bitka. Međutim, ono što Einstein i Infeld žele pokazati iznimno je važno za odnos filozofije i znanosti danas. Ponajprije, nije više odlučujuće je li neki pristup znanstvenome istraživanju deduktivan ili induktivan, već je stvar u tome koliko se pojmovno-kategorijalno može približiti spoznaji objekta X s pomoću eksperimentalne metode istraživanja, primjerice, tajne crnih rupa u svemiru. Jezik je znanosti kao što vidimo iz citata gotovo nalik Wittgensteinovu objašnjenju jezičnih igara, Sprachspiele. To znači da je takav jezik svagda u znaku konstrukcije ili onog što mišljenje stvara u nuždi kazivanja o svijetu s pomoću slika, figura, simbola, metafora, dijagrama i slično. Suvremene tehnoznanstvene analize nastanka nekog novoga fenomena u znaku su pojmova modeliranja i vizualiziranja, ali ne onog što bi bio taj fantomski objekt X, već prije kao djelatnost simulacije stvarnoga događaja s pomoću dva ključna znanstvena postupka koja su istodobno i spoznajno-teorijski instrumenti. To su kvantifikacija i probabilizam. Prvo proizlazi iz onog što Max Planck pripisuje shvaćanju bitka, naime da je kriterij njegove istine u tome da ga je moguće brojčano odrediti, a drugo je povezano s kategorijom modalnosti u smislu važenja potencijalnosti u stanju zbiljske nužnosti stanja nekog fenomena. Jezik je, dakle, pokušaj da se iz mogućnosti ljudskoga mišljenja stvore pojmovi kojima će relativno najprimjerenije biti objašnjeno ono što znanost poput teorijske fizike iskazuje matematičkim formulama. Još jednom se uvjeravamo da je slika u funkciji broja u pojmu tehnosfere te da je broj metafizičko jedinstvo prostora-vremena kojim se vizualizacija događaja ne prikazuje niti predstavlja, već čini kvantitativno vjerojatnim. Apsolutna spoznaja ne treba posredovanja i ona je istoznačna s jezikom mistika i vidovnjaka, a predstavlja sintezu intuicije i stavka razloga. Početni citat Einsteina i Infelda nalazi se u knjizi znakovita naziva, naime Evolucija fizike. Kao što je poznato, pojam evolucije u biologiji označava upravo za razliku od one famozne ‘idealne granice’ završetak procesa ili kraj razvitka. S čovjekom okončava biološki razvitak vrsta. No, ne završava i evolucija koju neki nazivaju post-biološkom, a odnosi se na tehnološki razvitak čovječanstva koji nije moguć bez razvitka znanosti. Ipak, čini se da je najznamenitiji fizičar u svjetskoj povijesti, autor formule kojom se objašnjava teorija relativnosti E=mc2, uvjeren da se približavamo toj postavljenoj ‘idealnoj granici’ te da znanost o prvim uzrocima i posljednjim svrhama svemira svjedoči kako se Bog ne kocka. Ostavimo sada tog ‘boga’ i njegovu ulogu u fizici i jeziku. Kako god bilo, još je Kant u antinomijama uma pokazao da se božja egzistencija ne može ontologijski dokazati, ali ga se može regulativno postaviti kao jamstvo za metafizičko-etičke razloge smisla postojanja bitka, bića i biti čovjeka uopće. Dakle, sada se pokazuje da u doba tehnosfere pitanje o smislu i svrsi svemira kao filozofijsko ili metafizičko pitanje zahtijeva i pitanje o bogu-Bogu i stvaranju svijeta u korelaciji i simultanosti s pitanjem fizike kao znanosti o načinu kako je svijet nastao Velikim praskom ili, što je druga teorija o svemiru, da nije uopće nastao, već postoji oduvijek i postojat će zauvijek. Einstein je bio naklonjen filozofiji kao i mnogi zagovornici kvantne teorije. Problem je samo u tome što približavanje spoznaji objekta X možda nadilazi ne samo granice našeg jezika, već i granice svekolike vizualizacije i naposljetku granice same matematike koja stoji u temelju fizike uopće. Sjećam se jednog seminara iz Aristotelove Metafizike na početku studija na Fakultetu političkih znanosti koji je držala pok. Branka Brujić. Nakon njezinih iscrpnih i važnih komentara uz tekst i objašnjenja kako Aristotel shvaća pojam boga kao nepokretnog pokretača, jedan zdvojni student koji se jako mučio s pokušajem da sebi približi kakav je to, pobogu, filozofijski bog drevnih Grka, zavapio je da mu profesorica nacrta lik tog fantoma iz jedne užasno nerazumljive knjige. I onda je slijedio pedagoški obziran put pokazivanja da se dotični stvaratelj svijeta u Grka ne može nacrtati jer nije lik iz mitologije s dugom kovrčavom bradom poput Zeusa, već misaoni utemeljitelj svekolike prirode i kozmosa. Uglavnom, filozofija je očito od iskona u znaku nemogućnosti vizualizacije, a znanosti bez slike ne mogu, jer je i broj apstraktna slika u krajnoj konzekvenciji. Što ćemo, dakle, s idealnom granicom kao objektom X? Ništa, osim što je pojam takav da ga se može pomicati u beskonačnost i kazati da je kao i broj ireverzibilan i da put spram njegova dosega nikad ne može okončati baš kao i u slučaju evolucije koja, doduše, postulira tehnološku singularnost, ali njezine su granice u načelu bezgranične. Baš kao i u slučaju ovog bloga-knjige KAOS što se možda približava kraju (?), ali tako da nikad ne dosegne svoj ‘kraj’ koji kao ni ‘početak’ nije trenutak u vremenu, već u onome što Walter Benjamin naziva Jeztzeit, a što ćemo prevesti predivnom grčkom riječju kairos, sretnim trenutkom u vječnosti. Baš tako.

