Copyright ©2026 Žarko Paić

Blog

Sunce bez mahnitosti

Sunce bez mahnitosti

Danas popodne vratio sam se iz Zadra, gdje sam održao predavanje na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru, naslovljeno ‘Dostojanstvo i rang tijela – Filozofija i performativnost’, te promovirao svoju knjigu Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu. Volim prošetati zadarskim kaletama i obalom uz more. Nema nigdje Filozofskoga fakulteta na svijetu čija se lijepa secesijska zgradanalazi tik uz more. Jučer je dan do tri popodne bio oblačan i mjestimice kišovit, a onda je na pola mojeg predavanja dok sam kazivao o Nietzscheu i ekstatičnoj tjelesnosti kao živome bivanju mišljenja zasjalo sunce u punom blještavilu poput one zrcalne igre velikoga prstena, koje pred kraj misaonoga života spominje autor Also sprach Zarathustra. Odjednom sam osjetio snagu i energiju na višoj razini intenziteta negoli prije tog trenutka. Činilo mi se da je taj osjećaj-doživljaj-iskustvo sinestezije mora, užarenoga Sunca i ozračja prostora u kojem govorim daleko važnije od bilo kakvog ničeanskoga vrednovanja stvari i pojava u njihovoj izvjesnosti. Tijelo kao dostojanstvo nije hijerahija novoga ustrojstva postmetafizičkoga mišljenja koje umjesto dugovjeke vladavine duha i duše poviješću sada trijumfalno zasjeda na ‘prazno mjesto moći’. Sjetimo se kako Zarathusta kaže da će zahtijevati da se čovjeku vrati sve što je tako velikodušno udijelio onostranosti. Ništa se ne vraća osim onog što je oduvijek bilo kao ekstatičko bivanje i bit će dok god bude čovjeka i ovog sretnog trenutka sjaja Sunca nad uznemirenim valovljem mora. Tijelo misli u osjetilnim vibracijama, a ne kao umjetni dispozitiv bez strasti i volje. Stoga dostojanstvo označava novi rang mišljenja kao nesvodive slobode koja stoji između tijela, duha i duše, ali ne kao kantovski uvjet mogućnosti otpora ovom svijetu ovdje i sada, nego kao otvorenost novoga mišljenja. Ovo tijelo, doduše biološki zastarjelo, uživa i pati u svojim kretanjima, ali bez njega ne postoji niti užitak u mišljenju. Rang na kojem u suvremenosti tijelo stoji stoga nije ništa drugo negoli da to kažem blohovski, njegovo ‘prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo’ u nemogućnosti redukcije na bilo što ovome tijelu izvanjsko i tuđe, na bilo kakvo služenje ionako metafizički zauvijek iščezle onostranosti. Prestao sam razmišljati o tome razumiju li novi naraštaji ono što svjedočim u svojim knjigama, kazivanju i govorenju javnosti, ako to ni njihovim prethodnicima nije posve bjelodano, najblaže rečeno. Tako je kako jest. Dolazi vrijeme koje Heidegger analizom Nietzscheovih postavki 1880ih u spisu o Wagneru i dekadenciji naziva silaznom putanjom. Ova se putanja silaženja ubrzava. Tako je kako jest. Bit će još više i logike, mase i brutalnosti u vremenu koje dolazi i bit će još manje vremena za istinsko dostojanstvo i rang mišljenja jer tijelo postaje posthumanim tijelom, onim koje je Stelarc u svojoj trijadi mesa-metala-koda najavio postajući i sam kiborgom i bićem interakcije umjetne inteligencije i biološkoga ustrojstva ljudske artikulacije onog što je humanizam od renesanse nazivao ‘ljudskom prirodom’. Trenutak u kojem zadarsko Sunce nad morem u zrcalnoj slici odbljeska pada na stol s papirima i knjigama u kojima ostavljam trag dijaloga s Nietzscheom, Heideggerom, Klosowskim, Deleuzeom, Severinom, Rilkeom, jednostavno bijaše nalik božanskoj ljepoti života. Ništa nije važnije od tog osjećaja-doživljaja-iskustva. Tijelo je tada ovjekovječeni kairos, a njegovo dostojanstvo i rang, unatoč neminovnoj silaznoj putanji dekadencije ovog svijeta u kojem još jesmo svjedoči onome što je u svojoj biti neiskazivost jezika. To je jedina slika ove zrcalne igre bivanja koju vrijedi nositi sa sobom kud god idemo i kamo god se zaputili na ovom putovanju kao lutanju neizmjernom i pročišćenom od svega usputnoga i izvanjskoga. Sunce bez mahnitosti…

August 28, 2024
Pismo i esej

Pismo i esej

U prvoj pjesničkoj knjizi Antonina Artauda, Pupak limba, (L’Ombilic des limbes) iz 1925. godine stoje ove dramatski sročene riječi. ʺTu gdje drugi snuju djela idem samo za tim da pokazujem svoj duh. Živjeti znači izgarati od pitanja. Djelo ne poimam kao odcijepljeno od života. Ne volim odcijepljeno stvaranje. Ni duh ne poimam kao odcijepljen od sama sebe. Mene kalja svako moje djelo,.svaka razina mene samog, svaka ledenjačka cvatnja moje unutrašnje duše. Pronalazim se isto toliko u pismu napisanom da objasnim unutrašnju skučenost svog bića i bezumno uškopljenje svog života, kao i u eseju koji ostaje izvan mene, a djeluje mi poput ravnodušne trudnoće moga duha.ʺ (Antonin Artaud, ʺPupak limbaʺ, u: Višnja Machiedo, Francuski nadrealizam, (uz antologijski izbor tekstova), Knjiga prva, Konzor, Zagreb, 2002., str. 217. S francuskoga prevela Višnja Machiedo.) Pismo i esej, hm, zar to nije zapravo unutarnja sveza između tragedije srednjega vijeka i tjeskobne slobode modernosti koju je Shizo-mislilac i prokletnik umjetnosti 20. stoljeća mogao pronaći i kod sv. Augustina i kod Michela de Montaignea. Pismo je medij apsolutne subjektivnosti mišljenja kao životne drame, stvarne ili izmišljene, dok je esej koji je najveća umotvorina i novost francuskoga duha rafiniranosti u povijesti zapadnjačke metafizike spoj nespojivoga, filozofije i književnosti. Pisanje pisama pretpostavlja duboku traumu ispovijedanja, koju kršćanstvo smatra prostorom intimnosti u troje, naime, između onog tko se ispovijeda, njegova medija ili ispovjednika kao Drugoga i, dakako, Boga kao ‘Velikoga Trećega’. Iako je Augustinova knjiga Ispovijesti onaj trenutak kojim grčki pojam metanoiae ili duhovnoga obrata čovjeka postaje bit svake buduće mogućnosti ‘revolucije duše’ koja otpočinje sa svetim Pavlom, za razvitak pojma subjektivnosti subjekta važniji je sv. Augustin i njegovo razumijevanje vremena. To je izvrsno objasnio Lyotard u svojim filozofijskim analizama mišljenja kao kazivanja onog što pripada jeziku kao diskursu univerzalnosti i duši kao singularnoj matrici ispovijedanja. Što se ispovijeda ako ne ono što je ukaljano gnusom i prožeto nedopuštenim tjelesnim užicima. Subjektivnost je svagda razračunavanje s onim što pripada ograničenosti i nesavršenosti ljudske egzistencije koja se mijenja u vremenu i biva podložna promjenama. Pismo stoga predstavlja ponajprije sve drugo a ne komunikaciju s Drugim. Ono je apsolutni medij realizacije Sebstva u jeziku kao kopreni bitka. Istina nije uopće ovdje odlučujuća, već drama rastjelovljenja, ono tragično koje se skriva iza položaja subjekta kao središta patnje i oslobađanja od svih tegoba vlastite divlje duše. Esej, tome usuprot, već je svojevrsna književna dekadencija. Kad čitam Montaigneove Eseje o različitim aspektima estetskih i etičkih pitanja njegova doba, a svoju sam knjigu književnih eseja iz 2004. godine objavljenoj u Izdanjima Antibarbarusa naslovio upravo amblematski Montaigneov rez, nalazim se u svijetu koji više nema izravne sveze ni s antičkom, grčkom paideiom, a niti sa zatvorenim duhovnim prostorom skolastike. To je moderni svijet u kojem je sve otvoreno, iako je Montaigne otišao iz svijeta, točnije povukao se u svoj privatni dvorac i ondje pisao eseje. Otvorenost nužno potrebuje mnogoznačnost i enciklopedijsku učenost, iako nije nužno da esej ima ovu podlogu ornamentalne citatne znanstvenosti, kakva je otpočela cvjetati u doba helenizma. Filozofija je već ono izvorno ekscentrično življenje izvan svijeta, a od Heraklita do Nietzschea i Kierkegaarda pisanje, a ne govorenje, ima moć osmišljavanja bitka u vremenu koje jezik ulančava u pogon onih pojmova koji su u modernosti postale obvezujuće za odnos filozofije i književnosti. To su estetika i kultura. Obje su i za Artauda, a i za Heideggera, riječi koje sputavaju autentično mišljenje, jer svako estetiziranje nije drugo negoli skrnavljenje ljepote kao epifanije svijeta, dok je svako kulturaliziranje surogat za pad duha u bezdan banalnosti vremena. Zato između pisma i eseja ne stoji nikakva velika epoha književnosti nadahnute filozofijom, koja će umjesto zloduha tzv. akademske sustavnosti i rigoroznosti svagda tražiti alternativu u slobodi fragmentarne ne-cjelovitosti što je otpočelo s njemačkom romantikom, a u 20. stoljeću rezultiralo s esejističkom lakoćom kazivanja onog što Sloterdijk naziva estetskim imperativom. No, u slučaju Artauda, to nije ni estetski niti etički imperativ koji stoji u njegovu ‘izboru’ pisma i eseja za komplementarne diskurzivne forme njegova utjelovljenoga mišljenja onog što na tragu Derride u mojoj knjizi Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023., nazivam transgresijom metafizike. Imperativ pisanja kao mahnitosti mišljenja izvan struje proizlazi iz nove zadaće življenja u tjelesnosti koja spaja ono arhajsko i ono nadolazeće koje nikad nije postojalo.

August 27, 2024
Vilém Flusser ili o telematskome društvu komunikacije

Vilém Flusser ili o telematskome društvu komunikacije

Biografija kao trag patnje i iskupljenja Vilém Flusser rođen je 12. svibnja 1920. u Pragu u obitelji židovskih intelektualaca. Pohađao je njemačku i češku osnovnu školu, a kasnije i njemačku gimnaziju. Godine 1938. započeo je studij filozofije na Pravnom fakultetu Karlsuniversität u Pragu. Ubrzo nakon okupacije Praga od strane nacista u ožujku 1939. Flusser je emigrirao zajedno s Edith Barth, svojom kasnijom suprugom, i njezinim roditeljima u London. Ovdje je nastavio studij na London School of Economics. Njegov otac Gustav Flusser, koji je studirao matematiku i fiziku, predavao je na njemačkom i češkom sveučilištu u Pragu i bio zastupnik socijaldemokratske stranke u parlamentu. Vilém Flusser izgubio je cijelu svoju obitelj u njemačkim koncentracijskim logorima. Otac mu je umro u Buchenwaldu 1940. Njegovi djed i baka, majka i sestra dovedeni su u Auschwitz, a kasnije u Theresienstadt gdje su ubijeni. 1940. Vilém Flusser napustio je Englesku i otišao u Brazil. Stigavši do luke Rio de Janeira, obaviješten je o nedavnoj smrti svoga oca. Nekoliko je godina vodio život podijeljen između svakodnevnog rada i njegova filozofskog i znanstvenog interesa za uvid u bit suvremenosti. Među ostalim poslovima bio je upravitelj tvornice elektroničkih transformatora i na tom je položaju ostao do 1961. Njegove prve članke o lingvistici i filozofiji objavio je iste godine Suplemento Literario do Estado de São Paulo. 1962. postao je članom Brazilskog instituta za filozofiju i imenovan je profesorom filozofije komunikacija na FAAP (School of Communications and Humanities) u São Paulu. 1964. postao je i suurednik Brazilian Philosophical Review. Njegova prva knjiga Lingua e realidade objavljena je 1963. Zbog problematične situacije u Brazilu nakon vojnog udara 1964., Flusseru je bilo sve teže predavati i objavljivati. 1971. tijekom putovanja u Europu kako bi pripremili Biennale, i Edith i Vilém iskoristili su priliku da zauvijek napuste Brazil. Prvo su se nastanili u Meranu u Italiji. Nomadski život započeo je Flusserovim sudjelovanjem na mnogim konferencijama i držanjem brojnih predavanja. Godine 1981. on i Edith konačno su kupili kuću u Robionu (Provansa) i tamo se nastanili. Godine 1983. objavio je Für eine Philosophie der Fotografie. Knjiga je postigla izniman uspjeh i doživjela je nekoliko novih izdanja. Uz knjige Waltera Benjamina i Rolanda Barthesa o ovoj važnoj temi za umjetnost i masovnu kulturu 20. stoljeća zauzima nedvojbeno posebno istaknuto mjesto. Objavljena je na 14 različitih jezika. Dana 27. studenog 1991., nakon predavanja u Pragu, Flusser je poginuo u prometnoj nesreći blizu njemačke granice. Pokopan je na židovskome groblju u Pragu. Objavio je mnoštvo knjiga iz komunikologije, teorije medija, dizajna, filozofije jezika, kao i niz knjiga o problemu židovskoga nomadizma i raskorijenjenosti u suvremenom svijetu, a posebno su važne sljedeće knjige: Die Schrift: Hat Schreiben Zukunft?, Post-History, The Freedom of the Migrant: Objections, Into Immaterial Culture, Language and Reality, Flusseriana: An Intellectual Toolbox. Novi mediji i telematsko društvo Vilém Flusser je uz McLuhana najznačajniji teoretičar medija i komunikacije u 20. stoljeću. U svojim knjigama poput Vizualnih komunikacija – Uvoda i Art and the Technosphere izvodio sam postavke kako je s njime otpočela era onog što označava vladavina pojma tehnosfere kao kibernetičkoga sustava stvaranja, pohrane i prijenosa informacija. Drugim riječima, njegovi pojmovi tehničke slike, digitalnoga koda i telematskoga društva postali su novi sklop preobrazbe ljudskoga svijeta u svijet posvemašnje tehnologizacije života. Dostatno je za to samo pokazati razliku njegovih stavova o biti fotografije spram Benjamina i Barthesa da uočimo radikalnost u misaonoj izvedbi onog što je već odavno postala stvar hiperrealnosti. Fotografija je, kako ju je Flusser vidio, igra koju igramo s programom kamere i protiv njega. Svaka fotografija koju snimimo predstavlja realizaciju moguće kombinacije pravila programa; užitak igre je u istraživanju i eksperimentiranju s ovim gotovo beskonačnim rasponom “fotografskih mogućnosti”. Fotografi mogu pokušati “iscrpiti” program realizacijom što više različitih permutacija (što je nemoguć cilj, s obzirom na gotovo beskonačne mogućnosti sadržane u programu kamere) ili mogu pokušati “nadmudriti” program otkrivanjem originalne kombinacije parametera koji, pak, nisu sadržani u njemu. To bi moglo značiti pronalaženje izvornog subjekta za fotografiranje (slike Jupiterovih oluja koje su proizvele letjelice u orbiti). Flusserove su ideje o fotografiji kao tehničkoj slici realizirane gotovo u cijelosti u sustavu Facebooka, Instagrama, Googlea i mnoštva algoritama strojnoga učenja na temelju slikovnih podataka. Većina fotografija koje se danas proizvode su, od svoga početka, dio mreže u kojoj kruže, a njihov prijem se prati u svrhu povratnih informacija kako bi se potaknuo angažman korisnika. Teoretičari medija i novih medija – od McLuhana, Flussera, Baudrillarda, Virilioa, Kittlera, Krokera do Manovicha – suglasni su da se igra suvremenoga svijeta odvija u znakovima paradoksalnoga obrata. Što više dolazi do implozije (sažimanja i zgušnjavanja) informacija, to se više događa eksplozija komunikacija. Sažimanje i zgušnjavanje na jednoj strani odgovara širenju i rastezanju na drugoj. Pritom je već sama odredba komunikacije pokazatelj da je riječ o medijskoj uronjenosti modernoga društva i kulture. Flusser je kao i cijela teorija novih medija u njemačkome govornome okružju svakako veliki korak „naprijed“. Ne može se ni zamisliti radikalna teorija novih medija s pojmovima „digitaliziranja“, „virtualiziranja“, „dematerijaliziranja“, „decentriranja“, high tech civilizacije bez istodobnog radikalnoga napuštanja govora o „čovjeku“, „društvu“ i „kulturi“ u okvirima tradicionalne tehnicističke i humanističke ideje o povijesnome razvitku. Ako se „čovjek“ razmatra antropologijski, ali sada s vodećom mišlju o „novim antropotehnikama“ kao što je to izveo Peter Sloterdijk, koje mu stoje na raspolaganju uvidom u promijenjenu tehničku sferu koja postaje biotehnički ustrojena – nanotehnologije, genetske promjene, biotehnologija, kloniranje – tada se teorija novih medija iz tog spoznajno-teorijskoga stajališta pokušava osloboditi tereta dogmatskoga tehnicizma i lažnog humanizma komunikacije. Prijelaz u posthumano okružje novih tehnologija komunikacije iziskuje stoga pokušaj novoga definiranja „čovjeka“. Više nije antropologijsko pitanje što jest čovjek među drugim živim bićima, nego kako još uopće „čovjek“ može održati svoju „čovječnost“ ako se ne razmatra kao jedinstvo tehno-spiritualne veze s božanskim, svijetom i „prirodom“. Nisu rijetki stavovi da je digitalno doba omogućilo izlazak iz metafizičkoga labirinta povijesti. U njemu je čovjek uvijek bio određen autonomno. Kao stvaratelj tehnologije, kao društveno biće promjene i kao dio simboličkoga poretka povezivanja materijalnih struktura i duhovnih procesa, čovjek se određivao povlaštenim bićem posredovanja između Boga, svijeta i prirode. Čovjek je, dakle, metafizički bio određen medijalno. U antropologijskome horizontu mediji su bili produžetak ljudskoga tijela kako je to tvrdio Marshall McLuhan. U semiotičkome horizontu „čovjek“ se shvaćao tehničko-društveno-kulturnim poretkom informacije-komunikacije koji se odnosi na druge znakove. „Čovjek“ je, pak, za Flussera otuda produžetak medija drugim informacijskim sredstvima. U obje verzije, antropologijskoj i semiotičkoj, bît čovjeka se naposljetku svodi na mogućnost imaginarno-simboličke proizvodnje u promijenjenom povijesnome kontekstu. Komunikacija je više od poruke kao informacije. Tek s mogućnošću komunikacije „čovjek“ postaje sudionikom sklopa u kojem Bog, svijet i priroda mogu postati božanskim, svjetsko-povijesnim i prirodnim stjecištem novoga odnosa spram povijesti ili pak mogu posve nestati u apsolutnoj vizualizaciji svijeta kao čistoj informaciji bez komunikacije. „Svrha je kôda omogućiti komunikaciju između ljudi. Budući da su simboli fenomeni, koji zamjenjuju druge fenomene („značenja“) komunikacija je nadomjestak: ona nadomještava doživljaj onih koji su njome ‘zahvaćeni’. Ljudi se moraju međusobno sporazumjeti s pomoću kôda, jer se neposredni kontakt sa značenjem simbola izgubio. Čovjek je ‘otuđena’ životinja koja mora stvarati simbole i poredati ih u kôd, budući da pokušava premostiti jaz između sebe i ‘svijeta’. On mora pokušati ‘posredovati’, on mora pokušati ‘svijetu’ podariti smisao“ (Vilém Flusser, Kommunikologie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 2005, str. 23). Nije stoga nimalo začudno što je Flusser digitalnu komunikaciju smatrao uvjetom mogućnosti utopije telematskoga društva, koje za razliku od McLuhanova globalnoga sela postaje prostor-vrijeme interaktivnosti i želje čovjeka za uronjenošću u virtualnu egzistenciju. No, je li time svijet izgubio svoju neposrednost i metafizičku tajnu postojanja? Flusser u članku naslovljenom „Kodificirani svijet“ rabi izraz posthistorijska klima. Takva je „klima“ pretpostavka nastajanja jedne posve „nove“ posthistorijske svijesti nastale programiranim tehno-slikama. Prelazak iz tzv. analognoga u tzv. digitalno doba za Flussera je nužno obilježeno svekolikom „krizom vrijednosti“. Ruši se stari humanistički smisao filozofije, znanosti i umjetnosti. Umjesto njega svjedočimo prazninu i višak informacija i komunikacija. Novi digitalni kod omogućio je prevođenje fotografije, filma, videa i televizije u jedinstveni sklop događaja tehno-slike koja se više ne odnosi ni na što drugo negoli na zatvoreni „svijet“ virtualne realnosti kao jedine prave realnosti. Što je Flusser najavljivao u pojmu i konkretnome empirijskome sadržaju, realizira se danas vrtoglavom brzinom. Pritom je od odlučne važnosti ne toliko Flusserov „proročki dar“ za budućnost. Kao i u slučaju McLuhana, i ovdje se susrećemo s radikalnim izlaskom iz svakog subjektivizma (čovjeka) i objektivizma (tehnike). Humanistički je horizont prevladan već time što je povijest čovječanstva shvaćena kao povijest kulture medija. Problem je u tome što se kultura kod Flussera razumije tek simboličkim mjestom pomirenja duhovnoga i materijalnoga aspekta čovjeka. Drugim riječima, kultura je antropologijski horizont osmišljavanja ljudske egzistencije kroz povijest. Ako se nalazimo stoga u razdoblju „posthistorijske klime“ tada bi bilo logično zaključiti da iz Flusserovih promišljanja neumitno slijedi i kraj dosadašnjeg koncepta kulture kao humanizma. No, još uvijek se zadržava stara riječ/pojam za novo digitalno doba. Štoviše, najnoviji je trend u istraživanju vizualnosti, pojma, fenomena i statusa slike u digitalno doba izgradnja fluidne zgrade kulturalnih znanosti (Kulturwissenschaften). No, ako se novi, digitalni kôd ili, kako to Flusser razvija iz svojeg shvaćanja tehno-slika, tehno-kôd razlikuje od prethodnoga linearnoga time što sada pojam stvara sliku, a ne da slika stvara pojam, valja se zapitati što uopće nakon kulture? Filozofska autobiografija kao Bodenlos Filozofska autobiografija? Ima li tako nešto svoj prvi i posljednji razlog postojanja izvan službe nekoj vrsti ‘ontologijskoga narcizma’ drugim sredstvima u razlici spram književne autobiografije? Pisati o sebi izvan logike novovjekovnoga subjekta kartezijanskoga tipa, naime cogito ergo sum, ponajprije znači biti uvjeren da ima nešto prethodeće refleksiji i spekulativnosti i da to prethodeće nosi sav patos vlastitosti uopće. Posrijedi je, dakako, ono što su dva posthegelovska mislioca najradikalnije postavili kao credo svakog modernoga ‘subjektivizma’. Kierkegaard je na tragu sv. Augustina i Rousseaua izmislio žanr egzistencijalne analitike osobnosti koja u protestantskome ruhu prethodi transcendenciji i Boga doseže u estetskoj, etičkoj i religioznoj sferi. Nietzsche je, tome usuprot, svoje spisateljstvo uspostavio kroz umjetnost kao volju za moć, a lik umjetnika kao filozofa doveo do najviše razine kritike nihilizma uopće. Oba su mislioca pisanje pretpostavili govorenju, samousmjerenost refleksije javnoj sveučilišnoj spekulativnosti duha koje se kroz osobu Hegela pojavilo kao realizacija apsolutnoga duha u povijesti. Pisanje je, dakle, subverzivni žanr filozofijske kritike modernosti i pitanje egzistencijalnoga obrata ideje apsoluta. To će i ostati do danas utoliko više jer u doba planetarne tehnosfere kao vizualizacije događaja pišu svi i nitko, a misli još samo ono neljudsko kroz vizualizirane pojmove tehnosfere. Bit će otuda jasno zašto smatram knjigu Viléma Flussera, Bodenlos: Eine philosophische Autobiographie, S. Fischer, Frankfurt a. M., 1999., posljednjom knjigom tog nemogućeg žanra još ‘čitljivom’ za nadolazeće doba. Osim, naime, što je Flusser najradikalnije promislio vizualni obrat kojim slika prethodi jeziku, a pismo nadvladava govor u suvemenoj civilizaciji iz jednostavnog razloga što je svaka slika od pojave fotografije i filma samo i jedino tehnička slika, postaje odlučujuće za sudbinu nadolazeće filozofije ono isto što i za sudbinu tehničke slike, dakle u konzekvenciji filma kao vizualizacije tehnosfere. Pisati o ‘sebi’ kroz filozofijski diskurs znači nakon Kierkegaarda i Nietzschea otvarati konceptualne rane jedne rastemeljene samosvijesti bez ikakve potrebe za japajakanjem o čemu je najironičniji skeč ikada izveo John Cleese u jednoj epizodi Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Cleese igra suvremenog znanstvenika i u njegovu TV-intervjuu s voditeljem talk-showa na pitanje zašto je Vaša znanstvena teorija važna za znanost i društvo danas neprestano monotono odgovara na isto pitanje samo ovo: Zato što je moja. Flusser je naslovio svoju knjigu njemačkim izrazom za bit suvremenoga identiteta. Naime, Bodenlos označava stanje bez temelja, gotovo bezdanost ili ponornost, nemogućnost ukorijenjenosti, što neminovno dovodi do nužnosti lutalačkoga života kao planetarnoga nomadizma. Naravno, Flusser kao Židov već i etnički i kulturalno pripada okružju velikih židovskih mislilaca i intelektualaca, poput Adorna, Benjamina, Jonasa, Hanne Arendt, Brocha, Scholema, Kracauera, koji su pobjegli pred prijetnjom nacističkoga genocida nad Židovima u tzv. novi svijet, uglavnom SAD. No, kad opisuje svoj život u Pragu uoči dolaska nacista i Sao Paolo u Brazilu kao svoje novo odredište života i sveučilišnoga djelovanja, onda je uvijek posrijedi ova Bodenlos-situacija kao egzistencijalno iskustvo mišljenja bez ikakvih metafizičkih oslonaca. Što je bilo i za Sv. Augustina i za Rousseaua posve ‘normalno’, naime transcendentalna instancija Boga u svetome i svjetovnome smislu koji jamči ‘subjektu’ njegov položaj u svemiru, da se izrazim šelerovski, to je ne samo za Flussera, već i za sve druge pokušaje pisanja tzv. filozofske autobiografije ‒ abnormalno. Kad odsutni Bog (Deus absconditus) šuti, kad je mrtav, ili kad je postao ono nemoguće apsolutno Drugo kao u Lévinasa, onda pisanje o biti tu-bitka (Da-Sein) kao egzistenciji, kako bi to rekao Heidegger u Bitku i vremenu više nije ništa drugo negoli Bodenlos-iskustvo kazivanja o kraju svakog mogućeg, zbiljskog i nužnoga subjekta. Filozofska autobiografija je, dakle, contradictio in adjecto. Tko uopće piše ono što filozofija ‘danas’ ima još kazati svijetu? Nitko drugi negoli Bodenlos. Navodno je ushićeni Nietzsche nakon što je dobio pisaći stroj prije no što je poludio rekao baš ovo: Unsere Schreibtmaschine schreibt. Vilém Flusser je kao mislilac digitalnoga doba i dolaska umjetne inteligencije otvorio mogućnost ovog paradoksalnog načina komunikacije koja sve više i više stvara ono što je bilo nezamislivo: naime, da možemo živjeti u interaktivnoj samoći kao bića osamljivanja i želje za blizinom bezuvjetno Drugoga onkraj fizičkih granica prostorne ukorijenjenosti. Od naših života preostaje samo trag u mišljenju i slika bez svijeta.

August 26, 2024
O interakciji

O interakciji

Botho Strauss, njemački suvremeni pisac i esejist, napisao je kako je komunikacija ne-riječ našega doba. U pravu je. Medijska zlouporaba govora ide tako daleko da ono jednostavno u ljudskome odnosu postaje posve kompleksno i komplicirano. Najdrastičniji primjer je kad čujemo kako su stanja i stvari takve da ih treba „iskomuniciriati“ valjda Drugima i s Drugima. Ovo je rezultat brutalnoga prijevoda engleskoga kao jezika know-how metafizike koji spaja pragmatiku i eshatologiju AI. Komunikacija pripada u temeljne pojmove kibernetičkoga sustava mišljenja tehnosfere. Ona je četvrti, finalni uzrok i svrha tehničkoga načina oblikovanja svijeta uz informaciju-povratnu spregu-kontrolu. Zbog toga ovdje više nije riječ o izvornome, prirodnome, tzv. ljudskome odnosu u sporazumijevanju govorom lice-u-lice u izravnome susretu u zajednici. S pronalaskom pisma i knjige formalno nastaje ne-prisutnost govora u formi teksta koji zamjenjuje živi govor sudionika u razgovoru. Zar nije Platon u svojem Sedmome pismu pokazao da je bit pisma u tome što za razliku od govorenja ono napisano ovjekovječuje prošlost, dok živi govor jedino pripada sadašnjosti? Sokrat je stoga filozofirao tako što je razgovarao s Drugima u zajednici. Pisanje je nužno osamljivanje, jer zapisani govor pretpostavlja razgovor s Drugime u sebi. Usto, pismo kao ‘mrtvo slovo na papiru’ uvjet je mogućnosti onog što će Platon označiti mnemotehnikom ili umjetnim sjećanjem, a suvremeni francuski filozof Bernard Stiegler u svojoj cijenjenoj trilogiji Tehnika i vrijeme koristit će izraz gramatizacija svijesti. Međutim, pismo u svojoj tehničkoj modifikaciji govora ima instrumentalno značenje za mogućnost dijaloga kao učenoga ili literarnog društva čitatelja. Tiskarski stroj omogućio je in nuce masovnu reprodukciju pisanja kao teksta, ali to nije još totalna moderna komunikacija jer su mediji prijenosa informacija novine i knjige, dakle tiskani mediji s paradigmom jezika. Tek će novi mediji poput fotografije i filma s paradigmom slike dovesti do mogućnosti vizualne komunikacije. No, ta slika je, doduše, tehnička slika kako to tvrdi Vilém Flusser, pa ipak bez mogućnosti izravne komunikacije kao teleprezencije. Kibernetička će teorija biti tek onda realizirana u praksi kad nastupi čista digitalna komunikacija s pomoću kodirane informacije kao slike. Tekst postaje funkcija slike, a ne obratno. Komunikacija se pojavljuje kao vodeća riječ u humanističkim znanostima 1960ih godina. U francuskome časopisu Communication iz 1968. godine tekstovi postmodernih teoretičara Baudrillarda i Virilioa vrve novim pojmovljem iz kibernetičke teorije, semiotike i informatike. Filozofija i sociologija otada postaju diskurzivne prakse onoga što više nije ljudska neposrednost govorenja i spontanost slobode, već tehnološko posredovanje koje izaziva ‘response’ na svaku novu informaciju. Na taj način komunikacija se pojavljuje kao vizualna interakcija između interaktora na mreži, a ne tradicionalno postavljenih ljudskih subjekata. Nije stoga začudno što je jezik ove komunikacije brutalno rastjelovljeni engleski jezik za potrebe čiste pragmatike znanja kao jezik posvemašnje tehničke komunikacije. Interakcija nije otuda spontanost mišljenja i osjećanja, već nužnost responzivnosti na višoj razini učinkovitosti tehnosfere. Mi smo ‘iskomunicirani’ kao tehno-apriori jedne kontingentnosti događaja s kojim smo u stalnome odnosu imperativa interakcije, jer tehnički svijet nije vizija, već program, nije život, već kod, nije igra, već virtualna singularnost.

August 25, 2024
O izvanzemaljskome životu

O izvanzemaljskome životu

Kako će izgledati tzv. izvanzemaljski život? Hoće li imati istu ili barem sličnu formu kao ljudski život ako i kad dođe do bliskoga susreta s nesvodivim objektom X? Zašto uporno mislimo da će susret biti na Zemlji i da će ‘oni’ doći do nas, a ne ‘mi’ do ‘njih’? I zašto pretpostavljamo da će baš njihova inteligencija nadmašivati ‘našu’ ako smo već sada na putu homo kybernetesa i tehnološke singularnosti? Zar se čovjek ne misli iz ontologija i kozmologija procesualnosti poput onih Deleuzea i Whiteheada, prema kojima neprestano bivanje ili postajanje (devenir-becoming) drugim i drukčijim određuje našu ne-postojanu i ne-fiksnu „bit“ ili „prirodu“, a to znači da je heterogeneza i metamorfoza forme i sadržaja ono što „čovjeku“ na kraju njegove biološke evolucije podaruje mogućnost transformacije iz jedne u drugu formu, o čemu govori Nietzsche u Also sprach Zarathustra u onoj prispodobi o tri metamorfoze? Ako susret shvatimo ne mesijansko-eshatološki poput susreta homo erectusa i čovjeka u špilji pored logorske vatre prije više od 20.000 godina negdje u Africi, kako to konfabuliraju antropolozi i pisci SF-književnosti poput genijalnoga Arthura C. Clarkea, po čijoj priči „Stražar“ je Stanley Kubrick snimio paradigmatski film ideja 2001. Odiseja u svemiru, već kao prožimanje i inter-civilizacijsko bio-tehnološko strujanje dvaju možda posve različitih i ujedno bliskih entiteta u kozmosu, onda se postavlja pitanje koje je u svojoj antinomiji mučilo i Kanta: ako je svemir jedan, jedinstven i neponovljiv, može li onda biti više različitih mnoštava života s visokim stupnjem inteligencije koja su posve drukčija od onog što ima značajke jednog, jedinstvenog i neponovljivoga? Drugim riječima, ako u svemiru moraju vladati uz mala odstupanja isti fizikalni zakoni poput onih Newtonovih i Keplerovih o gravitaciji i gibanju tijela u prostoru-vremenu i Einsteinove znamenite formule E=M x C2, nije li nelogično i nemoguće da se izvanzemaljski život mora pojaviti baš u analogiji s ljudskom biološko-tehnološkom egzistencijom? Sjetimo li se kako izgledaju izvanzemaljci u sjajnoj TV-seriji Star Trek: The New Generation 1987-1994 zar ne vidimo isti spoznajno-teorijski i estetski problem, a to je da je za vjerodostojnost izgleda Drugoga i drukčijega, poput primjerice Klingonaca, na izboru samo analogija, kopija, simulakrum, hibridizacija i metamorfoze onog istoga i jednakoga? To je kao da iznova propitujemo razlike Heideggera i Deleuzea s obzirom na pitanje o biti ontologije kao metafizike, ali s novim pitanjem svih pitanja: zašto uopće nužnost da se egzistencija Drugoga određuje drukčije od Istoga? Ako ne možemo zamisliti Drugo drukčije od Istoga, onda nam nije problem u jeziku koji u načelu mišljenju podaruje mogućnost kazivanja onog neiskazivoga, već u mišljenju vizualizacije koja mora svagda polaziti i u mašti od stvarnosti slikovno pokazivoga kao forme onog što već uvijek jest i na Zemlji se događa evolucijski od ameba, mikroba, bakterija, bilja, životinja, čovjeka i strojeva, zar ne? Možemo, doduše, zamisliti i ono što je monstruozno i čudovišno poput Aliena iz uspješnoga SF-filma Scotta Ridleya i Jamesa Camerona, ali nije li to ono ‘isto’ u razlici spram nesvodivo Drugoga u mnoštvu kombinacija spoja biološko-tehnološkoga bestijarija, jer je biće izvan Zemlje s tzv. superinteligencijom moguće samo sinestetički predočiti u opažajno-slikovnoj formi, dok je ona zvukovna i spekulativno-refleksivna svagda u modulaciji tonova XY elektronske glazbe nastale s pomoću kompjutorskoga programa, dakle sintetički, a ne prirodno, a mišljenje se nikad ne vizualizira kao ljudsko mišljenje filozofa i umjetnika, nego samo kao tehnoznanstveni eksperiment sveze čovjeka i računala, zar ne? Nije li, međutim, bit tehnosfere u bio-tehno-kozmo-spiritualnoj evoluciji koja nadilazi materijalno-energetske forme inkarnacije-reinkarnacije-dekarnacije u logici ugradnje-razgradnje novih čipova u umjetni mozak? Ako je tako, ideja o susretu s izvanzemaljskom inteligencijom čini se da nužno pretpostavlja usavršavanje ili poboljšanje čega ‒ virusa, bakterije, životinjskih predatora, čovjeka ili mislećega stroja ili možda hibridizacije svih ovih bio-tehnoloških formi u stalnoj metamorfozi jednoga u drugo i obratno i da ono što Kurzweil naziva „spiritualnim strojem“ nije ništa drugo negoli anti-evolucija kao trans-i-meta evolucija svemira u njegovoj nesvodivosti kao takvoj? Spekulacije o susretu s tzv. nadmoćnom izvanzemaljskom civilizacijom i životom u svim astrofizikalnim i kozmologijskim teorijama ne razlikuju se od negativne teo-eshatologije SF-književnosti i vizualne kulture i filmova, zar ne? Pa, u čemu je uopće razlika između straha pokojnoga Stephena Hawkinga s autopoietičkim umrežavanjem tehnosfere ili superinteligentnih računala koji će nas uništiti i dolaska izvanzemaljskoga života koji će nas razoriti? Nije li to samo „pozitivistički“ diskurs, katkad na razini banalnosti i trivijalnosti medijske komunikacije, koji opetuje drugim sredstvima pitanje Schellinga o odnosu biti ljudske slobode i zla kao onog što nije kao u Kanta negacija dobra, već ono nesvodivo onkraj logike čistoga uma i svekolike spekulativne dijalektike njemačkoga idealizma? Strah od nestanka biološko-duševno-duhovne vrste zvane „čovjek“ postaje više od straha od smrti individuuma i čitave vrste u svemiru koja već kolonizira druge planete naše zvjezdane galaksije, zar ne? Ne nazivamo li taj strah nečim bitno ontologijskim, a ne ontičkim, što izaziva stalnu tjeskobu ne pred nečim stvarnim kao takvim, pred konkretnim bićem, već pred onim što nije ni bitak niti biće, a to onda može biti samo događaj ne-određenosti, kontingencije i emergencije onog Drugoga i drukčijega uopće? Možemo li misliti Drugoga ikako drukčije negoli je to postavio Lévinas u svojem Totalitetu i beskonačnome iako je on u likovima stranca, tuđinca, izbjeglice i prognanika, azilanta i apatrida, beskućnika i nomada uvijek i samo mislio ono ljudsko polazeći od onoga neljudskoga? Ono neljudsko, pak, kao da se zaustavlja na onome mehaničkome ili automatskome, dakle, strojnome, pa je samorazumljivo, zar ne, da se ono neljudsko pripisuje teoriji kompleksnosti u okviru posthumanoga stanja mašinerije koja misli u formi računanja poput robota-kiborga-androida? No, što ako taj levinasovski iskaz o misteriju bezuvjetno Drugoga koji je, dakako, nesvodiv i autonoman, oslobodimo bilo kakve mesijansko-eshatološke konotacije, koja je ionako dvojbene učinkovitosti u praktičnoj politici tzv. interkulturalnosti danas jer zahtijeva ono nemoguće kao moguće, da, naime, udomimo i guju u njedrima iz elementarne etike suosjećanja spram Drugoga, bio on i zvijer i satrap ili što god Vam drago? Što ćemo drugo dobiti negoli čistoću deontologijskoga Drugoga koji istinski može biti samo i jedino alien? Ali, nije li nužno da se sloboda Drugoga, pa bio on i onaj užasavajući destruktor ljudske civilizacije, misli drukčije od ne samo ontologije i etike, već i svake moguće angelogije i demonologije u svemiru, koja nam kaže da postoji dobro-o-sebi i ujedno zlo-o-sebi, da je prostor-vrijeme kozmičke apokalipse ono isto, jednokratno i jedinstveno i da osim one Vingeove „tehnološke singularnosti“ postoji jedna moćnija i nezamisliva za ljudsku inteligenciju uopće, ona koja proizlazi iz faktičnosti jedne čudovišne kontingencije iza koje ne stoji ništa osim druge i drukčije povijesti i evolucije svemira kao takvoga? Sokrat i Kant su nam u tome misaoni savjetnici jer nakon svega ipak ništa ne znamo i ne možemo znati kako, kad i zašto će se pojaviti izvanzemaljski život objekta X s kojim ćemo morati razračunati se na ovaj ili onaj način. A što ako na kraju za bilo kakav odnos komunikacije s njime kao objektom X jedino vrijedi ona najzagonetnija i najmisaonija Wittgensteinova izreka: Kad bi lav mogao govoriti, mi ga ne bismo razumjeli.

August 24, 2024
„Život je krvopija“

„Život je krvopija“

Nema ni jednog samoskovanoga „nadimka“ u modernoj književnosti uopće ako ćemo pravo, a ne samo hrvatskoj, koji ima ovu strašnu težinu kao što je to slučaj s prvim avangardistom prije nastanka povijesne avangarde u Europi/svijetu ꟷ Kamovom. Ali, isto tako, nema ni jedne bolje i vjerodostojnije „studije slučaja“ o sudbini Kamova kao pisca radikalne i apsolutne slobode u kloaki hrvatske morbidne arkadije ili vjekovnoga provincijalizma europskoga Zapada od knjige ogleda već gotovo zaboravljenog esejista, kritičara i književnika Brune Popovića, Ikar u Hadu, Matica hrvatska, Zagreb, 1970. (biblioteka Kolo 2, urednik Igor Zidić). Uvjerimo se odmah u ovu postavku. Knjiga otpočinje nečuveno drskim, gotovo narcističkim navodom samoga Kamova iz njegove prepiske i glasi ovako: „ (…) nemam čini se n i k o g a, koji bi uz moju literaturu mogao i htio pristati onako, kako ja pristajem s v o j i m ž i v o t o m; ili koji bi nju mogao prihvatiti u svim konzekvensama; n i k o g a velim.“ ( str. 5) Bruno Popović odmah rezolutno kaže, pak, ovo: „KAMOV JE PISAC BEZ OBZIRA u doba kada Hrvatska, još jednom usred očajne krize svojih ostvarenih ideala, iznova nezasitno sanja nove programe slobode. (…) On je bio fantast jakih, dubokih, a neiživljenih strasti života. No, isto tako: analitički sumnjač u suviše razumsku svrhu našeg postojanja. Jedna pomalo patetična životna pustolovina i fatalni ironična smrt združile su se kod njega u istome licu, čiji je karakterni izraz tamni, sjetni, dvosmisleni osmijeh groteske.“ (str. 5) Eto, sve je u nekoliko rečenica tumača i analitičkoga „sumnjača“ kakav bijaše Popović, postavljeno u središte promišljanja pisca koji doista stoji kao nesvodivi znak svojeglave odluke da nikome ne podilazi ni u životu ni u umjetnosti baš ničime. Nemati iza sebe nikoga u čitavoj kakvoj-takvoj tradiciji hrvatske književnosti i nemati ispred sebe „nikoga velim“ tko je na tako ničeanski nepokoran način odlučio razračunati sa svim opsjenama i lažima duhovne pustolovine onog što riječ književnost u sebi možda skriva od Rimbauda do Artauda, to znači biti i pisati iz iskustva vlastite egzistencijalne isušene kaljuže. Ima li uopće bolje slike mišljenja, a ne tek književne metafore, za svijet u kojem se događa prostor-vrijeme ideja kao figura raspada i revolta u djelima Janka Polića Kamova? Izabrati ime po biblijskome Kamu, simbolu prokletstva zbog objelodanjivanja Očeve goloće, znači odrediti svoju vlastitu „sudbinu“ onog tko ne pripada ni iskonskome zavjetu plemenske krvi niti modernoj verziji sekularne „svete obitelji“ kao pseudo-zajedništva koje počiva na logici isključenja upravo onog tko svojim mišljenjem-djelovanjem potkopava takve opsjene. Kamov je, dakle, u svim aspektima hrvatske moderne književnosti onaj tko njezin „kanon“ teškom mukom izgrađen u četverokutu s Kranjčevićem, Matošom, Krležom i Ujevićem, nadilazi jer se i politički i estetski ne podudara s najvećim njezinim mesijansko-revolucionarno-kozmopolitskim dosezima. Problem nije u tome što bi Kamov bio netko Drugi u razlici spram naših najvećih pjesnika i objavitelja novoga kroz revolt i prevladavanje razlike života i književnosti. Nije stvar ni u njegovu anarhizmu kojim se već 1903. godine u demonstracijama protiv Khuena Hedervaryja s nepunih 17 godina pojavljuje poput Rimbaudova dvojnika, ali utamničen od mađaronskih vlasti u Zagrebu, odlučan da brani dostojanstvo slobode individuuma i hrvatstva koje biva neprestano tlačeno i pogaženo od okupacijskih vlasti tuđinske Austro-Ugarske. Ne, ništa od toga nije ono supstancijalno što razdvaja pisca Ištipane hartije i Psovke od svojih modernističkih „sudrugova“ po peru koji predstavljaju uistinu najviše vrhunce autentičnoga pravog „književnoga hrvatstva“, dok je sve drugo ispod razine duha vremena. Kamov je duh apsolutne slobode kao prokletstva ideje avangardne književnosti koja zahtijeva upravo ono što će, reći će Bruno Popović, povezati jednoga fantasta i analitičnoga „sumnjača“ s ironijom vlastite smrti u petak 19. srpnja 1910. godine u ubožnici Barcelone. To nije ništa drugo negoli sveza slobode i žrtvovanja. U trećem poglavlju Ikara iz Hada možda je na najistančaniji način ovo što i sam tvrdim ne samo u slučaju Kamova, već za paradigmatskoga umjetnika i heretika avangarde 20. stoljeća kao što je to bio Antonin Artaud (v. Žarko Paić, Antonin Artaud: Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023.), protumačeno s mnoštvom navoda iz njegovih novela. Uz najpoznatiju novelu Brada, tu pripada već po naslovu i simbolički i metafizički moćna novela Sloboda, Svi ovi prozni tekstovi objavljeni su nakon piščeve smrti; Brada je tiskana 1912. godine u novinama „Jug/Zvono“, a Sloboda u časopisu Književnik, br. 7/1930. godine. Ponajprije, kako Popović precizno i jasno dokazuje, novele Kamova po svojim bitnim značenjskim obrisima su „prozne lakrdije.“ (str. 38) Nije nimalo neobično da će Kamov odmah s početka 20. stoljeća hrvatsku književnost „destruirati“, a ne „dekonstruirati“ kako to na tragu nerazumijevanja temeljnoga pojma Derridaine kritike logocentrizma do besvijesti ponavljaju današnji književni povjesničari i teoretičari baveći se tzv. hrvatskim modernizmom. Dekonstruirati se može samo ono što je već postalo kanonom i metafizičkim postulatom opće književne vrijednosti, a destruirati znači radikalno otvoriti nove mogućnosti teksta polazeći ne od njegove tradicionalne strukture i značenja, već od smislenoga traga identiteta kao razlike. Kamov, dakle, nije imao što „dekonstruirati“, jer je hrvatska novelistika 19. stoljeća i početka 20. stoljeća identična pseudo-književniku, šaljivome liku iz romana Ante Kovačića, U registraturi, koji uzima kićeno latinsko ime Rudimir Bombardirovič Šajkovski da bi prikrio svoje pravo ime i prezime Imbrice Špičeka z Volovčine. Kamov stvara novo tako što u noveli Sloboda napušta romantično-realističko pripovijedanje i formalnim „depatetiziranjem“ svijeta i života dospijeva do onoga što sam Bruno Popović stavlja kao motto ovog poglavlja svoje knjige, Riječ je, naravno, o citatu iz pisma Polićevu bratu Vladimiru, 10. srpnja 1907. godine. Poslušajmo ove beskompromisne riječi: „A ja idem za golom istinom, pa sam tu istinu skresao u brk samome sebi i postajem objekt s a m s e b i, da što više proučim, analiziram i protumačim svoje ja…Moram tako, jer u tome vidim svu vrijednost svoje literature i ꟷ smisao života.“ ( str. 37) Zašto je za Kamova sve lakrdija, pa tako i književnost? Odgovor nećemo dobiti time što ćemo ga svesti na zajednički naziv ničeanski shvaćene logike preokreta svih vrijednosti nakon dijagnoze povijesti metafizike kao nihilizma. Lakrdija nije ironija. Ona je kako tvrdi u jednom pismu iz Napulja iz 1909. godine nužnost izokretanja religije i politike na elementarne čestice lažnoga morala. Ono što bijaše obavijeno mračnom aureolom ozbiljnosti postaje predmetom poruge i razobličenja, istinske metode razotkrivanja „gole istine“. Kam razotkriva goloću svojeg biblijski ustoličenoga Oca (koji predstavlja sinonim grijeha) i tako izaziva na sebe samoga vječno prokletstvo. Ali, kako pokazuje Bruno Popović, ovo je „prokletstvo slučaja“ (str. 52), jer za razliku od nužnosti i neizbježnosti sudbine čovjeka, sve odjednom biva izručeno neizvjesnosti i neodređenosti. Dodat ću ovome još nešto ključno za suvremenu epistemologiju i ontologiju: na djelu je kontingentnost događaja koja događanju kao procesu podaruje jednu posve drukčiju „slobodu“ od one koju određujemo iz tradicije metafizike. Janko Polić Kamov uzima, dakle, formu „lakrdije“ da bi samu stvarnost u njezinoj dosadi i običnosti uzvisio do „slučaja“ u kojem ono nagonsko i podzemno postaje ključ za raspad svijeta, ono ovostrano i opsceno, erotski ekstatično u opreci sa zabranjenim prostorom tjelesne fiziognomike. U noveli Sloboda stoga susrećemo čitavu sinesteziju samoga života koji „je krvopija“ (str. 55), ali bez kojeg ne može postojati nikakva suprotnost ropstva i žudnje za slobodom koju ne možemo lišiti nečega divljeg i okrutnoga kao što je to ekstatično iskustvo duhovne moći nadilaženja granica etičko-političkih zabrana užitka uopće. Ali, ima još nešto izazovno u ovoj noveli, a čini se da to pomalo izmiče analitičkome „sumnjaču“ kakav je bio Bruno Popović. Sloboda postaje žrtvovanje samoga života kao lakrdije. I zbog toga književnost ne može ostati tek u prostoru subverzije i depatetiziranja, čiste destrukcije teksta koji više skriva negoli razotkriva. Ona mora ponovno dobiti auru mitopoetske vrtoglavice kao u slučaju kad Kamov u Slobodi refleksivno pjeva ovako. „…Noć se ruši niz strminu. Naša zemlja je ambis. Cijeli osvijetljeni grad priliči zjalu u kojem leprše mušice i milje crvi. I nebo je zvjezdano ovakovo zjalo. I gdje god okrenem oči, vidim jame. I moji uzdasi leprše tako oko te rupe, koja je vlažna, mračna i beskonačna.“ (str. 56) Nećemo nikad „udomaćiti“ Kamova kao našeg suvremenika jer je njegovo shvaćanje književnosti nalik onome koji Georges Bataille u Književnosti i zlu pripisuje bestemeljnosti slobode. Kad sloboda istisne iz tzv. kanona sve frazeme i stileme tradicije i modernosti, sve utopizme i destrukcije avangarde kao moći negacije svih postojećih vrijednosti duha jedne okamenjene civilizacije teksta onkraj života, onda sam pisac piše vlastito iskustvo kala i lakrdije, raspada i prevladavanja bezdana u koji je utonuo sav istinski život i to pisanje postaje hiperpatologija ljudskih strasti i težnje za svijetom u kojem, kako to Bruno Popović briljantno kaže, „cerebralno dokončani, isušeni čovjek bez strasti, čovjek bez svojstava, Kamovljev parodični junak napušta igru oko sebe“. (str. 84) Kakva je narav njegova književno-životnoga žrtvovanja ako ne ona koja zahtijeva bijeg iz „isušene kaljuže“, preusmjeravanje ekstaze same slobode u krajolike koji u doba revolucionarnih prevrata početkom 20. stoljeća povezivahu avangardu i društvene pokrete anarhizma. Njegova tragično-ironična smrt, u katalonskome gradu anarhista i Antonija Gaudija, arhitektonskoga tvorca savršene neogotičke bazilike Sagrada Familia, dokaz je kako se benigna i fatalna bolest sušice uplela u korelacije između revolucije, avangarde, književnosti i kulture ove jadne i proklete zemlje koju ideja apsolutne slobode nikad nije okrznula, ali zato jest duh „svete obitelji“ za koju onaj lik isposničkoga pisca iz Rijeke, razaratelja kanona i furioznoga navjestitelja novoga doba žestoke transgresije i danas predstavlja slučaj, anomaliju, eksces. Ikar iz Hada kroz Kamova progovara drugom vrstom bolesti od one koju izaziva priziv „domovine“. To je bolest apsolutne slobode kao gole istine koja je čak i jednog A.G. Matoša ostavila intaktnim na lebdenje iznad jalovih sfera svakodnevice i koji je, zlobno i nesmiljeno matoševski, njegovu liriku ispljunuo kao „liriku lizanja i poeziju pljuckanja“. Nikome ništa ne valja oprostiti tek tako, a posebno ne onome tko nije shvatio što je s piscem Psovke, Slobode i isušene kaljuže zapravo „ušlo“ u hrvatsku književnost poput nekog strašnoga i čudovišnoga aliena i kao takvo se s njegovom smrću u Barceloni naprosto zauvijek zamrznulo.

August 23, 2024
O totalnoj mobilizaciji

O totalnoj mobilizaciji

Ničeanski nadahnuti pisac i esejist Ernst Jünger skovao je jedan od najprimjerenijih pojmova za odnos rata, rada, moderne tehnologije i vladavine nadčovjeka u doba planetarnoga nihilizma. Ta neoboriva sintagma koju koristim u mnogim prigodama u tekstovima o političkome i politici, globalizaciji i ustrojstvu života u doba tehnosfere glasi – totalna mobilizacija. Totalnost je posvemašnja cjelovitost cjeline koju određuje ono što Hegel naziva apsolutom, ali ne kao svjetski duh u liku umjetnosti, religije i filozofije, već u sintezi apsolutne znanosti i apsolutne politike. Ono što ovaj hegelovski sklop povezuje nije Bog, već tehnologija. Iako je pojam totalne mobilizacije i totalnoga rata bio u optjecaju u Njemačkoj od 1930ih do kraja 1945. godine i poraza nacizma u 2. svjetskome ratu, nema nikakve dvojbe da se ovdje uopće ne radi ni o kakvome izumu hitlerizma za nacionalne svrhe naoružavanja Nijemaca i organizacije društva prema modelu ratne privrede. Uostalom, Jünger je u spisu Radnik (Der Arbeiter) iz 1932. godine već najavio ono što će 1938. godine Heidegger u Osmišljavanju (Besinnung) tako jasno i filozofijski precizno odrediti kroz pet temeljnih značajki globalno-planetarne epohe. ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage; ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati „zbiljskim“; ono „imperijalno“ koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju; ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja; ono „planetarno“ što pokazuje da moć više nije samo „totalna“ i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u „prodoru“ i tako neutralizira moguće planetarne protivnike. (Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. (1997), str. 18) Što je, dakle, totalna mobilizacija drugo negoli sinteza dinamičko-imperijalno-racionalno-planetarnoga koja istodobno određuje suvremenost kao logiku vladavine tehnosfere i kao model ekonomsko-političko-kulturalnoga upravljanja svijetom. Nacizam je u svojoj čudovišnoj biti sklapao u jedno totalni rat s idejom uspostave rasno-nacionalno-totalitarnoga sustava moći i eugeniku kao model tehno-uzgoja ‘nadčovjeka’. Nemojmo ovo pripisivati transhumanizmu, iako je lako povući neke usporedbe kao što to vrijedi i za prelazak forme rada i radnika iz ljudske i tvorničke obuzetosti proizvodnjom objekata u formu laboratorija posthumanoga stanja kojim upravlja umjetna inteligencija. Komunizam je, s druge strane, u sovjetsko-kineskoj verziji zagovarao izgradnju novog čovjeka prema modelu radnika-kao-totalnoga mobilizatora života onkraj granica prirode i čovjeka u njoj. Ono što, međutim, izaziva posebnu pozornost ‘danas’ kad je riječ o totalnoj mobilizaciji ne odnosi se više na zastarjeli diskurs „rada“ i „radnika“ u okviru tvorničke strukture industrijskoga kapitalizma. Umjesto toga, na djelu je posve druga i drukčija mobilizacija totalne autopoietičke logike tehnosfere koja čovjeku i njegovim planovima podaruje moć kalkulativne konstrukcije onoga što sada postaje kontingentan događaj nove eugenike izvan bilo koje ideologijske mračne redukcije. Doduše, ljudi se i nadalje mobiliziraju da bi sudjelovali u ratnim operacijama svoje nacije-države u okrilju pripadnoj im imperijalnoj tvorevini i njezinim geopolitičkim krajnjim ciljevima. Naizgled, kao da je sve ostalo isto od Jüngerovih i Heideggerovih vremena u ozbiljenju posljednje svrhe totalne mobilizacije. Ipak, nešto je posve različito, drukčije i autonomno u 21. stoljeću unatoč činjenica u stvarnosti da su imperiji i države i nadalje tzv. subjekti totalnoga rata za teritorij i neutraliziranje Drugoga njegovim odstranjenjem iz povijesti ili, pak, suspendiranjem njegove geopolitičke uloge u kartografiji moći. Tko je, dakle, subjekt ove totalne mobilizacije o kojoj je govorio ničeanac Jünger u svojim esejima? Heideggerov je odgovor da je to postav (Gestell) kao bit moderne tehnike. Možda je to moglo vrijediti sve do kibernetike i njezine realizacije u tehnosferi. Nakon toga više ne vrijedi. Pojam je ostao nepromijenjen, ali ne tako da bi mu sadržaj ostao isti. Sada je naglasak premješten na moć koja proizlazi iz biti neljudskoga kao tehnološke singularnosti koja svih onih pet značajki globalno-planetarnoga nihilizma dovodi do posljednjeg zida realizirane metafizike. Totalna mobilizacija tehnike u društvima totalne kontrole na svjetsko-povijesnoj razini ne postavlja bit moderne. Ona je uspostavljena kao stroj računajuće-plansko-konstruktivnoga mišljenja i nema pred sobom više ništa ljudsko niti neljudsko, već samo ono što je rezultat totalne mobilizacije ovog novoga mišljenja koje ništi sve pred sobom i u tom ništenju pronalazi svoj Lustprinzip. Iza njega ne stoji više ništa jer je sam po sebi postao totalni nihilizam mobilizacije „trećega poretka kibernetike“. Kako izaći iz ove misaone zatočenosti u nečemu što nema svoj početak ni kraj, uzrok i svrhu, oblik i formu, ideju i zbilju, već je sve-u-ničemu i ništa-u-svemu osim puštanjem da se sama matrica ovog mišljenja rastali u ničemu i tako rastaljena na horizontu događaja otvori put u nepoznato kao najveći rizik svake nadolazeće egzistencijalne Odiseje. Baš tako i možda nikako drukčije.

August 22, 2024
O „profanome osvjetljenju“

O „profanome osvjetljenju“

Walter Benjamin nije mislilac nagloga reza između onoga „prije“ i „poslije“. Vidjeli smo da je fino tkanje njegovih misaonih struna u tekstovima moguće dovesti do jednog otvorenoga „sustava“ jedino s pomoću metodičke refilozofikacije. A to znači ne dati se impresionirati njegovim književno-esejističkim padom u okrilje svakodnevice i njezine običnosti, čak banalnosti. To vrijedi posebno za razotkriće jednoga novoga načela. Ono iziskuje prodor u traume zbiljskoga svijeta visoke modernosti. U susretu s francuskim nadrealizmom to će načelo biti nezaobilaznim. Bilo je to izravno suočenje zapravo s Parizom, glavnim gradom Drugoga Carstva u 19. stoljeću, a to znači političko-kulturnom prijestolnicom svjetsko-povijesne drame postajanja modernosti i kapitalizma. Dodajmo ovome da se „šok“ s kojim se Benjamin konačno oprašta od njemačke intelektualne pozornice pritiješnjene konzervativizmom i nadolazećim nacizmom Heimata i povratka korijenima zbiva u trenutku kada europska avangarda u Parizu i Berlinu (nadrealizam i dadaizam), uz Moskvu kao „novi Rim“ komunizma i ruske avangarde, korjenito mijenja sve dosadašnje predstave o ideji umjetnosti, djela i biti ljudske egzistencije u svijetu. Benjamin je 1929. godine objavio zacijelo jedan od iznimno utjecajnih ogleda. Doista se s punim pravom ovaj tekst može nazvati odlučujućim za njegovo daljnje mišljenje – Nadrealizam: Posljednji trenutni snimak europske inteligencije (Der Surrealismus. Die Letzte Momentaufnahme der europäischen Intelligenz). (Walter Benjamin, Der Surrealismus. Die letzte Momentaufnahme der europäischen Intelligenz, u: Gesammelte Schriften, sv. II-1. Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 295-310.) Ono što je izvedeno u filozofijsko-povijesnome diskursu estetskoga obrata na primjeru melankolije i alegorije njemačke žalobne igre (Trauerspiel), sada smjera suočenju s materijalističkim dobom razotkrića novoga načela umjetnosti prožete duhom snoviđenja i estetsko-političke pobune. Ako je, naime, za Bretona i Aragona nadrealizam program „revolucije“ društvenoga bitka modernoga čovječanstva, onda su san i nesvjesno drugi način življenja same umjetnosti kao začaravanja u sebi duboko tjeskobne, banalne i dosadne zbilje. Što čini društveni bitak modernosti fascinantnim jest događaj postavljanja/predstavljanja grada kao novog umjetničkoga događaja. Umjesto romantičnog shvaćanja cjelovitog umjetničkoga djela (Gesamtkunstwerk), Pariz nadrealista i Benjaminova projekta Arkada/DasPasagen-Werk jest konstrukcija „misaonih slika“ (Denkbilden) kao fragmentarnih mozaika, monada i kristalizacije fantazmagorije u svijetu. Nakana ovoga ogleda pokazuje se u prevladavanju krize umjetnosti u doba financijske krize kapitalizma. Weimarska se kultura u Njemačkoj ogleda kroz Benjaminov pokušaj da dohvati prostor nove slobode. U tom nastojanju povezuje se estetika i politika. Polazeći od oduševljenja za onim što je francuski nadrealizam unio u avangardnu ideju promjene ideje umjetničkoga djela, a što je u istodobnosti interesa bilo pojačano studijama o estetskoj modernosti Charlesa Baudelairea, u samome se ogledu zamjećuje kritičko prihvaćanje duha društvene pobune i stvaranja novih sklopova umjetničkih praksi. (Vidi o tome: Uwe Steiner, nav. djelo, str. 86-88., Linda Maeding, „Zwischen Traum und Erwachen: Walter Benjamins Surrrealismus-Rezeption“, Revista de Filologia Alemana, Vol. 20/2012., str. 11-28. http://dx.doi.org/10.5209/rev_RFAL.2012.v20-39178 i Graeme Gilloch, nav. djelo, str. 105-112.) Nije nikako slučajno da se iz unutarnje strukture argumentacije o Bretonovim manifestima i njegovu romanu-eseju Nadja pronalazi put do „revolucionarnoga iskustva“. Sloboda, san i ljubav postaju „sveto trojstvo“ novoga angažmana „europske inteligencije“. Kriza humanističkoga pojma slobode otvara, međutim, pitanje mogućnosti vjerodostojnog kritičkoga djelovanja. Već je otuda razvidno da se Benjamin u bavljenju umjetničkim idejama nadrealizma posvetio razračunavanju s dvije temeljne paradigme shvaćanja umjetnosti i politike u 20. stoljeću. Uostalom, 1935/1936. godine u znamenitoj raspravi o umjetnosti u doba tehničke reproduktivnosti formulirao je ta dva fatalna puta kao: (1) estetizaciju politike (fašizam/nacizam) i (2) politizaciju umjetnosti (prolet-kult). Pravi problem koji Benjamin uvodi u raspravljanje o biti nadrealizma odnosi se na uspostavljanje novoga diskursa povijesne avangarde. Ako je, naime, u prethodnome razdoblju svojega spisateljstva bio još vezan tradicijom strogosti „sustava“ i „metode“ klasične filozofije povijesti i umjetnosti, što smo pokazali u tumačenju njegovih ranih djela s vrhuncem u Trauerspiel, sada se zaokret spram forme mozaičnoga fragmenta i montaže citata iz razasutih tekstova „izvornika“ odvija kroz drukčije mapiranje jezika i slike. Sklop (umjetnosti-politike-tehnike) u konstelacijama odnosa (društva-kulture) prolazi nekoliko postaja na putu do (ne)dovršenosti ideje umjetničkoga djela u doba njegove događajnosti u samome životu (Arkade/Das Passagen-Werk). Nadrealizam, doduše, predstavlja svojevrsnu iznimku unutar povijesnoga pokreta avangarde u prvoj polovini 20. stoljeća u Europi. U odnosu na ruski suprematizam, futurizam i konstruktivizam te njemački dadaizam koji su radikalno destruirali metafizičku sliku svijeta u raskidu s tradicionalnom umjetnošću „djela“, u slučaju francuskoga nadrealizma stvar postaje složenijom. Uostalom, toga je Benjamin postao svjestan već u ovome ogledu, budući da je ključan pojam „profanoga osvjetljenja“ (profane Erleuchtung) imao zadaću povezati razdvojene zone „revolucije“ i „mistike“, društvene pobune i svakodnevice u znaku začaravanja modernoga života grada: od fotografije, filma do kontingentnih događaja izvedbe ljudskoga tijela u urbanome prostoru. No, glavni je problem nadrealizma u razotkriću čudovišne moći bestemeljne slobode: „Nakon Bakunjina u Europi više nije bilo radikalnog pojma slobode. Nadrealisti ga imaju. Oni su prvi koji odbacuju liberalni moralno-humanistički okoštali ideal slobode, jer su utvrdili da ‘slobodu, koja se na toj zemlji može izboriti samo tisućama najtežih žrtava, treba uživati neograničeno, u svoj punoći i bez ikakvog pragmatičnog računa dok traje’. (…) Zadobiti snage opijenosti za revoluciju, oko toga kruži nadrealizam u svim knjigama i pothvatima. To se može obilježiti kao njegova najsvojstvenija zadaća. Za nju ništa ne znači što komponenta opijenosti, kako znamo, postoji u svakom revolucionarnom činu. Ona je identična s anarhističkom.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 86. S njemačkoga prevela Snješka Knežević.) No, bitna značajka novoga pojma slobode o kojemu Benjamin raspravlja nije ništa drugo negoli čin mogućnosti revolucionarne akcije. U čemu je novost ovoga načela? Naprosto u tome što iz poetičke odnosno estetske sfere proizlazi mogućnost promjene društva. Kada se uzmu u obzir ideje romantike koje je analitički razvio u ranim djelima, nije nipošto začudno odakle istodobno oduševljenje za nadrealizam i prelazak u okrilje materijalističke teorije društva i povijesti. Sloboda se, dakle, ne svodi na „okoštale ideale“ građanskoga humanizma. Štoviše, njihova propast nakon I. svjetskoga rata proizvela je konzervativnu reakciju. Zagovorom povratka iskonu unutar mistike rase kao nove organski shvaćene europske kulture nastalo je plodno tlo za fašizam. Ono što Benjamina privlači i ujedno drži na razmaku od nadrealizma očigledno je nešto fatalno što će obilježiti čitav napor da se misle antinomije modernosti. Zbog toga je za daljnje kritičko čitanje ovoga projekta pojam profanoga osvjetljenja (profane Erleuchtung) izveden izričito u ogledu prekretan za razumijevanje odnosa slobode i revolucije, individualne pobune i društvene transformacije kapitalizma prve polovine 20. stoljeća. Pojam je zadobiven tumačenjem Bretonove Nadje. Odnosi se na novo „revolucionarno iskustvo“. (Walter Benjamin, Der Surrealismus. Die letzte Momentaufnahme der europäischen Intelligenz, u: Gesammelte Schriften, sv. II-1, str. 297.) Pogledajmo pomnije kako Benjamin shvaća nadrealističko shvaćanje slobode. Ponajprije, uspoređuje Bakunjinov gotovo militantni anarhizam s onime što žele Breton, Aragon i drugi zagovornici republike mašte i sna. To je veza između strasti za dokidanjem države i djelovanjem na putu ozbiljenja punine čiste singularnosti pojedinca. Već je u Kierkegaarda individualna sloboda subjekta bila uvjetom mogućnosti istinske egzistencije čovjeka. Marx i Engels već na početku Manifesta KP ustvrđuju da je uvjet slobode za pojedinca uvjet slobode za sve. Otuda slijedi nešto paradoksalno. Bakunjin i anarhisti slave kult slobode kao razaralačku moć protiv kolektivizma države i tiranije vrijednosti „liberalno moralno-humanističkog okoštaloga ideala slobode“. S druge, pak, strane Marx s idejom komunističke revolucije ne zaobilazi ovo prezreno načelo građanskoga liberalizma. Naprotiv, ono je uvjetom za društvenu revoluciju, a ne nešto što bi trebalo žrtvovati u ime krutosti nadolazećeg novoga društva. Čini se da Benjamin nastoji povezati nešto nepovezivo, sklopiti ono nesklopivo. Anarhizam, doduše, tvori ideologijsku strukturu nepokorivosti slobode unutar heterogenih Bretonovih zamisli o mogućnosti „nadrealističke revolucije“. (André Breton, Manifestes du surréalisme, Poche, Pariz, 1985.) Tko bi htio suziti avangardu na poetiku stila subverzije i osporavanja morao bi suspendirati temeljna htijenja njezine ideje. A to je promjena života promjenom same ideje umjetnosti. U slučaju nadrealizma to je već uočljivo s prethodnicima. Breton ih uzdiže do položaja dva vodeća „apostola“. To su Rimbaud i Lautréamont. Što, pak, Benjamin posebno naglašava u svojem ogledu jest eksperiment slobode kao „politiziranja“ između dva tabora i dvije podjednako dogmatske tradicije – „anarhističke fronde i revolucionarne discipline“. Znači li to možda da je posrijedi ideja prolaza-između (in-between) dviju struja ideologija revolucionarne akcije ili nešto posve drukčije? Odgovor je potvrdan: i jedno i drugo. Koliko god da je za njegovo shvaćanje nadrealizma važna postavka kako je to „prvi veliki pokušaj da se kolektiv artikulira u pjesništvu“, (Walter Benjamin, [Zur Lektüre von Bretons »Nadja« I], nav. djelo, str. 1027.) kako je to izrekao u napomenama uz čitanje Bretonove Nadje, toliko je izvjesno da u ovome avangardnome pokretu kult unutarnje slobode i subjekta nadilazi granice građanskoga individualizma. Možemo se, dakako, zapitati koju cijenu treba platiti za izlazak iz kornjačina oklopa građanskoga subjekta. Jedno je ipak izvjesno. Utopijski zov umjetnosti mijenja život, a ne obratno. Sve drugo ostaje pukim ponavljanjem jedne duboko upisane dosade u bit življenja bez strasti. Što je to – profano osvjetljenje (profane Erleuchtung)? Pojam je, kako bi rekao Samuel Weber „benjamin-ibilan“. Gotovo bi se moglo ustvrditi da je nepojmovno pojmovan jer kao i sve druge njegove inovacije spaja slikovnost slike i ono što je jeziku upisano u njegov tajni kôd. Ako spojimo ono što više nije sveto, ali očito zadržava neki oblik religiozne ekstaze u drugome načinu pojavljivanja, s onim što se metafizički shvaća budnošću u svim svjetskim religijama, što smo time dobili? Nije to moguće prevesti s „prosvijećenošću“. Razlog leži u tome što Benjamin ipak pripada po pozivu temeljnim htijenjima Frankfurtske škole. Najbolje bi bilo zadržati u vidu metafizičko podrijetlo iskaza u glibu ovosvjetovne prakse življenja. Što to znači? Mistika židovske i kršćanske tradicije progovara kroz ovaj pojam, bolje reći – duhovnu figuru u kontingentnome životu mišljenja. Profanost stoga ne može biti tek negacijom sakralnoga poretka. Kako je to pokazao u spisu o Trauerspiel melankolično se osjećanje povijesti zadržava u „smrti tragedije“. Budući da više nema cilja i svrhe povijesti u napredovanju i razvitku ideje, nego u „vječnoj sadašnjosti“ (Jetztzeit) onoga što povezuje prošlost i budućnost, postoji potreba za samoutemeljenjem svijeta bez Boga. Zadaća filozofije otuda postaje istovjetna „novome početku“. Profanim se označava ono doba koje počiva na kultu suverenosti i autonomije subjekta kao tvorca modernoga svijeta. Njegov je temelj u tehničkoj „prirodi“ života. No, iza praktičnih djelovanja promjene stanja u društvu, politici i kulturi nalazi se ono neprikazivo mimetičkom slikom i neiskazivo jezikom predstavljanja. Umjesto toga moderno mišljenje se objavljuje svijetu kroz raščaravajuću moć kritike. U spekulativno-dijalektičkome obliku prebiva njezin jezik. Nakon gubitka vjerodostojnosti metafizike, u prednji plan nužno dolazi moć preobrazbe. Nije teško zaključiti kakve su posljedice za mišljenje. Kada se profanost osvjetljava nastaje sklop „misaonih slika“. One pripadaju materijalističkome svijetu tragova i okamina prošlosti upravo ovoga vremena „ovdje“ i „sada“ u zapisima i arhivima. Doživjeti profano osvjetljenje znači imati drukčiji način „iluminacije“ kao prosvjetljenja. Ali ne s pomoću religiozne ekstaze mistika niti uz pomoć hašiša, opijuma i psiho-sedativa. (Vidi o tome: Margaret Cohen, Profane Illumination: Walter Benjamin and the Paris of Surrealist Revolution, University of California Press, Berkeley-California, 1993., str. 187-188. i Susan Buck-Morss, The Origin of Negative Dialectics: Theodor W. Adorno, Walter Benjamin and the Frankfurt Institute, The Free Press (Macmillan), New York, 1977. – “Surrealism as Model: The Experience of Hashish”, str. 126-127.) Nadomjesne su strategije transcendencije samo druga strana moderne opsjednutosti „drugim životom“. U prelasku razlike svijesti i nesvjesnoga kao da se vodi i dalje stari filozofijski prijepor. Međutim, stvar ipak nije u tome. Evo o čemu se radi: „Svako ozbiljno razmatranje okultnih, nadrealnih, fantazmagoričnih darova i femomena pretpostavlja dijalektičko ukrštanje koje romantična glava nikada ne može usvojiti. (…) Najstrastvenije istraživanje telepatskih fenomena, na primjer, čitanja (koje je eminentno telepatski događaj) neće naučiti ni napola toliko koliko profano osvjetljenje čitanja o telepatskim fenomenima. Ili: najstrastvenije istraživanje opijenosti hašišem neće naučiti niti napola toliko o mišljenju (koji je eminentni narkotik), koliko profano prosvjetljenje mišljenja o opijenosti hašišem. Čitatelj, mislilac, onaj tko čeka ili tumara, također su tipovi prosvijetljenih kao što su to uživatelji opijuma, sanjari, opijeni. I profaniji.“ (Walter Benjamin, Angelus Novus, str. 87.) Figura „profanoga osvjetljenja“ ima ontologijsko značenje za Benjamina. Valja u tome vidjeti pripremu čitavoga niza pojmova i slika njegove zrele faze materijalističke teorije modernosti. Koliko možemo razabrati, ogled o nadrealizmu najavljuje ono što će biti novo iskustvo profane transcendencije u Marseillesu 1930. godine. Tada objavljuje ogled Hašiš u Marseillesu (Haschisch in Marseille). Usput, to je ogled u kojem se po prvi put pojavljuje pojam aure. Zacijelo je riječ o najznačajnijem pojmu Benjaminove teorije suvremene umjetnosti i medija. (Walter Benjamin, Haschisch in Marseille, u: Gesammelte Schriften, IV. I, (ur. Tillman Rexroth) Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 409-416) O tome će još biti govora u ovoj knjizi u trećem poglavlju. Kažimo tek da se zahvaljujući pojmu aure i njezina gubitka u bitnome dovode u svezu umjetnost i nove tehnologije. No, značenje je hašiša između mistike i derealizacije. Uronjenost u iskustvo droga koje izazivaju nadilaženje krhke stvarnosti Benjaminu je vjerojatno bilo svojevrsnom obranom od same te tjeskobne i okrutne stvarnosti jednog vječnog izgnanika i tankoćutnoga duha. Kako svjedoči Gershom Scholem u svojim uspomenama na Benjamina, u doba ogleda o nadrealizmu i kasnije, osim hašiša, meskalina i opijuma, narkotici su mu postali tek drugom vrstom transcendencije. (Gershom Scholem, Walter Benjamin: Story of a Friendship, Schocken Press, New York, 1981., str. 177.) Bilo je to samo krajnje sredstvo pripreme za uvođenje u nešto mnogo značajnije od iskustva bilježenja gubitka tla pod nogama. „Profano osvjetljenje“ pripada „misaonim slikama“ (Denkbilder). S pomoću njih se uspostavlja odnos svetoga i svjetovnoga u vremenu svekolike ispražnjenosti smisla. U doba tehničke idolatrije čovjeka svi iziskuju bijeg u svoje odaje transcendencije. Nakana je ogleda o nadrealizmu izvesti, dakle, dvoje: (1) oslobađanje prostora za novi život desakraliziranoga estetskoga privida u figuri „profanoga osvjetljenja“; (2) promjenu buržoaskoga društva s pomoću revolucionarne ideje prevladavanja umjetnosti u životu. U tom pogledu dokida se dihotomija književnosti i svakodnevice. Aragonov je program bio u povezivanju estetike i politike – „Pratique la poesie“. U tu svrhu trebalo je uspostaviti odnos između pojma slike i tijela. Poveznica je, dakako, „novi život“ koji se konstruira estetski. Slike se pritom ne nalaze izvan osjetilnosti društvenih subjekata. One su nastanjene u samoj jezgri materijalnosti. Sve što je Benjamin formulirao u knjizi ogleda-fragmenata-zapisa Jednosmjerna ulica (Einbahnstra§e) ovdje poprima značenje „revolucionarnoga iskustva“. (Walter Benjamin, Einbahnstra§e, u: Gesammelte Schriften, sv. IV-1., Suhrkamp, Frankfurt/M., 1991., str. 83-148.) Zbog toga određuje nadrealizam pokušajem da se umjetnička kreativnost stopi s revolucionarnom disciplinom. No, problem je već u tome što je 1929. godine Breton stupio u Komunističku partiju Francuske. Fantazija se odjednom pretvorila u totalitarni eksperiment s gubitkom slobode umjetničkoga djela. Utoliko se „politizacijom umjetnosti“ ne dospijeva s onu stranu granice umjetnosti i života. Posve suprotno, žrtva umjetnosti na oltaru nove „političke religije“ kao što je staljinizam ostavila je trajne posljedice. Susprezanje estetskoga u jaram „viših ciljeva“ ima visoku cijenu gubitka istine. I danas još nije dovršen ovaj sukob „desnih“ i „lijevih“ oko ideje suvremene umjetnosti. Štoviše, kroz prijepore između zagovornika repolitiziranja umjetnosti i prevrednovanja nadrealizma sa stajališta njegove „izdaje“ ideala Bretonovim, Aragonovim i Picassovim pristankom uz staljinizam nastavlja se bez konačnoga ishoda. (Vidi o tome uzornu dogmatsku kritiku nadrealizma iz pera Jeana Claira, nekoć prominentnoga teoretičara vizualnih umjetnosti i osobito Marcela Duchampa, a danas ravnatelja Muzeja „Pablo Picasso“ u Parizu. On zastupa stav da je nadrealizam grosso modo bio vjerni sluga estetskoga kanona političke revolucije koja je stvorila Staljina i užas koncentracijskih logora u Sibiru. – Jean Clair, „O nadrealizmu u svjetlu njegovih odnosa s totalitarizmom i vrtećim stolovima“, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 501-603. S francuskoga prevela: Ita Kovač. Polemički odgovor objavljen je u spisu ljevičarskoga aktivista i teoretičara mediologije Regisa Debraya, „Čast pelivana: Odgovor Jeanu Clairu o nadrealizmu“, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 605-625. S francuskoga prevela: Marija Bašić) Zanimljivo je da je nakon Bretonova raskida s KP Francuske „politizacija umjetnosti“ preusmjerena u ideju „lude ljubavi“. Ništa nas to ne treba čuditi. Revolucija i ljubav nisu u proturječju. Jer promjena društva uz zahtjev za osvajanjem Drugoga njegovim stapanjem s „mojom“ željom za bezuvjetnom predajom tom istome Drugome/Drugoj protječe u znaku prisutnosti „Jetztzeit-a“. Vrijeme „revolucionarne ljubavi“ ujedno predstavlja kairos i apokalipsu. Vječnost pronalazi istinu vremena u proživljenome trenutku. Događaj, pak, mijenja povijest kao što vrijeme otvorenosti mijenja prazan prostor homogenosti. Vidimo kako se tankoćutno prožimaju njihove strune. Pa tako roman-esej Nadja iz 1928. godine treba shvatiti sredstvom oslobođenja neukrotive pojedinačne subjektivnosti. Što je bilo suspregnuto izvija se do veličanstvene slobode disanja u novome tijelu. Veličina ovoga obrata revolucionarnoga zanosa u mistiku ljubavi uistinu ima crte duhovnoga preobražaja. No, tko je taj subjekt-supstancija „profanoga osvjetljenja“ o kojem Benjamin izriče nenadmašnu pohvalu? I što je, naposljetku, ta fantazmagorična opijenost s kojom se svijet u sklopu (umjetnosti-politike-tehnike) pokazuje kao konstelacija (društva-kulture) na svojem najvišem vrhuncu i istodobno na kraju iscrpljenih mogućnosti? „U središtu tog svijeta stoji san snova, sam grad Pariz. No tek pobuna istjeruje na vidjelo njegovo nadrealističko lice. (Prazne ulice u kojima odlučuju zvižduci i pucnjevi.) I nema lica koje je više nadrealistično od pravog lica grada. Ni jedna se slika Chirica ili Maxa Ernsta ne može mjeriti s oštrim obrisima njegovih unutrašnjih tvrđava koje tek treba osvojiti i zaposjesti da se ovlada njihovim usudom i u njihovu usudu, u usudu njegovih masa i vlastitim.“ (Walter Benjamin, Novi Anđeo, str. 79.) Pariz nije grad među gradovima poput Berlina i Moskve u Benjaminovu imaginariju modernosti. U njemu se sabire čitava mitologija stvari i objekata. Ovo ponajbolje svjedoči književno djelo Louisa Aragona Le Peysan de Paris iz 1926. godine. Djelo je posvećeno nadrealističkome slikaru André Massonu. Knjiga već u Uvodu polazi od promjene ideje modernoga grada njegovim začaravanjem u mitsko poprište susreta objekata poput modnih dućana sa svjetlošću velegrada i spektaklom užitka u pogledu na Drugoga. Benjamin je stoga u Aragonovim refleksijama prepoznao književni put posredovanja s posve novim fenomenom. U nadrealističkoj se tehnici montaže kao u filmu „premotavaju“ slike s ulica Pariza. Postajući nizom opažajnih učinaka posve drukčije estetske kvalitete od prethodnih povijesnih slojeva ove slike proizvode doživljaj fascinacije. Objekti u mreži novih značenja nisu više samo robe namijenjene izgledu modernoga čovjeka poput modne odjeće. Sada je čitav prostor velegrada konstruiran iz tehničkoga dispozitiva života: čelične konstrukcije poput Eiffelova tornja, željeznica, tvornice. Svakodnevica se pretače u golemi katalog slika modernog industrijskoga pogona koji Parizu nije uništio njegovu srednjovjekovnu „dušu“. Umjesto toga, grad se uzdigao do najznačajnije svjetsko-povijesne prijestolnice modernoga kapitalizma politike i kulture, kao što je London nesumnjivo u 19. stoljeću bio vodećim gradom ekonomske ekspanzije Europe i svijeta. Nigdje nije tako upečatljivo, stilski nedostižno, jednostavno i u aforističkome načinu pisanja gotovo istovjetno Nietzscheovim tekstovima sam život s onu stranu razlikovanja subjekta i objekta dospio do savršene slike kao u Benjaminovim fragmentima o Baudelaireu, flaneureu, avangardi i dekadenciji, revoluciji i ljubavi, nadrealizmu i novim medijima. Kako je nastajao subjekt u mrežama značenja velegradskoga življenja tako se sam pojam „profanoga osvjetljenja“ uzdizao do figuracije „drugoga života“ stvari. U ogledu o nadrealizmu možemo pratiti začetak Benjaminove „auralne simptomatologije“ Pariza. Njezin se vrhunac nalazi u citatima i aforizmima nedovršenoga projekta Arkada/Das Passagen-Werk. Kada akcija u prostoru umjetničkoga događanja nadomjesti kontemplaciju, tada je riječ o stapanju slikovnoga i životnoga prostora. Sve što pripada u okružje „profanoga osvjetljenja“ već su navijestili nadrealisti: droge i transcendencija svakodnevice, snoviđenja bez kojih mišljenje ostaje „igrom staklenih perli“ a ne živim spomenikom ljepote i uzvišenosti, opijenost osjećajima onkraj zahtjeva za krutom disciplinom građanski ustrojenoga tijela. Sve, baš sve je ovdje. Što za Benjamina označava poetika i estetika nadrealizma? Čini se da odgovor možemo podastrijeti iz figuralnoga pojma oko kojeg neprestano kružimo. Da, „profano osvjetljenje“ je istodobno rasvijetljenost „stvari“ i prosvijetljenost pogleda na stvari kao takve. Slike kao snovi i jezik kao začaravanje stvarnosti stapaju se u montaži dvaju svjetova. Ono što je s obratom metafizike od Nietzschea, Marxa i Kierkegaarda u 19. stoljeću bilo znamenovano „imanentnom transcendencijom“ sada se u Benjamina kristalizira u formi posvjetovljene mistike. Fantazmagorija u sebi sažima mitske forme modernoga života. Pritom se zbiva proces koji se u Hegelovoj dijalektici naziva ozbiljenjem ideje. Sama stvarnost postaje zbiljskim poprištem vizije robne proizvodnje-potrošnje s novim diskursom fetišizma iz kojeg proizlazi sva ta kulturalna povijest „malih stvari“ od odbačenih industrijskih predmeta do tekstova na rubovima kataloga i almanaha, magazina i novina. Benjamin je u strasti za arhiviranjem „male povijesti“ rastvorio novo poglavlje na ishodu moderne subjektivnosti. Što je započeto s ogledom o nadrealizmu nastavilo se i završilo s Arkadama/Das Pasagen-Werk. Ako je njegovo poetičko načelo već od spisa o Trauerspiel bilo sadržano u monadologijskome fragmentu, mozaiku, konstelaciji, s uvidom u moć stvaranja novoga u nadrealizmu dolazi do estetskoga iskustva koje Jean-François Lyotard naziva svezom kapitala i avangarde. To iskustvo jest prodor u čudovišnu uzvišenost (Erhabenheit) koja se pojavljuje kao bit mesijansko-teologijske intervencije u materijalističko shvaćanje povijesti. Kako ovo valja razumjeti? Nipošto iz pukoga razdvajanja svetoga i profanoga. To bi, dakle, bilo krajnje promašeno tumačenje. Gdje se god zapodijeva govor o uzvišenome na djelu se pojavljuje raskol između uma i osjećaja. No, ovdje to nije tako. Umjesto raskola postoji labava sveza. A umjesto sinteze dolične Hegelovoj dijalektici uzvišeno nadilazi povijesno-estetsku zapalost u pojavni svijet umjetnosti. Uzvišeno je za Benjamina auratski sjaj udaljenosti u približavanju. Ništa više i ništa manje. No, ono što mi se čini manje zapaženim u ovome ogledu, a uistinu dalekosežnim otkrićem koje Benjamin pronalazi u estetskome kôdu nadrealizma jest mistifikacija tehnike kao apsolutne novosti avangardne želje za totalnom promjenom ideje umjetničkoga djela. Nije, dakle, opsjednutost novim tek nastavak modernosti drugim sredstvima. Isto tako nije niti logika nadomjeska u misaonim sklopovima „imanentne transcendencije“ ono jedino što privlači kritičku pažnju glede Benjaminovih analiza umjetnosti i revolucije u doba nastanka nadrealizma. Mnogo je važnije ono „treće“. Kada figura „profanoga osvjetljenja“ dospijeva u središte filozofijsko-povijesnoga bavljenja stvarima i pojavama iz svijeta profane modernosti, jedno izbija u prednji plan. To je, naravno, masovna proizvodnja. Ona poprima estetski karakter jer se Pariz ne može razumjeti pozivanjem na srednjovjekovnu prošlost i miran kontinuitet povijesnoga razvitka. S nadrealizmom Bretona i Aragona suočeni smo s radikalnim iskustvom šoka. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi ono isto što Brecht naziva učinkom očuđenja (Verfremdung). Opažajne sposobnosti sudionika procesa komunikacije u novome svijetu umjetno proizvedenih objekata poput čeličnih konstrukcija/Arkada pokazuju samo unutarnju promjenu refleksije. Prijelaz iz stanja kontemplacije u polje akcije izaziva šok. U povijesnome prekidu nastalom ulaskom moderne tehnike reprodukcije u svakodnevni život mi više ne razaznajemo granice između izvornika i kopije. Zbog toga mora nastupiti neka vrsta narkoze osjetila. Ako moderni grad jest uopće novo iskustvo „profanoga osvjetljenja“ onda se u tome skriva djelovanje nečeg bitno neljudskoga. Posrijedi je ulazak strojne tehnike u sve strukture života. A to znači da se sklop (umjetnosti-politike-tehnike) u konstelacijama (društva-kulture) bitno mijenja. Bitak ne određuje vrijeme izvanjski. Radi se o ontologijsko-temporalnome iskustvu promjene samoga tijela. Obrat je u tome što tijelo više ne vidi psihoritam stvari kako se one same od sebe razvijaju poput protjecanja pijeska u klepsidri. Umjesto toga, bit se tehnike pronalazi u ideji ponavljanja samoga bitka kao konstrukcije „novoga života“. Otuda je „novo“ događaj radikalnoga prekida s kontinuitetom ljudske svijesti u prirodi. Nije teško razaznati kako se odjednom sve mijenja: priroda postaje kulturom, svetost poprima profane crte, a ideja se povijesti neprestano nalazi u zijevu između fizike prostora i teologije vremena. Svaki je korak u „novo“ već uvijek oproštaj od kružnosti sfera. Montaža se čini „izumom“ tehnike sklapanja „novoga“ iz heterogenosti raskomadane cjeline. Taj pojam ovdje predstavlja nadrealističku „tehniku“ reprodukcije koja nadomješta poetsko načelo alegorije s podrijetlom u refleksivnoj svijesti. Što je bilo spekulativno posredovanje na razini ranih spisa o umjetnosti, kritici i estetici „žalobne igre“ sada ima svoju profanu topologiju. To je ono mjesto koje će Benjamin u znamenitoj raspravi iz 1935/1936. godine o umjetničkome djelu u razdoblju tehničke reproduktivnosti odrediti mjestom gubitka aure. Na njezino mjesto dolazi strojna tehnika ili tehnologija filma. Tako se medijski proizvedene slike događaja utiskuju u svijest. Utiskivanje ujedno izaziva i potiskivanje svijesti u krajolik nesvjesnoga. Bez tog dijalektičkoga procesa nije moguće razumjeti tajnu fantazmagorije. Nema nikakve sumnje, otada se vodi „dvostruki život“: kao neprestani „napredak“ i kao „vječni povratak“ u krugu postajanja. Sve se zbiva bez prvih uzroka i posljednje svrhe. U analizi nadrealizma stoga Benjamin vidi dvostruko podrijetlo avangarde u formi i diskursu nadrealizma. Jedno je filozofijsko-poetsko, a drugo znanstveno-tehničko. Pozivajući se na tekstove Bretona i Aragona, naposljetku se razmotava okultna tajna jednog avangardnoga pokreta. Neuspjeh u naumu da maštom promijeni svijet nastao je zbog toga jer je shvaćanje „politizacije umjetnosti“ žrtvovao u slavu totalitarne misije revolucije. To će ga pratiti kao tamna sjena i u doba kraja avangarde. Nikad se ne može otkupiti ono što je hrlilo u zagrljaj brutalnoga nasilja povijesti. Čak ni nakon povratka Bretona izvorišnim temeljima nadrealizma ne prestaje otvaranje žive rane ove kontroverze. Ona ostaje naprosto čudovišnom. Isto vrijedi i za Sartreovo prešućivanje Staljinovih čistki i logora. Sve što je kasnije u patosu angažmana filozofa-intelektualca 1960-ih dostojno učinio kao da je nedostatno da spere etičko-politički grijeh šutnje o logorima. Benjaminu je, dakle, bilo kristalno jasno da se mistika strojeva i ezoterija svakodnevice u doba tehnički postavljenoga svijeta visoke modernosti ne može iskupiti bez posljednje žrtve. Pitanje je samo je li ta žrtva imala u sebi samoj moć iskupljenja ili je iskupljenje u politizaciji bilo već sadržano u početku nastanka avangardnih pokreta? (Iz knjige autora: Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, FMK, Beograd, 2018., str. 123-138.)