May 27, 2024
Dodir fantomske ruke

Dodir fantomske ruke

U „Predgovoru“ svojeg temeljnoga djela Fenomenologija percepcije (Phénoménologie de la perception) iz 1945. godine Merleau-Ponty izriče nešto krajnje smiono o naravi Husserlova programa istraživanja biti polazeći od čistoće fenomena. Uz pojmove tijela i slike ovaj treći pojam, koji se eksplicitno tematizira u čitavom misaonome traganju Merleau-Pontyja, pokazuje se uvjetom mogućnosti svake daljnje analize razlike pra-Zemlje i svijeta, onog autentičnoga i onog vulgarnoga, iskonske slobode i spoznate nužnosti. Taj pojam jest ─ egzistencija. Ako fenomenologija podaruje pojmovne mogućnosti za istraživanje egzistencijalnoga ustrojstva ljudske zbilje, svijeta i bitka, tada se može pojaviti drukčija razlika od ontologijske između bitka i bića, na kojoj je svoje postavke gradio rani Heidegger. „Svijet što sam ga razlikovao od sebe kao sumu stvari ili procesa vezanih odnosima uzročnosti razotkrivam ‘u sebi’ kao stalan horizont svih mojih misli i kao dimenziju spram koje se neprestano situiram. Istinski Cogito ne određuje egzistenciju subjekta mišlju koju on ima o egzistiranju, ne preokreće izvjesnost svijeta u izvjesnost misli o svijetu, i naposljetku, ne zamjenjuje sam svijet sa značenjem svijeta. On, naprotiv, priznaje samu moju misao neotuđivom činjenicom te odstranjuje svaku vrstu idealizma razotkrivajući me kao ‘bitak u svijetu’. (…) Daleko od toga da bude, kako se to vjerovalo, formula neke idealističke filozofije, fenomenologijska redukcija je formula jedne egzistencijalne filozofije: Heideggerov ‘In-der-Welt-Sein’ pojavljuje se samo na osnovu fenomenologijske redukcije.“ (Maurice Merleau-Ponty, Phénoménologie de la perception, Gallimard, Pariz, 1945., str. 19. i 20. Fenomenologija je pojmovima tijela, slike i egzistencije utiskivala ona značenja koja proizlaze iz čistoće razotkrivanja svijeta kao života. Otuda je simptomatično da je Husserlov kasni pojam Lebenswelt pokušaj da se jednostavnost i neposrednost odnosa ljudske biti i bitka s pomoću uvida u ono što Merleau-Ponty radikalizira tako što tijelo i sliku sintetizira otvorenošću ljudske egzistencije. No, dobro znamo da ono što čini ‘bit’ egzistencije nije ništa dugo negoli uvjet mogućnosti svekolike metafizike, koji je Heidegger već 1929. godine promislio u razjašnjenju slobode koja nema temelj ili razlog svoje egzistencije. Nije stoga nimalo slučajno da je glavni problem suvremene filozofije, kao i politike, te posljedično umjetnosti problem ne-mogućnosti održanja autonomnosti egzistencije bez onoga što joj daje smisao. Naravno, to je sloboda. Kad u svojim knjigama poput Sloboda bez moći – Politika u mreži entropije i Sfere egzistencije – Tri studije o Kierkegaardu izričito tvrdim da je pojam egzistencije u doba tehnosfere izgubio razlog svoje opstojnosti, a sam je pojam još od Schellinga i Kierkegaarda bitno bez-razložan ili bes-temeljan, onda to znači da je u posvemašnjem procesu redukcije smisla bitka od trijade tijela-slike-egzistencije, kako je to precizno postavio u obzorje mišljenja Merleau-Ponty, ono posljednje i treće bez čega nema istinskoga tijela i autentične slike čovjeka iščezlo u nepovrat. Egzistencija ne može biti autonomno polje suvremenosti i vodeća riječ nadolazeće filozofije iz jednostavnoga razloga što je dolaskom kibernetike i posthumanoga tijela kao digitalne slike čovjek postao homo kybernetes. Zato divni tekstovi Merleau-Pontyja o Cezáneeu i slikarstvu preostaju samo kao nostalgija za vremenom kad je fenomenologija imala mogućnost uvida u čistoću pojavljivanja bića u svijetu života. Sve je to za nas ‘ovdje’ i ‘sada’ muzealizirana prošlost u kojoj i filozofijski pojmovi modernosti imaju status artefakta bez svojeg svijeta. Sve se nakon tehnogeneze novih svjetova mora radikalno ‘pročistiti’, ali ne više od natruha metafizike u smislu psihologizma i naturalizma kako je to još mislio Husserl tragajući za izvornošću susreta bitka i mišljenja s pomoću fenomenologijske redukcije. Mora se pročistiti upravo od ostataka svake fenomenologije kao i psihoanalize ono mišljenje koje na tragu Heideggera i Deleuzea vidi kako se u suočenju s nihilizmom planetarne vladavine neljudske forme Gestella ili mehanosfere, a s ovim izrazom završava spis Deleuza i Guattarija Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, rađa doba pseudo-sinteze tijela-slike-egzistencije u svim načinima pojavljivanja onog što više u sebi nema ni trag prirode niti života kao biološkoga samorađanja. Možda još uvijek nije posve razvidno mnogim privrženicima post-fenomenologije, primjerice, da je sam Merleau-Ponty u analizi fantomske ‘treće ruke’ dospio na prag ovog kraja fenomenologije. Naime, u petome svesku Tehnosfere, naslovljenome Dizajn kao mišljenje: Autonomni objekti i njihove preobrazbe, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., nastojao sam jasno razdijeliti područje važenja fenomenologije kao ontologije tijela-slike-egzistencije i kibernetike kao tehnogeneze autonomnih objekata koji misle same sebe tako što počivaju na logici vizualizacije pojmova. Konzekvencija ovog razdvajanja metafizike u silaznoj putanji i njezine realizacije u tehnosferi jest da umjesto procesa estetiziranja svijeta sada imamo posla s dizajniranjem tehničke okoline. U prvome slučaju na djelu je pojavljivanje trijade tijela-slike-egzistencije polazeći od umjetnosti kao osmišljavanja svijeta čija je paadigma slikarstvo Paula Cezánnea s obzirom na mnoštvo slika planine sv. Victoire, a u potonjem je posrijedi konstrukcija objekta koji sam sebe pokreće logikom vizualizacije prostora-vremena zahvaljujući umjetnoj inteligenciji, a paradigma ovog je umjetnička instalacija Kena Rinalda Autopoiesis iz 2000. godine. Paradoks je u tome što su sloboda i slučaj uvjet mogućnosti djelovanja kibernbetičkoga sustava upravljanja svijetom kao otvorenim poljem mogućnosti, dok se aporija ogleda u tome što je „priroda“ određena ne-slobodom faktičnosti življenja u tijelu. Čovjek i druga bića ne mogu ovo svojevoljno odabrati. Djelovanje prema načelima slobode otpočinje tamo gdje je „bitak u svijetu“ već uvijek sudbinski ograničen i omeđen u prostoru. Otuda „fantomski ud“ nije ni nosorogov rog niti kornjačin oklop, već tehnički ili mehanički stvorena tzv. treća ruka koja upravlja procesima razmjene materije, energije i