August 21, 2024
Veliko dijete i njegovi dvojnici

Veliko dijete i njegovi dvojnici

1. Ideja povratka: protijek i riječi Ideja povratka u stanje koje prethodi razlikovanju prošlosti-sadašnjosti-budućnosti kao sklopa linearnoga vremena prisutna je od samoga početka u modernoj književnosti. Dublin u Joyceovu Uliksu postaje mitsko-banalni prostor aktualizacije događaja. Proživljena vremenitost modernoga svijeta zbiva se u jednom danu. Brochov roman Vergilijeva smrt određuje razlika u istome. Sjećanje pjesnika na mladost u carskome Rimu odvija se pred ishod života u 24 sata na nosiljci kojom ga robovi pronose Brindisijem. Joyceov stroj vremena događa se „sada“i „ovdje“. U začudnome sklopu povezane su umrežene figure braka Leopolda i Molly Bloom te pjesnika Stephena Dedalusa. Sudbina Uliksova povratka na ishodište nakon traumatskoga lutanja ponavlja se u modernome kontekstu. Brochova tamna rijeka sjećanja uzdiže umjetnost kao etički poziv istine iznad estetske tlapnje vremena. Odiseja vremena te povratak u mladost i djetinjstvo tvore paradoksalnu strukturu moderne umjetnosti proze. Ni u jednoj drugoj formi diskurzivne umjetnosti to se tako plastično ne pokazuje kao u pripovjednome tekstu. Gubitkom mita i religije za svoj metafizički okvir slikarstvo ga je uzaludno nastojalo nadomjestiti politikom-ideologijom ili estetskim dizajnom industrijskoga svijeta. Picasso 1930-te godine slikom Raspeće uvjerljivo je dokazao nemogućnost modernoga slikarstva u povratku „izvorima“. U dodiru s Batailleovim pojmom transgresije, apsolutnom se slikom htjelo spojiti zvjezdano i zemaljsko, uzvišeno i tjelesno, sveto i svjetovno. (Vidi o tome: Lisa Florman, Myth and Metamorphosis: Picasso’s Classical Prints of the 1930s, Massachusets Institute of Technology, 2000. str. 140-196.) Ali taj je titanski pokušaj zastao na rubu kiča. Razlog leži u tome što mu je nedostajalo ono što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? zagonetno određuju pojmom geofilozofije sa slikom stvaranja „novoga naroda i zemlje“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 1991/2005. str. 82-110.) Slika postaje tehničkom stvarnošću reprodukcije u fotografiji i filmu. Glazba se, pak, oslobađa zagrljaja uzvišenosti duhovnoga zvuka. Razara se priroda ekspresije proizvodnjom tehno-zvuka od Albana Berga do Iannisa Xenakisa. Materijalnost slike i nematerijalnost glazbe stapaju se danas u vizualizaciji ozvučenoga svijeta. Povratak u djevičansko stanje pra-vremena prije pada u linearnost i predstavljivost tijela u sintezi slike i zvuka, što je bila vizija povijesne avangarde od futurizma do Johna Cagea, ima performativni karakter. Riječ je o prisutnosti u sadašnjosti umjetničkoga čina. Samo riječ preostaje nedodirnuta čudovišnom moći razaranja. Ovo valja shvatiti s ogradom. Tehnički karakter jezika pokazuje se u vladavini ideje stroja. Fernando Pessoa u futurističkoj fazi svojega književnoga stvaralaštva pjeva: Želim biti stroj! Kako izbjeći tehniziranje jezika? Odgovori su uglavnom ovi: poetiziranjem stvarnosti kao izgubljenoga vremena, povratkom u mitski svijet kao lijekom protiv bolesti vulgarne svakidašnjice, bijegom u snove, lutanjem pustinjama i predjelima beskrajnoga prostranstva. Modernost određuje vrijeme tehnike i duha muzealiziranja. To je doba strojeva i strategija bijega iz ovoga jedinoga svijeta. Stoga jezik bijega kao nadomjeska uvijek u sebi nosi tu fatalnu prirodu dvojstva. Možda su najbolji primjeri moderne proze putovi kojima su kročili Joyce i Proust. U svojim putanjama bijega i suočenja s novom stvarnošću tehno-poetskoga svijeta oni predstavljaju dva lica iste kovanice. (Vidi o tome: Philippe Menge, Proust – Joyce; Deleuze – Lacan: lectures croisées, L’Harmattan edition, Pariz, 2010.) Povratak u stanje koje prethodi vulgarnome razumijevanju vremena, dakle, nije drugo negoli traganje za istinom samog vremena. Traganje pretpostavlja otpor spram svodljivosti na „aktualnost“, „prolaznost“, „trenutačnost“. Ako povratak upućuje na unutarnji otpor ovome što se događa „sada“ i „ovdje“, onda je modernost u umjetnosti prijeporno određivati istim pojmovima kao i tehno-znanstveni „napredak“. Ideja vječnoga vraćanja jednakoga u Nietzschea, kružne linearnosti povijesti nakon kraja otuđenja i povratka u iskonski zavičaj čovjeka i prirode u Marxa, te, naposljetku, ponavljanje slobode egzistencije kao mogućnosti pristupa božanskome izvan zahtjeva religije u Kierkegaarda, samo su tri različita puta u ono nadolazeće. Život, rad i vjera s onu stranu beživotne dosade sadašnjosti postaju simptomi – znakovi i tragovi – drukčijega odnosa spram svijeta vladavine modernoga kapitalizma. Na drugom polu govora o povratku u neodređeno stanje ovog pra-vremena istine kao slobode bez anestezije nalaze se romaneskni ciklus Prousta U traganju za izgubljenim vremenom i Durrellova tetralogija Aleksandrijski kvartet. Proustova potraga za istinom vremena rasprostire se u sinesteziji ideje koja određuje granice riječi kao nematerijalnih znakova čiste prisutnosti umjetničkoga stvaranja. Povratak u djetinjstvo otuda neće imati svoje razrješenje utapanjem u tlapnje imaginacije prošlosti kao otpora prema sadašnjosti. Ideja povratka u paradigmatskome je platonskome obliku ideja sjećanja i pamćenja svijeta “sada“ i „ovdje“. A taj svijet nestaje u svojem napredovanju kroz vrijeme do konačnoga razotkrića tajne njegove trajnosti u umjetničkome djelu. Sjećanjem se nesvjesno oslobađa rad osjećaja i doživljaja predmetnosti svijeta. S pamćenjem svijest postaje proces racionaliziranja. Strujom sjećanja dosižemo arhipelage (ne)sretnoga djetinjstva. Uz pomoć pamćenja filozofija i znanost operiraju pojmovima i funkcijama. Durrell se za razliku od Prousta u svojoj neognostičkoj freski modernoga grada dekadencije i svetkovine tjelesnosti ne vraća u djetinjstvo. Zbog poremećene vremenske strukture linearnosti i kružnosti vremena svaki je prošli, sadašnji i budući događaj simultano odvijanje i razvijanje drugosti u ponavljanju nepostojećega izvornika. Fraktali vremena i topografski isječci prostora stvarne Aleksandrije u doba prije i za vrijeme 2. svjetskoga rata postaju poput mitske ideje pukotine između vječnosti bogova i konačnosti čovjeka mrežama sinestezije događaja. Mreže su razapete između isprepletenih likova. Kroz njih se vrijeme vrti odmotavajući se poput tkanine. Povrh toga, vrijeme se isprepliće u spiralama i krivuljama u svim smjerovima. Ljubav postaje složeno tkanje u zbilji okrutnoga stroja modernosti. Sve se izjednačava poništenjem razlika. Što preostaje jest sveza mita i umjetnosti. Preostaje, dakle, slika dekadentnoga grada na izdisaju kao iz veličajne poeme Konstantina Kavafisa, Bog napušta Antonija. Ako je za Joycea i njegova nesvodljivadvojnika Brocha ideja pra-vremena istina povratka u ono stanje koje tek omogućuje čisto viđenje istine kao protijeka riječi kroz povijest, onda je za Prousta i za njegova nesvodljiva dvojnika Durrella vrijeme čista ideja stvaranja mnoštva usporednih svjetova. Sloboda i ljubav postaju tako temeljnim pojmovima romana visokoga modernizma. Slobodna ljubav pretpostavlja ljubav spram slobode. Metafizičke vrijednosti slobode i ljubavi stoga nužno postaju paradoksalnim rješenjima modernoga doba. U suočenju s vrtoglavim tehničkim napretkom jedini prostor slobode postaje ljubav kao apsolutna autonomija umjetnosti. Život sam pjeva vlastitu epopeju silaska u podzemlje gdje prebivaju sablasti i vlada tama. Joyce i Broch su pisci implozije vremena. Za njih ideja povratka vodi u stanje kristalizacije sjećanja-pamćenja svijeta. Sve se zgušnjava i svodi na najmanju moguću mjeru. U jednom jedinome danu pokazuje se istina života u izvrtjelome vremenu. Proust i Durrell su, pak, pisci fraktalizacije vremena. Ovdje ideja povratka vodi u pra-stanje sinestezije svijeta. Sve se širi i rasteže u svim smjerovima. Od sjena obitelji i trajanja uzvišene ljubavi Swanna u opsjenama tjelesnosti (Proust) do metafizičkoga labirinta svijeta kao umjetničkoga djela/tijela slikarice Clee (Durrell). Joyce i Broch su pisci-filozofi konstrukcije svijeta kao teksta, a Proust i Durell pisci-filozofi dekonstrukcije svjetova čiste tjelesnosti slike. Mit kao pripovijest o stvaranju svijeta i slika kao stvaranje novoga svijeta određuju bit moderne književnosti. Shvaćanje mita odnosi se na Barthesov pojam metajezika reklamne slike. Imitacija i reprezentacija slike u službi su sustava znakova. Proizvoljnost označavanja kulture uzdiže se otuda na rang nove prirode stvari. Utoliko je svaki mit u modernome društvu metajezik želje za „djevičanskim izvorom“. Svaki je povratak u stanje pravremena stoga svojevrsni rad refleksivnoga stroja sjećanja-pamćenja vremena. Ono nije ni „prošlo“ niti je „bilo“ u znakovima privida objektivnosti. Događa se samo zahvaljujući umjetničkome djelu stvaranja novoga. Povratak u djetinjstvo označava stvaranje prostora-vremena za događaj kojim riječi prizivaju slike prošlosti da bi im udahnule drukčije boje i tonove, ritmove i ekspresije života. Prema tome, da bi istina vremena bila iskazana govorom s onu stranu moći „racionalnoga subjekta“, jezik apsolutne nevinosti postajanja mora preuzeti formu kazivanja Velikoga Djeteta. A upravo je to ono što u „nefikcionalnoj pripovijesti“, hibridnoj formi sjecišta i susretišta proze i eseja, određuje smisao opsegom nevelika djela Miroslava Krleže, Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. Tekst je napisan 1942. godine u doba Krležinih samoća i šutnje prema ustaškome totalitarnome poretku straha i zločina. (Stanko Lasić, Krleža: Kronologija života i rada, GZH Zagreb, 1982.) U binarnoj logici cjelokupna Krležina djela koje se nalazi u sustavu negativne dijalektike, prema kojoj Adorno pokazuje da identitet ne dolazi iz sinteze proturječnosti, već iz neidentičnosti trećega – istina nije cjelina – ovo djelo formalno pripada onoj skupini nefikcionalnih književnih uradaka koja prolaze između dviju oštrica: (1) političke estetike otpora građanskome svijetu dekadencije i nihilizma u ideji socijalnoga angažmana; (2) estetske politike subverzije samoga građanskoga poretka iznutra u ideji larpurlartizma i dekadentizma. Ta su fluidna djela putopis Izlet u Rusiju 1925. i prozni Fragmenti. (Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju 1925. Naklada Ljevak i Matica hrvatska, Zagreb, 2005. i Miroslav Krleža, Fragmenti, u: Dnevnik 1933-1942. Oslobođenje, Sarajevo i Mladost,Zagreb, 1977. Vidi o tome: Dubravka Zima, „Krleža i dijete“, Umjetnost riječi, God. 56,br. 3-4/2012. str. 145-158.) Mnogi će reći da su ti naizgled rubni Krležini tekstovi unutar čitavoga književnoga opusa pravi prilozi nadolazećem vremenu. Ono više ne potrebuje fikcionalnost ideologijske politike i metafikcionalnost čiste estetike. Drugim riječima, u binarnome modelu opreka ideologija – estetika svi su Krležini likovi utjelovljeni subjekti/akteri sukoba između politizirane akcije i nihilizma vrijednosti. Između vjere i sumnje u cilj i svrhu povijesti odigrava se njihova drama. Paradigmatski slučaj predstavlja Kamilo Emerički, glavni lik peterodjelnoga romana Zastave. Kada misaona figura Lenjina zamjenuje Nietzschea, a austro-ugarski kompleks traume Heimata prelazi u socijalni angažman književnosti, nastaje aporija političke avangarde u novom estetskome ključu. Krleža je u svojim Dnevnicima ovo ironijski doveo do objašnjenja da umjetnost u doba revolucije ne može istovremeno ostati sveticom i htjeti se razdjevičiti. Taj je roman ujedno po formi roman-rijeka, obiteljski roman, roman ideja i roman kao kolaž/asemblaž medijske tvorbe stvarnosti. Formalni postupak ekspresionističke avangarde poput Döblinova Berlin Alexanderplatza pretapa se u nefikcionalnost i esejističku poetizaciju. Čini se ipak, da nas traganje za uzorima u formalnoj tvorbi ideje proze u Krležinim djelima neće dovesti na pravi trag. (Vidi o tome mjerodavne interpretacije Viktora Žmegača, Krležini evropski obzori, Znanje Zagreb 2001. i „Krležina dnevnička proza“, Umjetnost riječi, God. 32 br. 1/1988. str. 39-53.) Ako se jedna strana Krležina binarnoga modela književnosti uspostavi normom ili čak kanonom u izvedbi njegovih drama, recepciji romana i pripovijetki, eseja i putopisa, nalazimo se neizbježno u poteškoćama. Nije riječ tek o tumačenju književnoga djela, već ponajprije o tumačenju smisla njegova shvaćanja svijeta i čovjeka uopće. Ne treba posebno ukazivati na to da je Krležino stvaralaštvo sklop svega onog što je određivalo aporije europskoga modernizma i povijesne avangarde. Danilo Kiš je otvorio nove mogućnosti sinestezije znakova i tragova svijeta u procijepu između tijela i želje, materije i pamćenja, kad je na tragovima Prousta, Brune Schulza i Krležina Djetinjstva u Agramu 1902-1903. u zadnjoj rečenici veličajne proze Bašta, pepeo zapisao: Gospode, kako se ovdje brzo smrkava. (Danilo Kiš, Bašta, pepeo, Djela Danila Kiša, Globus, Zagreb, Prosveta, Beograd, 1983. str. 228.) Slika sumraka postaje znakom iščeznuća postojanih vrijednosti. Ali ujedno postaje metaforom vjekovnoga duha provincije. Krleža pod time ne podrazumijeva ideologijsku sliku mišljenja balkanskoga kompleksa. Za njega je rub kao slika provincijalnosti i nacionalne regresije stvar proturječja u samoj ideji Europe. Što preostaje, dakle, od Krleže danas? Odgovor može biti samo jedan: i sve i ništa. Nema mogućnosti manihejske logike ili-ili – ili sve ili ništa. Pitanje preostatka svodi se na ono što uopće preostaje od duha moderne književnosti. Ako je taj duh u eksperimentu i metodi sinestezije riječi i slika u vremenu totalne redukcije teksta na vizualnost, tada je pitanje preostatka naizgled već unaprijed riješeno. Je li to što preostaje u tehno-političko-estetskoj zbilji suvremenosti moguće svesti na ono treće? Između fatalnosti politike-ideologije totalne države (komunizam) i poetike čistoga estetskoga doživljaja (esteticizam) možda postoji i ono “treće“. Odgovor se ne tiče samo Krležina slučaja. Radi se o temeljnome odgovoru na pitanje o smislu i budućnosti umjetnosti u doba tehno-znanosti. Filozofijski odgovori Heideggera i Deleuzea istinski su putokazi nadolazećem mišljenju. Odgovor, dakle, na pitanje preostatka jest odgovor na pitanje što čini bit ovog „trećeg“ između politike-ideologije i estetike? Već smo na početku razmatranja iznijeli pretpostavku da se moderna proza za razliku od svih drugih diskursa i formi moderne umjetnosti jedina može reverzibilno katapultirati u mitsku prošlost. Slika i zvuk su vezani uz prisutnost bitka (sadašnjost). Materijalnost slike i zvuka ostaju prikovani uz „ovo“ i „sada“. Riječ kao govor i pismo posjeduju metafizičku dimenziju nadilaženja granica tjelesnoga. Zato Deleuze može kazati da su znakovi umjetnosti u Proustovu Traganju za izgubljenim vremenom nematerijalne prirode. Znakovi umjetnosti naznačuju ono nadolazeće. S pomoću njih se ne prikazuje/predstavlja ono što jest – „bitak“. Znakovi su poput tragova postajanja Drugim i drukčijim. (Gilles Deleuze, Proust & Signs:The Complete Text, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2000. str. 13-14.) Joyce i Broch se služe implozijom vremena: jedan dan u životu Leopolda Blooma i posljednji sati Vergilija. Proust i Durrell sjećanje-pamćenje koriste za kriptografiju svijeta prekrivenog koprenama odnosa između ljubavnika i ljubljenih. Posljednja tajna stvaranja vremena i svijeta ne dolazi iz proživljenoga života. Iz pronađenoga vremena u ideji čiste umjetnosti (Swann i Clea) nastaje savršeni trenutak vječnosti. Prvi (Joyce i Proust) i Drugi (Broch i Durrell) nisu izvornik i njegova kopija. Mnogo je uputnije govoriti na osnovu Deleuzeova mišljenja mnoštva i razlike o Drugome kao načelu stvaralačke proizvodnje umjetničkih svjetova. Dvojnici čine izvorni simulakrum ideje. Oni su njezini razvojni potencijali u drugome smjeru. Krleža u tekstu Djetinjstva u Agramu 1902-1903. ostavlja sljedeći zapis: „Kao čovjek (to jest izobličena ili ukroćena ili odgojena zvijer), mi gledamo ljudski i tu zračimo ljudske utiske koji nam se često nameću po kalupima društva, stada, krda predaje i iskustva, što ga je svako stado kroz vjekove steklo. Djetinjstvo je od tih stvari slobodno. /…/ Dječja je igra borba protiv dosade društvenog života. Dječja igra često je imitacija. Djeca se igraju države, vojske, obiteljskog života, fijakera, scene itd. /…/ U tu svoju samoću unose djeca odraze života koji ih je već deformisao: igraju se rata, detektiva, krvnika, suca, stratišta, smrti, sprovoda, svadbe. Djeca krivotvore novac, igraju se lutrije, služe svetu misu i imitiraju oblike društvenog i životinjskog života.“ (Miroslav Krleža, Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. Republika, Zagreb, 1952. str. 10.) Kako se događa povratak u pred-vremenitost djetinjstva? Krleža precizno pokazuje dvoznačnost reverzbilnosti. S jedne je strane posrijedi imitacija stvarnoga života društva, politike, kulture, a druge strane igra prijestolja i moći. Povijest pojma jezika i slike metafizičkoga Zapada u znaku je dvostruke operacije: oponašanja i prikazivanja-predstavljanja. Mimeza i reprezentacija prirode-društva odgovara razvitku ideje umjetnosti. Ona se odvija unutar mreže modernih odnosa kapitalističke proizvodnje života. Život sam svodi se na apstrahiranje društvenih odnosa. Spektakl slike i jezika moći odvija se kao ideologija same Stvari. Uzvišeni objekt koji upravlja igrom znakova moći ne nalazi se nigdje drugdje doli u imanentnoj “biti“ ovoga jedinoga svijeta umnoženih preobrazbi „društvenoga i životinjskoga života.“ Od igre do rata, od umjetnosti do sporta, od religije do politike svaki oblik oponašanja predloška života odraslih označava prikazivanje-predstavljanje moći djece. Ta „mala“ moć samo je zrcalo razdiobe stvarne moći. Ona se zbiva u igri sustava označitelja i poretka označavanja onog što omogućuje odnose između ljudi u formi razvitka od rođenja, zrelosti do posljednjeg stadija života. Moć nije stoga negdje izvan same igre. Njezina je tajna u tome što odgovara prirodi kao takvoj i tzv. ljudskoj prirodi uopće. Nietzsche je to nazvao igrom životnih snaga u borbi protiv svega što priječi životnost života. No, oponašanje i prikazivanje/predstavljanje slike svijeta na koju se osvrće Krleža pripada modernome svijetu spektakla. To je ideologija u kojoj slika preuzima društvenu formacije moći u kapitalizmu. Sve što jest nužno se pojavljuje u perverznome liku „prirodnih“ razlika između klasa, kultura, svjetova. Prikaz/predstava nužnosti vječite prirode postavlja u igru upravo takvu sliku blaženoga djetinjstva. Simboličku figuru nevine žrtve predstavlja dijete. Drugi je u toj igri mimetičke laži djetinjstva uvijek isključenik, stranac, outsider. (Vidi o tome: Hans Mayer, Autsajderi, GHZ, Zagreb,1981. S njemačkoga preveo Nenad Popović.) U genijalnome dječjem romanu Ferenca Molnára, Junaci Pavlove ulice žrtvovanje maloga Nemčeka potvrđuje ovaj „željezni zakon“ društvene odmazde nad manjinom. Znak koji određuje sve sklopove odnosa između ljudi u povijesnome gibanju nije ništa prirodno. Riječ je o društvenome odnosu s temeljnim znakovima mimeze i reprezentacije apsolutne moći Zakona u formi društvene nejednakosti. Krleža ukazuje stoga na dvoznačnu “prirodu“ povratka u pred-vrijeme djetinjstva. Biti dijete znači biti nesvjesni stroj društvene organizacije moći i želje za vječitim djetinjim. U Krležinom opisu stanja igre svijeta kao djetinjega experimentum mundi prepoznajemo dvojnost odnosa između onog što Derrida u svojim predavanjima o politici od Bodina i Rousseaua do Bataillea, Lacana i Deleuzea naziva odnosom zvijeri i suverena. (Jacques Derrida, The Best and the Sovereign, Vol. I (The Seminars of Jacques Derrida), University of Chicago Press, Chicago, 2009.) Priroda se nužno mora denaturirati da bi suverena moć društva i kulture postala znak nove “prirode“. To je proces nastanka jedne okrutne civilizacije. A ona se uvijek poziva na logiku nadomjeska prirode. Zločin nad prirodom i čovjekom opravdava se u ime „posljednje svrhe“. Na isti se način žrtva uvijek pojavljuje u znaku djetinje čistoće i anđeoske ljepote bezuvjetne predanosti cilju povijesti (telos). Od Ifigenije, Ivane Orleanske do bezimenoga mnoštva žrtvovanih vodi isti put. Žrtvovanje je uvijek stvar mimeze: krvnici, suci, stratište. Nemojmo zaboraviti da je ono infantilno kao i praiskonsko subverzivna strategija povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća. „Dijete“ i „divljaka“ povezuje slika plemenite nevinosti. Prvome pripada nerazlikovna prirodnost anđela, a drugome sirova snaga bez kontrole emocija. U tom dvojstvu razlike u istome prebiva duh berlinskoga dadaizma. Mistika i eksperiment praiskonskoga zvuka-slike s tijelom kao strojem kinetizma određuje stvaralaštvo Huga Balla. No, postoji i druga strana medalje. Upravo je Broch u svojim esejima o podrijetlu kiča u romantici neoborivo dokazao da se historicizam u arhitekturi i plastičnim umjetnostima bečkoga fin de siéclea zasnivao na preobrazbi modernoga duha napretka u vrijednosnu prazninu lažnoga sentimentalizma. (Hermann Broch, Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga preveo Nikica Petrak.) Spuštanje na razinu animalnoga ne označava nikakav regresivni prijelaz iz sinteze u tezu, iz stajališta hegelovski shvaćenoga apsolutnoga duha na razinu prirodne običajnosti ili rajskoga stanja. Sam Hegel ironično to naziva slikom zoološkoga vrta. Kritika Rousseaua i njegove ideje povratka prirodi (l’homme naturelle) čini se možda jedinom doveznom točkom dijalektike i dekonstrukcije. Krleža u Djetinjstvu u Agramu 1902-1903. zauzima spram „vječito dječjega“ stav radikalne dekonstrukcije. Priroda je utočište i bijeg od moderne industrijske civilizacije. Ali ta je utopija ujedno tlapnja o životu s onu stranu središnje strukture moći koja vlada našim životima. Ono što djetinjstvo i figura djeteta u sebi nosi označava stvaralačko-razaralački patos umjetničkoga stvaralaštva, nevinost postajanja, mogućnost slobode u vlastitome svijetu osjetilnosti i snova, kraljevstvo fantazije. Kao ničeanac, jer sjetimo se da se na noćnome stoliću Kamila Emeričkoga u Zastavama nakon oporavka od ranjavanja u kalvariji prvoga svjetskoga rata nalazi Krönerovo izdanje Also sprach Zarathustra, Krleža dobro zna prispodobu o tri preobrazbe: deve, lava i djeteta. Deva označava vrijednosti obrazovanja i kulture, lav kritiku svih dotadašnjih vrijednosti, a dijete stvaranje novih vrijednosti i života. Deleuze u svojoj interpretaciji Nietzschea opravdano kaže da tragika leži u nevinosti djeteta. (Gilles Deleuze, Nietzsche, Press Universitaires de France, Pariz, 1965. str. 5.) Nije, dakle, riječ o regresiji. Radi se o kreativnoj moći uvida u bit razorenoga svijeta. Položaj mu je između čekića strahotne politike-ideologije i nakovnja iluzornoga esteticizma. Ozračje zlokobnoga straha pred fašizmom i rješenja koja umjetnost svode na nevinu igru pod staklenim kavezom od larpurlatista do upravo perfidnoga esteticizma u službi totalne politike fašizma kakav je bio slučaj s D’Anunzijem otvara Krleži posljednja i istodobno prva vrata prolaza između dvojega. Ono „treće“ sada postaje spasonosno rješenje – kritički eskapizam čistoće književnosti. Povratak u pred-vrijeme djetinjstva postaje jedini način čistoće govora o zlu i strahotama prijeteće sadašnjosti. Da, ovo je spasonosni bijeg! Ali taj bijeg postaje sublimni nadomjestak za promašaje i uzaludnosti političkoga angažmana književnosti. „Nije čovjek u stanju i nikada više ne će biti da pojača ove prve, djevičanske dojmove iz djetinjstva, jer je jedino što mu preostaje da mjeri svoje današnje racionalne kombinacije sa prvim utiskom, da nadovezuje na ono prvo rastvaranje zjenica i ono prvo nevino drhtanje pred ljepotom. I kada neki ‘mislioci’ danas govore s omalovažavanjem o takozvanoj ’emotivnoj estetici’, oni dokazuju samo to da nemaju pojma o čemu se u estetici radi, ako se uopće o nečemu radi kada je riječ o ‘estetici’…“. – Miroslav Krleža, Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. Republika, Zagreb, 1952. str. 14.) I neće biti nipošto slučajno da će nefikcionalnost proze Djetinjstva u Agramu 1902-1903. biti u sinesteziji ideja i osjetilnih znakova svijeta kao melankolične neobarokne slike smrti i raspada koju emanira proustovski intoniran roman Povratak Filipa Latinovicza iz 1932. godine. Dva su povratka različitoga vremenskoga i prostornoga smjera. U Djetinjstvu u Agramu 1902-1903. to je povratak u prošlost Zagreba početkom 20. stoljeća, a u Povratku Filipa Latinovicza vraćanje slijedi putanju neizvjesne i tamne budućnosti u selu Kostanjevcu. Dva su vremenska smjera. Dvije su putanje bijega. Jedna vodi u začarane snove percepcije svijeta iz vidokruga Velikoga Djeteta, a druga otvara traume nadolazećega intuicijom slikara kao konceptualnoga proroka. Vratimo se, dakle, ponajprije u djetinjstvo. 2. Stroj sjećanja-pamćenja: od asocijacija do sinestezije Što je uopće ta čarobna moć tlapnje stanja pra-vremena koje nazivamo djetinjstvom? Je li to tek utvara za postajanje svijeta bajkom, kako je Nietzsche definirao metafiziku privida s kojom život zadobiva umjetničke oznake plesa iznad zbilje, ili se možda radi o povijesnoj kontingenciji: da, naime, izgon iz raja neizbježno stvara sliku iskonskoga zavičaja u kojem vrijeme ne prolazi, a besmrtnost svijeta nalikuje božanskoj idili prirode i svih drugih bića? Za Krležu je neporecivo da se to stanje varljive neprolaznosti vremena odvija u čarobnome suosjećanju, suglasju i suzvučju „mirisa, boja i zvukova“. (Miroslav Krleža, Izlet u Rusiju 1925. Naklada Ljevak, Matica hrvatska, Zagreb, 1952. str. 66.) Djetinjstvo je, kako vidjesmo, oponašanje prirode, ono animalno i svodljivo na emocionalni dodir. To je svijet viđen očima iskonske nevinosti. Iz nje se nužno zapada u prikazivanje/predstavljanje društvenih uloga moći. Stoga je svako oponašanje neljudske prirode ujedno i prikazivanje/predstavljanje ljudske civilizacije. Tabu incesta određuje njezinu traumatsku istinu. Praiskonska trauma u djeteta se preobražava u približavanju izvoru zlokobnoga straha i čudovišnoj kazni koja otuda slijedi. Claude Lévi-Strauss je u svojim analizama mita o kastraciji i tabuu incesta uspostavio prvi „zakon“ patrijarhalnoga poretka u svim svjetskim civilizacijama. A on glasi: kultura je institucionalizirani tabu (incesta) koji tek omogućuje svojom božanskom zabranom otkriće prirode kao izgubljenoga raja. Bez zabrane ne postoji kultura. A ideja prirode nastaje samo u tom dvojstvu svjetova što nastaju iz bezdana ljudske tragične slobode (izbora). Utoliko je povratak u djetinjstvo oživljavanje „mirisa, boja i zvukova“ onog što je pripadalo osjetilnosti bez naknadne racionalizacije doživljaja. Nema nikakve sumnje da je to oživljavanje čin asocijacije osjetilnih znakova – materijalnosti svijeta u stanju pra-vremena kao stabilnoga prostora događanja – i sinestezije tjelesnih tragova čiste ideje umjetnosti. Ona se utjelovljuje u svezi osjetilnoga i nadosjetilnoga, materije i ideje, sjećanja i pamćenja. Dakako, ovo je Proustova inovacija u modernoj prozi. Svoje filozofijske poticaje pronalazi i u Bergsonovoj filozofiji vremena kao trajanja (durée). Kako taj stroj sjećanja-pamćenje uopće funkcionira? Kako nastaje i kako prelazi iz života u umjetničko djelo? Gilles Deleuze u studiji o Proustu i znakovima podastire sljedeće objašnjenje. (Gilles Deleuze, Proust & Signs: The Complete Text, University of Minnesota Press, Minneapolis, 2010.) Ono se čini utoliko važnijim za razumijevanje paradoksa moderne književnosti u kojem stvaralački sudjeluje i Krleža romanom Povratak Filipa Latinovicza i prozom-esejem Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. da ga vrijedi ocrtati u širim potezima. Paradoks je to zgušnjavanja vremena i širenja prostora. U mediologijskoj teoriji od McLuhana do Baudrillarda to se naziva implozijom informacija. (Jean Baudrillard, „The Ecstasy of Communication“, u: Hal Foster (ur.), The Anti-Aesthetic: Essays on Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998. str. 145-154.) Što se više širi mogućnost proizvodnje informacija u moderno doba tehničkom tvorbom društva u globalnome smislu to je više smanjena mogućnost komunikacijskoga razumijevanja poruke neposrednim uvidom, licem u lice, govorom tijela, gestama emocionalne potresenosti i aktivnim doživljajem. Interaktivnost modernih medija proizlazi iz nužnosti posredovanja poruke zahvaljujući znakovima koji od osjetilnih signala postaju dekodirane šifre (tragovi) komunikacije između aparata i dispozitiva medija samih, a ne više njihovih subjekata/aktera. Vrijeme na taj način iz protijeka događaja života postaje zgusnuti prostor asocijacije znakova i sinestezije tragova umjetnosti kao ideje „drugoga života“ koji se širi unedogled. Deleuze je u Proustovu Traganju za izgubljenim vremenom vidio „bit“ modernoga vremena kao istine koja se umjetnički, filozofijski i znanstveno ne pokazuje „bitkom“. Događaj je to postajanja mnoštva umreženih svjetova. Svaki svijet ima vlastiti jezik i slike „mirisa, boja i zvukova“. Kada se istina ne odnosi na tzv. objektivnu stvarnost, ne postoji niti tlapnja subjektivne opsjene stvarnosti. Što preostaje jest ono „treće“. Radi se o istini kao perspektivi viđenja u vremenu. Svaka sekvenca ovog „filma“ Proustova stroja književnosti kao sjećanja-pamćenja zahtijeva svoju vlastitu interpretaciju. Za razliku od dijalektičke metode putovanja svijesti u vremenu od „nižega“ spram „višega“ stadija do konačnoga razotkrića u apsolutnoj točki pomirenja duha u povijesti, što krasi Hegelovu ideju povijesnoga razvitka, u Deleuzea je na djelu obrat u rastemeljenju izvornika same povijesti. Ako nema početka, nema ni kraja. Što umjesto početka i kraja, svrhe i cilja? Odgovor je u mišljenju kontingencije (bez) povijesti. Mnoštvo „malih“ povijesti umjesto jedne „velike“ sagrađene na iluziji linearnoga napretka organizma/obitelji razmještaju težišta na fraktalne rubove mreže. Zato Proustov roman nije Bildungsroman. Već je poniranjem u svijet percepcije subjekta izvršen spoznajni obrat. Pisac preuzima mjesto tvorca imaginarnih svjetova. Umjesto realne slike svijeta, on podastire paletu fragmentiranih događaja mnoštva subjekata/aktera. Svi se oni simultano i preklapajući dodiruju s njegovim životom i svijetom na ladanju u Combrayu od Odette, Gilberte do Swanna. Esejizirani memoari sjedinjuju impresionistički duh slikarstva Proustova doba i Einsteinovu teoriju relativnosti vremena, jednako tako Bergsonovu filozofiju stvaralačkoga života kao i težnju za novom sintezom u znanostima i umjetnostima. Stoga se pristup Proustovu Traganju odvija kao misterij preobrazbi stanja događaja u vremenu, a ne svijesti koja opisuje predmete iz tzv. objektivne stvarnosti. Univoknost (jednoznačnost) bitka označava ekvivoknost (analogiju) bića. Svaki stadij u vremenu ima svoje „istine“ i svoje „interpretacije“. Relativnost se vremena ne sagledava iz relativnosti prostora promatrača koji u Proustovu pripovijedanju zauzima transcendentalno-empirijsko „Ja“. Naprotiv, ovdje se radi o obratu samoga načina kojim se vrijeme iskazuje u jeziku promatrača i slikama mišljenja, osjećanja, doživljaja svijeta samoga. Vrijeme u svojem trajanju ostavlja znakove (simptome) i tragove (kôdove) interaktivne komunikacije. Načelni primat virtualnosti događaja nad aktualnošću stvarnosti pokazuje samo ono što već uvijek znamo: umjetnost kao stvaralačka moć proizvođenja slika ne oponaša, ne prikazuje i ne predstavlja život kakav jest već uvijek (bio), nego ga preobražava u umjetničko djelo. Čitati znakove u osjetilnome svijetu znači stvoriti svojevrsnu kriptografiju onoga što se najavljuje u tjelesnome susretu. Za Deleuzea mišljenje nije reakcija na događaj, već nasilje događaja samoga. To je susret s onime što se ne može izbjeći a događa se slučajno u svojoj neizbježnosti. Proustov se platonizam ogleda u tome što pamćenje kao početak znanja o stvarima uzdiže sjećanje kao nesvjesni stroj ponavljanja do razine načela stvaranja novoga. Umnoženost znakova odgovara ideji mnoštva svjetova. Pritom se svijet više ne shvaća horizontom smisla kojemu jezik unaprijed određuje granice postojanja. Naprotiv, sada se granice jezika omeđuju razlikom koja postoji između jezika i slike. Postoje materijalni znakovi koji iskazuju osjećaje i doživljaj predmetnosti svijeta. Ali daleko su važniji oni znakovi koje Deleuze u Proustovu djelu prepoznaje kao nematerijalne znakove. Samo oni posjeduju estetsko značenje jer su izvedeni iz idealne biti koja se utjelovljuje u njihovom materijalnome značenju. Deleuzeova postavka o tome kako samo umjetnost ima moć stvaranja i intuitivnu sposobnost zahvaćanja u ono nadolazeće, a filozofija i znanost se odnose na pojmove i konstrukciju pojmova u stvarnosti, pokazuje duboku svezu s Nietzscheovom metafizikom umjetnosti. Umjetnost je istinski privid života. Bez tog privida svijet ne može imati smisao. Vrijeme se otuda razumije u mnoštvu perspektiva. Prema Deleuzeu, u Proustovu Traganju treba razlikovati četiri tipa vremena: (1) izgubljeno vrijeme; (2) potrošeno vrijeme; (3) pronađeno vrijeme; 4) izvorno vrijeme. Kao što je vidljivo, nasuprot tradicionalne metafizike vremena i njegove tri dimenzije ili ekstaze – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – čitava se potraga za istinom vremena odvija u labirintu znakova i tragova. Stroj sjećanja-pamćenja kao četvorstva događajnoga trajanja neprestano radi. Izvorno vrijeme dolazi na kraju. Čista ideja stvaranja ogleda se u njemu. Ona se skriva među znakovima, a oživljava se traganjem kroz putanje onoga što je već uvijek prisutno u zaboravu. Razotkriće prošlosti ujedno je svagda nepredvidljivi susret s događajem pokretanja stroja u „pogon“. Povratak u djetinjstvo ne događa se, dakle, mehanizmom svjesnoga upravljanja asocijacijom osjetilnih dojmova. Posve suprotno, ovdje je djelatan učinak povratne sprege (feedback). Snovi i vizije, mirisi, boje i zvukovi aktiviraju sjećanje s pomoću materijalnih znakova prisutnosti prošlosti. Prema tome, intuicija je spoznaja kojom upravlja struja sjećanja. Ona pripada umjetnosti pripovijedanja kao sintezi slike i govora. Racionalna spoznaja, pak, pripada sustavu i metodi znanja kojima pamćenje upravlja procesima prikazivanja i predstavljanja zbilje. Ovo dvojstvo čini bergsonizam unutarnjom strukturom Proustova „književnoga stroja“. Ali dvojstvo je tek spoznajni privid u nadigravanju osjetilnoga i nadosjetilnoga, želje (tijela) i uma (ideje). Rješenje koje nudi Proust u modernoj umjetnosti zapravo je oživljavanje platonizma u preokrenutome ruhu životne metafizike vječne „biti“. Sva su četiri vremena relativna. Prepliću se sa znakovima drugih vremena. Svaki je znak u sebi duboko heterogen i nesvodljiv na zajednički nazivnik. Apsolutno je vrijeme ono koje se na kraju Traganja sabire u sintezi umjetničkoga djela kao preobrazba života (materije) u događaj umjetnosti (pamćenja). Virtualni stroj vremena u umjetničkome djelu stvara složene kombinacije osjetila i ideja da bi u svojem nastanku postao aktualizacijom drukčijega svijeta. Život bez umjetnosti bio bi samo puki praiskonski strah bez tjeskobe, priroda bez urlika slobode, pustinje bez nomada i bespuća bez samoće. Krležu se nipošto ne može smatrati Proustovim epigonom. Rekli smo već da povratak u djetinjstvo u Djetinjstvu u Agramu 1902-1903. kao i Povratak Filipa Latinovicza slijede dvije putanje bijega: prošlost i budućnost. Prvom se označava oživljeno vrijeme vječne sadašnjosti, a drugom slutnja nadolazećega u znakovima melankolične ljepote i konačnoga raspada. Krležino preuzimanje Proustova stroja književne proizvodnje sjećanja-pamćenja stvaralački je simulakrum stoga što se događa u krajoliku lokalne povijesti jedne tragične himere kao što je bila vizija i propast Srednje Europe. Nije slučajno imenovanje grada s početka stoljeća u kojem se odigrava drama odrastanja Krleža „ponjemčio“, bolje reći „austro-hungarizirao“. Njemački jezik i duhovni sklop Austro-ugarskoga carstva na rubu svjetova u Zagrebu su upravo pripremili tlo za nešto krajnje traumatsko. Jezik imenovanja grada nije, dakle, hrvatski već tuđinski. No, za razliku od Kafkina njemačkoga kao jezika „manjine“ u odnosu na vladajući češki i jidiš židovske kulture u Pragu, njemačkim se jezikom Zagreb s početka 20. stoljeća paradoksalno modernizira. S njime nastaje visoka građanska kultura, a podanički se mentalitet hrvatstva spram Beča dovodi do krajnje točke kristalizacije. Krleža uvodi metodu dvostruke strategije sjećanja-pamćenja. S jedne je strane estetska struja osjećaja i doživljaja blaženstva izgubljenoga vremena, a s druge kritička dekonstrukcija agramerskoga sklopa života na rubu povijesti. To stanje-između Srednje Europe i Balkana određuje traumatsko ishodište čitavog Krležinoga projekta. Biti-između znači biti obilježen povijesnim „prokletstvom“ stiješnjenosti, bačenosti u samu jezgru zlokobne Povijesti. (Vidi o tome: Stanko Lasić, Krležologija I-VI, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.) Proust je izumio „metodu“ i „sustav“ novoga shvaćanja vremena u književnosti modernizma. Asocijacija slika i sinestezija mirisa i zvukova postali su mjerodavnom putanjom bijega u svim smjerovima. Možemo to nazvati otvaranjem kognitivno-perceptivnoga arhiva povijesti. Medij je jezik kojim se pokušava očuvati smisao poetskoga u doba dehumanizirane pustinje, kako Derrida imenuje svijet bez jezika i svijet bez politike. Što je Krleža uistinu stvaralački prisvojio od Prousta osim „metode“ i „sustava“ u svojem nesvodljivome književnome stroju neobaroknoga stila i dijalektičke negacije? Prisvajanje ne označava kopiranje. Radi se o širenju ideje i sažimanju forme. Implozija sjećanja-pamćenja od bilježenja osjetilnih znakova prošlosti u Djetinjstvu u Agramu 1902-1903. prelazi u ono izvorno krležijansko – kritičko razaranje privida blaženstva i spokoja u slici agramerskoga djetinjstva zaustavljenoga u vremenu „nostalgije za svjetlošću“. Kada sjećanje-pamćenje iz osjetilnosti dodira onog što se pokreće nizom asocijativnih slika prelazi u mentalne slike društvene kritike dobivamo Krležu u svojem istinskome liku nesuvremenoga suvremenika našega doba. Slikarstvo impresionizma s ekspresionističkim krikom pobune, od Velikoga djeteta u Djetinjstvu u Agramu 1902-1903. do Povratka Filipa Latinovicza, postavlja u središte pitanje smisla egzistencije čovjeka. Asocijativni niz pripada ideji vizualne intuicije vremena. Sinestezija mirisa i zvukova, pak, smjera ideji svijeta kao umjetničkoga događaja. Tek u svezi obojega život postaje jezikom ekstatične tjelesnosti. „S jedne strane puši se strah pred usirenom krvlju svetaca i mučenika, i ta se strava kombinuje sa političkim panikama (oko 1902-3), i ima u sebi nečeg sigetskog: strava opsade i sigurne smrti. Te su strave dobile svoj programatski, bečko-novomještanski, zrinjsko-frankopanski i nacionalni format političke svijesti. /…/ Mjesečina, kotrljanje lopte, krivulja loptina leta, crvena blistava kugla u sjaju podnevnog sunca u sjeni drvoreda kad pljušte vodoskoci (srebrno zvono pljuska vodoskoka), žena u polutmini sobe doji dijete, a plinska svjetlost prodire kroz spuštene rolete, alabastreno bijela kugla te žene na prsima, krvave rane svetaca, glas zvona, žuti kanarinci što ih tajanstveni gospodin u fraku vadi iz crnoga cilindra, žubor potoka, glas pijevca, sve su to doživljaji o kojima se može govoriti beskrajno mnogo, a pitanje je: može li se prodrijeti u njihovo naročito značenje opisivanjem, i kako (sic!) duboko? Što je potrebno da se izraze ti utisci, a što opet da se opišu ‘slike’ tih ‘slika’ ili ‘dojmovi’ tih ‘dojmova’, da se time postigne opis snage, stihijske siline ili engrama uzbuđenog utiska, koji izaziva sama stvar kada je opisujemo?” /../ Predočujući sebi tajanstvo ovog slikovitog trajanja, nas prožimaju katarakti priviđenja, nas nose kaskade slika i vizija, mi nadlijećemo vrtlog stvarnosti kao libele, mi se survavamo u potištenost svoje nemoći, mi tonemo, mi se gušimo u čamotinji, gubeći se pred beskrajnošću bezbrojnih iznenađenja koja pljušte po nama sa sviju strana neprekidno. (…) Više, tu, u ovoj panorami, nema da se vidi! /…/ (Miroslav Krleža, Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. Republika, Zagreb, 1952. str. 5, 12-13. i 21.) Djetinjstvo se prepoznaje u otvorenosti svijeta i u zatvorenosti perspektive. Ono što se otvara ujedno se zatvara zbog „strave i smrti“. Odrastanje u sjeni nepreboljene povijesti svih „političkih panika“ nipošto ne može biti predmetom nezainteresirane kontemplacije. Deleuze je u Proustovu Traganju moćnome stroju povijesne metafizike racionalnosti, svrhovitosti, smisla suprotstavio novi antilogos. Riječ je odlučna. Anti-filozofija i anti-književnost izlaze iz vjekovnoga oklopa tradicije reda i poretka događaja u nešto krajnje kaotično. Nepredvidljivost je ovoga stroja sjećanja-pamćenja u tome što mora pretpostaviti, kako to Krleža precizno zapisuje, da je svaka slika u tekstu već uvijek simulakrum ili „slika slike“. Sama stvar kad je opisujemo postaje dvostruko prisutna: jednom kao „stvar“ oživljavanja sjećanja, a drugi put kao stvar jezika u tekstu zahvaljujući pamćenju. Sjećanje pripada govoru slike, a pamćenje složenim strukturama pisma. Kada se u ovo formalno tkanje mišljenja unesu boje, zvukovi i mirisi, tada sinestezija više ne može biti selektivnim pamćenjem samo onoga što je estetski čisto. Mnogo je više u igri. Ponajprije se radi o onome što pripada živoj rani etičkoga odnosa spram prošlosti. Krleža u figuri Velikog djeteta kao pripovjedača-memoarista otvara pitanje granice između slike kao estetskoga objekta i pisma kao životne drame jezika u njegovoj povijesnoj otvorenosti. Što je Veliko dijete? Ovaj se pojam ne odnosi na infantilnost kao zaigranost odrasloga čovjeka. U figuri sveznajućega pripovjedača do Prousta i Joycea djelovala je metafizika novovjekovnoga subjekta. Ja-pripovjedač predstavlja uvijek moć spoznaje subjekta kao vladara nad pričom. Prvi korak dekonstrukcije Ja-pripovjedača pojavljuje se rastemeljenjem ishodišta. Umjesto zrelosti i znanja u formi transcendentalnoga subjekta pojavljuje se pukotina već u samoj ideji subjekta. Ludilo, infantilnost, bolest, žena, rasno, rodno-spolni nesvodljivi Drugi preuzima ovlasti priče nakon smrti subjekta. Mahnito razdoblje poremećaja jezika suvereno vlada. Incipit vita nuova! Krleža u Djetinjstvu u Agramu1902-1903. govori iz položaja maloga Fricija, autorskoga dvojnika, koji u sebi posjeduje skeptičko znanje zrelosti života i neprispodobivu nevinost mašte dječaka. Putanja bijega se time svodi na posljednju postaju u tamnome labirintu života. Povratak u djetinjstvo svijeta uvijek završava poput Uliksove drame prepoznavanja. Nije problem što njegovi bližnji u njemu ne vide pravoga Uliksa iako znakovi ukazuju na njegovu novu prisutnost. Problem je u tome što sam Uliks zna da Itaka više nije isti otok zavičaja. Povratak označava putanju bijega u metafiziku privida. Velika pripovjedna umjetnost 20. stoljeća stoga nosi pečat potrage za stvarnim prividom dehumaniziranoga života. Kontingencija tjelesnosti u svim pojavnim očitovanjima fluidnoga teksta Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. događa se u prostoru „straha i čamotinje“ te „slika i vizija“ beskrajnih mogućnosti privida. Prvo je egzistencijalno iskustvo djeteta u susretu sa svijetom erotske žudnje i religioznoga otajstva u znaku strahotne zabrane. U romanu Povratak Filipa Latinovicza pitanje mutnoga očinstva glavnoga junaka koje seže do crkvenih krugova – Kaptol nije u romanu tek stvarno mjesto agramerskoga kolodvora, već metaforom strave i mistične moći zla – postaje traumatsko iskustvo prokletstva sukoba umjetnosti i religije, slobode i straha pred crkvom kao institucijom društveno-državne moći. Drugo se odnosi na umjetnost slikarstva kao vizije nadolazećega. Utjelovljuje ga Filip Latinovicz, slikar na povratku u zavičaj. Selo Kostanjevac umjesto utopije i idile postaje mjestom konačnoga raspada svih iluzija. Ubojstvo njegove ljubavnice Bobočke, kojoj vrat pregrize ljubomorni posljednji ljubavnik Baločanski, predstavlja završni čin raspada metafizike privida. Umjetnost kao apsolutna putanja bijega u fiktivno uzvišeno preostaje samo privid privida. Apsolutni simulakrum bez posljednje tajne odnosi sve u svoju „crnu rupu“ kao što mutna rijeka sjećanja odnosi naplavine jesenje truleži. Kamo dalje nakon varljive igre bijega u djetinjstvo? 3. Bilješka o Trećem Djetinjstvo u Agramu 1902-1903. napisano je deset godina nakon objavljivanja romana Povratak Filipa Latinovicza. Dvije putanje bijega, povratak Krleže/pisca u djetinjstvo i povratak slikara Fillipa L. u Agram te odlazak u morbidnu idilu sela Kostanjevac, naposljetku su tek odgoda onog prijetećega nadolazećega. Obrat je u tome što Krleža u sjeni ustaške strahovlade i rata 1942. godine priziva neumrle sjene prošlosti u znakovima sjećanja i tragovima pamćenja, dok 1932. godine u romanu s kojim najavljuje rez s provincijalnim udesom hrvatske književnosti u odnosu spram europskih tendencija gotovo proročki naviješta nemogućnost egzistencije u svijetu razdirućih sila. Što je ovdje paradoksalnim udesom namjesto izbora nije ništa drugo negoli sloboda samoga umjetničkoga događaja koja se njiše poput trstike na vjetru u kaosu vremena. Očuvati slobodu pojedinca pred užasom totalitarne vladavine znači tragati za spasonosnim Trećim. Glavni problem Krležine suvremene nesuvremenosti nije samo u onome što je Stanko Lasić nazvao „fundamentalnom antinomijom moralnoga čina“, a odnosi se na pokleknuće pred kultom ideološkoga Vođe/Tita. (v. Stanko Lasić, O moralnoj strukturi i totalitarnoj svijesti: Krležologija sv. II, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1989. str. 7-27.) Nemogućnost uspostave proustovskoga antilogosa u novome oklopu socijalnoga angažmana ipak je presudan razlog propadanja u živo blato povijesti. Iako Krleža nema uistinu ništa s estetikom soc-realizma, a sam je cijelu tu sovjetsku prolet-kult ideologiju umjetnosti razbio u krhotine na Bledskom kongresu 1952. godine, te iste godine kada objavljuje Djetinjstvo u Agramu 1902-1903., preostaje ipak fatalni virus ovoga nesretnoga „aktivizma“ i u tematskoj kompoziciji Zastava. Ali mnogo važnije od toga čini se nešto što nema izravne sveze s Krležinim „dječjim bolestima“ ideologijske i estetske usmjerenosti. Duh ovoga tehno-znanstvenoga vremena u kojem sve postaje robom-novcem-kapitalom ili funkcijom-instrumentom-strukturom, riječju golim životom biopolitičke proizvodnje moći kako to izriče Giorgio Agamben, počiva na selektivnome zaboravu povijesti. (Giorgio Agamben, Language and Death: The Place of Negativity, University of Minnesota Press, Minneapolis – London, 1991.) Prava je istina ovoga „vremena“ da ono što je bilo u znakovima velikoga duha vremena postaje opustošenim grobljem bez utvara i bez sjena. Što preostaje nije, dakle, obnova lažnih kultova i ideologija u novome ruhu, premda je i to neprestano u optjecaju društva spektakla. Preostaje nešto samome sustavu „subverzivno“. A to ne može biti ništa drugo negoli ono nesvodljivo Treće kao možda posljednja putanja bijega u spasonosni izlaz iz bespuća. Preostaju, dakle, znakovi sjećanja i tragovi pamćenja jedne avanture riječi koja se nastojala stopiti u sinesteziji „mirisa, boja i zvukova“ s apsolutnom točkom izgubljene prošlosti, s onim što se na kraju mora pojaviti kao bljesak pra-vremena. Djetinjstvo nije povratak u prošlost kao što navještaj budućega nije povratak u sadašnjost. Vrijeme sabrano u Krležinim uspomenama na Zagreb s početka 20. stoljeća otvoreno je vrijeme tjeskobe i ljepote poput zagasite svjetlosti s neobaroknih anđela na Arkadama Mirogoja, tog fantastičnoga spomenika moderne hrvatske kulture i njegova grada koji je Krleža pretvorio u ornament l’age d’or. Ne budimo cinični. Ipak je to grad „straha i čamotinje“ kao i „slike i vizije“ za nadolazeće mjesečare, sumorno blistavi Krležin Agram, gdje plinska svjetlost prodire kroz spuštene rolete. (Ogled iz knjige Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

August 20, 2024
Anything goes ili ménage à trois

Anything goes ili ménage à trois

U filmovima Woodyja Allena vlada načelo poznato iz anarhističke teorije znanosti Paula Feyerabenda koja je zapravo ključna za shvaćanje tzv. postmoderne ontologije slučaja: anything goes (sve je moguće ili sve je dopušteno). Sjetimo li se one poznate formule nihilizma koja se pripisuje Dostojevskome ꟷ ako nema Boga sve je dopušteno ꟷ razabrat ćemo da je stvar u tome što izostajanje realne egzistencije vrhovnoga uzroka ili označitelja omogućuje što: kaos, entropiju, kontingenciju? Naravno, ali što ako je upravo ta ispražnjenost od „Velikoga Drugoga“ samo drukčiji poredak osmišljavanja života kad više nema onog tko je u čitavoj metafizičkoj povijesti podarivao tzv. kauzalno-teleologijsku usmjerenost, odnosno svrhovitost ljudskim i neljudskim odnosima. Eto, u komediji već spomenutog Woodyja Allena kao glumca a redatelj je također poznati holivudski glumac John Turturro, koji se ironično i savršeno snimateljski elegantno bavi sukobom dogmatskog ortodoksnoga židovstva, naslovljenom Fading Gigolo (U troje sa žigolom) iz 2013. godine, sve je tako divno izokrenuto i ujedno normalno-abnormalno jer je takav život, a sve drugo, pa i Sharon Stone u onim scenama ménage à trois tako simpatično izvedenim kad žigolu (Johnu Turturru) pada erekcija u seksu s partnericom koju igra zanosna Sofia Vergara jer se zaljubio u mladu židovsku udovicu (a igra ju francuska glumica Vanessa Chantal Paradis), bilo bi nerealno i negledljivo u svojoj posvemašnjoj dosadi lažne tradicije ponavljanja onog istog do besvijesti. Ostavimo sada stav kritičke filmologije, kojoj se uvjetno priklanjam, da je Turturro u ovome filmu veći vudijevac od Allena i da zapravo u prvom gledanju filma sve do kraja uopće nisam znao kako je on redatelj a ne stari majstor postmoderne komedije s primjesama anarhizma i seksualne satire u kojoj nikad ne znaš kad će vodvilj postati burleska, a slapstick-komedija prerasti u dramolet s etikom njujorkške mafije i njezinih sicilijansko-irsko-ruskih podružnica diljem poštenog svijeta. Uglavnom, problem nije u mlohavome organu židovskoga žigola i njegovoj fatalnoj zaljubljenosti u ne baš ucviljenu mladu udovicu koju salijeće rogobatni razbojnik iz iste ulice kao pripadnik kosher-gangstera u službi rabina, već u sukobu između poremećenoga reda i vapaja za „novom ontologijom“. Mogao sam uzeti kao primjer najbolje filmove Woody Allena, a ne ovaj simulakrum njegova oduševljenoga dvojnika koji je i dobar glumac i dobar redatelj, ali ne i više od toga. No, nisam, pa me možete uzeti na zub zbog ovog propusta ili što bi rekli Nijemci šlamperaja. Ovo naizgled perverzno „sveto trojstvo“ s dvije žene i muškarcem savršeno se stapa s gotovo slikarskim post-impresionizmom filma Fading Gigolo. Fašizam i samoća….Heeej, sestre i braćo po miješanoj krvnoj grupi predaka, što je sad ovo? Kakve veze ima totalitarno apsolutno zlo modernosti koje promiče rasno-nacionalno zajedništvo s užasavajućim iskustvom individualne slobode u doba koje nazivamo već kako nazivamo, može i kao doba anything goes ili ménage à trois? U ovom filmu upravo Woody Allen kao lik Murraya, vlasnika propale knjižare koji živi s crnkinjom Othellom i njezinom djecom, u jednom prizoru prekida ideju da u parku mali crnci i bijelci mogu igrati partiju baseballa jedni protiv drugih jer im je to palo na pamet u ime tzv. slobodnoga izbora, te autoritativno i šeretski, tipično vudijevski, opominje ekipu do čega dovodi taj univerzalni izum američke demokracije: “Taj fašizam, dakle, nećete gledati dok sam ja vaš Yahwe i coach!“ A samoća, do čega ona dovodi u društvu spektakla? Do tihoga očaja i ravnodušnosti, do raspada solidarnosti kao vezivnoga tkiva druge vrste zajedništva od organskoga shvaćanja države koji je uvjet mogućnosti modernoga i postmodernog fašizma. I što ćemo, dragi moji ultrakonzervativni čitaoci i, eto, zbog prof. Rogine i njegove turbo-LSD-estetike Tik-Toka, ultraprogresivni gledaoci i slušaoci, drugo negoli kazati da je svijet u kojem više nema „Velikoga Drugoga“ osuđen na suživot anarhizma, fašizma i samoće. Jer ako je sve moguće i dopušteno, onda i ménage à trois u okružju hasidske ortodoksije koja mrzi Druge i baš zato ih ne progoni do pasjeg kola u trećem koljenu nije ništa tako strašno izopačeno i izokrenuto od navodne jedine prave stvarnosti po mjeri baš onih koji se pale na trojke i trojstva više od Pitagorinih i Maljevičevih mističnih sljedbenika u kompletu i zajedno. Život je film i u njemu valja uživati punim ustima u prvome redu svojeg interaktivnoga kina s vrećicom pečenih kokica, bocom Coca-Cole i smijehom od uha do uha. Ionako sve drugo ide u jednu drugu trojku s p.m. kao posljednjim sretnim svršetkom.

August 19, 2024
O brainstormingu

O brainstormingu

U knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju iz 1979. godine vodeći filozof postmoderne kaže. “U humboldtovskome modelu Sveučilišta svaka znanost zauzima svo­je mjesto u sustavu kojim vlada spekulacija. Ulazak jedne znanosti u područje druge može samo izazvati pomutnje, ’šumove’, smetnje u sustavu. Suradnja je moguća samo na spekulativnoj razini, u glava­ma filozofa. Ideja interdisciplinarnosti, nasuprot tome, pripada epo­hi delegitimiranja i njezinom užurbanome empirizmu. Odnos spram znanja nije odnos ozbiljenja života duha ili emancipacije čovječanstva; to je odnos između korisnika složenih konceptualnih i materijalnih kompleksa koji koriste njihova dostignuća. Oni ne raspolažu nekim metajezikom ni nekom metapričom da bi formulirali njegovu svrhu i najbolji način njihove uporabe. Ali raspolažu brainstormingom da bi osnažili njihove izvedbe.” (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1979., str. 86.) O teorijskim konzekvencijama Lyotardova mišljenja koje nesumnjivo ima podosta dodirnih točaka s onim što sam razvio s mišljenjem tehnosfere, o čemu sam pisao još od moje prve knjige Postmoderna igra svijeta, Durieux, Zagreb, 1996., pa preko Treće zemlje – tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., do Nihilizma i suvremenosti – Na Nietzschovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., dovoljno je reći kako je posrijedi bitan uvid u stanje mišljenja i društva-politike-kulture nakon kraja metafizike. Lyotard je jasno sagledao da s dolaskom ere AI završava „era profesora“ i dolazi doba vladavine istraživačkih laboratorija tehnoznanosti koji nadomještaju tradicionalan položaj Humboldtove ideje sveučilišta. Sve se već realiziralo u praksi. Za ovaj komentar i promišljanje obrata u biti tehnosfere koja u tendenciji postaje nova Ideja znanja bez aure metafizički vrloga sveučilišta i njegovih namjesnika u liku profesora kao sveze kognitivnih vladara u odori generala i kardinala čemu se genijalno izrugivao mladi James Joyce u Portretu umjetnika u mladosti, pogledajmo što je to zapravo „mozgovna oluja“, taj famozni brainstorming kojeg spominje Lyotard. Očito je iz njegova tumačenja obrata biti ideje znanja i sveučilišta da je riječ o novoj „legitimnosti“ i „performativnosti“ procesa komunikacije nakon što je s dolaskom kibernetike 1960ih u javni diskurs ušao čitav niz novih partikularno određenih preklapajućih post-disciplina znanosti s čvrstim tehnološkim potpornjem informatike. To se ponajprije odnosi na informacijske i komunikacijske znanosti, semiotiku, teorije suvremene umjetnosti polazeći od pojma performativa kao i teorije društva-politike-kulture polazeći od pojma događaja. Čini mi se da je u tom smislu reprezentativna knjiga koja je formalno pripadala filozofiji, ali i lingvistici i semiotici, upravo kanonska studija tzv. postmoderne, naime knjiga Jacquesa Derride, O gramatologiji.(Jacques Derrida,De la grammatologie, Les Éditions de Minuit, Pariz, 1967.) Jezik i mišljenje utemeljeno na njegovim promjenama od logike do semiotike označava kraj metafizičkih mogućnosti mišljenja kao filozofije uma, te prodor tzv. filozofija jezika istodobno koincidira s usponom kibernetike. Uostalom, sam Derrida već na početku svoje ključne knjige u kojoj uvodi pojam logocentrizma kao biti metafizike upućuje na kompjutorski program kojim se vizualni ili tehnički jezik pojavljuje kao fundamentalna struktura ili kôd. Otuda primat pisma nad govorom u našoj postmodernoj kulturi odgovara primatu slike nad jezikom. Ovo pismo samo se dalje kibernetički usavršava, ali bit ostaje ista. Logika jezika u doba vladavine tehnosfere jest ona iz Wittgensteina druge faze, kada uvodi u optjecaj pojam jezičnih igara kao performativa znanja koje od univerzalnosti neke meta-narativnosti poput Hegelova duha ili Freudeova nesvjesnoga postaje know–how, što znači da stvar ima svoje značenje samo u nekom kontekstu događaja, društva-politike-kulture, a ne apriorno i transcendentalno. „Oluja mozgova“ je stoga vulgaran engleski izraz za stanje u kojem ni filozofija ni bilo koji vrhovni meta-narativ metafizički shvaćene povijesti nema više gotovo nikakve vjerodostojnosti. Štoviše, ovo je izraz koji treba pospješiti tehnike mišljenja kao pisanja kroz tri učinkovita načina diseminacije znanja u skupinama. To su hvatanje ideje, jer doslovno treba uhvatiti ono što je u mreži mišljenja kao ono neiskazivo i neodredivo, potom diskusija i kritika te izbor najbolje misaone opcije ili alternative. Tako funkcioniraju istraživačke skupine u laboratoriju. No, sada ova metoda istraživanja iz prirodnih znanosti posve prožima humanističke znanosti jer se znanje ne nalazi više u knjigama iznimnih mislioca kao pojedinaca, već se korporativno pojavljuje u tekstovima skupine koja svoj projektni zadatak „pušta“ u dijelovima u javnost uz pomoć interdisciplinarno ustrojenog autorstva u znanstvenim časopisima koji se umnožavaju geometrijskom progresijom u današnjem svijetu tehnoznanstvenoga uma. Brainstorming je kolektivna matrica mišljenja kao tzv. kreativnoga učenja i bit će sve više u uporabi što se više razvija koncept tehnosfere kao autopoietičkoga načina konstrukcije umjetnoga života. Razlog leži u tome što znanje nije više čin diseminacije ljudi-kao-genija, već strojeva-kao-performativa onog znanja koje je pragmatično i spremno trenutačno za uporabu poput readymades-objekta u industrijskoj proizvodnji. Usto, ovo znanje koje nastaje „mozganjem“ u skupini pripada glavnoj kategoriji kibernetičke komunikacije, a to je vizualna interakcija. Društvo se, dakle, pojavljuje kao brainstorming-efekt u smislu stalne i gotovo nužne interakcije unutar tzv. ekspertnih skupina. Demokratski potencijal ove tehnike stvaranja i diseminacije znanja pretvara svijet u mikro-makro strukture istraživačkih laboratorija protiv kojih, u načelu, mi filozofi ne bi trebali imati ništa. Osim samo ovoga. Mišljenje je samotna noć i praskozorje nastanka nove ideje u singularnoj svijesti ovog-i-tog pojedinca koji misli tako što s pomoću pisma otvara ono neistraženo i neizvedivo bilo čime osim jezikom mišljenja. Nema tu nikakvog laboratorijskoga stimmunga, nikakve apologije „mozgalica“ i raznolikih „mozgotvorina“. Kad misliš i pišeš, onda ono što misliš i pišeš poput shizo-dvojnika čita i tvoj Drugi koji te prati na tvojem putu mišljenja, a da ne moraš biti stvarno „lud“ poput Artauda da bi kazao kako te svako grupno mišljenje, osim možda u ideji grupnoga seksa, sablažnjava, iz jednostavnog razloga što nisi muzikalan na stvarne Druge oko tebe, osim kad im predaješ to što misliš i pišeš gotovo sveto tradicionalno u aulama sveučilišta ili u mraku svoje špilje. Svi smo mi filozofi, ipak na kraju, ponikli iz one Platonove špilje ideja i izlazimo na svjetlo dana samo kad imamo što za reći i kad je to što kažemo novo mišljenje apsolutne singularnosti, a ne rezultat pragmatično- kreativnoga brainstorminga.

August 18, 2024
O kraju ili transformaciji filma kao novoga medija

O kraju ili transformaciji filma kao novoga medija

Suvremeni francuski filmski teoretičar Raymond Bellour u tekstu u okviru temata o filmskome mišljenju u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023., problematizirajući različite forme u kojima suvremeni film pronalazi svoju novu egzistenciju kaže i ovo. „Je li onda u prijelazu filma od »kino dvorane u muzej« praktički najavljena smrt filma, još uvijek nerealizirano vrijeme kad će taj prijelaz kontinuirano voditi iz jednog u drugi muzej? Pridržavši iskrivljenu dvosmislenost prikačenu činjenici da muzej unutar svojih zidova također može zbrinuti klasične projekcije specifične za film, premještene iz svojih ustaljenih uvjeta projiciranja na društvenom mjestu spektakla, kako bi postao mjesto na kojem ta projekcija umire, takoreći kao takva gubi svoj neotuđivi dispozitiv, svoje prostorne i vremenske granice“. O čemu je ovdje riječ ako ne o razmještanju ili premještanju onog što Heidegger naziva „topologijom bitka“. Kad se bitak iz svoje izvorne prostornosti razmješta ili premješta nalazimo se u bezavičajnosti ili u onom prostoru koji više nije izvorni, već patvoreni, umjetni. Suvremenu situaciju u doba tehnosfere mnogi kuturalni antropolozi i urbanolozi nazivaju procesima spacijaliziranja, engleski Spatializing, a taj se novi izraz u okviru tzv. spatial turna u društvenim i humanističkim znanostima odnosi na transformaciju prostora u zone tehnološki stvorenoga urbaniteta. U slučaju razmještanja ili premještanja kjno-dvorane u muzej, dakako suvremene umjetnosti kao estetike događaja a ne moderne koja počiva na estetici djela poput Cézanneove slike planine st. Victoire, film i nadalje postoji u drugoj formi prikazivanja-predstavljanja. Muzejska publika za razliku od kino-posjetitelja nije nužno i drukčija po svojim estetskim i filmskim preferencijama. Ali, prostor prikazivanja-predstavljanja nije više određen statičkim pogledom u projekcijsko platno na kojem se prikazuje taj-i-taj film, nego se transformira u interaktivni događaj kojeg sada publika doživljava kao svojevrsni paradoks jer masovna zabava ili spektakl namijenjen kino-dvorani prelazi u elitni događaj uronjenosti u mreže složenih značenja filmskih instalacija-konceptualnosti-performativa. Uostalom, u cijelome ovom zanimljivom tekstu Bellour komentira vrlo zahtjevne i ne baš popularne forme u kojima se film stapa s diskursima i formama suvremene umjetnosti od participacije do cyber-arta itd. Film na taj način nije samo postao razmješten i premješten iz svojeg izvornoga „habitata“ kao što je to kino u novi udomljeni prostor spacijaliziranja kao što je to muzej. Postoje kinoteke, ali to nisu muzeji, već art-kina za tzv. filmofile. Stvar se iz temelja mijenja s uvođenjem digitalne tehnologije. Film je uz fotografiju zapravo novi medij reprodukcije tehničke slike u masovnome društvu koje počiva na industrijskoj proizvodnji. Njegova je bit u slikovno-događajnome prikazivanju i predstavljanju stvarnosti kao složenoga života u postajanju svijetom kao filmom. Ova tautologija nije ništa drugo negoli dokaz da se filmsko mišljenje pokazuje u tome što se sinteza estetskoga i tehnološkoga u proizvodnji informacija otvara kao problem dokidanja granice između prostora-i-vremena onog živoga i onog umjetnoga. Tzv. interaktivno kino već je bitna transformacija ideje filma. Naime, kad film postane ono što Jean Baudrillard u ogledu „Ekstaza komunikacije“ iz 1984. godine naziva interaktivnošću i satelizacijom duše, onda to nije samo razmještanje i premještanje filma iz prostora kino-dvorane u privatnost-intimnost doma individuuma, već ponajprije posvemašnje subjektiviranje doživljaja estetske moći filma koji je u stvari sekulariziranje religije drugim sredstvima. Posjet kinu važan je simbolički događaj masovne participacije u okultnome ili profanome događaju projekcije onoga što film u sebi nosi, a to je ponajbolje možda teorijski dohvatio Walter Benjamin u ogledu iz 1935/1936. godine naslovljenim ‘Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti’. Kao što je dobro poznato, Benjamin govori o gubitku aure umjetničkoga djela. Fotografija i film tako postaju novim medijima nadomještanja aure u događaju koji sintetizira ono prirodno i ono tehnološko u pogledu na sliku i u razumijevanju biti umjetničkoga događaja. Film, dakle, nije tek novi medij tehničke slike, već nadasve novi okultni događaj vizualizacije života, kako su to shvatili 1920ih godina Antonin Artaud i Jean Epstein, misleći da će upravo film biti medij realizacije vjekovnoga sna metafizike o istovjetnosti bitka i mišljenja. Nije film u cijelosti izgubio svoju izvornu zadaću i funkciju da bude osim masovne zabave i katarze slikovni događaj nadomještanja rituala i kulta svetosti umjetnosti drugim sredstvima. Uostalom, prostornost filma u okružju kino-projekcija nije slučajno ograničena na zatvoreni javni prostor susreta s Drugim izvan elitne reprezentacije kazališta. Kad Bellour ukazuje na problem ove „među-slike“ filma u novome prostoru koji nema više „topologiju bitka“ za svoj identitet, onda je posve razvidno da se suvremena umjetnost od razdoblja prelaska iz analognoga u digitalno doba slike odnosi spram filma ne više neutralno i ravnodušno, već krajnje pokroviteljski i s težnjom nove aproprijacije iz jednostavnog razloga što je filmska slika a ne tzv. slikarstvo bit suvremene umjetnosti. Ipak, ono najvažnije u procesu spacijaliziranja filma u muzeju jest njegov status prostorne instalacije koja otvara pitanje o granicama između novih medija i njihove medijalnosti u okvirima vladavine tehnosfere. Iako bismo mogli sa stajališta gledatelja mogli sve ovo presjeći i reći da je samo važno ono što gledamo pod uvjetom da ima umjetničku vrijednost, a sve je drugo sporedno kao takvo, stvar nije u tzv. subjektivnome stavu a niti u onome što Jacques Ranciѐre naziva položajem „emancipiranoga gledatelja“. Publika nikad nije toliko buntovna i revolucionarna da će filmsku projekciju zamijeniti za zbiljske barikade ili vatreni govor na praznim ulicama megalopolisa. Stvar, dakle, nije u subjektiviranju filma kroz vizualnu projekciju gledatelja, već u četvorstvu onog što pripada biti tehnosfere kao informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. Film postaje kod prave stvarnosti i stoga je njegov status realizacija ovog četvorstva u svim aspektima pojavljivanja. Kao informacija film stvara novi estetsko-etički, političko-kulturalni kontekst i to u prostoru koji je već sam o-sebi transformacija života u simbolički kôd u muzeju događaj suvremene vizualizacije umjetnoga života kao jedine umjetnosti. Kao feedback film je ponovljiva singularnost djela kao događaja koji se neprestano referiraju na druge filmove u smislu intermedijalnosti slike i teksta, od remakea starih filmova u novome ruhu do umjetničke reinterpretacije nekog starog žanra poput burleske ili westerna u novoj formi prikazivanja-predstavljanja. Kao kontrola, film je idealni medij društvene deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, kako to tvrdi najznačajniji filozof filma Gilles Deleuze, odnosno onog što američki filmski teoretičar Jonathan Beller naziva na tragu Deborda i Deleuzea kinematičkim načinom proizvodnje. Naposljetku, film kao komunikacija predstavlja zaokruženu logiku spacijaliziranja jer je posrijedi nov način proizvodnje društvenosti koji uključuje pojam interakcije sudionika vizualnoga događaja na mreži, a ne više pasivne katarze gledatelja u kino-dvorani. Završit ću ovaj ogled o filmu i tehnosferi s obzirom na kraj i transformaciju filma kao novoga medija onako kako je to jedino vjerodostojno, iskazom Jean-Luc Godarda. Rođeni smo u muzeju. To je, uostalom, naša jedina prava domovina.