informacija iz dva svijeta: (1) prirodnoga ili analognog i (2) tehničkog ili digitalnog. Za prvi je svijet jezik uvjet mogućnosti spoznaje svijeta, a za potonji se svijet pojavljuje nužnim naučiti pravila vizualne semiotike jer se tehnoslika nalazi u „biti“ neljudske komunikacije. Evo što o tome kaže Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije: „Fantomska ruka nije predodžba ruke, već ambivalentna prisutnost ruke. Odbijanje sakatosti u slučaju fantomskoga uda ili odbijanje deficijencije u anosognoziji nisu hotimične odluke, ne događaju se na razini tetičke svijesti, koja zauzima stav nakon što je razmotrila različite mogućnosti. Volja da se ima zdravo tijelo ili odbijanje bolesnmoga tijela nisu formulirani za njih same, iskustvo amputirane ruke kao prisutne ili bolesne ruke kao odsutne ne pripadaju poretku ‘ja mislim da…’. Ovaj fenomen, koji podjednako iznakazuju fiziologijska i psihologijska objašnjenja, postaje, naprotiv, razumljiv u perspektivi bitka u svijetu. Ono što u nama poriče sakatost i deficijenciju jest Ja angažiran u stanovitom fizičkome i međuljudskome svijetu, koji se neprestano prostire spram svojeg svijeta unatoč deficijencijama ili amputacijama i koji ih, utoliko, ne priznaje de jure. (…) Imati fantomsku ruku znači ostati otvoren svim akcijama za koje je sposobna jedino ruka, znači čuvati praktično polje koje je imalo prije osakaćenja. Tijelo je vozilo bitka u svijetu, a imati tijelo, to za živo biće znači spojiti se s određenom sredinom, stopiti se s izvjesnim projektima i u njima se neprekidno angažirati.“ (Maurice Merleau-Ponty, Phénoménologie de la perception, str. 115.) Pogledajmo sada što Merleau-Ponty zapravo tvrdi kad uzima taj slučaj ‘fantomske ruke’. Ona nije autonomno djelovanje ne-ljudskoga, već patologija ljudskog-suviše-ljudskoga u težnji da funkcionira u svijetu kao nadomjestak tzv. biološkoga tijela čovjeka. Sve što ovdje ‘ontologijski’ čini tehničko posredovanje u težnji da poboljša ili usavrši rad ljudske ruke koja je oduzeta ili odrezana nesretnim slučajem jest oponašanje rada tzv. zdrave ljudske ruke. Mogli bismo uzeti i primjer nekog drugog organa u životinje, prjmjerice konjskoga kopita i učinkovite plastične operacije kojom konj nakon toga nastavlja trčati u kasu. U oba slučaja ono ‘fantomsko’ pripada području prirodnoga kao deficijentni modus korporalnosti. Slika takvog tijela nužno mijenja estetsku egzistenciju čovjeka i način bitka životinje. Budući da je egzistencija, kako smo vidjeli, uvjet mogućnosti ljudskoga bitka kao takvog, onaj hajdegerovski Dasein, tada je sloboda istoznačna s biti čovjeka, ali u anti-esencijalističkome smislu, što znači da se sloboda realizira tek u procesu bivanja ili postajanja singularnom ‘sudbinom’ individuacije tog-i-tog čovjeka, a nije nešto neovisno od njegova vlastita života. Estetiziranje života u modernome industrijskome društvu proizlazi iz fenomenologije tijela-slike-egzistencije i stoga je bio u pravu Walter Benjamin kad je za model gubitka aure umjetničkoga djela u doba mehaničke reprodukcije uzeo medij filma. No, dizajniranje umjetnoga života s pomoću umjetne inteligencije pokazuje da više mehanička reprodukcija ne stanuje u 21. stoljeću. Na njezino mjesto zasjela je digitalna simulacija i kloniranje kao proces beskonačnoga umnažanja objekta bez izvornika. Na taj način model ‘fantomske ruke’ odlazi u muzej voštanih figura, a zamjenjuje ga virtualni laboratorij 3D printera umjetnih organa posthumanoga tijela. Umjesto fenomenologije i njezine apologije pojavnosti u okružju smrti tijela i ovjekovječenja egzistencije čovjeka u mimetičko-reprezentacijskoj slici nalik Cezánneovu slikarstvu otvorenosti prirode u trenutku stapanja ruke i pogleda s jabukom ili planinom u neposrednoj okolini, susrećemo se s logikom transhumanizma i idejom besmrtnosti čovjeka kao homo kybernetesa. Moj stav o fenomenologiji tijela-slike-egzistencije preetpostavlja, dakle, i oproštaj od velike priče fenomenologije od Husserla do Merleau-Pontyja. I tu više ne postoji nikakva mogućnost ‘fantomskoga’ spašavanja pojmovne kombinatorike jedne iznimne filozofijske orijentacije koju je imao u vidu kao svoje ishodište i rani Heidegger, ali već je ključna misao Sein und Zeita bila radikalno napuštanje razlikovanja noezisa i noeme, mišljenja i bitka polazeći od novovjekovne redukcije mišljenja na konstrukciju bitka, a bitka na misaonu trijadu duše-čovjeka-života, odnosno psihologizma, antropologizma i biologizma. Zato je Heideggerova radikalnost značila jasno distanciranje i od svake emfaze tijela i svijeta života iz jednostavnog razloga što je oboje bilo već uvijek konstruirano iz novovjekovne znanstvenosti znanosti, tijelo iz fiziologije i biologije, a život iz biologije i psihologije. Peti svezak Tehnosfere otpočinje s razračunavanjem s ‘fantomskom rukom’, a završava s Flusserovom postavkom kako sve nastaje iz dizajna. Naravno, ni Merleau-Ponty niti Flusser nisu posve suprotstavljeni, jer naposljetku potonji je mediolog i komunikolog, a to su već teorijske platforme onog što nije ‘bit’ tehnosfere kao akceleracije autopoietičkih strojeva mišljenja s onu stranu tijela-slike-egzistencije. Naša je sudbina da mišljenje kao slobodu stvaranja kontingentnih događaja više ne možemo pratiti ni ovim mišljenjem niti ovim tijelom koje je zastarjelo naprosto zato što je smrtno i estetski slijedi prirodne cikluse rasta, sazrijevanja i odumiranja organa. Za drugo i drukčije mišljenje ni tijelo, ni slika ni egzistencija čovjeka iz biti slobode nije više savršeni model. To je ono najstrašnije i istodobno faatalno, da, naime, mi više ne možemo pogledom u otvorenost svijeta očuvati neposrednost iskustva ovog života ovdje i sada. Umjesto njegovih nesvodivosti, nužno je priznati da drugi svijet i njegovi ‘fantomi’ dizajnirane okoline iz logike umjetne inteligencije nadilaze svekoliku emfazu intencionalne svijesti i fenomenologiju percepcije. No, ne možemo posve osloboditi se odjeka Merleau-Pontyjevih riječi iz analize ‘fantomske ruke’. On, naime, govori da postoji u susretu s njom traumatsko iskustvo i neka izvjesna tjeskoba i to ne onog koji ima takvu ruku, već onog koji ju gleda i dodiruje kao Drugi. Nije to milovanje hladnog predmeta poput Obsidijanove glave, već dodir živoga i umjetnoga, dodir smrtnoga traga i beživotne besmrtnosti aliena.

May 26, 2024
Drugolikost sebstva

Drugolikost sebstva

Paul Ricoeur, suvremeni je francuski filozof, pripadnik egzistencijalne hermeneutike. Autor je važnih djela: Karl Jaspers i filozofija egzistencije (Karl Jaspers et la philosophie de l’existence, 1947), Filozofija voljnoga (Philosophie de la volonté, I–III, 1950–60), O tumačenju: ogled o Freudu (De l’interprétation: essai sur Freud, 1965), Od teksta do djelovanja (Du texte à l’action, 1986), Sebstvo kao Drugo (Soi-même comme un autre, 1990), Biblijska hermeneutika (L’Herméneutique biblique, 2001). Uvod u deset studija knjige SEBSTVO KAO DRUGO (Soi-même comme un autreSeuil, 1990.)postavlja svojevrsno ishodište za pokušaj razumijevanja razloga zašto s Desacrtesom otpočinje novovjekovno apsolutiziranje subjekta kao cogita. Usto, ovdje se razvija i sve ono što je od Humea do Nietzschea imalo značajke razlomljenja ili razgradnje cjelokupne metafizike subjektivnosti, s jedne strane u empirizmu, a s druge u perspektivizmu. Spoznaja koja čini temelj uma kao najviše instancije posredovanja između bitka i bića, svijeta i ljudske egzistencije nije nikad ništa “neutralno”, već se pokazuje u složenosti različitih pretpostavki mišljenja, osjećanja i doživljaja. Iskustvo subjekta uvijek je istodobno i iskustvo onog što ne samo da prati “Ja” (cogito) u vlastitome iskazivanju spoznajno-teoretskih stavova, nego se nužno razdvaja u smjeru onog svega što pripada sferi Drugoga. Sebstvo (Soi-même) pritom ima zadaću da sintetizira racionalno-intuitivno iskustvo razumijevanja vlastita položaja u svijetu, koji nikad ne može biti reduciran, huserlovski govoreći, tek na iskustvo noeme. U načinu kako Ricoeur izvodi analizu uspostavljanja sebstva izvan logike spekulativno-dijalektičkoga načina mišljenja s vrhuncem u Hegelu, postaje samorazumljivo da su mnogi aspekti djelovanja i namjere, činjenja i shvaćanja smisla radnji uključeni u izgradnju misaonoga svijeta čovjeka, od društvenih i moralno-političkih stavova, pa sve do poetičkih bez kojih sebstvo ne bi moglo biti razvijeno kao struktura mišljenja u njegovoj cjelovitosti. Zbog toga je iznimno važno odrediti smisao jezičnih iskaza koji upućuju na suptilne razlike u kulturama glede konstitucije onog što pripada Drugome. U prijeporu analitičke filozofije i filozofije jezika otvara se vrlo zahtjevan diskurs u kojem je prevođenje conditio sine qua non svakog daljnjeg promišljanja sebstva kao Drugoga. Sva njegova filozofijska djela određuje nastojanje da se iz biti jezika i diskursa otvori smisao ljudske egzistencije. Već je u ranim studijama o iskustvu egzistencije i načinu konstrukcije sebstva Ricoeur dospio do postavke da je gradnja subjekta povezana s iskustvom drugoga/drugih. No, da bi se ta drugost mogla primjereno razumjeti potrebno je stvoriti hermeneutički okvir kojim će se “subjekt” osloboditi nasljeđa dekartovskoga racionalizma i iz njega izvedenog “nasilja metafizike”, kako to izvodi Derrida povodom tumačenja Lévinasa i njegova shvaćanja Drugoga. Uostalom, već je sa Sartreom u njegovu glavnom filozofijskome djelu Bitak i Ništa (L’Etre et le Néant) pitanje sebstva i Drugoga, ali polazeći od egzistencijaličkoga obrata metafizike, otvoren put koji će obilježiti čitav niz traganja za drukčijim shvaćanjem subjekta i njegova svijeta. No, u slučaju Ricoeura, a to je uistinu blisko onome što čini i Lévinas u odmaku od Heideggera, problem sebstva kao Drugoga proizlazi otuda što je područje tradicionalno nazvano etičkim ujedno prostor oslobađanja Drugoga i njegove zatočenosti unutar matrice zapadnjačkoga mišljenja od Aristotela do Hegela. Kako Ricoeur odgovara na tu aporiju Drugoga bez koieg sebstvo, kako možemo nazrijeti, ne može egzistirati osim u iluziji transcendentalne svijesti i njezinih vodećih likova? Ljudska težnja, koju odlikuje sveza duhovno-duševnih očitovanja i tjelesnost, svagda je vođena na ovaj ili onaj način prema Drugome. Dobar život i ideja dobra, koja je u Grka imala značajke ontologijskoga primata pred svim prolaznim “dobrima” čovjeka u smislu njegova trpnog i samoljubnog načina egzistencije, određuje zajednički život čak i kada je ta ista zajednica utemeljena na pojmovima čistoga utilitarizma i pragmatizma (korist, funkcionalnost, potrošnja). Baveći se tako iscrpno problematikom fairness vladavine u liberalno-demokratskome sustavu “javnoga razuma”, koji zagovara John Rawls u njegovoj znamenitoj Teoriji pravednosti (Theory of Justice),Ricoeur već na početku devete studije, koja se bavi sebstvom i praktičnom mudrošću odnosno uvjerenjima, kaže sljedeće: Na pragu smo trećeg elementa teze koja upravlja studijama posvećenim etičkoj dimenziji sebstva: ćudoređe obveze, kako smo nagovijestili, urađa situacijama sukoba, situacijama u kojima praktička mudrost, kako se čini, nema drugih sredstava no da se, u okviru situacijskog moralnog suđenja, utječe početnoj intuiciji etike, odnosno viziji ili ciljanju „dobroga života“ s drugima i za druge u pravednim institucijama. (str. 189) Što je, dakle, identitet prema Ricoeuru? Ništa drugo negoli etička i moralna instancija posredovanja sebstva i Drugoga, koja se pojavljuje u sferi praktične mudrosti kao snaga uvjerenja. Imajući u vidu takvo shvaćanje koje formalno podsjeća na Aristotelovu razboritost (phronesis), ali se od njega razlikuje po tome što poput Lévinasa ulazi u područje promišljanja bezuvjetne pravednosti kao aposlutno Drugoga od položaja samstvenoga subjekta s njegovim egoitetom i apsolutiziranjem cogita, pokazuje se kako Ricouer inzistira na mogućnosti drukčije komunikacije u svijetu od one koja iziskuje izvršavanje zapovijedi. Identiteti su narativni događaji, pa oni nisu mogući bez ove pripovjedne i otuda nužno imaginarne poetičnosti koja nas drži u svijetu kao bića potrebe za Drugim i kao bića osuđena na nužnost govorne komunikacije, čak i u situaciji kada jezik više nije fundamentalan za odvijanje procesa interakcije. U cjelini, bez ontologije “žive metafore”, kako glasi naslov poznatog Ricoeurova djela, nema ni mogućnosti da se sebstvo razvije do poštovanja i priznanja Drugoga u njegovoj krhkoj i nesvodljivoj egzistenciji. Ricoeur u ovoj kapitalnoj knjizi za razumijevanje problema odnosa subjekta i artikulacije mišljenja kao onog što se naziva u okviru fenomenologije i poststrukturalizma drugi/drugo (Autrui-Autre) razvija hermeneutički put analize od Descartesa i Humea do Nietzschea o smislu identiteta. Put prema razrješenju tajne novog razumijevanja identiteta prolazi kroz interpretaciju i razumijevanje odnosa koji pretpostavljaju složeni sklop usmjerenosti na tijelo, komunikaciju i duhovna očitovanja Drugoga. U svezi refleksije i hermeneutičkoga načina mišljenja Ricoeur uspostavlja mogućnost dohvaćanja Drugoga iz njegove nesvodljivosti, ali za razliku od Lévinasa ovdje je izričito nastojanje da se održi istoznačnost statusa Drugoga, a ne njegova posvemašnja različitost. Ako je zadaća filozofije da razumije bitak i odnos bića spram bitka od iskona ne samo ontologijsko, već i etičko pitanje smisla ljudske egzistencije, onda je u ovoj knjizi na najbolji mogući način pokazano kako aporija Drugoga prati ljudsko mišljenje tijekom povijesti poput sjene, te s kojim smo svagda u neposrednoj komunikaciji. U cjelini, knjiga svjedoči o tome kako se doživljaj trpnosti vlastita tijela, druge osobe i savjesti pokazuje ishodištem mišljenja s onu stranu svake obuzetosti sustavom i stegama disciplinarne filozofije. Ovo je knjiga „izvan struje“, izazovna i uzbudljiva studija o problemu interpretacije i vrednovanja onog što više nije novovjekovni „subjekt“ kao gospodar svijeta, već struktura bitne komunikacije sa svijetom ljudskoga zajedništva bez kojeg nema individuacije mišljenja i njegova nužnog dijaloga s Drugim.