August 17, 2024
Medijsko dokinuće povijesti

Medijsko dokinuće povijesti

„Za patafizičkog zloduha sve je, u svakom slučaju, suvišno, sam je svijet suvišan.“ Jean Baudrillard Stanje permanentnoga nestanka Povijesti više nema. Ona, doduše, postoji, ali je nema. Kako to može nešto biti a da ga nema? Očigledno da nešto još samo „tu“ biva, traje, puko jest, ali njegova realna egzistencija više nema svoju supstancijalnu osnovu. Ontologija kao metafizički okvir pitanja o bitku i sama je povijesno-epohalno određena razumijevanjem vremenitosti. Da nečega nema, ali jest, ne čini se logički suvislom izrekom. Takav obrat moguć je očito samo pod pretpostavkom ozbiljene metafizičke avanture povijesti. Ako, pak, nečega „ima“, ali ne postoji – to se može razumjeti polazeći od tradicionalne ontologijske postavke o transcendentalnome karakteru bitka uopće. Bitak se, naime, razumije kao ono izvorno i omogućujuće svega što jest. Kad Heidegger u Bitku i vremenu kaže da je bitak kao takav ili bitak sam transcendens naprosto, onda je u tom iskazu riječ o nabacivanju mogućnosti ontologijske razlike između bitka i bića. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, M. Niemeyer, Tübingen, 1984.) Da nečega „ima“, ali ne postoji, nije ni metafizički ni logički samorazumljivo. Ali da nečega nema, ali, doduše, postoji, mnogo je samorazumljivije jer već pretpostavlja razrješenje čitave povijesti metafizike kao smislene povijesti razlikovanja onog istinskoga i lažnoga, autentičnoga i otuđenoga, noumenalnoga i fenomenalnoga. Razlike između „imati“ i „biti“ nisu razlike između posjedovanja nečega i bitka bića. To nisu razlike između apsolutne suverenosti subjekta spram svijeta kao prostora-vremena događanja neke ljudske povijesti kao takve, s jedne strane, i bitkovne strukture bića kao „stvari“ u svijetu. Posrijedi je jedina danas još fundamentalna razlika koja pogađa sve što se uopće odvija u različitim sferama svjetsko-povijesnoga dokrajčavanja epohe. Ta je razlika predmet svih suvremenih promišljanja svjetsko-povijesne avanture, koja se u znaku globaliziranja događa u ekonomiji, politici i kulturi. Problem je u tome što više nije samorazumljivo zašto bismo uopće trebali još govoriti o nečemu svjetsko-povijesnome ako se apsolutna zgoda realizirane metafizike dovršava kao jedno te isto, bez razlike, kao planetarni nihilizam i bez svijeta i bez epohe. „Pred nemoći stvarnosti da ispuni prazninu koja nas razdvaja od svijeta i nerazrješive enigme koju nam ona nameće, trebalo je prijeći na konačni stupanj Virtualnoga, Virtualne Stvarnosti, najvišeg stupnja simulacije, simulacije konačnog rješenja posredstvom rasplinjavanja supstancije u polje nematerijalnog i u strategiju računa. Nekoć prisutan, ali i odsutan u svim stvarima, Bog sada kruži arterijskom mrežom računala. Gotova je igra transcendencije: gotovo je s paradoksalnom igrom prisutnosti i odsutnosti. Preostaje integralni oblik stvarnosti čiji smo svi mi izvršitelji. /…/ To je kraj same iluzije predmeta, a time i filozofije, koja se ipak time definirala onkraj čega više nema što za reći. Pitanje se od sada više ne postavlja jer nema same teme koja bi se nametnula. U tom integralnom funkcioniranju briše se samo mjesto subjekta. Nalazimo se zapravo posred Patafizike – Patafizike koja je, s jedne strane, znanost imaginarnih rješenja, a s druge, jedini poznati pokušaj prelaska na Integralnu Metafiziku – metafiziku konačnog iluzionizma vidljivog svijeta.“ – (Jean Baudrillard, „O svijetu u svojoj temeljnoj iluziji“, u: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 36-37. Prijevod s francuskog: Leonardo Kovačević) Drugim riječima, kako misliti svijet ako ga više „nema“, a postoji? Kako, pak, misliti zgodu nestanka svijeta u filozofiji, religiji i umjetnosti ako ni ono što čini bît filozofije, religije i umjetnosti više nema svoje „da“ i „zašto“ u apsolutnome događaju praznine? Mišljenja „nema“, ali, doduše, postoji u različitim filozofijskim post-meta-neo-trans smjerovima fenomenologije, hermeneutike, analitičke filozofije, pragmatizma, psihoanalize. Boga „nema“, ali, doduše, postoji u postmodernome religijskom fundamentalizmu, u bioetici i u potrebi čovjeka za metafizičkim misterijem kao događajem vjere u mogućnost istinske povijesti spasa. Umjetnosti „nema“, ali, doduše, postoji kao životno estetiziranje svijeta kroz uljepšavanje, post-meta-neo-trans estetike i kao posljednja utjeha pred konačnom preobrazbom života u umjetničko djelo za čime traga i smjera cijela povijesna avangarda kao unutarnja pokretačka moć modernoga doba. Pukotina u praznini? O pukotini u onome čega nema, ali, doduše, postoji, mišljenje još može tek sabirati krhotine. Ono može opisivati stanje kakvo jest u svojem mnogostrukome pojavnom liku. Može se oslobađati tradicije povijesti mišljenja kao filozofije, religije i umjetnosti kao povijesti filozofije, povijesti religije i povijesti umjetnosti u neprestanom pročišćenju svojeg predmeta – svijeta? – od onog što se još opire niveliranju i ništenju. Pukotina u praznini? Zar je to moguće? Gotovo je nečuveno da je u doba medijskoga dokinuća povijesti mišljenje postmodernoga teoretičara medija Jeana Baudrillarda jedina preostala dijagnoza „duha vremena“ koja više ne postavlja nikakva pitanja, nego se bavi onime što zbiljski i virtualno jest a da ne traga za izvorima gubitka povijesnoga svijeta, da ih, štoviše, tek pretpostavlja i tako čini samorazumljivim temeljima realnosti bez referencija na ono što tu realnost omogućuje. Takva nihilistička zatvorenost svijeta, koji još samo potrebuje svoje dijagnostičare vremena, ali ne više i svoje mislioce i interprete, dostatan je razlog da se postavi pitanje: što je uopće smisao metafizičke postavke o kraju povijesti nakon dovršetka povijesti u pojmu, ideji i zbilji? Baudrillardova je teorijska pozicija jedna od najradikalnijih suvremenih „priča“ o ničemu koje se posvuda vidi, doživljava, osjeća, a da se nitko ozbiljno ne pita o tome kako se može optički, sinestetički i emocionalno živjeti s ništavnošću epohe i još k tome izdržati (be)smisao kraja povijesti ironično i bez napasti bijega u nadomjestak onostranog. Razumjeti paradokse cjelokupnog postmodernoga mišljenja moguće je samo ako shvatimo strukturu svijeta koji u svojem bestemeljnome temelju počiva na agoniji realnoga i tu agoniju još čini hiperproduktivnom moći svoje egzistencije. (Vidi o tome: Rex Butler, Jean Baudrillard: The Defence of Real, SAGE Publications, London-Thousand Oaks-New Delhi, 1999.) O bezobzirnom „realizmu“ Baudrillard je radikalni mislilac upravo te paradoksalne preobrazbe duhovne situacije vremena u kulturu medijske transparentnosti svijeta. Postavka o kraju povijesti kao simulaciji i simulakrumu realnoga nije ništa drugo negoli dovršetak metafizičke zgode mišljenja u nihilističkome ruhu apsolutne praznine. Baudrillard je otvorio i zatvorio problem odnosa povijesti, vremenitosti i nihilizma modernoga svijeta time što je postavio u središte svojih razmatranja ključni pojam suvremenosti – medije. Ako je Marshall McLuhan začetnik teorije medija i prethodnik medijske slike realnosti, onda je Jean Baudrillard apokaliptičar svijeta koji nije postao medijski svijet, nego događaj totalne samotransparencije i samoreferencije neposrednoga posredovanja slike, riječi i poruke u kojem ono što jedino realno jest medijski jest čak i kad više ničega nema osim medija samoga. Baudrillard je izokrenuo metafizičku platonističku shemu povijesti. Ne prethodi ono realno (ideje, energija, Bog, rad, bitak) onome imaginarnome i simboličkome, nego obratno. Svijet se uvijek i svagda iznova medijski (de)konstruira da bi uopće mogao postojati kao horizont smisla. (Više o tome vidi: Žarko Paić, „Poredak simulakruma: Jean Baudrillard“, u: Traume razlika, Meandar, Zagreb, 2007. i Dieter Mersch, Medientheorie zur Einführung, Junius Verlag, Zürich, 2006., str. 154-168.) Zato Baudrillard nije ni filozof, niti sociolog, ni mediolog. On je eklektički simptomatolog i razotkrivatelj nužnog i neizbježnoga puta zapadnjačke povijesti u događaj posvemašnjeg nestanka. Kulturni pesimist s onu stranu svakog optimizma i pesimizma, ako je uopće primjereno oživljavati fluidnu oznaku za jedan tip mišljenja koji svoje izvore ima u raznolikim i raznovrsnim teorijama, filozofijskim i znanstvenim paradigmama – od Nietzschea i Spenglera do Heideggera i kvantne teorije, od Marxa do McLuhana i Deborda -, Baudrillard je samo netko tko na kraju epohe modernoga racionaliziranja u svim duhovnim sferama dovodi stvari do njihove prozirnosti. „To je, dakle, kraj povijesti u njezinoj linearnoj trajnosti i kraj događaja u njegovu radikalnom diskontinuitetu. Postoji samo gola očiglednost aktualnosti, trenutne učinkovitosti koja samim time iznova postaje halucinacija i totalna fikcija.“ – Jean Baudrillard, „Paraleleni svjetovi“, u: Inteligencija zla ili pakt lucidnosti, str. 197. Pritom je za misaonu refleksiju važnije ono što takav prokazani postmoderni nihilizam razotkriva u svojem bezobzirnome „realizmu“ od interpretacijskih prigovora o nedostatku emancipacijskoga potencijala njegova mišljenja, nemogućnosti alternative, pomirbe sa svijetom kasnokapitalističke politike globalizacije, hibridnoga metajezika kojim se služi u spajanju nespojivih svjetova diskursa, te prigovora o nečuvenome tehnodeterminizmu povijesti, koji ne ostavlja čovjeku ništa više negoli iluziju iluzije da još „ima“ mogućnosti obrata situacije u nešto izvorno i neotuđeno, u neku iskonsku zavičajnost s one strane apsolutnog postvarenja i medijatizirane prirode čovjeka. (Vidi o tome: Steven Best/Douglas Kellner, Postmodern Theory: Critical Interrogations, The Macmillan Press, London, 1991. (četvrto poglavlje: „Baudrillard en route to Postmodernity“) Baudrillard je suvremeni kritičar medijske civilizacije Zapada u doba njezine totalne zaposjednutosti u svim drugim svjetsko-povijesnim prostorima cirkulacije kapitala i tehnologije. Interpretirati Baudrillarda nemoguće je zato što je njegova misao neskrivena reinterpretacija povijesti nihilizma od Nietzschea do Matrixa i cyber punka. Tako bi svaka moguća interpretacija onog što se u Baudrillardovim tekstovima interpretira već unaprijed bila slijed izvoda neizvedenoga iz različitih izvora. Pristupiti fragmentarnom i dosljedno kaotičnome mišljenju agonije realnoga moguće je tek sumišljenjem kao reinterpretacijom problema koje je Baudrillard otvorio, ili ih dalje razvio poput pitanja simulacije, simulakruma, kraja povijesti, patafizike i nestanka slike u suvremenoj umjetnosti. Zapitajmo se stoga jednostavno: je li vjerodostojna Baudrillardova postavka o drugom kraju povijesti ? Kakva je razlika između Baudrillarda i drugih postmodernih teoretičara u razumijevanju kulturalnoga preokreta prema kojem strukture i funkcije, informacija i komunikacija određuju kôdove realnosti, a ne obratno? Zašto njegova postavka o kraju povijesti ne pripada neoliberalnom konceptu globalizacije i postpolitike zapadne demokracije? Naposljetku, kako je moguće da se suvremeni svijet, pod pretpostavkom posvemašnjeg nestanka povijesnosti iz same bîti takvoga svijeta, još uvijek održava u svojoj iluziji tehnološkog napretka kao događaj jedinstvene realizacije uma, božanskoga i umjetničkoga ako je njegova jedino preostala nužnost u dovršetku entropijskoga stanja? Ima li uopće povijesti u kraju povijesti, koja ne bi bila svediva na puku realnost, simulaciju i zavođenje, kako to Baudrillard izvodi? Ili je jedino pravo pitanje kako misliti epohalni događaj nečega čega nema, a ipak postoji kao što nema svijeta koji je omogućavao sliku tog svijeta, a slikovnost se ipak održava, širi, preoblikuje, još više opčinjava sva bića u eri vizualnosti, premda je bit takve vizualne kulture, paradoksalno, u ikonoklazmu povijesne avangarde? Kad semiurgija postmoderne nadomjesti metalurgiju moderne, kad označitelj i označeno cijelog jednog postpovijesnoga svijeta bez svoje istinske slike uspostavi primat imenovanja i označavanja, kad znakovi usmjeravaju zbilju tako što postaju vizualna semiotika takvog ne-svijeta, onda je izvršena posljednja redukcija i obrat metafizičkoga horizonta povijesti. Baudrillard misli postmodernu situaciju u znakovima takve shizofrene situacije. Ona se može posve primjereno shvatiti metaforom koju je Robert Musil upotrijebio za oznaku duhovne situacije weimarske kulture 20-ih godina XX. stoljeća kao apokaliptičke pripreme nihilizma politike i kulture – babilonska ludnica. Sve je izokrenuto u svojoj bîti. Ali sve je nužno tako i nikako drukčije. Pluralizam i politeizam vrijednosti počivaju na legitimnosti metafizičke perverzije i iluzije. Svijet je u doba postmoderne volja za interpretacijom ontologijske perverzije i predodžba upravo takve moći koja omogućuje uvid u ono što realno jest. Kad nečega uopće nema, ili kad ničega suviše ima, sve što postoji svodi se na perverziju i iluziju postojanja. Zašto je upravo patafizika Baudrillardova misao o medijskome dokinuću povijesti? Labirint znakova Već je 70-ih godina 20. stoljeća Baudrillard izveo svoju temeljnu postavku o prelasku iz modernoga u postmoderno doba. Naravno, on nigdje i nikad ne koristi taj izraz. Postmoderno je kao pojam, oznaku za ulazak u doba informatizacije visoke tehnologije i znanosti u kapitalističkoj proizvodnji, uveo u diskurs društveno-humanističkih znanosti Jean-François Lyotard u znamenitome spisu Postmoderno stanje. (Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Édition de Minuit, Pariz, 1979.) Prelazak iz jednog stanja u drugo nije priča o kontinuitetu povijesti. Baudrillard je kao i cijela skupina francuskih poststrukturalista – Derrida, Foucault, Lyotard – svoju misao izgradio na stavu o epistemologijskome rezu između povijesti kao linearne strukture (modernost) i povijesti kao otvorene strukture (druga ili refleksivna modernost, postmodernost). Prelazak je stoga deduciran iz nužnosti prevladavanja ograničenosti moderne epohe, koja se dovršava 60-ih godina 20. stoljeća u postindustrijskome društvu liberalne demokracije i postmodernoj kulturi. S tim izvorno sociologijskim pojmovima, koji će rabiti Alain Touraine za objašnjenje prevlasti znanstveno-tehnološke strukture kasnoga kapitalizma, nastaje i posve drukčije razumijevanje pojma društva kao temelja istraživanja moderne sociologijske znanosti. Baudrillard je za razliku od svih filozofa i teoretičara poststrukturalizma, uz iznimku filozofa Gillesa Deleuzea, najradikalnije posegao za konzekvencijama metafizike novoga vijeka. Artikulirao je na Hegelovim i Marxovim zasadama postavku o kraju povijesti. Riječ je o preobrazbi kapitalističkoga društva potrošnje u „svijet objekata“ sa svojim univerzalnim znakovima zavođenja subjekta u novoj produkciji radi produkcije kao želje. Naposljetku, Baudrillard je proglasio kraj društvene samotransparencije i binarnih opozicija rad-kapital kao strukturalnih uzroka sukoba unutar kapitalističke ekonomije. (Jean Baudrillard, „Kritika političke ekonomije znaka“, u: Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 3-48. Prijevod s francuskog: Gordana V. Popović) To je bila njegova realizacija kraja utopije kao odgovor na bilo kakvu parcijalnu kritiku globalnoga sustava potreba svjetsko-povijesnoga kapitalizma. Umjesto društva kao totaliteta u bilo kojem razumijevanju – Parsonsovom funkcionalizmu, Luhmannovoj teoriji sistema ili različitim neoveberovskim teorijama globalnoga kapitalizma – Baudrillard je doveo u pitanje ontologijsku moć društvene organizacije uopće. Moderna je bila posljednje područje očitovanja primarne i sekundarne društvenosti. Ona je još počivala na razdiobama, granicama, strukturalnim odnosima između funkcija i sustava. S postmodernom dekonstrukcijom umjesto društva nalazimo se u labirintu znakova kulture kao sredstva i svrhe identiteta koji se uvijek iznova konstruira. Na različite načine i s raznolikim teorijskim diskursima o tome govore Derrida, Lyotard, Foucault, Bourdieu, Deleuze i Baudrillard. Razmjeri kulturalnoga zaokreta Doba kulture jest doba semiologije i semiotike. To su vodeći priručni metodologijsko-epistemologijski pristupi zbilji. Sama zbilja ne počiva na logici produkcije, nego na logici reprodukcije ili potrošnje. Znakovi zamjenjuju stvari u njihovim društvenim odnosima. No, to ipak nije pogođena shema Baudrillardove teorijske intervencije u tradicionalni neomarksistički način razmatranja povijesti kao materijalističke strukture u kojoj funkcionira subjekt-objekt model spoznaje. Kultura ne nadomještava rad, ako bismo htjeli pojednostaviti bît epohalne preinake koja nastaje s postmodernom. Posrijedi je daleko složeniji obrat koji mnogi sociolozi, teoretičari kulture i antropolozi nazivaju kulturalnim obratom ili zaokretom (cultural turn). (Vidi o tome ekstenzivno: Doris Bachmann-Medick, Cultural Turns: Neuorientierungen in den Kulturwissenschaften, Rowohlts enzyklopädie, Reinbek bei Hamburg, 2006.) Kultura se semiologijski i semiotički strukturira kao sustav znakova fragmentarnog totaliteta. Prelazak iz produkcije u reprodukciju označava i promjenu strukturalnog karaktera samog društvenog sustava globalnoga kapitalizma. Umjesto poretka označavanja realnosti u kojoj funkcioniraju predmeti kao funkcije nečeg, poput, primjerice, države u liberalno-demokratskome modelu koja jamči privatno vlasništvo, nepovredivost osobe i ljudska prava, Baudrillard govori o poretku simulakruma. Takav poredak nadilazi subjekt-objekt odnose među ljudima i stvarima. Novi tehnički poredak ili semiurgijska okolina kao oblik „hipercivilizacije“ realizirana je kultura postmoderne socijetalne zajednice. Iz nje je nestao hijerarhijski oblik poretka, a time i sve veze koje su počivale na pretpostavkama moderne filozofije subjekta. U društvu koje se temelji na poretku simulakruma – simulacija, modeli ili kôdovi određuju cjelokupno iskustvo i brišu razlike između modela i realnosti. Realnost realnoga ne postoji više kao nešto opstojeće i prirodno. Sve je kulturalno određeno svojim mjestom u poremećenom sustavu znakova. Pogrešno bi bilo zaključiti da je znak nadomjestio predmet kao ono realno. Već se Kant izrugivao idealističkome svjetonazoru koji zamjenjuje realni novac za zamišljeni. Ono realno jest univerzalna forma produkcije i reprodukcije realnosti kao sustava znakova. No, znakovi nisu vječni i nepromjenjivi. Sve je privremeno i aktualno. Vremenitost svijeta kojim vladaju strukture i modeli znakova iz medijske realnosti ne može više biti jedinstvo vremenskih ekstaza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sartreov egzistencijalizam uspostavio je primat sadašnjosti kao projekta individualne slobode nauštrb prošlosti i budućnosti. Realizacija čovjeka u takvom svijetu kao osobe, funkcije i strukture fragmentarnoga totaliteta uvijek se događa u vremenu neposredne prisutnosti. Stoga je posve razumljivo da je Baudrillard prihvatio teoriju medija Marshalla McLuhana i njegov koncept implozije. Gubitkom granica između realnosti i simulacije dolazi do implozije realnosti. Ona se hipertrofira u prostoru medijske, digitalne i virtualne realnosti. Kao posljedica tog nezadrživog procesa nestanka granica dolazi do implozije realnosti ili njezine hiperrealne agonije. (Jean Baudrillard, Simulakrumi i simulacija, DAGGK, Karlovac, 2001. Prijevod s francuskog: Zlatko Wurzberg) Slika se u medijskome svijetu ne stvara kao unikatna ili „naslikana“ tako što odgovara svijetu kojeg prikazuje. Ona je jedino medijalno razumljiva. Slika vizualno reprezentira događaj ili stanje koje nije nešto samo po sebi razumljivo, čak i kad je riječ o događajima iz svijeta tvrde realnosti kao što su ratovi, politički događaji, ekološke kataklizme, teroristički napadi. Vizualnost je simulakrum. U njemu ono što je vidljivo tek optički prikazuje iluziju vidljivosti uopće. Ono je vidljivo tek kao medijski posredovano viđenje nečeg što se događa „sada“ i „ovdje“. Znakovna struktura slike više nema nikakve transcedentalne referencije. Gubitak razlike između tradicionalne slike i medijske slike implodira u estetiziranome svijetu reklama kao medijskome carstvu mode, spektakla i hiperrealnosti. (Jean Baudrillard, „Moda ili čarolija koda“, u: Mirna Cvitan-Černelić, Djurdja Bartlett, Ante Tonči Vladislavić (prir.), MODA: Povijest, sociologija i teorija mode, Školska knjiga, Zagreb, 2002., str. 191-204. Prijevod s francuskog: Ana Buljan) Koncept implozije U postmodernome medijskome okružju nemoguće je interpretirati bilo kakav događaj (evénément) ako se polazi od razlikovanja simulacije i realnosti, simulakruma i poretka realnosti kao binarnih opozicija. Medijalnost je znakovna ontologija događaja bez istinskog događaja. „Da budemo do kraja otvoreni. Medium is message ne znači samo kraj poruke, već i kraj medija. Ne postoje više mediji u doslovnom značenju pojma (prije svega govorim o elektroničkim masovnim medijima) – to jest posrednička razina od jedne stvarnosti do druge, od jednog stanja stvarnog do drugog. Ni u sadržajima, ni u formi. To je točno značenje implozije. Upijanje polova jedan u drugoga, prekid svakog razlikovnog sustava smisla između polova, smanjivanje različnih pojmova i opreka, među kojima i medija i stvarnog – dakle, nemogućnost svakog posredovanja, svakog dijalektičkog uplitanja između jednog i drugog ili od jednog do drugog. Kružnost svih medijskih efekata. /…/ Uzalud je snivati o revoluciji putem sadržaja, uzalud je snivati o revoluciji putem forme, budući da su medij i stvarno odsada samo jedna izmaglica čija je istina nepronična.“ – Jean Baudrillard, „Implozija smisla u medijima“, u: Simulakrumi i simulacija, str. 118-119. Za Baudrillarda je otuda idealna moda u modnim magazinima, primjerice, jedina istinska moda, kao što je jedini realni svijet onaj koji proizvode mediji. Hiperrealnost postaje uvjet mogućnosti novog modela realnosti. Iza tog cinično-hipertrofiranog procesa perverzije društvenih odnosa, koji reprezentiraju odnose između predmeta/objekata/stvari, ne skriva se hladna i ravnodušna poza nihilista koji prezire svijet u kojem živi. Ponajprije je riječ o pokušaju analitičkog razumijevanja svijeta koji je postao (medijskom) slikom svijeta. Koncept implozije, kako tvrde Best i Kellner, postaje ključnim konceptom Baudrillardove teorije simulakruma. (Steven Best/Douglas Kellner, Postmodern Theory: Critical Interrogations, The Macmillan Press. London, 1991., str. 120.) Time se sociologija kao moderna društvena znanost neizravno dovodi u pitanje, jer umjesto društva i kulture kao modernih struktura i funkcija ljudske intersubjektivne komunikacije u zajednici uvodi u igru infomacijske i komunikacijske društvene odnose. Pitanje je uopće koliko je održivo govoriti o preostatku nekih društvenih veza. Drugim riječima, ako suvremeni sociolozi znanosti i komunikacije, kao, primjerice, Bruno Latour, ili postmodernoga „zaokreta složenosti“ (complexity turn) poput Johna Urryja, već govore o disocijaciji primarnih društvenih veza i novom obliku komunikativnosti u globalnome svijetu, nije li doista Baudrillardova postavka o kraju povijesti kao kraju mogućnosti društvenoga uopće radikalni iskaz o konzekvencijama implozije medijske realnosti? (Bruno Latour, Nikada nismo bili moderni: ogled o simetričnoj antropologiji, Arkzin, Zagreb, 2004. Prijevod s francuskog: Jagoda Milinković; John Urry, Sociology Beyond Societies: Mobilities for the twenty-first century, Routledge, London-New York, 2000.) Može li se govoriti da društvenoga više nema, ali, doduše, postoji nešto što nalikuje na fenomen primarne društvenosti u načinu artikulacije odnosa između ljudi kao odnosa globalne solidarnosti, sućuti, empatije i komunikativnosti u mikro zajednicama novih interesa? Tehnokultura interneta i prisila radne mobilnosti bez granica dovela je do medijske interaktivnosti kao posljednjeg utočišta društvenosti u svijetu totalnoga posredovanja. U tome je očigledno Baudrillard svojim postavkama nadahnuo cijeli niz novih društvenih teoretičara. Svi oni danas pokušavaju izgraditi nekovrsnu novoljevičarsku alternativu postojećem sustavu simboličke razmjene kapitala, informacija i komunikacija, koji određuje neoimperijalni poredak globalizacije. Za razliku od Baudrillarda i njegova apolitičkoga diskursa o „fatalnim strategijama“ suvremene politike, koja više ništa ne projektira osim stranačkih interesa bez čvrste ideologijske strukture, njihove su postavke neomarksističke i izrazito politizirane. U svojim ranim teorijskim spisima, kao, uostalom, i u posljednjim publicističkim tekstovima o terorizmu i globalizaciji, Baudrillard je politiku odredio nenadomjestivom moći preinake događaja pod uvjetom preinake medijske reprezentacije politike. (Jean Baudrillard, Power Inferno, Meandar, Zagreb, 2003. Prijevod s francuskog: Marin Andrijašević) Njegova sumnja u mogućnost radikalne promjene stanja proizlazi iz hajdegerijansko-marksovskoga uvida u bît tehnike i tehnologije kao nečeg što nadilazi subjektno-objektni model mišljenja. Politika nije ni tehnika niti tehnologija vladanja masama, nego posredovanje autentičnog događaja demokratske procedure istine. Ona se nikad ne može reducirati na ideologiju u modernome smislu riječi. Kao i većina postmodernih mislioca, Baudrillard je već 70-ih godina 20. stoljeća radikalnu klasnu politiku zamijenio politikom radikalnih manjina (spolno-rodnih, ekoloških, metapolitičkih saveza u obrani ljudskih prava). Ne treba zaboraviti da je upravo Baudrillard u svojim istraživanjima medija došao do krajnje problematične, ali zdravorazumski prihvaćene postavke o totalitarnoj poruci suvremenih medija. (Kritiku ne samo Baudrillardove teorije o totalitarnosti medijske poruke, nego i Debrayove mediologije, Lovinkova utopijskog „virtualnoga intelektualca“ iznio sam u studiji: Žarko Paić, Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006. (IV. poglavlje „Novo dobrovoljno ropstvo“) Mediji i informacije čine temelj postmodernoga društva spektakla. Političke ideologije moderne poput marksizma, liberalizma i konzervativizma u suvremeno doba više nisu određene svojom monolitnom diskurzivnom moći. Baudrillard je najavio takvo doba posvemašnje ravnodušnosti spram ideologijske politike. Kraj povijesti kao kraj ideologije označava ulazak u razdoblje postpolitike. No, za Baudrillarda ona uopće nije shvaćena kao trijumfalna pobjeda liberalne demokracije nad komunizmom niti kao jedina svjetsko-povijesna ideologija globalizacije danas. Politika u doba postpovijesti postaje jedino smislenom pod uvjetom da služi interesima mikro-zajednica. Politika je, dakle, kontekstualna. Ona je pragmatična, ali ne i prekretna ljudska djelatnost u doba vladavine medijske spektakularizacije znanja. Već je sredinom 70-ih godina 20. stoljeća Baudrillard prepoznao u procesu fragmentacije društvenih klasa i slojeva mogućnosti totalne atomizacije društva. Kaotična masa u suvremenom postindustrijskome društvu, kojim vladaju stručnjaci, korporativno znanje i vizualna strategija preoblikovanja ljudske svijesti njezinim pretvaranjem u subjekt-objekt narcizma kao psihosocijalne posljedice napretka globalnog kapitalizma u dokidanju podjele na radno i slobodno vrijeme, postaje tiha većina (silent majority). (Jean Baudrillard, „Simbolička razmjena i smrt“, u: Simulacija i zbilja, str. 49-108.) Ta se povijesna situacija, implodirajući još više do dokinuća medijske slike svijeta kao „totalitarne poruke“ potrošačkoga društva, nastavlja do danas sa sve većim intenzitetom apatije i socijalne anomije. (Jean Baudrillard, „Prozirnost zla: ogled o ekstremnim fenomenima“, u: Simulacija i zbilja, str. 163-210. ) U mnogim knjigama do 90-ih godina 20. stoljeća u kojima je postavio svoje temeljne postavke i artikulirao jedinstveni pojmovni okvir radikalnog postmodernoga nihilizma – simulacija, simulakrum, zavođenje, patafizika – postavlja se pitanje o karakteru društvene i kulturalne situacije nakon nestanka binarnih opozicija modernosti uopće kao što su bili rad i kapital, zajednica i društvo, metafizika i fizika, subjekt i objekt, transcendentno i imanentno, dubina i površina. Medijska zbilja kao poredak simulakruma postmodernoga stanja dokida bilo kakve konceptualne razlike između suprotstavljenih pojmova. Implozija stoga predstavlja entropijsku moć iščeznuća povijesti kao razdvojenih entiteta koji se nastoje pomiriti u budućnosti. Eshatologijski aspekt cijele dosadašnje povijesti gubi razlog opstojnosti. Sve su utopije i sve ideologije tek medijsko sredstvo začaravanja i iluzije realnosti u njezinu implodirajućem karakteru. Povijest se dovršava u medijskome dokinuću realnosti. Metafizička struktura vremenitosti povijesti, pak, svoje razrješenje zadobiva u patafizici kao imaginarno-simboličkome eksperimentiranju znanosti sa samom sobom i svijetom koji je, kako to Baudrillard precizno kaže, odavno suvišan, odveć suvišan. Što je to patafizika? Može li se medijski dokinuti povijest (svijeta) kao rezultat kraja povijesti koji briše razliku između hegelovske loše beskonačnosti istoga i ničeanske volje za moć kao vječnog vraćanja jednakoga? Ne opisuje li Baudrillard samo efektno nešto već odavno dogođeno u samome srcu zapadnjačke filozofije? Poredak simulakruma Sve do danas u analizama informacijskoga društva od Amitaia Etzionija krajem 60-ih godina 20. stoljeća do Manuela Castellsa kao paradigmatskog sociologa procesa globaliziranja i stvaranja tehno-digitalne kulture postmodernoga svijeta prisutan je patos oslobađanja, nekovrsna utopijska vjera u moć informacije kao novog imena za prosvjetiteljsko raskorjenjivanje zabluda i praznovjerja. Moć i znanje u utopiji informacijskoga društva smatraju se ključnim pojmovima suvremenoga svijeta. (Jean-Luc Nancy, Stvaranje svijeta ili mondijalizacija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004. Prijevod s francuskog: Živan Filippi) Informacija je pritom bît takvog tehno-znanstvenoga svijeta. On se autopoetički širi na sva područja realnosti i više nema ni izvanjskog ni unutarnjega protivnika, vidljivog i nevidljivoga, koji bi bio ozbiljna prijetnja preobrazbi svijeta u informacijsko-komunikacijski sklop totalne transparencije i prisutnosti kapitala=moći=znanja. Pitanje moći za Baudrillarda je bilo programatski bitno pitanje određenja odnosa između tehnologije, politike i subjekta u doba informacijskoga društva. Čini se da je konceptualni spor s Michelom Foucaultom sredinom 70-ih godina 20. stoljeća do danas metaforički ostao znamenom pripadnosti jednoj ili drugoj struji u teorijskome svijetu postmoderne. (Jean Baudrillard, „Forget Foucault“, u: Theoretical Strategies, Local Consumption Publications, Sydney, 1982., str. 188-214.) Foucault je, naime, moć shvatio kao složenu i pluralnu (makrofizičku i mikrofizičku) strukturu antropologijskoga odnosa spram njezina izvora i subjekata izvršenja. Baudrillard je moć desubjektivirao u skladu s tehno-determinističkim teorijama povijesti. Baudrillard moć čovjeka ne shvaća ni humanistički ni antihumanistički kao Foucault, nego kao način artikulacije one vrste apstraktnoga mehanizma koji ne proizlazi iz puke želje, imaginacije i invencije čovjeka, nego iz poretka simulakruma. Moć je za Baudrillarda posthumanistička oznaka za proces informacijskoga ovladavanja svijetom bez otpora. Moć je indeterministička sila u suvremenome svijetu. Ona pogađa bît funkcioniranja globalnog kapitalizma kao autopoietičkoga sustava kojemu su podređeni ljudi, resursi i političke ideologije. Govor o moći nakon Baudrillarda mora iznova biti promišljen neovisno od toga što je posve izvjesno da su tradicionalni aktivistički pojmovi nove ljevice – moć, emancipacija, sublimacija – izgubili svoju vjerodostojnost gubitkom vidljivih subjekata protumoći globalnome kapitalizmu. Kako je, dakle, uopće moguće da se moć više ne razumije antropologijski, već može poprimiti drukčiji ontologijski status u doba kad sama informacija određuje bît globalnoga svijeta potreba? Za Baudrillarda je bilo neupitnim dekonstruirati priče o ljudskome porencijalu oslobađanja od hipertrofirane moći liberalno-demokratskih društava kao autoritarnih struktura redukcije slobode. U poretku simulakruma medijskoga svijeta mijenja se ne samo ontologijski status moći i čovjeka kao takvog, nego se izokreće i poredak vrijednosti. Vrijednosti više nisu ni etički ni religiozno utemeljene. One su znak nihilizma cjelokupnoga poretka znanja=moći jer proizlaze iz njega i opravdavaju ga čak i kad iluzorno upućuju na humanistički smisao religije spasa u bilo kojem povijesnome liku. Nasuprot pozitivnim utopijama informacijskoga društva, Baudrillard intepretira razvitak društvene modernizacije kao regresivni put posvemašnje moći apstrakcije društvenih odnosa. Tehnologijska revolucija uvjeta proizvodnje, govoreći neomarksističkim rječnikom koje Baudrillard nastavlja i plodotvorno preoblikuje, dovodi s krajem 20. stoljeća do implozije medija i totalne signifikacije objekata/stvari. Znakovi predmetnog ili okolnoga svijeta potrošačkoga kapitalizma više nisu puki znakovi, nego riječi/stvari, kako ih je imenovao francuski pjesnik Henri Michaux. Znakovi su žive supstancije mrtvoga svijeta, ili još bolje, hiperrealnoga svijeta iluzije realnoga u kojem još vladaju samo funkcije, strukture i kôdovi za realno. Transcendentalnog označitelja poput Marxove robe nadomještava novi znak znakova bez referencije na nešto realno. To je apstraktna moć informacije. Ona nastaje izvan i s onu stranu realnosti. Informacija, dakle, oblikuje i stvara privid realiteta. Mediji i medijalnost Pojam medija Baudrillard je izveo iz McLuhanove teorije, te de Saussurove i Barthesove semiologije. U najširem smislu riječi, medij je shvaćen iz jezične paradigme kao znak ili kôd, točnije kao njegova forma. Nasuprot kanadske škole istraživanja medija u postindustrijskome društvu informacija, medij nije društveno posredovana forma pisma i iskaza, nego forma znakovnoga sustava. On je djelotvorno (performativno) postignuće „sustava znakova“ u kojem supostoje označitelji i označeno kao nosioci komunikacijske igre značenja. Bitno je ono kako i što se prenosi medijskim sredstvima, a ne puki prijenos informacija. Semiologijsku teoriju Baudrillard je primijenio na teoriju medijske iluzornosti. Što jest ono iluzorno nije fikcija niti obmana realnoga, nego je ono realno – događaj posredovanja istine i subjekta u komunikacijskome odnosu – iluzija medijske transparencije događaja. Za razliku od marksističke kritike otuđenja i postvarenja medijskog začaravanja javnosti (Adorno i Horkheimer, Benjamin, Brecht, Enzensberger), koja iziskuje vjeru u moć emancipacije čovjeka od medija kao sredstva ideologijske moći kapitala nad slobodom čovjeka, Baudrillard ukazuje na neprevladivu strukturu forme komunikacije u suvremenome svijetu. (Dieter Mersch, Medientheorie zur Einführung, str. 158-159. Mersch ispravno pokazuje da Baudrillard koristi u svojim analizama dva pojma medija: empirijski koji se odnosi na masovne medije i procese oblikovanja javne svijesti u demokratskim i totalitarnim poretcima suvremenoga svijeta, te univerzalni kao formu društvenih odnosa koja se nalazi u samome središtu radijacije vidljive i nevidljive moći. Univerzalni pojam medija jest „ontologijski“, budući da reflektira medijalnost kao neodređenu veličinu koja proizvodi simboličke sadržaje i komunikacijske obrasce. Mediji nisu tehnički aparati, nego simboličko-imaginarni strojevi ideja, doživljaja, želja, potreba čovjeka u suvremenome društvu visoke složenosti društvenih odnosa) Forma je ontologijskoga ranga isto kao i roba u kapitalističkome sustavu proizvodnje. Ona ima uvjetno transcendentalni karakter. Omogućuje pojavljivanje svega što jest u formi kapitala kao sredstva/svrhe proizvodnje radi proizvodnje. Medij, sukladno tome, odgovara razvitku znanstveno-tehnologijske racionalnosti društva. Kao idealna forma posredovano neposredne komunikacije cjelokupni je svijet organiziran kao medijski krajolik. Primjedbe da Baudrillard nije razlučio medij kao načelo ili transcendentalni horizont postmodernoga svijeta od njegove praktične, ekonomsko-političko-kulturne funkcije, ne čine se opravdanima. Štoviše, to bi značilo da se bavljenje medijima može shematski prikazati bavljenjem: (1) univerzalnom teorijom medija i (2) partikularnim pričama političko-ideologijske borbe za vlast nad medijima kao sredstva političke komunikacije. U svojoj analizi, kritici i napuštanju marksističke materijalističke teorije medija, koja ne omogućava uvid u metafiziku znakovne strukture potrošačkoga kapitalizma, nego medije svodi na sredstvo za drugu svrhu – artikulaciju moći ekonomije, politike i kulture – Baudrillard je, ako pojednostavimo teorijske izvode ključnih semiologijskih postavki, medije shvatio izvan kauzalno-teleologijske sheme. Drugim riječima, ako nema teorije medija, nema ni razloga da se ustrajava na dualnoj strukturi medijske realnosti. Oboje je podložno velikoj iluziji da svijet u znacima tehnokibernetičke strukture procesa hiperakumulacije informacija-znanja-kapitala ima racionalni temelj vlastite egzistencije. Provokativnost i subverzivnost Baudrillarda u suvremenoj postmodernoj teoriji jest ponajprije u tome što je postavkom o medijskome dokinuću povijesti ispisao i prvi programatski requiem za medije.Nasuprot znamenite postavke McLuhana kako je medij poruka, Baudrillard dekonstruira funkcije televizije kao paradigmatskog medija postmodernoga doba duhovitom inverzijom McLuhana: „Televizija je govor bez odgovora.“ (Jean Baudrillard, „Iznad istinitoga i neistinitoga“, Europski glasnik, 10/2005., str. 189-197. Prijevod s francuskog: Ksenija Jančin) Paradoksalno je da Baudrillardova kritika medija ne označava nipošto smjer povratka nekome predmedijalnome rajskome stanju. On uopće ne postulira neku humanističku oazu neposredovane kibernetičke demokracije, kakvu danas zanosno slave cyber teoretičari s neomarksisitičko-anarhističkim utopijskim zasadama. Baudrillard je s Marxom, Benjaminom i Debordom došao preko Nietzschea, Heideggera i McLuhana do spoznaje da treba radikalno okrenuti smjer kritike potrošačkog globalnoga kapitalizma. Umjesto kritike otuđenja i postvarenja čovjeka potrebno je razumjeti aporije objektivacije stvari i subjektivacije čovjeka kao posthumanoga stvora. Nije stoga nimalo začudno da mu posvetu ispisuju u filmu svih ne-filmova digitalnoga doba – Matrixu. Totalno medijatiziranje suvremenoga svijeta pokazuje se ponajbolje u nedavnim interaktivnim TV događajima koje su zaposjele komercijalne televizijske programe. Riječ je, naravno, o konceptu reality show događaja u kojemu se ono realno imaginira i glumi kao takvo. San je povijesne avangarde bio prevladavanje rascijepa između života i umjetnosti. Život je u sebe usisao umjetnost. Tako joj je promijenio funkciju i smisao. Cijeli svijet je postao estetizirano carstvo realne iluzije o ljepoti. Ona više ne nastaje iz onog prirodnog ili realnoga kao takvog, nego iz ideje ili iz kulture vizualne konstrukcije. Obrat s kojim smo suočeni u slučaju reality show-a doista potvrđuje razornu lucidnost Baudrillardovih postavki o kraju medija i kraju povijesti. Problem je samo u tome što se događajnost događaja (evénément) ne konstruira iz medija niti samo od sebe. Događaj je uvjet mogućnosti realnosti uopće. Ključni pojam suvremene filozofije od Martina Heideggera do Alaina Badioua kao što je misao događaja (Ereignis) koji uopće omogućuje da ima bitka i vremena, ili da se njegovim događanjem mijenja kontingentna situacija pokazuje da medijska realnost nije ovjekovječena struktura postmodernoga svijeta, nego tek rezultat njegova posvemašnjeg (de)iluzioniranja. Događaj, dakle, nadilazi uprizorenje spektakla. Ono je već dogođeno time što je inscenirano i medijski realizirano kao spektakl interaktivne zabave. U takvom pseudodogađaju nema više ničega što bi moglo potaknuti na preinaku postojeće društvene ili kulturalne situacije. Interaktivna zabava posljednja je riječ iluzije s konceptom implodirajuće hiperrealnosti. Više nema razlike između realnosti i imaginacije, površine i dubine, sadržaja i forme. Sve je u Big Brotheru i u Loft Story podložno izjednačavanju vrijednosti. Na kraju se cinično obistinjuje avangardna želja za realizacijom umjetnosti u životu. Baudrillard poantira u dijalektičkoj maniri: televizija se dokida u životu, a život u televiziji. Posljednja riječ takve realizacije metafizike jest – show. Spektakl u kojem medijalnost svijeta odlučuje o karakteru poruke, koja za Baudrillarda nije drugo negoli totalitarna, proizlazi iz bîti znakovnoga misterija pervertiranih društvenih odnosa postmodernog globalnoga kapitalizma. Misterij je u tome što znakovi kao osamostaljene „bîti“ lebde ponad realnih stvari ili objekata kao duh ponad voda. Ali ni duha ni voda više nema. Sve je postalo hiperrealna pustinja ništavila koje savršeno funkcionira do te mjere da fascinira sve subjekte začaranoga kruga medijske slike svijeta. Nihilizam nije stoga Baudrillardova pozicija po izboru, već nužno pristajanje na odustajanje od svega što podsjeća na predmedijalno stanje lažnoga otpora.(Paradigmatska kritika Baudrillarda i postmodernista (Derridae, Foucaulta, Lyotarda, Deleuzea) izvedena je u angažiranoj knjizi nastavljača frankfurtske kritičke teorije društva na američkome tlu. Riječ je o kritici koja u posljednjim nakanama ne respektira da je Baudrilardova „najzloglasnija“ izjava kako se „Zaljevski rat nije dogodio“ shvatljiva iz konteksta njegove cjelokupne teorije agonije realnoga, a ne iz političke prakse i njezine diskurzivne primjenjivosti u masovnim medijima. Tako je Baudrillard postao ništa drugo negoli medijski maneken, amoralni idiot (Susan Sontag) i cinični Francuz odmaknut od pravih problema realnosti. Vidi o tome: Christopher Norris, Uncritical Theory: Postmodernism, Intellectuals, and the Gulf War, The University of Massachusetts Press, Amherst, 1992. Drugi smjer iste teorijske priče daleko je intrigantniji. Iz njega dolazi i najrazboritija analiza postmoderne u cjelini i Baudrillarda kao njezina najeksponiranijeg predstavnika. Postmoderna kritička teorija, koja u drugom kontekstu pomiruje „humanizam“ prve i druge generacije frankfurtovaca i „antihumanizam“ poststrukturalizma, prisutna je danas u radovima američkoga filozofa Douglasa Kellnera. Vidi o tome: Douglas Kellner, Media Culture, Routledge, London-New York, 1995.) Svijet bez alternative medijskome labirintu znakova sveopće utopije/ideologije globalnoga kapitalizma kao jedine ovostrane-onostrane eshatologije našega doba ne iziskuje revoluciju u svojoj bîti. Takav ne-svijet potrebuje radikalnu interpretaciju koja se čuva olakih obećanja i nepromišljenih rješenja unutar već odigranog metafizičkoga ključa povijesti. Patafizika kao rješenje? Gdje Baudrillard zakazuje u mišljenju patafizike našega doba? Upravo tamo gdje se to ne očekuje. Ne, dakle, u tome što ne ostavlja mogućnosti emancipacije i alternative medijskome Levijatanu postliberalne demokracije Zapada, što je njegova kritička analiza nove semiotike „totalitarizma medija“ tautologijska i bez izlaza u dijalektičkome smislu negacije negacije. Ne, dakle, u tome što ne nudi izlaz iz svijetle komore ništavila, nego u tome što kraj povijesti nije dostatno radikalno promislio iz onoga što se od Hegela i Marxa do suvremenosti pokazuje kao temeljni problem. A to je problem metamorfoza tehnike u kulturu kao modernoga imena za dugovjeki san metafizike o prevladavanju granica između prirode, duha i svijeta. Svijet se gubi iz horizonta smisla čovjeka kad postane patafizičko mjesto fuzije brzine, entropije i kaosa. Baudrillard je problem svjetovnosti svijeta u doba postmoderne ostavio nerazriješenim. Za njega je svijet u doba kraja povijesti nešto samorazumljivo i kad više nema razloga za njegovu povijesnu egzistenciju, koja se globaliziranjem dokida u čistoj aktualnosti tehnologijske civilizacije slike bez svijeta. Što je to za Baudrillarda – patafizika? Kao i mnogi drugi pojmovi koje je uveo u diskurs medijske teorije postmoderne i taj je rezultat njegova eksperimentiranja s igrom prirodnih znanosti, društvenih teorija i diskurzivne običnosti jezika koji više ne upućuje na svoje podrijetlo. Za razliku od etimologijskoga postupka razlaganja riječi iskona metafizičke tradicije, kakvu su u svojim različitim ali srodnim misaonim putovima destrukcije tradicionalne ontologije provodili Heidegger i Derrida metodom dekonstrukcije zapadnjačke metafizike, Baudrillard stvara pojmove iz njihove realizacije u tehničko-tehnologijskome sklopu života. Kad, dakle, povijest iščezava kao strukturirana priča i kao smisao tijeka u vremenu, kad se preobražava u aktualnost bez referencija na prošlo i buduće, suočeni smo s fuzijom brzine i događaja u praznome prostoru. Patafizika je nestanak smislene organizacije lanca događaja u prostoru i vremenu. „Nestanak povijesti pripada istom redu stvari: i tu smo prešli granicu na kojoj, uslijed pretjerane događajne i informacijske sofistikacije, povijest prestaje postojati kao takva. Neposredno razdavanje u velikim dozama, posebni učinci, drugotni učinci, izbljeđivanje (fading) – i onaj famozni učinak larsen, do kojeg dolazi u akustici uslijed prevelike brzine izvora i primatelja, a u povijesti uslijed prevelike blizine, pa prema tome i razornog ispreplitanja događaja i njegova razdavanja – kratkog spoja između uzroka i posljedice, kao i između objekta i subjekta eksperimenta u mikrofizici (i u društvenim znanostima). Sve što uzrokuje neku radikalnu neodređenost u vezi s događajima, poput visoke vjernosti, uzrokuje i krajnju neodređenost, u ovom slučaju glazbe. Elias Canetti je lijepo kazao: s one strane ništa više nije stvarno. To danas dovodi do toga da nam i mala glazba povijesti izmiče, gubi se u mikroskopiji, ili u stereofoniji informacije.“ (Jean Baudrillard, „Iluzija kraja“, u: Simulacija i zbilja, str. 215-216.) Što određuje patafiziku kraja povijesti? To su tri pojma kao oznake za postmoderno stanje: simulacija (događaja), hiperrealnost (realnosti) i implozija (medija). Istina događaja tako se gubi u hipereralnosti realnosti koja implodira u medijskome svijetu brzine protoka informacija. Rezultat je čudovišan. Baudrillard zaključuje u knjizi eseja Iluzija kraja da i sama masivna postavka o kraju povijesti nije drugo nego iluzija kraja povijesti. Koliko je ta postavka vjerodostojna? Zar smo možda ipak suočeni s povratkom povijesti? Prije negoli pokažem koliko je Baudrillardova teorija o nestanku povijesti u medijskome svijetu i dobu patafizike kao metafizičkoj spirali povijesti istodobno poticajna za promišljanje našeg habitusa u vremenu posvemašnje aktualizacije i tiranije aktualiteta uopće, te krajnje nepodesna za bilo kakvu misaonu operaciju dekonstrukcije zapadnjačke povijesti u trenutku globalne sudbine kozmopolitskog čovječanstva i prirode, vratimo se još jednom njegovu razumijevanju odnosa medija, informacije i komunikacije. Podvostručenjem znakova u medijskome svijetu, kad se znak istodobno odnosi na jednu i drugu realnost nekog predmeta, kad je istina tek proces totaliziranja u onom što omogućuje podvostručenje, dolazi se tek do prijelaza u simulaciju. Prijelaz ima karakter simboličkog viška vrijednosti. Baudrillard se ovdje nadovezuje na ključno djelo dekonstrukcije Jacquesa Derridae O gramatologiji. Namjesto desosirovskoga znaka Derrida govori o pismu kao simboličkome prevladavanju rascijepa između jezika, glasa i znaka. Pismo strukturira logičku cjelinu govora tako što ga tekstualizira. U medijalnome svijetu pismo kao tekst figurira unutar zatvorene cjeline totalizacije poruke. Ona mora biti argumentacijski i retorički besprijekorna neovisno o tome je li riječ o prijelomnim političkim događajima ili reklamnoj strategiji proizvođača parfema. Pismo je znakovni jezik druge potencije. Medij nije pismo postmodernoga svijeta, nego njegova vizualna semiotika. Ono realno, sukladno tome, jest tekstualno-vizualna simulacija događaja koji upućuju na pojam realnoga. Ali bez medijske strukturacije ne postoji više ništa realno. Realno je, dakle, iluzija kao nad-realna ili hiper-realna egzistencija istine vremena s kojom povijest isklizava u svoju crnu rupu događajnosti. I sama se povijest kao patafizika kraja odvija kao poredak simulakruma. Znakovi određuju realnosti njezinu egzistenciju, a ne obratno. Stoga je jedina logična konzekvencija takvog nihilističkoga promišljanja nestanak smislenosti pojma svjetovnosti svijeta. Baudrillard, međutim, ipak nekako nastoji spasiti taj pojam, premda je svjestan da se s njime više ne može ništa smisleno učiniti. O kojem i kakvom je tu još „svijetu“ riječ? O horizontu smisla u hajdegerijanskome značenju? Ili o fenomenologijskome „svijetu života“ kao binarnoj opoziciji „svijetu sustava“ kako je to izveo kasni Husserl, a na njegovu tragu Habermas postulirao slobodnu/neotuđenu komunikativnu racionalnost diskursa? Ili možda o neutralnome pojmu svijeta kao pukog „okolnoga“ svijeta (Umwelt) u koji bi trebalo smjestiti prirodu prije njezina objektiviranja u energetski potencijal visoke tehnologije i sve njezine derivate poput ekoloških akcija spašavanja „izvornosti“ prirode uopće? Za Baudrillarda je svijet naprosto jedinstvo kozmičkih, antropologijskih i prirodnih veza Boga, čovjeka i prirodnih bića. Postoje „svjetovi“, ali postoji i svijet kao nešto primarno otvarajuće i otvoreno. U trenutku derealizacije realnosti govor o svijetu doista nema više razloga ni temelja. Svijet je obesvjetovljen kao što je smrću Boga svijet obezbožen. Nihilizam bez interpretacije Razlog zbog čega svi prigovori Baudrillardovoj teoriji iluzije zbiljskoga i kraja povijesti ne pogađaju svoj cilj zacijelo leže u tome što on ne razvija nikakvu „pozitivnu“ teoriju niti konstruira horizont smisla povijesti, nego tek radikalno nastavlja na tragovima postmetafizičkih mislilaca kraja povijesti svoju „nihilističku priču“. Baudrillard ne interpretira svijet, nego interpretira carstvo znakova onog čega nema, ali, doduše, postoji kao događajna iluzija povijesti svijeta. Sve su to analitičke pripovijesti hladnih memorija, patafizičkih asocijacija, ogledi o suvremenoj umjetnosti bez referencije na ono samo po sebi realno. Ako je Nietzscheova dijagnoza nihilizma povijesnoga svijeta kao obezvređivanja vrijednosti i ništenja bitka uistinu predskazivanje onog što se aktualno događa sa svijetom kojeg više nema, ali, doduše, postoji u tragovima hiperrealnosti, onda je Baudrillardov postmoderni nihilizam melankolija bez utjehe, pomirba s „fatalnim strategijama“ tehnomorfne civilizacije objekata kao slika koje više ni na što ne upućuju osim na autoreferencijalno značenje svojih iščezlih predmeta. „Nihilizam nema više tamne boje s kraja 19. stoljeća – wagnerijanske, spenglerovske, zadimljene. On više ne proizlazi iz Weltanshauunga dekadencije niti iz metafizičke radikalnosti iznikle iz smrti Boga i svih posljedica što iz toga treba izvesti. Nihilizam je danas nihilizam prozirnosti i na neki je način radikalniji i odlučniji nego u svojim prijašnjim i povijesnim oblicima, jer ta prozirnost i ta nestalnost nerazlučivo su dio sustava i svake teorije što ga još pokušava analizirati. Kada je Bog umro, još je postojao Nietzsche da to i kaže, postojali su veliki nihilisti pred Vječnim i leš Vječnoga. Ali pred simuliranom prozirnošću svih stvari, pred simulakrumom materijalističkog ili idealističkog ostvarenja svijeta u hiperrealnosti (Bog nije mrtav, postao je hiperrealan) nema više teorijskog i kritičkog Boga da bi prepoznao svoje.“ (Jean Baudrillard, „O nihilizmu“, u: Simulakrumi i simulacije, str. 237.) Baudrillardova teorija o iluziji kraja povijesti drugim, krajnje fluidnim jezikom, govori nam o nemogućnosti bilo kakvog uskrsnuća povijesti ili njezina povratka u znakovima pred-patafizičkoga svijeta. Postoje, doduše, znakovi oživljavanja i retro-futurističke priče u popularnoj kulturi o nužnosti obnove nečeg što još ima oznaku velikih metafizičkih ideja u novome ruhu. Povratak povijesti kao povratak slike u suvremenoj umjetnosti koja je u biti ikonoklastička, povratak mita i priče u književnosti, ili povratak religijskome fundamentalizmu nisu, međutim, drugo negoli moderni odgovori na krizu i iscrpljenost samog pojma moderne. Baudrillardova postmoderna teorija o kraju povijesti i sama je promišljanje uvjeta i razloga zastarijevanja svih modernih velikih priča. Ulazak (enter) u novu postpovijesnu egzistenciju kao izlazak (exit) iz moderne povijesti spasa, milenarističkih mitova i apokaliptičnih verzija propasti zapadnjačke civilizacije, nisu ništa novo u tradiciji kulturnoga pesimizma kojemu je i Baudrillard pridonio svojim ekstremnim i radikalnim postavkama. No, ono uistinu novo jest način artikulacije nestanka svih mjerodavnih pojmova i ideja moderne. Za cjelokupnu zgradu modernosti povijest je bila njegov subjekt i supstancija. Ideje napretka, inovacije i nade u beskonačnu moć subjekta koji sebi sam postavlja granice razorene su realizacijom svijeta kao supstancije-subjekta. Hegelova postavka o kraju povijesti kao realizaciji apsoluta – subjektivnoga i objektivnoga duha u vremenu – na kraju avanture modernosti zahtijeva drukčiji način opisa struktura i procesa koji su iz svijeta istisnuli izvornu vremenitost. Održavanje na životu ideje povijesti ima smisla samo kao uvid u zatvorenu strukturu njezine protežnosti. Kad se razvitak u vremenu više ne ravna prema nekom imaginarnome cilju i kad se ono realno pokazuje kao medijsko proizvedeni poredak simulakruma – to je trenutak krajnje hipertrofije povijesti. Ona se zgušnjava u nadigravanju istih modela i istih struktura, kao što je to danas očevidno u jedinstvenom procesu dovršavanja tehno-determinističke koncepcije globalizacije. Stoga su jedini ozbiljni problemi takvog „svijeta“ apovijesnoga karaktera: biogenetika, demografija, ekologija i teror. Spektakl terora i njegove žrtve Terorizam je besmisleno nasilje. Ne može ga se više opravdati ni izvanjskim ni unutarnjim razlozima borbe ugroženih ili nepriznatih političkih skupina u doba globalizacije, poput Al Qaide i njezina pozivanja na ideologiju islamskoga fundamentalizma, jer ga ništa ne određuje izvan logike apsolutnog događaja. On nema perspektive, ali ima budućnost. U knjizi razgovora s Eckhardom Hammelom i Rudolfom Heinzom još 1993. godine Baudrillard je usporedio teror s djelovanjem virusa kao posve apstraktnoga fenomena razaranja „mreže“ života u zbiljskome i virtualnome smislu. (Eckhard Hammel/Rudolf Heinz: Jean Baudrillard: Das reine Terror – Gewalt von rechts, Passagen Verlag, Wien, 1993.) Kao što je simulacija realnija od zbilje, pornografija seksualnija od seksualnosti, tako je i čisti teror jedini oblik nečega što još krivo nazivamo ratom. Duh terorizma, prema Baudrillardu, rezultat je duha zapadnjačke filozofije prosvjetiteljstva. Takva provokativna postavka proizlazi iz Baudrillardova uvida u paradoksalnu logiku povijesnoga napretka. Tehnika, znanost, ljudske slobode upregnute su u borbu protiv zaostalosti, mračnjaštva i fundamentalizma kao radikalnoga zla. Obje su strane u sporu – prosvjetiteljstvo i fundamentalizam – neiskorjenjive i nesvodive jedna na drugu. Utoliko je Huntingtonova teorija o sukobu civilizacija pogrešna, jer je riječ o svjetsko-povijesnoj monokulturi istoga u razlikama. Nakon terorističkoga napada Al Qaide na Ameriku 11. rujna 2001. godine Baudrillard je djelomice politički radikalizirao svoju kontroverznu postavku o simulakrumu događaja Zaljevskoga rata 1991. godine. Tada je u poznatom članku u Libérationu ustvrdio da se „rat nije dogodio“. Događaj apsolutnoga terora 11. rujna 2001. godine uvodi u 21. stoljeće kao početak „četvrtog svjetskoga rata“. Prvi je bio rat Europe za kolonijalne pozicije u svijetu, drugi protiv fašizma, treći (Hladni) rat protiv komunizma. Sva su tri obilježila XX. stoljeće kao doba vladavine ideologija. Četvrti je rat postideologijski. U njemu se svijet opire „teroru globalizacije“. Posuđujući pojmove iz teorije kaosa Baudrillard zapravo opisuje novu „ratnu situaciju“ kao fraktalni rat svih čestica u obliku antitijela koji se vodi uzvišeno hladno, medijski spektakularno, ali bez realne jezovitosti zato što se vodi krajnje amoralno. Terorizam u svojem postmodernome obliku nema u sebi ništa moralno. Takav opis mnogo je uvjerljivije politologijski izveo Walter Laquer, predskazujući biološke, kemijske i kibernetičke napade na sustav. (Walter Laquer, „Postmodern terrorism“, Foreign Affairs, rujan/listopad, 1996.) No Baudrillard u svojoj analizi dokidanja bilo kakvih vrijednosnih prosudbi između frontalnih neprijateljskih snaga u sukobu oko bîti globalizacije pogađa stvar utoliko što pokazuje konzekvencije globalizacije uopće. Asimetrični teror očajnih i bijednih protiv bogatih, te uzvratni teror moćnih i bogatih protiv bijednih ne počiva ni na kakvoj ideologijski održivoj razini. Ako bi Islam kojim slučajem pobijedio u tom ratu, teror bi se primjenjivao na njega istim intenzitetom i istim fanatizmom. Terorizam kao apsolutni događaj stoga nije povratak povijesti niti uskrsnuće realnoga. To je trenutak u kojem spektakl terorizma stvara terorizam spektakla. U implicitnoj polemici sa zagovornicima teorija o povratku povijesti i realnoga, među kojima je neprijeporno Slavoj Žižek paradigmatska figura, (Slavoj Žižek, Welcome to the Desert of Real: Five Essays on 11 September and Related Dates, Verso, London-New York, 2002.) pokazuje se vrlina i mana takvog načina argumentacije. Da bi, naime, postideologijski „četvrti svjetski rat“ imao svoje utemeljenje potrebno je da još postoji svjetska povijest. Ako nema razloga za povratak realnoga, onda nema razloga ni za govor o svijetu i povijesti. To je zatvoreni krug. Baudrillard je u svojem nihilističkome putu mišljenja svjesno žrtvovao logiku „realnih“ činjenica u ime (hegelovske) logike gibanja poretka simulakruma do posvemašnje iluzije kraja. Dakako, to gore po „realne“ činjenice ako ne govore ništa više osim razmjera zločina. Vrlina je Baudrillardove analize stoga obrnuto srazmjerna uvjerljivosti njegovih analiza terorizma. Prosvjetiteljstvo nije kolijevka terora kao što globalizacija i fundamentalizam nisu dokaz o povratku realnoga i povijesti. Kraj povijesti ne označava faktički nestanak povijesnih krhotina ideologijskih borbi. One su krvavije i okrutnije zato što su bez vlastita utemeljenja. Pokreće ih jedino mržnja spram Drugoga. U shizofreno-paranoidnoj situaciji borbe na smrt između dvoje istih identitet se izgrađuje samo kao negativna projekcija sebe u Drugome. Tertium non datur. U-kronija i neizvjesnost Ako je s krajem modernosti nestalo i razdoblje ideologija, onda je ono što se događa u političkim igrama oko zaposjedanja praznog mjesta moći u globalnome svijetu rezultat pobjede simulakruma. Sve se miješa i sve je moguće (anything goes) budući da više nema stabilnosti i vjere u moć transcendentnih principa. Problem je s Baudrillardovim postavljanjem apokaliptične dijagnoze suvremenog svijeta u tome što on ne dokazuje svoje (pret)postavke. Ne izvodi se klasičnim (logičkim) argumentacijskim procedurama tijek mišljenja niti u povijesnome niti u kronologijskome smislu. Nestanak realnoga i svih njegovih referencija iz „svijeta“ naprosto se pretpostavlja kao nešto fatalno i već dogođeno. Utoliko je takva vrsta teorije s onu stranu svih filozofijsko-sociologijskih teorija čak i u korpusu prijeporne postmoderne. Dok je Lyotard precizno pokazao što uopće za njega znači ulazak u doba postmoderne, razlučivši dvije temeljne komponenente istoga – postindustrijsko društvo i postmodernu kulturu – u Baudrillardovim se tekstovima ustrajno briše takvo konceptualno razlikovanje i razlikovanje u realnosti. Ne postoji nešto takvo kao postmoderno realno, jer je ono realno medijski poredak simulakruma. Zapostavljanjem pojma političkoga u raspravi o smislu globalnog svjetskog poretka u korist nekog fatalnog „medijskoga totalitarizma poruke“ ne može se više objasniti realno funkcioniranje, primjerice, terorizma kao jedine (i)racionalne prijetnje temeljima dovršene avanture kraja povijesti. Uopće je problem vjerodostojnosti svih postmodernih teorija o kraju povijesti i nestanku realnosti iz svijeta u tome što u ime apologije kulturnih razlika između različitih i nesvodivih svjetova brišu granice, ispuštaju precizna razlikovanja u ime nedokazanog uvida u misterioznu moć tehnologijske apokalipse modernosti, pa se tako opetuju stare metafizičke priče Ernsta Jüngera i Günthera Andersa o neumitnome ubrzavanju povijesti i zastarijevanju moderne u medijskome zatvorenom svijetu hiperrealnosti. Izlazak iz povijesti nakon njezina medijskoga dokinuća odgovara situaciji totalne odsutnosti emancipacijskih strategija. S krajem svih mogućih alternativnih rješenja, jer sam sustav globalnoga poretka simulakruma kao globalnoga kapitalizma proizvodi svoje neprijatelje i svoju alternativu u iluziji promjene osim tehnološke i kozmičke apokalipse, nalazimo se pred zidom povijesti. Baudrillardovo mišljenje radikalno je dovođenje svih pretpostavki i svih metafizičkih koncepata moderne pred hiperrealni zid iza kojeg postoji, doduše, bespuće događaja, ali horizont smisla već je odavno zatamnjen. Namjesto smislenog odvijanja povijesti u horizontu iskonske vremenitosti preostaje tek imaginarno područje u-kronije. Baudrillard je na kraju patafizike kraja povijesti došao do pitanja koje zadire u sfere poetičkog i oniričkoga. Što ako povijest možemo samo zamisliti pod uvjetom drukčijeg slijeda događaja u prošlosti i budućnosti? Ono što je još jedino otvoreno nije neizvjesnost događaja, nego neizvjesnost onoga što uopće omogućuje događaj. Možemo li još misliti povijest nakon njezina kraja ako ne promislimo iskonsku mogućnost događaja takve nečuvene neizvjesnosti? (Iz knjige autora, Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 121-152)

August 16, 2024
O plavoj točki na horizontu

O plavoj točki na horizontu

Plavetnilo neba, duboko plavo podmorje, kobaltno plavi odsjaj ljepote i uzvišenosti oka one božanske žene s Botticellijeve slike, žalobno plavi suton prije no što na umorni narcistički grad iz Andersonova filma Magnolija počnu padati one odurne apokaliptičke žabe, plave biljarske kugle nalik satelitima nekog anti-Saturna, obojano staklo s plavim mrljama koje izazivaju otmjeno gađenje nad ovim sivilom dosadnoga svijeta, preplavljeno plavilo plavomodrine plavičastoga praskozorja koje ulazi kroz prozor kao monada u ćeliju DNA-metafizike, plavi Kleinov plavocrtni plošni trag kista na platnu, potom još i skok Plavoga jahača na zaplavljeni duh umjetnosti onog Kandinskoga koji bijaše stric filozofa kraja povijesti Alexandrea Kojѐvea i plavo govoreći ova veza vidi se i po tome što je dotični hegelijanac skupljao u svojoj zbirci fotografija s putovanja Azijom i kukce i dabrove i tko zna kakve još kataloge arhetipskih tričarija, pritom plavo pada na pamet kad ulazimo u plave sobe čiste apotekarske estetike morbidnoga savršenstva kojemu ideja zdravlja prethodi ovoj boji minimalističke vedrine s kojom i smrtnost jedne uzvišene vrste virusa postaje više od kontingentne nužnosti i njezinih modusa poput slučajnih kocki prolupaloga Mallarméa za stolom na samotnome žalu normandijske otvorenosti spram svijeta zatočenoga u vječito plavoj točki horizonta… Ah, da, ovo je tek-tako, zapravo bilo-kako, plutanje u plavotečini jezika koji govori sam sebi u bradu ono što mišljenje misli kad ne misli ništa osim što se prepušta slikotvorenju bez prvog i posljednjeg razloga, tek-tako.

August 15, 2024
Piramida kao događaj

Piramida kao događaj

Egipatska piramida je savršenstvo jednostavne izgradnje iz baštine prizemne pravokutne grobnice koja se razvila iz mastabe što na arapskome znači klupa. Izgrađena je od kamenih ili granitnih blokova i doseže visinu od 150 metara u slučaju piramide znamenitoga faraona Keopsa. Pogledajte kako piramida savršeno prianja kao oblik uz ruku i za razliku od kocke ili kugle ima u sebi nešto neiskazivo smirujuće. To je znak čistoće apsolutnoga duha, a ne olujne i oceanske ljudske duše. Arhitektura onkraj antropocena ima samo jedan put u tzv. mnoštvu mogućnosti, a to je da postane kristalna piramida vedrine, a ne ona mitopoetska divna Tinova kocka. Zašto? Zato što je njezina topologija pustinja, a izvorište i posljednja granica Sunce. Da.

August 14, 2024
Ima li još vizija nadolazećega?

Ima li još vizija nadolazećega?

1. Izazovi suvremene arhitekture Odrediti kamo smjera suvremena arhitektura nije moguće bez prethodnog odgovora na pitanje: ima li ona još uvijek pouzdan referencijalni okvir? Dok se to za modernu arhitekturu od kraja 19. stoljeća do 1990-ih godina moglo bezuvjetno pokazati iz težnje za dosezanjem beskonačnosti, utopije, napretka i blagostanja društva, više ništa od svega toga ne djeluje samorazumljivo. Zašto je tome tako? Ponajprije, društvo se raspalo u osvit neokonzervativne i neoliberalne „revolucije“ krajem 1970-ih godina u SAD-u i Europi. Prelaskom u područje korporativnoga organiziranja cjelokupnoga života iščezlo je vezivno tkivo društvene solidarnosti. To je imalo dalekosežne posljedice za razumijevanje „biti“ arhitekture u okružju globalizirajućih tendencija osvajanja svjetsko-povijesne pozornice. Promijenjene strukture kapitalizma iziskuju gradnju objekata u prostoru svekolikoga ulančavanja svijeta. Bez jasne predstave o karakteru tzv. društvenoga „razvitka“ na novim osnovama ne postoji mogućnost da se i nadalje govori o socijalnoj dimenziji gradnje i stanovanja, o utopijskim ciljevima urbanizma kako je to bilo postavljeno od Le Corbusiera do pop-modernizma. Uostalom, ideja „napretka“ i „razvitka“ društva s pomoću znanosti i novih tehnologija informacije-komunikacije nije iščezla iz obzorja nastavka modernosti drugim sredstvima. Ona je tek nadomještena strategijama virtualizacije svijeta. Ali time se odigrala sudbonosna promjena u karakteru „društvenoga razvitka“. Sada su nove tehnologije one koje dovode do kontrole svih procesa interakcije čovjeka i njegovih okolina. Ništa više nema zagonetku spontanosti slobode. S korporacijskim kapitalizmom globalitarnoga doba čitav je krajolik ljudske egzistencije postao umjetnim kao što je ideja života od biološke zadanosti postala tehnogenetskim načinom konstrukcije. Peter Sloterdijk je tome posvetio posebnu pozornost. U promišljanju uvjeta mogućnosti održive koegzistencije prostora obitavanja čovjeka s njegovim prelaskom u antropotehnički svijet stvorio je novi pojmovni alat primjeren za shvaćanje položaja arhitekture danas. U razgovoru sa samim sobom povodom trilogije Sfere (Sphären), u kojoj u trećoj knjizi naslovljenoj Pjene (Schäume) govori o „arhitekturi pjena kao načinu zaokreta u građenju i oblikovanju prostora“, upozorava da valja napustiti staru kozmologijsku predstavu o fiksnome stanju u kojem se pojavljuju planete, zvijezde, Zemlja s mitovima o stabilnosti i čvrstoći oblika. A to samo znači da se „agonija klasične metafizike“ i njezina gigantomahija u proizvodnji „imperijalnoga monocentrizma“ nalazi u proturječju s glavnim strujanjima složene suvremenosti. Sloterdijk stoga uvodi u optjecaj promišljanja arhitekturu kao stvaralačku projekciju otvorenosti. Obratom odnosa između bitka i prostora nastaje plodno tlo za posvemašnjim preobrazbama formi. (Peter Sloterdijk, „Talking to Myself about the Poetics of Space“, Harvard Design Magazine, br. 30. http://www.harvarddesignmagazine.org/issues/30talking-to-myself-about-the-poetics-of-space) Što iz toga slijedi za razumijevanje novoga načina kojim se prostor otvara ljudskome mišljenju kao ontologijski problem? Ako je, naime, od novoga vijeka počevši s Kantom prostor bio načelno u nadležnosti tvorbe transcendentalnoga subjekta, onda je njegov položaj u odnosu na apriornost predstave o vremenu bio već uvijek izveden i drugorazredan. No, takvo je shvaćanje vremena od Aristotela zavladalo poviješću metafizike. Poput neotklonjiva i nužnoga fatuma vrijeme se misaono uspostavilo iz mjerila onoga što „jest“ u prisutnosti bitka. „Sada“ određuje što znači biti-ovdje, odnosno biti u fizičkome stanju obuzetosti prostorom. Kako je to pokazao Heidegger u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu), na isti način kao što je s Aristotelom uspostavljeno „vulgarno“ razumijevanje vremena iz obzorja stalne prisutnosti (nunc stans), pa je vječnost svagda projekcija prisutnosti u sadašnjem stanju postojanoga bitka u promjenama, tako je s Euklidom uspostavljena metafizička struktura razdiobe prostora. Kao geometrijski određen kvantitativni odnos između fiksnih parametara prostor se ne nalazi nigdje drugdje negoli u okružjima, granicama, pregradama. Uvijek je riječ o odnosu. Samo što je bitna razlika u poimanju uvjeta mogućnosti odnosa kao takvoga. Iz „vulgarnoga“ razumijevanja vremena neumitno slijedi i „vulgarno“ shvaćanje prostora. To je jedan od razloga zašto Heidegger u svojem mišljenju prostora poseže za topologijom bitka, odnosno razotkrićem mjesta u izvornome značenju protiv modernoga nihilizma bezavičajnosti (Unheimlichkeit). Suvremena arhitektura dijeli isto iskustvo neutemeljenosti u prostor ukorijenjenosti. U njemu prebiva poput suvremene umjetnosti nalik strancu u izgnanstvu. Sve što je još imalo prizvuk kozmocentrične cjeline od početaka u Grka do radikalne subjektivacije u novome vijeku, ruši se u ponor. Nakon što su Riemannove krivulje prostora, Cantorovi skupovi i kvantna mehanika preuzeli u svoje ruke zadaću rekonfiguracije metafizičke slike svijeta više ništa nije isto. Svođenjem arhitekture na društvenu izgradnju i obnovu modernost je izgubila izravnu svezu s majstorstvom gradnje od antike preko renesanse i baroka do romantike. Izgubljeni temelji dijaloga između filozofije, znanosti, umjetnosti i arhitekture morali su biti obnovljeni na novome nezaposjednutome tlu. Nova slika zahtijevala je otuda više uvida u ono nadolazeće negoli pogled u prošlost. Prijelazi od gradnje objekata u postojanome prostoru do arhitekture događaja označili su vladavinu slike kao znaka nad realnim odnosima u već uvijek označenome prostoru simboličke konstrukcije gradnje. Kada više nema ni traga od fantazme kako se prostor povijesno-epohalno nasljeđuje poput baštine ili vjekovne tajne ljudskoga obitavanja na Zemlji, nastaje mahnito doba konstrukcije nečega što sada mijenja perspektivu mišljenja. Metafizika je, uostalom, počivala na ideji orijentacije u prostoru polazeći od jedinstva i neponovljivosti vremena u ekstazama minulosti, sadašnjosti i predbježnosti bitka. Nasuprot tome, doba tehnosfere kao kibernetičke vladavine digitalnoga ili informacijskoga kôda uvodi u mišljenje morfogeneze i preklapajućih prostora. To znači da više nije posrijedi apriornost vremena koja proizlazi iz iluzije transcendentalnoga subjekta što omogućuje orijentaciju u prostoru. Umjesto toga susrećemo se s obratom u razumijevanju bitka-svijeta-čovjeka. Aposteriornost prostora sada prethodi iskustvu bezvremenoga vremena. U formi tehnogeneze sve se preobražava u ono što Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. Svaka je konstrukcija umjetnoga života (A-life) ujedno i dekonstrukcija jedinstva vremena-i-prostora. Stoga suvremena arhitektura više nema postojanu i nepromjenljivu „bit“. Ona se svagda iznova nalazi u prostoru između konstrukcije-dekonstrukcije mjesta i formi života. Kao kontingentan događaj uspostavljanja novih odnosa između čovjeka i okolnih svjetova (Umwelten) arhitektura se odsada shvaća složenim sklopom projekcije budućega prostora. Drukčije rečeno, arhitektura bez „biti“ više ne gradi-u-prostoru. Njezina je temeljna zadaća uspostaviti odnose između postojećih prostora i buduće deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, da se poslužimo pojmovima Deleuzea i Guattarija iz njihova temeljnoga djela Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija II (Mille plateaux: Capitalisme et schizophrénie 2, Minuit, Pariz, 1980). 2. Korporativna mreža i kraj društva Gubitak društvene odgovornosti arhitekture nastaje otuda kao nužna posljedica korporativnoga kapitalizma. Kada više nema društva osim onoga što proizlazi iz mreža komunikacije i kontrole, kada se zaposjedanje javnih površina i trgova i njihova brutalna prenamjena u vizualni znak estetizirane potrošnje pojavljuje suviškom objekata čija se singularnost mjeri njihovom ponovljivom neponovljivošću simulakruma, nalazimo se u stanju posvemašnjeg nestanka referencijalnoga okvira. On je još imao moć upečatljiva kanona moderne arhitekture s Le Corbusierom, Mies van den Roheom, Walterom Gropiusom i Frankom Lloydom Wrightom. Glavni akteri duha progresizma bili su istodobno „revolucionari“ i „tehnolozi“ novoga doba. Gubitak društvene organizacije prostora nadomješta se, dakako, idejom korporacije kao mreže vladavine u logici razmještanja subjekta. A budući da mreža (network) nema središta ni ruba, već tek čvorišta i petlje, onda je samorazumljivo da se umjesto društva sve usmjerava na nove odnose između sustava informacija i poretka komunikacije. Korporativna je arhitektura određena novom uniformnošću gradnje. Ali ne više kao reproduktivni niz kocaka poslaganih u horizontalno-vertikalne odnose. Linearnost niza zamijenjena je nelinearnošću i kaosom emergentnih mreža. Štoviše, promjena u „biti“ arhitekture dolazi otuda što umjesto reprodukcije sustav gradnje počiva na replikacijama, obnavljanju i otvorenosti razlika. 1970-ih godina time je otpočela postmoderna arhitektura u SAD-u, navlastito s projektima Charlesa Jencksa i Roberta Venturija. Tome treba dodati ono najvažnije. Arhitektura je kao i suvremena vizualna umjetnost preuzela pojmovno-kategorijalne elemente promišljanja prostora nastankom drukčije strukturirane ideje stroja. Nije to više zatvoreni model računala koji tek komputira informacije i počiva na pretpostavkama kauzalno-teleologijske sheme povijesnoga razvitka. Ovdje se susrećemo s autopoietičkim ili otvorenim strojem proizvodnje ideja a ne objekata, objektila a ne gotovih kalupa. Ta kvantna neodređenost u geometrijskoj dekonstrukciji prostora koji su svi odreda zakrivljeni dovodi do fraktalizacije života kao forme. I uistinu se može prihvatiti Sloterdijkova intervencija u raspravi o suvremenoj arhitekturi kada u igru uvodi pojam poznat iz znanosti o slici (Bildwissenschaft, Image science). Riječ je o pojmu uronjenosti (immersion). Time se skreće pozornost na sintetsku „prirodu“ informacije u virtualnome prostoru. Arhitektura kao „umjetnost uronjenosti“ poprima naposljetku značajke konstrukcije umjetnih svjetova. (Peter Sloterdijk, „Architektur als Immersionkunst“, Arch + 178 (lipanj), br. 58-63/2006. O pojmu uronjenosti i virtualnoj umjetnosti vidi: Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2003.) Svjedočimo poretku novih hibrida u teoriji i praksi arhitekture i urbanizma. Arhitekti poput Franka Gehryja, Zahe Hadid i Rema Koolhaasa ostavljaju iza sebe spektakularne objekte kao slike-u-pokretu. Tri su temeljne paradigme suvremene arhitekture izvedene iz estetizirane potrošnje masovne kulture kao referencijalnoga okvira gradnje: (1) eklekticizam shopping-mallova; (2) sinkretičnost sportskih stadiona kao arena masovne zabave; (3) hibridnost zračnih luka (terminala). Arhitekti kao medijske zvijezde integriranoga spektakla u proširenom značenju pojma kojeg je skovao Guy Debord konstruiraju preklapajuće prostore totalne mobilizacije kapitala s privremenim gradskim zonama pretvorenim u vizualne znakove bez značenja. Uostalom, sve su tri paradigme u svojoj logici događanja jedna te ista, bez obzira na kulturne razlike i lokalne tradicije. A ona proizlazi iz jednodimenzionalnosti težnje za beskonačnom visinom. Arhitektura korporativizma počiva, dakle, na gradnji (poslovnoga) tornja (tower building). Posvuda niču ove čudovišne građevine prazne uzvišenosti poput sekulariziranih gotičkih katedrala. Sve su više i uniformnije, a jedino što ih razlikuje od drugih su varijacije u obliku tornja i svjetlosni učinci vizualizacije u noćno doba. Nije ništa „novo“ ono što Sloterdijk vidi u suvremenoj arhitekturi koja više ne poštuje drevna metafizička otajstva. Već je otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener uvodeći čitav niz tehniziranih pojmova poput informacije, entropije, kontrole i komunikacije, izrekao najvažniju postavku jedne deontologijske teorije „umjetnoga života“ (A-life): „Čovjek je uronjen u svijet.“ (Norbert Wiener, The Human Use of Human Beings: Cybernetics and Society, Free Association Books, London, 1989., str. 36.)Odatle je razvidno da se razlika spram Heideggerove bačenosti tubitka kao bitka-u-svijetu (In-der-Welt-Sein) određuje mogućnošću definiranja slobode posve drukčije od egzistencijalnoga preuzimanja vlastite sudbine u ruke unutar sklopa nužnosti i događaja koji natkriljuju ljudske mogućnosti promjene stanja. Uronjenost-u-svijet označava put spram tehnogenetske konstrukcije objekata. Njihovo se mjesto nalazi izvan tradicionalnih granica prirode i kulture. Kada je, dakle, arhitektura uronjena u forme života, kako to nastoji izvesti Sloterdijk, njezina je „sudbina“ da od gradnje domova i pribježišta ljudske ukorijenjenosti u prostor postane eksperimentalnom projekcijom budućih stanja. Kuća i kućanstvo (oikos nomos) u doba vladavine planetarne tehnike nisu više ničime ograničeni. Nomadstvo u mobilizaciji kapitala mora uspostaviti promjenljivost i nestabilnost kao glavne kategorije stanovanja-u-pokretu. Ne znači li to da je suvremena arhitektura izručena na milost i nemilost tehnosfere koja računa, planira i konstruira buduća stanja kao kontingentne događaje? Odmah valja kazati da se time unaprijed ne prihvaća Derridaina postavka o razlikovanju budućnosti (futur) i nadolazećega (l’avenir). Poznato je da se ona razvija na tragu Heideggera i Lévinasa u nastojanju da se tehničkoj nužnosti kolektivne egzistencije u suvremenome svijetu pruži nada u mesijansko izbavljenje. Iščekivanjem neproračunljiva i neizvjesnoga događaja mišljenje priprema ono nadolazeće. Događaj se, dakako, razlikuje od kršćansko-židovskoga mesijanstva i eshatologije. Formulacije o mesijanstvu bez mesije ili mesijanstva bez Boga tome su na putu. (Jacques Derrida, Spectres de Marx, Galilée, Pariz, 2006.) Uronjenost, ipak, preusmjerava arhitekturu u ono događajno i kontingentno. A to pretpostavlja izlazak iz dvostruke zavojnice metafizike. Prema njoj postoje uvijek odrednice gore-dolje, onostrano-ovostrano, sveto i uzvišeno-banalno i trivijalno. Binarne opreke, doduše, ne iščezavaju ni u korporativnome ustrojstvu svijeta. No, one se sada izvode iz „plana imanencije“. Tako postaju antiesencijalnima razlikama u stupnju intenziteta snaga. Dva poimanja razlike svjedoče o različitim načinima mišljenja bitka i događaja. Prvi je ontologijski i iz njega proizlazi vertikalna hijerahija bića (entities); drugi je, pak, kibernetički s horizontalnim poretkom kategorija stanja (condition). Za prvoga je arhitektura simbol imperijalne organizacije prostora od središta do rubova, a za drugoga znak demokratske uronjenosti u rizomatske mreže globalne povezanosti čvorišta. Što je za metafiziku prisutnosti simbol i alegorija, to je znak za vladavinu medijalno shvaćene arhitekture. Semiotika se razdvaja pritom na jezik ili tekst i sliku ili vizualnost sklopa značenja. Nije nimalo slučajno da katedrala emanira simboličko značenje božanstva u svijetu, a sportski stadion kao arena označava vladavinu zabave i rasterećenja u masovnome društvu spektakla. 3. Arhitektura događaja kao vizualizacija svijeta Želimo li razabrati što određuje doba tehnosfere u arhitekturi tada se ne mogu zaobići tendencije gradnje na razmeđu hibridnih formi i autonomnih objekata.Sve što je bitno inovativno u procesu stvaranja generičkih gradova svodi se na arhitekturu događaja. (Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of Theatralicity, Routledge, London-New York, 2006. i Architecture and Spectacle: A Critique, MPG Books Group, 2012.) Umjesto pohvale bitka u prikazivanju-predstavljanju prirode kao savršenstva kruga, susrećemo se s igrom dekonstrukcije oblika, morfogenetskom konstrukcijom umjetnih tvorevina od sintetskih materijala, te naposljetku ekscentričnim položajem zakrivljenosti u odnosu na plošnost i jednoznačnost gradnje u moderno doba. Ako se pobuna pjene protiv krutosti blokova zamjećuje u novije doba na svim razinama arhitektonske ideje nastanka novoga polazeći od unutarnjega spram izvanjskoga, onda tu pobunu prati metež glasova u prilog heteromorfnih struktura. One su vidljive već na prvi pogled u rasporedu ključnoga objekta modernosti do danas. Riječ je, dakako, o poslovnome tornju (tower). Njegova se funkcija ne sastoji u pukoj uporabi kao primijenjenome dizajnu estetizirane potrošnje. Nakon Franka Llloyda Wrighta poslovni tornjevi više nisu univerzalnim znakom kapitalističke „obnove“ i „izgradnje“ u svrhu beskonačne moći investiranja kapitala. S neoliberalnim korporativizmom gradnja tornjeva od funkcije je postala samosvrhom. Tako se znak s krajem reprezentacije suvremene arhitekture prometnuo u globalizirani događaj vizualne semiotike. Od 1980-ih godina svjedočimo vizualizaciji događaja na površinama objekata. Reality-show arhitektura slavi univerzalnu potrošnju kognitivnoga kapitalizma u promjeni njegovih preferencija. Nije to više ornamentalnost tehnokratske logike uspjeha, nego fluidnost oblika u začaravanju želje Drugoga kao konačnoga trijumfa onoga što rani Lyotard naziva „libidinalnom ekonomijom“. (Jean-Franҫois Lyotard, Économie libidinale, Minuit, Pariz, 1974.) Financijska alkemija suvremenoga kapitalizma u prvi plan postavlja vladavinu oligarhijske elite. Biznis odstranjuje rad operacijom potiskivanja gradnje stambenih blokova za srednju klasu na rubne zone gradova. Više se gotovo i ne spominje ono što je na kraju 1970-ih imalo funkciju uspostave ravnoteže između zahtjeva za luksuzom života financijsko-političke elite i socijalne dimenzije zbrinjavanja mahom pauperiziranoga industrijskoga stanovništva svjetskih velegradova. Nova korporativna arhitektura pretpostavlja dokidanje/prevladavanje rada u značenju fizičkoga truda i brige. Preusmjeravanjem ciljeva gradnje na simboličku moć neoliberalnoga carstva privatnoga poduzetništva tornjevi postaju poslovna gnijezda i brlozi nove spacijalizacije prostora. Sve što vrijedi za digitalno doba mreža i njezinih fluidnih pojmova vrijedi i za ovu arhitekturu prazne uzvišenosti. To se navlastito odnosi na sliku „narcističkoga grada“, kako filozof i estetičar Hubert Damisch precizno oslikava tendencije gradnje danas u zaokretu od znaka do ikone. (Hubert Damisch, Skyline: La vile Narcisse, Seuil, Pariz, 1996.) Sva ta grandiozna uzvišenost bez mjere velegradova kao skylines označava narcističku kulturu spektakla u sklopu odnosa između kapitala i želje. Ništa se više ne može suprotstaviti tom mahnitome stroju hibridizacije i spektakularizacije. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je rad izgubio supstanciju žive vrijednosti kapitala, a društvo se raspalo na krhotine životnih stilova (lifestyles)nove dekadentne klase bez visoka stila moderne aristokracije, ali s razmetljivim navikama hiperpotrošnje singularnih objekata. Baudelaire je još koncem 19. stoljeća vidio u nastanku ove klase početak duhovnoga barbarstva. Nezamislivo prostaštvo i svekoliki gubitak kulturne orijentacije odlikuju nestanak mjere u društvenim odnosima. Tehnologije su uvijek više ili manje učinkoviti nadomjesci organskoga. Na tom su načelu počivale rane filozofije tehnike, među inima i one Ernsta Kappa i Oswalda Spenglera. U slučaju suvremene arhitekture kojoj se ne može više vratiti dostojanstvo poetike gradnje na Bachelardovim temeljima, pa makar o tome snatrili arhitekti kritičkoga regionalizma poput Kennetha Framptona ili zagovornici iskonske sinestetike dodira poput Juhani Palasmaa, sve smjera spram bezmjernoga. Sve naposljetku teži slici beskonačnosti na praznome nebu. Razlog je jednostavan. Zemlja više ne pripada arhitekturi. Gradnja je imala moć začaravanja samo kada je imala opravdanje u službi metafizičkome utemeljenju mita i religije. Nije slučajno prvi pokušaj estetskoga obrata u doba romantike bio Schellingov s težnjom novoga utemeljenja tzv. Kunstreligion. Nestanak svetoga iz božanske objave umjetnosti nije ostavilo mnogo izgleda arhitekturi. U trenutku nastajanja kapitalizma kao tehno-poietičke grobnice povijesti sve se preobrazilo u strojno organizirani poredak modernosti. Velike obnove duha renesansne gradnje gradova u Italiji i na Sredozemlju mogu poslužiti još samo kao podsjetnik na univerzalnost razumijevanja grada kao umjetničkoga djela. Danas je na djelu koncept totalnoga i integralnoga dizajna koji proizlazi iz virtualne slike grada kao konceptualnoga događaja. Stoga inflacija tzv. generičkih, digitalnih, narcističkih, vizualnih gradova ne govori o suvišku imaginacije novih arhitekata. Više je tu riječ o manjku stvarnih mogućnosti promjene smjera svjetsko-povijesnoga nihilizma. Nije više lako ni zamisliti raskid s paradigmom bezuvjetnoga „napretka“ i „razvitka“ kapitalističke totalne mobilizacije planetarne tehnike. Sve što otuda preostaje jest zaštita umjetničke gradogradnje u vremenu i prostoru pomame za poviješću. Ali samo kao insceniranoga događaja spektakla. U Dubrovnik se više ne dolazi zbog viđenja jedinstvene Kneževe palače i pratećega simfonijskoga koncerta, nego zbog toga što je unutar zidina grada održano snimanje holivudskoga spektakla poput Igre prijestolja (Game of Thrones). Doista, ovo je vrijeme visokih tehnologija opsjene. 4. Izgledi za obrat Što preostaje od arhitekture u ovo složeno doba tehnosfere? Na to pitanje na jednom mjestu svoje višestruko poticajne knjige Juhani Pallasmaa tvrdi da je „arhitektura kao umjetnost postala ugrožena“. (Juhani Pallasmaa, The Eyes and the Skin: Architecture and the Senses, Wiley & Sons, London, 2005.Hrvatski prijevod: „Oči kože: Arhitektura i osjetila“, Europski glasnik, br. 14/2009., str. 63o ( 619-651). S engleskoga prevela: Nada Zoričić) Pretjerana intelektualnost dovodi do zahlađenja odnosa između objekta i njegova promatrača koji ne mora nužno biti i njegov korisnik. Još pretjeranija ekscentričnost gradnje koja gubi vezu s kulturnim nasljeđem podneblja i njegove povijesne okosnice strši poput strašila ponad nekoć usklađenih kozmičko-prirodnih satova zemlje. Ništa se ne može vratiti izvorima bez apokalipse i uzvišenosti posljednje tajne arhitekture. Rasključati je u ime nove tehnologije oslobođenja čovječanstva znači oskvrnuti istinu njezine objave. Jedno je ipak sigurno. U prolomu slika bez svijeta ne preostaje drugo negoli strpljivo osluškivati dah ovog prijelaznoga razdoblja iz kojeg je nestala neiskazivost jezika postajući providnošću složenih odnosa. Arhitektura nije umjetnost. Njezino je poslanstvo mnogo tajanstvenije. Ona je majka svih umjetnosti. I zato u Grka nije ljepota božanske objave potrebovala nikakvu estetiku niti teoriju umjetnosti. Naše je vrijeme ipak posve drukčije. Bez refleksivne i spekulativne „velike priče“ o tektonici novih svjetova iz duha tehnosfere nije moguće više ništa graditi. Priroda se kao arhajsko gibanje i samorazvitak u iskonskome razumijevanju svijeta u Parmenida pojavljuje kao bitak, a Zemlja kao mjesto (topos) ukorijenjenosti svih bića, ne samo čovjeka. Međutim, s novim vijekom sve će to doživjeti preokret. „Statičnost“ Zemlje nadomjestit će „dinamika“ i „aksiomatika“ onoga što stoji u samoj jezgri biti transformacije kao njezin neprobojni omotač, prsten, korona. Riječ je, naravno, o kapitalizmu, koji pretpostavlja ono što Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ (vitesse infinie). (Jérôme Rosanvallon i Preteseille, Benoît, Deleuze & Guattari. Vitesse-infini, sv. I, Ollendorff, Pariz, 2009.) Prostornost „prirode“ ne pretpostavlja samo razračun s pojmom kretanja u matematičko-fizikalnome smislu. Na djelu je tu i razvitak svijesti koja reflektira o mjestu tijela u prostoru. U otvorenosti i doživljaju punine tijelo postaje smislenim objektom. Priroda se stoga razumije u jazu između pra-arché i izbačenosti u svemir. Kad kažemo Zemlja i ono zemaljsko mislimo ponajprije na iskonsko iskustvo uzemljenja/utemeljenja. Sukob između iskustva pra-Zemlje i totalnog mobiliziranja planeta bez ikakve druge svrhe osim zadovoljenja razaralačke žudnje antropocena s njegovim mahnitim ubrzanjem „napretka“ i „razvitka“ nužno završava trijumfom metafizičkog nihilizma. Ako nema obrata u samoj biti paradigme bezuvjetnoga „iskorištavanja“ Zemlje i „pragmatičkog“ mišljenja koje mu stoji u temelju, sve se čini pukom iluzijom. Onkraj razdoblja vladavine antropocena s kojim smo suočeni u svim aspektima globaliziranja Zemlje i totalne mobilizacije plenatarnoga mišljenja kao tehnosfere čini se kao da je ahitekturi suvremenosti preostalo samo da odgovara na tzv. izazove fenomena onog što Deleuze i Guattari nazivaju logikom procesa deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, jer je posve izvjesno da u doba tzv. postimperijalne suverenosti s prolomom totalnih ratova, valova izbjeglištva i katastrofičnih prizora ubrzanoga globalnog zatopljenja Zemlje nije moguće više razotkrivati nikakve metafizičke tajne Zemlje. Ono što arhitekturi preostaje jest da vrati u promišljanje gradnje onkraj antopocena nešto krajnje ekscentrično i stoga naizgled nemoguće ‒ da, naime, oživi iznova ono spasonosno iz daleke prošlosti i spoji to iskustvo s planetarnim nomadizmom čovjeka. Riječ je o iskustvu stvaranja vizija nadolazećega iz usmjerenosti u ono arhajsko što nikad nije prošlo ni iščezlo u mišljenju i obitavanju čovjeka. Parmenid je to nazivao kerygmom, a mislio je na spasonosno u istini vječnosti i postojanosti bitka s kojim se ne može dospjeti do razaralačke epopeje svjetskoga nihilizma. Arhitektura stoga neodgodivo zahtijeva otvaranje nove geopoetike prostora umjesto ove apokaliptičke zgode geopolitike koja prijeti smislenoj egzistenciji čovjeka. No, za takav obrat u razumijevanju prostora nužno je otvoriti novo mišljenje vremena izvan svođenja na mahnitost aktualnosti i njoj prikladnih slika posvemašnje razgradnje svijeta. Italo Calvino na kraju pripovijesti Nevidljivi gradovi piše: Iz mog govora zacijelo si zaključio da je prava Berenika protijek vremena različitih gradova, kadšto pravednih kadšto nepravednih. Ali na nešto drugo sam ti htio skrenuti pozornost: da su sve buduće Berenike prisutne u ovom trenutku, umotane jedna u drugu, tijesno sabijene, nerazmrsive. Prvotno objavljeno u časopisu Mjera, Društva arhitekata Dubrovnik,br. 5/2022., (prosinac) str. 42-51.