May 25, 2024
Svi smo mi fedonisti

Svi smo mi fedonisti

Diogen Laertije, bio je Grk koji je živio na prijelazu iz drugog u treće stoljeće nove ere. Napisao je Pammetros, knjigu epigrama o poznatim ljudima svoga doba. Kao doksograf, onaj koji je prepričavao tuđe misli i ideje, ostat će vezan uz povijest filozofije i povijest književnosti po svojem znamenitome djelu Životi i misli istaknutih filozofa. Najzanimljivije je u tom arhiviranju prvih izvora o ekscentricima iz Helade to što su njihovi životi uistinu bili manje-više rezultat njihovih misaonih nastojanja. Poznato je, naime, da je stoa zapravo jedina prava filozofija života starog doba u razlici spram akademizma Platonove filozofije. Stoa je bila nauk egzistencijalnoga rizika da se sam život izbavi od jarma dispozitiva moći teksta u formi knjige. Zato su stoički mudraci danas toliko obljubljeni teoretičarima performativne umjetnosti. Što ćemo s Aristotelom koji je napisao gomile tekstova, poučavao najvećeg vojskovođu Grčke u pohodu na Malu Aziju, i umro? A što s Platonom koji je zapravo dramski lik pripovjedača Sokratove Apologije i drugih besmrtnih djela? Ma, stoici su performativno blago ako u njihove srodnike u mišljenju ubrojimo i kinike i cinike poput ‘ludoga’ Diogena iz bačve, a najveći je hedonist Epikur još i danas uzor za razmišljanje o posthumanizmu jer je tvrdio da se smrti ne treba bojati zato što dok sam ja tu, nema smrti, a dok je smrt tu, nema mene. Svi osim Platona i Aristotela su ekscentrični misaoni autsajderi, zajebanti, luzeri, nepokorni mudraci, slobodnjaci, likovi apsolutne drugosti od normalnoga života. A sofisti, ti preteče biblijskih farizeja i postmodernoga cirkusa u društvu spektakla, njih ne treba ni spominjati. Oni su pošast bijede filozofije koja se prodaje za male pare i medijsku pompu masa. Mnogi od njih, totalno nesvodivih i svojih, bježe u samoću hramova, bacaju se u vulkanska grotla, masturbiraju pred tiranima ili odlaze u smrt spokojno ispijajući dva deci otrova na eks iz principijelnih razloga borbe za pravednost protiv opskurne vladavine oligarha u Ateni. Knjiga Diogena Laertija je ponajprije neka vrsta kronike transcendentalnoga ekscentričnoga eskapizma kao nužnog stila života potrebnog da se misli ono što se ima misliti o ovome svijetu i njegovim tlapnjama i istinama. Jezik je filozofije stoga uvijek i jedino ono što filozofija od iskona jest – naime, ljubav spram mudrosti. Ova ‘luda’ erotozofija važnija je od svega drugoga, pa čak i od života samoga. Ne živi se za život, već za istinsku besmrtnost onog što iz filozofije proizlazi kao zavjet ‒ melete thanatou. Platonov Fedon zato je najznačajnije djelo u povijesti mišljenja o onome što zapravo filozofija uopće hoće. Iako nije bio ekscentrik poput Heraklita i Empedokla, ovaj ga dijalog uzdiže do nebeskoga Hada. Svi smo mi na kraju fedonisti.