August 13, 2024
Tajna metafizičkoga slikarstva

Tajna metafizičkoga slikarstva

Giorgio de Chirico, veliki talijanski slikar bio je poznat po svojim prikazima gradskih trgova i mrtvih priroda iz snova. Rođen 10. srpnja 1888. u Volosu u Grčkoj od talijanskih roditelja, umjetnik je nastavio studirati na Visokoj školi likovnih umjetnosti u Ateni prije nego što je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Münchenu. Dok se naučavao u Njemačkoj, razvio je interes za mitološke teme simbolističkih slikara poput Arnolda Böcklina. Preselivši se u Firencu nakon završetka školovanja, počeo je stvarati neka od svojih prepoznatljivih djela, među kojima su Enigma jednog popodneva (1910.), Tajna i melankolija ulice (1914.) i Pjesma ljubavi (1914.). Godine 1917., uz pomoć svog prijatelja Carla Carràa, De Chirico je izveo u tekstovima svoje ideje vezane uz ono što je nazvao metafizičkim slikarstvom. Ubrzo nakon toga — iako je postigao uspjeh i utjecao na Renéa Magrittea i Andréa Bretona — odrekao se ne samo metafizičkoga i nadrealističkog slikarstva nego i cjelokupne moderne umjetnosti, svojim esejem Povratak majstorstva (1919.). Ponovno se osvrćući na tradicionalnu ikonografiju i tehnike pronađene u neoklasičnome i baroknome slikarstvu, njegova djela razočarala su mnoge kritičare tog vremena. Tijekom ostatka života često je kopirao svoja ranija metafizička djela, profitirajući na njihovoj popularnosti. Umjetnik je umro u Rimu u Italiji 20. studenog 1978. Danas se De Chiricova djela nalaze u zbirkama Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, Galerije Tate u Londonu, Zbirke Peggy Guggenheim u Veneciji i Instituta za umjetnost iz Chicaga, između ostalih. Čak i da De Chirico nije ostavio takav amblematski utjecaj svojim djelima koji i u doba vladavine digitalnoga hiperrealizma pobuđuju veliki interes poklonika neumrle ljepote, preostaje ono što njegovim slikama i čitavome slikarstvu podaruje ono mistično i tajnovito. Naravno, posrijedi je imenovanje njegova slikarstva pridjevom izvedenim iz najznačajnije riječi-pojma zapadnjačke filozofije i povijesti. Što uopće označava mogućnost, zbilja i nužnost metafizičkoga slikarstva (pittura metaphysica)? Victor Stoichita, rumunjski povjesničar umjetnosti iznimnog utjecaja u promišljanju korelacija između slikarstva španjolskoga baroka od El Greca do talijanskoga futurizma i unutar njega izdvojenoga položaja stvaralaštva De Chirica, autor sjajne knjige Das mystische Auge: Vision und Malereiim Spanien des Goldenen Zeitalters, W. Fink, München, 1997., nastojao je objasniti razloge zašto se iznova suočavamo s tajnom metafizike u slici u pogledu na narativnu strukturu njegove složenosti. Pokazao je vjerodostojno da De Chirico od 1910. do 1919. godine u svojim najpoznatijim slikama kao što su Pjesma ljubavi i Tajna i melankolija ulice iz 1914. godine, te Metafizički interijer s velikom tvornicom iz 1916. godine otvara sljedeći problem. Naime, sam je slikar duboko vjerovao da je bit slikarstva u onome što proizlazi iz metafizičke otvorenosti i zatvorenosti svijeta i svjetova, a u optičkome smislu se izvodi iz sjene kao vizualne strukture materijalno-duhovne nesvodivosti onog slikovnoga. Ključ za razumijevanje naše obuzetosti ovog kontemplativnom opuštenošću koju emaniraju njegove slike nalazi se u svezi između antičke (grčke i rimske) arhitekture javnih prostora kao trgova s hramovima i zgradama utonulim u vječnost po mjeri ljudskoga doživljaja ljepote i uzvišenosti. Stoichita, nadalje, u svojem tekstu naslovljenom „De Chiricove sjene“ (Archithèse. – 1997, br. 1, str.. 34-39.), pozivajući se na samoga De Chirica pokazuje kako se upravo ono sjenovito, osjenčano, što zastire svevidljivost svjetla u ljudskome pogledu, dolazi iz biti antičke arhitekture koja je sama bila oblikovana prema platonsko-plotinovskim načelima odnosa ideja, svjetla i sjene polazeći od matematičke preciznosti kojim se javne zgrade nalaze u prostoru u odnosu na kretanje sunca i mjeseca. Ovaj astralno-lunarni uvjet mogućnosti nastanka sjena nije stoga ništa tek izvanjsko za afekte očuđenosti i opuštenosti pogleda. No, De Chirico ne „preslikava“ nešto što postoji kao izvanjska već opstojeća zbilja, kako ja mislim, već svojim studijem sjena i pogleda sučeljuje mitsku prošlost s futurističkim okružjem modernosti. U suvremenoj talijanskoj filozofiji umjetnosti o sjenama i stvarnosti u kontekstu vizualne kulture kraja 20. stoljeća vrijedna pozornosti je knjiga Maria Perniole, Art and Its Shadow, Continuum, London, 2004. (v. o tome Žarko Paić, The Uncanny: Contemporary Art and Its Theory, Amazon, e-book, 2023.) Sve nam to svjedoči da je interes za istraživanjem metafizičkih „sjena“ od De Chirica do suvremenosti ponajprije uvjetovan nečim krajnje „bezdanim“, nećemo reći jezovitim i čudovišnim, što se očigledno pojavljuje kao misterij onoga što pripada tamnoj strani sveopćeg procesa transparencije svijeta bez sjena. Jer, sjene su ono što je njemačka estetika s Hegelom i Schellingom nazivala prividom (Schein) stvarnosti, bez čega umjetnost ne može imati opravdanja. Uostalom, Hegelova definicija ljepote u umjetnosti kao osjetilno sijanje ideje dostatno govori o duhovnoj potrebi za povratkom izgubljenoj tajnovitosti svijeta koji se apsolutnim osvjetljenjem posve tehnologizira i zbog toga postaje ništavilom luminokinetike. De Chirico je, dakako, dobro znao da se tajna metafizičkoga slikarstva naposljetku svagda pokazuje u orisima i obrisima kolonada, hramova, spomenika i to ne u doba vječnoga podneva, ničeanski govoreći. Ovo je slikarstvo sučeljenosti astralno-lunarne perspektive u doba sutona i njegovih savršenih sjena. Ali, taj suton koji slikar dovodi do čiste metafizičke simbolizacije nije moguć bez prostorne iluzije u kojoj se siluete grada uprizoruju samo kao slika onog Grada koji povezuje apsolutnu mitsku ljepotu antičkoga trga s nabačajem modernih i avangardnih tvornica. Ova sveza postaje moguća baš onako kako je to idejno konstruirao talijanski futurizam i nakon njega slikarstvo francusko-španjolskoga nadrealizma s Dalíjem poglavito. Sjene se pojavljuju uvijek kao optička struktura za razvitak duhovno-duševne atmosfere koja nužno zapada u stanje melankolije i sanjalaštva kao nedjelovanja. Usuprot logici dinamizma modernosti i avangarde, De Chirico je stvorio prostor-za-vrijeme drukčije otvorenosti spram vremena koje se u kultu aktualnosti reduciralo na prolaznost i puko trajanje. Njegovo vrijeme lebdi u sjenama svih iščezlih povijesnih simbola veličajnosti duha kakvo se uspostavilo u izvornosti Grčke i Rima. 1919. godine u tekstu „Mi, metafizičari“, on kaže da slikari nisu bili prvi koji su poput logičkih pozitivista došli do ideje da su upravo logički temelji umjetnosti oni koje valja imati u vidu u pojmu konstrukcije osjetilnoga svijeta. Usto, slikar upućuje na to da su Schopenhauer i Nietzsche oni filozofi koji su ne-bitak uspjeli metafizički dovesti do kazivajuće i misaone otvorenosti. A to znači da bez postojanja sjena nije moguće svijet oslikati kao upravo tu neiskazivu „metafizičku tajnu“ koja čovjeka istodobno tišti i štiti od propasti i svekolikoga nihilizma. Nije stoga nimalo slučajno da se u ranome modernizmu upravo u slikarstvu Giorgia De Chirica susrećemo iznova s onim romantičnim ugođajem i raspoloženjem koje od Kaspara Davida Friedricha nazivamo njemačkim izrazom Unheimliche. Bestemeljnost i besmislenost života u praznome svijetu materijalnih simbola kapitalizma nije moguće prikazati i predstaviti izravno, bez povratka onome što je neprolazna „vrijednost“ ljudske sudbine u egzistencijalnome smislu. Zato su sami nazivi njegovih slika u razdoblju od 1910-1919. godine nužno semantički višeznačni, a spomen metafizike i melankolije poprima boje duboke meditativnosti i nespokoja jer svijet-u-slici samo je narativno-mitološka utvara, a ne prava stvarnost. Nije li u tome, u tom prividu i u toj igri sa sjenama čovjeka koji proizlazi iz duha Grada kao njegova utvara najveća metafizička istina izgubljene ljepote one duhovnosti koja se nije srozala na neohistoricizam i na pseudo-uzvišenost povratka majstorstva u modernu umjetnost?

August 12, 2024
Krausovo

Krausovo

Knjigu Karla Krausa, Posljednji dani čovječanstva imao sam u vidu uvijek kad sam čitao Krležine drame Galicija/U logoru i Vučjak te romane Na rubu pameti i Zastave. Ostavimo sada one besmislene epitete kako je Fric Krleža zapravo hrvatski Kraus, jer je on s punim pravom mogao biti i naš Proust i Sartre, što li sve ne. Razlog zbog čega korelacije između ovih pisaca kao simboličkih apokaliptičara propale habsburške Monarhije iznova postaje pitanje intelektualne časti jednog uzaludnoga angažmana u pohvalu prosvjetiteljskoga kulta slobode i uma ne leži ni u čemu drugome negoli u analogijama između dva naizgled različita svijeta, modernosti i suvremenosti. Najznačajnija su filozofijska i književna djela, arhitektonska zdanja, glazbeni eksperimenti, likovna promišljanja, znanstveni dosezi nesumnjivo nastajali upravo u 20. stoljeću nakon I. svjetskoga rata koje u svojem dramskome kolažu monumentalnoga opsega obrađuje austrijski satirički pisac, glavni urednik i pokretač znamenita časopisa Die Fackel (Baklja). Posljednji dani čovječanstva imaju stoga istu stvaralačku i duhovnu dimenziju oslobađanja Europe od vlastite ukaljanosti genocidom i zločinom protiv Drugih kao i Chaplinova filmska komedija Veliki diktator u kojoj genij skeča i lakrdije ismijava totalitarnu kreaturu Adolfa Hitlera prije no što će stvarno svijet pretvoriti u pepeo Auschwitza i užas ratnih razaranja gotovo čitavoga svijeta. Usput, zar nije simptomatično da je sam Kraus na pitanje nekog novinara što misli o kaplaru-Führeru odgovorio kako mu na njegovo ime ništa ne pada na pamet. Ova knjiga, međutim, osim što je dijagnostika austrijskoga društva i njegova uzvišenoga raspada u doba „kad su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva“, početak je i realizirani kraj ideje Knjige koja u formi diskurzivne kritike svijeta etičko-estetski najavljuje mogućnost spasonosnoga dolaska neke druge zore i svitanja s bakljonosnim znakom prolaza kroz apsolutnu tminu jedne umorne i sumorne civilizacije kao što to bijaše zapadnjačka. Kraus je svoju „knjigu“ koncipirao kao dramski kolaž sa složenom dijaloškom strukturom. Bit se njegove ne tek književne, već uopće spisateljske metode u najširem smislu riječi može nazvati avangardnom tehnikom montaže dijaloga i dokumenata. Ali, problem nije u „novosti“ ove metode koja je istovremeno postala ključnom za vizualnu umjetnost 20. stoljeća od dadaizma i nadrealizma, primjerice, do postavangardne medijske umjetnosti koja će dolaskom tehnosfere ili digitalnoga doba doživjeti posvemašnji vrhunac prihvaćanja u logici masovne kulture. Ono što je Krausovo djelo i pronalazak hibridnoga stila pisanja učinilo toliko radikalno-kritičkim sredstvom ogoljavanja same nihilistički obojane stvarnosti jest njezina sadržajna dvoznačnost ꟷ psihoza ratne apokalipse i ratnohuškačka propaganda. Bez novina kao tiskanoga medija Krausova knjiga Posljednji dani čovječanstva nije moguća. Štoviše, bez citata kao krunskoga medija posredovanja govora i kazivanja u doba totalne političke paranoje i neobaroknoga bijega u izmaštanu stvarnost kao utočište od traume Realnoga ne postoji to što čitamo i danas uglavnom gledamo kao Posljednje dane čovječanstva 2.0. Montaža (atrakcija) iz konstruiranoga svijeta medijskoga ludila počiva na citatnosti i zao je ova knjiga, hajdmo to tako apodiktički kazati, prvi istinski postmodernistički priručnik za radosnu apokalipsu. Zar ovo nije, pak, savršeni izraz Hermanna Brocha kojim određuje ono isto o čemu piše i Karl Kraus? Uglavnom, pogledajmo što sam autor u Proslovu svojeg djela kaže: „Izvedba drame čiji bi opseg prema zemaljskome mjerenju vremena ispunio otprilike deset večeri zamišljena je za kazalište na Marsu. (…) Suvremenici koji su trpjeli da se zbivaju stvari što su ovdje zapisane neka pravo da se smiju stave iza dužnosti da plaču. Najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista su se dogodila; samo sam slikao ono što su činili. Najnevjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati. Rečenice čija je bezumnost neizbrisivo upisana u uho prerastaju u životnu glazbu. Dokument je figura; izvještaji se izdižu kao likovi, likovi skončavaju kao uvodnici, feljton je dobio usta koja se monološki glasaju; fraze stoje na dvjema nogama ꟷ ljudi su zadržali samo jednu. (…) Jer svekoliku sramotu rata nadilazi sramota ljudi koji više ništa ne žele znati o njemu, podnoseći, doduše, da jest, ali ne i da je bio.“ (Karl Kraus, Posljednji dani čovječanstva: Tragedija u pet činova s predigrom i epilogom, Disput, Zagreb, 2015., str. VII-VIII. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić, redaktura prijevoda Damjan Lalović.) Nije, ipak, ova metoda za dijagnostiku zla i izopačenosti života u visokome društvu moderne opčinjenosti ugodom i lagodnošću prebivanja između salona za masažu, bordela i konjušnice za k.u.k. časnike i njihove obzirne dame bez kamelija ono što pripada dobu dokumentarnosti i citatnosti svijeta kao teksta. O, ne! Metoda je neobično dobro primjenjiva i u 21. stoljeću u doba naše vizualne suvremenosti kad digitalni kod prethodi govoru i jeziku, kad iconic turn prethodi linguistic turnu, kad užitak u narcizmu i voajerstvu ima daleko veće spoznajno-destruktivne mogućnosti raskrinkavanja ideologije od svekolikoga carstva semiotike i njezinih umnoženih znakova. Slika u doba tehnosfera postaje više od figure, više od alegorije, više od ludila izvještaja o ratnim zbivanjima i njihovim pozadinskim logističkim mahnitostima. I Krausovo baš kao i Krležino Kraljevo treba shvatiti kao transcendentalne forme kritike jezika i slike samoga društva i kulture satkanih na vlastitome duhovnome kretenizmu. U čemu je, dakle, ta analogijska razlika između Knjige koja oslikava unutarnju bijedu habsburške imperijalnosti u doba raspada i Knjige koja eventualno ulazi u bit suvremenosti kao tinovski kazano skalpel kaosa? Ako je neporecivo da je sadržaj ovog autentičnoga Krausova prikaz i predstavljanje same društvene laži rojalizma i katolicizma kao ideologije koja svoju čudovišnu geopolitičku glad za teritorijima Drugih na Istoku i Balkanu uvijek zakrinkava najvećim dosezima kulture i uma od arhitekture do glazbe, od književnosti do Wittgensteina, onda je bio u pravu Krleža kad je u eseju o Karlu Krausu napisao kako je pitanje „suvremene tragedije operetne stvarnosti“ pisac i urednik Baklje riješio u književnome smislu citatom. „On je citirao nepatvorenu stvarnost i prilijepio je u svoj ratni album kao izrezak iz jednog kriminalnog vremena. (…) U tom i takvom citiranju ima šopenhauerovske romantične mržnje na sve što je ljudsko, a oštrina toga gledanja ostala je bez takmaca.“ (Miroslav Krleža, „Karl Kraus o ratnim stvarima“, u: ESEJI, 1, Oslobođenje, Sarajevo i Mladost, Zagreb, 1979., str. 82.) I što nastaje kao psiho-socijalno-kritički afekt ovog albuma koji nije slučajno Peter Sloterdijk u svojem ranome djelu Kritika ciničkoga uma iz 1983. godine uvrstio u tzv. kardinalne cinizma I. svjetskoga rata, doba kad je nastao u ideji totalitarizam, kraj nacije-države, apokalipsa Zapada i dizajnerski funkcionalizam Bauhausa? Nastaje učinak totalnog rastrojstva svijeta, humor kao nihilistički skalpel, raskrinkavanje javnoga diskursa politike i morala, svođenje života na elementarne čestice okrutnosti biologizma. Fotografiranje masovnih ubojica sa svojim žrtvama i medijsko poigravanje s njihovim posljednjim uzdahom, izjednačenje heroja i kukavica dodatkom kakve treće figure u slici kao medijskome ornamentu uz lascivni ili krajnje benigni tekst iz posve drugoga konteksta. Kraus pokazuje svijet kao medijsku konstrukciju one logike koju Sloterdijk naziva logikom i-i, a to označava mogućnost da u istom nizu kao informacijskome rangu budu zastupljeni i geniji i idioti, enciklopedija i cirkus. To je kraj svake prosvjetiteljske iluzije kako modernost počiva na čistome umu i da je Weberov kult racionalizacije najviši stupanj ljudske civilizacije uopće. Posve suprotno, sve otklizava u bezdan i sam život postaje ono što Krleža u jednom drugom eseju o Krausu iz 1938. godine, naslovljenom „Uspomeni Karla Krausa“ kaže kako je „Kraus imao neobično jako razvijenu, nagonsku, upravo paklenu slutnju kako stiže oluja, kako se javlja opasan vihor i kako će carski Beč doživjeti svoj neizbježni brodolom. (…) Danas, kada je konac tu, on izjavljuje kako nema više ništa da kaže..“ (Miroslav Krleža, „Uspomeni Karla Krausa“, u: ESEJI 1, str. 106.) Baš je to da ne samo Kraus više nema što reći na ono što se događa sa svijetom koji je postao suvremeni album sretnog suživota užasa, cinizma, gluposti i samoreklame kraj smislenosti ideje Knjige. Citat se nadomješta slikom kao citatom, a u doba post-tragedije kad umjesto bečkih opereta plešemo na hip-hop globalne uravnilovke bez stila i bez razloga nije nimalo važno je li književnost u formi romana ili drame, poezije ili proze, eseja ili feljtona dostojna razračunavanja s onim što sam događaj stvara od svojih čitatelja i gledatelja, naime, ravnodušne voayere koji iako im je već odavno svega preko glave i nadalje vjeruju da radikalna kritika sustavnoga kretenizma možda ipak ima nekog smisla. Vi sami procijenite je li to ispravan sud kao zaključak ovog zapisa s tri linka kao citata iz suvremenoga medijskoga cinizma. (Usput, i Krleža u onom svojem prvome eseju o Karlu Krausu i njegovu djelu Posljednji dani čovječanstva navodi njegova tri citata, pa zašto da to ne izvede i pisac ovog Krausova, zar ne?) Jutarnji list – HDZ-ovac na ‘obljetnicu nevremena’ organizirao zabavu za 200 ljudi. Sve je završilo pijankom i tučnjavom! Jutarnji list – Vandalizam u centru grada, uništen plakat posvećen velikom piscu: ‘Nekome u Zagrebu očito smeta petokraka!’ Putinov propagandist: Spalite morone u Europi. Neka biraju – Posejdon ili Sotona (bhstring.net)

August 11, 2024
Novi kaos

Novi kaos

Ovako počinje 143. fragment Minima Moralia Theodora W. Adorna: ʺIn nuce. ‒ Zadaća je umjetnosti kaos dovesti u red.ʺ Iako se ovdje govori o čistome pojmu umjetnosti koji je za Adorna, naravno, a što drugo negoli muzika, teško je ustvrditi kako baš s dodekafonijom Schönberga imamo novi red. Uostalom, ništa novo nije Ovako iskazano ovim stavom. Grci su red shvaćali iz biti kozmičko-prirodnoga procesa promjene onog bezobličnoga i tako su dospjeli do ideje savršenstva kao trijade sinteze materije, energije i duhovnoga bitka u obliku kao liku čovjeka. Umjetnost uistinu označava borbu s kaosom. No, problem je u tome što umjetnost u Grka, a to je nadasve naglašavao mladi Nietzsche, mora preostati više kaos negoli red. Vidi slučaj Dioniza. Zašto? Zbog toga što je umjetnost ono iskonsko ekstatičko, ono razaralačko, pa i sam Sofoklo određuje čovjeka iz biti čudovišno demonskoga. Adorno misli iz anti-hegelovske negativne dijalektike. On je mislilac disonanci. I zato stvara novi poredak kao ozakonjenje kaosa. Kad je kaos suspregnut i kad je postao pravilom, doduše, pravilom po kojem tjelesnost nadilazi duhovnost i duševnost, kad disharmonija vlada u svijetu i životu i ujedno umjetnosti podaruje stvaralačku snagu razaranja kao apsolutna muzika Bečkoga kruga, Joyce, Picasso i Beckett, onda mi više ne možemo lučiti između načela novoga oblikovanja i prakse nove izvedbe. Razlog je u tome što je kaos izgubio svoje mjesto prima materiae i postao odstupanje od pravila, vladavina krivulje nad ravnim pravcem. Adornov fragment iz Minima Moraliae upućuje stoga na jedan drugi problem čitave suvremene umjetnosti. Apsolutna muzika ostala je iluzija realizacije ideje čiste umjetnosti u kapitalističkome društvu otuđenja. I tako je naposljetku problem postao novi red ili tzv. dijalektička sinteza u društvu koje u svojoj kaotičnosti nije ništa drugo negoli rezultat posredovanja ekonomije i politike, dakle tržište. Kako uspostaviti novi red iz sve većeg napredovanja u pojmu kaosa ako više nema onog što je postavljeno ciljem negativne dijalektike? Ako mislite da je to novo ‘komunističko društvo’ u svojoj čistoći onkraj robne forme, varate se u potpunosti. Adorno je od samoga početka za model novoga društva imao čisti pojam umjetnosti. No, ono što nije mogao izvesti svojom kritikom Hegelove dijalektike bilo je ono onkraj razlike kaosa i reda, istinski medij čitave novovjekovne metafizike kao ontologije. Riječ je o pojmu apsoluta. Za Hegela je to bila refleksija kao bit mišljenja totaliteta koja proizvodi zbilju odnosno bitak. Za Marxa je to bio pojam rada kao oblikovanja znanstvene povijesti. Adornu je preostala samo tzv. kritička teorija društva i taj obrat od reda spram kaosa kao prestabilirane disharmonije bitka uopće. Što je to drugo negoli estetika pseudo-apsoluta u pokušaju da se sredstvima avangardne umjetnosti kompenzira gubitak aure tradicionalne umjetnosti djela, govoreći pojmom Waltera Benjamina. Ono što nedostaje ‘danas’ umjetnosti kao i filozofiji jest uvid u problem zašto se Hegelov apsolut pojavljuje kao realizacija metafizike u kibernetici s temeljnim pojmom tehnosfere. Autopoietičko djelovanje mišljenja koje misli samo sebe zahtijeva kritiku svake buduće emfaze ‘reda’ i ‘kaosa’, pa makar i u umjetnosti koja utvara sebi da u ‘apsolutnoj muzici’ doseže svoju posvemašnju čistoću. Ništa od toga. In nuce. 143. fragment Minima Moraliae nema nikakvu dodatnu vrijednost za shvaćanje suvremene estetike iz jednostavnog razloga što ne problematizira ono ‘apsolutno’ u biti Apsoluta.

August 10, 2024
Prema homerskome Platonu

Prema homerskome Platonu

Treća rasprava iz Nietzscheove knjige Uz genealogiju morala (Zur Genealogie der Moral), napisane 1887. godine u Švicarskim Alpama, naslovljena je „Što znače asketski ideali?“. U njoj mislilac prevladavanja nihilizma kao biti zapadnjačke metafizike negdje pred kraj razmatranja ustvrđuje onako „ničeanski“ da je čitav problem naše kulture u tome što je sazdana na sukobu „Platona protiv Homera: to je cijeli, pravi antagonizam ꟷ tamo „onostrani“ s najboljom voljom, veliki klevetnik života, ovdje njegov nedragovoljni obogotvoritelj, zlatna priroda. Služnost umjetnika u službi asketskog ideala stoga je najpravija korupcija umjetnika koja može postojati, na žalost jedna od najuobičajenijih. Jer ništa nije podložnije kvarenju od umjetnika. I fiziologiski proračunato, počiva znanost na istom tlu kao i asketski ideal.“ (Friedrich Nietzsche, Genealogija morala, AGM, Zagreb, 2004., str. 178. S njemačkoga preveo Mario Kopić. Redaktura prijevoda i pogovor Damir Barbarić) Nije naša kultura ništa, dakle, „novo“ i „moderno“. Ona je u cijelosti određena polazeći od iskona grčke metafizike koju je kršćansko srednjovjekovlje samo prilagodilo svojim imperativima vrijednosti, točnije rastjelovila je i utisnula okljaštrenu u dugovjeko trajanje zapadnjačke racionalnosti iza koje stoji dvoznačnost: uzde i utezi militantnoga platonizma i transgresija i prokletstvo svagda oslobađajućega homerizma. Nietzsche je pred kraj života suprotstavio dvije figure grčkoga utemeljenja mišljenja i kazivanja bitka na taj način da je tzv. genealogiju morala izveo iz vladavine „asketskih ideala“. Znanost je kao i religija pod svoje okrilje obuzela i zauzdala iskonsku filozofiju tako što joj je ostavila prostor i vrijeme ideja koje više nisu jedno sa zbiljom, već onkraj života kao norme i regulativni ideali. Filozofija je otuda postala metafizički okvir opravdanja svijeta kao beživotnosti i udaljenosti od istinske drame bivanja, a to je znanosti i religiji omogućilo da ljudsko tijelo uistinu rastjelovi, odnosno da ga reducira na materijalne efekte i psihološke afekte, s konačnim gubitkom onog što je mladi Nietzsche pronašao u biti grčke tragedije kao sveze ekstaze i smrti (erosa i thanatosa), bez čega sam život postaje dosada besmrtnosti i agonija pukog trajanja. Što je drugo preostalo kao alternativa ovom procesu smrtne redukcije tijela negoli nastanak morala kao nauka totalne askeze koja svoj posljednji razlog postojanja ima u mržnji spram života kao takvoga. Eto, tako Nietzsche u svim svojim stadijima „fiziologijske estetike“ dovodi zapadnjačku metafiziku krajem 19. stoljeća do njezina nužnoga kraja. I ono što je najveličajnije uopće u njegovu mišljenju kao pisanju ꟷ jer je uz Marxa i Kierkegaarda upravo on paradigma suvremenoga stanja u kojem samo tekst još nadilazi slikovne taloge pustoga vremena ꟷ jest da je figuru filozofa nastojao izbaviti iz okova filistarskoga (znanstveno-religioznoga) nihilizma povratkom u ono iskonsko kroz uzdizanje figure umjetnika do refleksivnoga Parnasa pojma. Nije, dakle, problem čitave zapadnjačke metafizike u tome što mi nismo imali filozofiju kao tragičnu igru umjetnosti protiv zloguke oholosti beživotnoga morala mandarina i duhovnjaka bez autentičnoga mišljenja nepokornosti uma i tijela pred nasiljem institucionalnih sustava obrazovanja i odgoja. Ne, problem je u onome što Nietzsche nije nikad radikalno sasjekao u temelju kao korifeje lažne onostranosti, kao predstavnike pseudo-morala iz duha filozofije-znanosti-religije. Ostavio je ipak intaktnim figuru umjetnika od njegove nužne degeneracije i koruptnosti koja se pojavljuje uvijek kad umjetnost služi samoj sebi kao larpurlartistički Pantheon bez bogova i kad se upregne u jaram politike kao estetike. Tada je srozana na „umjetnost“ kao beživotno stanje „umjetnoga života“ kao što se to danas pojavljuje u tzv. posthumanoj umjetnosti i njezinoj totalnoj besmislenosti i dosadi. I nije začudno utoliko što je posve promašio u prosudbi Baudelairea i njegove „dekadencije“. O demonu tzv. repolitizacije umjetnosti nemam više namjeru govoriti jer sam o tome sve rekao u svojim kritičkim prilozima uz Badioua i Rancièrea. (v. Žarko Paić, Treća zemlja: Umjetnost i tehnosfera, Litteris, Zagreb, 2014.) Svaka apoteoza neke nazovi „progresivne“ političke intervencije u umjetnost uvijek završava porazno po smisao ne umjetnosti, već njezine pokretačke „biti“, životnosti života. Nema nikakve ni „progresivne“ ni „regresivne“ umjetnosti jer su to kategorije izvedene iz logike modernoga shvaćanja linearne povijesti. Ali, ipak, u zasluge Nietzschea valja ubrojiti nešto uistinu veličanstveno, što možemo pronaći u njegovim zapisima iz Ostavštine. Na jednom mjestu, naime, govori o umjetnosti kao o stimulansu za život. Zar to nije naprosto odlučujuće za razumijevanje suvremenosti kad smo barem deklarativno lišeni fascinacije s lažnim bogovima prošlosti i još lažnijim fetišima budućnosti? Život sam kao bivanje, a ne bitak, nije dovoljno pustiti da se razvija jer bi to značilo pristati uz njegov opskurni biologizam. Umjesto toga, život treba začarati duhom pobune i obrata svih postojećih vrijednosti; životu treba svagda novog pokretačkoga elana koji ne može doći ni od filozofije, a nekmoli od znanosti i religije. Stimulans znači otvorenost onog novoga iz duha stvaralačke emanacije onog što je „više od života“, onog što su Grci nazivali homerstvom i homerskim i koje je prethodeće svakoj mitskoj slici nastanka umjetnosti uopće. Homersko, međutim, nije više nikakva suprotnost Platonu i njegovu svijetu ideja. Ne treba nam, zar ne, nikakav povratak „mračnome dobu“ svijeta koji se nalazi u Ilijadi s prvim stihovima u kojima pjesnik zaziva boginju da mu pjeva o srdžbi Ahileja što Trojancima zada tisuću jada, a junacima ahejskim na bojnome polju smrtne rane tijela kao hranu zvijerima i pticama. Ne, potrebna nam je ona umjetnost i ona figura umjetnika koji sjedinjuje moć stvaranja i snagu refleksije, taj put prema homerskome Platonu onkraj svih promašaja tzv. moralne genealogije nihilizma s kojim smo naučili živjeti u sveopćem ravnodušju. Znamo li još kako završava Nietzscheova rasprava-ogled „Što znače asketski ideali?“ Na to valja neprestano podsjećati. Završava s refleksijom o kraju čovjeka i besmislenosti patnje. I naravno, ovim riječima. „I da još jednom na kraju kažem ono što sam rekao na početku: čovjek će radije htjeti i ništa, nego ne htjeti.“ (isto, str. 189) Htijenje, uvjet mogućnosti svake moći kao odnosa, a ne bitka kao takvoga, nije dovoljno da bismo se izbavili od demona zapalosti u stanje koje znanost i religija objašnjavaju i propovijedaju. Umjetnost kao stimulans života više ništa ne objašnjava niti propovijeda. Ona refleksivno djeluje kao estetski imperativ da je moguće još uvijek živjeti drukčije.

August 9, 2024
Treba li promijeniti čitatelje?

Treba li promijeniti čitatelje?

Robert Musil, autor epohalnoga romana-ideja 20. stoljeća naslovljenog Čovjek bez osobina (Der Mann ohne Eigenschaften), kojeg je od današnjih čitatelja rijetko tko uzeo ikad u ruke, bavio se u svojim spisateljskim trenucima uvida u rubne stvari života samog pisca i literature uopće onime što pripada naizgled neliterarnim rukavcima jedne duhovne rijeke koja sve više presušuje. Bavio se, naime, onime što u „Prethodnoj napomeni“ uz knjigu Ostavština za života naziva „dubokom odsječenošću pisca od života“. Jedno od njegovih ključnih usputnih promišljanja posvećeno je pitanju ranga i kvalitete tzv. proizvođača literature i njihovih korisnika ili čitatelja. Jeste li razmišljali zašto u kompjutorskome jeziku današnjice kao i u bibliotekarstvu riječ „korisnik“ gotovo da je posve istisnula starodrevnu riječ „čitatelj“, iz kojih to nepoznatih razloga? Moj je odgovor ovaj. Oboje, i informatika i bibliotekarstvo su tehnički sustavi jezika kao komunikacije u 20. stoljeću. Njihov je odnos obilježen zahtjevom za brzinom prijenosa informacije od njezina stvaratelja do njezina potrošitelja. Logika je istoznačna onoj kibernetičkoj koja stoji u biti mojeg koncepta tehnosfere: informacija-povratna sprega (feedback)-kontrola-komunikacija. Ako, dakle, visoke kulture odlikuje masovna proizvodnja knjiga i literarnih sadržaja, onda su knjižnice ne samo institucije posredovanja između pisaca i čitatelja nalik romantičnom Schillerovom modelu književnoga kluba iz njegovih Estetičkih pisama. Potrebno je da se onaj koji knjige čita i uživa u njima ili ih smatra „smećem“ od tzv. pasivnoga objekta dovede do stanja kojeg suvremeni francuski filozof i estetičar Jacques Rancière u jednoj svojoj knjizi imenuje pojmom emancipiranoga promatrača, jer je model za kraj 20. i 21. stoljeće postao gledatelj slikovnih sadržaja filmova i video-produkcije. Kad se čitatelj pobuni i zatraži svoje izgubljeno pravo na novoga „subjekta“ kritičke prosudbe i kvaliteti djela, tada je već posrijedi složena situacija u kojoj pasivnost prelazi ne u aktivnost, jer nemojmo biti nepametni, pa neće valjda čitatelj postati odjednom pisac iako to svim silama nesvjesnoga želi. Umjesto aktivnosti, kibernetička nova teorija pluralne ontologije događaja govori o interaktivnosti, a pod tim se pojmom podrazumijeva nešto posve metafizički neodredljivo i nešto posve zapravo kibernetički odredljivo. Nije to nikakav pojam koji je pao iz etera neke nove idealističke filozofije. Ne, njegovo je značenje krajnje tehnički pragmatično. Eto, dospjeli smo do razrješenja ovog problema odnosa subjekta i objekta, pisca i čitatelja, proizvođača i korisnika. Bez američkoga pragmatizma kao vodeće filozofijske orijentacije u 20. stoljeću od Jamesa, Piercea, Deweya do Rortyja ne postoji ova kompjutorsko-bibliotekarska opsesija s teorijom komunikacije kao vladavinom „usera“. Korisnik je poput Duchampove readymade tvorevine „sušilo za boce“ usisao u svoju pragmatičnu prazninu sve što je preostalo od čitatelja, gledatelja, slušatelja. O piscu kao proizvođaču u kontekstu svoje materijalističke teorije pisanja kao komunikacije, u to doba pod vidnim utjecajem Brechta, najznačajniji je ogled napisao Walter Benjamin. Ali, nikome nije palo na pamet da na iznimno lucidan način otvori problem s onime što se skriva i govori samo kao neka vrsta opće posljedice duha „korisnosti“ i „uporabnosti“ svega u suvremenosti što kulturni pesimizam neproblematski određuje kao masovnu zapalost u polupismenost novih generacija „korisnika“ tzv. literature. U Musilovu tekstu, međutim, stvari stoje ovako. On piše da je postalo uobičajeno govoriti kako tzv. naše doba nije podobno za pisce-genije i da takvi pisci više nisu na razini umijeća svojih znamenitih dalekih prethodnika. No, Musil predlaže obrat u ovom stavu. Što bi bilo, kaže autor Čovjeka bez osobina, kad bismo jednostavno ustvrdili da „njemački čitatelji više ne znaju čitati?“ Pritom se ne smatra da današnji čitatelji kvantitativno manje čitaju od recimo svojih prethodnika krajem 19. stoljeća. Musil je ovaj tekst napisao 1930ih godina. No, njihova je navika „konzervativna“ i ukus uglavnom isti kao i u gledatelja figurativnoga slikarstva, koji ono apstraktno i avangardno u većini slučajeva drže nečitljivim i negledljivim. Što otuda drugo slijedi negoli priznanje upravo tog „idealnoga“ čitatelja 20. stoljeća da više nema genija, to jest da suvremeni pisci nisu dostojni čitateljske spremnosti da obožavaju svoje autore kao najviše uzore u umjetnosti i životu. Nije se, zar ne, mnogo toga promijenilo u zadnjih gotovo stotinjak godina otkako je Musil otvorio svojim tekstom pitanje o kompetencijama upravo onog kojeg do nebesa slavi informacijsko-knjižnični sustav globalne pragmatike znanja kao „razumljive literature“ za masovnoga korisnika. Točnije rečeno, ono što se promijenilo postaje alarmantno i daje krila novim apokaliptičarima suvremenosti s vladavinom tehnosfere. Promijenio se kontekst i događaj, da to kažemo jezikom Derride, koji odlučuje o smislu pisanja i čitanja u videocentrizmu današnjice. I ta je promjena toliko radikalno sudbonosna da će uskoro biti glavnim razlogom nestanka čitavog niza književnih rodova i formi koje su omogućile i samome Robertu Musilu ne samo da napiše svoje romane i pripovijetke, eseje i pabirke, već i da ima (ne baš doduše tako kvantitativno brojne) čitatelje. Ako današnja suvremena literatura postaje odveć nekomunikativna sa svojim pretpostavljenim „korisnicima“ što učiniti? Promijeniti je bez kompromisa s onima koji „znaju čitati“ ne-čitljivo ili sadržajnost same literature prilagoditi krajnjim korisnicima, možda onako kako su to krajem 1980ih godina nakanili izdavači filozofije i psihoanalize s knjižicama nalsovljenim i likovno opremljenim u skladu sa stripovskom estetikom tipa Marx za početnike i Freud za početnike. Da je potrebno imati i Musila za stare početnike čini se danas neporecivim. Uglavnom, u Musilovu tekstu argumentacija je proširena i na filozofiju i znanosti, jer je očito da je i za njih pitanje kompetentnoga čitateljstva od bitnog interesa za budućnost knjige uopće. Musil u nastavku pokazuje da je pritom uloga književnih časopisa, kao i filozofskih i znanstvenih, u sustavu posredovanja temeljnih ideja literature od ključnog značaja za održanje na životu mita o obrazovanome narodu i njegovu posvećenome jeziku. Ali, ironični je zaključaj našeg pisca romana-ideja s tako genijalnim naslovom kao što je to Čovjek bez osobina da su uglavnom sva ta društva lijepe riječi i sustav časopisa koji promiče zastarjele koncepte elitno-masovnoga obrazovanja za budućnost istog ranga kao i njegovi pisci i čitatelji. Naime, duhovni rang i diskurzivna razina onog što je samo formalno eksperimentalno i stoga „teško shvatljivo“ za tzv. običnoga čitatelja nije nimalo bitno različit od duhovne bijede globalnih korisnika literature za početnike koja sve više čita samo slike i sve više gleda samo u svoju vlastitu prazninu jer od silnoga masovnoga narcizma nema vremena ni za genije ni za njihove loše imitatore. Što ćemo, došlo je vrijeme posvemašnje realizacije Musilove literature u praksi 21. stoljeća. Zar ono nije vrijeme ostavštine čovjeka bez osobina?

August 8, 2024
Demon dosade i genij okrutnosti

Demon dosade i genij okrutnosti

Prvi svezak svoje Tehnosfere posvećen pitanju odnosa žrtvovanja i dosade kroz trijadu drukčije shvaćene povijesti metafizike kao vladavine životinje-čovjeka-stroja nastojao sam približiti antropologijski vičnome čitatelju pomoću „slike mišljenja“ iz SF-filma Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru. Tzv. početak povijesti u duhovnome bitku kojeg obilježava nastanak religije i njezina iskustva vjere u Boga prije ozakonjena monoteizma određuje se iz onog što pripada kultu prirode i što Nietzsche i Artaud sinonimno povezuju s nečuvenom okrutnošću. Okrutnost je intenzitet očitovanja volje za moć u obličju tjelesnosti koja nije puko djelovanje materije i njezinih načela, već ponajprije onog što gnostici nazivaju „divljom dušom“. Trenutak kad nastaje svijest o vlastitoj volji za moć kao prisutnost tajnih energija suverene okrutnosti, JA se pokazuje kao subjekt žrtvovanja Drugoga, a ne njegova pukog proždiranja, njegove negacije kao objekta sredstvima čudovišnoga uništenja. Žrtvovanje se, dakle, pojavljuje u starim civilizacijama kao simbolički čin prolijevanja krvi Drugoga bez čega nema utemeljenja onog što Deleluze i Guattari u Anti-Edipu: Kapitalizmu i shizofreniji I nazivaju Ur–Staatom, pra-državom, odnosno političkim stanjem vladavine kojim se anarhičnost tzv. društvenih odnosa ozakonjuje i postaje mistična moć kontrole nad Drugim. Povijest u bitnome smislu počinje kao mitska struktura žrtvovanja Drugoga da bi suverenost vladavine čovjeka kao urođenika krvi i tla postala onim neljudskim koje Freud naziva Superegom. Ono što je najnečuvenije, ono najstrahotnije, onaj naj-Unheimlichkeit sindrom, jest da se taj događaj stvaranja povijesti smatra nužnošću samoprosvjetljenja ili izlaska iz kolektivne opsjednutosti s pokoljem Drugoga za koje više nije moguće idealizirati ovo pred-stanje, ovaj pra-Arché, jer je bjelodano da je krvav do koljena i preko njih. Krvožednost i krvoproliće ostaju stoga primordijalni afekti-efekti kojim se povijest uspostavlja kao razvitak i napredak Ur–Staata do stadija imperija zasnovanog ne na vječnome umu (mira), kako je to mislio Immanuel Kant, već na vječnome zlu (moći), kako je to mislio Carl Schmitt. Nema odgovora na pitanje zašto je to tako, osim ovog: Zato! Zato, naime, što je žrtvovanje uvjet mogućnosti svekolike društvenosti i religioznosti arhajskih zajednica od početka do kraja svijeta. Zašto bi se inače Sören Kierkegaard u Ili-Ili bavio etičkim pitanje obrata svijesti s pomoću vjere u Boga upravo u trenutku kad Abraham ponavlja svoju odluku da zakolje svog voljenoga sina Izaka i tako žrtvovanjem potvrdi svoju vjernost u „Velikoga Drugoga“? Ono što proizlazi iz biti žrtvovane egzistencije jest vjera u neizrecivo kao Zakon koji predstavlja samo drugo ime za sudbinu koju su Grci smatrali rezultatom tragičnosti samoga života. To je tako i nikako drukčije. Zato okrutnost nije ništa drugo negoli genij onoga što stvari pokreće prema naprijed, jer se događa kao povijesna eshatologija ili soteriologija. Čemu uopće ideja spasonosnoga ako nema razloga za spas onog tko je svjesno izložen žrtvovanju od rođenja do smrti, od početka do kraja povijesti? Onaj koji je to možda najlucidnije shvatio bez potrebe da se filozofijski osvrće na umne prethodnike i suvremenike, nije nitko drugo negoli Emil Cioran, koji na jednom mjestu Brevijara poraženih kaže i ovo: „Ratnički narodi nisu bili okrutni i pustolovna duha zbog žudnje za plijenom, nego zato što su se užasavali jednoličnosti dana, zato što im sreća nije bila ideal. Opsjednutost krvlju proizlazi iz beskrajne dosade, nepodnošljivosti mira. Isto je i s pojedincima. Kako bi se mogli prepustiti ćamotinji apatična zijevanja i tričavim užicima? (…) Etablirani je narod izgubljen narod, baš kao što je izgubljen i poslušni čovjek. Carstva grade najgori razbojnici, prevaranti i nasilnici; zastupnici, ideologije i načela upravljaju njima i ruše ih. (…) Želja za veličinom i uzaludnošću najvrednije je opravdanje svakog naroda. Zdrav razum njegova je smrt.“ (Emil Cioran, Brevijar poraženih, Meandarmedia, Zagreb, 2009., str. 49-50-51. S francuskoga prevela Vanda Mikšić) Cioran je naprosto ljekovito gorak i gnostički nedodirljiv u mišljenju koje se ne zanosi nikakvom utopijom, teodicejom, hegelovski osustavljenom dijalektikom apsolutnoga duha, Njegovi su temeljni motivi svagda u suprotstavljenim „slikama mišljenja“ i djeluju samo kad se događa zamjena njihova logičko-povijesnoga mjesta u ozakonjenome poretku metafizike. Zato je njegovo pozivanje na Karpate, vlašku primordijalnost, izvornu barbarsku nomadsku dušu onkraj svih plemenitih ideala „mudrosti Zapada“ neka vrsta imoralističke dekonstrukcije za naše još uvijek neobuzdane uši koje uživaju u paradoksima krvi i aporijama nezagađenoga tla. Dosada nastaje kad se žrtvovanje pretvori u spektakl i zato su Rimljani i njihov imperij početak i kraj vladavine čovjeka kao animal rationale. Životinja se u čovjeku udomaćuje onda kad od genija okrutnosti postaje puki demon dosade, pa makar ovo dosađivanje nalikovalo mahnitim igrama prijestolja u doba Kaligule i makar se užitak u prolijevanju krvi Drugih preselio iz ratne stvarnosti u krvave orgije simulacije tzv. gladijatorskih igara. Usput, Cioran je naprosto nenadmašan kad promišlja dekadenciju i bavi se Rimom i njegovom propašću. Kršćanstvo mu je, kao naravno i Nietzscheu, najgori oblik povijesne dosade jer Krist ne može biti ni nadahnuće za „civilnu religiju“ nacije-države u Rousseauovom spisu Društveni ugovor a nekmoli za putokaz nadolazećem dobu istinske očaranosti ljepotom i uzvišenošću bez uzaludne žrtve na Raspeću. Evo, ovako to kaže Cioran: „Kršćanstvo se bliži kraju i Isus silazi s križa. Zemlja će se ponovo prostrijeti pred čovjekom, koji će, lišen vjere i prije negoli otkrije druge pogreške, uživati u njezinim blagodatima ne strepeći od nebeske kazne. Teško je predvidjeti datum kada će crkve postati obični spomenici, kada će križevi prestati biti simbolom judejske krvi, smiješeći se beskorisno estetskoj znatiželji. Dotad će prijevoji naše duše morati podnositi zagušljiv dah vjere. (…) Kršćanstvo je iritantan spektakl bez iznenađenja, bez uzbuđenja. U njemu ništa ne vibrira, ne žudi za životom, za neposrednim i okrepljujućim apsolutom.“ (isto, str. 28. i str. 30.) Nema nikakve dvojbe. Žrtvovanje je ontologijski afekt-efekt čovjeka-kao-životinje i zbog toga je stalna napetost i sukob nemira i mira, zla i dobra, povijesti i prirode uvjet mogućnosti postojanja tzv. velikih religija „regulativnoga okvira etičko-političkoga djelovanja. Svako pozivanje na vjeru kao izvor djelovanja u suvremenoj politici nužno je fundamentalizam jer se ono arhajsko smatra vječnim izvorištem pravednosti i dobra. Ali, ono što izostaje u tom pozivanju na „krvožedne i bezgrešne izvore“ jest ono što je bit ljudske egzistencije kao moderno iskustvo slobode. U dijalektici životinje i čovjeka, duše i duha, ne postoji nikad ono što ovaj odnos kao početak žrtvovanja pretpostavlja. A to je sloboda kao događaj kontingencije mišljenja koja omogućuje izbor puta u nepoznato. Izabrati put genija okrutnosti znači pledirati za imperijalni poredak osvajanja Zemlje i prisvajanja Drugoga kao podanika i zatočenika „mojeg“ etičko-političkoga narcizma. Kršćanstvo kao univerzalne religija ovog žrtvovanja posljednja je utjeha vlastite neutemeljenosti u suvremenosti iz jednostavnog razloga što na pitanje o neljudskome karakteru tehnosfere koja se razvija do autopoietičkoga sustava umjetnoga života ne može više pružiti baš ništa. Cioran je to rekao poetičnije, ovako: „Mirisi Raspeća raspršili su se na nebu čiji izvori više ne gase nijednu žeđ, više ne taže nijednoga smrtnika. Koga još očarava Isusov svijet?“ (isto, str. 30.) Ali, nije problem u tome što kršćanstvo i nadalje „živi“, kao što to žive i indijske religije i islam. Problem je u tome što njihov odnos s „Velikim Trećim“ koji nadilazi strukture životinjsko-čovječje afektivnosti postajući čistim strojem mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije sada ima svoj nastavak u demonu okrutnosti kao geniju dosade same tehnosfere kao čistoga zla koje više ne treba iskustvo Abrahamova noža niti Kristova raspeća, a ni iskustvo Budhine kozmičke praznine. Ono što „Veliki Treći“ treba jest da pustinja neprestano raste i da tehnološka singularnost odlazi u vlastiti beskraj. Zato je danas gotovo sve tako okrutno dosadno. A o tome nam Cioran ne može više baš ništa reći.

August 7, 2024
Duh srozavanja

Duh srozavanja

Zar svi neprestano ne govore kako se „sve srozalo“? Srozao se rang i dostojanstvo življenja u društvima spektakla; sve je postalo potrošivo i razmjenjivo poput Shakespearea i kobasice; ništa više, navodno, nema svoju pravu vrijednost. Kad je to uistinu počelo, taj nezadrživi proces srozavanja biti stvari i samoga bitka uopće? Nije li to pogađalo već i drevne Grke koji su mistifikaciju zlatnoga doba u Hesiodovoj Teogoniji zajedljivo držali lažnom slikom sklada bogova, prirode i ljudi, te se utjecali poput likova iz Aristofanovih komedija onime što pripada pohvali zbiljskoga stanja života u stalnim mijenama okrutnosti i vedrine, propasti i uspona čovjeka. Ali, ipak, ne možemo ne pristati na postavku da je taj proces srozavanja ranga u osmišljavanju bitka otpočeo već u samome iskonu kao događaj neminovnosti i neizbježnosti same koruptnosti tvari od koje smo sastavljeni u svojem mitu o vječnome životu i divnoj postojanosti. U ogledu Franza Werfela „O najčišćem blaženstvu čovjekovom“, pisac podsjeća na Emersonov izrijek: „Svaka je riječ prvobitno bila uzvišena pjesma. Danas je grob muze.“ (Franz Werfel, Između gore i dolje, Moderna vremena, Zagreb, 1999., str. 90. S njemačkoga prevela Daniela Tkalec.) Srozavanje je ponajprije obezvređivanje smisla mišljenja kojem jezik nije puko sredstvo iskazivanja ideja, već jedina svrha osmišljavanja svijeta. Zbog toga Werfel mora idealizirati tzv. iskonsko stanje jezika kad je Riječ uzdignuta na dvije noge postajala tijelom i podarivala mu najveću moguću uzvišenost. Srozao se, dakle, jezik i to do najneznatnijih elementarnih čestica njegove biti koja proizlazi iz govora. Govorenje nije tzv. lijepo kazivanje, jer ni Demosten ni Ciceron nisu bili govornici kićenoga stila u njihovu retoričkome umijeću, već apofantički propovjednici istine u javnome djelovanju u zajednici. Nije teško razaznati kako je sve to prisutno u javnome govoru politike kao i u govoru umjetnosti, navlastito u dramskoj književnosti i filmu. Srozavanje nije nikad jednoznačnost ukaljanosti onog što je nekoć bilo postulat i kanon. To je bilo jasno Nietzscheu kad je otpočeo s mišljenjem dijagnostike europskoga nihilizma kao procesa koji će trajati više od stoljeća i dovest će do krajnjih posljedica obezboženja svijeta i uspostavljanja novih vrijednosti kao pseudo-veličina kao utjehe za „posljednjeg čovjeka“. Već je s povijesnom avangardom uoči Prvoga svjetskoga rata postalo jasno da je u ime borbe protiv lažne vjerodostojnosti klasičnih vremena i njezine patetične i beživotne umjetnosti proces srozavanja uzeo maha jer je u ime tzv. stvarnoga života s ulice, iz tvornica, birtija i bordela govor poprimio anti-auru osvetničke psovke i apologije vulgarizma kao demokratskoga prava na samopriznanje da nitko nije vredniji od Drugoga. U filozofijskome objašnjenju procesa srozavanja jezika u 20. stoljeću možda je ponajbolju analizu podario Heidegger u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme IZ 1927. godine s pojmom tzv. govorkanja (das Man) kao kolektivno ustrojenoga sklopa banalnosti, trivijalnosti i običnosti kojim „čovjek“ koristi jezik u službi ogoljavanja zbilje i tako ga pretvara od svrhe zbrinjavanja bitka u puko sredstvo komunikacije koja je uvijek na kraju propaganda medijskoga društva spektakla. U isto vrijeme i na istom jeziku, dakle njemačkome, nastaje najznačajniji roman europske avangarde, onaj Alfreda Döblina, Berlin Alexanderplatz, u kojem glavni lik Franz Biberkopf predstavlja anti-junaka, dobričinu i ubojicu, čovjeka s ulice, neotesanca i plemenitoga divljaka, koji govori jezikom udomaćene urbane psovke pomiješane s atrakcijama iz novina i radio-vijesti. Govor, dakle, postaje Babilonska ludnica u kojem srozavanje ranga nije samo ono negativno, već pozitivno samooslobađanje od užasne patetike i nevjerodostojnosti zagovaratelja iskona i zlatnoga doba. Ali, nemojmo utvarati da je jezik ono što je najsrozanije uopće u sveopćoj povijesti srozanosti koju drugi nazivaju nihilizmom. Jezik je uvijek pouzdani pokazatelj rasapa smislenoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Ne i više od toga. Ono srozano je gubitak smisla i pad ranga kao takvoga. Pretpostavlja se, neupitno, da je ono prije no što se srozalo na razinu masovno-ništavne potrošivosti stvari, na logiku puke beznačajnosti, bilo u svojem dostojanstvu autentično i uistinu primjereno ljudsko-prirodnome odnosu kakav još postoji samo kao iznimka. To je kao kad ushićeni zanijemimo pred ljepotom malih stvari poput voštanice u tmini ili poput usamljenoga krajolika u nekom skrivenom klancu ponad uskovitlana mora. Ne bismo mogli imati svijest o srozavanju bitka, o njegovu obezvređivanju i obesmišljavanju ako ne bismo mogli zamisliti upravo neki simbol ili znak tzv. zlatnoga doba. Rođenje, nastanak, iskrsavanje nečega novog, sve je to događaj onog što su Grci znamenovali riječju-pojmom arché i u njoj razabrali upravo ono što je Emerson podario riječi kao izvorno uzvišenoj pjesmi. Očuvati tu žuđenu autentičnost u sebi i dati je Drugima kao svoj dar pripada već snazi božanskoga. I zato Werfel ima pravo kad sliku zlatnoga doba kao mitsku sliku savršenstva svijeta izjednačuje s riječju blaženstvo. U njoj se stapaju mit i religiozno iskustvo, jer biti blaženikom označava već nadilaženje povijesne srozanosti na kal i traume življenja s Drugima. Blaženstvo je stanje nadilaženja kretanja u tjelesnim mukama singularnosti. Ipak, svijest o tome da je sve postalo srozano u našem dobu tehnosfere ne znači i posvemašnju ravnodušnost spram onog što bijaše prethodeće ovom iskustvu napuštenosti, otuđenja, postvarenja i totalnoga raščovječenja. Zato srozavanje nije stvar nekog fenomena u svijetu kojeg jezik ꟷꟷiskazuje i označava svojim „jezičanjem“, onim hajdegerovskim prokletstvom masovnoga das Man koji od svega veličajnoga stvara ništavne Svatkoviće/Nitkoviće, ono što Paul Celan u jednoj pjesmi ispjevava kao sivilom zastrto Nigdje (Das Seidenverhangene Nirgend). Srozavanje pripada rasapu povijesnoga smisla svijeta i pogađa sve, baš sve u svojoj sveopćoj nivelaciji i ništenju od autentičnosti ljudske egzistencije do prirode i božanskoga. Nije, dakle, srozano samo ono izvanjsko i unutarnje, već i čitav metafizički poredak-rang bitka, bića i biti čovjeka. Čini se samorazumljivim da onome urušenome, raspadnutome, degradiranome, obezvrijeđenome valja vratiti status i dostojanstvo. Već je o tome pjevao Hölderlin u svojem Patmosu i podario ideju spasonosnoga mogućnostima povratka izvorsnome grkstvu i Grcima. Prevladati stanje srozavanja svega što jest očito je istoznačno s idejom spasonosnoga dpgađaja obrata i preokreta same biti metafizike. Spasonosno je tijekom povijesti imalo grčko-skolastičke obrise: mit i religiju. Nakon totalne tehnoznanstvene Odiseje neljudskoga u 21. stoljeću neće nas od srozavanja spasiti ni arché niti onaj Heideggerov „posljednji bog“ koji dolazi kao događaj (Ereignis) iz nadolazeće budućnosti. Ne zato što je kasno za svaki budući spas, već zbog toga što je ideja spasa besmislena ako se radikalno ne mijenja i ono što je uzrok svekolike koruptnosti svijeta kao takvoga, ono što je obavijeno tajnom i čudovišnim događajem bezdana mišljenja i bitka. To što je u kontingentnoj nužnosti naprosto užasavajuće i nesvodivo na um i njegova pravila, što preostaje kao možda posljednje pitanje kraja metafizike u apsolutnoj vladavini neljudskoga „jest“ ꟷ zlo. Srozavanje života na bezmjerje ništavila pripada tom neiskazivome događaju koji nikad nije mišljen dostatno „visoko“ i primjereno vremenu u kojem ako postoji još nešto „autentično“ onda je to samo „autentično zlo“. Ima li izlaza iz ove slijepe ulice kraja metafizike u doba neljudskoga i njegovih novih patvorina?

August 6, 2024
Razmak i slučaj

Razmak i slučaj

Nevelik opsegom ogled Jeana-Paula Sartrea „Mallarmé (1842-1898)“ može se smatrati iznimno nadahnjujućim za razumijevanje odnosa između ideje apsoluta, moderne poezije i samoubojstva. Postoje osobe čiji duhovni arhipelag zauzima prostor dalekosežnoga utjecaja na suvremenike i nadolazeću budućnost a da je njihov život bio gotovo zanemariv po snazi i moći oblikovanja onog što proizlazi iz fiziognomike postojanja. Nisu to ljudi-sjene, shrvani bolešću u mladosti ili, pak, zgureni u dosadu ponavljanja onog što istom mjerom pripada i Drugima. Ne, njihova je ekscentrična navlastitost u tome što su prožeti nekom začudnom estetikom proturječja, pa se često događa da svoje djelo u okrilju visoke umjetnosti obilježe ne toliko zagonetkama i mistikom, koliko nečim što je nalik jazu svjetova, gotovo nemogućim zahtjevom za ozbiljenjem u životu koji ionako biva fakticitetom slobode i ništavila. Životopis Stéphanea Mallarméa, kako to na početku svojeg ogleda ocrtava Sartre, tog sina i unuka činovnika, „kojeg je odgojila čangrizava baka“ (u: Bachelard-Sartre-Wahl-Axelos-Benjamin-Guardini-Jens: Nova evropska kritika II, prir. A. Stamać i V. Zuppa, M. Marulić, Split, 1969., str. 21. S francuskoga preveo B. Pupačić.), kao da je u svim bitnim aspektima određen s dva temeljna filozofijsko-poetska pojma: razmakom i slučajem. Kad Sartre ispisuje rečenicu da Mallarmé „mrzi svoje rođenje: piše da bi ga zbrisao“ (isto, str. 21), onda to valja sagledati iz nečega što je očito postalo u doba modernosti imperativom, a što svakako nije moglo postojati prije u doba kad je ideja Boga vladala kao jamstvo prevladavanja straha i neizvjesnosti života s pomoću mesijanskoga traga iskupljenja. Mallarmé stoga neprestano svijet drži u razmaku od slobode stvaranja koja nužno pretpostavlja apsolut. I zbog toga on, kako to duhovito kaže Sartre, „neće svijet dići u zrak: stavit će ga u zagrade. On se opredjeljuje za uljudni terorizam; u odnosu prema stvarima, prema ljudima, prema samome sebi, uvijek će zadržati neki neprimjetni razmak. I u svojim stihovima on prije svega želi iskazati ovaj razmak.“ (isto, str. 21) Zašto, dakle, taj razmak koji se, usput rečeno, pojavljuje u promišljanjima kasnoga Heideggera nužnošću uspostavljanja mogućnosti one bliskosti koja omogućuje bitku da u osmišljavanju ne svede onog koji misli na pukog subjekta refleksije stvari, već da dovede u otvorenost i bitak, i bića i bit čovjeka na novi, posve jedinstveni i jednokratan način? Razmak je nužan čak i za doba koje Hugo Friedrich naziva pogođenim izrazom „prazne transcendencije“ baveći se hermeneutičkom analizom velikih modernih pjesnika, a među njima upravo Mallarmé ima odlikovano mjesto. (Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb, 1969. S njemačkoga preveo Ante Stamać) Nužnost razmaka izvodi se iz razlike i drugosti življenja i pisanja, proživljavanja i uživljavanja. Tek iz ove razlike svijet u svojoj otvorenosti može imati smisla jer nije sveden na jednoznačnosti života. Ono što, međutim, razmak čini raz-maknutim između ideje i zbilje, jest nešto za modernost naizgled nemoguće i možda čak paradoksalno. To je često kamen spoticanja u određenju dosega pjesničke veličajnosti Mallarméova stihotvorenja, jer će se svagda iznova u njegovu slučaju ukazivati da je njegov Ideal ili Apsolut jezika same poezije nešto samo o sebi apstraktno i udaljeno od stvarnoga života. Sartre u svojem ogledu bez okolišanja pokazuje kako je raj razmak između Ideje/Apsoluta i zbiljskoga stanja stvari ono što stvara nelagodu i što je razlog pjesničke-Mallarméove tjeskobe, posezanja za ništavljenjem i ništenjem, pokušajem samoubojstva. Naime, „Mallarmé više ne vjeruje u Boga“. (isto, str. 21) Gubitak vjere nije još i posvemašnji nestanak mjesta božanskoga iz svijeta kojeg nadomješta „apsolutno pjesništvo“. Pitanje nadomještanja Boga drugim izvorima „imanentne transcendencije“ pojavljuje se za Mallarméa kao zaziv onog što je još preostalo od imaginarija romantizma. Riječ je, dakako, o prirodi, koja je u bitnome smislu čežnja za izvornom grčkom physis, a što je njemačka ideja „umjetničke religije“ (Kunstreligion) navlastito u Hölderlina već uspostavila novim postulatom obožavanja i novim kultom pročišćenja duše iz okrilja zatočenoga duha svedenog na rezultate znanstveno-tehničkoga obrata u biti metafizike. Sartre je u ovome ogledu suveren u svojim postavkama koje imaju filozofijsko-povijesno podrijetlo i nije mi nakana ovdje slijediti ionako temeljito izvedenu ideju o nužnoj logici nadomjeska Boga i transcendencije posljednjim „subjektom-supstancijom“ nakon smrti prirode. To je Čovjek u duhu „spinozističkoga materijalizma“ (isto, str. 22). Problem s Mallarméovim „razmakom“ jest u tome što se ono „novo“ pojavljuje kao Ideja/Apsolut; što je njegov jezik simbolizam „faunova popodneva“, „azurnoga plavetnila“, onog što je u svojem fenomenologijskome pročišćenju kao i Debussyjeva glazba prisutno kao „relikt transcendencije“ kroz nastojanje da se sam moderni život „idealizira“ kao stjecište izgubljenoga grčkoga mita i sakralizacije života nakon smrti Boga. Ali, Čovjek, koji je u Mallarméa, kao, uostalom, i u ranoga Foucaulta iz Riječi i stvari: Arheologije humanističkih znanosti kasni izum prosvjetiteljstva i racionalizma i nalazi se na svojem kraju, nema svoju autonomnost polazeći od vlastite egzistencijalne osuđenosti na slobodu. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Goldenmarketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo Srđan Rahelić) Ono što otuda slijedi jest njegovo iščeznuće. I zato je pjesništvo jedino sredstvo-svrha uzdignuća njegova pada do eteričnih visina i to u trenutku kad je postalo jasno da sve smjera onome što se posvjedočuje ništavilom i ništavljenjem bitka uopće. Nije tek razmak riječ-pojam s kojim Mallarmé pronalazi svoju umjetničku i egzistencijalnu otvorenost u nadolazeću budućnost svijeta bez poezije kao „prazne transcendencije“. Mnogo je važnija ova druga riječ-pojam, koja će njegovom zaslugom postati i više od poetske igre s modernom kozmologijom. Riječ je o slučaju (kontingenciji). U gradnji pjesme slučaj se pojavljuje kao ono što poništava samu ideju/apsolut poezije uopće. Jer jezik kojim metafizika usmjerava svoju moć i u doba ispražnjeno od božanstva i svetosti svagda je jezik nužnosti, prvoga uzroka i posljednje svrhe. Taj jezik ne može biti „anarhičan“. Zbog toga Sartre ima pravo kad tvrdi da Mallarmé u svojem simbolizmu eksperimentira sa svijetom u razmaku od njega, nastojeći ga promijeniti tako da ga ne svodi na logiku brutalne realnosti koja je ionako rezultat svekolikoga tehničkog nihilizma. Čitanje Mallarmeova pjesništva „danas“ nije istovjetno kao slušanju Debussyjeve glazbe. Bit ću bezobzirno „razmaknut“ od njegova „slučaja“ i reći da je problem u tome što je ovo poezija Ideje/Apsoluta kroz simbole i čistoću jezika koji ne može očuvati svoju ljepotu i uzvišenost bez posljednjeg čina prevladavanja mjesta božanskoga i transcendencije kao što je to rastanak od Čovjeka kao stjecišta svih boli i patnji ove egzistencije koja neprestano iskušava svoj smisao u onome što pripada smrti i samoubojstvu. Sartre u zaključku svojeg ogleda o Mallarméu nepogrešivo iskazuje i ove riječi: „Heroj, prorok, čarobnjak i traged, ovaj maleni, ženskasti, povučeni čovjek koji je malo mario za žene, zaslužio je da umre na pragu našeg stoljeća: on ga nagoviješta. Snažnije i sveobuhvatnije od Nietzschea doživio je smrt Boga; mnogo prije Camusa osjetio je da samoubojstvo predstavlja iskonsko pitanje što ga čovjek mora sam sebi postaviti…Bio je potpuni pjesnik, sav predan kritičkom razaranju poezije pomoću same poezije…“ (isto, str. 26-27) Poezija je krajem 19. stoljeća bila imperativ razmaka i slučaja svijeta koji se u otklonu od proze svakidašnjega života razlikuje time što više ne vjeruje u svijet kao fakticitet života. Zbog toga je Mallarmé ekscentrični slučaj traganja za nadomjeskom samoga svijeta polazeći od „prazne transcendencije“ slobode bez koje nema ni jezika ni mišljenja. To je prava „tragedija“ njegova pjesništva s idejom apsolutne čistoće. Biti u zagradi spram svijeta znači biti ispražnjen od njegove morbidne i istodobno čudovišno „žive“ ljepote koja ne leži ni na nebu niti u podzemlju, već se pojavljuje u tjelesnome očitovanju samoga života zauvijek.

August 5, 2024
Zar ne vidiš, Oče, da gorim?

Zar ne vidiš, Oče, da gorim?

Ako se želi danas suvislo igrati Shakespeara, ne poseže se samo za Kottovim ogledima, analizom mumija iz podrumskih izbi Helsingora, već I studioznim promišljanjima sličnosti epoha ili duha vremena Hamletove lubanje i umnoženih Ćele-kula u projekciji “Virtul Eternity XX. Century”. Mišljenje na osnovu analogija uobičajen je postupak razumskoga sabiranja pabiraka iz različitih šuma. Ali takvo je mišljenje uglavnom produžetak one stoičke/pesimističke teorije povijesti o kružnome vraćanju istoga zla kakvu su zastupali i car Marko Aurelije i arapski filozof Ibn Khaldun. Razlozi su jasni. Sličnost povezuje slično u istu sliku. Ono drugo, razlikovno, otklanja iz navlastita obzorja. Eco kao analogičar epohe Možda je za takvu složenu operaciju mjerodavni svjedok semiotički teoretik i romanopisac Umberto Eco. On je, naime, u eseju Premanovomesrednjemvijeku želio podastrijeti uvjerljivu tipologiju književno-društvene svijesti o vremenu na ishodu srednjovjekovne i na ruševinama moderne epohe. Elementi postmoderne (manirističke) strategije književne refleksije pronađeni su duhovitom analogijom, na temelju predloška jedne knjige Roberta Vacce. U njoj je talijanski sociolog zastupao postavku “da će uskoro nastupiti i neki srednji vijek“, kao projekt apokalipse, ekološke ugroženosti, neonomadizma, nesigurnosti, nastanka vagantes (mistika, pustolova i izopćenika), potrebe za autoritetom, oblika mišljenja gdje se srednjovjekovna intelektualna igra do savršenstva podudara sa strukturalističkom logikom i formalizmom suvremene matematičke znanosti, umjetnosti kao bricolage, uspostavljenosti samostana/campusa kao oaza duhovne slobode u svijetu bez potrebe za umom i napokon slutnje da je “ ovo “ doba prijelazno, što god metafora prijelaza mogla značiti. Ecov postmodernistički roman Imeruže bio je upravo model kako uspostaviti dijaloški odnos između srednjovjekovlja i kasne moderne kroz obrise jedne stilske formacije koja savršeno odgovara modelu Vaccina društvenoga svemira. Kad je pisao Otokprethodnogadana Ecu se, međutim, činilo bitnim upozoriti na sličnosti između doba prosvjetiteljstva i kraja 20. stoljeća, ne samo u književnoj, epistolarnoj retorici slobodnoga subjekta, nego i u strasti za premrežavanjem svijeta, da ništa više ne ostane neprozirno, neotkriveno na ovom svijetu koji je Leibniz nazvao najboljim od svih svjetova, pa ma koliko da mu se Voltaire (iz iste prosvjetiteljske utopije napretka i sreće kao carstva Božjeg razuma) rugao u Candideu. Ali posve je izvjesno da bi se Ecovu ironičnome laboratoriju književne alkemije iz koje nikad, očito, neće zasjati zlato čistoga sjaja, ali pokusi su, nema dvojbe, i eksperimenti virtuozni, mogao pronaći alternativni izvor koji bi pokušao pokazati da opstoji još jedno stoljeće, točnije njegov rep koji idealno odgovara po analogiji s traumama repa 20. stoljeća. To je kraj 15. stoljeća od kojeg bi uistinu valjalo računati tako nešto kao što je moderna epoha. Ali kraj stoljeća sagledan iz obzorja jedne zemlje/države koja će u osobama Kristofora Kolumba i Tomasa de Torquemade dati janusovski portret europske moderne, što još uvijek traje na istim temeljima, unatoč svih pokušaja oslobađanja od “velikih izuma“ ovih muževa u službi španjolskoga dvora, kraljice Isabele od Kastilje i Ferdinanda II Aragonskoga. Mišljenje voli analogije zato što se sličnost pokazuje mističnim znakom ponavljanja sudbine. Zato se ideja kruga i vraćanja za razliku od prosvjetiteljskog (kršćansko-augustinovskoga) razumijevanja vremena kao pravocrtnoga hoda do konačnog carstva Božje sreće pokazuje ipak čarobnom slikom sudbine. Hod prema naprijed i povratak na istu točku ne moraju biti shvaćeni kao parafraza, u ironičnome kontekstu, Lenjinove kritike socijaldemokrata “korak naprijed, dva koraka natrag“ (pokušajte to izvesti u prostoru). Napredak i krug valja zamisliti u pokretu, ma koliko to bilo naizgled u sebi proturječno. Sjetimo se, usput, da je od Keplera i Kopernika ideja revolucije bila astronomski pojam koji je označavao ništa više negoli kružno kretanje planeta. Prekid je došao poslije kad je revolucija potrebovala mišljenje linije, bez obzira dolazilo ono iz geometrije ili Centralnog komiteta. Posljednji uzdah ili smrt Velikog Inkvizitora (fantazmagorija) Zagledan u blještavilo nebeskoga svoda nad samostanom svetoga Tome u Avili, iz svoje ćelije nalik dominikanski funkcionalnoj špilji, Veliki Inkvizitor Concejo de la Suprema y General Inquisicion Španjolske, o. Tomaso de Torquemada, molio je Očenaš. Rujanske su noći u Avili bile još uvijek nepodnošljivo vruće. Trag mjesečeve repatice protkane treperavim, narančastim vlatima doticao je vijugavu putanju zvijezde sjevernjače. Blagoglasje nebeskih zaručnika – grličina pjeva i šušnja netopirevih krila – izdašno se stopilo sa sveopćem onijemjelošću stvari. Odloživši knjigu drhtavom rukom na stol, majstorsko djelo nepoznata drvodjelje iz Cordobe, na površini kojeg se ocrtavahu znamenja Inkvizicije (maslinova grančica, Spasiteljev križ i mač), ispio je iz kaleža gutljaj gustog maurskoga vina boje purpura. Zadovoljan okusom gorčine i slasti, zaklopio je umorne vjeđe, prepušten vrtlogu snova i prošlosti. Ah, kakav je to bio život! Iz nepouzdanih životopisa, hagiografija, povijesti španjolske inkvizicije, povijesti Arapa i Židova, povijesti svijeta i Španjolske u doba “oslobađanja od islamske okupacije“ teško je izvući drugih pojedinosti osim nemaštovitih fusnota zla. Ali neka govore apokrifne legende. Takve, primjerice, obilato podastire vrlo dobra knjiga Emila Lucke, Torquemada und die spanische Inquisition. Živio je u neprestanom strahu da će ga sustići oštrica Abrahamova bodeža ili pak sumnjiva tečnost kakvog blagotvornog napitka u otrovnim količinama. Zato je sa sobom uvijek nosio rog Jednoroga da ga zaštiti od otrova. (Neki će u tom praznovjernom činu vidjeti okultni rog Vraga, s tragom ljudske, odveć ljudske mizerije i ništavila. I doista, ništa začudno. Ako je za svakog poštenog inkvizitora realnost Vraga neupitna, zašto se alkemičarsko sredstvo odvraćanja od smrti trovanjem ne bi moglo držati vražjom realnošću smrti iz zatrovane epruvete?) S kraljevom privolom držao je je dvjesta i pedeset oružnika i pedeset konjanika, što su ga posvuda pratili. Ipak, rijetki bijahu trenuci spokojne opuštenosti. Samotne odaje dominikanskoga samostana u Avili, podignuta u spomen na neprolaznu slavu doctora angelicusa svete katoličke crkve, kao utočište pred najezdom falange sukuba, inkuba i inih heretika, što danonoćno napučivahu realnost njegova paranoičnoiga uma, pružahu mu tišinu neophotno potrebnu za kontemplaciju i vježbe meditacije, koje je revno upražnjavao još iz vremena dok je bio tek skromni redovnik samostana Santa Cruz u Segoviji, ispovijedajući konjušare, lovokradice i dvorske infantkinje. Te povijesne noći 16. rujna A.D. 1498. – ako je povijest neizreciva tajna apsolutno nove budućnosti – (v. Karl Rahner, Christentumals Religion der absolute Zukunft) – prečasni brat Tomaso de Torquemada, ćutio se izbavljenikom iz muka zemnoga boravka pod zvjezdanim nebom Avile. Njegovo spokojstvo i mistična obuzetost raskrivanjem božanske koprene prisjećanja na djetinjstvo i godine učenja nisu prosticale iz strepnje pred ništavilom koje će uslijediti, niti su ga više uopće uznemiravali krici umirućih na lomačama u Toledu, Sevilli, Zaragozi, sveudilj zlatnih španjolskih gradova, gdje se njegovo ime izricalo šaptom kao zaziv vječnoga ognja za heretike, vještice, Maure i Židove, za sve ogrezle u bezbožničkim ritualima urote protiv Boga, Španjolske, katoličke vjere i kraljice i kralja vječne Espane. Ushićen mišlju da je proživio čudesni život u traganju za zagonetnim odsjajom Njegova zastrta zrcala, trsio se jaram doživljena trenutka suspregnuti u jednu, jedinu sliku što će ga uzvisiti u očima Boga i povijesti, kako je zasigurno i vjerovao, kloneći se sumnje, te proklete sestre mraka i heretičkih opačina mahnita uma. Perivoji mirte i tamarisa, šum neprispodobivo melankolične rijeke Guadalquivir, ozareni lik fanatično pobožne Isabele od Kastilje, vrtlog zabranjenih strasti (a valjda je nekoć i Torquemada ljubio barem onolikim žarom tjelesne ljubavi kakav je prikladan za potpalu male zublje ako već ne i pričuvne lomače, jer preobraćenici uvijek imadu svoju “ priču “ o razvratima i kušnjama, o čemu svjedoče misli besmrtnoga svetoga Augustina u Ispovijestima, književnome djelu od kojeg zapravo treba računati modernu svijest o vremenu pripovijedanja, vremenu skrušene subjektivnosti koja uzdiže Ja u sfere božanskoga bitka), i ta alegorija smrti na bakropisu Anonimusa iz 14. stoljeća “skinuta“ iz neke inkunabule tamna podrijetla – prizivali su vještu ruku slikara da ih oslobodi varljive nepostojanosti sjećanja, te praznine. A takvu će ruku gotovo pola stoljeća poslije imati baš toledski, ekstatični Dominikos Theotokopulos, El Greco, kad napravi portret Velikog Inkvizitora, ali ne kao zbiljski portret Torquemade, Martina del Ria ili Institorisa, već Inkvizitora kao takvog, ideju istraživanja, premda uzor bio zbiljski čovjek Don Fernando Nino de Guevara, budući da inquisiciones na španjolskome znači, kao u naslovu jedne Borgesove meni drage knjige, jednostavno – istraživanje. Inkvizicija je etimologijski, dakle, filozofijski pojam. Ah, te vještice, ti heretici čistoga uma! Unatoč starosti, te povijesne noći imao je sedamdeset i osam ljeta, unatoč boležljivosti (katar želuca, slabokrvnost etc.), bijaše još, tvrdili su ljetopisci, krepka i uščuvana tijela i uspravnoga hoda njegovana prezirom spram svjetine. Imao je vidoviti pogled logički nadmoćnoga presuditelja u igri koja još danas nipošto nije jasna mnogima. Jer, ako se metodički otklone heretici, Mauri i Židovi ꟷ ostaje pitanje zašto je trebalo spaljivati žene? Već potkraj 15. stoljeća mnogi europski gradovi doživjeli su ne samo “crnu kugu“, nego i “bijelu“. (Kao da iz ovog povijesnoga argumenta protiv mahnitosti auto-da-féa govori logika don Ante Bakovića! Ali, molim, samo navodim činjenice medijevalista iz prve ruke, Le Goffa, primjerice, Huizingu obvezatno.) Pomor žiteljstva, a ni stogodišnji rat više nije bio tako daleko na obzorju, doveo je u pitanje smisao tolike “mistične“ obuzetosti plamenom. Čak su i profesionalni cinkatori morali smanjiti svoje tajne crne popise, jer prijetila je opasnost da se ubuduće sudi samo mrtvacima i kosturima, što je inače bila omiljena zabava o. Tomasa. O ženi kao simboličkom jedinstvu ideje Drugoga, jedinstvu koje, naime, reklo bi se ontologijski, nadilazi svaki oblik partikularizma (nacije, vjere, države), postajući Vještica kao utjelovljenje zla, kao ona gnostička pohota tvari koja poput smrti izazivlje svijet na manihejski dvoboj, zasada samo još ovo: Stari Zavjet, teologijski spisi Tome Akvinskoga, tradicija pučkoga praznovjerja i prvi kanonizirani spis inkvizitorske prakse užasa, Malleusmallefiicarum njemačkih dominikanaca Jakoba Spengera i Henkrika Institorisa, objavljen 1487., bili su ideologijska pozadina lomaèa. Ali pozadinci uvijek udaraju prvi. Tek onda dolaze suci i logistika institucije koja veže nebo i zemlju. A potom gradski magistrati. Krvnici su uglavnom nepoznati, makar se baš njih može jedine kriviti da su pojedinačne ubojice. Pozadince nitko ne dovodi pred neku staklenu kabinu (kao Eichmanna u Jeruzalemu). Oni su ipak samo pisci, samo pisci, oh Bože, samo pisci. Ne manje svirep spram sebe negoli spram drugih iz svoje okoline, propovijedao je nauk višednevnoga izgladnjivanja. Nikad nije jeo svinjskoga mesa, premda se užasavao Kur’ana i Prorokovih zabrana. Nikad nije nosio drugu odoru osim dominikanske mantije. Ispražnjeno mjesto nadibiskupa seviljskoga otklonio je s indignacijom. Svojoj rođenoj sestri uskratio je miraz i opravu i prislio je da postane opatica. Neki apokrifni izvori, na koje se oslanjam, govore da je živa zakopana u samostanu klarisa blizu Seville. Od konfisciranih imanja tek je jedan manji dio zadržavao za sebe i od tog je novca gradio dominikanske samostane sveudilj svete iberske zemlje, sve u nakani da jednom zauvijek katoličku crkvu i svetu inkviziciju učini gospodarem zemlje. U žilama mu je tekla židovska krv pomiješana sa španjolskom. No dok se posljednjom dičio, prvu je poricao, jer potjecaše od nečisti “žene čije ime je gorče od smrti“ kao što kaže Knjiga Propovjednikova (VII, 27). S užitkom je iščitavao VI. poglavlje prvoga dijela Malja koji ubija vještice svoje subraće Sprengera & Institorisa u kojem se ljubljeni sinovi (kako ih nazivlje papa Inocentije VIII. u buli od 5.prosinca 1484. De Summis desiderantes affectibus) bave pitanjem naravi samih vještica koje se podaju demonima. Te povijesne noći 16. rujna 1498. svoj posljednji uzdah o. Tomaso de Torquemada nije poklonio sjećanju na Cordobu iz vremena maurskih dana kad je doživjela silan procvat znanosti, umjetnosti i kulture, kad je graditeljski nadmašivala ljepotom velike europske i arapske gradove. Mauri su, uostalom, protjerani ili pokoreni za velike majke bitaka kod Granade kad je Španjolska 1494. konačno oslobođena i postala cijelom i etnički čistom. Svoj posljednji uzdah, za razliku od Rushdijeva Posljednjeg Maurova uzdaha (“O, I am deep in blood. There is blood on my shaking hands, and on my clothes. Blood smudges these words as I set them down.“), nije poklonio ni Zidu plača, jer Židovi su definitivno prognani iz Španjolske do kraja 15. stoljeća. Tek su rijetki prihvatili kršćanstvo, a urođeni Španjolci su ih pogrdno nazivali maranes (prasci). A oni koji su Hagadu, zlatnu knjigu sefardskih Židova, prenijeli iz Andaluzije u Sarajevo da bi točno pet stotina godina poslije izgorjela u Nacionalnoj knjižnici pogođena zapaljivim granatama Mladićeve kukavne armade, u pravilu su utočište dobivali kod kalifa, paša i sultana. Za dugoga razdoblja maurske vladavine u Španjolskoj bili su pošteđeni pogroma. Svoj posljednji uzdah, pomiren s Bogom, sretan što je proživio čudesan život, o. Tomaso de Torquemada poklonio je Isabeli od Kastilje, kraljici Španjolske, ne shvaćajući zašto je onog genoveškoga redikula nagradila svojom milošću kad joj je pred noge sa svojih povrataka iz Nove Indije bacio zlato i totem-sjekire urođenika, tih divljih stvorenja što ne upoznaše milost kršćanskoga Boga, nego slavljahu svoje poganske Molohe poput Maura i Židova, ali mnogo primitivnije i na mnogo okrutniji način. Smrt velikog inkvizitora označio je početak nove epohe. Bilo je to pred ponoć 16. rujna A.D. 1498. Nebo nad Avilom bilo je poput zvjezdana palimpsesta. Apokrifne kronike govore da se iz samostanske zvjezdarnice prostim okom namjesto Oriona mogao vidjeti Torquemadin lik u gorućem krugu i da su mu posljednje riječi bile očajnički krik: Zar ne vidiš, Oče, da gorim? Španjolski model europske moderne Španjolska krajem 15. stoljeća postaje zacijelo jedna od modelski “uzornih“ država apsolutnog suvereniteta izgrađenog na temelju ideje nacionalne države kao zemlje jedne Religije, jednoga Naroda i jednoga kraljevstva. Nakon višestoljetne vladavine Arapa (Maura) nad iberskim polutokom, koja je osim latentne opasnosti za kršćansku Europu zapadnjačkoj civilizaciji ostavila u baštinu razvitak znanosti, filozofije, kulture, “oslobođenje“ je značilo početak moderne epohe kao ambivalentnoga doba tehnološkoga napretka i etičkoga nazatka. Zašto valja govoriti o fin de siecleu pred pola tisuæljeća kao o španjolskome modelu europske moderne? Pod pojmom potonjeg, dakako, ne mislim na književni već na povijesni, društveni i ekonomski sklop svijeta života koji će, kako je pokazao Braudel, a slijedeći njegovu “gramatiku povijesti“ i Le Goff, odrediti europocentrizam kao svjetsko-povijesnu konstantu sve do 20. stoljeća. Španjolski je model zrcalo europske civilizacije. U njemu se Europa ogleda kao tehnološki Vladar svijeta i kao kolijevka apsolutne okrutnosti spram Drugoga. Na istom dvoru Kristofor Kolumbo priprema svoja putovanja u Novi svijet i veliki inkvizitor Tomaso de Torquemada nadgleda progon Židova iz Španjolske. Kraljevskim ukazom iz 1492. Španjolska je ozakonila etničko čišćenje kao metodu. Preko 300.000 tisuća Židova protjerano je iz zemlje, tražeći utočište u drugim nesigurnim zemljama Europe, ali ponajviše u zemljama pod vlašću islama, koji je pokazivao toleranciju prema Židovima. To je razlog zašto su Sefardi u Bosni ostavili kulturno-civilizacijski trag bez kojeg nije moguće razumjeti multikulturalnu složenost te “unutarnje zemlje“ kako ju je nazvao bizantski car Konstantin Porfirogenet u spisu De administrando imperii. O modelu, dakle, valja govoriti zato što je paradigmatičan za budućnost Europe. I premda je i prije Torquemade praksa inkvizicije dovela do sustavnoga teologijsko-policijskoga progona heretika, Židova i vještica, on je ne samo statistički nadmašio svoje francuske i njemačke prethodnike nego i usavršio predložak po kojem će se inkvizicija moći jedino usporediti sa tajnom državnom policijom totalitarnih režima 20. stoljeća ꟷ Gestapom i NKVD-om. Tko je taj dominikanski redovnik koji će postati simbolom zla što nadilazi njegovu povijesnu “misiju“ unutar svoje epohe? Je li Torquemada uopće ideolog? Malj koji ubija vještice, Židove i heretike U svim mjerodavnim spisima o progonima čarobnjaštva, spaljivanju vještica i inkvizicijskih procesa protiv heretika, kakav je, primjerice, i izvrsni UgovorsđavlomVladimira Bayera, Torquemadi se gotovo ne posvećuje ni retka. Razlog je tomu što genij zla nije pružio nikakvu ideološku pozadinu inkvizicijskim procesima. Torquemada je naprosto savršeni praktičar. Kad je objavljen najpoznatiji spis kojim se inkvizicija uvodi kao “program“ katoličke crkve u istrebljenju heretičkih opačina ꟷ gnosticizma, alkemije, ezoterije, manihejskih nauka katara, što je Eco u Imenuruževjerodostojno prikazao u teologijskim i političkim konzekvencijama za katoličku crkvu i europski državno-kraljevski poredak ꟷ Torquemada je već iza sebe imao gotovo trideset tisuća slučajeva na lomačama sveudilj Seville, Toleda i Zaragoze. Malleus malleficarumiz 1487. Sprengera i Institorisa bio je teologijsko-policijski priručnik za svakog revnosnog inkvizitora. Torquemada nije bio ideolog, već izvršitelj programa etničkoga čišćenja, stvaranja države koja je inkviziciju ustoličila kao državnu ćudorednu policiju s ovlastima iznad državnih prerogativa, budući da je bio odgovoran samo Papi, a u praksi gotovo više nikome jer je španjolska inkvizicija postala zatvoreni sustav okrutnosti bez presedana u povijesti i to ne samo zbog činjenice da je preživjela sve do 20. stoljeća kao jedinstveni fenomen radikalne katoličke države. Ako se Torquemada na ikoga pozivao (osim Boga) u svojim “istražiteljskim“ procesima, onda je to bilo Sveto pismo i njegov vrhovni teologijski autoritet sveti Toma Akvinski, doctor angelicus, koji u Summitheologicina jednom mjestu doslovce kaže: “Pa ako svjetovni vladari krivotvoritelje novca ili druge zločince opravdano kažnjavaju smrću, tim prije se mogu heretici, čim im se dokaže krivnja, ne samo izopćiti iz crkve nego i s pravom ubiti.“ Isto su mišljenje zastupali i brojni teolozi (Albert Veliki, Bonaventura, Duns Škot) kao i teoretik modernoga suvereniteta Jean Bodin. Ali, razlika između nagovora na zločin (ideologija) i izvršenja zločina (praksa) uvijek je objektivnu krivnju izvodila iz prakse. Ideolozi su samo pisci, kao što bi to rekao glavni junak romana Klausa Manna, Mefisto za umjetnike pod nacističkom vlašću: “Ja sam samo glumac!“ Torquemada nije bio ni ideolog ni glumac. On je naprosto bio zbiljsko utjelovljenje ideje Inkvizicije ꟷ fanatični komesar ljudskih duša. koji ne samo što je vjerovao u objektivnu opstojnost đavola u svijetu, nego je sve koji su nijekali tu dogmu i smatrali da je đavao iluzija i fantazija ili pak branili na “montiranim procesima“ okrivljenike držao unaprijed osuđenim hereticima. Braniti heretike može samo netko tko je i sam heretik ili je obična prodana duša za Judine škude. Ali nije se samo taj u mladosti prevjereni Židov pozivao na svetoga Tomu. Bio je tu još jedan spis nastao mnogo prije Maljakojiubija vještice. Riječ je o djelu njemačkoga inkvizitora Johana iz Frankfurta Malleusiudeorum (MaljkojiubijaŽidove) objavljen 1240. Torquemada je ideje svoga teutonskoga kolege dva i pol stoljeća poslije doslovce sproveo u praksi. Čovjek bez svojstava? O funkcioniranju iknvizitorskih procesa sve se uglavnom zna. Inkvizitor (uglavnom učeni teolog) podiže optužnicu na temelju sumnje, anonimne dojave ili običnog javnog cinkarenja da je dotični imao spolni odnos sa Ðavlom, da ne vjeruje u dogme svete katoličke crkve, da je pripadnik tajne sekte okultista i ezoterika koji u sprezi s vanjskim neprijateljima priprema urotu protiv Crkve i Države, da propovijeda heretičke nauke protivne Crkvi itd. A kako su dotični uglavnom bile dotične dame, takav postupak ciničke zloporabe civilnoga pravosuđa (jer su gradske vlasti formalno vodile proces i kažnjavale smrću okrivljene, dok je inkvizitor na poziv crkvenih vlasti tek davao “ ideološki “ legitimitet procesu) bio je začetak totalitarne tajne policije, koja u tendenciji nadzire sve što uopće opstoji u državi i na nebu. Španjolski model moderne doveo je do još jedne tehnološke inovacije ꟷ “španjolske čizme“, omiljena istražiteljeva sredstva u torturi. Kako se danas ime Kolumba u diskursu pokorenih Indijanaca smatra sinonimom povijesne okrutnosti, a njegovo osvajanje Amerike i Novoga svijeta okupacijom, krajem II. tisućljeća iz postkolonijalnog diskursa svaki razgovor o zapadnjačkoj civilizaciji kao kolijevci humanizma i tehnološke idile mora neizbježno završiti s praksom genocida, nasilničkim preobraćenjem “primitivaca“ i onim sentimentalizmom Zapada za grijehe svojih predaka, što ga Pascal Bruckner naziva, već u naslovu jedne svoje knjige, jecajembijelogačovjeka. Baština velikog inkvizitora i velikoga moreplovca tako se na začudan način prožimlju. Bez Kolumba ne bi ni Torquemadini nasljednici mogli u Novome svijetu nastavljati njegovu misiju. I bez tehnološke nadogradnje kao puta u napredak Zapada ne bi ni hrvatska renesansna književnost mogla dati svoj prilog praksi inkvizitorske logike u opravdanju ubijanja Indijanaca, kakvu je pružio dominikanac Vinko Paletin za svojih “turneja“ Yucatanom. Tako i mi imamo razloga da “ slavimo “ našeg imitatora velikog majstora auto-da-féa. U Novakovu drugome svesku Povijesti hrvatske književnosti konačno se o Paletinu počelo govoriti i iz perspektive Drugih, onih “divljaka“ s Yucatana. Pa ma što god o njemu rekli u obranu dominikanski hrvatski teolozi iz vremenske distance, jer, kao Paletin je samo na Indijance zbog njihove neviđene okrutnosti (ljudožderstvo + stravični oblici odmazde) primijenio pravo “ ljute trave na ljutu ranu “. O tomu vrijedi pročitati i pogovor dr. Franje Šanjeka Paletinovu poznatom spisu Rasprava o pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije objavljenom u “Globusu“. Ali ako ovaj mali ekskurs vratimo u bit priče o Torquemadi, razvidjet ćemo da se upravo krajem 15. stoljeća pokazuje taj vrli moderni zapadnjački čovjek kao, deleuzovski rečeno, “stroj žudnje“ za okrutnošću prema Drugome. Tako su Židovi i žene paradigmatičke figure pogroma i progona. Ako su Židovi kao povijesni narod figura univerzalne žrtve, onda su žene kao spolni nositelj drugosti, univerzalna priroda života ꟷ figure zla samo u izopačenoj projekciji žudnje za smrću koja neće zaobići ni jednoga Otta Weiningera, mahnita i genijalnoga filozofa/psihologa u 20. stoljeću. 15. stoljeće već je tu sliku stvorilo kao svoj odraz u zrcalu. Iskustvo totalitarne slike svijeta samo je potvrdilo u tehnički savršenijem obliku Torquemadine fantazme. On je uistinu bio navjestitelj i Himmlera i Berije. I kad Fromm u Anatomiji ljudske destruktivnosti, govoreći o malignome obliku nekrofilije, spominje slučajeve Himmlerove nekrofilije u Auschwitzu i Treblinki nad židovskim žrtvama, tada bi se psihoanalitička studija velikih figura Zla u zapadnjačkoj povijesti, koja još čeka svoga postfreudovskoga analitičara komesara ljudskih duša, trebala pozabaviti i Torquemadinim iskapanjem leševa heretika i njihovim javnim spaljivanjem da bi se zločin hereze oslobodio mogućnosti uskrsnuća u petom koljenu. Je li pritom “svršavao“ na plamen ili sam pogled na beživotno tijelo osuđenica, unatoč fanatičnom obliku treninga spolne kušnje, neka ostane pitanje za fantastične hagiografe. Žar klasičnog preobraćenika Cioran u Priznanjima i prokletstvima kaže: “Uzalud vam je što ste napustili to i to vjersko i političko uvjerenje, kada zadržavate tvrdoglavost i netrpeljivost koje su vas nagnale da ga usvojite. Bit ćete uvijek bijesni, ali vaš bijes bit će usmjeren protiv napuštenog uvjerenja: fanatizam, vezan uz vašu bit, ustrajat će neovisno o uvjerenjima koja možete braniti ili odbaciti. Vaša nutrina ostaje ista i nećete je uspjeti izmijeniti mijenjajući mišljenje.“ Portret je preobraćenika savršeno precizan. Torquemada je kao Židov pokršten u mladosti i preobraćen na katoličanstvo gotovo sve Židove protjerao iz Španjolske do svoje smrti 1498. Fanatizam prema odbačenoj vjeri i naciji ima potrebu za neprestanim dokazivanjem da je posrijedi osoba papskija od pape. Ako je istina da su poturice gori od Turčina (ova bi izreka danas mogla uvrijediti moderne državljane Turske, ali ona ima svoje povijesno opravdanje), onda ništa nije gore od ideološkoga žara preobraćenika. Kao Torquemada svi imaju potrebu za dokazivanjem vlastita iracionalizma. Negativna figura preobraćenika upravo je o. Tomaso de Torquemada, zločinac povijesnih dimenzija. Ali on nije okrvavio ruke kao onaj Rushdijev Maur u Posljednjem uzdahu. Jedino što preostaje zamišljati jest posve bjelodana činjenica, ali nikad rigorozno dokazana eksperimentom pozitivnih znanosti da komesari ljudskih duša proživljavaju duševni užas zbog tzv. nečiste savjesti. Njihovo nesvjesno proizvodi navodne strahotne psihičke stresove. Zbog fanatične odanosti ideji, inkvizitori/komesari, koristeći se dopunom Köstlerova teorema o komesarima i yogijima, žive kao fantomi. Bez privatnog života, bez osobnih zadovoljstava, bez materijalnih probitaka, naprosto kao negativni sveci svoje mahnite misije na zemlji. Mistika vječnoga zla Torquemada je doista vjerovao da samo izvršava Božju volju. Ako su mu posljednje riječi bile Zarne vidiš, Oče, da gorim!? možda je doista pred smrt simbolički proživio sudbinu svojih žrtava. Freudova scena iz snova, koju Lacan uzimlje za credo vlastite priče o psihoanalizi, kaže da pacijent sanja kako mu sin gori u susjednoj sobi, a on užasnut ne može to spriječiti. Pacijent se budi i u zbiljskoj susjednoj sobi zbiljski sin zbiljski gori i zapomaže: Zar ne vidiš, oče, da gorim!? Je li 16. rujna 1498. pred ponoć u samostanu svetoga Tome u Avili Veliki Inkvizitor doživio simboličku kaznu svojih ozbiljenih snova, zna samo On i njegov “Otac“. A druga apokrifna legenda kaže: “Torquemada je umro 16. rujna 1498. i pokopan je u crkvi svojega samostana svetoga Tome u Avilli. Kada su 1572. htjeli prenijeti mrtvaca u jednu kapelu da bi napravili mjesta nekom upravo umrlome biskupu, rasprostre se, kako priča legenda, neki natprirodno sladak miris. Četrnaest godina poslije vraćen je mrtvac opet na svoje staro mjesto.“ Dostojevski bi u liku Ivana Karamazova rekao da preobraćenici smrde. Duh Torquemade još živi. Teško mi je ne složiti sa Slobodanom Šnajderom i onim mjestom iz njegova Kamova, smrtopisa ꟷ “neumrli Torquemada“. Zlo je vječno, baš kao i Ðavo, što god tko rekao protiv dogme inkvizitora. Drugo su utopije. Optimističke verzije života u zoološkome vrtu, što ga Biblija označava slikom raja. (1998.) Iz knjige eseja, Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 19-32.

August 4, 2024
Uvod u besmrtnost

Uvod u besmrtnost

Jorge Luis Borges u pripovijesti Besmrtnik iz zbirke Aleph objavljene 1949. godine govori o želji čovjeka za dosezanjem vječnosti. Pripovijest je parabola o tragatelju za Gradom Besmrtnika s one strane rijeke Ganges. Kao u svim Borgesovim književnim djelima riječ je o „kristalima vremena“. Mit sabran u tekstovima svih kultura svijeta stapa se sa zbiljom kao imaginarnom konstrukcijom. Pripovijest Besmrtnik Borges podastire kao prijevod nekog rukopisaumetnog u posljednji, šesti svezak engleskoga prijevoda Ilijade (1715-1720.). No, u Postscriptumu saznajemo da je antikvar Joseph Cartaphilus iz Smirne autor pripovijesti. Apokrifnost je oznaka za sumnju u temelj i autorstvo namjesnika jezika. Na taj se način pripovijest predaje mašti i doživljajima čitatelja onog tajnovitoga i nepoznatoga. Kanonska verzija Biblije isključuje apokrife iz povijesne objave. Spisi s oznakom apokrifnosti pripadaju u područje nevjerodostojnosti. Teologijska rasprava u ranome kršćanstvu o vjerodostojnosti božanske objave odnosi se na pitanje tekstualnog ozakonjenja Božje riječi u životu i djelu Isusa Krista. Apokrifi nisu heretički spisi. Oni su nekanonizirane verzije objave. U njihovu se vjerodostojnost ne možemo pouzdati. Ali apokrifnost teksta upućuje na tajnu koja je tijekom povijesti postala mračnom. Borges, dakle, piše kroz pismo Drugoga (Cartaphilusa) o mračnoj tajni besmrtnosti kao agoniji vječnosti. U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili da je produljenje ljudskog života zapravo produljenje agonije i množenje broja smrti.“ (J. L. Borges, „Besmrtnik“, u: Aleph, Sabrana djela 1923-1982., GZH, Zagreb, 1985., str. 10. Sa španjolskoga preveo M.Telećan) Početni je tragatelj za Gradom Besmrtnika rimski tribun legije koja je u doba cara Dioklecijana ratovala na prostorima Egipta. Drugi su tragatelji nastavljači njegova poslanstva sve do autora pripovijesti Cartaphilusa u 20. stoljeću. Mjesto događanja u Borgesovim je pripovijestima strogo i precizno određeno. Ali ta je strogost i preciznost nužna samo zato što ono fantastično ne lebdi u proizvoljnim, nerazumskim sferama. Mogućnost fantazije kao usporedne zbilje jest u tome što ima veću uvjerljivost od „prave“ zbilje stoga što počiva na nadracionalnim temeljima. Zbilju se uvijek nastoji suspregnuti, učiniti je umnom pokušajem matematičko-logičke tvorbe svijeta kao djelatnosti čistoga uma. Povijest nije izmišljotina, premda je povijest kao pripovijest uvijek i neizbježno krivotvorenje istine događaja zato što o događaju piše i tumači ga autor iz svoje osobne perspektive, koja je istodobno složena mreža svih zajedničkih fantazmi i trauma, kulturne sublimacije i ideologijskih zabluda. Povratak začaravajućoj moći mita u postmoderno doba odgovara spoznajnome relativizmu istine. Kristali vremena su fraktali svijeta. Ovdje nije vrijeme raspravljati o razlici između mythosa i logosa. Mit kao izvorno kazivanje u povijesti bitka ima svoju navlastitost u tome što, doduše, prethodi filozofiji, ali je epohalno jednokratan događaj onoga početnoga (arhé) i iskonskoga. Kada svijet nema više svoj temelj, postajući znanstvena tvorba bez tajne, tada je povratak mitu moguć tek kao nostalgija za fantazijom u sinkretičkim formama fantastičnih pripovijesti iz prošlosti. Iluzija da se mit ponavlja u sadašnjosti nastanjuje apokaliptičku svijest posthistorijskoga čovjeka. No, to ponavljanje je moguće spoznati u simboličkome smislu analogije ovoga vremena s nekim prošlim vremenom. Suvremeno kazalište, primjerice, svagda iznova uprizoruje mit o Edipu u skladu s vlastitim čitanjem mita oživljenog u sadašnjosti. Za Borgesa postoji samo opća povijest kao povijest zamišljene tvorbe svijeta. Sve je nužno perspektivizam istine. Svako je tumačenje povijesti kao pripovijesti stoga dekonstrukcija temelja objelodanjivanjem njegove apokrifnosti. Istina je događaja u tome što sam događaj – dogodio se on zbiljski ili je izmišljen – već u sebi ima nešto čudovišno. Događaj je otvorenost vremena u bljesku trenutka. On nastaje i nestaje s obzorja u vremenu poput izlaska i zalaska sunca. Događaj je, dakle, trenutak i trenutačnost. Uhvatiti trenutak znači doživjeti i oživjeti trenutak u njegovoj punini. Cézanne je ostavio zapis o vlastitome doživljaju slikanja planine st. Victoire: „Upravo sada protječe jedan trenutak. /…/ Moramo postati taj trenutak.“ Vrijeme prethodeće događaju i vrijeme koje dolazi nakon njega u ekstazama prošlosti i budućnosti upućuju na jednokratnost sudionika događaja. Bez sudionika događaj protječe u svojoj posvemašnjoj ravnodušnosti spram vlastite događajnosti. Borges/Cartaphilus u pripovijesti Besmrtnik otvara temeljno pitanje o vremenu s onu stranu svagda prisutne svijesti o konačnosti čovjeka, Pitanje nije što jest vrijeme. Tradicionalna metafizika pitanjem o nečem kao nečem (štostvo, aliquid ens), pita o biti ili supstanciji bića kao takvog. Ali o vremenu se ne može pitati na taj način, jer vrijeme nije nešto (stvar, biće). Pitanje o vremenu jest pitanje o onome što izmiče odredbi bića kao takvog u cijeloj povijesti metafizike. Zato se i ne može kazati da je vrijeme nešto, kao što nije ni njegova logička negacija – ništa. Ništenje ničega pripada čudovišnoj moći bitka i vremena. U pitanju o vremenu samo se vrijeme otvara kao pitanje. Vrijeme na čudovišan način omogućuje to pitanje. Zahvaljujući iskustvu vremena čovjeku je omogućeno razlikovanje između smrtnika i besmrtnika. Kad Lacan kaže da je istinska formula ateizma Bog je nesvjestan, tada se u tom iskazu skriva postavka o dokinuću vremenitosti kao uvjetu mogućnosti opstojnosti svijesti. Svijest se uvijek razumije u granicama vremena. Svijest o bezgraničnome i ideja besmrtnosti nužno je nešto za samu svijest čudovišno. U tjeskobi se susrećemo sa zaprepašćujućim iskustvom „prisutnosti“ čudovišnoga kao susreta s ničime. Tjeskoba se odnosi na neizvjesnost događaja u budućnosti, egzistencijalnu brigu za svijet, a strah na nešto zbiljsko predmetno što živi u okolnome svijetu. Čudovišno nam kroz tjeskobu zatvara jezik u praznu šutnju. Tako se ono nečuveno i neizrecivo pokazuje u egzistencijalnoj strukturi čovjeka kao smrtnika. Povijest u svojoj otvorenosti spram budućnosti može biti poviješću samo u obzorju konačnosti i smrtnosti čovjeka. Kroz tjeskobu se, kako kaže Heidegger u predavanju Što je metafizika? obznanjuje iskustvo zamuknuća pred zaprepašćujućim ništenjem ničega. (M. Heidegger, „Was ist Metaphysik?“u:: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1978., str. 103-121.) Mi lebdimo u tjeskobi zbog toga što nam izmiče biće. No, čudovišno nije ono puko neljudsko. Pritom se ne misli na nešto strahotno što čovjeku dolazi iz okolnoga svijeta, gdje prebivaju stvari kao tvorevine tehnike i umjetnosti. Još manje je čudovišno supripadno onome divljem i zvjerskom. Riječ čudovišno u hrvatskome jeziku ima bitnu mogućnost mišljenja i kazivanja. Čudovišno nije čudnovato niti čudesno Čudnovato je sve što izmiče logičkome objašnjenju, a čudesno u sebi ima jedinstvo čuda i udivljenja čudom. Čuđenje (grč. thaumasein) je izvor filozofije kako su to mislili predsokratovci. Mišljenje, dakle, ne može nikad biti svedeno na logičku samorazumljivost bića. To je, naprotiv, nužno za polazište svih znanosti. Ali filozofija lebdi iznad takve samorazumljivosti. Razlika između filozofije i znanosti nije samo u govoru kojim se objašnjavaju stvari s pomoću pojmova. Znanstvene teorije o kaosu i filozofijsko razumijevanje kaosa pokazuje da znanosti istražuju materijalne uvjete nastanka kaosa, dok filozofija otpočinje s pitanjem o kaosu kao ideji početka stvaranja svijeta. (G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 111-112.) Da svijet jest, ponajprije jest nešto čudnovato i čudesno. Bez obzira duguje li svijet svoj bitak nečemu nadsvjetovnome ili samome sebi, u tome da on jest skriva se nešto čudovišno. Ono čudovišno dolazi iz nepoznatoga i događa se u susretu koji nadilazi i tjeskobu i strah. Kazivajući o čudovišnome mi govorimo o iskustvu i doživljaju nečeg što nas nadilazi. Iskustvo čudovišnoga nije empirijsko iskustvo susreta s bićem koje izaziva strah. Već je u modernome pjesništvu, osobito Rilkea, bljesnula svijest o ljepoti kao početku onoga strahotnoga. (G. Deleuze/F. Guattari, Qu’est-ce que la philosophie?, Minuit, Pariz, 2005., str. 111-112.) Ali ljepota nije estetski objekt mirnoga motrenja promatrača,. To je ideja koja nadilazi svoju pojavnost u bićima. Kroz svijetljenje i sjaj ideja se pojavljuje u jedinstvu duhovno-tjelesnih supstancija. Ljepota jest, kao i pridruženi joj pojam uzvišenosti, otvorenost čudovišnoga u nečem nadilazećem svakom iskustvu i doživljaju lijepoga kao takvog. Tako ova riječ ne pripada oznaci čudovišta kao hibrida životinje, čovjeka i stroja, iako je u ontičkome smislu čudovište biće bez svojega identiteta. Mitovi su prepuni takvih hibridnih bića – od kiklopa i hidri do Levijatana i Behemota. Hibrys je ontologijska oznaka za čudovišta. Spajajući nespojivo, nastaje novo biće s oznakama obojega. Kentaur je mitsko biće u kojem njegov izgled odgovara spoju čovjeka i konja. Hibridnost je odlika našega postmodernoga doba promjenjivih i fluidnih identiteta. Bezbitnost i desupstancijaliziranje u hibridnome je svijetu gubitak jedinstvenoga središta svega što jest. Ali ni bezbitnost niti desupstancijaliziranje ne pogađaju samo izvanjski svijet čovjeka. Tim je događajem praznine pogođeno ono ljudsko najnavlastitije, njegova povijesno uspostavljena bit. Iskustvo i doživljaj čudovišnoga proizlazi jedino iz slutnje nadolazećega kao kraja, granice, smrti. Stoga čudovišno nije biće ni u kojem liku zamislivih preobrazbi životinje, čovjeka i stroja. Ali ipak ima „nešto“ povezujuće između hybrisa kao bića i događaja kojim iskrsava čudovišno. Svijet koji nastanjujemo u njegovoj neprozirnosti i urušavajućim temeljima pokazuje se u neizrecivo-neprikazivome liku čudovišnoga. U njemačkome jeziku das Unheimliche (engl. uncanny, fr. Inquiétant, l’inquiétante éterangeté) jest uvijek nešto das Ungeheure – strahotno, zagonetno, moćno u svojoj strahotnosti. Osjećaj koji nas obuzima pred time jest strah i nespokojstvo zbog uzvišene snage koja je čudovišna u svojoj razaralačkoj ljepoti. U Freudovu eseju istoimena naziva Das Unheimliche, u kojem se psihoanalitički razvija misao o začudnoj vezi estetskoga iskustva uzvišenosti s mitom kao praiskustvom kompleksa kastracije, odnosno s fantazijom o iskonskome majčinskome tijelu, zanimljivo je nešto ipak posve drukčije negoli profano objašnjenje psihoanalize. (S. Freud, „Das Unheiimliche“ (1919), u: Gesammelte Werke, sv. XII, Fischer, Frankfurt/M., 1999., str. 227-278.) Freud, naime, pokazuje da etimologija njemačke riječi Unheimlich upućuje na raskol između onoga „heim“ i „zu hause“ što znači obitavati, biti zbrinut u kući kao svojem urođenome mjestu zaštite i sigurnosti egzistencije. Zavičaj (Heimat) podaruje čovjeku pribježište i ukorijenjenost u blizini onog poznatoga i iskustvom prihvaćenoga kao navlastitoga. Ali zavičaj ima u sebi skrivenu tajnu blizine. Ono čudovišno jest stoga radikalno suprotno i različito iskustvo, te doživljaj bezavičajnosti čovjeka, tuđosti, raskorijenjenosti, nepoznatoga. Heidegger će u Pismu o humanizmu odrediti metafizičku sudbinu novovjekovnoga čovjeka kao iskustvo bezavičajnosti. Humanizam kao metafizika jest napuštenost čovjeka od bitka i iskustvo bezavičajnosti. (M. Heidegger, „Brief Über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M.,1978., str. 311-359.) Doživljaj čudovišnoga sjedinjuje strah i prepast. Ono čudovišno jest i nije istodobno čudnovato i čudesno. Čudovišno zaprepašćuje, stvarajući doživljaj raskorijenjenosti i gubitka temelja. Potresenost je najbliže iskustvo onoga što izaziva čudovišno. Ali potresenost ne izaziva tek osjećaje udivljenja i ustrašenosti događajem čudovišnosti. Kada dolazi do potresenosti, ništa više nema svoje mjesto, temelj, zavičajnost, obitavalište. Sve je potreseno i sve je rastreseno u najdubljem temelju bitka. Borges nije bio filozof. Ali dobro je poznavao njezinu povijest. Nerijetko se i upuštao u istraživanje problema vječnosti i vremenitosti. Naslovi parabola upućuju čak izravno na filozofe poput Pascala, Averoesa, Schopenhauera, U pripovijesti Besmrtnik potraga za Gradom Besrmrtnika zapravo je potraga za riješenom tajnom cjelokupne povijesti filozofije kao metafizike – dosezanjem vječnosti, odnosno ozbiljenjem suglasja između smrtnika i besmrtnika, čovjeka i bogova. Ali suglasje proizlazi iz želje onog koji nema mogućnost savršenstva bitka. Kršćanstvo određuje nečuven paradoks ove negativne dijalektike. Bog u tjelesnome liku Isusa Krista postaje smrtnik da bi smrtnicima posredovao misterij utjelovljenja božanske prisutnosti. U svojoj besmrtnosti Bog potrebuje čovjeka kao smrtnika za svoj medij ispunjenja. Odnos Boga i čovjeka na taj način postaje odnos između istoga u razlikama. Jedno potrebuje Drugo da bi ono Drugo u svojoj drugotnosti poprimilo vlastitost stapajući se s Jednim. Ontologijska razlika između bitka i bića u povijesti metafizike proizlazi iz čudovišnoga događaja rasprskavanja bitka u bićima. Dosegnuti vječnost kao besmrtnost bića zato mora imati istodobno u sebi neku nadljudsko-neljudsku dimenziju ekstaze. Mistično španjolsko slikarstvo u doba baroka težilo je dosezanju duhovnoga oka i ekstatičnome trenutku izlaska-iz-tijela. Tijelo u ekstatičkome trenutku čudovišnosti života i smrti prelazi-preko-granice. Ljepota je tog događaja nečuvena i neizreciva. Ona je uistinu uzvišeni trenutak prekoračenja konačnosti i smrtnosti. Već je otuda bjelodano da je pitanje o besmrtnosti paradoksalno utoliko što se duhovna energija ili bilo koji modus duhovnosti smatra jedino primjerenim načinom nadilaženja tijela. Paradoks je u tome što ideja besmrtnosti označava istodobno ovjekovječenje vremena i ovremenjivanje vječnosti. Vrijeme je, dakle, jedino mislivo sa stajališta vječnosti, a vječnost mora pasti u vrijeme. Taj pad u vrijeme podaruje čudovišan događaj nastanka ili rađanja nečeg takvog kao što je povijest. Povijesno vrijeme epohalno je određeno početkom i krajem. Vječnost ne može biti povijesna, jer je za to potrebno razlikovanje u epohalnome smislu između prvoga i posljednjega. No, Borges će u paraboli Povijest vječnosti iz 1963. godine iznijeti stajalište o metafizičkoj tajni što mora prethoditi vječnosti. Posve je suprotan smjer: iz budućnosti vrijeme teče prema prošlosti. Kao potkrepu toga Borges navodi stih jedne pjesme španjolskoga filozofa i pjesnika Miguela de Unamuna: Nocturno el rio de las horas fluye desde su manantial que es el manana aeterno… Noćna rijeka sáti teče Iz svoga vrela koje je vječno sutra… (J. L..Borges, Povijest vječnosti,u: Sabrana djela 1923-1982., GZH. Zagreb, 1985. str. 67. Sa španjolskoga prevela M.Polić-Bobić) Zato je, primjerice, ljudska povijest model razumijevanja tzv. prirodne povijesti. Apokalipsa u kršćanskome razumijevanju odnosa vječnosti i vremena nije samo otkrivenost novoga nakon neizbježne propasti staroga (svijeta), nego ponajprije otkrivenost bitne ekstaze budućnosti iz vremena s onu stranu loše beskonačnosti istoga. Apokalipsa je događaj vječne novosti novoga. U nadolazećem događaju novoga vrijeme tek zadobiva smisao nadilaženja prolaznosti. Da bi se moglo misliti besmrtnost kao vječnost mora se poći odozdo – od vremenitosti i konačnosti smrtnika u njegovom jedinstvenom, jednom i jedinome tijelu. Iz udvajanja Jednoga kao besmrtnoga nastaje Dvoje kao mogućnost reprodukcije i replikacije. U svim mitologijama problem božanskoga rađanja i umnožavanja (partenogeneza) proizlazi iz kaosa kao praslike svijeta u njegovom iskonu. Borges kaže, navodeći rimske filozofe, da je negativna projekcija besmrtnosti umnažanje postojećeg broja smrti. Taj je broj konačan, a ne beskonačan. Umnažanje kao dijeljenje Jednoga pretpostavlja već unaprijed mogućnost i nužnost da se Jedno kao matematički izraz bitka spram nule (ničega) postavi kao nedjeljivost onoga istoga. Smrtno je kao i besmrtno samo Jedno. Ali to Jedno koje se umnaža da bi očuvalo istovjetnost u Drugome događa se u vječnome krugu nastajanja i nestajanja, rađanja i umiranja. Na taj način je ideja vječnosti i u Hegelovu sustavu apsolutnoga duha, koji u sebi sve obuhvaća i sve prevladano uzdiže na viši stupanj, shvaćena kao krug krugova. Pravocrtnost napretka u smislu povijesnoga razvitka duha od prirode do apsolutne znanosti duha samoga – čiste ideje u svojem unutarnjem i izvanjskome bitku – događa se samo u krugu, ne izvan njega. Problem je besmrtnosti stoga ontologijsko pitanje matematičkoga problema odnosa između Jednoga i nule (bitka i ničega). Bitak i ništa su ukinute suprotnosti već na stadiju početka, a na kraju razvitka ideje u sustavu apsolutnoga duha loša se beskonačnost istoga dokida u razvijenoj istovjetnosti duha u svojim razlikama. Besmrtnost kao vječnost ponajprije jest svijest o mogućnostima i granicama tijela u prostoru i vremenu. Smrtnik ima tijelo zato što živi unutar njegovih granica sa sviješću o vlastitoj konačnosti. Bez tijela čovjek ne vodi vlastitu egzistenciju. Suvremene rasprave o eutanaziji kao usmrćivanju tijela čovjeka zbog „humanoga“ razloga dokinuća patnji nepropitano polaze od toga da je život nešto navlastito egzistencijalno vezano uz duhovno iskustvo posjedovanja tijela kao uvjeta mogućnosti ljudske egzistencije. Težiti prijeći granice tog iskustva tijela znači težiti ili besmrtnosti samoga tijela ili pak nadtjelesnome u formi čistoga mišljenja. Ali, samo smrtnik može zbiljski težiti nečem drugome jer u sebi nema puninu bitka. Želja za besmrtnošću proizlazi iz ontologije nedostatka. Ono što nedostaje nečemu nalazi se izvan bića. Smrtnik može biti samo čovjek jer ima svijest o svojoj konačnosti. „Najlakše je biti besmrtan. Osim čovjeka, sva su stvorenja besmrtna, zato što ne znaju za smrt; spoznaja o besmrtnosti božanska je, užasna i nedokučiva.“(J. L. Borges, Besmrtnik, istr. 15.) Što je to „užasno i nedokučivo“? Ako je besmrtnost, prema slutnji rimskih filozofa iz Borgesove pripovijesti, samo agonija ljudskoga života njegovim produljenjem ili množenjem broja smrti, tada se postavlja neizbježno pitanje: zašto uopće htjeti postati besmrtnikom? Božansko je ono „užasno i nedokučivo“. Iz tog užasa i nedokučivosti misao o besmrtnosti mora prijeći sve granice (za)mislivoga. Biće tradicionalno shvaćeno u hijerarhiji kao ono niže od čovjeka jest životinja. Živo biće koje nema svijest o smrti živi na način besmrtnika. Aristotel je do definicije čovjeka kao živoga bića koje ima govor i kao političkoga bića (zoón logon echon i zoón politikón) došao u razlikovanju spram Boga i zvijeri (divlje životinje). Ne radi se ovdje o produljenju života životinje koja živi kao besmrtnik jer nema svijest o smrti. Riječ je samo o produljenju života čovjeka. Već je u tome čudovišnost ovog (ne)mogućega projekta. Svijet ne nastanjuje samo čovjek nego i druga bića. Bez njih je čovjek napušten u svojoj primarno tjelesnoj egzistenciji. Produljenje života stoga ima karakter antropologijskoga redukcionizma. Život se svodi na ljudsku igru i znanstveni eksperiment s produljenjem ljudskoga života. Sve ono što se ovdje pojavljuje kao neljudsko – biotehnologijski proizvedene bakterije i virusi – ima svoju svrhu u usavršavanju ljudskoga tijela. Produljenje ljudskoga života shvaća se otuda usavršavanjem. Ali što se zapravo usavršava? Tijelo je očito pretpostavka da bi se moglo govoriti o usavršavanju života. Savršenost (perfectissimus) označava svršenost u sebi samome. Ideja Boga kao savršenoga i vječnoga sjedinjuje ono što jest oduvijek i zauvijek isto. Metafizički izraz za to jest identitet. Produljiti ljudski vijek produljenjem trajanja života nije nipošto nešto samorazumljivo. Vidljivo je to već iz izvorno grčkoga razlikovanja života dostojnoga živoga bića i gologa života (biós i zóe). Razlikovanje je bjelodano i čini temelj za svaku moguću antropologiju i koncept humanizma, iako je jasno da u Grka ne postoji pojam čovjeka u smislu njegove subjektne postavljenosti na samoga sebe. Čovjek (anhrópos) se određuje tek iz metafizičke perspektive odnosa s božanskim i prirodom (physis). Kada se produljuje ljudski život, produljuje se njegova tjelesna (somatska) supstancija. To produljenje shvaća se uvijek samo kao produljenje u smislu pravocrtnoga niza. Beskonačnost je u matematičkome smislu izvedena iz ideje crte koja ima svoj početak, ali nema svoj kraj. Ideja božanskoga kao besmrtnoga, pak, nije istovjetna iskazanome. Ono istinski „užasno i nedokučivo“ jest to što stvaranje nečeg konačnoga i smrtnoga proizlazi iz beskonačnoga i besmrtnoga. Produljenje ljudskoga života kao umnažanje broja smrti može biti agonijom samo zato što tako shvaćena besmrtnost nastaje iz već bitne agonije života kao onog jednokratrnoga i konačnoga. Što se produljuje – ljudske patnje, dosada egzistencije, strasti i žudnje, vječan krug tjelesnih (somatsko-duševnih) očitovanja života ili nešto ipak drukčije? Odakle onda uopće potječe težnja za produljenjem ljudskoga života ako se takav život shvaća agonijom? Je li ideja o besmrtnosti stoga ponavljanje onog već dogođenoga u životu ili radikalno stvaranje „vječno novoga“? Borges u Besmrtniku podaruje odgovor na pitanje o smislu potrage za tajanstvenim Gradom. Odgovor je rezignirana spoznaja o jedinome načinu dosezanja besmrtnosti. A taj način upućuje na bitnu redukciju života u njegovoj konačnosti i jednokratnosti. Život se svodi na ono što je Leibniz nazivao metafizičkom točkom u razlici spram matematičke – na čisti um, na užitak u mišljenju bez ikakve druge svrhe, na estetsku teodiceju. U onome što nalazimo u sljedećim riječima odjekuje cjelokupna povijest metafizike od Platona do Heideggera – ideja dobra kao onog lijepoga u sebi samome. Ironija je u tome što se život više ne podaruje i prima kao dar, već kao nužnost samoreprodukcije čistoga mišljenja u formi umjetne inteligencije. Borges, dakle, otvara pripoviješću Besmrtnik glavno pitanje posthumanizma. „Čin podizanja grada bio je posljednji simbol što su ga Besmrtnici prihvatili: on označava etapu kad su oni, spoznavši da je svaki pothvat isprazan, odlučili živjeti u mišljenju, u čistoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i prešli u pećine. Povukavši se u sebe, gotovo nisu zapažali materijalni svijet. /…/ Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. /…/ Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještačenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji: nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti.“ (J. L. Borges, Isto, str. 15-16-17.) Ako više ništa „nema draž prolaznosti“, o kakvoj je to besmrtnosti riječ i o kakvoj vječnosti? Srednjovjekovna je teologija u spisima Alberta Velikoga i sv. Tome Akvinskoga svojstvima božanskoga pripisivala transcendentalije jednog (unum), dobrog (bonum), istinitog (verum), bića (ens). Besmrtnost i vječnost ne mogu imati nikakve oznake nenavlastitosti i neistine bića u materijalnome svijetu ovozemne egzistencije čovjeka. Schopenhauer u svojem glavnom djelu Svijet kao volja i predodžba,navodeći Platona iz Fedra, kaže da je težnja filozofije thanatón méléte – težnja spram smrti. Pomnije čitanje Borgesove pripovijesti Besmrtnik ne bi smjelo izostaviti autorovu/Cartaphilusovu misao kojom završava ova fantastična pripovijest. Suočenje s krajem života pojedinca, koji svojom sviješću o konačnosti života predstavlja univerzalnost ideje čovjeka kao roda, pokazuje se u nečem bitno određujućem za svijest o vremenitosti kao prolaznosti. Sjećanje (anamnesis) razotkriva čovjeku njegovu jedokratnost i neponovljivost naspram jednolikoga ponavljanja istoga. Bez jednokratnosti i konačnosti u vremenitosti trenutka ne samo da nije moguća povijest, nego nije uopće moguća ni egzistencija čovjeka u svojoj epohalno određenoj biti. Sjećanje je svijest o „draži prolaznosti“. Ono svagda ponavljajuće i isto nema u sebi razliku između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti trenutka. Jezik kazivajući istinu bitka u svojoj otvorenosti neizrecivoga upućuje na tu strukturu sjećanja. „Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi.“ (J. L. Borges, isto, str. 18). Kraj čovjeka u doba posthumanizma temeljni je problem mišljenja i pokazuje se istodobno temeljnim problemom razumijevanja povijesti. Nestanak slika (uspomena) i svodivost života u stanju njegova dokrajčavanja na riječi kao da se suprotstavlja sveopće prihvaćenoj postavci o premoći vizualne kulture nad tekstom u našem informacijskome dobu. Riječ je ovdje o riječima koje nadilaze slikovnost povijesti u njezinome vrtoglavome kruženju informacija i posvemašnjoj imploziji (sažimanju i zgušnjavanju). Riječi preostaju. Slike nestaju u bezdanu sjećanja koje blijedi. Borges je stvorio novi apokrif o iskonskome odnosu smrtnika i besmrtnika. Postavio je u pitanje svijest o vremenu kao identitetu promjene stanja svijesti unutar granica materijalnosti samoga teksta. Ne samo da postaje jasno kako je time uzdrman temelj i misao početka nečega što jezikom dolazi u svijet, nego je fantazija o besmrtnosti kojom se danas suvremene tehno-znanosti najozbiljnije bave, nastojeći produljiti život čovjeka s pomoću umjetne inteligencije i rekombinacijom genetskoga kôda, postala jedini pravi filozofijski problem, da parafraziram Camusa iz Mita o Sizifu, koji na početku tog eseja tvrdi da je samoubojstvo jedini pravi filozofijski problem. I gotovo je zaprepašćujuće da je ono što iznosi Borges u svojoj pripovijesti – dvije verzije odnosa spram tog pitanja – u samome središtu novijih rasprava o božanskome, (post/trans)humanizmu, tijelu i životu. Jedna, metaforički, pripada pokušaju spašavanja nesvodivosti čovjeka kao smrtnika protiv logike djelovanja tehno-znanosti koje umjetnu inteligenciju izvode iz računalnoga karaktera mišljenja. Taj smjer mišljenja odlikuje suvremene zastupnike onih skeptičkih „konzervativnih rimskih filozofia“, jer u produljenju života vide produljenje agonije života uopće. Drugi je, pak, smjer tehno-znanstveni posthumanizam i transhumanizam. Njegovi „progresivni“ zagovornici tvrde da je besmrtnost već tu i da će uskoro biti praktično riješeno pitanje nesavršenosti čovjeka njegovim prelaskom u stanje kiborga ili „duhovne energije“ u virtualnome životu inteligentnoga stroja. Poput besmrtnika iz Borgesove pripovijesti njihov je užitak u odsutnosti prepreka iz materijalnoga svijeta da bi čista spekulacija prožela stanje svijesti u njezinoj apsolutnoj spontanoj kreativnosti. Zanimljivo je da se Borges u svojim parabolama ne dotiče spoznaja iz tehno-znanstvenih područja. Dok u SF-književnosti prevladava diskurs utopije iz rezultata suvremenih tehno-znanosti, fantastična književnost Borgesa jest filozofijski spekulativna. Na taj je način bliža problemu, koji proizlazi iz cjelokupne metafizičke tradicije Zapada. Ako je „stvar“ mišljenja u mišljenju Stvari koja nadilazi obzorje čovjeka kao smrtnika, o kakvoj je to besmrtnosti i vječnosti riječ ukoliko se u njezinoj mogućnosti, zbilji i nužnosti, govoreći kantovskim kategorijama modaliteta, ne razotkriva sloboda novoga događaja u neizvjesnosti budućnosti s kojim tek drugi i drukčiji svijet može imati smisao? Pitanje o posthumanizmu nije stoga tek pitanje o kraju čovjeka i dosadašnje metafizičke povijesti ozbiljenja njegove ideje. To je pitanje isto kao i znamenito Leibnizovo: zašto radije biće (nešto) a ne ništa? U drugome obratu, u kojem iskustvu ljudske egzistencije kao jednokratnosti i smrtnosti nužno pridolazi ništa kao granica bitka, to je pitanje o kraju humanizma i sada glasi: zašto, dakle, radije besmrtnost i vječnost a ne smrtnost i konačnost čovjeka? Iz knjige Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 13-27.

August 3, 2024
Slika kao bit tehnosfere

Slika kao bit tehnosfere

Najznačajnija filozofijska rasprava 20. stoljeća jest Heideggerova „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) iz 1938. godine. Razlog je tako očit i nalazi se neskriveno već u naslovu. Vrijeme kao doba vremenuje se uvijek tijekom povijesti zapadnjačke metafizike u svojoj epohalnosti. Nije to, dakle, nikakva nepokretna vječnost postojanosti jednoga te istog, već povijesno svjetovanje svijeta kao vladavine onog sklopa bitka i vremena koje više nije ništa otvoreno u smislu povijesnosti „prirode“ i „čovjeka“. Umjesto toga, susrećemo se s vladavinom bitka kao uspostavljene predmetnosti predmeta koji cjelokupnu prirodu i čovjeka zatvara u sklop znanstveno-tehničkoga nabačaja iz mišljenja koje polazi od preobrazbe grčkog pojma hypokeimenon u latinski subjectum. Kad se, dakle, subjektnost subjekta pojavi na horizontu novovjekovne reprezentacije svijeta, gotovo je s izvornom otvorenošću svijeta kojemu je smisao podarivalo mišljenje kao pjevanje-kazivanje (Dichtung) u smislu mitopoetske tajne susreta bogova i ljudi, prirode i neljudskoga. Novovjekovni se svijet vladavine subjekta nad izvornim pojavljivanjem bitka, bića i biti čovjeka odvija u znaku moći onog mišljenja kojeg odlikuju pojmovi kalkulativnosti i reprezentacije. Računajuće mišljenje postaje mišljenje „o“ prirodi u smislu njezine predstavljivosti koja se ne pojavljuje kao izvorni fenomen svijeta, nego kao znanstveno-tehnički uradak istraživanja i preobrazbe izgleda i biti bića u cjelini. Ovaj se proces, prema Heideggerovim analizama, odvija tako što mi više nemamo pred očima svijet u čistoći otvorenosti svjetovnosti svijeta. Novovjekovna je radikalno-fundamentalna promjena mišljenja u tome što se sada bitak konstruira polazeći od slike svijeta. Evo nekoliko nužnih napomena uz ovu Heideggerovu raspravu, koja je zapravo predavanje održano 9. lipnja 1938. godine, a bilo je naslovljeno „Utemeljenje novovjekovne slike svijeta kroz metafiziku“ („Die Begründung des neuzeitlichen Weltbildes durch die Metaphysik“, kao posljednje predavanje u nizu održanih iz područja znanosti o umjetnosti, istraživača prirode i medicinskoga društva u Freiburgu i Bremenu na navedenu temu. Dodaci uz predavanje bili su napisani, ali nisu bili objavljeni, kako to čitamo u Zaglavlju izdanja Heideggerovih predavanja, rasprava i ogleda pod naslovom Šumski putovi (Holzwege). (Martin Heidegger, Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. nepromijenjeno izd.) Priređivač ovog izdanja koje se istodobno pojavljuje kao peti svezak Heideggerovih Sabranih djela (Gesamtausgabe) bio je Friedrich-Wilhelm von Hermann. Već na samome početku Heidegger pokazuje zašto metafizika ima tu bezuvjetnu moć određivanja i oblikovanja biti bića u ovoj odlikovanoj epohi povijesnoga osmišljavanja bitka. Naime, u „bitne pojave novoga vijeka pripada znanost.“ (str. 69) Ali, nije znanost nešto samo o-sebi neovisno što biću podaruje drukčije značenje i mjesto u svijetu. Rang ove novovjekovno određene znanosti jest sveprisutnost tzv. strojne tehnike (Machinentechnik), koja za Heideggera ne znači „puku primjenu novovjekovne matematičke prirodne znanosti u praksi.“ (isto) Kad imamo izrečeno u vidu, onda je ponajprije jasno kako pojam strojne tehnike pretpostavlja logiku reprodukcije s kojim se priroda pretvara u sredstvo za neku drugu svrhu. Problem je u instrumentalnome shvaćanju pojma tehnike kakav se proširio sve do u 20. stoljeće preko njemačke filozofije tehnike od Hegela preko Marxa do različitih struja i orijentacija Frankfurtske kritičke teorije društva da se bit tehnike ne dohvaća iz promijenjene biti novovjekovne znanosti, već se organologijski pretpostavlja da je znanost i nadalje uvid u logiku bitka kao onog što je postojano i nepromjenljivo i što označava prirodno-znanstvenu strukturu mišljenja o prirodi kao o nečem opstojećem u smislu predmetnosti predmeta. Usput u jednom zanimljivome ogledu o Ballardovu romanu „Crash“, lucidni Jean Baudrillard pokazuje kako su i Marx i McLuhan u shvaćanju tehnologije na istoj valjnoj duljini: oboje, naime, instrumentalno misle stroj iz metafizike sredstva-svrhe. (v. Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.) Mora se priznati da Heidegger sam pokazuje kako je ta „strojna tehnika“ u smislu njezine instrumentalnosti nužno i svojevrsna vidljiva „bit novovjekovne tehnike“ (isto). Što to znači: da se bit pokazuje ili skriva ako je tehnika koja stoji u svjetlu matematičke prirodne znanosti kao njezin zamašnjak i pokretač ono što nije puka primjena znanosti u praksi? Već je u postavljanju pitanja riječ o obratu u biti metafizike. Heidegger, dakle, pokazuje kako je izlaganje bića u novovjekovnoj epohi bitno određeno pojavom „strojne tehnike“. I to se ne odnosi samo na tzv. praktični svijet prirode, već i na ono što emanira pojmove ljepote i uzvišenosti, dakle na umjetnost. Promjena koju Heidegger uočava od dalekosežne je važnosti za razumijevanje ne samo tzv. estetike kao filozofijske discipline nastale krajem 18. stoljeća zajedno s racionalizmom i prodorom prirodno-tehničkih znanosti. Istom mjerom to vrijedi i za samu umjetnost koja više nije u ovlasti tradicionalnoga pojma oponašanja (mimesis) bitka, već se u svijet ubacuje vladavina glavnog pojma estetike pojavljivanja sve do 20. stoljeća i nastanka pokreta povijesnih avangardi. Riječ je o predstavljanju (raepresentatio). Kad je slika mimetička ona je uvijek u okružju prirode kao otvorenosti bitka kao takvog. Kad se slika pojavljuje kao predstavljanje svijeta, tada je svijet znanstveno-tehnički konstruiran kao čin reprezentacije upravo ovog novoga mišljenja koje sjedinjuje prirodu i strojnu tehniku. Takvo je mišljenje novovjekovni nacrt i oris onoga što nije biće kao takvo i u cjelini, već je stvoreno činom misaone odnosno znanstveno-tehničke konstrukcije. Za Heideggera se umjetnost otuda bitno mijenja u razlici spram grčke umjetnosti na taj način što samo „umjetničko djelo postaje predmet doživljaja, i shodno tome umjetnost postaje izraz života čovjeka“. (isto) (v. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.) Nakon pojave znanosti, strojne tehnike, estetike doživljaja i umjetnosti kao izraza ljudskoga života, četvrta pojava novovjekovlja koja ima dalekosežno značenje za suvremenost jest nastanak kulture kroz „ozbiljenje najviših vrijednosti…u biti kulture leži zbrinjavanje dobara…i nastajanje kulturne politike.“ (str. 75-76) Nije li ovaj rang metafizičkoga obrata u razlici spram Grka naprosto rezultat kauzalno-teleologijske sheme tzv. razvitka i napretka zapadnjačke povijesti? Heidegger u „Doba slike svijeta“ jasnoćom izvođenja mišljenja kao osmišljavanja bitka dolazi do nečeg uistinu odlučujućega za daljnju filozofijsku analizu suvremenosti. Nije, dakle, novovjekovna kultura nešto autonomno i veličajno, već pogon koji je omogućen preobrazbom grčke paradigme znanja u modernu znanost koja s pomoću strojne tehnike uvjetuje nastanak novoga u smislu bića koje postaje djelo čovjeka i kao takvo stvar zbrinjavanja „kulturne politike“. Nemojmo ništa okolišati. Znanost i strojna tehnika su uvjet mogućnosti nastanka „novoga“ koje estetika doživljaja prerađuje u uživanje u lijepim predmetima koje valja očuvati od propasti u vremenu s pomoću državnih mjera kulturne politike. Oboje, ono uzročno i ono svrhovito, znanost-tehnika i estetika-umjetnost-kultura nisu ništa drugo negoli već uspostavljeni poredak novovjekovne redukcije svijeta na sliku svijeta polazeći od promjene pojma slike iz mimesisa u reprezentaciju. No, slika o kojoj je ovdje riječ proizlazi iz „slike mišljenja“, pa je slika kao predmet koji se promatra i koji nas promatra, kako bi to rekao Paul Klee, ono što povezuje sada ne više bitak i mišljenje, već mišljenje i bitak u smislu čiste tehničke konstrukcije. Naposljetku, što Heidegger u svojoj analizi ubraja u petu pojavu ovog metafizičkoga obrata odnosa bitka i mišljenja s nastankom novovjekovne slike svijeta? Ništa drugo negoli nastanak „obezboženja“ (Entgötterung), ali ne kao „gruboga ateizma“ (str. 76) Neću ovdje ići dalje i dublje u misli koje Heidegger iznosi vjerojatno najradikalnije u suvremenoj filozofiji o gubitku ranga religioznosti i svekolike teologijske nesposobnosti da se promisli ovaj događaj kao nešto od presudne važnosti za budućnost vjere uopće i čovjeka kao religioznoga „subjekta“. Reći ću samo da je „obezboženje“ čin završnoga procesa raspada zapadnjačke metafizike koji se okončava s Nietzscheovom izrekom o smrti Boga kao vladavini nihilizma u kojem nužno dolazi do onog što Heidegger naziva „nastajućom prazninom koja biva nadomještena historijskim i psihologijskim istraživanjem mita“. (isto, v. Walter F. Otto, Teophania: duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.) Nije, dakle, čin „obezboženja“ neka stvar ljudske-suviše-ljudske svjetonazorno-poltičke odluke da se modernome dobu podari na uzdarje i aktivno-pasivni nihilizam u vidu ateizma i religioznoga fundamentalizma, a oboje su vinovnici i svjedočanstva istog procesa s Janusovim licem nijekanja božanskoga i njegova bijesnoga i militantnog ponovnoga dovođenja u tzv. svijet sekularizacije i profanosti. Heidegger stoga pokazuje kako pojam „novoga“ u smislu njegove bezuvjetne vladavine i moći nije stvar nikakve tek antropologijske redukcije metafizike, već nečeg bitno „dubljega“ od onoga što se pojavljuje u „novim“ fenomenima. „Novo“ se ne može razumjeti bez mišljenja koje počiva na slici kao reprezentaciji onoga što je konstrukcija predmeta u njegovoj predmetnosti i bez odgovora na temeljno pitanje o „biti novovjekovne znanosti“ (isto). Novovjekovno je doba stoga „doba slike svijeta“ i ta je slika već bitno promijenjena u svojoj biti zato što ne zrcali svijet kao takav u smislu oponašanja njegove postojanosti i trajnosti. Umjesto toga, slika postaje stvar predstavljajućega mišljenja čija bit leži u konstrukciji. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. III. Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.) Zaustavimo se ovdje. Ne treba ponavljati da je Heidegger u cjelini ove rasprave kao predavanja dospio najdalje od svih filozofa u okružju kraja metafizike od Hegela preko Nietzschea do Wittgensteina. Pokazao sam već u nekoliko navrata da je jedino Gilles Deleuze u svojoj „ontologiji postajanja“ na posve drukčiji način sliku uspostavio „slikom mišljenja“ i da je ne slučajno iz logike filmskoga događaja vidio kako je napredak informatike u tehnologiji snimanja (slike-pokreta i slike-vremena) razumijevanje onog što nazivam tehnosferom kao trećim poretkom kibernetike ili autopoiesisom putokaz koji ukazuje na dva temeljna pojma suvremenosti. Oni proizlaze iz „biti“ tehnoznanstvenoga obrata: to su kvantifikacija i vizualizacija. (v. Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.) U Heideggerovu promišljanju slike s paradigmom strojne tehnike koja pripada biti novovjekovne znanosti postalo je razvidno da je unutar samoga kauzalno-teleologijskoga smjera metafizike izvršen obrat. Nije više znanost ona koja tehnici kao modernoj tehnologiji određuje njezino „što“, već je ono „kako“ (u sredniovjekovnoj ontologiji to nazivamo primatom quoddittasa pred quiddittasom) presudno u logici istraživanja koja postaje „bit“ svekolikoga obrata u samoj biti znanosti. Vidimo, dakle, da Heidegger već 1938. godine u kontekstu „Doba slike svijeta“ dospijeva do najvažnijeg koraka u smjeru njegova temeljnoga pojma kojim završava razdoblje ontologija uopće, a riječ je o postavu (Gestellu) kao biti tehnike. Naravno, to će se dogoditi kasnije u raspravi-predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach der Technik“ iz 1953. godine, v. Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., str. 7-40, 11. izd.). No, jedno je neporecivo. Štoviše, ostaje još uvijek predmetom nezavršenih refleksija. Ako je, naime, pitanje o biti novovjekovne znanosti nemoguće razriješiti bez uvida u bit novovjekovne tehnike, je li onda pitanje o slici kao biti tehnosfere nemoguće izvesti iz Heideggerova mišljenja koje je tako nadahnjujuće izveo 1938. godine u „Doba slike svijeta“? Moj je odgovor potvrdan. Granice mišljenja koje govori o „biti“, „metafizici“, „predstavljanju“, „slici svijeta“ su granice mišljenja prevladavanja metafizike kao vladavine kibernetike s temeljnim pojmovljem u pet pojavnih artikulacija u kojima se slika pojavljuje kao uvjet mogućnosti nastanka (1) znanosti, (2) strojne tehnike, (3) estetike doživljaja i umjetnosti (4) kulture kao kulturne politike i (5) obezboženja svijeta u praznini nadomjeska za izvorni mit i religiozno iskustvo. Ove su granice određene upravo trijadom onoga što ne odgovara Heideggerovoj paradigmi strojne tehnike i što je do kraja života nastojao slijediti u promjenama biti tehnologije od atomske do nuklearne. Ali, nikad nije njegov pojam kibernetike dospio do posljednje „zone sumraka“, naime do vladavine kvantifikacije i vizualizacije same tehnosfere koja nadilazi granice kauzalno-teleologijskoga shvaćanja svijeta. Tehnosfera za razliku od strojne tehnike kao moderne tehnologije reprodukcije „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka nije više nikakva slika u smislu mimesisa i reprezentacije, već se određuje iz trijade računanja-planiranja-konstrukcije „umjetne stvarnosti“ koja s pomoću broja stvara sliku kao vizualizaciju događaja u njegovoj kontingenciji-emergenciji i to kroz kibernetičko četvorstvo informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. (v. Žarko Paić, Transverzale: Ili o tehnosferi kao mišljenju, https://zarkopaic.net, 2024.). Što to znači drugo negoli da je sliku kao bit tehnosfere nemoguće misliti filozofijski u okvirima mišljenja prevladavanja-prebolijevanja metafizike kao ontologije, jer se slika više ne konstruira iz predstavljajućega mišljenja subjekta, Umjesto toga, slika je autopoietička transverzalna logika vladavine autonomnih objekata koji misle tako što sebe vide na isti način kojim bog Dioniz gleda vlastito oko, kako to efektno iskazuje Peter Sloterdijk u svojoj studiji o Nietzscheu (v. Der Denker auf der Bűhne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.) Problem je, dakle, u tome što je mišljenje „doba slike svijeta“ u svojoj veličajnosti ipak samo najveći doseg mišljenja slike kao osmišljavanja svijeta u horizontu kraja metafizike. Čak i kad se otvori mogućnost da je nova paradigma znanosti ona koju je Heidegger imao u vidu krajem 1960ih godina u sprezi atomske i nuklearne fizike još uvijek nije slika postala autopoietički „stroj vremena“ koji stvara kontingentne događaje, a ne zrcali i ne predstavlja već postojeću stvarnost. Strojna tehnika je prošlost, Mi živimo u doba tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnih svjetova“ koji se određuju s pomoću binarne logike kvantifikacije i vizualizacije. I zato mi više nemamo „sliku ili slike svijeta“. Ono što imamo je postajanje novih probabilistički stvorenih svjetova kao kontingencija u kojima vladaju posve drukčiji „pojmovi“ i „kategorije“ od ovih analognih s kojima je Heidegger mislio izvorni smisao bitka i vremena. Nije to više „slika“ jer je njezina „bit“ u realizaciji kibernetike u tehnosferi i njezina se slikotvornost ne može razumjeti polazeći od drevnih povijesno-epohalnih „slika“ kao simbola i metafora jednog svijeta koji je možda i zauvijek prošao. Umjetnost koju tako nazivamo iz navike, postala je estetizacija i kulturalizacija „umjetnoga života“ i za nju vrijede samo ona pravila koja su fluidna i promjenjiva poput simulakruma samoga života. Mi nemamo sliku svijeta iz jednostavnog razloga što je tzv. naše „doba“ ono koje proizlazi iz metastaza hiperrealnosti tehnosfere koja ništa ne oponaša niti išta predstavlja, Ona naprosto konstruira nova stanja i kontingentne događaje i zato smo prema njezinom „slikovnome“ iščeznuću ravnodušni kao prema slici rimskoga kipa boga Apolona, prvog pravog obezboženoga simbola iščezle ljepote u ruševinama proigranog vremena.

August 2, 2024
Prokletstvo transgresije

Prokletstvo transgresije

Suvremenost je neodređeno stanje prostora-vremena u kojem mogu simultano postojati i relikti prapovijesti i tragovi tehnoznanstvenoga futurizma, otprilike kao kad bismo prvu i zadnju scenu iz Kubrickova filma 2001: Odiseja u svemiru (i krik i ples čovjekolikih majmuna pred tajnom crnoga monolita i zagonetan smiješak „zvjezdanoga djeteta“ kao kozmičkoga fetusa) slijepili kao patchwork. Zbog toga tako panično tragamo za identitetom jer ga nemamo. Ono što imamo su krhotine razbijena zrcala u kojem se ogledamo kao morbidna djeca koja neprestano smišljaju nove podvale ovom vremenu ravnodušne okrutnosti. Onaj koji je to među prvima naslutio u 20. stoljeću bio je Georges Bataille, francuski filozof, antropolog, književnik i knjižničar, erotoman i čovjek sklon svim izobličenjima i razobličenjima života uopće. U njegovoj slavnoj knjizi Književnost i zlo (La litterature et la mal, Gallimard, Pariz, 1957.) u ogledu o Baudelaireu, najradikalnija je misao izvedena već na početku, ali riječ je dugome citatu Sartreove studije o Baudelaireu, a ne o Batailleovu komentaru, da apsurd bude potpun. Znamo, naime, da je najvažnija postavka Batailleove ateologije erotizma koju suprotstavlja modernome dobu profanosti i nihilizma ona koja proizlazi iz njegove ideje o transgresiji. O tome ću govoriti kasnije. Koncentrirajmo se sada na taj slavni Sartreov citat u kojem pisac Mučnine tvrdi da Baudelaire čini zlo u svojoj poeziji zbog samoga zla, a ne zbog nečega drugoga što bi zlu bilo izvanjsko. I onda Sartre pokazuje da je takav postupak onaj koji se bitno razlikuje od običnih prestupnika (usput, primjereni prijevod transgresije na hrvatski jezik jest prijestup u smislu prelaska granica morala, politike, seksualnih granica itd.) na isti način na koji se crne mise razlikuju od ateizma. Ateist, pritom, uopće ne haje za Boga, jer ga on zauvijek odriče kao najviše biće u poretku metafizike. No, svećenik koji se odlučuje držati crne mise to čini zato jer mrzi Boga iz razloga što ga ljudi drže dostojnim ljubavi, pa se ruga Bogu želeći srušiti uspostavljeni poredak. No, tako se zbiva očevidni paradoks, jer ovim postupkom održavanja crne mise taj se poredak zapravo učvršćuje više negoli ikad. Nije nam ovdje od posebne važnosti prijepor između Sartrea i Bataillea oko Baudelairea koji je s poetskom knjigom Cvijeće zla uspostavio novi kanon destrukcije tradicije i čitave metafizike ljubavi i dobra. Usto, s tom je knjigom zapravo nastalo moderno doba više negoli s Eiffelovim tornjem u Parizu 1889. godine na Svjetskoj izložbi. Razlog se čini tako bjelodan. Cvijeće je simbol prirodne nevinosti i nepomućenosti života i ako ono odjednom ima značajke zla onda poezija koja to uvodi u svijet mora biti radikalna transgresija, odnosno nečuveni prijestup svih postojećih granica u pjevanju i mišljenju ovog svijeta. Ono što Bataille suprotstavlja Sartreu u analizi Baudelairea je nešto samorazumljivo, što je sam Sartrea u svojem egzistencijalizmu shvatio kao bit ljudske egzistencije. Riječ je o slobodi. I stoga, batailleovski, bit poezije proizlazi iz slobode, a ne iz jezika koji nadilazi vlastite granice ove egzistencijalne tjelesnosti s kojim se pojam „zla“ pojavljuje u svijetu ne kao negacija dobra, što bi bilo naivno i krajnje nemisaono, već kao eksces, kao nesvodivi događaj same biti transgresije. Kad, dakle, Bataille preusmjerava sartrovski pojam slobode u ono što nije ničime određeno i što ničemu ne služi, a ponajmanje nekom novome moralu ili težnji za pravednošću, onda je nužno kazati da samome Bogu nedostaje sloboda kao stvaralačko načelo koje ima u svojim rukama Baudelaire kao pjesnik slobode. Uglavnom, ovaj ogled je toliko bremenit nekom mitopoetskom hermeneutikom slobode kao zla onkraj svih granica metafizike zato što mislilac transgresije kao što je to Bataille nigdje u tekstu ne definira pojam zla jer je to apsolutno nemoguće. Zlo je čista tautologija, a književnost koja to čini u slučaju Baudelairea nije pritom ni apologija ateizma niti poetika „crne mise“. Ne, ni filozofija ni književnost nisu u stanju misliti i pjevati o zlu iz njegove „biti“ jer je paradoks njihova govora upravo u fakticitetu slobode. Poeziji je u najvećim njezinim dostignućima kakvo bijaše i Baudelairevo Cvijeće zla dano da se ovome približi svojim izborom tematskoga okružja kojim se lažni poredak „dobra“ tijekom povijesti metafizike ruši u krhotine. Ali, problem je u tome što poredak, kako vidjesmo, nije time postao nedjelotvoran. Naprotiv, on se održava na životu kao poredak koji bismo mogli nazvati pojmovljem samoga Sartrea iz Kritike dijalektičkoga uma „detotaliziranim totalitetom“. Sve je promijenjeno, ali tako da sama promjena umjesto negacije poretka čini njegovu postojanost fluidnom. Drugim riječima, zlo djeluje kao pokretačko načelo rušenja staroga svijeta s kojim preostaju samo simboli i metafore onog što je Batailleov majstor mišljenja, nitko drugi negoli Nietzsche, nazivao svijetom vladavine kršćanstva kao nihilizma u ruhu preokrenutoga platonizma. U tekstu ovog ogleda Bataille na jednom mjestu spominje i Zarathustru iz Nietzscheova glavnog djela i kaže kako „pjesnici suviše lažu“. Pa, zar je to nešto protiv same ideje pjesništva koje nije nikakvo kazivanje „istine“, već traganje za onim što kroz jezik postaje „istinom“ onkraj dobra i zla. Književnost kao zlo nije nemoguća misija pod uvjetom da znamo kako „zlo“ nema karakter ne-dobra, već se pojavljuje uvjetom mogućnosti drukčijeg poretka prevladane metafizike u kojoj prestupnici više nisu moralne nakaze i zlotvori do kraja svijeta. Jasno je samo po sebi da Bataille nema u vidu nikakvu teologijsku sliku svijeta koja od Dantea do Miltona govori o raju i paklu, polazeći od preokrenute vizije čistilišta. Pjesnici lažu možda i suviše zato što je laž hamletovsko sredstvo za prevladavanje svijeta koji više nema svoje postojano ishodište. Ako, dakle, zlo mora „biti“ nešto što se ne nalazi ni u negaciji dobra niti u njegovu dokidanju kao opsjene i laži koja se predstavlja u prividu istine, onda je posve shvatljivo zašto poezija kao što je Baudelaireova teži ovjekovječenju časa opovrgnuća upravo „vječnih istina“. Zlo na taj način postaje tranzitivna veličina, ništa fiksno i ništa zauvijek određeno, jer je u svojoj neodređenosti osuđeno na dijalektički čin negacije i negacije negacije. Hegel je zlo „pripitomio“ u konceptu apsolutnoga duha koji sintetizira subjektivni i objektivni duh i oduzeo mu moć ništenja i snagu supstancije-subjekta čitave povijesti kao povijesti razvitka ideje slobode. Dakle, sloboda nije ništa izvanjsko samome pojmu zla jer je riječ o egzistencijalnome suočenju s granicama kao takvim u svijetu. Batailleov pojam transgresije iz kojeg pojam zla postaje književno-antropologijski izvediv nemoguće je razgraničiti od onog što povezuje ideju slobode i stvaralaštva. Zato valja pojasniti kako uopće djeluje transgresija ako je ona upravo prispodoba o ateizmu i svećenstvu koje upražnjava „crne mise“. Svoju knjigu Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011. završio sam s opsežnom studijom naslovljenom „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“ (str. 429-471). Reći ću još samo da je usmjerenost mišljenja koje uzima pojam transgresije ključnim za razumijevanje duha slobode i radikalne geste prevladavanja metafizike uopće prisutna u slučaju i Baudelairea i Artauda. Zato je indikativno ono objašnjenje ovog ključnoga pojma koji je nastao iz čitanja Nietzschea, a koristi ga i rani Michel Foucault. On tvrdi da je posrijedi oslobađanje od zabrana i tabua. Budući da je zapadnjačka kultura posve određena vladavinom diskursa kršćanstva kao svojeg inherentnoga Zakona bez obzira na sve što je duh modernosti od Francuske revolucije do suvremenosti realizirao kao oslobađanje od stega moralnoga „sakaćenja“ života, nemoguće je stoga ne vidjeti da je svaki prijestup granica ujedno i put spram onoga što je već Nietzsche postavio svojim Antikristom. Sam Foucault kaže i ovo o transgresiji: „Što odlikuje modernu seksualnost od de Sadea do Freuda nije pronalazak jezika njezine logike ili njezina prirodnoga procesa, već ponajprije to što se nasiljem takvoga jezika koji je već rasprirodnjen – zapada u praznu zonu gdje takav jezik djeluje neovisno od forme koju poprima uspostavom svojih granica. Seksualneroost ne dopire nigdje s onu stranu sebe, bez produljenja, osim u mahnitosti koja ju razara.“ (Michel Foucault, A Preface to Tran sgression≪, u: Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews, Cornwell University Press, Ithaca–New York, 1977., str. 29-30.) U Batailleovoj čitavoj ateologiji suverenosti onog što proizlazi iz biti erotizma nije moguće svesti na jednoznačnu logiku simboličke razmjene božanskoga i ljudskoga. Otuda je transgresija svojevrsno „prokletstvo“ jer kao što je vidljivo iz njegova ogleda o Baudelaireu, a to isto vrijedi i za sve njegove misaone figure u različitim diskurzivnim djelima od filozofskih rasprava do antropoloških ogleda i književnih formi pripovijesti, granica mora postojati da bi novi svijet rušenja i negacije staroga svijeta bio vjerodostojan. Moje čitanje Književnosti i zla u tom smislu nije ništa drugo negoli transverzalno promišljanje odnosa i struktura kojim se mišljenje oslobađanja od zapadnjačke metafizike nužno pojavljuje i kao vlastito ograničenje onoga što je naposljetku Bataille podario pjesniku Cvijeća zla: taj kip nemogućega kao granicu do kojeg može ići ludilo ne kao besmisao teksta, već kao unutarnji pokretač nadilaženja granica dobra i zla. Prijeći granice koje su ozakonjene metafizičkim patosom jezika kojim poezija dolazi do svojih posljednjih mogućnosti kazivanja ne znači slaviti niti zlo niti moć transgresije. Naprotiv, pjesniku tog kipa nemogućeg preostaje samo pokazati da ni onaj radikalni ateizam, a niti poklonstvo „crnoj misi“ metafizike ne znači baš ništa „novo“. Književnost nije ni svrha u samoj sebi niti služi nečemu izvan sebe. Ona iskazuje poput Zarathustrina dvojnika svagda samo ono afirmativno i ono negativno života koji buja i usahnjuje sam od sebe i sebi samome je posljednja moguća granica. Samo je život suveren i samo je njegovo pravo ono koje nadilazi moć Zakona i povijest zla. Ništa drugo nema moć ozakonjenja.

August 1, 2024
Tri crtice, usputnice…

Tri crtice, usputnice…

1. Nitko nije baš previše obraćao pažnju na njega, ali ni on nije baš previše obraćao pažnju na njih. Moj pokojni prijatelj, filozof Goran Starčević, bio je njegov student na FF-u u Zagrebu, ali osim Wittgensteina i možda malo Fregea nije ga zanimala simbolička logika ni putovi i stranputice tumača analitičke filozofije i teorije o običnome jeziku. Ispričao mi je da je volio Gorana Švoba baš zato što se nije družio ni s kime, uglavnom, što je sam uvijek pio kavu i vjerojatno bio posve daleko u svojem svijetu brojeva i logike izvan ovog pakla Realnoga, što bi kazao Lacan, i njegovih sumnjiivih protagonista. Kazao mi je moj Goran da je filozof logike i aritmetike navodno umro za stolom kafića dok je pio kavu i prelistavao novine. To, navodno, nitko nije neko vrijeme uopće zamijetio. Ništa čudno. Obični je jezik i za Wittgensteina bio ‘misterij’ kao i običan život, uostalom, puka forma komunikacije bez dubljeg smisla. Ono što je jedino važno jest da je to za mojeg Gorana bio traumatski događaj koji ne zaslužuje oplakivanje ni tugovanje iz jednostavnog razloga što filozofija kao jezik metafizike i njezina kraja prolazi i odlazi iz svijeta tako da to gotovo nitko ni ne zamjećuje poput smrti Gorana Š. u kafiću s novinama na licu i nepopijenom kavom s natrenom i čašom obične vode. Čak i ako je sve ovo što kažem ‘izmišljotina’, jer oba su Gorana na pivi i kavi u Hadu, teško da se može osporiti da je s filozofijom ipak nekako bitno drukčije. 2. Marijan Cipra, filozof i pisac slavne knjige Metamorfoze metafizike, proveo je neko vrijeme u umobolnici Vrapče. Jednom prigodom posjetili su ga dvoje uglednih filozofa u sobi gdje je ležao. Navodno su sat vremena njih dvojica govorili, tek tako, pitali ga kako se osjeća, ali osim praznine u pogledu ništa nisu mogli izvući iz njega. Kad su odlazili iz sobe, Cipra je konačno progovorio. ʺSat me vremena već tu davite, a niste mi donijeli cigarete. Puši mi se, a ne priča.ʺ 3. Beckett mi je uvijek bio više od grčkoga kinizma. Ali zahvaljujući genijalnome Svenu Lasti i njegovoj glumi u Svršetku igre ne znam što bih imao o njemu i njegovoj šutnji još reći. Možda samo to da su mu one pjesme-posmrtnice iz Francuske koje je Dragutin Dumančić preveo pod nazivom Stihoklepstvo u Ceresu, a ja napisao pogovor toj knjizi, poput razglednica iz groba i anti-haiku zapisa koji ne znače baš ništa mudro, jer se o smrti unatoč Sokratu iz Platonova Fedona nema baš što suvislo kazati.

July 31, 2024
Tumačenje kao igra znakova

Tumačenje kao igra znakova

Nisam još završio s Ecom i njegovom semiotičkom teorijom. Moram priznati da sam prije dvadeset godina pokušao sustavno ući u taj tekstualni labirint višeznačnosti tumačenja s glavnom ulogom tzv. prosvijećenoga ili aktivnog čitatelja, slušatelja, gledatelja. Posebno me je zanimala njegova teorija slike, potom analiza estetičkoga mišljenja u djelu Tome Akvinskoga, ali ono što povezuje njegov postmoderni roman Ime ruže s njegovom teorijom jezika podaruje Ecu atribute jednog od najintrigantnijih misaonih posrednika između hermetičnih nauka u filozofiji i teologiji od helenizma do skolastike i naše suvremenosti. Usto, u njegovim tekstovima jasno se pokazuje koliko je promjena značenja pojma kulture postao zrak koji udišemo. Ponajprije, to se odnosi na masovnu kulturu teksta i hiperteksta, analognu i digitalnu, na uistinu radikalan obrat uloge i funkcije adresata ili korisnika tekstualne poruke. Majstorstvo i savršeno umijeće kojim uspijeva bez poteškoća ploviti između različitih duhovnih arhipelaga povijesnoga zbivanja da bi dospio do cilja u nakani onog što čini bit pojma interpretacije tekstova zadivljuje kako zbog jasnoće i stilske rafiniranosti, tako i zbog lakoće vođenja argumentacijskoga postupka. U tzv. Tanner predavanjima o ljudskim vrijednostima koje je 7. i 8. ožujka 1990. godine održao u Clare dvorani sveučilišta Cambridge pod nazivom Interpretation and Overinterpretation: World, History, Texts odmah na početku naglašava kako je još s knjigom Opera aperta otpočeo s postavkom o tzv. aktivnoj ulozi tumača u čitanju tekstova s estetičkim vrijednostima. To dovodi do primata tumačenja nad tekstom. Nije stoga slučajno da se poziva na utemeljitelja filozofijske semiotike Charlesa S. Piercea i njegova djela, osobito Semiotics and the Philosophy of Language, da bi na osnovu njegove ideje o neograničenom semiosisu pokazao kako ovaj ‘spoznajni relativizam i pluralizam’ ujedno ne znači i gubitak vrijednosnih kriterija, kako se često inače paušalno nipodaštava postmoderna književnost i filozofija iz horizonta zastupnika esencijalističkih teorija. (str. 143) Eco za mjerodavnoga kritičara uzima Karla Poppera, filozofa znanosti, poznatog po svojem rigoroznom načinu promišljanja odnosa filozofije, znanosti i svijeta. Popper, naime, tvrdi da tumačenje nema jasnog javnoga kriterija. Tome usuprot, uzimajući u obzir postmoderni pragmatizam Richarda Rortyja, Eco izvodi svoju trijadu otvorenoga djela da bi dospio do tvrdnje kako kroz tri intencije, INTENTIO OPERIS, INTENTIO AUCTORIS, INTENTIO LECTORIS, valja vidjeti da će ono treće, primat označenoga u vidu suda interaktivne javnosti ili publike u tumačenju teksta biti ključ za ideju da je čak i tzv. postmoderno doba, koje toliko napadaju i preziru znanstveni pozitivisti i modernisti poput Poppera, nalik pred-antičkome načinu mišljenja i tekstualnosti. (str. 145) Ako nema više tzv. transcendentalnih izvora iz kojih se istina prelijeva u zbilju, od božanskoga arché do savršenoga télosa, onda je očito da umjesto takvog jednosmjernoga tijeka povijesti imamo čast biti sudionicima doba kaosa, entropije i kontingencije. Ovo, doduše, ne iskazuje Eco, već ja, ali samo je izbor riječi-pojmova drukčiji, a INTENTIO je gotovo ista. Ecova je semiotika usmjerena na koncept tumačenja. To vrijedi za sve tri faze njezina razvitka: od ranoga koncepta estetike recepcije otvorenoga djela iz 1960-ih, opće semiotike s naglaskom na pojmu označenoga ili čitatelja u procesu označavanja teksta 1970-ih, pa sve do pragmatike teksta u tumačenju samoga djela 1990-ih. (Umberto Eco, The Open Work, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1989., A Theory of Semiotics, Indiana University Press, Bloomington, 1976., Interpretation and Overinterpretation: World, History, Texts, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1990.) Ecova se semiotika može razumjeti kao složena teorija komunikacije ili kao teorija kulture. Sastoji se od jezično-govornih kompetencija subjekata/aktera diskursa i dijaloga u umreženim svjetovima teksta. Semiotika je teorija tumačenja, koja ne propituje što znak označava za neki objekt razmatranja. Naprotiv, njezino je temeljno pitanje kako valja protumačiti znakove u umjetnosti, književnosti, medicini, dizajnu, kulturi općenito. Svaka je komunikacija pitanje tumačenja. U drugom, pragmatičko-interpretativnome duhu, Ecova je kritika i proširenje pojma Derridaine dekonstrukcije u sljedećem. Ako Derrida tvrdi da je sve samo pitanje dekonstrukcije teksta činom razluke (différance) u produkciji i reprodukciji tekstova razlike, tada je Ecova postavka da je sve samo pitanje tumačenja teksta. U oba slučaja radi se o različitim pristupima i različitim uvidima u bit znaka uopće. Dok je za Derridau na tragovima de Sausserea, Barthesa i Lacana označitelj odlučan za proces označavanja znaka u tekstu, Ecova je semiotika kulture kao komunikacije estetika recepcije, točnije estetika u pragmatičkome obzorju istraživanja druge prirode znaka. Svaki se znak iščitava simboličkim kôdom tumačenja kulture. U njoj ima svoje mjesto (prostor) i moć označitelja (vrijeme). Označeno je uvijek s pomoću tumačenja kodirana komunikacija. Upravo stoga se koncept otvorenoga djela može razumjeti iz obzorja subjekata/aktera tumačenja. Korisnici ili promatrači umjetničkoga djela (čitatelji, slušatelji, gledatelji) tvore zajednicu subjekata/aktera tumačenja. Oni su krug koji umjetničko djelo otvara u svim njegovim mogućnostima. Eco umjetničko djelo razmatra u sinkronijskome i dijakronijskom motrištu. Prvo se odnosi na klasična, a drugo na moderna umjetnička djela. U prvom je slučaju riječ o zatvorenome, a u drugome o otvorenome umjetničkome djelu. Otvoreno je ono djelo koje je bitno nedovršeno u svojoj procesualnosti te je stoga neprestano izazovom za tumačenje. Problem odredbe kriterija prisilio je Ecoa da u svojoj trećoj fazi, u kojoj tumačenje izvodi iz imanentne logike teksta/djela, zaoštri pitanje kvalitete umjetničkoga djela otvorenoga za mogućnosti različitih tumačenja. Primjeri koje uzima iz svijeta moderne umjetnosti su paradigmatski. U književnosti je riječ o Mallarméovoj ideji Knjige kao metafizičkoga pisma savršene strukture nedovršenosti svijeta uopće i o Joyceovu romanu Finneganovo bdjenje kao najradikalnijem slučaju vizije sna u otvorenosti tumačenja jezika, koji sam stvara i razara svjetove. Otvorenost umjetničkoga djela proizlazi iz njegova pokreta, koji nastaje u reflektiranom procesu produkcije. Sam Eco u Otvorenom djelu ukazuje na problem tumačenja modernih umjetničkih djela. Naspram zatvorenosti klasike u transcendentalnome označitelju, koji jamči sigurnost da umjetnost prikazuje ideje ljepote i uzvišenosti iz božanske samoreprodukcije svijeta, ovdje se susrećemo s nužnošću višeznačnosti i s mogućnošću mnoštva tumačenja. Pritom otvorenost ne znači beskonačnost komunikacije, nego beskonačnu mogućnost forme i slobode prihvaćanja umjetničkoga djela. Joyceovo Finneganovo bdjenje je otvoreno djelo stoga što je istodobno konačno i beskonačno u svojem značenju. Obje strane nalaze se u odnosu s djelom kao tekstom, koji sebe samoga proizvodi tako što umjetnik (pisac) jezik ne koristi ni u alegorijske ni u metaforičke svrhe ukazivanja na nešto izvan samoga jezika teksta. Jezik se, naprotiv, autopoetički odnosi na snove i vizije nesvjesnoga u svojoj kaotičnoj prirodi opće ko Hvmunikacije znakova. Svako je otvoreno umjetničko djelo u pokretu. Knjigu Eco određuje mobilnim aparatom. Ona u sebi posjeduje polimorfnost neodređenih odnosa. Tumačenje otvorenoga djela pretpostavlja rasklapanje i sklapanje, ispreplitanje i razotkrivanje ovog beskrajnoga višeobličja neodređenosti samoga djela. U konceptu otvorenoga djela ključna je pritom epistemologijska metafora,koja podaruje mogućnost međusobnoga komuniciranja subjekata/aktera umjetničkoga djela. U Ecovom djelu Kant i čudnovati kljunaš iz obzorja tumačenja djela samoga 1990-ih tu će metaforu zamijeniti pojam kognitivnoga tipa. (Umberto Eco, Kant and the platypus: Essays on Language and Cognition, Vintage, London, 2000.) Djelo se preobražava u događaj, a događaj se otjelovljuje u djelu. Eco je ovu suvremenu situaciju otvorenosti tumačenja analogijski vratio u drugo stoljeća nakon Krista. U neoplatoničkome svijetu vladala je logika proturječja. Umjesto temeljnoga načela logike koja pretpostavlja načelo identiteta (A=A), načela proturječnosti i isključenja srednjega člana (tertium non datur) na djelu je logika i-i odnosno istodobne istinitosti i laži nekog stava (tertium datur). Na taj se način umjesto racionalnosti i načela identiteta istine u vremenu uspostavlja iracionalnost i ireverzibilnost vremena kao misterija. (Umberto Eco, Interpretation and, Overinterpretation: World, History, Texts, Cambridge University Press, Cambridge-Massachusetts, 1990.) Bog Hermes simbolički je predstavnik ideje preobrazbi svijeta. Budući da se preobrazbe zbivaju u procesu umjetničkoga preoblikovanja tvari i forme, razvidno je da se susrećemo po prvi put u povijesti s nečim krajnje zagonetnim, paradoksalnim i naizgled nemogućim. Umjesto kauzalno-teleologijskoga modela povijesti, sada se dokidaju prostorno-vremenske granice, a posljedica prethodi uzroku, točnije, više posljedica određuje postojanje više uzroka. Trijumfalna pobjeda hermetizma pokazuje se, prema Ecu, u ideji općeg obrazovanja kao interdisciplinarne enkyklos paideiae. Jezik se oslobađa logičke cjelovitosti, riječi postaju aluzije, a cijeli se poredak temelji na sinkretizmu iracionalnoga događanja u kojem je moguće da bića budu prisutna na daljinu. Hermetički nauk zasniva se na postojanju mnoštva različitih religija i kultova. Ideja multikulturalne tolerancije svjetova temelj je ovog kasnoantičkoga vjerskoga pluralizma. Metafora aleksandrijske knjižnice označava otuda ontologijski pluralizam bitka kao univerzuma bića. Jedno se beskrajno umnožava u svojim kopijama. Svaka kopija ne samo da je jednaka izvorniku, nego je izvornija od ideje „izvornika“. Nema sumnje da je helenistički hermetizam gotovo istovjetan epistemologiji anarhističke postmoderne u iskazu Paula Feyerabenda anything goes. Znanje o prirodi i čovjeku u hermetičko-gnostičkome konceptu, koji Eco podastire u širokim potezima suptilne analogije s našim vremenom suvremenosti, jest egzotično znanje. Odlikuje ga tajna i misterij. Riječi ne iskazuju logički cjeloviti smisao iskaza. One upućuju svagda na nešto drugo, a poruka je šifra transcendencije božanskoga. To duboko znanje polazi od postavke da se istina ne iskazuje, nego označava i znamenuje u nečem što je iznad riječi, nepredstavljivo i neprikazivo. Kao što bogovi govore kroz hijeroglife upućujući čovjeku tajne poruke, tako se jezik hermetičkoga nauka iskazuje kroz auru svetosti i žrtve posvećenih u bit tajne. Samo egzotični simboli razotkrivaju bit istine svijeta i kozmosa. Za njihovo je čitanje i odgonetanje potrebno ezoterično znanje dešifriranja tajnih znakova s pomoću sekte posrednika ili tumača. Istina je teksta, dakle, s onu stranu teksta i zahtijeva tumačenje. Otklonimo li neskrivenu ironiju Ecove semiotike tumačenja, koju provodi i u svojim romanima, gdje se aluzivna tehnika pokazuje onime što sam naziva skandalom metafore, tada je bjelodano da Eco u svojem tumačenju hermetizma i helenizma ne polazi od tzv. stvarnoga povijesnoga događaja sinkretičke, hibridne i eklektičke kulture dekadencije kasnoanatičkoga svijeta. Radi se o suvremenome tumačenju povijesti ideja u skladu s temeljnim idejama našega vremena. Svako je tumačenje djela otvoreno samo stoga što je riječ o nemogućnosti govora o iskonu bez ideje povijesti kao tumačenja iskonskoga uopće. U tom pogledu Eco je blizak Derridainoj dekonstrukciji povijesti. U svezi duhovnoga i zvjezdanoga svijeta jezik se hermetizma pokazuje kao namjesnik božanskoga jezika. Semiotika i semiologija života prirode i čovjeka postaje općom znanošću tumačenja prirode i čovjeka, a ne stvarnosti kao takve. Budući da je ljudski jezik višeznačan, opterećen kulturno kodiranim simbolima i metaforama, očito je da se univerzalnost istine ne može doseći, već se uvijek radi o beskonačnosti tumačenja istoga u razlikama. Svaki objekt ima svoju tajnu, a svaka se tajna razotkriva skrivanjem u drugoj tajni. Ideja o tome da se svaki medij odnosi na drugi medij, koja stoji u središtu teorija medija od McLuhana preko Flussera do Baudrillarda, dovodi do toga da se corpus hermeticum razvija u snu i vizijama nadolazećega kao opskurnoga i nedokučivoga. Iznimno je važno da se hermetički nauk odvija unutar svijeta kao pozornice. Svijet je jezični fenomen kazališta bez govora jer je komunikacija moguća samo s onu stranu jezika. To je, uostalom, bit semiologije Barthesa i njegove teorije mode. Smisao onog što se pokazuje kroz lingvističku, ikoničku i simboličku poruku nalazi se s onu stranu jezika. Hermetičko je tijelo složeni aparat ili dispozitiv moći kazališta tijela u transgresiji čija je jedina istina erotizam smrti kao u Fellinijevom filmu Satirikon. Zato će Eco s pravom kazati da hermetizam u srcu povijesne dekadencije Zapada istodobno sanja nemogući san stapanja i istovjetnosti umjetnosti i života kroz: mistiku i alkemiju, poeziju i filozofiju. Mistika i alkemija upućuju na gnostičku tajnu stvaranja. U hermetizmu to odgovara ideji pratvari zvanoj nigredo. Riječ je o tamnini prije razlikovanja svjetla i tame. U suvremenoj vizualnoj umjetnosti, pak, ciklus slika Anselma Kiefera Nigredo kao i ciklus Saturn i melankolija 1990-ih izravno se odnose na ambivalentni poredak avangarde i dekadencije, gnosticizma i hermetizma u suvremenom ponovnom tumačenju iskustva ljudskoga tijela. Zar nije simptomatično da nas je Eco elegantno odveo u doba koje se čini da je iracionalno jer se poziva na tajno znanje kao temelj hermetizma upravo zato što je sam svijet ostao bez bilo kakve mogućnosti legitimnoga racionalizma koji je već s Hegelom na vrhuncu novovjekovlja ili modernosti dospio do sinteze onog umnoga i zbiljskoga? Čitav problem ove genealogije hermetizma koji je poduzet da bi se razabrala analogija između povijesnih epoha jest u tome što je semiotika već u Barthesa određena kao nemogućnost vladavine univerzalnoga označitelja. Naime, kultura kao komunikacija nije zamjena za vladavinu apriornosti i kauzalnoga modela, transcendentalnosti i racionalnosti, već tek pokušaj da se dođe do temeljnoga pojma koji povezuje ono postojano i vječno s onim promjenljivim i vremenitim. Posve je jasno da je Eco u masovnoj kulturi tehničke komunikacije vidio kraj tradicionalne ili metafizički određene povijesti. Na njezino mjesto dolazi tzv. otvorenost semiosisa. No, problem je u uspostavljanju vrijednosnih kriterija za pokušaj primjerene interpretacije tekstova. Pojam koji je, kao što je poznato, Barthes unio u suvremeni diskurs kao pojam posredovanja između Jezika i Govora kao komunikacije jest KONTEKST. Uostalom, ako je za Derridu sve samo TEKST, onda je KONTEKST sveza bitka i vremena s pomoću nadomjesne zajednice korisnika TEKSTA, čije značenje nije unaprijed zajamčenu u svim mogućim povijesnim epohama. Ono je postalo pitanje KONTEKSTA, ili onog što je zapravo prvi nakon Hegela jasno formulirao Nietzsche kad je rekao da imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Perspektivizam istine znači da ne postoji više univerzalan označitelj, pa tog famoznog Ecova čudnovatoga kljunaša kao kognitivnoga tipa mišljenja ne možemo razumjeti iz kantovske epistemologije, jer bi to onda značilo da je posrijedi tek iznimka koja potvrđuje pravilo evolucijskoga razvitka. Umjesto toga, čudnovati tip singularnoga kljunaša pokazuje nam da je iznimka pravilo i da od nje valja krenuti u daljnju analizu značenja onog što je dosad bilo mišljeno kao puka anomalija ili eksces, otklon od istosti vrste ili promjena u samoj strukturi onog što se dijalektički određuje logikom partikularnosti. Kad nema tzv. objektivnih kriterija razlikovanja tzv. pravih i nepravih vrijednosti, onda nije stvar u tome da preziremo sud kritičke javnosti koja je u masovnome društvu, taotologijski, masovna, a to znači i nužno nekompetentna. Hermetičko znanje, dakako, pripada, liotarovski kazano, skupinama stručnjaka. I suvremene su tehnoznanosti unatoč demokratiziranome diskursu znanstvene publicistike terra incognita za masovnu javnost izvan znanstvenih okružja. Čitav problem uspostavljanje novih kriterija kojim će se vrednovati kontekstualno znanje koje predstavlja spoj hermetizma znanosti i pozitivizma struke u svim područjima suvremenoga života ne odbacuje mogućnost tumačenja tekstova polazeći od demokratske pluralnosti semiosisa. Ono što u predavanjima na sveučilištu Cambridge 1990. godine Umberto Eco naziva hermetičkim semiosisom nije, dakle, nešto odavno prošlo i pripadno aleksandrijskim školama retorike i stilistike. Ključno je što se načelo analogije provlači kroz čitavu povijest svjetova kao mreže tekstova. Jer kako mi uopće možemo nešto bitno znati o povijesnome vremenu bez znanja o jeziku i značenju teksta na kojem je Platon napisao svoje dijaloge, a Hermes Trismegistos stvorio Corpus Hermeticum bez znanja o KONTEKSTU u kojem pojmovi i kategorije uma i ne-uma, logosa i anti-logosa, pokazivanja i ukazivanja onog tajnovitoga i zagonetnog dolaze u horizont određene kulture koja čak i kad je masovna zahtijeva svoje ovlaštene tumače za uvid u svima poznate fenomene koji baš zato što su svima općepoznati ostaju u bitnim aspektima svoje pojavnosti nejasnima sudionicima događaja. Ah, ta mahnita interpretativna sklonost da u svemu što postoji vidimo skriveno ili neskriveno značenje, da u svemu nastojimo unijeti sklad i smislen poredak do minuciozne pojedinosti, da u svemu tražimo savršenu diskurzivnu isprepletnost uzroka i posljedica! Nije li to bolesno racionalno čak i kad je u svojoj posljednjoj intenciji iracionalno? Zar ovaj svijet u svojoj stvaralačkoj singularnosti nije zapravo kaos, kontingencija i entropija i zar nije u znaku zakrivljenosti i neodređenosti kako su to kvantni fizičari izveli u svojim pokušajima novog shvaćanja ‘slike svijeta’ još prije čitavog stoljeća? Ako smo, kako je to rekao Bernard iz Chatresa, patuljci na ramenima divova, a tako sam Eco završava svoju knjigu Estetički problem u Tome Akvinskoga, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 251. S talijanskoga prevela Sanja Roić, s latinskoga preveo Augustin Pavlović o.p., onda je naš misaoni položaj da gledajući u nedogledne visine imamo i potporanj divova čak i kad ih više nitko ne čita i ne pita za mišljenje. Tradicija je bila u znaku ove hermetičke semiosis o kojoj govori Eco. Naša suvremenost je u znaku nestabilnih označitelja i još fluidnijeg konteksta u kojem znakovi još nešto možda nekome znače. No, mi zato imamo nešto posve drukčije ‒ kibernetički iconosis. A njega ne određuje mnoštvo interpretacija i hipertekstualnost krajnjeg korisnika. Tajna se skriva u četvorstvu informacije-feedbacka-kontrole-komunikacije u koju smo uvučeni svojom-i-protiv-svoje volje. Slika koja nastaje sama od sebe i ne prikazuje i ne predstavlja ništa jer je apsolutni simulakrum najveća je tajna jedne posve drukčije logike stvaranja. Ona proizvodi i noćne more onima koji žive od nje i koji poput Googleovih hermetičkih logokrata ne znaju kamo će i dokle će ići ovo kognitivno-vizualno ludilo AI koje, za razliku od Ecovih semioza i dubioza, nema analogiju ni sa čime u povijesti svijeta. Zato je budućnost neizvjesna, a život i u doba kaosa, kontingencije i entropije postaje najuzbudljivija epoha od Altamire do HALA 9000.