May 24, 2024
Kad više nema mjere na Zemlji…

Kad više nema mjere na Zemlji…

U fragmentu naslovljenom Na ljupkoj plaveti.. (Im lieblicher Bläue…) Hölderlin kazuje. ʺJe li Bog nepoznat? Je li očit kao nebo? Prije vjerujem u ovo. On je mjera ljudska. Pun zasluga, al pjesnički obitava čovjek ovu zemlju. Nije ipak čistija sjena noći sa zvijezdama, ako tako mogu reći, od čovjeka koji se zove slika božanstva. Ima li na zemlji mjere? Nema nikakve.ʺ (Friedrich Hölderlin, ʺNa ljupkoj plaveti (Im lieblicher Bläue…)ʺ, u: Kruh i vino, Logos, Split, 1985, str. 228-229. Preveo i priredio Zvonimir Mrkonjić.) O ovim iskazima Heidegger je napisao niz tekstova, održao brojna predavanja, a na njegovu tragu bilo je iznimno poticajnih promišljanja odnosa pjesničkoga kazivanja i bezmjernosti zemlje. Prvo što upada u oči u Hölderlinovu iskazu jest odnos Boga i čovjeka polazeći od pojma mjere i omjeravanja. Očito je da se i grčko i kršćansko razumijevanje ovog odnosa, unatoč bitnih razlika, zasniva na odnosu neba i zemlje. Nebesnici su božanska bića, a zemlju nastanjuju i obitavaju na njoj na način koji je ‘slika božanstva’ samo ljudi, što ne znači da se ovdje radi o prikrivenome antropocentrizmu. I Grci i skolastika misle čovjeka izvan subjektno-centrične antropologije novoga vijeka. No, odnos božanskoga i ljudskoga nije recipročan, već nesumjerljiv. Ljudska mjera potrebuje ono što nadilazi granice čovjeka. Već je otuda razvidno da mjera kao način uspostavljanja odnosa između onog što je ‘gore’ i onog što je ‘dolje’ pripada čovjeku. Ipak, on ne mjeri sebe iz vlastite mu mjere, već iz onog što pripada boštvu bogova i božanskosti Boga. To samo znači da kao što kaže Hölderlin na zemlji nema mjere. I zato što je nema, čovjek biva usmjeren u svim svojim zahtjevima onog ljudskog-suviše-ljudskoga u ono bezmjerno, ono što je ujedno prekomjerno i izvanmjerno, te u bitnome neizmjerno. Zar ne kazujemo da je stvarnost u doba tehnosfere postala hiperrealistična, da je potrošnja u doba estetskoga kapitalizma 21. stoljeća uzela maha kao hiperpotrošnja, da su ljudi u izljevu emocija u tzv. društvu doživljaja današnjice odjednom postali hipersenzibilni, a da su i djeca u stalnoj akceleraciji životnih stilova sve više hiperaktivna? Što bi rekao Švejk u Hašekovu besmrtnome romanu, čega je previše nije ni s putrom na kruhu dobro. Ako, dakle, više nema mjere na zemlji, a bogovi su otišli iz ovog svijeta, kako je to pjevao Hölderlin, preostaje nam samo jedno pitanje. Odakle dolazi ‘nova’ mjera koja omjerava ovo što nazivamo življenjem u planetarno-globalnome poretku tehničkoga nihilizma? Ima li je uopće i ako da, kakvog je uopće karaktera u ontologijskome smislu? Mjera je metafizički izraz za rang koji određuje duhovni bitak u ravnovjesju od Grka, skolastike do novoga vijeka. U Nietzschea i njegovu zahtjevu za prevrednovanjem svih dosadašnjih vrijednosti s pojavom lika nadčovjeka kojeg naviješta Zaratustra, ali i u zapisima iz Ostavštine, vidljiivo je da pojam ranga nije mišljen kao moć hijerarhije duha-duše-tijela. Ako je Bog mrtav, vrijednosti na kojima počiva krug nihilizma u religiji, znanosti i filozofiji, a isto tako i u umjetnosti, gube svoj rang kakav im bijaše dodijeljen uspostavljanjem vladavine ideje nad zbiljom i duha nad tijelom. Obrat u biti metafizike sada kreće od volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog. Istinski rang novih vrijednosti nije stoga puka zamjena mjesta u ontologijskome smislu, već ono što pojam prevrednovanja u sebi obuhvaća. Umjesto hegelovsko-marksovske dijalektike prevladavanja povijesti kao metafizike u smislu Aufhebunga sinteza sada ne znači dokidanje onog što je bilo u povijesnome tijeku vladajuće, već afirmacija samoga života u svojoj nesvodivosti u vremenu koje nije ni žalovanje za prošlošću niti isprazna nada u budućnost. Otpada i novovjekovni trijumf ekstaze ili dimenzije vremena kao aktualnosti u sadašnjosti jer je upravo to svetkovina dosade i praznine svekolije opsesije s dosezanjem onog bezmjernoga s pomoću prekomjernoga. Ono što preostaje jest novi stvaralački kairos kao bivanje (Werden) nadčovjeka koji za Nietzschea postaje ‘smisao zemlje’. I upravo je u tome najteži problem nadolazećega mišljenja koje još uvijek ima karakter i značajke filozofije. To mišljenje ne može jednostavno zaobići ili izbjeći nihilizam treće faze kibernetike kao autopoietičku proizvodnju svijeta kao kontingentne nužnosti tehnosfere. Isto tako ono ne može i nadalje kao Heidegger govoriti o opuštenosti (Gelassenheit) spram postava (Gestell) kao biti tehnike. Iako nam se čini da je to još jedina alternativa spasa filozofije i pjesništva od moći globalno-planetarne ekspanzije tehnosfere koja ulazi u zemlju i odlazi u nebo, koja nema mjere i sama stvara bezmjernost kao logiku računanja-planiranja-konstrukcije, za takvu poziciju bijega poput Heraklita u hram u Efezu ili povlačenja od javnosti poput Kierkegaarda u samotnost spisateljstva kao vlastito egzistencijalno skrovište više ne postoji ‘prostor’. Zašto? Zbog toga što je logika tehnosfere prevladavanje razlike između prostora i vremena, javnoga i privatnoga, živoga i umjetnoga. To samo znači da u društvu kontrole tzv. interaktivne samoće čovjek u doba bezmjernosti ne podaruje sam sebi svoju ‘bit’ kako je to Heidegger u tumačenju Nietzschea tvrdio, nego da se ‘bit’ onog neljudskoga pokazuje kao uvjet mogućnosti bilo kakve egzistencije ljudskoga. Tehnosfera nadilazi i prevladava antropocen i svu mjerljivost zemlje i neba realizira u svojoj bitnoj ne-mjerljivosti božanskim i ljudskim mjerlima, jer nije ni slika i paslika božanskoga niti mimesis i reprezentacija ljudskoga kao njegova kopija, iako se to još mnogima stručnjacima za AI čini jedino prihvatljivim objašnjenjem. Mjere na zemlji nema, kao što je nema ni na nebu. Postoje samo parametri nove metastabilne ravnoteže u svemiru koji polaze od načela determinističkoga kaosa i entropije kao drugoga zakona termodinamike bez čega tehnosfera ne može postojati. Eto, to je dokaz da nas nikakva tehnologija ne može osloboditi, nikakav bog spasiti, niti bilo kakva društvena transformacija u budućnosti dovesti do samosvrhe svekolikoga postojanja izvan logike čovjeka kao mjere svih stvari. Čovjek je ono što je Sofoklo znao najbolje i to i pjesnički zapečatio za sva vremena. ‘Mnogo je silnog, ali ništa silnije od čovjeka’. πολλὰ τὰ δεινὰ κοὐδὲν ἀνθρώπου δεινότερον πέλεi