July 30, 2024
Izvori i otvorenost budućnosti

Izvori i otvorenost budućnosti

Hannah Arendt u knjizi The Life of the Mind – The Groundbreaking Investigation on How We Think, Harcourt, New York, 1978. u trećem dijelu ‘What Makes Us Think?ʺ promišlja pitanje o nastanku mišljenja, o pokretačkoj moći koja dovodi do filozofije kao pitanja o smislu bitka. Pritom se bavi izvorima, Heraklitom i Parmenidom, kako je to činio čitav život u mnoštvu prigoda, osobito u predavanjima, njezin učitelj mišljenja Martin Heidegger. Baveći se Heraklitom, čitamo tako da ʺfilozofija otpočinje sa sviješću o nevidljivome skladnome poretku kosmosa, koji se očituje poput drugih vidljivosti premda su ova bila postala očevidna. Filozof je zadivljen s ‘ne-vidljivivim skladom’, koji sukladno Heraklitu, ‘jest bolji od vidljivoga’ (harmoniê aphanes phaneres kreitton).ʺ (str. 143) U nastavku Arendt pokazuje da se u Heraklita ovaj sklad povezuje s dvije temeljne riječi ranog predsokratskoga mišljenja kao što su to physis i logos. Jasno je da prva riječ označava ono isto što i bitak (einai) za Parmenida, dok druga jest metafizički sinonim za mišljenje koje nije puki razbor, već darovana sposobnost razlikovanja onog što pripada dobru i zlu, pozitivnome i negativnome. No, sklad je ono što povezuje physis i logos, prirodu kao bitak u njezinoj otvorenosti i mišljenje kao uvid u ono što jest. Čuđenje nad time što bitak jest, a nebitak nije, odnosno biće jest a ne-biće nije, nije moguće bez istodobnog čuda nad čudima, da, naime, između bitka i mišljenja u izvornome razumijevanju vlada sklad. Ono ne-vidljivo je bolje od vidljivoga, jer je uvjet mogućnosti vidljivoga. Zato jer se pojavnost svijeta mora zasnivati u onome što pojavu uopće omogućuje. No, Heraklit nije Platon i nije ‘idealist’, kao što nije ni ‘materijalist’ poput Demokrita. Ono što Arendt u razvitku ovog pojma čuđenja s kojim otpočinje filozofija izvodi odnosi se, dakle, na pitanje odakle proizlazi taj ne-vidljivi sklad, to suglasje i suzvučje, to sukladno djelovanje koje u pojmu physisa i logosa podaruje izvornome mišljenju nužnost sinteze i mogužnost razdvajanja. Očigledno je da Heraklit na svoj navlastit način pomišlja na ideju boga, iako ga ovdje ne iskazuje, osim u znamenovanju logosa kad govori o Apolonu koji u ljudskome jeziku svagda naznačuje i pokazuje istinu o bitku, ali ne u formi racionalnoga dokaza. Logos je otuda uvijek onaj koji sabire i razabire ne-vidljivo tkanje sklada u svijetu, ali se ne može izjednačiti s onime što taj sklad omogućuje. Ne postoji bog logosa, već je mišljenje, pa čak i u Aristotelovu Protreptikosu ili nagovoru na filozofiju najbliže po svojoj nakani onome božanskome. Pitanje o bogu postaje u Arendt i njezinome izvođenju temeljno pitanje metafizike od Leibniza do Schellinga, a 1929. godine ga je na najpregnantniji način iznova potaknuo Heidegger u svojoj raspravi ʺŠto je metafizika?ʺ (ʺWas ist Metaphysik?ʺ) kad je kazao da pitanje zašto uopće biće, a ne Ništa, postaje odlučujućim pitanjem suvremenoga mišljenja uopće, a kako vidimo, ono je u samome ishodištu zapadnjačke filozofije. (str. 145) Arendt dolazi do pitanja o Spinozinome causa sui kao novovjekovnome adekvatu za Aristotelovog prvoga pokretača. Riječ je o tzv. bogu filozofa za koji se tvrdi da je bezuvjetna nužnost iz koje tek može onda nastati sloboda volje iz koje mišljenje misli sve ono što jest i ono što nije. No, preostaje pitanja odakle uopće razlog za postojanje ove bezuvjetne nužnosti, odnosno samopotvrđivanja uzroka samoga sebe ako ideja Boga upravlja ovim svijetom kao ne-vidljivi sklad? Moje je razumijevanje biti boga filozofa za razliku od Arendt sljedeće. Sklad bitka i mišljenja koji tvori strukturu čitave povijesti metafizike od Heraklita i Parmenida do Hegela, pa čak i Whitehada, s kojim već 1929. godine otpočinje filozofijsko razmatranje pojma događaja u njegovoj temeljnoj knjizi procesualne ontologije Proces i realnost, ne može se bitno promijeniti čak i ako umjesto postojanosti bitka tvrdimo da antiesencijalistički ‘postoji’ samo bivanje ili postajanja (devenir), kao što je to slučaj u Deleuzeovoj Razlici i ponavljanju. Bog se stoga ili suspendira i neutralizira kao u Humea i empirista, ili ga se materijalistički negira, smatra posve nepotrebnim za egzistenciju svijeta i mogućih svjetova. Poznato je, uostalom, da je astrofizičar Stephen Hawking imao dvije teorije o crnim rupama u svemiru, ranu i kasnu. U ranoj je poput Deleuzea tvrdio da je bog za ideju stvaranja svemira Velikim praskom nepotreban. To znači, ontologijski a ne polazeći od Einsteinove teorije relativnosti ili kvantne teorije, da se causa sui ili bezuvjetna nužnost seli iz odredbe metafizički shvaćenoga prvoga uzroka kretanja u samo kretanje ili dinamičku strukturu materije i energije. Mogli bismo otuda po analogiji kazati da je to spinozistički panteizam bez boga. Pred kraj života Hawking je svoj postulatorni ateizam, kako bi to rekao Max Scheler, odbacio i postao postulatorni teist, jer je bio sklon mišljenju da je izvan logike stvaranja potrebno neko spiritualno ili metafizički pokrenuto zbivanje koje se događa u ‘vremenu’ prije stvaranja svijeta. Je li to, dakle, bezuvjetna nužnost onog Heraklitova ne-vidljiva sklada koji proizlazi iz ideje boga i koji prije stvaranja odlučuje o tome da je bolje da biće jest, nego da nije? Pogledajmo stvari ovako. Umjesto sklada možemo pretpostaviti da je svijet slučaj u smislu kaosa kao odstupanja ili skretanja od pravila. Zakonomjernost je ponavljanje istoga, ali postoje dvije vrste ponavljanja kako je to znao i Kierkegaard od kojeg je jednim dijelom Deleuze preuzeo pojam ponavljanja kao bivanja ili postajanja bitka drugim i drukčijim, a drugim dijelom je to išlo od Nietzschea preko Whiteheada do Simondona. Prvo je ponavljanje ono elejsko u Grka i odnosi se na vremensku dimenziju prošlosti, a drugo je moderno i smjera u budućnost. Pitanje koje se neminovno postavlja jest je li taj novi, deterministički pojam kaosa s kojim kao što je poznato onaj leptir s Havaja svojim krilima prouzroči šikljanje gejzira na Islandu, samo drukčiji način one bezuvjetne nužnosti zbivanja ili ontologijski razlog za dokidanje svake moguće ideje sklada phyisisa i logosa, bitka i mišljenja? Ako postoji kaos kao univerzalni način zbivanja u svemiru, je li onda pojam zakonomjernosti i ponavljanja istoga samo derivacija od ponavljanja onog Istoga kao ne-sklada i ne-reda? Naposljetku, znači li to posvemašnju eliminaciju boga iz mišljenja o bitku kao takvome, u smislu da sada možemo tvrditi poput Deleuzea da metafizika umjesto četvorstva ima novo ‘trojstvo’ ‒ bivanje kao postajanje, razliku i ponavljanje u filozofiji, umjetnosti i znanosti ‒ koje se neprestano preobražava u dvojstvima kao u pojmu filmske slike koja ima svoju sliku-kretanje i sliku-vrijeme? Bog filozofa je pitanje o smislu bezuvjetne nužnosti ili pitanje o smislu kontingentne nužnosti, a zapravo je to samo modifikacija onog spora o nužnosti i slobodi još u okviru grčkoga atomizma između Demokrita i Leukipa. Prvi je zagovarao nužnost kretanja atoma ili determinizam koji pretpostavlja postojanje boga, a drugi deklinaciju atoma ili slobodno skretanje s ustaljenoga pravca i time nepotrebnost božje egzistencije. Kako god bilo, principium rationis s kojim Leibniz dolazi do ideje prestabiliranoga sklada u svemiru, a to znači sagledavanje bezuvjetne nužnosti Boga koji se doseže teodicejom kao sintezom uma i intuicije, pa je mišljenje nužno dvojako, racionalno i intuitivno, znanosti su prvo, a umjetnost drugo, označava da faktičnost svijeta proizlazi iz ideje dobra. Ovo je prema Leibnizu najbolji od svih mogućih svjetova, što znači da bi kaos doveo do njegova razaranja i do nestanka. No, Leibniz s idejom beskonačnosti spašava ideju Božje egzistencije i stvaranja, pa je bjelodano da je stvaranje ono koje proizlazi iz vječnosti koja vremenitosti daje, rekao bi Heraklit, ne-vidljivi sklad. Ipak, a što ako je kaos uvjet mogućnosti svakog sklada i ako je taj sklad rezultat onog što Simondon naziva metastabilnom ravnotežom kojom se trijada informacije-materije-energije pojavljuje kao svojevrsna Planckova konstanta? Pitanje o bogu na taj način nije postalo nepotrebno, nije eliminirano i nije ontologijski besmisleno, jer je već Kant to najbolje objasnio rekavši da ga se ne može ontologijski, a to znači ni znanstveno dokazati niti opovrgnuti razlog njegove egzistencije. Kaos je prima materia i pojavljuje se kao transgresija metafizike kao što je to u shizofreniji mišljenja jednog Artauda. Sama metafizika ne gubi razlog svoje ludosti, kako bi to kazao Pessoa, time što postaje načelo monizma i time što se kao u Spinoze Bog iz transdendencije premješta u carstvo vječne imanencije. Sve što je ovdje rečeno ne može biti nikakvo rješenje onog Leibniz-Schellingova pitanja o tome zašto je biće radije nego Ništa, jer to radije nije moguće izvesti nikako drukčije negoli razlozima logosa. Bog nije stvarao svijet iz svoje ludosti i bezrazložnosti, jer bi onda metafizika bila čista shizofrenija kaosa kao načela i njegovo stvaranje bi bilo alogično i iracionalno te mu se ništa ne bi moglo suprotstaviti osim ludosti koja ne želi poput Freuda na kraju balade samoprosvjetljenja postati kao bog, savršena mudrost svijeta i savršeno dobro, ako je bog sve drugo negoli metafizička postojanost načela dostatnoga razloga. Što će nam logika ako je svijet stvoren ludošću i kaosom do kraja svijeta? Problem bezuvjetne nužnosti boga kao causa sui mišljenja jest u samom činu mišljenja koje otuda izvodi slobodu kao nužnost kontingencije. Ne možemo metafizički misliti ni Boga niti svijet, ni bitak niti mišljenje, ako ne uvedemo onaj pojam koji je tome prethodeći i koji u svojoj slobodi i slobodovanju apsolutno omogućuje i Boga kao causa sui i mišljenje kao slučaj apsolutne kontingencije. Taj pojam su u 20. stoljeću razvili u ontologijskim razmatranjima i Whitehead i Heidegger i Deleuze. Riječ je o događaju. Za teologiju je to ključan pojam otvorenosti Božje egzistencije i njegova poslanstva u svijetu. Za filozofiju je to ključan pojam otvorenosti smisla bitka i osmišljavanja svijeta iz duhovne potrebe za mišljenjem bez ikakve redukcije na ono što je filozofiji izvanjsko poput teologije, znanosti i umjetnosti. Za znanost je to ključan pojam jer dostatno je kazati da teorijska fizika govori o horizontu događaja na rubu crnih rupa u svemiru. Naposljetku, za umjetnost je to više od pojma, jer umjetnost kao stvaranje novoga i kao stvaralaštvo proizvodi događaje kao čiste kontingencije. Jesmo li spašeni i u ovom strašnom času kad nam zloguki proroci vladavine tehnosfere u formi umjetne inteligencije najavljuju nastanak nadmoćne nove ‘samosvijesti’ koja u tendenciji može imati mogućnost da poput boga bude causa sui i da u ime dobra, ako u to vjeruje gotovo militantno poput HALA 9000 iz Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru, odluči pretvoriti nas u ništa jer je to nezina apsolutna volja? Trebam li kazati da je ovime spašeno mišljenje uopće pod uvjetom da jedna njegova simbolička forma, kako bi to rekao Ernst Cassirer, ne tlači i ne negira drugu. Pogledajmo što smo dobiili umjesto novoga ‘trojstva’. Staro metafizičko četvorstvo ili Heideggerov postmetafizički Geviert zemlje i neba, smrtnika i besmrtnika? Dobili smo izglede mišljenja za budućnost, i to ne više teologije kao otajstva vjere, nego kao mogućnost promjene u samoj biti boga filozofa bez kojeg danas tzv. znanost o bogu nema nikakvih izgleda da preživi bezuvjetnu nužnost vladavine tehnosfere. Dobili smo posljednju mogućnost spasa od pada u čudovišni bezdan tehnoznanstvenoga nihilizma koji suvišnoga čovjeka više ne potrebuje niti za svoju igračku ili funkciju. Dobili smo mogućnost da preživimo sami sebe i svoju zapalost u tehnički ulovljenu mišolovku samosvijesti pod uvjetom da mišljenje otvorimo spram njegovih nepomućenih izvora kao naše otvorene budućnosti.

July 29, 2024
Protiv moći pragmatizma

Protiv moći pragmatizma

Što je to jezik kao alat ako ne mišljenje koje se uobičajeno naziva pragmatizmom i odlikuje navlastito američku filozofiju od Williama Jamesa do Richarda Rortyja. Izraz dolazi iz grčke riječi pragmatikos i označava praktičnost, aktivnost, izvođenje nečeg s umijećem, a pragma znači učiniti nešto u materijalnom smislu i onom što jest djelo, ali ne u doslovnome smislu uratka, već u praktičnome smislu ozbiljenja ljudske odluke u pravnome i političkome smislu. Uglavnom, pragmatizam je mišljenje koje u svojoj ‘pragmatičnosti’ pretpostavlja rješavanje problema u izvanjskome svijetu s pomoću kognitivno-praktičnih alata. Tako je i jezik novih medija, primjerice, u svojoj ‘biti’ čista pragmatika znanja što znači da je važna poruka, a ne kako je ona izgovorena ili napisana. Za razumijevanje pojma tehnosfere kao obrata u biti jezika koji metafizičkome shvaćanju mišljenja oduzima primat i jezik svodi na čisto pragmatiziranje onog što se engleski naziva know-how, ontologijski kazano quoddittas, odnosno znati kako se nešto odjelovljuje i kako nešto nastaje, ključna je Wittgensteinova druga faza mišljenja iz Filozofijskih istraživanja s pojmom jezične igre (Sprachspiele, language games). No, pogledajmo što o tome svemu, o tom vrlome pragmatičkome obratu filozofije u 20. stoljeću kaže Heidegger. Na mnogim mjestima kontroverznih tzv. Crnih bilježnica (Schwarze Hefte 1939-1941, Überlegungen XII-XV, GA, sv. 96, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2014., str. 38-40.) majstor mišljenja iz Todtnauberga radikalno se razračunava s ovim načinom mišljenja i uvrštava ga u svoj pojam Machenschafta, što je inače pojam koji je prethodio postavu (Gestell) kao biti tehnike. Štoviše, izraz je pod navodnicima i Heidegger kaže da je korist ono što čini smisao ‘pragmatizma’. No, ‘korist’ i ‘korištenje’ nije nešto samorazumljivo neutralno i pozitivno o-sebi, već je riječ o uputstvu kako nešto treba koristiti da bi se ostvario postavljeni cilj i svrha u životu kao ‘prosperity’. Življenje, kaže dalje Heidegger, postaje u ‘pragmatizmu’ težnja za uživanjem i težnja za moći. No, sada slijedi ono najznačajnije u promišljanju i kritici ‘pragmatizma’. Sam o-sebi ovaj način mišljenja u filozofiji 20. stoljeća bio bi beznačajan da nije stvar u realizaciji ‘racionalizma’ koji od Descartesa vlada novovjekovnim načinom kazivanja i djelovanja. Koje su daljnje konzekvencije ovog stava da je ‘pragmatizam’ nasljednik ‘racionalizma’ u 20. stoljeću i ključna riječ-pojam svekolike ljudske ‘makinacije’ kao ‘uspostavljanja’ života i življenja tehničkom realizacijom volje za moć? Ove. Naime, ‘pragmatizam’ postaje ‘nauk’ (Lehre) i ‘svjetonazor’ (Weltanschauung) i to posebno u ‘Americi’ koju Heidegger piše također pod navodnicima. Ako je, dakle, ‘racionalizam’ u metafizičkome smislu izvorište tog čudovišnoga Machenschafta, onda je ‘pragmatizam’ shvaćanje bitka, bića i biti čovjeka kao onog što proizlazi iz ‘koristi’, pa je posve lako zaključiti, a to je moja postavka na osnovu Heideggerovih analiza, da je ‘bit’ suvremenosti u vladavini informacijsko-kognitivnoga kapitalizma u pragmatiziranju života kao proizvodnje-razdiobe-razmjene-potrošnje s ciljem nastanka profita za korporativno organiziranog homo oeconomicusa. Pragmatizam nije otuda više nikakva ekskluzivna ‘američka stvar’ mišljenja-djelovanja, nego globalno-planetarno, a to znači totalno i imperijalno, uspostavljanje pragmatike znanja kao najvišeg i jedinog ranga u razumijevanju ‘smisla bitka’. Moć je stoga danas u znaku vladavine racionalizma-pragmatizma, a upravo su na naizgled paradoksalan način u 21. stoljeću to i značajke mišljenja dvaju nužno sukobljenih carstava u geopolitičko-ekonomskim odnosima, SAD i Kine. Ništa izvan ‘koristi’ i ‘koristoljublja’ ne samo u politici, već u svim aspektima odnosa između ljudi u svjetskoj povijesti ‘danas’ nema nikakvoga izgleda za prevladavanje ovog Machenschafta, što je ono najzlokobnije i zapravo tragično. Mišljenje nije neutralno i ravnodušno spekuliranje i refleksija o bitku kao takvome. Ono je uvijek odluka koja mora pasti kad je riječ o ‘primjeni’ u nabačaju ljudske egzistencije. To ne znači da svi moramo slijediti ovaj ‘nauk’ i ‘svjetonazor’. Ali, kad vidimo da je apsolutna moć u tome što je tehnoznanstvena konstrukcija svijeta ujedno i primjena pragmatike znanja u ekonomiji-politici-kulturi, onda je svako drugo i drukčije mišljenje u doba tehnosfere ne samo ne-moćno, već i osuđeno na ‘preživljavanje’ u sustavu organiziranja suvremenih sveučilišta i istraživačkih instituta, ako ne i na skoro iščeznuće. Know-how više ne pripada ‘čovjeku’, kojemu je navodno ‘pragmatizam’ u cijelosti posvećen zbog njegove maksimalne ‘prosperity’. Ne, know-how pripada AI i ‘čovjeku’ je još jedino prestalo da služi ovom posthumanome stanju u kojem mišljenje više ne misli, jezik ne govori, a stvari ne stvaruju. Umjesto toga, AI ‘misli’, dakle jest, tako da racionalno-intuitivno proizvodi informacije, rješava probleme, stvara mogućnosti životnih šansi u totalnome kapitalizmu neljudskoga, i vizualizira događaje koji će se tek dogoditi kao iz filma Minority Report. Čitajući ono što je Heidegger u Crnim bilježnicama proročanski zapisao između 1939-1941. godine, ne piše nam se crno, već bijelo. Bijelo je ono bez-bojno, monokromno, ne-Ništa, i tako otpada svaki daljnji nesuvisli nihilizam ovog što jest sada i što dolazi poslije sada. Tako je kako jest i sve drugo čini se nemogućim zahtjevom mišljenja nakon što je život utonuo u racionalno-pragmatičnu kloaku čiste bjeline.

July 28, 2024
Elipsa i čovjek iz metropolisa

Elipsa i čovjek iz metropolisa

Walter Benjamin u pismu Gershomu Scholemu 12. lipnja 1938. godine sebi svojstvenom lucidnošću i jednostavnošću kaže da je Kafkino djelo „elipsa čija su žarišta, koja leže jedno pokraj drugoga, određena s jedne strane mističnim iskustvom (koje je prije svega iskustvo tradicije [to jest „Kabale“], te s druge strane iskustvom modernoga velegradskog čovjeka. Kad govorim o iskustvu modernog velegradskog čovjeka, ja pod time podrazumijevam različite stvari. Govorim s jedne strane o modernom državljaninu, svjesnom da je izručen nepreglednoj činovničkoj aparaturi, čijom funkcijom upravljaju instance, koje ostaju nejasne samim izvršnim organima, o onima kojima se ti organi bave da se i ne govori. (Poznato je da je u to uključen jedan sloj značenja Kafkinih romana posebice „Procesa“.) Pod modernim velegradskim čovjekom s druge strane isto tako podrazumijevam suvremenika današnjih fizičara.“ (Walter Benjamin, „Iz Prepiske s Gershomom Scholemom“, u: Žarko Paić, prir. Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022., str. 71. S njemačkoga preveo Boris Perić) Nije li to „fantastično“? Naime, da Kafkino djelo govori samo za sebe i kroz govor suvremene pozitivne znanosti kao što je fizika i to da paradoks bude veći kao mistika fakticiteta. Benjamin je pogodio u bit stvari s kafkijanskim ugođajem kad je posrijedi ono što modernosti podaruje upravo to „mistično“ ozračje, da ne kažem auru. Nema ni jednog drugog pisca u 20. stoljeću, uz eventualno slučaj Joycea i njegova Uliksa, koji je poznat svima po onome što nikad nisu niti čitali u njegovim prozama, aforizmima, dnevnicima, već po ugođaju i ozračju života koji pripada logici moderne tehnologije i njezine tehničke i društvene mašinerije. Zato je u pravu Benjamin kad u nastavku poimence navodi riječi fizičara A. S. Eddigntona iz njegove knjige „Slike svijeta fizike“ i kaže da je u njegovim tvrdnjama skrivena upravo izričita „kafkijanska gesta“. (Walter Benjamin, isto, str. 72-73.) Nije teško, ali nije ni lako, opisati što to povezuje fizičare i Kafku. Ništa drugo negoli pokušaj razjašnjenja kvantnih veličina čovjeka kao preobraženoga kukca, kao strukture i broja, kao činovnika koji vodi dosadan i uredan život bez rezova i lomova u svojem još dosadnijem životopisu. Čak se i egzistencijalno iskustvo dosade kao rutine i banalnosti, trivijalnosti i običnosti reproduktivno proizvedene stvarnosti podudara s mistikom fakticiteta. Ono što se događa tzv. Kafkinim junacima (a to je izraz koji uopće nije primjeren modernosti jer „čovjek“ više nije tragična figura ili pustolov poput Cervantesova viteza Don Quijotea s kojim otpočinje ideja i praksa romana, već puki izvršitelj i namjesnik događaja koji nastaju samo zato što ih pokreće apstraktna aksiomatika kapitalizma), događa se gotovo svima. Što? Ništa osobito, njihov je život posvemašnji ne-događaj, služba čistoj prolaznosti i beskonačnosti posredovanja između rada u industrijskome pogonu i proizvodnje profita u osamostaljenom svijetu financijskoga kapitalizma. Kafka je radio kao bankovni činovnik i njegova je književnost zrcalo duha totalne otuđenosti, postvarenja i racionaliziranja života koji svoj intenzitet i strasti ima samo izvan ovog pogona. Pisac kao Kafka piše zato noću, dok danju udara pečate i u radnome vremenu računa i izračunava sve ono što ostaje njegovu veličanstvu višku vrijednosti bez čega nema svijeta kapitala, banaka i kvantitativnosti. Nikakve velike stvari ne mogu se zbivati u procesu ovog apstraktnoga rada koji doslovno umrtvljuje život na mjeru (ne)podnošljiva trajanja kao temeljnog iskustva vremena modernoga čovjeka. To je iskustvo ponajbolje ocrtao filozof Henri Bergson svojim pojmom „trajanja“ (durée). Što znači da je Kafkino djelo „elipsa“? Taj pojam možemo razumjeti upravo iz sveze znanosti i književnosti. Podrijetlo riječi je iz latinskoga ellipsis, odnosno iz grčkog jezika, ἔλλεıψıς što znači nedostatak. U matematici je elipsa zatvorena algebarska ravninska krivulja; to je skup točaka ravnine kojima je zbroj udaljenosti od dvije čvrste točke, žarišta, konstantan. U književnosti, kako u poetici tako i u znanosti o jeziku, izraz se odnosi na figuru izostavljanja sintaktički nužnih dijelova rečenice, kao primjerice: Što prije (učiniš) to bolje! Eliptično je pripovijedanje, dakle, skraćivanje i svođenje događaja na elementarne čestice jezika koji odgovara jednostavnosti forme i jezgrovitosti sadržaja. Zato mnogi teoretičari književnosti, ali i filozofi poput Benjamina i Deleuzea, pokazuju da je u Kafkinim djelima metafora posve isključena iz strukture pripovijedanja. Ona je nepotrebna jer je vrijeme kazivanja ili radnje vrijeme upravo te paradoksalne sveze mistike fakticiteta i iskustva čovjeka u metropolisu kojim vladaju tehnoznanstveni kodovi i apstraktne strukture njegova „sebstva“. Moderni velegrad je spoj estetske fascinacije veličinom, brojem i subjektiviranjem svijeta i onoga što izaziva učinak koji je sociolog Georg Simmel u svojim analizama moderne kulture odredio pojmom „neurastenije“. (Georg Simmel, Die Großstädte und das Geistesleben. u: Georg Simmel: Gesamtausgabe. Prir. Otthein Rammstedt. Band 7: Aufsätze und Abhandlungen. 1901-1908. sv. I. Prir. Rüdiger Kramme, Angela Rammstedt i Otthein Rammstedt. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1995., str.. 116–131.) Svi su moderni ljudi nužno „neurotični“ jer im je pojedinačna egzistencija određena ubrzanjem života i skraćivanjem vremena potrebnog za nužne operacije mišljenja i djelovanja. Kafkijanski je ugođaj otuda istovjetan ovom eliptičnome načinu pripovijedanja koji dobiva na svojoj metafizičkoj veličini baš zbog toga što je ispričan događaj aforistično dvosmislen, vizualno i narativno uzvišen i stoga na rubu ideje „horora“ koji ne proizlazi iz neke jezovite prirode, kako je to bilo uobičajeno za gotičko iskustvo romantike u Kaspara D. Friedricha i E. T. Hoffmanna. Umjesto ove „prirodne“ jeze, suočeni smo s tehno-poietičkim metamorfozama zla koje nadilaze granice ljudskoga-suviše-ljudskoga. Ako je, dakle, elipsa i nedostatak nečega i preusmjeravanje nečega u drugome načinu kazivanja istoga kao različitog, onda je bjelodano da su Kafkina djela, osobito pripovijetke, poput Preobražaja i Kažnjeničke kolonije, prožete nečim „izvanjskim“ ili „onostranim“, ali to se nipošto ne može svesti na neko religiozno iskustvo koje mistici podaruje posljednje opravdanje u profanome svijetu „procesa“ i „preobražaja“ samog sustava života koji ostaje nedodirljiv u svim svojim emanacijama onog neljudskoga. Uostalom, sam je Benjamin odrekao bilo kakvu vrijednost onim tumačenjima Kafkina djela koja teologijski prilaze njegovoj književnosti, ali isto tako i onima koji se uzdaju u psihoanalizu i njezin složeni diskurs nesvjesnoga. (v. Žarko Paić, „Osmijeh mrtve nevjeste: Franz Kafka i neljudsko“, u: Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, str. 137-211) Benjamin u pismu Scholemu iskazuje još nešto, iznimno važno za daljnja tumačenja. Naime, on tvrdi da je iz svega navedenoga razvidno kako Kafka „živi u komplementarnom svijetu. (U tome je srodan upravo Kleeu, čije djelo unutar slikarstva stoji podjednako bitno izolirano kao i ono Kafkino unutar književnosti). Kafka je opažao komplement, ne opažajući ono što ga je okruživalo.“ (Walter Benjamin, isto, str. 74) Ovo nadopunjujuće, što pripada iskustvu onkraj puke empirije ili svijeta činjenica, to je ono što preostaje od književnosti kao izolaciji od izvanjskoga svijeta. Samo ako jezik i sam postaje komplementaran kao i slika, ukoliko to usporedimo uistinu s iskustvom vizualne umjetnosti Paula Kleea, vidjet ćemo da je eliptičnost i neurastenija života u metropolisu svagda i komplementarno iskustvo nužne duhovne izolacije od glavne struje raščovječenja koje pogađa ponajprije Druge. Manjinsko iskustvo Židova koji piše njemačkim jezikom usred Praga i proživljava svoj fluidni identitet u postajanju čovjekom za kojeg, kako je to zapisao u Dnevniku, „treće zemlje za čovjeka nema“, iskustvo je izolacije koja ima karakter egzistencijalne samospoznaje da je ovaj svijet i njegove uzvišene tajne ipak samo prostor-vrijeme onoga što Walter Benjamin naziva krajnje ironično „ludošću“ jedne „mudrosti“ bez prvoga razloga i posljednje svrhe. Kafkin je „svijet“ postao više-od-izolacije, svijet koji ne odražava nikakvu „bit“ suvremenoga kapitalizma kako to tvrde neki posve nemušti tumači njegova djela. Ono što podjednako pripada i fizičarima i zanesenjacima književne misije u neknjiževnome dobu vizualne teodiceje jest svijest da je s njegovim stilom sam život postao graničnim slučajem u kojem se broj i slika pojavljuju uvjetom mogućnosti jezika svedenog na elipsu elipse čovjeka iz metropolisa koji je poput njegovih figura iz nedovršenoga romana Amerika skriven iza vrata iza kojih postoje samo druga vrata. I tako u beskraj.

July 27, 2024
Pedagoška antipoema ili o kultu slobode

Pedagoška antipoema ili o kultu slobode

Volim knjige koje govore o umjetnicima/umjetnicama u prijelazu iz faze imaginarnoga u simboličko, kako bi to kazao Lacan. To je ono razdoblje u životu kad se već sve naslućuje o singularnome događaju života u osobi koja preuzima svoju „sudbinu“ tako što izgovara apologiju kultu slobode odrješitim NE masi ili institucijama građanskoga društva i političke države. Takav neotklonjivi NE zahtjevu za pokornošću i disciplinom izgovara Krležin alter-ego Kamilo Emerički u Zastavama kad odbija u Pečuhu slušati mađarsku himnu kao gojenac vojnoga učilišta jer je to za njega, kao Hrvata, poniženje i najgora uvreda, premda mu je posve jasno kakva će ga zadesiti kazna za takvo osorno ponašanje. Isto vrijedi i za lik peruanskoga gojenca u vojnome garnizonu u Limi u ranome romanu Maria Vargasa Llose, Grad i psi u kojem se beskrupuloznome nasilniku Jaguaru jedini suprotstavlja Pjesnik, kako ga nazivaju, Ricardo Arano, u ime slobode, pravednosti i istine, koliko god to danas izgledalo naivno i idealistički nevino. Ipak, pravi prethodnik u idejnome i narativnome smislu ove estetsko-moralne pobune protiv zla umreženoga svijeta kakav se pojavljuje ne izvan ovoga svijeta škole-vježbališta-odgajališta, već u njegovoj samoj biti, predstavlja lik Stephena Dedalusa iz ranoga romana Jamesa Joycea, Portret umjetnika u mladosti. Razlog se čini jednostavan. Joyce je u svojem autoportretu prikazao ideju modernoga umjetnika koji izjednačuje oba svijeta, onaj imaginarni i onaj simbolički u koji će se uskoro sunovratiti kao u mračni bezdan i koji će zapravo postati samo nastavak institucije zaštite od izvanjskoga svijeta drugim sredstvima. Ono što sva tri pisca savršeno opisuju u svojim romanima, i Krleža, i Llosa i Joyce, nije ništa drugo negoli nužnost proboja umjetnosti izvan granica moralno-političke kloake ili jalova oportunizma s kojim čovjek zavarava sam sebe i umjesto vjere u svijet, održava ga na životu varljivi i užasavajući osjećaj dužnosti kao najgori oblik nastanka zle savjesti. U suvremenoj društvenoj teoriji nastanak modernoga doba s njegovom logikom institucionaliziranja kapitalizma polazeći od trijumfa racionalnosti izveo je najvjerodostojnije Michel Foucault u studijama o ludilu, zatvorima, upravljaštvu (gouvernementalité) kojim se sustav tzv. tehnologije sebstva još od kršćanstva internalizira kao pitanje tjelesnoga odgovora na izazove slobode i seksualnosti kao pitanje krivnje i zle savjesti. Ali, ipak, uvjet mogućnosti reza s ovom monstruoznom politikom disciplinarnoga društva nalazi se u modernoj književnosti kao prostoru egzistencijalne odluke da se živi i piše protiv uspostavljenih pravila. Joyceov roman kao autonomni nabačaj svih tema i opsesija koje će imati u Uliksu svoju topografiju duše i duha završava s imenovanjem gradova Dublina 1904. i Trsta 1914. godine. Glavni lik romana je, dakle, mladić u katoličkome internatu u Dublinu, Stephen Dedalus, koji u simboličkome smislu predstavlja potencijalnoga umjetnika, ideala i zbiljskoga utjelovljenja ideje autonomnosti i kulta slobode. Istinska bit modernosti, kako je to pokazao već spomenuti Michel Foucault u svojoj analizi poetske sudbine Charlesa Baudelairea, jest upravo u tome što je pisanje kao transgresija života drugo lice onoga što pripada autentičnoj slobodi. Jer sloboda nije ovjekovječeno stanje mira i spokojstva. Ona je nemir i patos destrukcije svih stega i utega koje pojedinca posvećenoga umjetnosti sprečavaju da bude dostojan uzdignuća i mogućeg pada u bezdan nihilizma. U Dedalusovu slučaju to je institucija katoličke Crkve kao temelja vjekovne opsjednutosti Irske svojim duhovnim nasljeđem i identitetom. Ali Crkva nije misija Isusa Krista na ovoj zemlji, već utisnuće konzervativnoga morala i političkoga tradicionalizma svim dostupnim sredstvima od kojih su odgoj i obrazovanje prva i posljednja dogma razvitka osobe kao kolektivne praznine društva koje ne štuje slobodne i karizmatske umjetnike, već stupove prava, ekonomije, religije, vojske i banaka. Joyce je stoga u Portretu umjetnika u mladosti ispisao metafizičko-simboličku „pedagošku antipoemu“ o izravnim i suptilnim metodama tlačenja slobode duha i premda je posrijedi izdvojeni položaj mladića-muškarca u patrijarhalnome poretku u kojem uvijek postoji neka Nora i neki James, nije teško zaključiti da je njegova anatomija uspona i propasti modernoga društva nadzora i kontrole još okrutnija spram pravoga „subjekta“ odgoja i obrazovanja kao što je to žena. Ne može se poreći isto tako da je s njegovom Molly Bloom u Uliksu ovaj proces duge i mučne povijesti emancipacije žene u modernome zapadnjačkome svijetu trenutak reza s lakanovskim sustavom imaginarno-simboličke institucionalizacije Moći koja počiva na ideološkoj laži svim sredstvima. Stoga su ženski likovi u Joyceovim književnim djelima uistinu ono čudovišno i nelagodno, Unheimlich, traumatsko Realno, a ne nastavak romantičnih junaka-pisaca drugim sredstvima. Kad čitam ovaj Joyceov roman pred očima mi zabljesne čitav svijet krhotina iz prošlosti u kojoj je na tako sustavan i zastrašujući način oblikovana fundamentalna struktura ponašanja i ljudske drame postojanja s krikom i užasima Drugih, onih manjinskih i nezaštićenih iza Zida i zidina moćnih institucija zabrane logike ekstatične tjelesnosti. Povijest liceja i konvikata, internata i srodnih „pratećih“ odgojno-obrazovnih ustanova ne samo u Irskoj koja je u tome paradigmatska za pobunu protiv Crkve i njezinih licemjernih zahtjeva za etikom represivne ćudorednosti jest istodobno povijest unakažavanja i nasilja nad slobodom osobe kao nepokornoga subjekta vlastite želje za tvorbom svijeta bez tutorstva izvana. Joyce je u ovome romanu satkao mrežu od riječi koje su poput eksperimenta i igre mreža frazema, klišeja, banalnosti i uzvišenosti, jezika ulice i govora ustanove koja „pripušta“ u svoj dualni diskurs i ono blasfemično upravo zato što ono ne razara skolastičku vjernost govorenju koje sakralizirala stvarnost spregom latinskoga i narodnih jezika. Umjesto toga, njegov je svijet začudna nakupina svega onoga što sačinjava tu heterogenost modernoga doba. U hrvatskome prijevodu Lea Držića (Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1981.) i s instruktivnim pogovorom Ive Vidana naslovljenim „Svojevoljni izgnanik u vlastitom gradu“, roman zadobiva primjereno posredovanje i sve zvuči kako i treba jer posrijedi je priča o umjetnosti koja u samome imenu glavnoga junaka sabire ideju legende iz grčke mitologije, Dedala koji je sebi napravio krila, potom napustio labirint koji je sam stvorio i prepustio se svojoj sudbini, te njegovo razračunavanje sa svijetom i samim sobom u godinama koje nazivamo formativnim i koje su zauvijek upisane u monolitnu ploču ljudske memorije kao godine zlatnoga doba makar ono bilo i najgora trauma koju pisac nastoji čitav život zaboraviti da bi mogao živjeti u relativnoj spokojnosti prevladavanja drugih ne manje lakših prepreka u vlastitoj težnji za samoopravdanjem. I što naposljetku James Joyce kao Stephen Dedalus ili umjetnik u mladosti čini? Ništa drugo negoli što radikalno ruši sve uzde koje ga sapinju i tište. Umjetnik kao moderni autentični subjekt kulta slobode ima pred sobom imperativ koji sjedinjuje ono estetsko i ono etičko-političko. Mora napustiti tradicionalnu obitelj kao i raskrstiti s irskim katolicizmom, što znači da mora postati otpadnik i heretik. Njegova Irska, međutim, nije ona Irska koju naziva „krmačom koja proždire svoj okot“. Problem je što je ovaj subjekt negacije i prevladavanja jedne ustajale metafizike močvare koja društvene odnose truje vječnim tlapnjama i izlikama za provincijalizam u Joyceovu romanu osuđen na stanje svojevrsne mladenačke iluzije protesta protiv fatamorgane. Njegov je san uhvaćen u zamku samozavaravanje i jedino što ga nosi dalje, u mračnu noć oslobađanja od okova neumitne zlokobne prošlosti jest ona briljantna misaono-jezična umotvorina koja povezuje duh skolastike sa sv. Tomom Akvinskim i dublinskim misliocem-piscem ꟷ epifanija. Joyce shvaća taj pojam i teologijski i profano, i filozofijski i književno, kao „očitovanje duha neke stvari.“ Gojenac jezuitskoga internata u Dublinu, onaj koji se školovao na slavnome Trinity Collegu, postaje nužno otpadnik od svega što je oblikovalo njegovu zemlju i duh naroda. I do kraja života, stvarnog i spisateljskoga, vodi intimnu i zbiljsku borbu sa sablastima ove zlokobne „epifanije“ koja je ujedno milost Božja i njezino opovrgnuće, čudo postojanja i znak otklona od svijeta kao slučaja apsolutne modernosti. Portret umjetnika u mladosti završava s gradovima Dublinom i Trstom. Ali, kako otpočinje? S citatom besmrtnoga disidenta, rimskoga pjesnika Ovidija kojeg je car August prognao na zabačeni otok Tome u Crnome more, na kraju svijeta. Citat je iz Ovidijevih Metamorfoza, VIII, 18 i glasi: Et ignotas animam dimittit in artes. Nije nimalo slučajno Joyce izabrao ovaj citat. Riječ je o stihu koji se odnosi na mitološkoga junak Dedala, tvorca kretskoga labirinta i umjetnih krila za let ponad morskoga klanca, iz dobrovoljnoga ropstva u žuđeni prostor slobode. A simboličko značenje stiha ionako je svima jasno. Onaj koji je svoju dušu darovao mračnim umjetnostima tehničke primjenjivosti, tome nema spasa jer je osuđen na svoje vlastito prokletstvo. Pisanje je apsolutna sloboda i nema većeg prokletstva i užitka od njegovih tragova u našem varljivome sjećanju na zlatno doba kad je „željeti još pomagalo“.

July 26, 2024
San i preobrazbe

San i preobrazbe

Iskustvo Drugoga temeljni je problem filozofije i književnosti 20. stoljeća. Od Husserlove potrage za intersubjektivnošću, Derridaine tvorbe razlike/razluke s kojom se nastoji pronaći uporište za razumijevanje onog što ne pripada svijetu samstvenoga Ja kao stvaratelja vrijednosti i prosuditelja ranga bića, pa do Levinasove ontologije Drugoga vodi se prijepor oko pitanja slobode i povijesti, morala i društvenosti. Tko je Drugi? Zar samo puka projekcija jastva u začarani prostor zajednice bića? Ili je možda Drugi neki tajnoviti, nesvodivi Nitko koji raspolaže svim preobrazbama bića tako što sam ostaje nespoznatljiv i taman poput kakvog neizreciva božanstva? Ono što još uvijek ostaje bitni filozofijski problem, prijeteći da od silne zlouporabe doživi sudbinu dogmatskoga okvira mišljenja, ne mimoilazi ni književni napor uzdizanja nad zbiljom koju se očito više ne može suspregnuti pod zakone realizma, nadrealizma, hiperrealizma prema kojima je iskustvo svijeta nešto “stvarno“, jednostavno i složeno, ali u svojoj prozirnoj “stvarnosti“ apsolutno. Može li se tome sustavnome zaboravu Drugoga i tom okrutnome zakonu opipljive “stvarnosti“ suprotstaviti nešto više i uzvišenije od puke zamišljajuće svijesti koja poetski umišlja da dokida svijet tako što ga poput konveksna zrcala iskrivljuje, stvarajući niz slika koje ne odgovaraju “stvarnosti“, ali su s njom neodjeljivo povezane? Španjolski je barokni pjesnik Calderon de la Barca stvorio formulu posve primjerenu tom čudovišnome zahtjevu filozofije 20. stoljeća: “Život je san.“ Ako je onirizam životna filozofija iberske melankolične kulture, onda je razumljivo zašto se ona razvija u stalnom suočenju sa smrću, nastojeći očuvati zanos i očaranost onog života na rubu Drugoga i drukčijega s onu stranu dosade preživljavanja. Onirizam i zanos nisu tek opći pojmovi iskustva svakog čovjeka, nego označavaju skrivenu “dušu“ kulture Španjolaca i Portugalaca, nesklonih disciplinarnome jeziku filozofijskoga “čekića“, ali izrazito sklonih prodoru u tamne, neistražene predjele duhovnosti s pomoću pjesništva i slikarstva. Ta je konstatacija, dakako, stereotip. Ona odgovara istini upravo onoliko koliko i Hamvaseva dioba naroda na narode vina i narode rakije. Sanjalaštvo i ljubav ne potiru vitalizam i ekstazu života. Narode ne određuje usudna veza s krajolikom i zavičajnim obitavalištem, nego iskonska žudnja za stvaranjem slike krajolika primjerene njegovu nesputanu nomadizmu, lutalaštvu, nemiru. U književnoj se pustolovini 20. stoljeća samo jedna osobnost u Europi može smatrati radikalnim oniristom i misliocem/umjetnikom Drugoga u neprestanim preobrazbama. Portugalski pjesnik Fernando Pessoa cjelokupnim je svojim grandioznim opusom i brojnim umnažanjem bića potvrdio postavku da se o Drugome može misliti i kazivati samo ako se i svojim životom utjelovi mnoštvo Drugih. Njegov prethodnik Arthur Rimbaud, čudesni pjesnik koji je predskazao usud planetarnoga čovjeka i najavio razaralačko poslanstvo avangarde, kako ga je u svojoj filozofiji tumačio Kostas Axelos, bio je rijedak slučaj intuitivne spoznaje nemogućnosti jedinstva subjekta kao osobe. S Rimbaudom zapravo tek otpočinje istinska kritika novovjekovnoga subjektivizma, možda čak i izvornije iskusiva negoli u Nietzscheovim filozofskim spisima. U Pismima Vidovitoga znamenito je ono mjesto u kojem Rimbaud izriče neravnovjesje subjekta kao postojanoga Ja: “ Krivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. Ispričavam se za igru riječima. JA, to je netko drugi. To gore po drvo koje je slučajno violina i podruguje se nesvjesnicima koji cjepidlače o onom o čemu nemaju pojma!“ Ne treba, međutim, u tim heretičkim pabircima tražiti nečeg čega nema. Ali treba naglasiti da je to prvi poetski trag raskorjenjivanja tlapnje o stabilnome i vječnome potpornju spoznaje. Korak spram eks-centričnosti, halucinacija i nesvodivosti refleksije na neko transcendentalno Ja, koje božanskim monizmom jamči apsolutnu sliku svijeta, jasno je naznačen. Bilo je potrebno samo da netko ozbiljno shvati tu radikalnu misao rastvaranja moći subjekta. I da taj netko bude po snazi poetskoga mišljenja ravnopravan bljeskovitu Rimbaudovu uvidu. Netko se pojavio kao utjelovljenje umnoženih Ja, kao heteronimni svjedok posvemašnje mnoštvenosti osoba unutar samoga sebe. Drugi čovjek iz Lisabona u maniri najradikalnije refleksivno-intuitivne ispovijesti uzvisio je pojmove sanjalaštva, preobrazbe, neidentičnosti, samoće i tjeskobe iznad “iluminativnih“ bljeskova tako što je ispisao Knjigu nemira koja predstavlja moderni književni odgovor, zakrinkano osoban, fragmentarno cjelovit, drsko “subjektivan“ na taoistički drevni Tao Te King/Knjigu mijena. Ako su onirizam i preobrazbe simboličke kategorije doživljajnosti u kojima se ta refleksivna ispovjedna proza prikazuje kao savršeni predložak spoja pjesničke razigranosti, mistike, filozofijskih spekulacija, pastorale i aforističke mudrosti, onda je nemir, reklo bi se, temeljno ontologijsko iskustvo opstojanja modernoga čovjeka, njegov jedini modus vivendi. Za Pessou, kao i za Rimbauda, jedinstvo je osobnosti poremećeni sklad mnoštvenosti. Taj kozmopolitski pluralizam Ja kao ne-Ja i Drugoga u samome sebi Pessoa je još više apsolutizirao do te mjere da je porekao uopće mogućnost istovjetnosti spoznaje i duše unutar jednog subjekta. “Živjeti znači biti drugi.“ Cijela je Pessoina književna pustolovina bila rasprsnuće energije drugosti, onirička metafizika čije sa posljednja svrha iscrpljivala samo u beskrajnome ispisivanju tog čuda života. Ono se može mjeriti samo s čudom gibanja svjetlosti i onom uzbibanom heraklitovskom rijekom vremenitosti u kojoj ni jedan trenutak protjecanja nije stalan ni vječan. Knjiga nemira u Pessoinu opusu svakako je vrhunac izvornosti i spisateljskoga umijeća da oslobađanju duše i kontemplativnome životu posveti svu kreativnost stila i misaone vjerodostojnosti. Ideja Knjige u Knjizi nemira oponaša istodobno predsokratsku ljubav za fragment, simbolističko iskliznuće iz realističke gradnje građanskoga svemira kao i gnostičku cjelovitost spoznaje o sferičnim prostorima duha kao putovanja kroz zapalost u vrijeme tjelesnih kušnji i tvarnih zabluda do konačne spoznaje više duhovnosti. Knjiga nemira nastoji ipak biti savršeno drukčija od svih refleksivno-ispovjednih Knjiga, jer nju ne diktira imaginarni kolektiv, ona nije zbroj starozavjetnih priča, proroštva i evanđeoskih poruka; nju diktira eks-centrična duša Drugoga kao tekst ljubavi za slobodom kontemplacije, posvemašnje unutarnjosti čovjeka. Ona je onirička Odiseja modernoga čovjeka kroz prostore sveprožimljuće duhovnosti svijeta i zato je po svojoj formalnoj i sadržajnoj strukturi nalik ideji pozitivnoga izokrenuća Mallarméova bijela pisma. Tu nakanu neće ublažiti ni plemenita ironija autora Bernarda Soaresa, pomoćnoga knjigovođe iz Lisabona, a ni predgovor Fernanda Pessoe svojem Drugome, u kojem se unaprijed ograđuju od njezinih mogućih izvanknjiževnih pretenzija. Ironija je jedino u tomu što se, sukladno Jankélévitcheovoj teoriji ironije, ta književna figura u Knjizi nemira provlači kroz osobnost autora, ni proroka ni vizionara, ni evanđelika ni mesijanskoga navjestitelja novoga svijeta, ni Buddhe ni Lao Tzea, nego običnoga pomoćnoga knjigovođe koji nakon birokratske dosade radnoga dana uredno ispisuje svoju “autobiografiju bez činjenica“. Ironija ironije ili jedini način da se kroz autorstvo i osobnost knjigopisca pokaže modernu ironiju svijeta kao depoetiziranoga knjigovodstva života. Pessoa/Soares u takvom je postupku suvereni majstor-mislilac praznoga ništavila vremena. Ushićenost i uzvišenost upravo takvim vremenom, gradom i domovinom, ističe autorsku opsjednutost modernizmom, kojoj nikakav bijeg u prošlost, nikakva nostalgija za zlatnim dobom portugalske i europske kulture ne znači više od užurbane vreve portugalske prijestolnice iz koje se motri fenomen svijeta u svojoj iznimnoj ljepoti masovne zaslijepljenosti svjetlošću nebodera i sumračnim četvrtima grada na kraju sredozemnoga svijeta. “Oh, Lisabone, moj dome!“ (fragment 74.) Knjigu nemira Pessoa je koncipirao kao svoje životno djelo, nedovršeno ne stoga što je knjiga ostala takva njegovom smrću, nego zbog toga što je ona nekovrsno fragmentarno otvoreno djelo. Prema mišljenju jednog od najupućenijih u Passoino cjelokupno stvaralaštvo, pjesnika i književnoga teoretičara Jorge de Sene, Knjigu nemira moguće je sagledati kroz tri različite temeljne faze. Prva bi bila simbolistička i esteticistička koja je nužno fragmentarna i neostvarena zbog suprotstavljanja Pessoi kao modernističkome fanatiku. Fragmenti su napisani do 1914-1917. Druga, uvjetno rečeno, koja traje do 1929. i gdje ne opstoji ni jedan nadnevak, jest već zamorno i odgođeno kontempliranje, dok treću fazu, do 1934. određuje čvrsto dnevničko fiksiranje datuma, a u estetskome smislu razvijanje glavnih misli kao što su san, sloboda, preobrazbe, Drugi, nemir, smisao pisanja i književnosti uopće. Na tim se postavkama kao i na srodnim stajalištima Jacinta do Prada Coelha zadržava i engleski prevoditelj i strastveni pessoinist Richard Zenith. On, naime, ustvrđuje da je ideja Knjige nemira “putovanje u fragmentaciju jastva“. Na takvu bi se misao mogli rado pozivati postmodernisti. No, ona je ipak bitno modernistička po nadahnuću, koliko je s druge strane neprispodobivo izvanvremenska, kao što je to, uostalom njezin predmet – bespoštedna i stroga analiza samosvijesti osobe i njezina unutarnjega duhovnoga života rasklopljenoga poput “knjige“. U okvire današnjih dosadnih rasprava o fikcionalnosti/fakcionalnosti autobiografskoga književnoga žanra Knjiga nemira teško da bi se mogla uklopiti zato što ne svjedoči o maniji naglo poraslog zanimanja za intimu pisca u simulakrumu društva spektakla, za njegove životne laži i izmišljene istine, nego iskazuje brigu za autonomijom slobode nesvodive na rasprodaju pojedinačne patnje i sreće. Ona nadilazi plitkost takvog žanra ponajprije stoga što nije riječ o ispovjednoj prozi u uobičajenome značenju te riječi. Ispovijesti Bernarda Soaresa nisu nipošto profane činjenice. Knjiga nemira usmjerava se na, kako sam Pessoa kaže, autobiografiju bez činjenica, na duhovni/duševni život modernoga razlučenoga subjekta koji može biti zbog svoje univerzalnosti iskustva svačiji i ničiji. Razlika je samo u tomu što je to briljantno napisan estetski psihogram jednog od Pessoinih dvojnika, očito najrefleksivnijeg, onog koji najviše odgovara faktičnome životopisu Fernanda Pessoe. Tko je, dakle, Bernardo Soares? Prema pesoistima riječ je o heteronimu koji je autor držao poluheteronimom. Poput poetskoga futurista i nomadskoga duha eksperimentiranja Álvara de Camposa, Soares je sanjalačka projekcija pjesnika, koju on, paradoksalno, imenuje zakazivanjem rasudne snage i određuje prozom sanjarenja. Za Pessou je taj poluheteronim dokaz nastavka svjesnoga života rasprsnute osobnosti tzv. živoga subjekta – boema, inokorespondenta, neuspjeloga tiskara, buntovnoga gnostika i pisca avangardističkih manifesta i pamfleta – s malom razlikom što je to on sam (Pessoa?) “bez mutacija”. Sve do 1982. razotkrića Pessoina opusa magnum bila su europskoj i svjetskoj književnoj javnosti poznata kroz pjesničke heteronime već spomenuta Álvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira. Činilo se da će se književna vrijednost tog veličajnoga opusa zaustaviti ipak na poetici te trojke, unatoč tomu što je bilo izvjesno da se Pessoa koristio, ili bolje umnožio/oduhovio u likovima još mnoštva književnih figura s imaginarnim životopisom poput Coelha Pacheca, Raphaela Baldaya, Abília Ferreire Quaresma, Alexandra Searcha, Charlesa Roberta Anona, Jeana Seul de Mélureta. Prema latinskome izrijeku nomen est omen Pessoina “sudbina“ ne mora se tražiti u njegovu imenu. Ali je znakovito da na portugalskome riječ pessoa znači osoba. Svako tumačenje žudnje za umnoženošću osoba i njima primjerenih imaginarnih životopisa s navlastitom poetikom iz kvazipsihoanalitičke teorije uživljavanja u Drugoga zbog namjerne mistifikacije, poremećene strukture osobnosti Pessoinim duševnim rastrojstvima (alkoholizam, neurastenija, narcizam) držim besmislenim za objašnjenje njegova stvaralaštva. Svi ti izvanknjiževni argumenti uglavnom su izlika za poravnavanje modernističkih umjetnika prevratne snage u neke racionalističke uredske kutije. Po tomu bi za objašnjenje Artaudova kazališta okrutnosti i njegove metafizike predstavljanja Drugoga kroz šokiranje i provokaciju umrtvljujuće građanske svijesti bilo odlučna njegova mahnitost. No, to već opovrgavaju njegovi spisi, izravno čak i glasovita Pisma iz ludnice. Mahnitost djela ne proizlazi iz ludila i rastrojenosti, nego je ono prikaz nesputavajuće osobnosti drukčijega i Drugoga, kako je to dosad najuvjerljivije filozofski pokazao Jacques Derrida. To isto vrijedi i za Fernanda Pessou. Kao potvrda zagovora imanentne književno-filozofijske interpretacije, kroz koju sam Pessoa izlaže svoju “metafiziku“ onirizma i metamorfoza Drugoga, podastire nam se čitanje Knjige nemira iznutra. Pessoa kao ezoterik, kabalist, okultist, gnostik ne potire modernističku vjeru u “napredak“ svijeta teksta. Hermetični preostaci alternativne tradicije mišljenja i religioznosti nisu u slučaju Pessoe nikakva iznimka. Sve do danas svaki je radikalni umjetnik protivnik institucionalnoga kršćanstva, razotkrivatelj iskonske gnoze i navjestitelj nekovrsne kozmičke aure stvaralaštva. koja se u kršćanstvu i zapadnoj kulturi profanirala i izgubila smisao. Ni Pessoin bijesni gnosticizam nije u tomu izvoran. Nema avangardne umjetnosti bez alternativne tradicije hermetizma i ezoterije, mistike i kabalistike upravo zato što joj nedostaje veza s poreknutom matičnom tradicijom humanizma i prosvjetiteljstva. Iz Knjige nemira može se stoga iščitati i kratka povijest dekadencije i avangarde, kao i osjećaja poniznosti pred klasičnim piscima portugalske književnosti. Pessoa je bio posve netipičan avangardist, sklon paradoksalnim i apsurdnim rješenjima kako u estetici tako i u politici. Ne, njegovo umnažanje osobnosti nipošto nije mitomanski hir narcističkoga pozera. Kao što nije objašnjivo izvanjskim pristupima njegovu djelu, osobito psihoanalitičkim (rano iskustvo očeve smrti, pretjerana senzibilnost, sklonost alkoholu, kontemplacija svakidašnjice itd.). Kao i njegov uredski pomoćni knjigovođa Bernardo Soares, tako je i njegov dvojnik Fernando Pessoa živio podvojenim životom besprijekorna činovnika danju i vidovitoga umjetnika noću. Ne vrijedi li upravo, kad smo već Knjigu nemira usporedili s taoističkom Knjigom mijena, za Pessou i njegovu metafiziku Drugoga ona drevna taoistička prispodoba o filozofu-leptiru koju Roger Caillois u svojoj antologiji oniričke (fantastične) književnosti Moći sna stavlja na početak: “Jesam li ja Zhuang-Zi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Zhuang –Zi ?“ Knjiga nemira ne odgovara na to pitanje odnosa sna i halucinacije izravno. Ona ga, naprotiv, još više radikalizira u svojem trezvenom sanjarenju na rubu dosadne razumske priče i lucidnoga prodora u doživljajnu puninu jednog bitno nedohvatljiva, a ne rastrojena i mahnita, bića. Knjiga nemira razigrana je onirička zagonetka, baš kao što je prispodoba o filozofu-leptiru divan primjer nemogućnosti razumijevanja ljudske osobnosti izvan snova i preobrazbi. * * * Ispovjedna proza Bernarda Soaresa strukturom oponaša refleksivni roman. Zahvaljujući činjenici što autor već na početku svoj duhovni profil ocrtava kao dijete sekularizacije, kritički se sučeljujući s idejom čovječanstva Francuske revolucije, Knjiga nemira jest istodobno i razračunavanje s idejom europske dekadencije koja podrazumijeva u političkome smislu stvaranje kulta nacije. Soares se priklanja esteticizmu – tom jedinom opravdanju siline života. Kako je Pessoa u svojem sinkretizmu okultizma i racionalizma sjedinjavao različita znanja, tako je očito bio upoznat i s Nietzscheovom kritikom dekadencije. Njegova strast za nesvjesnim kao biti života ovdje se zaodijeva ruhom vitalističke filozofije po formi i sanjalačkoga zanosa po sadržaju. Igra je shvaćena kao svrha stvaranja. Ona je jedini način potvrđivanja kozmičke i ljudske snage umjetnosti. Zato je očito da nema mjesta pesimizmu i kvijetizmu Vignyja ili Schopenhauera. Soares u analizi “duhovne situacije vremena“ ispovijeda svoj iskliznuti stav spram svih vodećih ideologija moderne. Niti jedna nije pošteđena prezira. Kradljivci slobode i snova, opsjenari utopijskih magli, kolektivne halucinacije s masom i vođama, neovisno je li riječ o Lenjinu ili nacionalističkim huškačima, za pisca su Knjige nemira ispod dostojanstva mišljenja. Pomoćni knjigovođa po političkome bi uvjerenju možda mogao biti rojalistički liberal i kozmopolitski nacionalist, kako je sam Pessoa odredio svoj osebujni politički credo. Zbog radikalnoga esteticizma, nipošto nalik larpurlartizmu, u metafizičkome potvrđivanju života njegova bi se pozicija mogla odrediti kao spoj vitalizma i onirizma. Uostalom, Pessoin nacrt estetičke teorije u Bilješkama za jednu nearistotelovsku poetiku to i izrijekom potvrđuje. Kao suvremeniku Cesária Verdea, realističkome pjesniku Lisabona i navjestitelju portugalskoga modernizma, Pessoi je stalo do prozne evokacije Grada. On to čini neskriveno uzvišeno s osjećajem ritmiziranja njegove kaotične ljepote. Za razliku od aleksandrijskoga pjesnika Konstantina Kavafisa, koji je Grad helenističke kulture i gnosticizma uzvisio tako što se melankoličnim pjevom historičnoga barda vraćao u mitsku prošlost, Pessoa u heteronimima Álvara de Camposa i Bernarda Soaresa podaruje Lisabonu snagu moderne arhitektonske distopije. U Lisabonu melankolije ima možda još samo u fadu, dok je aleksandrijska duboko depresivna u svojem historicističkome okružju mitova i krhotina prošlosti, čak i u Durrellovu Aleksandrijskome kvartetu. Soaresova je okolina minimalistička: gazda Vasques, to utjelovljenje praktičnoga života, knjigovođa Moreira i blagajnik Borges, a nakon svakodnevna dosadnoga posla, konobari u restoranu gdje večera. Svodivost svijeta na Ulicu Douradores pokazuje koliko je nomadizam i eks-centričnost “luzitanske ideologije“ bitno ukorijenjena u ljubavi spram zavičajnosti Grada. Povijest i simultanost svjetskih događaja prelijevaju se tom zlatarskom ulicom kao u Marinkovićevoj brijačnici u pripovijetkama iz ciklusa Poniženje Sokrata ili u Kafkinoj mističnoj zlatnoj ulički. Soares ne pati od snobovske želje da svijetu obznani svoj estetski nadmoćni kozmopolitizam. Ako je svijet poput Pascalove kugle, ili Eckhartova Božjeg ništavila, posvuda i nigdje, bez središta i bez posljednje svrhe osim u lutanju, onda je posve svejedno gdje se umjetnik nalazi – na Manhattanu ili u kakvoj luzitanskoj provincijalnoj rupetini. Zato se u Knjizi nemira autor obraća pastoralnoj mudrosti svojeg dragoga pjesnika, Alberta Caeira, poznatoga heteronima, učitelja iskonske kršćanske skrušenosti i vitalizma, koji pjeva: “Jer toliko sam velik koliko vidim, a ne toliko koliko sam visok.“ Ideja nemira po kojoj je knjiga naslovljena znači nešto bitno s onu stranu fizike i psihologije, pa makar bila i u pitanju kvantna fizika i lakanovska psihoanaliza. Odlika je cjelokupnoga Pessoina stila, kojom se nametnuo u modernoj europskoj književnosti kao osobnost izvornoga nadahnuća, pokušaj spajanja nespojiva: misli i osjećaja. Takav je pothvat u filozofijskoj esejistici izvšio španjolski mislilac José Ortega y Gasset kao i filozof/pjesnik donkihotizma i tragičnoga osjećanja života Miguel de Unamuno. Pessoa je u Knjizi nemira na istom tragu. No, on ne zacrtava nikakvu teoriju ili metafiziku na osnovu bilo kakvih disciplinarnih metoda, kognitivnih operacija mišljenja iz znanstvene tradicije, koju su spomenuti Španjolci pretpostavljali kao neprekoračivi okvir meditacija. Knjiga nemira nemirno je poetsko i mudroslovno promišljanje te analiza doživljaja svijeta iz osobne ili bolje osobnih perspektiva. Ona je ludistička simfonija dubinske psihologije i artističke metafizike; ona je ispovjedni psihogram jednoga “duha vremena“ viđen pogledom pronicljiva motritelja, koji je vlastiti život učinio eksperimentalnim filmom samopromatranja u zrcalu i snovima. Misliti osjećajima i osjećajno misliti ne znači pritom zapasti u ponor nekog Berkeleyeva solipsizma ili Humeova senzualnoga skepticizma, nego autobiografskome kosturu romana duše podariti konkretnu prazninu zato što je posrijedi samo oživotvorenje unutarnjega krajolika, a ne i stvaranje ornamenata za profani život. Soares stoga neprestano miješa pejsažne elemente, prikaz uredske svakodnevice i prizore lisabonskih sumraka i noći s kontemplativnom zgusnutošću misli o svijetu, Bogu, duši, politici, umjetnosti, smrti. Kritika apstraktnoga uma kulta moderne znanosti odgovara istovjetnom naporima Ortega y Gasseta i Unamuna. “Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje. To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom.” (fragment 43.) Daleki ili prethodnici takvog osjećanja i mišljenja bili su Kant prije svojeg sustavnoga metafizičkoga kriticizma u Snovima jednoga vidovnjaka i Rousseau u Ispovijestima prije svoje prosvjetiteljske odgojne škole civiliziranja plemenitoga divljaka. No, ono što razlikuje Knjigu nemira od Kantova vidovnjaštva i Rousseauova ispovjednoga srodnici sentimentalizma jest u pokušaju proniknuća u tajnu Drugoga kroz san i preobrazbe. Kad se iz muke izricanja forme u koju je odjevena Knjiga nemira pokušava proniknuti koliko je Pessoa ironijski mislio o strukturi simbolistički otvorenoga romana, onda se ima na umu da je njegova nakana ponajprije depatetiziranje i desakraliziranje narativnoga okvira. Što je priča ili o čemu se priča u Knjizi nemira? Priča se o životopisu Bernarda Soaresa koji izbjegava napast izvanjskih događaja, tzv. objektivnih činjenica života. Ne može se reći da ih uopće nema. Dapače, iz “priče“ saznajemo o Pessoinu/Soaresovu podrijetlu onoliko koliko pisac drži dostatnim za razvijanje unutarnje fikcije. Roman je to samo u onom danas fluidnome značenju/zračenju forme poput prolaska svjetlosti kroz kristale. Kad se čini u nekoliko fragmenata da pisac podilazi napasti impresionizma, poput kasnih Cézanneovih opsjednutosti planinskim krajolikom Sáint Victoíre, to je samo zbog priklona misaonoj osjećajnosti. Doživljaj krajolika ili opčinjenost portugalskim pejsažima uokolo Lisabona za Pessou je ravno udivljenju djeteta s prvim rasprsnućem boja pri susretu s morem u praskozorje. Cijela je Knjiga nemira napučena mirisima, tišinom, mijenama dana i noći, blistavom ljepotom Grada koji zaslužuje himnički ugođaj bez zazivanja slavnoga kraljevstva i obvezatnoga kralja Henrika moreplovca. Kao suprotnost tom impresionizmu (osjećajnosti duše), pokazuje se slojevito razotkrivanje slobode, koju pisac ljubi više od slave, taštine i moći, tjeskobne i jednokratne zgode ljudskoga bitka. Spoznati je znači prihvatiti nemir kao bit života. U tom nestalnome svijetu preobrazbi jedino je pribježište san. Misao onirizma ne želi se ravnodušno skloniti od prozodije knjigovodstvena svijeta. Naprotiv, samo biće svjesno svojih sanjalačkih preobrazbi moze stupiti u dodir s transcendentnim – Bogom. “Svetac plače, i to je ljudski. Bog šuti. Zato možemo voljeti sveca, ali ne možemo voljeti Boga.“ (fragment 64.) Misao paradoksalnosti ili retoričko umijeće logike kontradikcija omiljeno je Pessoino sredstvo izricanja apodiktičkih stavova o svijetu te osobito o Bogu. Svetost iskonske istovjetne mudrosti, skrušenosti i osjećajnosti ne dovodi se nikad u pitanje. Pessoina kritika rasčovječenja božanske istine počiva na dubokoj mržnji i preziru tisućgodišnjega institucionalnoga kršćanstva. Zato se iz njegovih radikalnih misli o šutnji i okrutnosti božanske šutnje ne može izvesti nikakva prosvjetiteljska koncepcija iluminativnoga ateizma. On je uvjereni neognostik i mistik. Tradicija iberskoga i luzitanskoga kršćanskoga misticizma, kao i pučkoga žara religioznosti, nije izvorno Pessoino iskustvo traganja za Drugim, pa tako i drugim božanstvima. Premda će iz pokojeg fragmenta čitatelja zabljesnuti lucidnost neognostičke mudrosti nalik kasnijem Cioranovu razračunu s “okrutnim Bogom stvaranja“, ono nema nikakvu sustavnu ili metodičku ateologijsku vrijednost. Iskustvo onostranoga, dakle, predstavlja pokušaj da se iz različitih izvora – od kabalistike, okultizma do neognoticizma – stvori neka inačica vlastita svetokruga. Božanstvo je uvijek u Knjizi nemira nešto lebdeće i povezano sa strahotnom šutnjom. Takvo iskustvo izricanja kao u Meistera Eckharta, međutim, ne proishodi duhovnim krizama ispovjednoga subjekta, Bernarda Soaresa, nametanja jezuitske discipline da bi se moglo živjeti sukladno pravilima asketske zajednice racionalnih bića. Onostrano i sveto nije tabuizirano. Ono se tek treba zadobiti vlastitim slobodnim mišljenjem. Kontemplacija je put do “lebdeće šutnje“ Boga, sanjalaštvo nekovrsna spontana metoda uljuljkivanja svjesnoga života, a preobrazbe Ja način dohvaćanja misterija Drugoga. Cijela je pustolovina Pessoina pomoćnoga knjigovođe uzaludan napor ne postati Bogom, kako, primjerice, Sartre, definira svoj apsurdni egzistencijalizam, nego oduhoviti se božanskom snagom prije zaključnoga poljupca ništavila. Paradoksalni nihilizam svijeta u Knjizi nemira promišlja se na paradoksalni način. U jednom će fragmentu Pessoa zauzeti tipičan stav dekadenta i nazvati kršćanstvo “degeneriranim bastardom neoplatonizma u opadanju“, a naše doba označiti “senilnim i kancerogenim“ (fragment 86.). Ali već će na drugome mjestu taj ničeanski stav, kao da je izravno preuzet iz Antikrista, zanijekati i reći: “Postoje određena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nereda u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije su neplodne u mentalnoj mužvnosti, a snaža razdoblja u slabosti duha. Sve se miješa i ukrižva, i nema istine osim u pretpostavci.“ (fragment 273.) Knjiga nemira sva je ispisana u tom miješanju i ukrižavanju. Fragmentarna je zato što pisac govori iz iskustva Drugoga kao temeljnoga iskustva post-modernoga čovjeka i prije negoli će taj modni pojam zaraziti posljednja dva desetljeća 20. stoljeća. Ljubav za fragment pripada od Nietzschea genealogiji moderne. O njoj se još uvijek razglaba kao o spisateljskom uvidu u nemogućnost dosezanja cjeline znanja. Za Pessou je fragmentiranje zbilje bilo isto onoliko bitno koliko i neprikazivost uzvišenoga u postmodernoj estetici. To je razumljivo zato što se svijet kao doživljaj unutarnjega i izvanjskoga bljeska otvorenosti može dovesti do uvida kroz preobrazbe. Sanjari i vidoviti nisu otuda tek mesijanski navjestitelji Novoga. Oni vide preko granica svojih zavičajnih krajolika. Kao što Bernardo Soares vidi sve buduće i planetarno s prozora svojeg ureda u Ulici Douradores kao u zrcalu snovita svemira duše. Nigdje se u modernoj europskoj književnosti nije tako intenzivno proživljeno sublimiralo toliko oniričke energije i toliko fikcionalnoga uzlijeta kao u Pessoinoj Knjizi nemira. Iz njezine se gustoće teksta razotkriva nemoć i veličina subjekta moderne. Tamo gdje se njegova žudnja za tehničkim osvajanjem planete drži uzvišenom vrlinom osloboditelja prirode, nastaje praznina vrijednosti. Tamo gdje se istodobno kroz tehnotopijske tlapnje o dokidanju lokalnih mreža značenja veliča informacijski svijet bez granica, nastaje sumnja u poslanstvo Drugoga, u njegovu pretpostavljenu nedužnost. Pessoa je anticipirao to nevoljko, ravnodušno stanje ljudske svijesti užitka i patnje zbog gubitka neke izvorne bliskosti, o kojoj danas kulturpesimistički uvjerljivo misli i piše Paul Virilio. Pessoin udivljenja vrijedan “projekt“ umnažanja osoba, ontologijski pluralizam duša, koliko god budi ushićenje istodobno je nemoguć i tjeskobni “projekt“ preobrazbi koje, načelno, mogu biti beskonačne. Misao umnažanja progonila je Pessou poput kakvog furioznoga božanstva. Onirizam zato može biti samo pounutrenje iskonske paranoje subjekta, ali ne kao psihopatskoga svojstva osobe, nego kao dozivljaja košmarne naravi kao kad “zrcala polude“. Nemir i slutnja bitnih granica preobrazbi Drugoga, zakrinkanoga glumom i prikazivanjem drukčijega negoli što to zbiljska osoba uistinu jest, nazočno je u svakom fragmentu, u svakom iskričavom aforizmu i ispovjednome diktatu neukrotive mašte. “Stvoriti u sebi državu s jednom politikom, sa strankama i revolucijama, i biti sve to ja, biti Bog u stvarnome panteizmu tog naroda-ja, bit i djelovanje njihovih tijela, njihovih duša, zemlje kojom gaze i djela što čine. Biti sve, biti oni, i ne biti oni. Jadnog li mene ! “ (fragment 157.) Zazor spram užasa umnažanja sagledan je iz one žudnje duše – tradicionalno rečeno još aristotelovskim jezikom – kao biti čovjeka. Njegova je paradoksalna sudbina u tomu što je gonjen kozmičkim nemirom, nagonom gibanja do kraja svih stvari, sretan samo onda kad sanja i misaono osjeća potrebu za krajolikom spokojstva, zavičajem, domom. Podnijeti misao vječne preobrazbe jest, gotovo istovjetno Nietzscheovu uvidu o vječnom vraćanju jednakoga, nepodnošljiva težina opstanka. Pessoa je bio svjestan te težine. Zato je Knjiga nemira lebdenje u tom duhu težine do granica kontemplativne izdržljivosti. Tko izdrži do kraja ima rijetku povlasticu užitka u zacijelo najmisaonijem tekstu europske moderne fikcionalne književnosti i najosjećajnijem diskurzivnome uratku prebolijevanja granica moderne. Apsolutna autonomnost književnosti na kojoj je ustrajavao Pessoa u Knjizi nemira znači više od puke manifestne pljuske estetskome ukusu mase, koju Pessoa nije, doduše, izvrgao preziru u svojem Orfeju tako analitički besprijekorno poput Ortege y Gasseta. Ali on nikad nije bio pisac za masovnu osjećajnost. Tako ni Knjiga nemira neće uznemiriti čitatelje željne senzacionalnih subverzivnih ispovijesti jednog sanjara i majstora-mislioca preobrazbi. Ovo je više negoli “subverzivno“ štivo avangardnoga prezira normi i dobroga običaja da se u autobiografskim knjigama zaviruje u prljavo rublje Drugoga, a da se ne vadi trn iz vlastita oka. Ovo je knjiga duboke ironijske svijesti drugoga čovjeka iz Lisabona koja se može sažeti baš onako kako to pisac Bernardo Soares izrijekom kaže: “Moja je sudbina dekadencija.“(fragment 365.) Pessoina dekadencija izrazito je subverzivne naravi. Još više danas negoli dok je izluđivao suvremenike za života nizom genijalnih dvojnika. Pessou se jednostavno ne može klonirati, jer je proživio zbiljski i imaginarni život kao sanjar i kao netko neponovljivo Drugi. (2001. Pogovor Knjizi nemira)

July 25, 2024
Delta Blues revisited

Delta Blues revisited

Američki jug odiše mirisom rasističkoga bijesa, kuhanim kukuruzima s prijesnim graškom i ocvalim trešnjama. Svi veliki filmovi o tome poput onih braće Cohen kamerom ulaze u ždrijelo močvare pokazujući dva svijeta u ozračju represivne tolerancije liberalne demokracije, što bi rekao Herbert Marcuse. Jedan je svijet onaj s bjelačkim upravnim središtem grada i aristokratskim ljetnikovcima s igralištem za golf i vrtne zabave sa švedskim stolom na kojem obvezno stoji kristalna zdjela s vrućim punčem i srebrnom ‘šefljom’, a uz stol tipovi poput briljantnoga Kevina Spaceya, gradonačelnika i velikoposjednika u jednom filmu ogovaraju ženu šefa policije, bezobrazno mjere veličine stražnjica crnačke ženske posluge i dogovaraju noćnu akciju lokalnog Ku-Klux-Klana protiv bijelih doseljenika iz Nizozemske koji odveć revno i doslovno shvaćaju Kristove poruke ljubavi iz Evanđelja podrazumijevajući tu i ljubav spram bližnjih koji su tamne boje kože i govore slangom swampa. Drugi je onaj svijet kojeg sam vidio jedne nedjelje u Atlanti nakon posjete memorijalnome centru Martin Luther King. I dvorana i čitav prostor činio mi se poput oronulog vatrogasnoga doma iz Martinske Vesi na koju smo nekoć dolazili skelom iz Dubrovčaka preko Save da vidimo autentičnu divljinu i pastoralu koje više nema jer je pretvorena u eko-park Lonjsko polje. Usput, tu su negdje i jednog snimatelja dokumentarnih filmova o Krleži, Matošu i slovenskome slikaru Zoranu Mušiću, dok je zumirao gnijezdo roda na drvenome trijemu izgrizle ne divlje, već domaće svinje da se potom mjesecima oporavljao od teških ozljeda. Svijet crnačke agonije življenja u getima uz močvaru u svim je filmovima uvijek nepodnošljivo očajan i jedino što mu podaruje navlastitu auru jest taj furiozan i uzvišen delta-blues kojeg se može slušati satima čak i bez bourbona i sode. U američkoj književnosti druge polovine 20. stoljeća osobito dojmljive kratke priče nadahnute katoličkom tradicijom koja je istodobno dijelom bila i kritika rasizma pisala je Flannery O’Connor, autorica slavne knjige A Good Man is Hard to Find and Other Stories iz 1955. godine. U njezinim prozama često se pojavljuju likovi zadrtih propovjednika ili ljudi koji su izgubili vjeru u Boga nakon nekog traumatskoga doživljaja iz prošlosti, kao i lažnih proroka Sudnjega dana koji utemeljuju Crkvu bez Krista. Priče su joj žive, vjerodostojne, majstorski napisane, pa nije čudo što je proglašavana ženskim Faulknerom utoliko više što na iznimno složen način sjedinjuje gorljivu strast njezinih aktera za ozbiljenjem božanske države slobode i pravednosti sa zbiljskim životom izgubljenih iluzija ljudi koji se utapaju u alkoholu, postaju sadistički ubojice, luđaci i kriminalci. Živjela je skromnim životom na majčinoj farmi u Milledgevilleu. Doista, 0’Connor pripada jedinstvenom i krajnje radikalnome krilu američkog katoličkoga fundamentalizma, a pogledam li neke njezine fotografije na njima vidim ženu koja ni po čemu ne odaje duh intelektualnoga modernizma Amerike. Uglavnom je odjevena u haljine umjerenog konzervativizma kao iz filmova Davida Lyncha, koje ilustriraju ćudorednost, idilu i smjernost tradicije onog što se u sociologiji naziva američkim komunitarizmom. Ona je po svemu utjelovljenje starih južnjačkih ideala, a to znači bogobojaznost, poštenje, tegoban rad, čast i pravednost. Knjiga koja ju je proslavila već u naslovu ima nešto iznimno ‘herojsko’. Riječ je o kvaliteti ‘dobroga čovjeka’ kojeg se teško nalazi jer je moralnost ravna nuli u masovnome demokratskom društvu. Uglavnom, čini se da je slava ove spisateljice nalik pjesnikinjama Sylviji Plath i Emily Dickinson, ali bitno različita u biti stvari, ne u zagovoru ljubavi i radikalno drukčije pozicije žene u američkome društvu tradicionalizma vrijednosti, već u tome što njezina težnja za moralnošću pojedinca uključuje i priznanje drugosti Drugoga ‒ rasno nesvodivoga čovjeka koji proživljava užas ropskoga poniženja kao nigger. Flannery 0’Connor je, dakle, postala neupitnim uzorom bjelačke borbe za dostojanstvo i ljudska i građanska prava Afroamerikanaca krajem 1950ih i početkom 1960ih godina. Umrla je 1964. u trideset i devetoj godini. U nizu novih publikacija o njoj, biografija i kritičkih eseja, kao i objavljenoj prepisci naslovljenoj The Habit of Being, te osobito u kritičkoj analizi njezina života i djela Angele Alaimo, Radical Ambivalence, čini se da je uvelike reputacija O’Connor kao spisateljice-heroine antirasizma dovedena u pitanje. Na mnogim mjestima ove knjige čitamo tako iz nekih njezinih pisama da je kao katolička autorica nedvojbeno uvjerena u ʺintegracionizam u načelu i segregacionizam u praksi. Ne volim crnce. Svi mi oni idu na živce i sve više vidim da mi se ne sviđaju. Posebno oni novijeg kova. (…) Kad kažem da ih ne volim, mislim na one crnce poput filozofskih proroka kakav je James Baldwin, neznalice koji nikad ne šuti. Baldwin nam pod nos nabija što znači biti crnac u Harlemu, ali isto nam želi reći i puno više od toga. M. L. King, barem ja tako mislim, nije u godinama u kojima bi trebao biti kao veliki svetac, ali on čini napokon ono što može i treba činiti. (…) Bi li Baldwina itko smatrao ozbiljnim kao osobu da je bijelac? Nitko s njim ne bi bio ni minute.ʺ Flannery 0’Connor smeta to što je Baldwin ono što eventualno može biti samo bijeli Francuz, egzistencijalist i avangardist poput Sartrea ili Blanchota, ali ne i negro. No, nije toliko problem neki esencijalistički kulturalni rasizam američke južnjačke spisateljice koju su ‘precijenili’ ne kao književnicu, već kao moralističku propovjednicu antirasizma što je ona u tendenciji i bila, ali tako da sve ostane na razini apstraktnog političkoga univerzalizma borbe za prava Afroamerikanaca. Zato su svi obožavali M. L. Kinga, pa čak i notorni Charlton Heston, koji se usput budi kazano slikao s piscem Baldwinom, radikalnim ‘negroistom’ odnosno borcem za partikularni identitet potlačenih afroameričkih crnaca na skupu u Washingtonu na kojem je propovjednik King izrekao misao koja nikoga ni na što ne obvezuje, jer je puki moralni postulat: I have a dream. I baš zato što je moral jedno, a radikalna politika konkretne bobe za pravo na posebni identitet drugo, i notorni Heston, borac za pravo na nošenje oružja u skladu s Prvim amandmanom američkoga Ustava, kojeg Donald Trump obožava ne kao glumca, već kao američkoga domoljuba i WASP-privrženika, i spisateljica kultne antirasističke knjige priča mogli su tolerirati ‘Gandhija’ iz Memorijalnog centra iz Atlante koji izgleda poput vatrogasnog doma iz Martinske Vesi, ali ne i Baldwina koji im je neopisivo pio krv na slamku svojim pariškim negro-egzistencijalizmom. San je iluzija i uglavnom se ostvaruju samo košmarne vizije. Realnost rasizma na američkome jugu i šire nadilazi okvir katoličkoga fundamentalizma i kad je književno na najvišoj razini fikcije. U onom filmu u kojem Kevin Spacey tako nadmoćno i savršeno igra bjelačkoga konfederalista najstrašnije je to što on prezire svoje rasno-kulturalno bliske zemljake kao neobrazovanu bagru zadojenu starim rasizmom bijelih kukuljica i gorećih križeva u noći, ali ništa ne čini protiv njih i njihovih ubilačkih metoda. Još je strašnije što osim notorne seksualne žudnje za crnkinjama u njima vidi ono što bijele žene, po njemu, kao da više nemaju na američkome Jugu. Što? Čestitost, ćudoređe i moralnu čistoću. A Good Man is Hard to Find.

July 24, 2024
Grad od ruševina vremena, ljubavi i melankolije

Grad od ruševina vremena, ljubavi i melankolije

„Stvarne ruševine Europe njezini su velikani.“ Balthazar, Druga knjiga AK-a, str. 185 1. Gravitacijsko polje Konačno je došlo vrijeme da se vratim svojoj najvećoj književno-filozofijskoj „ljubavi“ i „opsesiji“, onome što smatram poslije Proustova Traganja za izgubljenim vremenom totalnim romanom-kao-refleksijom vremena koja struji iz veličanstvenoga stila ovog pisca o gradu od ruševina vremena, ljubavi i melankolije. Lawrence Durrell u četverodjelnome Aleksandrijskome kvartetu, eksperimentu s novim shvaćanjem prostora-vremena na zasadama Einsteinove posebne teorije o relativnosti, Freudove i Jungove teorije nesvjesnoga, sveze libertinstva i dekadencije od markiza de Sadea do Konstantina Kavafisa, aleksandrijskoga pjesnika bez kojeg ne bi bilo ni Kvarteta ni ljepote poetskoga zanosa s kojim oživljavamo mrtve kipove neumrloga helenskoga svijeta, sam je objasnio svoju nakanu. U uvodnoj bilješci za Balthazara, izdanje u četiri sveska u tzv. džepnome formatu (Faber & Faber, London, 1961.), Durrell kaže: «Moderna književnost ne nudi nam jedinstva, pa sam se okrenuo znanosti i pokušavam dovršiti roman s četiri palube čija se forma temelji na ideji relativnosti. Tri strane prostora i jedna vremena tvore recept za mješavinu juha u kontinuumu. Ovaj obrazac slijede četiri romana. (…) Tri prva dijela, međutim, treba prostorno rasporediti /…/ i nisu povezani u obliku niza. Oni se isprepliću, protječući u čistom prostornome odnosu. Samo će četvrti dio predstavljati vrijeme i bit će istinit nastavak. /…/ Ovo nije prustovska ili joyceovska metoda — jer one ilustriraju bergsonovsko trajanje po mome mišljenju, a ne “prostor-vrijeme”. /…/ vrijedi pokušati s eksperimentom da vidimo možemo li otkriti morfološki oblik koji bi se prikladno mogao nazvati “klasičnim” ꟷ za naše vrijeme. Čak i ako bi se rezultat pokazao kao znanstvena fantastika u pravom smislu riječi.“( str. 9) Valja se suglasiti s Gérardom Lebasom kad u svojem eseju „Mehanizmi prostora-vremena u Aleksandrijskome kvartetu“ (Persee, 14. 02. 2020. www.persee.fr/doc/calib_0575-2124_1970_num7_1_978) pokazuje uvjerljivo da je Aleksandrija „gravitacijsko polje“ na kojem se vrti i sažima, vrtloži i sabire prostor-vrijeme zbivanja likova i samoga jezika kao fundamentalne strukture modernoga pripovijedanja koje više nema u središtu Jedno, već Mnoštvo. U svojim knjigama o problemu razumijevanja novog koncepta vremena u 20. stoljeću, osobito u drugome svesku Tehnosfere, nastojao sam unijeti u promišljanje upravo ono što Lawrence Durrell eksperimentalno unosi u svoje romane. Iako ih ima četiri, imenovanih Justine, Balthazar, Mountolive, Clea, iako svaki ima svoju autonomiju i ne može se izvoditi iz logike niza, ono što povezuje ovu strukturnu heterogenezu događaja, refleksija, bilježaka, zapisa, pisama nije više nikakvo shvaćanje hegelovskoga totaliteta. Povezuje ih ono što ih razdvaja kao u kvantnoj mehanici gibanja. Tri prva romana su, dakle, vremenska nekoherencija, a tek je četvrti prostorno kvazi-linearno pripovijedanje u kojem sam Grad, ta čudesna Aleksandrija, sinkretički grad gnostika i svekolikih manjinskih skupina od Kopta do hermetičkih sljedbi, u vihoru 2. svjetskoga rata ispresijecana diplomatsko-političkim urotama Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Egipta postaje istinska metafora i simbol ruševina ne samo zapadnjačke civilizacije, već i onih koji su joj prethodili i koje se iznova nastoje uspostaviti kao mozaik od razbijena zrcala. Durrellovi su romani o Aleksandriji dakle kvartet, četvorstvo, što već unaprijed označava u glazbi skladbu za četiri pjevača, četiri instrumenta ili za ansambl za četiri izvoditelja. Aleksandrija je stoga idealni kozmopolitski grad sveze helenstva, gnosticizma, zapadnjačkoga znanja i obrazovanja s onim „orijentalnim“ koje dolazi iz duboke pustinje i nosi trag izvornoga života i duha naroda koji su ne samo Drugi, već i stoljećima pokoreni i potlačeni, i ono što ih spaja posebno danas postaje razlogom uznemirenosti. Naravno, riječ je o islamskoj vjeri različitih plemenskih skupina, nomada, naroda koji nikad nisu uspjeli dospjeti do one ideje koju je Europa patentirala za modernu vladavinu u povijesti pod nazivom nacije-države (fr. etat–nation). Sve ovo, međutim, samo je okvir za razvitak velike i univerzalne priče koja se kroz četvorstvo forme i heterogenost sadržaja nužno pokazuje kao svojevrsni „integrirani spektakl“ doživljene povijesti, da se poslužimo pojmom Guya Deborda iz njegova Društva spektakla. Sve se u Aleksandrijskome kvartetu stvaralački ponavlja i iščezava u novome. Životne sudbine Durrellovih likova prožima rijeka divljih strasti i paučina ljubavnih snova. Pritom su žene ne samo pokretači zbivanja, istodobno žrtve i junakinje, i nije začudno da prva i četvrta knjiga tetralogije nose nazive Justine i Clea Ovo miješanje i sabiranje istodobno predstavlja razrješenje tajne u diskurzivno raznolikim formama pisanja, poput genijalnog lika samoubojice Pursewardena koji zaslužuje posebnu studiju jer emanira vrhunski intelektualizam, lucidnost i fatalizam čovjeka koji poznaje misterij strasti i seksualnosti kao i ono što bijaše na ishodu grčke paideiae i vladavine helenizma kao početak simulakruma i dekadencije zapadnjačke filozofije i umjetnosti ꟷ vladavina refleksije nad iskonskim življenjem kao djelovanjem i stvaranjem novoga svijeta na ruševinama staroga. Zar o tome ne govori dostatno njegova bilješka na kraju četvrte knjige Clea: „Smrt je metafora; nitko ne umire sam za sebe. …Vizija je egzorcizam.“ Uostalom, Durrell je pisac sinkretizma i stilske neobaroknosti iz koje svijetli i zastire se slava i ljepota zbiljske Aleksandrije. Uz Kavafisove elegije postoji još samo Durrellov zanosni himnički epitaf ovome kozmopolitskome Gradu i naziva se Kvartetom. Sve drugo je izručeno pukome trajanju i nestanku u ruševinama vremena. 2. Pjesma o relativnosti Prve tri knjige smještene su u predratnu Aleksandriju, za koju pisac nije imao još osobno iskustvo. “Četverodimenzionalni ples, pjesma o relativnosti”, nazvao je svoje remek-djelo sam Lawrence Durrell. Prve tri knjige su, takoreći, usidrene u vremenu. Oni pokrivaju iste događaje u predratnoj Aleksandriji s tri različita gledišta. Samo u Clei napredujemo kroz vrijeme, u ratne godine. Čini se da su ti relativistički pojmovi već neko vrijeme postojali u Durrellovu imaginariju. U biografiji Gordona Bowkera stoji da je rekao sljedeće svojem krugu obožavatelja u Ateni 1939. godine: “Problem života je u pomirenju vremena i prostora.” Priča ispričana, prepričana i ponovno ispričana u prve tri knjige Kvarteta odnosi se na vrlo raznoliku postavu međusobno isprepletenih likova na načine koji postaju potpuno jasni tek kada se tri priče nadovežu jedna na drugu. Četvrta knjiga zatim predbježno hita naprijed u vremenu kako bi pratila neke od istih likova kroz Drugi svjetski rat. U najkraćim crtama radnja Aleksandrijskoga kvarteta svodi se na sljedeće. Justine je pripovijest u prvome licu Darleyja, englesko-irskog pisca koji se druži s Melissom, mladom grčkom plesačicom. Ona ga voli; ali Darley upoznaje i zaljubljuje se u Justine, židovsku ženu, suprugu Nessima, bogatog Kopta. Darley i Justine se zaljubljuju i ulaze u labirint ljubavnih slasti i njihove neminovne pogubnosti. Njezin prethodni suprug napisao je roman o njoj koji Darley s velikim zanimanjem čita, dok Melissa tiho pati. Balthazar, homoseksualni, i ujedno uistinu karizmatični Židov, daje lekcije kabale, a pohađaju ih Darley, Justine i Nessim. Capodistria, židovska lihvarka povezana nekako s Justineom, također prisustvuje seansama. Upoznajemo već spomenutog Pursewardena, ciničnog, tajnovitoga engleskog pisca s refleksijama i maksimama dostojnim Oscara Wildea, te Cleu, mladu slikaricu s istančanim darom za ljepotu i uzvišenost Aleksandrije. U završnoj, četvrtoj knjizi naslovljenoj po njoj slikarica doživi traumatično iskustvo gubitka ruke za vrijeme jednog izleta i plivanja uz isprepletene bove, te nakon što dobije mehaničku ruku ispisuje fascinantan prikaz svoje „treće ruke“, kojom slika obrise svijeta kao nikad prije, postavljajući pitanje tko je zapravo autor njezinih slika, ona sama ili možda „ono“ sublimno tehničko kao takvo, čista tehnosfera u stanju mehaničke projekcije života. Scobie, stariji transvestit umirovljenik iz egipatske policije, pruža naposljetku komično olakšanje zbivanja u romanu. Poput Freuda, Jung je također stavio veliki naglasak na nesvjesne procese uma. Ali dok je Freud vjerovao da se ponašanje može razumjeti pozivanjem na potisnuta iskustva iz djetinjstva, Jung je smatrao da se, uz individualna potiskivanja, složenost ljudske motivacije može točno objasniti u terminima kolektivnog nesvjesnoga koje je vlasništvo svih ljudi. Proučavanjem čovjekove mitologije i rasnoga podrijetla, smatrao je Jung, možemo bolje razumjeti sebe u terminima arhetipova. Durrellov izmišljeni arhipelag likova jasno odražava Jungov kozmogenetski imaginarij. Aleksandriju poznajemo kao grad “pet rasa, pet jezika, tucet vjeroispovijesti” (Justine, Znanje, Zagreb, 1994., str. 4, S engleskoga preveo Zlatko Crnković). To je grad u kojem čujemo “odlomke svakojakih jezika ꟷ armenskog, grčkog, amharskog, marokanskog arapskog.“ Vidimo usto “Židove iz Male Azije, Ponta, Gruzije: matere koje rođene u grčkim naseljima na Crnom moru; nacionalne zajednice okljaštrene kao granje s drveća, bez roditeljskog stabla, sanjaju o Edenu.” (Justine, str. 71). Aleksandrija je grad pun Grka, Turaka, Engleza, Francuza, egipatskih Kopta i Muslimana, palestinskih Židova i Arapa, i drugih, bezbrojnih i raznolikih naroda i nacija. Durrell nas gotovo post-balzakovski vodi kroz veliku poprečnu struju i podlogu mita i religije u Balthazarovoj Kabali, i u Darleyjevim stalnim referencama na Pharos, Muze, Afroditu i druge. Vidimo, nadalje, naglasak na rasnome podrijetlu u starijem, Hosnanijevom strastvenom recitalu koptske povijesti i u Narouzovom vjerskome šovinizmu; u mnogim citatima iz Paracelsusa; te u religioznim i mističnim iskustvima aleksandrijskih arapskih seljaka. I na kraju, to veliko kolektivno nesvjesno razabiremo u stihu starog pjesnika, Konstantina Kavafisa, čija se prisutnost posvuda osjeća i bilježi u Kvartetu. Navest ću Durrellove riječi i opčinjenost aleksandrijskim Pjesnikom: „Takve su nas jedne noći noge dovele do Balthazarovih vrata, pa kad smo vidjeli da kod njega još gori svjetlo, pokucali smo mu. Te iste noći čuo sam iz starinskog gramofona s trubom (obuzet tako dubokim osjećajima da je to bilo gotovo jezivo) kako stari pjesnik recitira ove svoje stihove što ih je snimio neki amater. Idealni i voljeni glasovi Onih koji su umrli, onih koji su Izgubljeni za nas ko pravi mrci; Gdjekad nam u snu progovore Ili ih oživi misao u mozgu što kuca kao sat… (Justine, str. 161). U ovim riječima razabire se izraz nesvjesnoga tumačenja života. Da, to je tumačenje nastalo duboko u umu, ali pripada već dalekim precima, mrtvim i nerođenim. Važno je također upamtiti kako Durrell opisuje te snove. Za pisanja Kvarteta već je počeo doživljavati taj veliki ciklus povijesnih snova koji su sada zamijenili snove njegova djetinjstva u njegovom umu, i u koje se Grad sada ubacio ꟷ kao da je napokon pronašao odgovarajući subjekt kroz koji će izraziti kolektivne želje, koje su oblikovale njegovu kulturu. Probudio bi se i vidio tornjeve i minarete otisnute na iscrpljenom, prašinom posutom nebu, i vidio kao da je na njima utisnuo otiske divovskih stopala povijesnoga sjećanja koje leži iza sjećanja pojedinačne osobnosti, njezina mentora i vodiča: doista njegov izumitelj, budući da je čovjek samo produžetak duha mjesta. To nisu samo snovi pojedinca. I oni su to, naravno, ali što je još važnije, to su snovi koji proizlaze iz dubokog Ur–Welta: snovi koji odražavaju naše sudjelovanje u svijetu, nadilaze individualnu osobnost i upućuju na univerzalnost. 3. Metamorfoze Aleksandrijski kvartet temelji se na spoznajno-teorijskome stajalištu da je svekoliko ljudsko znanje ograničeno položajem spoznavatelja u vremenu i prostoru – stajalištu koje autor Lawrence Durrell povezuje s Einsteinovom teorijom relativnosti. No, nije nimalo teško ovdje pronaći svezu Leibniza i Nietzschea, perspektivizma i svojevrsne postmoderne skepse koja ne vjeruje više ni u kakve gigantomahije i koja poput Adorna u spisu Čemu još filozofija? iskazuje kako bi mišljenje totalnosti u svojoj opsesiji s novim sustavom moglo biti samo „sustav ludila“. Uostalom, svi su Durrelovi romani, od prvotne Crne knjige (The Black Book) iz 1938. godine do monumentalnoga petoknjižja Avinjonski kvintet (The Avignon Quintet) iz 1974-1985. godine, smjesa hermetizma i sinkretizma, eksperimentalne proze koja se zasniva na novim znanstveno-filozofijskim kozmologijama i teorijama o nesvjesnome jer život je putovanje duše/duha kroz čudesne krajolike tjelesnih metamorfoza i jedino što tom putovanju podaruje smisao nije ništa izvan ni unutar jezika, već ono što jezik emanira kad se stapa sa svijetom u njegovoj moćnoj i nemoćnoj svjetovnosti, u njegovu usponu i propasti. Zbog toga ova filozofijsko-književna svijest o entropiji i kaosu vremena utječe na izvedbu forme Durrellovih romana. To također oblikuje njegovu psihologiju, karakterizaciju i razvitak teme ljubavi u njezinoj složenosti. Čak i prije nego što je Lawrence Durrell dovršio Aleksandrijski kvartet objavljivanjem četvrte knjige Clea kritičari su tetralogiju napadali i dizali u nebesa. Neki su pisci njegovu ideju smatrali maglovitom, apstraktnom i kritizirali je zbog navodne bezobličnosti. Drugi su, međutim, smatrali njegove pokušaje da razvije morfološki oblik koji bi se s pravom mogao nazvati ‘klasičnim*” dostatnim razlogom da ga postave na ugledan položaj među piscima kao što su Proust i Faulkner. Suglasan sam s onime što je o svemu tome mislio i napisao njegov nesuđeni „mentor“, Henry Miller, autor Proslova za Justine, ali i spasitelj njegova prvoga romana Crna knjiga koju je poput Kafke nakanio spaliti smatrajući je ordinarnim promašajem koja sintetzira moć grčkoga spjeva i eleganciju renesanse poezije. Milleru je sve bilo odmah jasno: da je, naime, riječ o pripovijedanju koje onkraj svih vodećih struja modernoga romana spaja ljepotu klasičnoga diskursa i misaonost koja nadilazi tradicionalne kalupe u kojima se roman dotad ogledao kao novo epsko putovanje i kao nostalgija za okružjem renesansne poezije. Iako je bilo jasno da je Durrelov duhovni otac u pripovijedanju Marcel Proust, nastankom Aleksandrijskoga kvarteta proustovska metoda više nije bila Prokrustova postelja za pisca topologije zapadnjačke dekadencije. Što je zapravo bit Durrellova „aleksandrinizma“ u mišljenju i pjevanju kao spisateljskoga projekta sinteze ideje prostora-vremena? Odgovor koji nudim jest sljedeći. To je slika povijesno-epohalne dekadencije Zapada kroz trijadu veličajne propasti ideje Ljubavi, smisla Politike i tragičnoga usuda Umjetnosti. Sve troje povezuje u novi „sklad“ vjera u ljepotu svijeta na zalasku njegovih mogućnosti i upravo zato pisanje bez stila postaje kraljevstvo beznačajnosti i banalnosti slomljenoga duha koji neprestano žudi za realističkim strojem zbivanja koje guši upravo taj demon aktualnosti. Evo, dokaza. Putovanje Darleya s otoka Patmosa (ne slučajno odabranog u kompoziciji romana kao simboličkoga otoka na kojem je boravio „disident“ Ivan, pisac biblijske Apokalipse) do Aleksandrije jest putovanje motornim brodom. Vrijeme protječe relativno sporo, pa slušamo kako pisac opisuje krajolik, morsku pučinu, jato ptica koje oblijeću brod, slušamo u opijenosti ove proze kako svaki val udaru u pramac i kako se jezik u svečanome himničkome ugođaju stapa s ljepotom Sredozemlja sve do ulaska u luku koja u noći biva osvijetljena udarima ratnih zrakoplova jer spokojstvo idile zamjenjuju ratni vihori i užasi kolektivne i individualne smrti. Današnji bi pisac tome hiperrealistički, fotografski namijenio par rečenica jer ovo je vrijeme posvemašnje akceleracije i digitalnoga zaborava koje nema vremena za poetiziranje života što zauvijek ostaje u sjećanju. Njegov je stil svojevrsna anomalija u razdoblju kada se objektivnost i verbalna ekonomičnost gotovo univerzalno uzdižu na prijestolje novoga realizma. Durrell je stilist koji slaže riječ po riječ, frazu po frazu i sliku po sliku i time uspostavlja ono što je u konačnici nalik blistavome sjaju svijeta pripadnog ovome Gradu i njegovu metafizičkome otajstvu. Sam Lawrence Durrell svoju tetralogiju naziva “Istraživanjem moderne ljubavi”. Ali, ljubav je samo jedna od tri teme kojima se bavi u Aleksandrijskome kvartetu. Politika i umjetnost također zaokupljaju misli njegovih likova, ali osim u nekoliko prigoda, ostaju podređene njegovom istraživanju ljubavi. O umjetnosti govori čak više nego o politici; njegove su teorije toliko brojne i kontradiktorne da ih raspoređuje među četiri lika. Kao i većina pisaca bavi se odnosom života i umjetnosti, a u romanima se oni počesto isprepliću. No, većim dijelom Kvartet pokazuje da je Durrell suglasan sa svojim likom Pursewardenom kada kaže gotovo ničeanski i ovo: “Umjetnost nije umjetnost ukoliko ne predstavlja prijetnju samome postojanju.“ (Clea, Znanje, Zagreb, 2001., str. 221. S engleskoga preveo Marko Kovačić.) Clea, posljednji svezak tetralogije, vraća Darleya u ratnu Aleksandriju tijekom noćnog zračnog napada. Justine je samo sjena nekadašnje sebe, dok živi u kućnom pritvoru sa suprugom koji je ostao bez oka i prsta i koji vozi kola hitne pomoći. A Clea, mlada slikarica prije nesposobna uživati ​​u bilo kakvom zrelom seksualnom ili intelektualnom druženju s muškarcem ili ženom, postala je cjelovita osoba s kojom Darley uživa u novom erotskome i estetskome odnosu. Iako Durrell ovaj roman naziva nastavkom ostala tri, nije u potpunosti tako, jer u ovom svesku, kao i u njegovim prethodnicima, Darley i čitatelj saznaju da su imali samo djelomično znanje o događajima opisanim nekoliko puta prije. Primjerice, David Mountolive, kako otkrivamo, bio je u vezi s Lizom, Pursewardenovom slijepom sestrom, koja se mora osloboditi svoje incestuozne veze s bratom prije nego što može prihvatiti ponudu svoga ljubavnika za brak. Nakon što su njegovi vlastiti pokušaji vjenčanja bili uništeni sestrinom prisutnošću, Pursewarden shvaća potrebu da se potpuno ukloni iz sestrina života. Čini se, dakle, da njegovo samoubojstvo nije bilo samo sredstvo da izbjegne političku sramotu, već je to možda bilo i voljno samožrtvovanje za neku drugu svrhu. Kvartet završava s Cleom koja slika bolje nego ikad s umjetnom zamjenom za ruku koju je izgubila u nesreći pod morem, s Justine i Nessimom ponovno ujedinjenim u novoj zavjeri i s Darleyem koji kao umjetnik ostvaruje novo stanje kreativnosti. Dok Durrell završava pripovijest prvim riječima Darleyeva novoga romana, čitatelj osjeća da je kraj tek novi početak. Darley piše: “Jednom davno..“ 4. Grad Sve je u Aleksandrijskome kvartetu sušta ljepota teksta, svaki umetak, dodatak, pismo, prijevod Kavafisovih pjesama, sva taj silni sinkretizam i sveza prostora-vremena s ljudskim sudbinama koje se zbivaju kao opća povijest individualnoga beščašća i sreće da smo ovdje zato da bismo gledali u odbljesak sunca na horizontu koji se gasi i da bismo naposljetku slušali poemu Grad tog istog pjesnika Aleksandrije i da u Durrellovoj refleksivnoj citatnosti ne razabiremo nikakvu postmodernu zabludjelost i neinventivnost, već pohvalu predaji koju četvorstvo romana ovog Kvarteta uzdižu do najveće mjere one ljepote za koju vrijedi žrtvovati udobnost i lakoću običnoga življenja u svakodnevici. Durrellov Kavafis na kraju prvoga romana Justine pjeva: Govoriš sam sebi: otputovat ću U neku drugu zemlju, na neko drugo more, U grad mnogo ljepši nego što je ovaj Ikad mogao biti il što će ikad biti ꟷ Gdje se svakim krokom steže omča: Srce u pokopanom tijelu, istrošenom; Koliko, koliko još moram biti ovdje Zatočen u ovim sumornim krajevima Banalnog duha? Kamo god pogledam, Dižu se crne ruševine mog života. Koliko sam samo godina ovdje proveo, Trošio i rasipao, a ništa nisam stekao. Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora, Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti ꟷ Jer grad je ovaj kavez. Nema bolje luke koja te čeka od ove, Nema lađe da te primi ꟷ Ah! Zar ne vidiš, Baš kao što si sav svoj život upropastio Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga Posvuda sada, na svoj kugli Zemaljskoj? Umjesto epiloga Esej o Aleksandrijskome kvartetu objavio sam 1998. godine u riječkome „Novome listu“, u kulturnome podlisku „Mediteran“. Tekst je izašao u samom zenitu ljeta. Bio sam kao i mnogi prepušten čarima dokolice, u sjeni borova i s pogledom na pučinu, i onako nemarno prelistavao novine tražeći „svoj“ prilog. I kad sam ga našao konačno kao „plahtu“ na dvije pune stranice s fotografijom Lawrencea Durrella, umalo da nisam „puknuo“ od gnjeva i nemoćnoga smijeha. Tekst nije imao svojeg autora, odnosno nije bio potpisan. Valjda ga je napisao nepoznat netko ili je autorstvo, možda, za upuštanje u tumačenje simbolički složenoga svijeta Aleksandrijskoga kvarteta zapravo nevažno. Suglasan sam „danas“ da je možda baš tako i trebalo biti. Naknadna javljanja bliskih prijatelja i poznanika koji su čitali eseje objavljene u tim novinama bila su mi zadovoljstvo jer je ta skupina malobrojnih pretpostavljala da iza tog priloga stoji autor koji i nakon gotovo trideset godina piše o Durrellu i njegovu Kvartetu isto u razlici svjetova. Danas, naime, gotovo da su rijetki oni koji su ikad otvorili njegove romane, maestralne putopise o grčkim otocima i poeziju, te da išta o njemu znaju osim da je riječ o piscu koji se natapao alkoholom, proživio svoj život u diplomatskoj službi staroga Imperija i Kraljice u Aleksandriji, Beogradu i potom otišao u samoću Provanse i ondje pisao još hermetičniji i neproničniji Avinjonski kvintet. Tako je to. Dobro kaže Autor Balthazara: Stvarne ruševine Europe njezini su velikani.

July 23, 2024
Goya i slikarstvo radikalne razlike svjetova

Goya i slikarstvo radikalne razlike svjetova

1. Uvijek je pitanje kad se to počinje zbivati, kad se slika koja je krasila lijepu iluziju postojanja u doba aristokratskoga društva mirne reprezentacije jednog metafizičkoga svijeta raspada u krhotine i umjesto svjetla počinje vladavina razdoblja tame. Modernost je zapravo pitanje o tom ontologijskome rezu između svjetova. Kad dolazi ono „novo“ taj čas apokaliptičke obuzetosti dekorom užasa i bezavičajnosti nije više uočljiv nikakvom linearnošću, kontinuitetom, razvojnom putanjom istoga. Rez je nasilje kao slikarstvo radikalne razlike svjetova i nema uistinu ni jednog slučaja vizualnoga umjetnika u 19. stoljeću koji bi se mogao mjeriti s onim Francisca Goye, paradigmatskoga Savla slikarstva iluzije reprezentacije i pretkazujućega Pavla slikarstva kao ekspresije stvarnosti. Uostalom, na kraju moje Slike bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006., stoje i ove postavke. „Veliki slikari uvijek su bili više od slikara i više od kroničara svojeg vremena. Kad je Francisco Goya napustio koncept dvorskoga portretnoga slikarstva i zaronio u mračni i tjeskobni labirint realnosti vlastita svijeta razdrtog strahotama rata u Španjolskoj njegova doba, nije to bio samo čin preobražaja umjetnika samoga u susretu s krikom realnosti u krvi i pepelu. Bio je to trenutak prelaska obala između jednog i drugoga svijeta, ali još uvijek svijeta. Slika nestaje sa svojim svijetom onda kad više ne može otvoriti vizualno sve njegove bitne dimenzije…“ (str. 305) 2. Crne slike (španjolski: Pinturas negras) naziv je skupine od 14 slika Francisca Goye iz kasnijih godina njegova života, vjerojatno između 1819. i 1823. One prikazuju intenzivne, proganjajuće teme, odražavajući i njegov strah od ludila i njegov turobni pogled na čovječanstvo. Godine 1819., u dobi od 72 godine, Goya se preselio u dvokatnicu izvan Madrida koja se zvala Quinta del Sordo (Vila gluhog čovjeka). Iako je kuća dobila ime po prethodnom vlasniku, koji je bio gluh, Goya je također bio gotovo gluh u to vrijeme kao posljedica nepoznate bolesti koju je pretrpio kada je imao 46 godina. Slike su izvorno bile naslikane kao murali na zidovima kuća, koju je vlasnik barun Frédéric Émile d’Erlanger kasnije “odsjekao” sa zidova i pričvrstio na platno. Sada se nalaze u Muzeju Prado u Madridu. Nakon Napoleonskih ratova i unutarnjih previranja promjenjive španjolske vlade, Goya je razvio ogorčen stav prema čovječanstvu. Imao je akutnu, iz prve ruke, svijest o panici, teroru, strahu i histeriji. Preživio je dvije gotovo smrtonosne bolesti i postajao je sve tjeskobniji i nestrpljiviji u strahu od povratka bolesti. Smatra se da je kombinacija ovih čimbenika dovela do njegova stvaranja Crnih slika. Koristeći uljane boje i radeći izravno na zidovima svoje blagovaonice i dnevne sobe, Goya je stvarao djela s mračnim, uznemirujućim temama. Slike nisu bile naručene i nisu trebale napustiti njegov dom. Vjerojatno je da umjetnik nikada nije namjeravao dati ove radove za javnu izložbu. One su stoga krajnje bizarne, hermetične, dovedene do posljednjih granica Unheimlichkeit-ugođaja, pa nije nimalo začudno da ih i danas publika teško može s kontemplirajućim pristupom slikarstvu mirno i sabrano gledati a da ne doživi neku vrstu horor-percepcije. Crne slike su „svetkovina“ užasa, groteske, proganjanja i manije, opsjednutosti smrću i tjeskobom bez granica. Njegova najpoznatija djela uključuju Treći svibanj 1808. (1814.) i Saturn proždire jednog od svojih sinova (1820.–23.). 3. Goya je prethodnik romantizma i suvremene umjetnosti i to neskriveno potvrđuju dva najveća španjolska i svjetska umjetnika 20. stoljeća, Picasso i Dalí. Ono što na ekstremno začudan način spaja iskustvo ljepote skladnoga prikaza dvorske „idile“ aristokratizma kasnoga baroka i iskustvo romantičke dekonstrukcije mimesisa s viškom uzvišene zazornosti onoga neljudskoga u slici predstavlja mistiku posredovanja između staroga i novoga svijeta, onog koji vjeruje u Boga i monarhiju i onog koji skida s prijestolja svekoliku vjeru i temelje tradicije. To posredujuće, taj medijalni korak u romantiku s njezinim kultom prirode i užasa, istodobno je korak u samu ekspresivnu stvarnost u znakovima ratne apokalipse i individualnog raščovječenja kao biti Crnih slika. Ali, što je to posredujuće, o kakvom se to pokretaču procesa uzgona spram modernoga doba tu radi? Je li to nešto izvanjsko i misteriozno ili je, pak, posrijedi nešto posve uobičajeno, čak i banalno? Odgovor je tako bjelodan. Riječ je o imperativu i prolom apsolutne stvarnosti (realitas rerum) koja se pokazuje kroz ratno stradanje čovjeka i njegova svijeta. U Historijskom rječniku filozofije (Schwabe online) tako možemo vidjeti i ovo. U primarnom skolastičkome značenju, pojam ‘realitas’ [r.] ne vraća se na pridjev ‘realis’ ili na izraz ‘esse reale’ u značenju ‘postojanje izvan uzroka’, već na ‘ res’ u najširem smislu. Riječ je dakle o apstraktnome pojmu koji točno opisuje bit (essentia) ili, bolje rečeno, bit (essentialitas) svake “res” kao takve. Očigledno se pojam ‘realis’ prvi put pojavljuje s fiksnim terminološkim značenjem od Henrika od Genta, a posebno od Johannesa Duns Scotusa, a zatim u škotskoj tradiciji, naime u kontekstu doktrine “formalitata”. Sama »formalitas« nije »res«, ali ipak odgovara »realitasu«, tj. jedinstvenom i dosljednom određenju koje se može objektivno percipirati umom i koje na taj način pridonosi eksplicitnom biću ili , bolje, “quidditasu”. „Realitati“ ili „formalitati“ su svakako lišeni svake neovisne egzistencije, oni kao takvi nemaju definiran ontološki status i stoga postoje samo u i kroz „res“ („stvarnosti“ su uvijek „stvarnosti“ rei), ali oni su prisutni u svakoj “res”, od koje se formalno razlikuju “a parte rei”. Goya više ne slika „iluzije“, ne slijedi zrcalo društveno-političke metafizike baroka s njegovim moćnim pojmom reprezentacije jedne vodeće klase koja se pojavljuje u svojoj posvemašnjoj moći i veličajnosti kao kolektivni arhetip klasicizma. Umjesto toga, njegove slike postaju studije „anatomije zazornosti“, slučaj ulaska u psihograme one „realnosti“ koja izaziva osjećaje tjeskobe, užasa, uzvišenosti koja razdire patnjom tijela i duše u premještanju ishodišta slike s onog što pripada čistoj predstavljivosti svijeta u nečistu „stvarnost“ kao neoklasičnu ekspresiju poput slike o Saturnu koji proždire jednog od svojih sinova. Lik čovjeka se konačno dehumanizira postajući ono što lebdi između agonije smrti i strašne sudbine preobrazbe ljepote u horor nečuvene propasti koja ima svoje podrijetlo u srednjovjekovnome milenarizmu i apokaliptici. Nije uopće ovdje stvar u tome da je Goya i prethodnik ekspresionizma u slikarstvu 20. stoljeća, ako je sve što smo naznačili dokaz toga da je masivni pojam „stvarnosti“ onkraj bilo kakvog vulgarnoga realizma zaposjeo europsku modernu već krajem 19. stoljeća i s vremena na vrijeme posve dospio do vlastita proždiranja slike zasićene tom pseudo-metafizikom „realizacije“ svijeta bez slike. 4. „Porque? (Zaštо?) ispisujе Gоya pоd jеdan prizоr gdjе tri pоdivljala vоjnika vjеšaju jеdnоg zarоbljеnika. Gluhi, bоlеsni, usamljеni starac imaо je vrеmеna da razmišlja о pitanju kоjе je sam sеbi pоstaviо. I, kaо da nastavlja taj svоj mučni unutrašnji dijalоg u kоme jеdnо pitanjе zaglušujе drugо, оn malо kasnijе, pоd jеdnu jоš grоzniju scеnu ratnih zvjеrstava, ispisujе rijеči: No se puede saber porque (Ne mоžе se znati zaštо). Tu smо, daklе. Na dnu ambisa. Ne mоžе se znati zaštо pоstоji zlо na svijеtu, jеr svе štо pоstоji nеma smisla ni razlоga. Na drugоm mjеstu, Gоya jе na jеdan jеzivо naivan način daо pоsljеdnju rijеč i punu mjеru svоga nihilizma, nеgirajući i pоstоjanjе drugоg svijеta pоštо jе pоrеkaо smisaо оvоga: na tоm crtеžu vidi sе malkо оdignuta grоbna plоča, a ispоd njе jеdan skеlеt pоmalja ruku i pоkazujе papir s natpisоm: «Ništa». Daklе, ni tamо nеma ništa. Tо jе pоruka pоkоjnika, i tо jе dnо Gоyina оčaja. Ali u gluhоm starcu jе nеuništiva snaga njеgоvе rasе. Оn i daljе živi i radi. Gоdinе 1824. s kraljеvоm dоzvоlоm napušta Španjolsku. Оd tada živi u Francuskоj, u Bоrdeauxu; s malim prеkidima, dо smrti. Zaštо jе napustiо Španjolsku? Da li jе zaista biо tоlikо al francesado i vоltеrijanac? Mеđutim, nеkakо u tim gоdinama izradiо jе svоju vеliku sliku Pričеšćе sv. Hоsеa оd Kalasanka, punu svеtačkоg zanоsa i nеzеmaljskе slavе. Tе kоntradikcijе su lоgika оvоg duha.“ (Ivo Andrić, Goya, Mladost, Zagreb, 1974.) Zašto, dakle, Ivo Andrić u svojem otkrivateljskome eseju o Goyi kazuje o „logici kontradikcije“? Zbog toga što je slikar Gole Maje isti onaj slikar koji sablažnjava puk slikarstvom užasa i tjeskobe svojih Crnih slika. Kontradikcija je nužno sredstvo mišljenja za umjetnika koji se ne odriče ranih radova jer je dospio na drugu obalu kraja umjetnosti kao mirne putanje mimesisa i reprezentacije. Ako je sjedinjavao iskustvo predanosti božanskoj milosti i prosvjetiteljskoga materijalizma, onda je to i takvo iskustvo modernosti u Španjolskoj sinkretička sudbina moderne umjetnosti koja nije nikad tek samo jednolikost avangardne destrukcije tradicije, već raznolikost slike kao svijeta u mnoštvu mogućnosti izvedbe. No, kad iza više nema ništa i kad na crtežima iz razdoblja Goyine opsjednutosti ratom i uništenjem ljudskosti nema više prostora za bilo kakvu veliku iluziju slikovne reprezentacije, što preostaje drugo osim ovog neoklasičnoga „realizma“ s kojim promatrač više ne uživa u ljepoti neprikazivoga, već je uvučen u dramu ekstatičnoga bivanja onog ljudskoga-suviše-ljudskoga u stanju očaja i posljednjeg uzdaha. 5. Goya je na svojem primjeru osjetio moć španjolske Inkvizicije. Nakon što mu je slika tzv. gole Maje ubrojena u ono „subverzivno“ što je značilo da može završiti zlokobno po njegov život, naslikao je, naravno, „odjevenu Maju“. Ali, u duhu romantičnog neoklasičnoga realizma 1812-1819. godine naslikao je veliku sliku Sud Inkvizicije. Slika prikazuje auto-da-fé (iz portugalskog, što znači “čin vjere”) od strane suda španjolske inkvizicije, koji se održava unutar crkve. Dužnosnici na sceni su uglavnom redovnici sa samo jednim prisutnim svjetovnim sucem. Četiri optuženika nose visoke, šiljate koroze ili capirote (bijeli šiljati šešir) na glavama i odjeveni u sanbenitos koji opisuju svoje prijestupe. Oko optuženih su svećenici i inkvizitori, a nešto dalje mnoštvo pozvanih gostiju ispunjava unutrašnjost crkve kao svjedoci ove drame. Svaka figura u prvom planu je u svjetlu, individualizirana i dobro okarakterizirana, dok pozadinu zauzima anonimna masa ljudi zatvorena tamom i klaustrofobičnom gotičkom arhitekturom. Nije li pretkazujuće za svijet suvremenosti da je jedna od najznačajnijih slika Francisa Bacona vezana uz reinterpretaciju Velázquezove slike Portret pape Inocencija X, dok Goyina slika o sudu Inkvizicije prikazuje upravo tu atmosferu i dekor posvemašnje neslobode i autokratizma Moći koji zatire smisao ljudske egzistencije. Slika prethodi stvarnosti, ali ne više u transcendentalnome smislu. Slika proizlazi iz slobode stvaranja i ne može se više oslanjati na referencijalni okvir bilo kakve božanske teodiceje ili sakralne „tiranije“ nad ljudskim životom. Ona Andrićeva „logika kontradikcije“ koju pridaje duhu Francisca Goye nije stoga ništa drugo negoli kontradikcija same logike slike, koja je izgubila svoju „svetost“ i „iluzornost“ u doba ekspresivne stvarnosti. Zato „danas“ više nikakav povratak prošlosti ne može očuvati sliku od propasti jednog svijeta koji je slikarstvu mogao biti posljednja utjeha.

July 22, 2024
Anima mundi

Anima mundi

Ako postoji idealna topologija snova u mojim izmišljanjima, onda su to u tom savršenome prostoru oslikovljenosti kojim se nitko i ništa ne kreće stara španjolsko-indijanska crkvica u Novome Meksiku na ranču u klancu Chimayo i duboko zelenilo ‘banja’ u Skradinu kojim klizi barka na bijelo jedro i ne dospijeva do svojeg uklesana pristaništa. Do Chimaya i do ‘banja’ ne mogu doći, pa se u snovima uvijek iznova patim od boli u nogama i rukama i kraj sna je pravo blaženstvo. Zar nam to ne govori kako je svaki žuđeni i doživljeni prostor ljepote i uzvišenosti zapravo nemogućnost njegova osvajanja? U Chimayu sam u napuštenoj crkvici gdje su Navahosi prije pet stodina godina u strahu od genocida primili znamenja kršćanstva vidio kacigu konkvistadora i krčag pun cvijeća koje raste uz rub pustinje. Veliko plavetnilo sumraka nosilo me je godinama kroz snove i vlastite tlapnje. Zašto baš Chimayo? Ne zbog postkolonijalne turističke egzotike, to bi bilo uistinu odvratno poput svakog etičko-estetskoga kiča. Možda baš zbog te kacige i tog sumraka iako ih ništa ne povezuje osim mojeg doživljaja uronjenosti u krajolik nalik onome iz Wendersova filma Paris, Texas. Zašto baš skradinski ‘banj’? Zbog toga što je to moj stvarni krajolik iz djetinjstva u sjenama divnih pinija i borova kad žvačeš iglice s češera opružen na leđima i gledaš u duboko zelenilo ovog mora što se stapa s rijekom Krkom u beskraj. Veliko plavetnilo Chimaya i duboko zelenilo Skradina tvore paletu boja u snovima koju nije moguće dovesti u neki sustav. Boje vladaju slikarima kako je to jasno vidio Paul Klee, a ne obratno. Snovi vladaju ljudskom čežnjom za vječnošću zaustavljene ljepote i uzvišenosti. Kad dođe ljeto, tada znam što mi je činiti. Osim što uvijek čitam Justine, prvu knjigu romaneskne tetralogije Lawrencea Durrella, Aleksandrijski kvartet i slušam poeziju Fernanda Pessoe na portugalskome u nekom video-uratku s onim veličanstvenim pogledom kroz lisabonske ‘škure’ na pučinu oceana, osjećam neku začudnu moć vedrine u zraku. Kad dođe ljeto, znam da ću se buditi izmožden od snova o Chimayu i skradinskome ‘banju’ jer ih ne mogu osvojiti nikako i nikad više. Ali neka. Ovo oniričko sveto ponavljanje vrijedno je svakog doživljaja jednokratnosti života kao velikoga plavetnila i dubokog zelenila naše zajedničke animae mundi.

July 21, 2024
Identitet?

Identitet?

Identitet? Metafizika je od iskona u znaku dvojstva. Parmenid bitak shvaća postojanošću i vječnošću, jer ono što jest nije drugo negoli ono isto koje omogućuje svaku razliku i drugost bića. Heraklit misli bivanje kao promjenu bića u postojanosti promjene, Ono što je promjenljivo nije isto kao isto, već isto kao jednako. Otuda ponavljanje proizlazi iz bivanja drukčijim onog istoga. U suvremenoj filozofiji Nietzsche kroz volju za moć kao vječno vraćanje jednakoga misli bitak kao bivanje. Zato ponavljanje ne znači ništa novo, već je novo ono isto kao individuacija u egzistencijalnome smislu nastanka bića. Deleuze uspostavlja svezu između Heraklita i Nietzschea tako što uvodi ponavljanje kao nastanak onog novoga, ali ne kao postojanoga bitka, već kao postajanja koje pretpostavlja slučaj iznimke ili logiku kontingencije. Dakle, kad metafizički mislimo identitet, onda moramo imati u vidu da od samoga početka pa do kraja ono isto jest isto kao apsolut u postojanoj vječnosti ili kao apsolut u vječnome postajanju. Nemojmo utvarati da je ono suvremeno shvaćanje tzv. antiesencijalizam naspram drevnoga esencijalizma. Ne, problem je u tome što Deleuze jasno pokazuje u Uvodu svojeg temeljnoga djela Razlika i ponavljanje da mi u tzv. moderno i postmoderno doba ne živimo više u iluziji transcendentalnoga shvaćanja izvornosti i jednokratnosti bitka poput Grka ili srednjovjekovnih kršćana. Mi smo djeca tehničkoga simulakruma i okruženi smo izvana i iznutra sredstvima mehaničkoga ponavljanja poput satova, reprodukcijskih alata, fotografije i filma. Ono što određuje pojam identiteta nije stoga pasivno stanje bitka, već dinamični sklopovi postajanja-drugim iz apsoluta kao razlike. Iz razlike kao takve, iz imanencije života nastaje individuacija, ono što svoju ‘bit’ zadobiva ne darom Boga ili faktičnošću prirode, u onom spinozističkom smislu razlikovanja između natura naturans i natura naturata. Misliti identitet u doba tehnosfere stoga znači misliti drukčije ono Isto koje ne zadobiva svoju istost i istovjetnost odozgo, onto-teologijski, već odozdo, tehno-topologijski i onto-etologijski. Imanencija je istovjetna sa životom i misliti život otuda ne znači više davati mu božansku moć podrijetla bez mogućnosti promjene iz sklopa odnosa snaga i moći ove prestabilirane disharmonije svijeta. Svetost života dolazi sada iz njegove kontingentne mogućnosti ozbiljenja slobode kao događaja kojim mišljenje postaje virtualna aktualizacija prostora-vremena njegove nužne fraktalizacije i ekscentričnoga slučaja kao iznimke. Identitet? I ono Isto i ono Različito, a ne ono isto koje razliku stvara kao ono drukčije od istoga, već kao ono različito što stvara ono isto kao drukčije. Iznimka nije više potvrđivanje pravila, već stvaranje novoga pravila koje pretpostavlja mogućnost drugosti kao zbilju i nužnost Drugoga. Ono isto je uvijek isto posvuda i nigdje, a ono različito je uvijek različito kao drukčije i drugo u stalnoj promjeni svijeta. Ovaj identitet koji se konstruira, a ne nasljeđuje spojem slučaja i nužnosti, sreće i tragike, određuje se svagda iz novoga konteksta i situacije i zato je njegova ‘sudbina’ da bude ANTI-EDIP, de je rizomatski aksiom, stranac i nomad, a ne ukorijenjeni pripadnik vječnoga Heimata. Ono najčudovišnije je, pak, samo to da ova apsolutna sloboda kao kontingentni izbor vlastite ‘sudbine’, ovaj kaos bez podrijetla, zahtijeva smirenje, pokušaj da se u ono Novo unese duh stabilnosti, ono što čuva čovjeka da ne poludi od beskonačne brzine transformacija. Lijepo je to rekao Borges povodom analize soneta i slobodnog stiha: imamo tradiciju da ne poludimo od originalnosti. Novo i ponavljanje su već za Kierkegaarda bili pitanje razlike grčke eleatske škole u filozofiji i modernosti. Grci su ponavljanje shvaćali ‘tradicionalno’, iz arhajske prošlosti, a mi moderni shvaćamo ponavljanje ‘avangardno’, iz futurističke budućnosti. Paradoks je u tome što je oboje ono isto u razlikama i k tome čista tautologija metafizički shvaćenoga vremena. Grci su bili lišeni budućnosti i novoga i zato im je vrijeme proizlazilo iz iskustva vječnosti, heraklitovskoga Aiona. Moderni vječnost zamišljaju kao nadvremenitost i zato nitko nema vremena jer ga progoni, goni i pogoni budućnost. Grci nisu znali za problem savjesti, kajanja i strepnje pred budućnošću jer ih je užasno mučila moć tragične prošlosti, Još i danas posjetitelji Mikene osjećaju jezu prolazeći grobnicom u kojoj su pokopani Agamemnon i Klitemnestra iako se to zbilo pred gotovo tri tisuće godina. Tragedija pripada vremenu uživljavanja u stvaralačku dimenziju prošlosti. Mi, moderni, ne znamo za njihov strah, ali samo zato što se užasavamo mogućnosti ponavljanja tehnološke apokalipse u neposrednoj budućnosti. I esencijalističko i antiesencijalističko shvaćanie identiteta povezuje svijest o vremenu. No, je li vrijeme u metafizičkome horizontu još uvijek uvjet mogućnosti identiteta kao onog Istoga i Različitoga? Identitet? Konačno, u promišljanje ulazi i Heidegger. Njegovo razumijevanje smisla bitka kao horizonta iskonske vremenosti otvoreno je polje egzistencijalne slobode tubitka, njemački Dasein, što je put prevladavanja i drevnoga i modernoga iskustva vremena. Zato je Bitak i vrijeme filozofijski uvid u kraj metafizike kao onto-teologije i jedino što mu je još nedostajalo da otvori put u slobodnu mogućnost nabačaja budućnosti bilo je to što nije imao još pojam apsolutnoga medija kraja metafizike uopće i kraja vremena kao takvoga. Nije imao pojam postava, njemački Gestell. To je bit tehnike u modernome razumijevanju bitka kao takvoga kojim bitak, bića i bit čovjeka bivaju suvišnim za daljnje djelovanje i funkcioniranje čovjeka-u-svijetu. Postav je uvjet mogućnosti nastanka biti tehnike kao sredstva-svrhe realizacije povijesti, ali nije uvjet mogućnosti nastanka tehnosfere. Zato što je tehnosfera samo-hod i samo-razvitak, samo-kretanje i samo-svijest tehničkoga objekta kao apsoluta koji misli isto i različito od čovjeka u formi AI. Tako što misli pragmatički i kontekstualno, ONO u formi AI misli izvan granica metafizike zato što više ne koristi jezik kao događaj kazivanja svijeta, već kao know-how alat za pravljenje mišljevina. Tehnosfera i njezin neurokognitivni Dasein u formi homo kybernetesa nadilazi obje verzije identiteta u povijesti zapadnjačke metafizike, onu Parmenidovu-Heraklitovu i onu Heideggerovu-Deleuzeovu. Tehnosfera više nema identitet, jer je taj pojam već s Rimbaudom i njegovim Pismima Vidovitoga postao besmislen. Zašto? Zato što orfički vidovnjak u dobi od 17 godina kaže: Ja, to je netko drugi. U mojoj knjizi Politika identiteta – kultura kao nova ideologija jasno i izričito nalazi se i poglavlje pri kraju, zar ne i logično, naslovljeno ‘Kraj identiteta?’ Čitati knjige znači misliti zašto je autor baš na kraju stavio upitnik iza jednog ionako odavno proigranoga pojma koji i u trećoj dekadi 21. stoljeća izaziva iznova toliko veliku pozornost i interes. Misliti znači biti u događaju kojim se svijet pojavljuje kao vječna svjetlost i kao sutonski sjaj iščeznuća.

July 20, 2024
Mistika vječnoga iskona

Mistika vječnoga iskona

Ne možemo nikad ostati nedodirljivi veličinom jezika mišljenja i pjevanja, pa čak i kad nas slijepa himera mržnje i oholosti vlastita sebeljublja progoni kroz život poput najgorega demona. Uvijek, na kraju, filozofija i pjesništvo u svojem autentičnome događaju suzvučja i susreta sklapaju savez sa istinom smisla bitka. Na ovim prostorima u 20. stoljeću to se na jedinstven način uspostavilo kroz izreku mislioca Vanje Sutlića u njegovu prvome i najznačajnijem filozofijskome djelu Bit i suvremenost, objavljenim 1967. godine kad i Derridino glavno djelo O gramatologiji, te u pjesničkoj zbirci Maka Dizdara, Kameni spavač, iz 1966. godine. Obje knjige, Filozofa i Pjesnika, objavila je cijenjena izdavačka kuća „Veselin Masleša“ iz Sarajeva. Korelacije misli koja ostaje za sva vremena kao nagovor i poziv za prevladavanjem metafizike kao nihilizma sa stihovljem amblematske zbirke druge polovine 20. stoljeća u bosansko-hercegovačkome i uopće u ondašnjem jugoslavenskome prostoru jezične srodnosti i blizine naprosto je ono što bismo mogli znamenovati iskazom o mistici vječnoga iskona. Na jednom mjestu Sutlićeve programatske knjige povijesnoga mišljenja nalazi se ovo pitanje: Hoće li izvori isprati mulj svojih rijeka? U Dizdarovoj pjesmi Suočenje iz spomenute zbirke stoje ove posvećene riječi: Vjetar u borju crnom kiša u mramorju Usudna smjena godišnjih doba od bonog proljeća do proljeća bonog Kroz dane kroz godine kroz stoljeća hodimo za suncem visokim kroz kamenje i šume ledenog gorja onog S morom na grudim sa zorom u zjenama srljamo slanom gorkomodrom morju (….) Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoče korake na rubu ove oštre jave Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na zdušno one se ravnodušno objave (….) Ronimo tajnom tamnom maticom dana od juče Omamljeni neizvjesnošću kraticom po dnevu u ovom se skitamo Pitamo mudrace nesigurne o tome šta s jutra biće Zovemo tako između oblaka na sve strane svoje pravo Biće A samo u snu znamo za ono zlatno lišće (str. 69) Hoće li izvori isprati mulj svojih rijeka? Dizdareve pjesme kazivali smo jedan drugome u doba studentskoga mladenaštva pokojni književnik i dramski pisac Borislav Vujčić i ja u njegovoj iznajmljenoj sobi s velikom kalijevom peći bez grijanja sučelice tvornici duhana i nadvožnjaku kojim odzvanjaše tutnjava ponoćnih vlakova. Vjera u Riječ bila nam je važnija od prolazne buke i dosade življenja, jer ljepota ovih stihova nadilazila je i zauvijek nadilazi sve već viđeno. Vraćam se, dakle, Maku kao ishodištu biti istinskoga kazivanja upravo „ovdje“ i „ sada“ kad više nema nikakve lažne utjehe da je moguće zaustaviti ubrzavanje vremena i njegova neumitna zaborava povijesti. Vraćam se stoga jer sve drugo i drukčije bilo bi besmisleno. Nije to zbog naravi nužne nostalgije za ovom mistikom vječnoga iskona koju ne treba tražiti izvan ovog jezika, koji tako uzvišeno pjeva o bit suvremenosti u svojoj tihoj grubosti i milozvučju kroz dijalog s onime što predstavlja samu suštinu (ova je riječ istoznačna s riječi „bit“ i progovara kao ono isto što kazuje starogrčka riječ ousia u svojoj dubini osmišljavanja bitka) odnosa s prošlošću kao skamenjenom vječnošću tog mitskoga kamenoga spavača. Znamo kako je Pjesnik tragajući za istinom srednjovjekovnih bosanskih stećaka i gnostičkim bogumilstvom dospio do sinteze biti jezika, govora i mišljenja u svojoj jednostavnosti kazivanja onome što nikad nije prošlo i što nadolazećem vremenu svijetli poput neugaslih iluminacija života. Već od rane njegove poezije sabrane u predivnoj poemi Plivačica slušamo kako se sam jezik oslikotvoreno i ozvučeno uvija i savija, plovi nebeskim i zemaljskim predjelima duha i duše, uzneseno šumori u borju i gorju, govoreći nam jasno i bjelodano kao i u njegovu Četvrtom jahaču baš ovo i samo to. Vrijeme je da se misli o vremenu. Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile Vrijeme je da se razmisli o vremenu Jer velike vode na nas brode Gle kako deru i žderu njine vilne sile Vrijeme jest ubo da se zamisli o vremenu Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti Na nas će hudo danas da poleti Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme I vremena neće više biti. (str. 60) Ima nešto tragično u emanaciji smisla ove Dizdareve poetske knjige. Uz, naravno, njezin kozmogonijsko-mistični trag ukorijenjenosti u tradiciju koja ne blijedi nikad i samo kroz veličajnost mišljenja i pjevanja postaje dostojna suvremenosti, a to je sam Pjesnik oživio u svim vidovima potrage za tajnom bogumilstva i arhitekture stećaka u Radimji pored Stoca, u kojem se rodio 17. listopada 1917. godine. Ono tragično je u tome što ga je smrt uzela 14. srpnja 1971. godine u Sarajevu i nije dočekao objavljivanje novoga izdanja Kamenoga spavača. Lijepo to kaže Midhat Begić u „Predgovoru“ knjizi: „Iznenadna pjesnikova smrt učinila ju je njegovim vlastitim poetskim spomenikom, (tajanstvenim kao i sve riječi kazane i prešućene pred smrću).“ (str. 5) Nedvojbeno je duhovno-gnostičko „krivovjerje“ obilježilo ovu knjigu koja je nastala, kako je to govorio Dizdar, nakon njegove poeme Majka iz 1954. godine, u nastojanju za obratom u samoj tajni smisla egzistencije čovjeka koji predaje nadolazećim ljudima ono što je njihova obezvremenjena baština, a Kameni spavač nije ništa drugo negoli „doživljaj zagonetke fantastičnih predstava s mramorja“. Radimja kao nekropola stećaka zanosi svojom ljepotom i bez udjela ljudske prolaznosti u ovom vremenu koje se trusi među prstima poput rahle zemlje. Ali bez Makovih pjesama nema Radimje, u to sam posve uvjeren. Kao što se dolazi u Lisabon ne zbog onog fantastičnoga tramvaja i fada koji i pogled na uzburkani ocean čini još melankolično uzvišenijim od prirodne veličajnosti krajolika, već zbog Pessoine pohvale Henriku moreplovcu i tavernama grada u kojima je pisao na poleđini kutija cigareta svoju Knjigu nemira, tako se i u osunčanu Hercegovinu dolazi zbog Makove posvete apokaliptičkoj tajni postanka i nestanka svih stvari kad u poemi Poruka s kojom se zaključuje ova zbirka pjesama čitamo i ove riječi: Čekam te Jer te znam Doći ćeš opet jednog dana (Zakleo si se čvrsto na to Na kaležu na križu na oštrici mača Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana) Pa Dođi Navikao sam davno na tvoje pohode Kao na neke velike bolesti Što stižu iz daleka Kao na goleme ledine i strašne vode Što donosi ih sve jača Ova noćna rijeka Tmača Knjiga Kameni spavač uključuje na kraju i jedan nužan i metafizičko-poetski ispisan dodatak naslovljen „Bilješke i riječnik manje poznatih riječi, fraza i pojmova“. Mak Dizdar već na početku ovog slova/epiloga svoje knjige ukazuje kako mu se od djetinjstva ukazuje tajna i gotovo svakodnevno proživljavanje svijeta kao ljudskoga odnosa sa smrću i božanskim u slici nesvodive ljepote ovih stećaka, ovog upečatljiva mramorja. Kad čitamo rječnik kojim se Kameni spavač kao poetska knjiga ovjekovječuje i oprisutnjuje u suvremenosti unatoč tiraniji zaborava povijesti, slušamo slikovnost drevnoga obrtništva koje ne poznaje autorstvo nekog modernoga subjekta, već samo i jedino majstorstvo nekih nepoznatih kovača i stvaratelja nekropola s epitafima ili bez njih na izrezbarenim stećcima. Nije nimalo neobično, ipak, da je Dizdar čitajući povijesna i ikonologijski važna djela iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Hercegovine vidio korelacije s onim što se pronalazi gotovo istovjetno, uz nužne razlike, na sarkofazima iz Domozana u južnoj Francuskoj. Bogumili i katari su autentično iskrsavanje mistike i pobune protiv hegemonijalne povijesti Zapada i zato riječ „krivovjerje“ izaziva danas naprosto suzdržani bijes slobode pred lažnim institucionaliziranjem Moći protiv manjina, Drugoga i razlike. I kako to uobičajeno biva, ova knjiga postaje sve više i više proročanska i istinska poruka o moći jezika izvan njegove prazne komunikacije u doba posvemašnje tehničke banalnosti nihilizma. Tako pjesme naslovljene „Vijenac“ i „Četvrti jahač“ pripadaju po motivima Knjizi Otkrivenja (Apokalipse) u kojem „vječiti i trajni vijenac“ (coronae immarcesbile) jest istovjetan, kaže Mak, „bečkoj Tajnoj knjizi ꟷ njime se nagrađuje pravedan čovjek.“ (str. 175) Evo, kako Pjesnik, pred kraj ovog svojeg dodatka objašnjava svoju „obuzetost“ onime što ideja „kamenoga spavača“ označava za poeziju, njega osobno i sam jezik naroda kojemu se obraća ovo kazivanje. „Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenim pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne…“ (str. 180) Hoće li izvori isprati mulj svojih rijeka?

July 19, 2024
Filozofski roman?

Filozofski roman?

Ako za suvremenost izraz „usmena književnost“ može imati smisla samo u duhu radikalnoga cinizma, primjerice kad oslijepjeli Homer u invalidskim kolicima diktira gluhom mu zapisivaču nove nastavke spjeva Odiseja jedne druge Ilijade bez bogova i heroja, ali zato još napetija i okrutnija od lažnoga izvornika, onda izraz „usmena filozofija“ nije toliko promašen, jer znamo da Sokrat nije pisao svoja promišljanja biti pravedne zajednice u Grka, a filozofiranje za razliku od filozofije pripada istinskome načinu ljudske egzistencije u njezinoj performativnoj jednokratnosti kao uvjetu mogućnosti smislenoga života uopće. Dakle, književnost napreduje od spjeva do romana tako što ono „usmeno“ postaje u najgorem slučaju seansa čitateljske kulture javnih zbivanja koje ljudi čak i slušaju zato što su mazohisti koji uživaju u tome da ih pisci maltretiraju svojim „autentičnim“ govorenjem nalik lošem hip-hop brundanju ili patetičnim izljevima sentimentalnih doživljaja slomljene subjektivnosti, ili zato što nemaju pametnijega posla pa nastoje utući vrijeme dosadom tzv. kulture interaktivnosti. Filozofija isto tako „napreduje“, pa se njezin razvitak u formi iskaza govora mišljenja (logos kao mythos) pojavljuje kroz mitopoiesis (Heraklit-Parmenid i drugi predsokratski mislioci), dijaloge i pisma (Platon), znanstvenu raspravu (Aristotel). Novo doba koje nazivamo modernim postaje pritom posljednja granica u kojem se stapanje mišljenja i kazivanja ꟷ filozofije i književnosti ꟷ izvodi kroz ono što bi bilo nemoguće bez dva kraljevska „žanra“ koje su proslavili Francuzi. Riječ je o romanu i eseju. Prvi je „abortirani“ spjev bez poezije, a drugome pripada slava sekularizirane filozofijsko-znanstvene rasprave koju od zamora teške artiljerije diskurzivnosti spašava tzv. stilsko umijeće pisanja. U oba slučaja svjedočimo nepatvorenome oblikovanju novoga duha vremena koje zahtijeva eklektički kanon hibridnosti tzv. ozbiljnoga humora i popularizirane rasprave za učeni narod. Francuzi su kao narod razuma i emocionalnosti istinski subjekt prosvjetiteljstva u povijesti zapadnjačke metafizike u njezinoj „silaznoj putanji“ koju drugi zovu dekadencijom. Zato su i mogli „izmisliti“ posve novi žanr koji sjedinjuje nespojivo ꟷ refleksivnost i pripovijedanje u formi tzv. filozofskoga romana. Evo, kako to objašnjava André Maurois u predgovoru izdanju Voltaireovih Romana i pripovjedaka, sv. 1, August Cesarec, Zagreb, 1990., prijevod R. M. Šurbatović, str. 3: „Filozofski roman teška je književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili da napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali on ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni tako vjerojatan kao roman. Uostalom, on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre, koji mu je svojstven. Ni Voltaire, stvarajući Candida, ni Anatole France, pišući Otok Pingvina, ni Wells, izmišljajući otok doktora Moreaua, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvarnost. Naprotiv, čini im se poželjnim, da se filozofski roman pokaže kao neko fantastično pripovijedanje.“ Da, sve je iskazano točno, uz jednu kritičku opasku. Ako je posrijedi nova forma diskursa u doba prosvjetiteljstva u Europi koja otpočinje u 18. stoljeću posebno u Francuskoj i Engleskoj, onda valja kazati da je ova „hibridnost“ posve uvjetna, gotovo prividna. Naime, hibrid je pojam koji pretpostavlja jednaki udjel dvojega u svojoj „novosti“ proizvođenja bića. Hibridnost je učinak i finalni uzrok nekoga bića koji se ne može pojaviti bez miješanja supstancija. Ono treće što nastaje djelovanjem dvojega pretpostavlja, dakle, formalnu jednakost dvojega u sintezi. Jedno ne bi smjelo imati veći kvantitativno-kvalitativni udjel od drugoga. Dakle, filozofija i književnost trebali bi načelno biti ravnopravni u ovoj „intelektualnoj igri“. No, je li to baš tako? Naravno da nije. Tzv. filozofski roman proizlazi iz biti filozofije, a to znači da se u njemu samo na drukčiji način od tradicionalnoga diskursa izvode, objašnjavaju i iskazuju filozofijski problemi i pitanja od onoga što pripada romanu kao navlastito književno kao što je to pripovijedanje s radnjom i likovima o predmetu kao takvome (priroda, ljudski svijet, neljudsko). Razlika tzv. filozofskoga romana od svih drugih romana koji mogu biti uključeni u njegovu strukturu mišljenja kao pripovijesti (fr. récit), a to su, primjerice, povijesni, pikarski, psihološki roman, jest jednostavno u tome što filozofija ne „priča priče“, već kazuje u pojmovima koji metafizički prethode zbilji i odnose se kao ono apriorno i transcendentalno u odnosu na empirijski svijet činjenica. Zato je zanimljivost upravo francuskoga tzv. filozofskoga romana koji istinski otpočinje s Voltaireom i njegovim Candidom, a završava sa Sartreovom Mučninom u tome što je ovaj konflikt ideje i pojave nužan rezultat razvitka i napretka ideje slobode u povijesti (filozofije). Naime, Voltaire kao što je poznato pripada razdoblju prosvjetiteljstva, racionalizma i kritike dogmatskoga teizma i deizma u filozofiji 18. stoljeća te kao intelektualni srodnik Rousseaua i enciklopedista ima zadaću da u duhovnome smislu, dakle ideji, pripremi tlo za radikalan metafizičko-povijesno-politički obrat. Riječ je o onome što će Francuska revolucija 1789. simbolički i zbiljski označavati i što znači sve do danas: ozbiljenje apsolutnoga duha moderne slobode kao načela individualizma i autonomije subjekta polazeći od kritike religiozno-političkoga autokratizma. Nije li iznenađujuće da je nastanak tzv. filozofskoga romana bitno povezano s ambivalentnim događajem razvitka i napretka svijesti o slobodi, kao što bi to rekao Hegel u Fenomenologiji duha? Zbog toga je ova posebna vrsta romana istodobno i kritika svakog oblika ropske svijesti u svim aspektima dijalektike koja počiva na hegemonijalnome odnosu gospodara i sluge. Drugim riječima, nastanak, ali ne i kraj tzv. filozofskoga romana pretpostavlja ulazak u prostor-i-vrijeme onog predmodernoga stanja društva i države koje se određuje kao odnos prirodnoga i društvenoga stanja, barbarstva i civilizacije. Već spomenuti André Maurois s pravom tvrdi kako „će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kad se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim. Takav je bio slučaj u Francuskoj u XVIII. stoljeću. Prividno je monarhija još bila moćna; ona je branila vjersko i filozofsko gledanje minulih vjekova. Ruka njenih sudaca bila je teška. Ustvari su pisci i elita bili prihvatili nove ideje i željeli ih izraziti. Nije im bilo sasvim nemoguće da to otvoreno učine. Filozofski rječnik, Esej o ćudorednosti i Enciklopedija to najbolje potvrđuju.“ (str. 3-4) Voltaireov Candide ili optimizam (Candide ou l’optimisme) objavljen 1759. godineparadigmatski je slučaj ovog hibridnoga žanra između eseja, pamfleta i romana. Usto, to je pripovijedanje koje ideje uzima kao likove koji su svagda više imaginarne fikcije negoli zbiljski model ljudske komedije i tragedije postojanja. Pojam koji neizbježno prati ne samo Voltairea, već i Montesquieua, La Rocefoucaulda, D’Alemberta kad se upuštaju u to da alegorijski govore kritički protiv anciene régimea i njegovih političkih perverzija kao relikta feudalnoga apsolutizma čini se da je svojevrsna aura tzv. filozofskoga romana. Riječ je o moralizmu. No, nije posrijedi puko „moraliziranje“ koje više pripada konzervativnim običajima društvenih odnosa visoke klase i njezine ideologije obrane tradicije svim vojno-političko-kulturalnim sredstvima. Umjesto toga, moralizam upućuje na obrat u samoj biti ljudske etičko-političke usmjerenosti spram nadolazeće zajednice, spram onoga što kasni Jacques Derrida naziva nadolazećom demokracijom (démocratie à venir). Moralna istina, kakvu zagovara Voltaire u Candidu, često je hibridna tvorevina jezuitske teologije koja ga je duhovno oblikovala i radikalni okret u razumijevanju povijesti onkraj vladajuće monadologijske metafizike Leibniza. Poznat je njegov ironični stav spram Leibnizove teodiceje po kojoj je ovaj svijet najbolji od svih svjetova jer počiva na logici dostatnoga razloga i posljednjoj svrsi bitka koju podaruje Božja milost. Problem je s Voltaireovim filozofijsko-književnim obrascem mišljenja u tome što iz njega ne proizlazi ni apsolutno dobro ni apsolutno zlo. Možda je to ponajbolje izvedeno u pripovijesti Mikromegas, koji je prethodnik svih ironičara i zajedljivaca kraja 20. stoljeća, poput primjerice Michela Houellebecqua, jer izruguje ljudsku narav, a čitava njegova „filozofija“ nije drugo negoli neka vrsta kritičke preradbe Blaise Pacala i Rogera Bacona. Tzv. filozofski roman u doba njegova nastanka s Voltaireom ne može postojati bez dvojega: s jedne strane neke okvirne apriorno uzete fllozofijske orijentacije kao ontologije, etike-politike i estetike, a s druge strane fikcionalne mreže priča koje nužno moraju ostati izvan granica tzv. moralno ozakonjena poretka cenzure i ćudoređa kao glavnog temelja društvenoga konzervativizma. Candide je otuda lik koji prikazuje i predstavlja Voltaireov duh kritičke pobune protiv tradicije i autoriteta, protiv dogmatizma vjere, protiv ideoloških laži kao što su lažno domoljublje i lažni moral, protiv svijeta koji je kao i čovjek postao prostor ukaljanosti i totalnoga kaosa i koji baš zato zahtijeva mogućnost radikalne promjene. Ali, Candide, kao što znamo, biva protjeran iz svoje zemlje, pikarski tražeći idealnu zemlju koja pruža utočište slobodnim misliocima i idealistima. Stoga nije nimalo začudno što sam doživljava na kraju razočaranje i iz pesimizma postavlja imperativ obrađivanja vlastita vrta. Kroz usta filozofa Panglossa, predstavnika optimizma, Voltaire iskazuje mogućnost promjene samoga svijeta. To, naravno, nije imanentno ideji romana koji je od samoga početka u djelu španjolskoga pisca Cervantesa kritika svake nerealne teodiceje bila ona filozofijska ili teologijska. Roman je oslobođen od zahtjeva da njegovi likovi služe popravku svijeta, premda ono suprotno, destrukcija i ozračje duhovne melankolije u likovima koje će ponajbolje podariti u svojim djelima moderna književnost od nihilizma Dostojevskoga do Camusovih egzistencijalističkih „stranaca“, uvijek ima skrivenu prednost zbog toga što zbiljsko stanje svijeta u doba znanstveno-tehničke raskorijenjenosti zemlje smjera svojem iščeznuću. Što, dakle, naposljetku tzv. filozofski roman u doba prosvjetiteljstva krasi ako ne ljekoviti ironični humor s kojim Candide u sedamnaestome poglavlju ovog romana maestralno zaključuje: „Kad su se vratili na granici Orejona, Cacambo reče Candidu: ꟷ Vidite li, da ova hemisfera ovdje nije bolja od one druge; poslušajte me, vratimo se u Evropu najkraćim putem. – Kako da se tamo vratimo – reče Candide – i kamo da idemo? Ako se vratim u svoju zemlju, tamo Bugari i Abari sve kolju; ako se vratimo u Portugal, tamo će me spaliti; ako ostanemo ovdje u ovoj zemlji, izlažemo se svakog trenutka opasnosti, da nas nataknu na ražanj. Ali kako da se odlučim, da napustim dio svijeta, u kome živi gospođica Cunegonda?“ (str. 217) Zašto sam rekao da tzv. filozofski roman završava sa Sartreovom Mučninom (La Nausée) iz 1938. godine? Samo iz ovog razloga. Jean-Paul Sartre filozof je i književnik, najznačajniji intelektualac 20. stoljeća, tvorac egzistencijalizma i pojma angažirane književnosti koja ima posljednju zadaću u promjeni smisla bitka polazeći od egzistencijalne slobode samstvenoga pojedinca. Taj i takav pojedinac može biti samo umjetnik koji refleksivno proživljava vlastitu tjeskobnu egzistenciju. Otuda je naslov njegova romana savršeno pogođen. La Nausée ili na hrvatski Mučnina, u kongenijalnome prijevodu pjesnika Augustina Tina Ujevića, Zora, Zagreb, 1952. godine, jedini je pravi tzv. filozofski roman jer više ne problematizira niti mogućnost i nužnost optimizma, teodiceje, promjene tradicionalnoga društva, ozbiljenje slobode u svijetu. Isto tako, to nije alegorija; nije povijesni niti pikarski roman, a autor nije morao unatoč svemu što je javno izrekao protiv vlasti i poretka u liberalno-demokratskoj Francuskoj bježati da spasi živu glavu u Švedsku kod kraljice Kristine kao nekoć Réne Descartes ili se potucati po Europi u bijegu pred režimima apsolutističke vlasti svoje domovine kao Voltaire koja mu je namijenila torturu i spektakularnu lomaču kao uzvišenome piscu kojeg s užitkom čitahu i cenzori i inkvizitori, i javne dame i kneginje, i kardinali i maršali pod uvjetom da mišljahu kako žaoke njegove bezobzirne satire pogađaju ipak samo onog Drugoga, a ne njih. Mučnina pripovijeda o Antoineu de Roquentinu, koji utjelovljuje Sartreove ideje o fenomenologijskoj psihologiji imaginarnoga i onu najznačajniju misao njegova ateističkoga egzistencijalizma kako egzistencija prethodi esenciji. (v. o tome: Žarko Paić, Projekt slobode: Filozofija i angažman – Jean Paul-Sartre, Nova Istra, Pula, 2007.) Glavni lik piše apokrifni životopis markiza de Rollebona, koji je upravo u doba enciklopedista i materijalista u predrevolucionarnoj Francuskoj lutao zemljom i sablažnjavao pseudo-ćudoredno odgojeni puk. Tzv. filozofski roman sa Sartreom je konačno doživio vrhunac zato što je po svim odrednicama odgovarao ideji modernoga romana par excellence. Glavni lik nije bio alegorijska fikcija, već univerzalna egzistencijalna singularnost čovjeka koji u svojoj odluci da slobodu živi kao vlastitu odluku nadilazi sve moralno obzirne društvene granice. Antoine de Roquentin, usto, nije nikakav heroj niti antijunak svoga vremena, već iznimka koja stvara pravilo u otuđenome svijetu modernoga kapitalizma u kojem pojam egzistencije postaje ekskluzivno pravo na život koji se umjetnošću suprotstavlja svekolikoj faktičnosti mučnine. I da zaključimo. Roman koji ima značajke filozofskoga diskursa nakon Mučnine više ne može biti, jer više nema filozofa-pisaca koji misle da svoje konceptualne hibride od riječi i slika mogu „literarizirati“, pa se događa nečuveni paradoks. Tzv. filozofske romane pišu još samo ne-filozofi koji akademsku filozofiju preziru, a metafiziku poput astrofizičara ostavljaju na životu samo kao pitanje o svrsi velike tajne stvaranja svijeta. Tako je suvremeni roman postao sve-i-svašta i sve-i-ništa, jer naše hiperracionalno doba tehnoznanosti i umjetne inteligencije potrebuje pripovijedanje, u to nema nikakve dvojbe. Samo je pitanje je li roman još uvijek unatoč proširenju njegove forme i sadržaja do neslućenih razmjera podoban žanr za ono što je preostalo od filozofije. Što je to preostalo ne od mišljenja, već od jezika? Ništa drugo negoli rupa-u-bitku što bi rekao Sartre u njegovu temeljnome filozofijskome djelu Bitak i ništavilo (L’Etre et le Néant) iz 1943. godine. Taj ontologijski „otvor“ ujedno ima mogućnosti da postane beskrajna praznina ili beskonačna otvorenost novoga. Možda ipak stoga nakon Candida i Mučnine ima izgleda za roman ideja kao ideju romana u doba tehnosfere?