May 23, 2024
Etika za doba tehnosfere?

Etika za doba tehnosfere?

1. Eutanazija, kloniranje, korištenje ljudskih organa u medicinske svrhe, nova definicija smrti, suosjećanje s patnjama životinja, nadziranje ekološke ravnoteže Zemlje, briga za demografski rast u granicama održivoga razvitka – sve su to „aktualna“ pitanja odnosa tehnoznanosti i etike. Filozof Hans Jonas doveo ih je do bitnih pitanja suvremenosti.Njegova knjiga Princip odgovornost: Pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju izašla je na njemačkome u izdanju Suhrkampa 1984. godine. Uz Lévinasove postavke o ljubavi spram bezuvjetno Drugoga i Derridine refleksije iz kasnog razdoblja etičko-političkoga obrata 1990ih godina kad počinje kazivati o mesijanizmu bez Mesije, to je najznačajniji prilog promišljanju etike danas uopće. No, budimo do kraja jasni. Svaka je etika, pa tako i tzv. etike u doba posthumanoga stanja, pokušaji ograničenja moći umjetne inteligencije u 21. stoljeću istog dosega kao i molitveni doručak u Bijeloj kući za okrunjene glave i galeriju slavnih po pozivu ili kao dijalog religija ionako posve suprotstavljenih vjerskih poglavara svih profila i tzv. denominacija, kako to vole kazati Amerikanci. Pa, zašto uopće etiku gotovo samorazumljivo dovodimo u svezu s religijom? Nije li to dokaz da je moć religije kao nadomjesne političke doktrine kako je to tvrdio još prije Drugoga svjetskog rata Erich Voegelin u spisu Političke religije splasnula i drži se još posljednje slamke spasa pred gubitkom vjerodostojnosti u suočenju s vladavinom tehnosfere? 2. Jonas je za razliku od Lévinasa ‘konkretniji’ mislilac onog etičkoga. Doduše, on ne ide tako daleko da unutarnji obrat metafizike kao ontologije izvodi tako da tvrdi, kao Lévinas, kako je etika u stvari prva filozofija. Za razliku od ovog de-ontologizma, Jonas stvara misaone uvjete za nastanak bioetike. I tako je odnos odgovornosti i života, na čemu zasniva svoja promišljanja budućnosti, ništa drugo negoli izveden iz emaftičkoga pokušaja da se neodređenost samoga života, a ne ljudskoga uma, uspostavi iz onog što je, pak, uvjet mogućnosti božanskoga uopće. A to je pojam svetoga i svetosti. Umjesto smisla bitka u Heideggera, njegovi učenici nisu razvili posmetafizičku etiku Mit-Seina kao opuštenost (Gelassenheit), nego kao sekulariziranu etiku svetosti života. Jedino je to još preostalo u mišljenju onog etičkoga nakon što je iščezao temelj za razumijevanje biti čovjeka kakav je postojao u Aristotela s pojmom animal rationale i phronesis, jer su Grci imali ono što je etici podarivalo zbiljsko tlo, naime ideju političkoga i politike u okružju grada-države ili polisa kao svijeta. Isto tako, iščezao je i temelj umne tvorbe kozmopolitske zajednice kakvo je postulirao Kant u Kritici praktičkoga uma. Aristotel nije trebao postulirati stvar-o-sebi ili ono božansko da bi dospio do postavke o slobodi kao besmrtnosti duše koja drži svijet od pada u bezdan tehničke racionalnosti kao što je to morao učiniti Kant. Etika zasnovana na konstrukciji moralne dužnosti iz odgovornosti spram uma i njegovih pravila autonomnoga djelovanja ionako je bila i ostala idealistički normativizam bez stvarnoga pokrića. No, lijepo je zvučala i krasila političku reprezentaciju republikanizma i ustavne države sve do pojave totalitarizma u 20. stoljeću i Carla Schmitta. Nakon toga etika je izgubila tlo pod nogama i bilo kakvu vjerodostojnost. Sva tri mislioca ovog etičkoga postulatornoga a-teizma su Židovi i post-hajdegerijanci, s time da je Derrida vrlo precizno kazao da je pravednost jedina metafizička ideja koja se ne može dekonstruirati. Zašto je to ovdje uopće važno? Zbog toga što je židovsko razumijevanje kraja povijesti, a to vrijedi i za Waltera Benjamina, upravo u polušaju da se ono sveto uspostavi kao mogućnost promišljanja života u poretku svijeta koji je postao dehumanizirana pustinja, kako to kaže Derrida u Politikama prijateljstva. No, niti Lévinas ni Derrida nisu podarili misaonu mogućnost razračunavanja s onim što Jonas naziva tehnološkom civilizacijom. Njihov je odgovor na pitanje kraja metafizike u tehnosferi nemoćno i mitopoetsko zazivanje drevne talmudske mudrosti o mesijanskoj pravednosti koja će doći u nadolazećoj budućnosti. Njihovo je očekivanje uspostave spasa biti čovjeka stoga u-topijsko, ali uistinu i jedino etički moguće u srazu s čudovišnim događajem valova migracija iz Istoka spram Zapada, kad pitanje bezuvjetne ljubavi spram Drugoga nadilazi granice ove ili one religije. 3. Jonas je s naslovom svoje knjige, naime princip odgovornost ponajviše problematizirao mogućnost da se ono etičko u svojoj ‘biti’ preokrene i ne misli iz aspekta sadašnjosti ili aktualnosti, nego iz nadolazeće budućnosti. Tako ono što valja činiti da bih djelovao etički odgovorno spram čovječanstva i prirode ne proizlazi ni iz uma niti iz srca, već iz anime mundi, odnosno brige za svijet koja pretpostavlja očuvanje svetosti života. Nije stoga začudno zašto su njegovi tekstovi ‘konkretniji’, pa ulaze u de-ontologijska područja medicinske etike, bioetike, ekološke etike itd, dok s Lévinasom i Derridom možemo samo kontemplirati o problemu gostoprimstva i gostoljubivosti spram stranaca i izbjeglica, ali ne i više od toga. Budimo krajnje jasni. Etika za doba kibernetički konstruiranih svjetova robota-androida-singularnosti jest nemoćna igra pseudo-religioznoga postulata o brizi za čovjeka, a ne valjda stroja koji može imati i ‘dušu’, ako je neupitno još od Marvina Minskoga da kao misleći stroj može imati i ‘duh’, odnosno mogućnost racionalnoga mišljenja i autonomnoga zaključivanja u procesu interakcije s drugim računalima i interaktorima. Sve što preostaje od etike nije više nikakva bio-etika koja bi valjda mogla biti obuzdavanje tzv. nekontroliranoga napretka AI. Zato u mojem, shvaćanju tehnosfere nema mjesta ni za kakvo životno-sveto artikuliranje ideje dobra, pravednosti i spasa čovječanstva. Heideggeru je bilo jasno da se s postavom (Gestell) kao biti tehnike ne možemo igrati obnovom ‘velikih priča’ metafizike u novome ruhu neke meta-etike, ako je već mogućnost meta-politike ona koja proizlazi iz duhovnoga bitka čovjeka koji mora preuzeti odgovornost za budućnost i biti odlučan u svojem vođenju egzistencije. No, egzistencija je za njega ono što nadilazi život, utoliko više što je biologizam ono što je najgora redukcija čovjeka na bestijalnost, animalnost i znanstvenu pozitivnost biologije. Što je, naposljetku, uopće ta svetost života ako ne događaj koji se zbiva u izvornoj predanosti onome što zbližava bića u elementarnoj supatnji i suosjećanju i tako iznova dovodi svijet u smisleni horizont podarivanja bezuvjetne ljubavi i slobode. 4. Etika je moguća samo obratom u biti metafizike kao kibernetike i to kroz postulat slobode kao apsolutnoga događaja ovog života koji se više ne prepušta biološkoj nužnosti, već se vodi u posthumanome okružju produljenja vijeka zahvaljujući racionalnome imperativu tehnosfere koji glasi: Živi svagda tako da maksimu svoje slobode uspostaviš kao kozmičko pravilo održanja singularnosti života u borbi s kaosom i entropijom!

May 22, 2024
Uronjeni

Uronjeni

Sjeti se, bilo je sutonski hladno te zime na uzvisinama ispresijecanim bakljama… Grmjeli su topovi u daljini, mrtvi dozivali žive sjene predaka, a nad gradom se spuštala večer blažena poput suze u oku s Tizianove alegorije o ljepoti i smrti. Uronjeni u iverje zaborava, prepušteni titraju vremena što patnje i intimu svodi na isti žrvanj, zatvaramo vrata za sobom i dugo gledamo u prugasti trag ništavila na ekranu. Slike prethode bezglasnoj čežnji za dodirom. Te večeri, blistave od nadolazećeg susreta mjesečine i sunca, život je bio podnošljivo okrutan čak i u teatru. Riječi su posvećivale žlice i noževe. Konstrukcija visećeg mosta ležala je na rezalištu šupljih brodova. More se uvuklo u koraljne stijene. Sjeti se, dok uronjeni u šutnju sklapamo ruke, mislimo mirisima, prizivamo vedrinu u naručje. Svijet je ozvučena škrinja. Iz nje dopiru treperavi zvuci Villa-Lobosa kao predskazanje svečane tišine. Ući ćemo u nju zajedno. Nad gradom će se spustiti meteor i pasti na kupolu katedrale. I gledat ćemo uronjeni u snove kako rascvjetalo vrijeme jede suhe smokve s oltara… Valsa da Dor….

May 21, 2024