July 18, 2024
Banalnost kao smrt umjetnosti

Banalnost kao smrt umjetnosti

U teorijama književnosti 20. stoljeća postoje mnogi nespretni, nepromišljeni i krajnje neprimjereni pojmovi. Skovani su da bi naizgled precizno pokazali epohalnu novost nekog književnog smjera, odredili rez s prethodnim književnim modelima ili jednostavno znamenovali neku novu vrstu unutar roda, primjerice, romana. Zaboravit ćemo metodički nelagodu s određenjem postmodernizma u ovom slučaju i vratiti se na nešto naizgled samorazumljivo. Riječ je o takozvanom romanu ideja. Znamo kako je paradigmatski slučaj tog izraza za nelagodu s uvođenjem filozofijskih iskaza, problema i pitanja koja su odredila bit francuskoga egzistencijalizma roman Jean-Paul Sartrea Mučnina. Nije problem u odsutnosti izvanjskih „događaja“. Još manje je stvar u nemogućnosti tradicionalnog pripovijedanja u vremenu radikalnog reza s metafizičkim pojmom vulgarnoga vremena (bilost – sadašnjost – budućnost). Već je s Bergsonom i njegovim pojmom trajanja vrijeme postalo intersubjektivno protjecanje koje se može istinski razumjeti tek „stvaralačkom evolucijom“. Proust stoga nije tek romaneskni bergsonist kao što nije ni romanopisac ideja. No, pounutrenje događaja iz tzv. realnoga svijeta u svijest pripovjedača, koji traga za „izgubljenim vremenom“, moguće je tek kad pisac samosvjesno misli o svojoj književnoj poziciji iz aspekta vremena u kojem djeluje. Sartre je doista jedini istinski filozof koji je roman pretvorio u tekstualni prostor-vrijeme umjetničkog oživljavanja temeljne postavke egzistencijalizma kako egzistencija prethodi esenciji. Antoine Roquentin utjelovljuje misao o konačnosti vremena, faktičnosti slobode i bačenosti u svijet bez Boga. Kad se želi kazati, a za što je i sam Sartre za svojeg posjeta Zagrebu i Krleži odgovoran onom glasovitom kurtoaznom izjavom o romanu Povratak Filipa Latinovicza kao prethodniku egzistencijalističke književnosti, da su Krleža, Gombrowicz, Musil, Broch, Shulz i mnogi drugi, nezamislivi kao autori bez uronjenosti u nekovrsni svijet romana ideja, onda se ne čini tako velika epistemologijska greška, kao što je to slučaj sa samim pojmom romana ideja. To je jednostavno neodrživi pojam. No, on će i dalje to ostati kao što je to bilo s mnogim prije njega. Roman je od svojeg začetka u Cervantesovu Don Quijoteu upravo pronalazak novog načina kazivanja, a tek potom nove forme. Ono što je bit romana jest svijest o slobodi umjetničkog stvaranja koja može biti omogućena tek iz sfera novih ideja. Roman je moderni oblik života ideja kao doživljaja, osjećaja, nesvodive pojedinačnosti osobnosti i jezika oslobođenog disciplinarne strogosti filozofije. Roman ideja jest dakle contradictio in adjecto i nešto posve samorazumljivo. Već je Ortega y Gasset na tu okolnost odavno upozorio u slučaju početka romana kao priče koja potrebuje idejno opravdanje. Stoga ulazak filozofije u formi eseja ili eksplicitno romana koji drugim diskurzivnim sredstvom želi filozofijski govor učiniti samorazumljivim modernome čovjeku nije blasfemija, nego nužnost koja ne potrebuje svoje opravdanje teorijom, premda je književni rezultat „romana ideja“ u cijelom 20. stoljeću uglavnom porazan. Cjelokupno književno stvaralaštvo Vladana Desnice, njegov roman Proljeće Ivana Galeba i nekoliko eseja koji nadilaze vrijeme svojega nastanka i još uvijek plijene svojom misaonom snagom, više se od svih drugih modernih hrvatskih književnika – pa čak i Krleže i Marinkovića – može čitati kao pokušaj refleksivne avanture književnosti. Njegov je amblematski roman uistinu refleksivno-kognitivni proboj u bit egzistencijalnog nabačaja čovjeka u svijetu bez Boga, morala, odgovornosti i ljubavi. Stoga je riječ o jedinom vjerodostojnom romanu egzistencije kao ideje nesvodive životne avanture čovjeka koji samo umjetnošću može preboljeti ništavnost svijeta. Desnica nije egzistencijalist niti Sartreov sljedbenik, nego autentični romanopisac moderne svijesti o vremenu kao vremenovanju ljudske i konačnosti svijeta iz iskustva refleksivnoga subjekta pripovijedanja. Njegovi su eseji o umjetnosti istodobno suptilni književno-filozofijski fragmenti mišljenja o granicama moći umjetnosti u svijetu koji neizbježno postaje pozornica masovnog kolektivnog ludila ideologija i nečeg mnogo trajnijeg i utoliko opasnijeg – banalnosti zabave, sentimentalizma, doživljajnosti. Paradoksalno je da je vjerodostojni pisac iskustva egzistencijalne tjeskobe, bačenosti i patnje čovjeka u svojim esejima ozbiljnost mišljenja baštinio iz klasične i moderne tradicije europskog univerzalizma (antika, francuska i talijanska kultura, ruski realisti, Kierkegaard i Croce) da bi ispisao kriptosubverzivnu, književno-teorijsko-društvenu kritiku suvremenika i otvorio nekoliko sklopova problema s kojima se upravo danas istinski suočavamo u njihovoj čistoći. To su pitanje istine umjetnosti, slobode, ozbiljnosti egzistencije, vladavine laži kao sveopće banalnosti književnosti, ideja, modernosti i granica kulta „novoga“. Prije no što imanentno pokažem ključna mjesta u kojima Vladan Desnica u svojim esejima nadilazi ograničenost ideologijske, književno-teorijske i kritičke svijesti vremena u kojem je mislio, pisao i živio, osvrnut će se ukratko na postavke Stanka Koraća u predgovoru Sabranim djelima Vladana Desnice (Prosvjeta, Zagreb, 1974.). Poznato je da je Korać imao sklonosti da pripovijedanje Vladana Desnice i Ive Andrića tumači u svojevrsnom ključu kierkegaardovski shvaćene egzistencije. To nije uopće prijeporno. Metafizička otvorenost pitanja o moralnoj odgovornosti, tjeskobi, strahu, umjetničkome prebolijevanju granica faktičnosti ljudske egzistencije u susretu s ništavnim svijetom bez Boga uistinu jest opsesivno traganje Desnice u romanu Proljeća Ivana Galeba i u Andrićevoj ranoj lirici Nemiri i Ex ponto. Instruktivan i mjestimice korektno filozofijski upućen književni esejist i kritičar, međutim, neprestano nastoji oko nekog novog razumijevanja realizma unutar Desničinog novelističkoga opusa. Znamo da je i sam Desnica pod tim spornim književno-teorijskim pojmom mislio dvije stvari: književnost francuskog i ruskog realizma kao uzor za istraživanje granica modernosti u hrvatskoj i srpskoj knjižvnosti uopće, ali i ono više od puke „zbilje“ u značenju društvenih, psiholoških, religijskih, kulturnih činjenica. Kad Korać nastoji biti su-misliocem Vladana Desnice, onda se pokazuje temeljni problem, koji više pogađa Desničine interprete negoli samog refleksivnog majstora književnosti kao ozbiljne discipline ideja i imaginacije u tekstu. Riječ je o pojmu doživljaja i estetici doživljaja. Nije realizam „sve ono što je doživljeno“, kako Korać nastoji Desnicu uzidići iznad vulgarne marksističke estetike od Lukácsa do ruskih soc-realističkih dogmata, nego doživljaj nije nikakvo metafizičko uporište njegova književnoga imaginarija. Već je kao prevoditelj Crocea pisac ušao u najizazovnije probleme moderne estetske teorije nakon Hegela. Zato mu se nikako ne bi moglo dogoditi da u tekstovima realizam u metafizičkome smislu nadograđuje „doživljajem“. Desnica je prevladao tu naivnu doživljajno-impresionističku estetiku prema kojoj pisac doživljajno (kao neki bolećivi „subjekt“ promatranja) spoznaje svijet raspadnut na krhotine metafizičkih ideja. Nadalje, Desnica ne razvija nikakve ontologijske ideje u „romanu ideja“, jer ideja od Platona označava samo onu primarnu otvorenost bitka koji se temporalno događa kao ideja (dobra). Korać je kao i mnogi književno-teorijski lucidni analitičari djela Vladana Desnice, uključujući i Radomira Konstantinovića, pokazao novost njegova književnoga postupka, stilističku jedinstvenost i tematsko okružje. No, problem je ostao nerazriješen. Da bi se pristupilo odgonetki smisla Desničina refleksivno-egzistencijalnog uvida u moć i granice moderne književnosti, mora se misliti zajedno s njim i preko njega, a ne biti ispod razine jednog Crocea, još manje Kierkegaarda kao temelja za razumijevanje ključnih riječi književnoga opusa Vladana Desnice. Zašto ovaj kritički osvrt? Nema ovdje nikakvog razloga umanjivati vrijednost jednog analitički korektnog prikaza Desničina književnoga stvaralaštva. No, zbog ozbiljnosti problema o tzv. romanu ideja i njegovu razvitku danas, kad je on jedini način unutarnje obrane književnosti od banalnosti „doživljaja realizma“ kao hiperreality show spektakla privatnosti, koju sam Desnica ironično kritizira na primjeru naknadnog objavljivanja Stendhalovih brojnih pripovjedaka i novela koje upravo klize rubom trivijalnosti, potrebno je konačno misaono artikulirano i precizno pokazati veličinu i autentičnost jednog pisca refleksivne egzistencije umjetnika kao zatočenika slobode i istine. Sve drugo je informativnost, eklekticizam s pokrićem ili bez njega, upravo sve ono što je Desnica nepogrešivo iskazao u eseju o prosvjetiteljstvu Dositeja. Esejistika Vladana Desnice obuhvaća različite tekstove koje sve povezuje ideja umjetničke odgovornosti i discipline mašte. Književnost je disciplina i metoda. Ona je „teoretsko stanje duha“, kako kaže u eseju o umjetnosti (Zapisi o umjetnosti). Ako je književnost u svojoj igri i stvaralačkoj imaginaciji metoda i disciplina, onda je posve jasno da je Desnica i esejistiku tretirao kao autonomno i nesvodivo područje misaone avanture čovjeka, a ne tek pomoćnim sredstvom ili znanstvenim (književno-teorijskim) poligonom tzv. fluidnoga diskursa. Poznavatelj esejistike Montaignea nije mogao ni ironiju zamisliti drukčije negoli kao figuru uma u retoričkome dokazivanju istine da ne odlučuje stil o mišljenju, nego mišljenje o stilu. Desnica je u polemici s Milanom Selakovićem (esej Riječ na „vrhu jezika“, Sabrana djela, Eseji, kritike, pogledi, Knjiga IV, Prosvjeta, Zagreb, 1975.) pozornost usmjerio u bit stvari, citirajući Montaignea i Ivu Andrića: „Ja ne brusim riječ, ja brusim misao.“ U tekstu Desnica razvija misao da je pisac koji piše nemuštim jezikom tek puki izraz nemuštoga mišljenja. Ta ontologijska gramatika kao da je prijepis Wittgensteinovih stavova o granicama jezika i o misticizmu alogičnosti. Misticizam nije ovdje drugo negoli oznaka za besmislenost pisanja i govora kao ornamentalne kićenosti koja ne kazuje ništa o biti stvari. Najznačajniji esej Vladana Desnice objavljen je u časopisu Krugovi 4-5/1952. Naslovljen je Zapisi o umjetnosti (Iskustva i refleksije) i sam se autor mudro ograđuje od toga da se ideje izložene u njemu shvate kao „konačna istina“ zbog nedostatka vremena za razradu. To nas uopće ne treba brinuti. Skepticizam i obzirnost spram stvari same o kojoj je riječ u eseju – ideji o biti umjetnosti, osobito književnosti i vremenu – otvara mogućnost da se Desnica čita imanentno kao refleksivno-kritički mislilac-esejist. Već u zapisu o iskrenosti pogođen je sadašnji (zlo)duh vremena. Riječ je o njegovoj kritici književnosti trivijalizacije zbilje u tzv. emocionalnome prolomu sentimentalizma. I tu se Desnica eksplicitno razračunava s estetikom doživljaja. Nije tzv. povratak emocija kod teoretičara nove psihologije emocija Damasia danas i književnosti osjećajnosti, intimizma i subjektivizma kritika tzv. objektivizma, racionalizma i književnosti ideja. Posve suprotno, riječ je o prizemnome otkriću da emocija ima svoj navlastiti, nesvodivi život i da ju nije moguće tretirati kao drugorazredni entitet. Dobro, samo je pitanje zašto uopće emocionalizam i doživljajnost razdvajati od mišljenja kao takvog? Odnosno, čemu novi dualizam ili tiranija jednog oblika književnoga svijeta u kojem vlada hiperrealizam emocija i ništa više? Desnica je uvjereni anti-ničeanac, što samo znači da mu je Kierkegaard ipak zamutio bistri pogled u ono što je otvorio Nietzsche za duhovnu situaciju vremena – kritiku nihilizma i kolektivnih mahnitosti mase. Vladan Desnica na jednom mjestu spomenutog eseja kaže: „Banalnost je smrt umjetnosti. Jedna sama stvar je još gora od nje: tražena originalnost.“ Njegova ironijska kritika pomodnosti u kojoj cvate tisuću cvjetova demokratskog ukusa prosječnosti, a znamo kad je i u kojem kontekstu pisao esej (doba soc-realističke moralke i ideologije novog socijalističkoga čovjeka), naizgled ima obrise kultrurpesimističke kritike modernoga doba. To je uobičajena strategija pisaca nesklonih izvanjskim efektima avangarde ꟷ od logike spektakla do kolektivizma i kulta „novoga“. Brochovi eseji su uz Ortega y Gasseta i Franza Werfela vrhunac mišljenja da alternativa nemilosrdnom duhu visokog modernizma i avangarde ne može biti bijeg u prošlost (pasatizam i tradicionalizam). Ali da terapeutski djeluje vjera u ideale staromodonosti poput ljepote, istine, vjere, sklada i mjere. Kritika duha banalnosti kao smrti umjetnosti, čime Desnica varira Croceove misli na temu Hegelove ideje o „kraju umjetnosti“, kulminira u postavci da je iluzija svaka bezobzirnost spram tradicije u ime rušiteljske moći Novoga. Prijelomnost reza modernosti nije ništa prijelomno. Ono nije ništa „novo“. Desnica se mora kritički odnositi spram zbilje i književnih suvremenika jer je njegov modernizam i refleksivno iskustvo egzistencije čin drukčijeg razumijevanja vremena. Eshil, rimski pjesnici i retoričari nisu nešto zauvijek minulo. Njihov duhovni život nije nešto pohranjeno u imaginarni muzej kulture. To je oživljena tradicija koja Novome podaruje istinski smjer spram budućnosti. Vladan Desnica književnost misli kao ozbiljenje istine, a ne laži. To je antiničeanska misao. U njoj dokaz slijedi iz povjerenja u čin slobode koji omogućuje književnost uopće. Svi su despotski i tiranski režimi proganjali istinsku književnost i pokušavali je nadomjestiti lažnim alternativama. Od državnih kultova do kulta nove banalnosti – emocionalizma i sentimentalizma – vodi isti put. Totalitarizam je za Desnicu u ideji romana Proljeća Ivana Galeba bio zastarjeli pojam i nešto nedostojno promišljanja. No, njegovi su nevidljivi i nečujni znakovi ostali i nakon njegova nedavnoga realnoga rušenja. Banalnost originalnosti masovnoga ukusa očuvao je kulturalne izvore totalitarizma: masovnu zaslijepljenost vođama, neobrazovanost, lagodnost uspjeha i narcističko-voajerski sindrom društva spektakla. U književnome smislu Desnica je autentično naslutio ono razarajuće u tvorbi svijeta kao kolektivne sreće i kiča egzistencije. Esejistika Vladana Desnice u mnogim je aspektima suvremena. Ona je štoviše i „aktualna“, što i nije kompliment za Desnicu, nego poražavajuća činjenica za naše doba. Nije li zapanjujuće da se pisac takvog uzvišenog osjećaja smjernosti spram tradicije, kovač i alkemičar smisla u riječima kao kazivajućim posrednicima između mišljenja i onog što se događa u zbilji, počesto u eseju o kojem je bilo riječ „populistički“ sklanja u žurnalizam i kolokvijalizam. Pridjev strahovito u njegovu kazivanju blizak je današnjem semantičkom kaosu s riječi užasno, kad se i ono što je suprotno izvornom smislu onog strahovitog i užasnog određuje upravo kao ono strahovito i užasno. Npr. kao kad bih bez refleksije o jeziku rekao u skladu s ulično-medijskim jezikom: Desnica mi je „užasno“ bitan pisac. Na jednom mjestu naići ćemo i na pleonazam i tautologiju, što je vjerojatno posljedica miješanja hrvatske i srpske varijante za bit/esenciju (bit i suština, kaže prevoditelj Crocea!). Sve to ne umanjuje značenje i vrijednost njegove esejistike. U vremenu kad je banalnost od zla do dobra prisutna kao naša kultura svakodnevice, kad se riječi poput slobode, istine i umjetnosti kao ozbiljnoga iskustva težine egzistencije čine filozofijskom patetikom koja više nikoga ne obvezuje, Desnica je iznova naš suvremenik, možda i više od toga. Tko je u književnosti danas istinska i gotovo jedina velika „zvijezda“ kulturnoga spektakla u čijim djelima ideja, egzistencija, sloboda, umjetnost ne zvuče sablažnjivo upravo stoga što su utjelovljene u svijetu metafizike seksualnosti, hiperrealnosti i društvene perverzije globalnoga kapitalizma? Tko se nametnuo kao masovni propovjednik ekstaze ništavila u društvu realiziranoga nihilizma ako ne posljednji autentični predstavnik tzv. romana ideja – Michel Houellebecq!? Desnica i Houellebecq? Ne, uopće ovdje o tome nije riječ. Svaka usporedba je, naravno, neumjesna. Ali ono što ovdje jest problem proizlazi iz mogućnosti govora ideja u doba perverzne realizacije filozofije u ideologijama i praksama banalnosti tzv. života. Vladan Desnica ostaje kao vjerodostojni suvremenik književnosti otpora takvoj opsjenarskoj moći zavođenja primitivizmom intime kojoj nije mogao odoljeti ni pisac prvog modernoga „romana ideja“ Crveno i crno. Za Desnicu te boje nisu bile mjerilom njegove refleksivno-kritičke metode. Bio je odveć uronjen u probleme tjeskobe čovjeka i metafizičku moć smrti da bi pisao o prolaznim ideo-logikama moderne. Njega su uostalom, spisateljski proganjale ideje, a ne ideologije. Vladan Desnica otmjeni je pisac moderne svijesti o vremenu. On ne pripada sablastima prošlosti, premda je sudbina modernih klasika odveć bliska sveprožimljućoj metafori o „sablastima“ koje vladaju našom suvremenošću iz dalekih grobova i sarkofaga. Desnica ne vlada našom suvremenošću. On je jednostavno nesvodivi slučaj književnika koji je na tragu Kierkegaarda i filozofije egzistencije umjetnost, smrt i iskustvo egzistencijalne tjeskobe uzdigao do stupnja refleksivne modernosti. Objavljeno u časopisu Književna republika, br. 11-12, 2006.

July 17, 2024
Društvo kao mreža bez subjekta

Društvo kao mreža bez subjekta

Bruno Latour, francuski suvremeni filozof, antropolog i sociolog autor je brojnih knjiga koji tematiziraju probleme tehnoznanosti, društva i ljudskoga položaja u globalnoj civilizaciji. Posebno je utjecajan na području tzv. studija o znanostima, tehnologijskih studija i promišljanja o krizi modernoga projekta. Uz Petera Sloterdijka mnogi ga smatraju jednim od najiventivniji suvremenih mislilalca koji na hibridan način povezuje humanističke znanosti s estetskim paradigmama našeg vremena. Studiji o znanosti (science studies), kako to ističe Latour, ne razdvajaju ova područja u vlastitim istraživanjima, a primjeri koje navodi su mikrobi, elementarne čestice DNA koje su istovremeno prirodni i društveni čimbenici, te su zbiljski, ljudski i semiotički entiteti. Teoriju koju je ponudio Latour razvili su Michel Callon i skupina znanstvenika na sveučilištu École des mines de Paris. Na početku se pokazuje zašto je značenje pojma mreže (network) uglavnom pogrešno što stvara nepotrebne poteškoće u proširenju ove riječi kao metafore za tehničku i društvenu globalizaciju. Ukratko, budući da je mreža postala metaforom za kompjutorski stvoreni prostor slikovnih informacija potrebno je reducirati sva značenja koja pritom ulaze u horizont mišljenja (tehničko i društveno prije svega) kao izvedena iz nečega što nije ni tehničko niti društveno o-sebi, da se poslužimo Hegelovim pojmom. Mreža nije ništa ni stvarno niti fiktivno, već konceptualni model shvaćanja stvarnosti. U isto vrijeme je apriorna i aposteriorna, prirodom stvorena i čovjekom konstruirana. No, u distribuciji, homogenosti i blizini kojim ljudski akterri djeluju na mreži, ona se pokazuje otpornom na procese subjektivnoga označavanja stvari i pojava. Utoliko se mreža sastoji od djelovanja u odnosima između aktora i aktanata, govoreći jezikom studija o znanosti, u odnosu spram ne-ljudskih i pojedinačnih entiteta. Latour u knjizi ISTRAŽIVANJE O MODUSIMA EGZISTENCIJE na jednom mjestu ustvrđuje: “Na početku ovog istraživanja bilo nam je teško uočiti jedan sloj subjektivnosti koji se na taj način nadovezivao na sve ostale: ukorijenjenost u neki iskonski subjekt bila bi prejaka; ali sada je subjekt potpuno „potkopan“, iščašen, raspodijeljen, razdijeljen. Više ne služi kao spojnica. Više se nikada ne polazi od njega. Naprotiv, do njega dolazimo sa svih strana kako bismo ga zahvatili, posjeli ili osigurali. Ako se drži, drži se zbog toga što je pronašao put zasnivanja svijeta koji dolazi ne iz njegove nutrine, već iz njegove izvanjske suštine. Više nas, dakle, ništa ne sprečava da prepoznamo druga bića koja nose druge slojeve subjektivnosti, bića čija bi odlika bila ne da proizvedu ili da posjeduju, već da spase osobnosti preobražavajući ih u osobe. Za ta bića karakteristično je što dovode osobe iz daljine u blizinu, iz smrti u život. Recimo, da se poslužimo neposrednijim jezikom, da te riječi uskrsuju one kojima su upućene – u onom uobičajenom smislu, da ih „vraćaju u život“. (str. 289) Latourova „simetrična antropologija“ nije nastavak Derridaine dekonstrukcije ideje temelja drugim sredstvima. Kao što se isto tako ne može reći da je posrijedi nastavak Foucaultovih dijagrama moći nakon „kraja čovjeka“. Doduše, ipak je posrijedi jedan drugi kraj. S njime Latour otpočinje misaonu pustolovinu sustavno izvedenu u knjizi Politika prirode: Kako unijeti znanosti u demokraciju (Politiques de la nature: Comment faire entrer les sciences en démocratie) iz 2004. Ekološka kritika modernosti poprima stoga zadaću stvaranja znanstvene paradigme koja pretpostavlja prožimanje prirode i tehnologije na drukčijim osnovama. Pozivajući se na radove filozofa i antropologa Michela Serresa, a upućujući na konzekvencije Callonove teorije o mrežnim aktorima u društvenome kontekstu informacijsko-komunikacijskih tehnologija, Latour iznosi smionu tvrdnju: mreže se uopće ne nalaze u-prostoru i nisu nigdje „između“ (in-between). Štoviše, nisu ni u što „uronjene“ (immersion). Paradoks je ove teorije hibridnosti ljudskoga i neljudskoga u tome što ona u epistemologiji pripada i ne pripada podjednako redukcionizmu i relativizmu. A to znači da mreže ne možemo opisivati izrazima kategorije kvantiteta „malo“-„veliko“, nego tek relacijskim pojmom sveze između odnosa. Budući da Latour polazi od pretpostavke da su tehnika i znanost u značenju modusa života, što je modifikacija kasnoga Deleuzea i naravno Wittgensteina o „formama života“, „kvazi-subjekti“ a ne subjekti, tada se pitanje o mogućnostima modernosti za razumijevanje ljudske egzistencije ne svodi više na opreke pojedinac-društvo ili čovjek-tehnika. Sve se umnožava i nalazi svoj „identitet“ u procesima hibridizacije. Iako sam Latour svoje istraživanje provodi unutar sociologijskoga diskursa, njegove su analize antropologijske i filozofijske, a pripadnost nekom disciplinarnome smjeru humanističkih znanosti vidi u onome što se naziva studijima o znanosti (science studies). Očito je da se otuda i studiji dizajna (design studies) kako ih on razumije mogu dalje razviti tek iz premještanja/razmještanja svega onog što se tradicionalno nazivalo znanostima o čovjeku (antropologiji). Knjiga o “modusima egzistencije” uistinu je kompleksno istraživanje razloga zašto toliko slavljeni postmoderni subject i pitanje identiteta valja iznova postaviti u središte teorijske konceptualizacije. Razlog očito leži u tome što se zapadnjačka projekcija ovog “kolektivnoga sebstva” ne može više održati nosivim pojmom za nastupajuće razdoblje. Sve su institucije modeernosti ili antropocena na putu vlastita prevladavanja iz jednostavnog razloga njihove nesukladnosti s temeljnim pitanjima egzistencije čovjeka u situaciji s onu stranu dosadašnjeg horizontal značenja. Utoliko se Latourova “simetrična antropologija” pokazuje uvjetom mogućnosti nove znanstvene rekonstrukcije pitanja identiteta, društvene odgovornosti i holističke usmjerenosti spram čovjeka kao integralnog bića koje iziskuje drukčije “utemeljenje” od modernih utopija industrijalizma i progresizma. Latour je autor teorije mrežnih aktora (actor-network theory). Čini se da je to ono najznačajnije glede njegova doprinosa suvremenome shvaćanju društva, kulture i, umjetnosti. Odmah valja reći da je ova teorija svojevrsna „ontologija mreža“ s kojom se digitalno doba može otvoriti kao pitanje o odnosima u kojima se pojavljuju objekti kao nositelji informacija i kao označitelji drukčije komunikacije. Latour polazi od tri izvora s kojima se susrećemo u našem djelovanju. To su: (1) priroda i prirodnost,; (2) društvo i društvenost i (3) semiotička konstrukcija i odnos djelovanja/posredovanja (agency) u izgradnji značenja. U ovoj knjizi Bruno Latour je razvio čitav niz teoretskih mapiranja problema modernosti i “modusa egzistencije” sa stajališta objektno usmjerenoga mišljenja i nastojanja da se shvati naše vrijeme kao „parlament ili internet stvari“, kao „hibridno stanje“, kao funkcioniranje „mrežnih aktora“ u prostoru koji se čak više ne može delezovski shvatiti iz pojma rizoma u odnosu na temelje i utemeljenost. Umjesto toga ponudio je iznimno složeno čitanje oprostorenosti (spatializing) kao umreževanja raznolikih ljudskih i neljudskih tvorevina s kojima se bitno mijenja globalni/lokalni poredak regulacije životnih procesa.

July 16, 2024
Mikrofizika moći „male povijesti"

Mikrofizika moći „male povijesti"

Knjiga predavanja Michela Foucaulta O VLADANJU ŽIVIMA: Predavanja na Collège de France 1979-1980., Mizantrop, Zagreb, 2019. S francuskoga prevela Maja Vukušić Zorica predstavljaju iznimno važnu poveznicu između dva naizgled heterogena i ambivalentna sklopa moći-znanja i strukture mišljenja. Prvi je dio posvećen analizi Sofoklovog Kralja Edipa, a drugi, duži posvećen trima velikim praksama oko kojih se u kršćanstvu strukturirala obveza za ljude da izraze u istini ono što jesu u svrhu oprosta njihovih grijeha: krštenje, kanonska ili crkvena pokora (vođenje savjesti). Radi se, dakle, o povezivanju kasne antike I ranoga kršćanstva. Uostalom, poznato je da se taj prijelaz za Foucaulta pojavljuje ključnom točkom promjene paradigme u shvaćanju biti tijela na Zapadu. Razumjeti nakanu arheologijsko-genealogijskoga istraživanja tijela kao dispozitiva moći u Povijesti seksualnosti kao i kontekstu ovog djela pretpostavlja otvaranje rasprave o pojmu povijesti. S onu stranu metafizičkoga shvaćanja Zapada iz ideje opće povijesti nastaje novo doba kontingencije. Mikrofizika moći „male povijesti“ iziskuje drukčije shvaćanje ideje modernosti. Paradoks je u tome što ideja povijesti ne može postojati bez univerzalnoga zahtjeva za istinom, a razgradnja te ideje nužno uvodi u igru pojmove društvenog i kulturalnoga konstruktivizma. Drugim riječima, ono što Foucault naziva heterologijom i heterotopijom povijesti samo je unutarnja kritika njezine usmjerenosti na racionalnost i moć Zapada. Ta dva pojma čine političku strategiju znanja/moći u modernosti. Čitav Foucaultov projekt izgradnje subjekta kao „brige za sebe“ na ishodu modernosti povratkom u stoički model estetike egzistencije povijesno-epohalnim kretanjem od problematike „puti“ (chair) preko „seksa“ do „seksualnosti“ samo je drugi put ili drugi početak mišljenja. Sjetimo se da je to bila nakana Heideggera poslije zadaće prebolijevanja metafizike subjektivnosti. Naravno, temeljna je razlika u tome što Foucault polazi od politike djelovanja. Iz slobode odluke proizlazi događaj nadilaženja uma i želje. Heidegger, naprotiv, smatra svako oživljavanje subjekta padom u metafizičko okrilje vladavine subjektivnosti. Za Heideggera se stoga društvo pojavljuje rezultatom moderne tehnike. Foucault određuje društvo sklopom odnosa moći između discipline i nadzora nad tijelom. Politika kao tehnologija života otvara utoliko pitanje o smislu tijela izvan njegova svođenja na tehno-znanstveni objekt diskursa. No, isto tako to se zbiva izvan svođenja na dispozitiv moći kao subjekt kojim se ljudsko tijelo pojavljuje u formi biomoći izloženo na dispoziciji za druge svrhe. Tekstovi koje Foucault koristi, od 5. do 12. Predavanja u ovoj knjizi čine korpus patrističkih spisa iz prvih stoljeća, onakav kakvog je utvrdila tradicija Crkve. Apostolski oci, od Didaché (kraj 1. – početak 2. stoljeća) do Hermina Pastira (sredina 2. stoljeća) i, u manjoj mjeri, apologeta, grčkih otaca iz Aleksandrijske škole (Klement i Origen) i prvih latinskih otaca.Cjelokupna mu je nakana rekonstruirati i problematizirati kako kršćanstvo u svojim teologijsko-političkim I ujedno ontologijskim začecima bitno usmjerava problem vladanja i vladavine tijekom povijesti i kako se upravo ovaj način discipliniranja požude pojavljuje razlogom represije i emancipacije tijela. S kršćanstvom, međutim, nastaje zabrana užitka u tijelu. Pojam grijeha zamjenjuje tragično iskustvo grčke putenosti. Naposljetku, moderno doba nasljeđuje kršćansku etiku krivnje internaliziranjem askeze. Nasuprot Freudovoj psihoanalizi kao paradigmatskome pristupu seksualnosti kroz tri faze njezina povijesnoga razvitka, Foucault uvodi u igru transformaciju i razmještanje same povijesne logike ovoga reza. Kršćanstvo ne može biti samo taj manihejski rez spram iskonske antičke slobode u seksualnosti. U Grčkoj i Rimu bila je na djelu askeza i discipliniranje tijela. Kršćanstvo se otuda ne pojavljuje tek u znaku strogih zabrana i odbacivanja slobodnih oblika ljubavi. U transformaciji i razmještanju diskursa kršćanstva tijekom povijesti seksualnosti u središte dolazi ono što se kroz tehniku askeze i kontrole čitavoga sklopa tjelesnosti pokazuje nastajanjem modernoga subjekta. Njegove su značajke u suzdržanosti racionalnoga subjekta onog nesvjesnoga. Navedimo, naposljetku, kako Foucault određuje značenje pojma metanoia u Grka i u glavnog filozofa patristike Tertulijana: Mislim da se ne s pojavom kršćanstva u pravom smislu riječi, nego s izvjesnim zakretanjem kršćanstva na prijelazu 2. na 3. stoljeće i, naravno, zbog truda koje je uložilo kako bi se oslobodilo, odijelilo od gnoze i od svih dualističkih pokreta, dogodilo sljedeće: da se taj veliki jedinstveni niz – metanoia ili preobraćenje, prosvjetljenje, pristup istini, otkriće istine o sebi, prepoznavanje, prisjećanje – čitav taj snop pojmova koji su bili duboko povezani u metanoi neoplatonističkog tipa, da se jedinstvo svega toga skupa raspada upravo s Tertulijanom ili, o čemu Tertulijan svjedoči, da se to u tom trenutku raspada. To je ono što se počinje prelamati u tom trenutku i vjerujem da tada za kršćansku misao, za kršćanstvo, za čitavi Zapad, počinje jedna duboko nova i svakako veoma složena povijest, povijest odnosa između subjektivnosti i istine”. (str. 143-144) Foucault u ovoj knjizi predavanja izvodi svoja istraživanja o ranome kršćanstvu, posve izvan trenutačne intelektualne ili političke aktualnosti. U tom pogledu postaje jasno da se ovdje susrećemo s problematizacijom odnosa mišljenja i tijela izvan tradicionalne metafizike svrhovitosti. Smisao predavanja/knjige O vladanju živima jest stvaranje temelja za novu antropologiju volje za znanjem polazeći od novoga koncepta istine. Minucioznim istraživanjem spisa rane patristike o značenju puti i uopće požude u ljudskome životu, Foucault je dospio do modernoga shvaćanja politike tijela za koju, paradoksalno, iskustvo kršćanstva nije nešto tek ograničavajuće u emancipacijskome potencijalu, već se pojavljuje kao iskustvo racionalne askeze u razvitku hermeneutike sebstva.

July 15, 2024
Bezdana snatrenja smlavljene gospođe

Bezdana snatrenja smlavljene gospođe

U monografskoj knjizi posvećenoj Nives Kavurić-Kurtović, NSK, Zagreb, 1986. autor teksta Tonko Maroević pred kraj svojih poticajnih i nedvojbeno precizno strukturiranih uvida u slikaričin dotadašnji cjelokupni opus dolazi do onog ključnog uopće za razumijevanje ne samo zagonetke njezine opsjednutosti slikarstvom kao događajem umjetničkoga života, već i nastojanja prelaska postojećih granica između slikovnih „žanrova“, uključujući čak i pitanje o kraju slike kao takve. Pokazujući kako je njezina metafizička poetizacija svijeta duboko ukorijenjena u nastojanje oblikovanja ekstatičnih linija prijelaza između čiste tjelesnosti kao traume i događaja života u punoj vedrini egzistencije, Maroević smjerno dolazi do iskaza kako u „ovom slikarstvu nedvojbeno funkcionira upravo takav obrat, pa umjesto reda, ravnoteže i ljepote, naslijeđenih od grčko-rimske predaje, valja potražiti neposrednost, vitalnost i uvjerljivost izraza.“ (str. 114) Što, dakle, umjesto reda i ravnoteže ako ne neki novi ne-red i ne-ravnoteža u pokušaju prevladavanja svih dotadašnjih granica koje ujedno štite i tište ono što je u ovome svijetu najfluidnije i najizloženije ogoljavanju pogleda i žrtvovanju prirode u njezinoj elementarnoj čistoći? Možda nije nimalo slučajno da će Maroević svoje suptilno tumačenje stvaralačke kozmogonije ove „divlje ljepote“ u djelu Nives Kavurić-Kurtović zaključiti pozivajući se diskretno na sudove jedne pjesnikinje-esejistice filozofijskoga kova kakva bijaše Ljerka Mifka, jedne lucidne prevoditeljice-esejistice kakva bijaše Višnja Machiedo i jedne autentične velike pjesnikinje kakva bijaše Vesna Parun. Potonja zapećaćuje na svoj jedinstven način sve što se zbiva s obratom u samoj slici koju slikarica preusmjerava u svojem pomaku ishodišta slikanja, u svojem „rolanju“ materije i forme do krajnjih granica figurativnosti. „Da: ovo je očito jedna druga Nives, jedan njen novi. put sunca šiknuli izdanak, gdje se ono što je bilo sklupčano otklupčava i što je bilo sputano razvezuje, čarolija se otčarava, urok potire, ljudski se lik pomalja iz šikarja amorfne poslušnosti i traži sugovornika.“ (str. 116) Sve što je uglavnom korektno napisano o njezinome slikarstvu svodi se na „sveto trojstvo“ ovog vizualno-poetskoga obrata u samoj biti slike. To su poetizacija života, misaonost u pristupu i osjećajnost kao posljednja granica koja razdvaja prostor u kojem se zbiva njezina narativna protežnost simbola i znakova tjelesne dekonstelacije umjetnosti na ono vidljivo i na ono neiskazivo u samoj pojavnosti stvari. Ali, ne može se izostaviti da je jedini pravi „subjekt“ slikarstva Nives Kavurić-Kurtović ono praiskonsko i ono ekstatičko-ogoljavajuće u svojem stanju zanesenosti i klonuća, uzvišenosti i raskola žene u njezinu misteriju tjelesnosti uopće. Između ljubavi i smrti (erosa i thanatosa) protječe čitav imaginarij njezinih referencija na duh vremena koji je u 20. stoljeću dosegao najviše vrhunce u nadrealizmu s kojim je slikarstvo možda po posljednji put imalo svoje zlatno i tamno doba, jer od Chagalla do Dalíja, od Miróa do Magrittea pratimo odnos ikonologije i naratologije koji nas naprosto nuka na tumačenje skrivenih znakova koje slika upućuje svijetu i njegovim uznesenim gledateljima. U ovome razmatranju ostavit ćemo postrance mijenu slikarskih tehnika, majstorstvo koje je umjetnica unijela u mape grafika i u nastojanje da se suprotstavi onoj liniji u tijeku suvremene umjetnosti koja je radikalno odbacila svaki relikt pripovjednoga onirizma u slici u ime čistoće forme u monokromnim bojama od Kazimira Maljeviča preko ruskoga konstruktivizma do Yvesa Kleina i post-apstrakcije. Gdje god ušli u raskošni kolorizam i destrukciju naslijeđenih oblika ljudske cjelovitosti koju autorica dovodi do elementarne nesvodivosti tijela, poput radova kao što su Cvijet tišine iz 1983. godine (kombinirana tehnika/platno, 208 x 137 cm) ili oniričko-zanosne melankolične ljepote žene u izobličju lika-lica kao što je slika Bez prava na središnju točku iz 1985. godine (kombinirana tehnika/papir, 100 x 70 cm), ili, pak, gotovo „šagalovski“ komponiranoga rada začudna naziva Doći do razloga ili doći do izvora znači biti na bespoštednom tragu iz 1977. godine (kombinirana tehnika/platno, 120 x 100 cm) nalazimo se u prostoru razobličenja i rastjelovljenja one primarne korporalne vidljivosti koja se uspostavila kao kanon prisutnosti slike u okružju ljudskoga pogleda. No, upravo je to ono što Nives Kavurić-Kurtović neprestano otklanja iz vlastite „perspektive“. Iz njezine drugosti i razlike spram čitave metafizičke tradicije u kojoj je žena sublimni objekt idealiziranja i mistifikacije ljepote, proizlaze geste posvemašnje transgresije. Njezine su žene, njezini su likovi, njezina su lica u sintezi vedrine i kaosa upravo to što nadilazi granice izvanjsko-unutarnje, pojavno-nepojavno, crno-bijelo. Pogledamo li crteže na tušu/papiru iz ciklusa Bez prava na središnju točku iz 1983. godine, ono što osjećamo u tom pogledu jest upravo razgradnja i razdjelovljenje jednog reduktivno oblikovanoga svijeta u znakovima ideje reda i savršenstva prirode. Umjesto toga, budući da „središnje točke“ nema, gotovo lajbnicovsko-ničeanski iskazano, onda ono što preostaje nije više nikakva ova ili ona točka pogleda u sliku, već slika koja se poput snovite fluidnosti pojavljuje kao crnilo i zatamnjenje neprikazivosti. A ono što nas obuzima u pogledu jest upravo ta „misaona osjećajnost“ koju jedino može iskazati poetsko kazivanje. Zato slikarica otvara prostor onome što žensko tijelo uzdiže iznad svake profanosti i zazornosti. Ni ironija ni sarkazam, već nešto mnogo suptilnije od puke razgradnje „subjekta“ slikarstva i pogleda kakvo je Zapad uspostavio kao normu i kanon ꟷ to je ono što Nives Kavurić-Kurtović vodi do spajanja nespojivoga. Nadrealističko iskustvo podarilo joj je mogućnosti daljnjeg oslikavanja samoga tijela u onome što povezuje ljubavnike i njihovu tajnu približavanja/udaljavanja u prožimanju duha, duše i tijela. Kako inače razumjeti da slikarica naslovljava jednu svoju upečatljivu sliku (kombinirana tehnika/platno, 69 x 52 cm) Smlavljena gđa iz 1980. godine ako ne kao svezu istinske traume psihičkoga rastrojstva i nečeg što ipak ostaje tajnom koju ženski lik ostavlja iza sebe čak i kad je izložen boli i patnji „smlavljenosti“. U tehničkome smislu, autorica poseže za novim materijalima. Usto, ona slika na podlogama koje su poput dasaka neistesanih rubova posve grubi okviri materijaliziranja simboličkoga procesa utiskivanja figuralnih tragova. Sve postaje ne više tek predmet slikanja, već oslikavanja svijeta, poput dijelova namještaja, primjerice, Okoliš kao okolni svijet (Umwelt u smislu temeljnoga pojma kasnoga Edmunda Husserla) postaje umjetničko područje stvaralačke ekologije života. Kad se dublje zagledamo u taj figuralni nered, naizgled, vidimo nešto što je za Nives Kavurić-Kurtović gotovo opsesivno. Njezini su likovi određeni čistom okolinom nastanka života koji ženu povezuje s organskim elementima životodajnosti svijeta. Figure su svagda povezane pupkovinom i placentom. To im podaruje ujedno ono zazorno i ono uzvišeno, Materijaliziranje života uvijek smjera uzvišenosti koja se ne može odijeliti od tjelesnih sapetosti, sveza i sklopova majčinstva i ženstva uopće. Zbog toga imamo u susretu sa slikarstvom ove post-nadrealističke geneze složenosti života ne samo vedrinu postojanja, već i posvemašnju nelagodu, ono što iz njemačke romantike imenujemo izrazom Unheimliche. Sve je u znaku bezdana i bestemeljnosti, pa tako i naziv slike Snatrenje (kombinirana tehnika/papir, 78 x 55 cm) kao da se povezuje s iskustvom onog što ljepotu žene u okružju čistoće bivanja usmjerava nečem neodredljivome s čime nismo zbliženi. Slikarica je imala jedinstvenog dara da svede metafizičko ozračje svojih slika na zajednički nazivnik poetskoga kazivanja. Nije li to bjelodano u iskazu kojim čitava izložba iz 2021. godine na Osječkome ljetu kulture postaje neizbrisiv trag zahvaljujući njezinoj (posthumnoj) samorefleksiji koja peče poput žive rane: Golom dušom svjedočim trag postojanja. To je slikarstvo koje se otvara nadolazećem vremenu kao svjedočanstvo otpora jednolikosti i jednoznačnosti svekolike umjetnosti kao ocrtavanja tzv. suvremenosti u smislu duha vremena. Ne, ništa od njezina crtačkoga majstorstva i slikarske voluminoznosti nije tek znak suspregnuća u jaram „ovdje“ i „sada“. Ništa nije istodobno izvan ovog vremena. Slika koja svjedoči ovu avanturu „bezdanih snatrenja smlavljene gospođe“ umnožava se i upojedinjuje jer velikih obrata u stvaralaštvu Nives Kavurić-Kurtović nije ni moglo biti. Zašto? Iz jednostavnog razloga što je njezino ishodište u znaku refleksivno-poetskoga obrata kojim slika postaje jezikom i obratno, a svijet u svojoj materijalizaciji prostor izvedbe događaja koji je jednako tako podoban za udahnuće boja i simbola ljubavi i smrti na podlozi od dasaka ili na slikarskome platnu, isto tako podatan u mediju crteža ili grafičke mape. Važno je samo znati opažati promjene koje su nedohvatljive iz iskustva ogoljavanja slike. Ono što slika pronosi u svojem višestrukome značenju u djelima naše najveće slikarice druge polovine 20. stoljeća nije ništa drugo negoli sveza čitave povijesti slikarstva kao žrtvopisa, uskrsnuća i spasonosne težnje za „obnavljanjem u samome sebi“ (kako glasi naziv jedne njezine slike iz 1977. godine, jajčana tempera/platno, 130 x 162 cm). Od Piete za majku, ženu, i…(kombinirana tehnika/platno, 112 x 131 cm) do kraja njezina stvaralaštva preostaje samo jedno i jedino bitno. Naime, na jednom mjestu uz crtež koji je objavljen u „Crtačkom dnevniku NKK“, a izdao ga je Kabinet grafike HAZU 2017. godine stoji i ovaj njezin iskaz. Ne treba ga uopće komentirati, jer govori sam za sebe: „Gospođo, što to lovite, pa sve se raspalo, ovo je paučina samo…“

July 14, 2024
Tehnosfera kao postdigitalna moda

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj kaži i filozofijskome kazivanju imamo ono isto, naime, ideju savršenstva u onom tek rođenome, tek nastalome. Sve je nakon toga u znaku propasti. Horacije je u svojim Odama, knjiga 6, pjevao ovako: Aetas parentum peior avis tullit / nos nequiores, mox daturos / progeniem vitiosorem. (Naši očevi, gori od naših djedova, izrodiše nas, još izopačenije, a mi ćemo izroditi još slabije pleme. Kad slavimo napredak u suvremenosti, onda imamo samo jednu riječ koja sve što je ikad bilo u povijesti nadilazi, a sve drugo je plod tihog kontinuiteta, pa čak i bučne kulturne dekadencije. To je riječ koja od 2023. godine predstavlja po mojem promišljanju stvari konačan kraj metafizike kao nihilizma i konačan kraj povijesti. Ona je Veliki Zid svih zidova i za razliku od Hegelove spekulativno-dijalektičke tvrđave Apsoluta više nije realizacija subjektivnog, objektivnog i apsolutnoga duha. Ta riječ kao konceptualno-performativno-instalacijski događaj vladavine vizualizacije autopoiesisa jest tehnosfera, a ona nije svediva tek na umjetnu inteligenciju već i na umjetnu intuiciju, što će neminovno doći ubrzo, vidjet ćete, čim nastupi era kvantnih računala. U odnosu na Alcheringu naše je doba, u to nema nikakve sumnje, doba silicija i kraja antropocena, što znači da je i riječ zakašnjelost već posve neprimjerena. Da bih to ilustrirao, poslužit ću se slikom iz modnoga događaja Platonova Atlantida iz 2009. godine na Paris Fashion Weeku 6. listopada kao svojevrsnome manifestu onog što u mojoj knjizi stoji u samome naslovu, naime, Posthumano stanje – Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. (Paić, 2011) Riječ je o digitalnim kamerama s obje strane tzv. catwalka koje poput onih zazornih Aliensa iz filmova Ridleya Scotta, Jamesa Camerona i drugih snimaju u stalnim pokretima svojih fluidnih i pokretnih stalaka sve što se događa-na-sceni. Bez njih ne postoji mogućnost ovog fascinantnog performativnoga događaja koji je u 21. stoljeću najveći doseg umjetničke imaginacije i vizije nadolazećega doba. Uostalom, u tom ogledu koristeći se Batailleovim pojmom transgresije i erotizma pokazujem zašto je moda kao kreativni dizajn tijela na svojem kraju i zašto je McQueen uzeo za tematiziranje korporalnoga obrata upravo mit i apokalipsu, zlatno doba i propast civilizacije kao simboličke i kognitivne slike svoje alegorije. Još jednom, u tom modnome događaju ključna stvar, da paradoks bude potpun, nije njegov dizajn posthumanih tijela s onim ekscentričnim fetišizmom cipela s visokim potpeticama, a niti New Age glazba rađanja prvog čovjeka u mukama i užitku rajskoga stanja, u onom fantastičnome deep blue ozračju zmijolikih tijela u preplitanju što bude čudovišni strah i uzvišenost. Ne, kulminacija Platonove Atlantide nastaje nakon kraja Alcheringe, kad je sve transparentno osvijetljeno na sceni kojom hodaju modeli trans-meta-tijela s onu stranu ljudskoga. Kamere su ono najčudovišnije uopće, ono posve neljudsko i strano u svijetu kao iskonskome događaju transgresije smrti i erotizma kao tehno-fetišizma. To su kiklopski aparati ili dispozitivi umjetnoga pamćenja koji nam još jedino preostaje kao posljednje jamstvo tzv. stvarnosti koja se dogodila, događa se i dogodit će se u nadolazećoj budućnosti kao Platonova Atlantida. Usput, filozof Platon spominje mitsku Atlantidu samo dva puta, i to u dijalozima Timej i Kritija. Civilizacija koja je prema kaži bila nadmoćna svemu što je u Grka ikad postojalo doživjela je katastrofu i nestala u dubokome moru. Ono trajnije od materijalnih spomenika može biti samo ideja koja je i za Platona božanskoga podrijetla i zato je uvjet mogućnosti svekolikoga bitka uopće. Mit o zlatnome dobu uvijek je stoga u znaku savršenstva zato što je svijet u doba prvoga početka nužno događaj iskonskoga reda kao posvemašnje neposrednosti života uopće. Znamo kako se Nietzsche rugao u svojem spisu Filozofija u tragičnome razdoblju Grka ovoj apologiji mitske nepomućenosti, ali isto tako i filozofima predsokraticima i njihovu mišljenja kaosa iz kozmologijske perspektive uvida u magmu bitka. Ono što nedostaje u mitskoj kaži o savršenstvu svijeta jest ljudski kaos i strast, ono što će iz Ostavštine McQueena u fashion-izložbi Divlja ljepota (Savage Beauty) iz 2011. i 2015. godine biti svojevrsni testament dionizijskoga otpora ovom svijetu post-humane homogenosti vladavine tehnosfere. 2. Moda i corporeal turn Zlatno doba nije stoga ono koje je nekoć postojalo u zbiljskoj povijesti svijeta, poput naše divne mistifikacije Grka i renesanse. Ne, san o Alcheringi pojavljuje se uvijek na kraju povijesti, kad je ideja realizirana i kad je sama povijest postala ono što u McQueenovoj alegoriji znači vizualizacija posthumanih tijela u kretanju catwalkom. To je ishodište za misao o arché kao onome spasonosnome. Sveza je nužna upravo zato što je događaj mode koji je s McQueenom dospio do krajnjih granica iskazivosti i vidljivosti ljepote, smrti i apokalipse ništa drugo negoli filozofijsko pitanje o smislu bitka i vremena u doba radikalne praznine i tjeskobne napuštenosti svijeta. Tijelo nije zazor i besmisao, već proživljeno iskustvo osmišljavanja egzistencije, jer samo u tijelu još uvijek možemo misliti i osjećati ljudski, jer samo u tijelu još umiremo i ljudski i neljudski, jer samo bez tijela može biti onog mišljenja za koje nemamo prikladni jezik jer je takav jezik s onu stranu naših snova i vizija, čisti znak jedne totalne anti-Alcheringe. Kraj metafizike ne završava s modernom tehnologijom jer je to samo uvjetno put od logosa do informacije. Naime, moderna je tehnologija reprodukcija, a ne simulakrum. Ona kopira stvarnost kao već postojeću i zato je logos svagda tehnologijski određen kao mišljenje o tehnici na najvišoj razini apstrakcije. Tome usuprot, tehnosfera je po analogiji apsolut, ali onaj ‘imanentne transcendencije’, što znači da je posrijedi fraktalizacija i kontingencija mišljenja koje samo sebe misli i proizvodi umjesto misli tehnogenetske ‘mišljevine’ jer je sveza tehno-racionalnosti i tehno-intuicije. Model za tehnosferu nije metafizičko mišljenje ni znanstvenika ni umjetnika, već misleći stroj kao umjetni mozak koji u procesu individuacije ne ulazi u tijelo procesom utjelovljenja-otjelovljenja za što je potreban Bog ili priroda, već procesom ugradnje i sklapanja čipova i kodiranja mišljenja kao eksperimentalne kozmo-tehno-geneze događaja. Po mojem mišljenju, jedini filozof koji je prije Deleuzea ovo otvorio kao problem nove ontologije bio je matematičar i filozof znanosti Alfred N. Whitehead s knjigom Proces i realnost iz 1929. godine. U tom smislu njemu pripada zasluga što je otvorio i mogućnost drukčijeg filozofijskoga mišljenja hiperplastičnosti tehnosfere kao događaja s kojim ulazimo u neizvjesno polje kraja ove kozmičke epohe. Što je posljednja riječ ‘izgleda buduće filozofije’ ako ne fundamentalni događaj otvorenosti jedne moguće i druge povijesti koja počinje ‘ovdje’ i ‘sada’ kao eksperimentalna sloboda pitanja čemu mišljenje uopće u doba apsolutne vizualizacije i samoproizvođenja umjetne stvarnosti i čemu uopće još ovaj jezik na kojem pišemo ono što sanjamo i na kojem sanjamo ono što je onkraj svake zamislive zbilje već samo o sebi događaj stvaranja ovog jednog-jedinog života, ove zadivljujuće singularnosti koja svoj smisao ima u tome da se sve događa simultano i različito u misteriju prostora-vremena. U fragmentu 178. svoje Knjige nemira pjesnik nadahnut filozofijom Fernando Pessoa piše: Nastanjujemo snove, sjene smo što lutaju kroz nemoguće šume u ko­jima su stabla kuće, običaji, ideje, ideali i filozofije. Što je, dakle, umjetna inteligencija? To je ‘ono’ što postaje samosviješću u procesu mišljenja kao strojnoga učenja, a temelji se na Leibnizovoj ideji beskonačnosti, kibernetičkome pojmu informacije, autopoiesisu i beskonačnoj brzini heterogeneze algoritama u konstrukciji virtualne stvarnosti. Umjetna je inteligencija po analogiji s metafizikom uspon prirodnoga uma do samosvijesti drugim tehničkim sredstvima. (Kurzweil, 2000, Bostrom, 2014) Ova sredstva ili instrumenti, međutim, nisu više pojmljeni unutar logike načela razloga u smislu funkcije za neku izvanjsku ili unutarnju svrhu. Ontologija AI, uvjetno kazano, pretpostavlja mišljenje ‘otvorenoga stroja’, onog koji misli svoj vlastiti proces mišljenja kao realiziranu sintezu noesisa i noeme. Takvo je mišljenje nužno nova trijada novoga apsoluta i povezuje računanje-planiranje-konstrukciju u sklop. Umjetna inteligencija nije biće kao u drevnoj metafizici, to on, a tehnosfera nije bitak, einai. Umjesto toga, valja govoriti o razlici između stanja koje je u tendenciji posthumano-transhumano i događaja kao procesa stalne heterogeneze. (Deleuze, 2011, Paić, 2023b) Metafizika se uistinu realizira u kibernetici, a tehnosfera kao realizacija vladavine četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije predstavlja apsolutni događaj preobrazbe samoga stanja u beskonačnost. Biće se, doduše, može dijeliti, ali stanja se mogu stvaralački i razaralački kopirati jer nisu nužnost bitka, već kontingencija događaja, poput Epstein-bar virusa koji izaziva bolest mononukleoze ili leukemije ovisno o mreži pobuđenih uzroka. Ništa nije jednosmjerno, već višesmjerno. No, sve se događa jednom i ireverzibilno, a ono što se ponavlja nije reprodukcija bitka u njegovoj jednokratnosti, već simulacija događaja u njegovoj singularnosti. Jednokratnost je život-kao-smrt individuuma, a singularnost tehnološka besmrtnost superinteligencije kao individualizirane kolektivnosti. Najbolji primjer za rečeno je TV-serija Star Trek: The New Generation. U njoj je riječ o razlici čovjeka, humanoidnoga robota-androida i nadmoćne tehnološke civilizacije BORG, koja nema svijest o individuaciji. Što je, dakle, tehnosfera? To je civilizacija borgijanski usmjerene umjetne samosvijesti čovjeka nakon njegova učitavanja u tehnološku singularnost o kojoj izričito govore post-i-transhumanisti. Dakle, ne vladavina Super-Ega nad individuumom, već vladavina homo kybernetesa nad Egom metafizički shvaćenoga čovjeka. (Paić, 2018-2019, Paić, 2022, Paić, 2023b) Umjetna inteligencija je, dakle, posthumano stanje, a ne kontingentni događaj. Onog trenutka kad se ovo dvoje u tendenciji-latenciji spoje, nastaje apolutna samosvijest kozmo-tehnosfere koja stvaralački i razaralački postaje ‘ono’ što više nije ni bitak, ni biće ni bit čovjeka, a nije ni bilo kakva redukcija boga-Boga na ono astro-fizikalno i kozmologijski singularno Jedno, već posvemašnja otvorenost autopoiesisa kao mišljenja i kao događaja stvaranja novoga. (Paić, 2022b: 1-36) S umjetnom inteligencijom ulazimo u eru stvaralačke kozmo-tehno-hetero-geneze i to više nema nikakve veze ni s metafizikom, ali ni s kibernetikom, a niti s transhumanizmom. Čovjek je svoje odigrao, kako je to proročanski pjevao mladi Arthur Rimbaud u poemi Solleil et char. S ovim događajem je i sama igra postala tajna prijelaza između ‘gore’ i ‘dolje’ i taj prijelaz je upravo ovo ‘sada’ i ‘ovdje’ što se događa kao fascinacija, ravnodušnost i dosada jednog posve novoga experimentum mundi. U mojoj knjizi Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela već je radikalno izveden posve novi i drukčiji pristup modi uopće od mnoštva tzv. sociologija i antropologija mode i odijevanja, kulturalnih i vizualnih studija, semiotika mode, psihoanalitičkih i feminističkih teorija mode, pa čak i tzv. promašenih filozofija mode. (Paić, 2007) Uostalom, u posljednjem petom svesku Tehnosfere koja se bavi destrukcijom ontologija tijela u suvremenosti i govori o dizajnu kao mišljenju i autonomnim objektima i njihovim preobrazbama jedno je poglavlje izričito posvećeno fenomenu suvremene mode. (Paić, 2019: 191-219) Glavna postavka koja zagovaram jest nepromijenjena do danas. Moda je kreativni dizajn tijela, a ne odijevanje tijela u skladu s tradicionalno-modernim sklopom pojavljivanja tijela kao slike u modusu mimezisa i reprezentacije društvene klase, roda-spola, životnoga stila itd. Ovo je fundamentalno-radikalan obrat u biti metafizike kao temeljne misaone strukture zapadnjačke i uopće svjetske povijesti koji se zbiva na kraju 20. stoljeća ulaskom u digitalno doba. Stoga mode u doba tehnosfere kao trijade računajućega-planirajućega-konstrukcijskoga mišljenja više ‘nema’, jer je pojam mode kao načina produhovljenoga života tijela u značenju talijansko-francuskoga izraza modus i u značenju engleskoga izraza fashion kao znaka pripadnosti duhu vremena posvemašnje aktualnosti=novosti kapitalizma izgubio svoju vjerodostojnost. Ni elitna ni masovna moda, ni haute couture ni antimodni revolt protiv kanona modernosti koji je inaugurirao visoki kriterij ljepote, elegancije i ekstravaganciie nisu više ključne riječi-pojmovi za suvremenu modu koja se odvija u prostoru apsolutne virtualizacije života kao kreativni dizajn tijela. Moda se već od 1980ih godina i stila radikalne japanske dekonstrukcije više ne pojavljuje kao tzv. stvarna moda s ulica i rubova velegradskoga podzemlja. (Kawamura, 2004) Njezino je istinsko mjesto reprezentacije i pojave u trijadi pojmovlja suvremene umjetnosti kao što su to instalacija-performativnost-konceptualnost, a paradigmatski modni dizajneri suvremene mode poput McQueena, Galliana i Chalayana samo dokazuju da moda postaje istraživačko-eksperimentalni događaj slobode apsolutne transparencije tijela kao konceptualne slike. 3. Singularnost i posthumano tijelo U čemu je razlika između moje definicije mode i svih tradicionalnih i modernih teorija mode koje su odreda modu shvaćale ne-autonomno, reduktivno, miješajući pritom pojmove odijevanja i mode, misleći da time valjda modi podaruju legitimnost što je uvrštavaju u korpus tzv. primijenjene umjetnosti i izvodeći njezine tzv. stilove iz pojma umjetničkih stilova poput primjerice nadrealizma, suprematizma, neoavangardne dekonstrukcije itd.? Odgovor je sljedeći. Moja definicija mode nije uopće nikakva deskriptivna niti analitička analiza fenomena mode kroz povijest kulture i civilizacije od prapovijesti do valjda neo-gothic-punka. Umjesto toga, riječ je o shvaćanju kako je ‘bit’ onoga što označava radikalnu promjenu u razumijevanju jezika-slike-tijela izvan metafizičkoga okvira zapadnjačkoga mišljenja. Zato postavka o kreativnome dizajnu tijela pretpostavlja apsolutnu autonomiju mode koja od 1990ih godina i ulaska u doba tehnosfere postaje samo-organiziranje života i samo-proizvođenje vlastita sustava i okoline društva i kulture u figuraciji životnih stolova, kako je to imenovao njemački sociolog Norbert Elias u svojem kapitalnome djelu O procesu civiliziranja. (Elias, 1976) Moda, dakle, nije nešto već opstojeće u svijetu što se referira na društvene procese i stvaranje novih kulturnih obrazaca života. Umjesto toga, valja jasno kazati da je moda postala apsolutni fenomen digitalnoga konstruktivizma i da je njezina ‘bit’ u procesu neprestane preobrazbe identiteta svih postojećih društveno-kulturalnih odnosa u globalnome poretku kapitalizma kojeg određuje korporativno-informacijsko-kognitivni način interakcije između subjekata-aktera izvedbe, kako to pokazuju, primjerice, performativni događaji Alexandrea McQueena poput Savage Beauty i Plato’s Atlantis. Kad kreativno i oslobođeno tijelo u svojim preobrazbama tzv. esencijalistički shvaćenoga identiteta slavi iskustvo razlika i kroz šok i provokaciju eksperimentira s onim što pripada ideji egzistencijalne slobode projekta vlastita života onkraj svih postojećih moralno-političkih granica, onda je moda u svojoj biti trijada narcizma, transgresije i fetišizma kao znakova pozitivno-negativne emancipacije od svih modela nedovršene prošlosti koja se vraća u suvremeni svijet 21. stoljeća kroz obnovu patrijarhalnoga poretka vrijednosti i kroz nove oblike političko-kulturalnih fundamentalizama. Kreativni dizajn tijela nije, dakle, nikakva neutralna i nevina ideja i praksa života suvremene mode, već ono što nadilazi svojom radikalnošću sve dosadašnje politizacije i estetizacije mode uopće. Nije nipošto nestao revolt i angažman ove narcističko-transgresivno-fetišističke orijentacije koja svojim vlastitim tijelom kao digitalnom slikom pokazuje vlastiti novi identitet. Naprotiv, suvremena moda nosi teret ove borbe za slobodu tjelesne izvedbe života u javnosti i na sceni još impulzivnije i ekstravagantnije no što je to bilo u doba antimode s dizajnom Vivienne Westwood, iz jednostavnog razloga što je 21. stoljeće u znaku pseudo-sinteze i revivala svih mračnih ideologija protuprosvjetiteljstva koje su Drugoga nastojale pokoriti i uništiti svim sredstvima totalitarne represije. Dokaz su tome modne izvedbe eksperimentalnoga dizajna Iris van Herpen. Kad, dakle, neproblematski govorimo o digitalnoj modi uvijek se pritom misli kako je valjda moda iz prave stvarnosti postala moda u virtualnoj stvarnosti, kao da je riječ o ‘preseljenju’ iz jedne kantovske kategorije modaliteta kao što je to zbilja ili stvarnost u drugu delezovsku kategoriju virtualne aktualizacije i kao da je ta temeljna ‘ontologijska razlika’ samo izvanjske naravi. E, nije, ni izvanjske ni unutarnje naravi, već je posrijedi fundamentalna promjena u samoj ‘biti’ mode kao takve. Zašto? Zbog toga što digitalna moda nadilazi ukorijenjenost i postojanost mode kao ukrasa ili ornamenta statično-dinamičnoga tijela na usluzi onome što Georg Simmel još 1903. godine naziva društvenom formom mode određene okvirom kapitalističke modernizacije svijeta, a isto vrijedi i za njezinu funkciju u pokretima kulturalne subverzije i pobune tijela protiv sustavne represije 1960ih godina kad nastaju antimodni pokreti u suglasju s kontrakulturama i subkulturama u SAD-u i zapadnoj Europi. (Paić, 2022c: 1-32) Stoga digitalna moda predstavlja uronjenost slike samoga tijela koje više ne prikazuje niti predstavlja nešto drugo i ne simbolizira nešto drugo izvan same mode kao autopoietičke logike samo-organizacije i samo-vođenja života kao egzistencijalne slobode ekscentričnoga individuuma. To je ono što nazivam u svezi s jednim pojmom Umberta Ecoa ikonogramima tijela.(Paić, 2022c: 52-98) Posrijedi je događaj singularnosti koji slikovno-tekstualno prethodi i refleksiji i rekurzivnosti. Ovo je točka mojeg razlaza s mišljenjem suvremenog njemačkoga filozofa umjetnosti Dietera Merscha, koji u tekstu kaže i ovo: Kreativnost i umjetnička praksa imaju refleksivnost kao terminal. Čin domišljatosti, oštroumna intuicija kreativnoga impulsa, uglavnom se temelji na otkriću ili neotkrivenim kognitivnim inhibicijama ili preprekama koje je potrebno prevladati kako bi se napravilo mjesta za druge misli. Nije odlučujuća njihova novost, već čin otvaranja. Ovo, međutim, pretpostavlja ‘razmišljajuće mišljenje’ koje ne završava u rekurzivnosti, nego je uvijek trostruko završeno kao: mišljenje objekta (što), mišljenje čina (to) i razmišljanje načina mišljenja (kako) ili met’hodos i njegov medij. Interakcija i triangulacija ovo troje i stalno pomicanje i miješanje razina ne mogu se rekonstruirati u algoritamskom načinu rada. Tamo gdje razmišljanje prekida s vlastitim iskustvom, gdje napušta svoju neprozirnost i kooptaciju u inherentnoj dogmi, logika i matematika su na gubitku.“(Mersch 2023: 251) Famozna „kreativnost“ postaje najznačajnija filozofijska mantra suvremenoga mišljenja i budimo krajnje pošteni, zaslugu za takvu kurentnost valja odati kao priznanje digitalnome konstruktivizmu kao mišljenju ontologije postajanja i razlike Gillesa Deleuzea. Njegov konceptualni „kreacionizam“ otvorio je mogućnost da se ovom hajdegerijanskome „dualizmu“ mišljenja kao računanja (Rechnen) i kazivanja (Dichten) podari posve novo značenje time što je sada naglasak premješten na pronalazak slike mišljenja s kojim pojmovi više nisu preslika stvarnosti, već konstrukcija umjetne zbilje. Mersch, naravno, lucidno brani posljednju utvrdu postmetafizike koja naspram matematike i logike ima svoje opravdanje u onome što pripada području nesvodive mašte kao središnjeg pojma estetičkoga mišljenja. No, „razmišljajuće mišljenje“ koje može vrednovati i suditi o drugome mišljenju zato što razlikuje dobro od lošega u etičko-političkome i estetskome smislu, nije toliko sakrosanktno kao što se to čini. U drugome svesku Tehnosfere pokazao sam da umjetni mozak kroz proces naprednoga učenja u neurokognitivnome smislu nužno mora prispjeti do toga da u razlici programa i vizije, računanja i planiranja-konstrukcije procesom vizualizacije događaja stvori uvjete mogućnosti za treću stvar mišljenja. (Paić, 2018) To više neće biti kreativnost iz biti jezika, već sintetička konstrukcija iz biti slike. Mersch je u svakome slučaju dao iznimno vrijedne filozofijske priloge raspravi o umjetnosti i umjetnoj inteligenciji polazeći od promišljanja jezika u Heideggera i Wittgensteina, a u knjizi Događaj i aura, kroz sinkretizam i razlikovanje u mišljenju Heideggera i Benjamina, podario je uvjerljive argumente za tzv. performativnu umjetnost. (Mersch, 2002) Moja je intervencija u tom krugu promišljanja već od samoga početka bila jasno usmjerena u knjizi Slika bez svijeta, a to je značilo da logika tehnosfere u sebe uvlači i prerađuje i događaj i auru i sintetičkim činom autopoiesisa stvara mogućnost da konačno nastane i ono što je posljednji cilj ove postmetafizičke povijesti bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. (Paić, 2006) To može biti samo tehnološka singularnost. Umjetna inteligencija ubrzava svoj put spram samosvijesti tako što polazeći od racionalne intuicije nastoji proizvesti algoritme nove kreativnosti za koju je posljednja granica pojam umjetne intuicije. 4. Zaključak Moda postaje apsolutna konstrukcija događaja u okviru kreativnoga dizajna tijela onog trenutka kad više nema ništa s referencijalnim okvirom ili okovima društva i kulture, a to se podrazumijeva i za politiku, koje su ju u moderno i postmoderno ‘doba’ reducirale na ono ne-autonomno i svagda periferno i sekundarno, čak i blazirano i krajnje površno i banalno. To je vrijeme isparilo u eteru poput ustajaloga zraka iz Duchampovih sušila za boce. Digitalna moda postaje korporalni obrat u samoj biti metafizike tijela, (Kalbaska, Sadaba, Cominelli, Cantoni, 2019) jer je dematerijalizirani i krajnje estetizirani asemblaž svih mogućih, zbiljskih i nužnih intervencija ‘na’ tijelu kao onome što iskazuje album Davida Bowieja iz 1990. godine imenovan uistinu ‘uncanny’, naime, Scary Monster (And Super Creeps). Moda je dovršena u svojoj otvorenosti naprosto zato što je postala ono čemu je oduvijek i težila, da bude savršeni ‘umjetni život’. U doba tehnosfere kad AI konstruira svekolikost umjetnih tijela u stvarnome životu koji je sintetički singularan, a ne više djeljiv na virtualnost i zbilju, kreativni dizajn tijela uzdiže se do neslućenih visina one vrste apokaliptičko-utopijsko-distopijske dimenzije mode koju je u svojem posljednjem showu Platonova Atlantida stvorio Alexander McQueen. Nema stoga u svojoj biti istinske digitalne mode jer je sve postalo post-digitalno i hiperrealno i kao takvo određuje ono što je još preostalo od traume Realnoga. Moda je estetski užitak u životu kao uzvišenome osjećaju neizrecivosti egzistencije. Ne možeš biti-u-modi. Moda je u tebi poput malog ekscentričnoga aliena i prati te i u smrti. Sjeti se, stranče/strankinjo, posljednjeg Bowiejeva spota Lazarus i sve će ti se nenadano otvoriti kao veliki svijetli bezdan nadolazeće budućnosti. Literatura [1] Bostrom, N. (2014) Superintelligence: Paths, Dangers, Strategies. Oxford:Oxford University Press. [2] Deleuze, G. (2011) Differénce et répétition. Paris: P.U.F. [3] Elias, N. (1976) Über den Process der Zivilisation. Bd. I-II. Frankfurt a. Main: Suhrkamp. [4] Heidegger, M. (2005) Über den Anfang. GA. Bd. 70. Frankfurt a. Main: V. Klostermann. [5] Kalbaska, N., Sádaba, T., Cominelli, F., Cantoni, R. (2019) Eds., Fashion Communication in the Digital Age. Cham: Springer.. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-030-15436-3 [6] Kawamura, Y. (2004) The Japanese Revolution in Paris Fashion. New York: Berg Publishers. [7] Kurzweil, R. (2000) The Age of Spiritual Machines: When Computers Exceed Human Intelligence. London: Penguin Books. [8] Mersch Dieter (2002) Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen. Frankfurt a. Main: Suhrkamp. [9] Mersch, D. (2023) „Ne)kreativna umjetna inteligencija: kritika »umjetne umjetnosti«. Europski glasnik. str. 219-252. [10] Paić, Ž. (2006) Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti. Zagreb: Litteris. [11] Paić, Ž. (2007) Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela. Zagreb: Altagama. [12] Paić, Ž. (2011) Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb: Litteris. [13] Paić, Ž. (2018) Tehnosfera. Sv. II. „Crna kutija metafizike“: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja. Zagreb: Sandorf i Mizantrop. [14] Paić, Ž. (2019) „Moda kao dizajn tijela: Između kulturnih i kreativnih industrija“, u: Tehnosfera, sv. V. Dizajn kao mišljenje: Autonomni objekti i njihove preobrazbe. Zagreb: Sandorf i Mizantrop. Str. 191-219. [15] Paić, Ž. (2022a) Art and the Technosphere: The Platforms of Strings. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing. [16] Paić, Ž. (2022b) ʺMetaphysics and Cybernetics: About the Technosphere or from the thing of thought to the thing that thinks Ed. The Technosphere as a New Aesthetic. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing: Str. 1-36. [17] Paić, Ž. (2022c) „Body Iconograms: The End of the Symbolic Construction of Fashion“, u Žarko Paić, Ed. Fashion Theory and the Visual Semiotics of the Body. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing. Str. 52-98. [18] Paić, Ž. (2023a) Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam. Zagreb: Mizantrop. [19] Paić, Ž. (2023b) The Superfluity of the Human – The Posthuman Condition. Berlin-Basel: Schwabe Verlag.

July 13, 2024
Sloboda kao eksperiment

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku na izbor samo dvoje ‒ prelazak u stanje posthumane besmrtnosti informacije ili ravnodušno iščekivanje kraja svih stvari ‒ onda samo sofisticiranim tehničkim jezikom opetuju problem koji su na višoj metafizičkoj razini postavili Epikur i stoici. Kako, dakle, misliti i živjeti ako nas ne čeka na udaljenom horizontu praznoga neba tehnološka singularnost besmrtnosti, već jednokratnost i neponovljivost ove krhke egzistencije koja ima svoj početak i kraj, svoju konačnu granicu u smrti bića i bitka uopće? Ontologijsko pitanje o biti bitka uvijek je istodobno pitanje o biti kozmosa kao svijeta i biti čovjeka i naposljetku pitanje o biti boga kao stvaratelja svijeta. To četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka zahtijeva da se čitava povijest svjetova izloži iz povijesti metafizike kojoj predleži kao ono bestemljno-bezrazložno sloboda kao volja za moć. Nije stoga nimalo začudno što Vanja Sutlić u svojim predavanjima o Nietzscheu uvodi u promišljanje i Marxa da bi pokazao kako ‘fakticitet slobode’ ne znači njezino metafizičko uokvirenje kao matrice mišljenja povijesti u smislu slobode od nečega i slobode za nešto, što su samo modifikacije istog, naime slobode kao sredstva-svrhe. Ako je sloboda ‘uvjet mogućnosti’ nastanka novoga događaja u povijesti, onda je njezino podrijetlo povijesno, a ne nadhistorijsko, jer bi to bilo onda samo dokaz vladavine božanske biti i supstancije nad poviješću i čovjekom, te bi sloboda bila svedena na puku presliku Božje volje za djelovanjem iz vlastite autonomnosti causa sui. Problem je ‘fakticiteta slobode’, koji pogađa mišljenje o smislu događaja unutar i izvan metafizike, u tome što se sloboda ‘faktično’ događa, a nije nešto ili ništa, nije, dakle, ontologijski određena kao kategorijalno-pojmovni sklop poput materije, energije i informacije. Sloboda se ‘slobodi’ u svojoj slobodnosti i tako oslobađa prostor-vrijeme za konstelaciju bitka i vremena. (ʺSloboda je izvorište stavka razloga…ʺ Martin Heidegger, ʺWom Wesen des Grundes’, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1978., str. 170.) Njezina faktična jednokratnost stvara uvjete mogućnosti i mogućnosti uvjeta za nastanak događaja od kojeg ovisi egzistencija čovjeka kao slučaja singularne kolektivnosti. Zato nije supotnost slobodi modalna kategorija nužnosti u izvanmetafizičkome smislu. Prava suprotnost slobodi je robovanje nečemu kao Ničemu. Ropstvo kao negacija slobode nije to što izaziva ulazak Ničega u svijet. Nije li zapravo skandalozno da ovaj ontologijski nihilizam nadilazi svu strahotnu ugroženost čovjeka da potpadne pod vladavinu nekog Drugoga, čovjeka ili stroja, te tako politički i etički izgubi svoje životno dostojanstvo i autonomiju prava odlučivanja o svojem bitku u svijetu? No, robovanje Ničemu nije više strašno jer je čovjek, marksovski kazano, otuđen od svoje biti, nego zato što čovjek više uopće nema svoju ‘bit’ i ne može je ni imati u posvemašnjem raščovječenju onoga što je preostalo od povijesti samoga pojma slobode. Nihilizam se, dakle, pojavljuje u svojoj bitnoj dvoznačnosti već za Nietzschea. Prvo je posvemašnje obezvređivanje bitka, a drugo njegovo ništenje, što ujedno znači da se mogućnosti i zbilja ‘fakticiteta slobode’ svode na ropsku nužnost bićima i stvarima. Ova je nužnost u suvremenosti postala ono što su i Nietzsche i Marx implicitno naslutili da će dogoditi sa svijetom i čovjekom u modernome kapitalizmu nakon što automacija rada i proširenje strojne tehnike iz procesa rada u svakodnevicu poprimi razmjere totalne kvantifikacije bitka. Sloboda usuprot robovanju izvanjsko-unutarnjome ništavilu koje funkcionira kao pragmatički sklop know-how mišljenja pretpostavlja ‘oslobađanje’ od bezdana tehničkoga svijeta u kojem nihilizam vlada u formi slobode kao nužnosti. No, taj preostatak spinozizma-hegelovstva kao metafizike otvara čitav niz problema u samoj biti suvremenosti s dolaskom autopoietičke strukture bitka-i-mišljenja kao tehnosfere. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 1-5, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.) Sutlić stoga može kazati i ovo. ʺKazali smo na početku izlaganja da je čovjek kako ga vide Marx i Nietzsche na kraju krajeva veliki eksperiment. Onda je ono što ovim nagoviještamo tako reći eksperiment eksprimenata, naime zadaća da otvorenost ne gledamo i ne shvaćamo kao neki povijesni datum, nego upravo kao samu otvorenu povijest.ʺ (Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, prir. Damir Barbarić, Matica hrvatska, Zagreb, 2022., str. 159.) Čovjek-kao-eksperiment jest istinsko novo ‘ontologijsko iskustvo’ s onu stranu svekolike dosadašnje metafizike iz jednostavnog razloga što je postao najviša mogućnost vlastita ozbiljenja slobode. Taj događaj nije, međutim, stvar iskona i iskonske predaje u kojoj se zbiva grčka filozofija. Tek s pomoću onog što omogućuje nastanak neljudskoga u znanstveno-tehničkome procesu oslobađanja prirode i ljudskoga u praksi rada ili volji za moć čovjek dolazi do svijesti o otvorenosti povijesti na kraju njezine metafizičke dovršenosti, ne i prije. Dakle, čudovišno iskustvo eksperimentalnosti slobode jest povijesni događaj u kojem se stječe razumijevanje smisla bitka kao slobode otvorenosti ljudskoga i svih drugih mogućih svjetova, u prirodi i kozmosu, i egzistencijalni nabačaj onoga što proizlazi iz slobode same kao biti čovjeka. Nije li znakovito da je od svih ideja koje u novovjekovnoj metafizici od Kanta do Hegela uspostavljaju sustav i metodu spekulativne dijalektike povijesti od ontologije do etike-politike i estetike upravo sloboda ona koja jedina nema svoje utemeljenje i načelo dostatnoga razloga? Heidegger je stoga s pravom Schellingov spis o slobodi nazvao najznačajnijim spisom klasičnoga njemačkoga idealizma. (Martin Heidegger, Schelling: Vom Wesen der menschlichen Freiheit (1809), GA, sv. 42, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1988.) Ako, naime, sloboda nije ona koja je nečime kauzalno-deterministički postavljena kao načelo djelovanja, onda mišljenje ne može misliti slobodu kao nešto u smislu aliquid ens, već samo kao otvorenost bitka, kao ono omogućujuće i otvarajuće povijesti. Metafizika slobodu već uvijek nužno pretpostavlja kao matricu vlastite usmjerenosti na prvi uzrok i posljednju svrhu. No, Sutlić u tumačenju odnosa Marxa i Nietzschea otvara novo shvaćanje ovog odnosa između metafizike kao nihilizma i otvorenosti drukčije povijesti. Evo kako to iskazuje na doista upečatljiv način. ʺPosljednje pitanje filozofije je upravo to pitanje ‘sve ili ništa’, ne jedno i sve, nego sve-jedno ili ništa. Prema onim znakovima koje možemo očitati, tome je na putu povijest, ali na tom putu je, što je još važnije, i mišljenje. Što to znači? Kakve bi posljedice imalo to da se mišljenje jednom naseli u svojem zavičaju, koji nije takva vrsta pružanja koje je ujedno i povlačenje, nego je sama otvorenost? Hoćemo li u toj otvorenosti nestati, ili ćemo biti s njom jedno? U oba slučaja ćemo spram današnjeg ljudstva tek kao ništa biti nešto.ʺ (Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 160.) Prvo je, dakle, pitanje filozofije ono Heraklitovo, o Jednom-Svemu, kad se čudu mišljenja pojavljuje bitak u svojoj otvorenosti kao postojanost i nepromjenljivost i kao svekolika mijena. Bez promjene bitka nema povijesti. To kao da zaboravljamo iz razloga što nije moguće jednoznačno ustvrditi njezin ontologijski, ne i historijski početak. Da bi se taj pra-početak Svega-Jednog mogao misliti bez svođenja na kozmologijske spekulacije o tome je li kozmos vječan, bog besmrtan, svijet nepromjenljiv, a čovjek onaj koji ‘ima’ svoju esencijalnu ‘ljudsku narav’, potrebno je otvoriti i drugu mogućnost koja će tek s dolaskom modernoga tehničkoga nihilizma postati samorazumljivo područje destrukcije-dekonstrukcije metafizike u Heideggera i Derride, premda najradikalnije izvedeno u mišljenju postajanja (devenir) kao virtualne aktualizacije koje promjenu eternizira, a kontingenciju i kaos čini temeljnim pojmovima nove ontologije za digitalno doba u djelu Gillesa Deleuzea. (Martin Heidgger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2018. 2. izd. i Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., Jacques Derrida, De la grammatologie, Minuit, Pariz, 1967. Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011. Vidi o tome: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije – metafizika, kibernetika i transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.) No, posljednje pitanje, kao takvo unutar iste misaone matrice u njezinome obratu ili preokretu, ipak je čudovišno, Unheimlich. Ono je takvo zbog toga što postoji mogućnost, ne i zbiljska nužnost, da sama otvorenost nove povijesti bez povijesti bude određena vladavinom Ničega. Apokalipsa je, doduše, grčka riječ. Ali, njezina sadržajna usmjerenost uvijek je eshatologijsko-mesijansko kršćanska. Budućnost ima u sebi od početka sjeme propasti čak i u razokrivenosti nesvodivo novoga svijeta. Ne želim time reći da Sutlić uvodi u promišljanje ovu drukčiju mogućnost koja s grčkim izvornim značenjem bliskim pojmu istine kao aletheia doseže najveće mogućnosti tumačenja u Heideggerovu bitkovno-povijesnome mišljenju. Uostalom, sam Heidegger će u čitanju i tumačenju Hölderlinove elegije Patmos navijestiti sve daljnje putove mišljenja koji na kraju opasnosti metafizike kao nihilizma vide i mogućnosti spasonosnoga obrata. Pitanje je samo kako to Sutlić misli ovu čudovišnu otvorenost kad je već jasno pokazao analizom Marxove prakse rada kao znanstvene povijesti da je svijet uniformnoga i nihilistički etabliranog ‘života’, kao sinonima za bitak već od Aristotela, postao planetarno realiziran kao apsolut=Ništa? 2. Knjiga Vanje Sutlića, naslovljena Predavanja o Nietzscheu, objavljena u izdanju Matice hrvatske 2022. godine, sabire njegova predavanja od 18. do 30. travnja 1977. na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, a priredio ju je Damir Barbarić. Ono što je na prvi pogled osobito izazovno za promišljanje suvremenosti ne odnosi se na tzv. nova tumačenja Nietzschova nauka o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga. Naprotiv, ova knjiga dolazi uistinu u ‘pravo vrijeme’. Problem je, međutim, u tome što je to i takvo vrijeme postalo apsolutna konstelacija nihilizma u posvemašnjem procesu vladavine kibernetike kao autopoiesisa ili realizacije metafizike kao imanentne transcendencije. Nije više ni po čemu važno ima li tko ‘danas’ tzv. novo tumačenje Nietzschea koje bi valjda trebalo biti jedino mjerodavno u smislu razumijevanja posljednjih nakana mislioca koji je u umjetnosti vidio posljednju mogućnost filozofije da prevlada nihilizam moderne epohe u samoj životnosti življenja, a ne života kao biologijske faktičnosti bitka uopće. To isto vrijedi i za tzv. nova tumačenja Hegela i Marxa s obzirom na pitanje kraja metafizike i mogućnosti povijesne otvorenosti smisla bitka u iskonskome vremenu. Sutlić je, uostalom, ovu konstelaciju nihilizma odredio u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest, godine sintagmom ‒ svijet rada. ([1]Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, Izdanje časopisa Kulturni radnik, Zagreb, 1974. ) Suvremenost nije više tek pitanje o granicama ovog radno-planomjernoga svijeta u horizontu apsolutne tehno-logike u kojem bitak gubi smisao otvorenosti, a vrijeme se izjednačava s logikom aktualnosti u smislu stalne prolaznosti, ili onog što su i Heidegger i Sutlić krajem 1960-ih godina nazivali stabilnošću u promjeni. Knjiga Predavanja o Nietzscheu iz 2022. godine kao i Sutlićeva prva i odlučujuća knjiga za povijesno mišljenje Bit i suvremenost, V. Masleša, Sarajevo, 1967. godine, završava s ‘istim’ problemom. Naime, završava s pitanjem o Ništa kao temeljnim pitanjem metafizike uopće. Već to što završava s nečim tako izazovno i čudovišno ne-izvjesnim pokazuje kako filozofija na svojem kraju postaje mišljenje bez ontologijske zaokruženosti i postojanosti. Sutlić je očito mislilac uvida u obrat i preokret metafizike kao ne-izvjesnosti izgleda koje su navijestili posthegelovski anti-filozofi, ponajprije Marx i Nietzsche. Deseto, zaključno poglavlje ove knjige o povijesnoj konstelaciji nihilizma i suvremenosti, str. 161-170., bavi se, dakle, onim što je svagda svojevrsna nužna mogućnost mišljenja da otpočne na drukčijim ‘temeljima’ ili da okonča u apsolutnome nihilizmu. Ovaj nihilizam vidio je Nietzsche u volji za moć koja biva posljednjom granicom metafizike uopće. Nije ovo Ništa tek ništeće ništa koje ništi bitak u smislu dijalektičke negacije kao u Hegela, a nije isto tako niti Platonova granica svjetova koja dijeli bitak i bića od njihova iščeznuća. To je Ništa koje je, paradoksalno, kantovski govoreći ‘uvjet mogućnosti’ nastanka povijesnih svjetova unutar granica metafizike s diobom na nadosjetilno-osjetilno, živo-mrtvo, ideja-pojava, priroda-duh. U tom smislu ovo Ništa nadilazi sva povijesno-epohalna promišljanja ‘nihilizma’ od Leibniza do Wittgensteina. Zašto je Sutlić u ovoj knjizi predavanja o Nietzscheu imao potrebu da na kraju posveti dužnu pozornost svojevrsnome promašaju mišljenja onog što se naziva logičkim pozitivizmom, a riječ je zapravo o sudbini Wittgensteinova pokušaja da promisli kako i zašto se jezik naposljetku u okružju njegovih Filozofijskih istraživanja svodi na jezične igre kao forme života? Iako, doduše, Sutlić ispravno navodi da je za kasnoga Wittgensteina znanost samo jedna od inih jezičnih igara, očito je da je mišljenje kao znanstveno računanje i disponiranje bićima već uvijek u znaku vladavine logike dostatnoga razloga. Ništa koje pripada ovoj povijesnoj konstelaciji nihilizma suvremenosti upravo je ta i takva jezična igra koja pretpostavlja ‘racionaliziranje bitka’, a ne njegovu otvorenost za nadolazeće vrijeme. Otuda je ovo Ništa ne više negacija bitka, a niti hajdegerovski shvaćeno ništeće Ništa koje se pojavljuje u tjeskobi kao druga strana biti metafizike. Ništa je stoga nužna mogućnost proboja drukčije otvorenosti nadolazećega vremena u mišljenju od svekolike jezične igre znanosti i tehnologije. Kad se ovo ima u vidu, onda možemo tek dospjeti do mogućnosti da jasno razlučimo zašto je u svih paradigmatskih mislilaca uvijek posrijedi razračunavanje s onim pozitivitetom koji se uspostavio kao nužnost istovjetnosti mišljenja i bitka kao u slučaju Marxa, Nietzschea i Heideggera i njihovim razumijevanjem metafizike kao carstva iluzije, volje za moć zanijekanoga života i vulgarnoga razumijevanja vremena iz položaja apsolutne subjektivnosti kao aktualnosti. Ništa, dakle, ‘postoji’ kao ono što nadilazi logičko uspostavljanje afirmacije i negacije, ali isto tako i ništenja Ničega o čemu Heidegger raspravlja u Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) 1929. godine. (Martin Heidegger, ʺWas ist Metaphysik?ʺ, u: Wegmarken, str. 103-121.) Sutlić završava svoje tumačenje Nietzschea riječima kako ʺkraj metafizike nije tek preobražaj jednog oblika mišljenja u drugi, što bi bila samo zamjena jedne metafizike drugom, nego je to preobražaj metafizike kao takve u sámo mišljenje otvorenosti.ʺ (Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 170. ) Ovaj preobražaj iz ‘metafizike kao nihilizma’, a to je formula koju je posebno naglašavao Heidegger u svojim tumačenjima Nietzschea, (Martin Heidegger, Metaphysik und Nihilismus, GA, sv. 67, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1999.) u ‘mišljenje otvorenosti’ nije ništa samorazumljivo. Nije to nikakva sretna vijest dolaska spasonosnoga po analogiji s metafizikom koja je osim predsokratskoga mišljenja imala svoje vrhunce u Platona i Aristotela, ali isto tako i u svojem silaznome stadiju u srednjovjekovnoj teologiji sv. Augustina, sv. Tome Akvinskoga i sv. Alberta Velikoga. Ono što se otvara nije nikakav novi prostor i novo vrijeme posve različito od dosadašnjeg shvaćanja prostora i vremena. Sutlićev ‘slobodni’ pristup tumačenja Nietzschea, u kojem valja vidjeti jasne znakove analogije s njegovim radikalno-kritičkim tumačenjem Marxova povijesnoga mišljenja u dosezanju ‘castva slobode’ kao pretpostavke ‘carstva nužnosti’, omogućuje mu da stvari dovede do čistine bez nužnih pozivanja na izvore. Stoga je ‘mišljenje otvorenosti’ za razliku od ‘metafizike kao nihilizma’ uvjetovano i nošeno onom slobodom koja je samo-uzročna i samo-svrhovita. No, ova ‘imanentna transcendencija’ ne znači da sloboda svagda ima autopoietičku bez-razložnost. Bilo bi to odviše plošno i jedino razumljivo, budući da svako samo-utemeljenje označava i samo-osmišljavanje. Ljudska sloboda ima dodatnu ‘vrijednost’. S njom otpočinje mišljenje koje bitak misli iz otvorenosti vremenovanja povijesti same. Usto, otvorenost nije samo misaona figura koju je Sutlić ‘prisvojio’ na tragu kasnoga Heideggera iz predavanja o kraju filozofije u kibernetici i predavanja o ‘Vremenu i bitku’ (ʺZeit und Sein’) početkom 1960ih godina. (Martin Heidegger, Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007.) Ništa? Ova riječ na kraju dvije knjige Vanje Sutlića, koje unutar suvremene filozofije ostaju gotovo misaonom tajnom napisanom na apartnom hrvatskome jeziku s još manjim utjecajem na tzv. suvremenike koji padaju u bezdan tehničkoga nihilizma kao ‘filozofi’ bez vlastita temeljnoga pojma, ima uistinu oslobađajući učinak. Ništa nije nigdje izvan ovog svijeta, već u samoj ‘biti’ otvorenosti kao njezina prva i posljednja granica. ‘Slučaj’ Wittgensteina postaje otuda za svaku buduću filozofiju jezika ili svaki budući analitičko-logički pozitivizam najbolji dokaz da se nihilizam ne može prevladati ni izvana niti iznutra metafizike njezinim navlastitim sredstvima kao što su to logika i jezik. Uostalom, iz same biti logosa u Grka jezik govori onako kako mišljenje misli. Međutim, bilo bi krivo izjednačiti mišljenje i jezik u smislu primata onog kognitivnoga nad lingvističkim. Jezik omogućuje mišljenju da misli drukčije i različito od pukog oponašanja zbilje. No, Ništa nije izvan jezika i nije u jeziku, već je uvjet mogućnosti da sam jezik mišljenja sebe uspostavi kao prvu i posljednju granicu metafizike. Kad bi Ništa bilo samo ono jezično kao takvo, onda bi čitav problem ontologije kao metafizike bio lingvističke naravi, a jezik bi apsolutizirao moć bitka kao takvog i u cjelini. Zato je posve jasno da Wittgenstein ono logičko i ono jezično u obje svoj faze mišljenja mora ‘osloboditi’ od svekolikoga jarma metafizike kao fundamentalnog Označitelja onog što u jeziku otvara mogućnost da se uopće suvislo govori kad se logički ispravno misli. (Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Kegan Paul, London, 1922. i Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo Igor Mikecin – Stoga bi se moglo reći: Filozofijska istraživanja više ne postupaju logički; ona ne govore ni o kakvome redu ili strukturi, nego ukazuju. Ono na što ukazuju su načini upotrebe u smislu pluraliteta jezičnih igara, koje se u isti mah same performativno demonstriraju: ‘Ja samo jezik i ne objašnjavam ništa.“ – Dieter Mersch, „Performativnost i događaj: Razmišljanja o reviziji opisujem performativnoga koncepta jezika“, Tvrđa, br. 1-2/2012., str. 154. S njemačkoga preveo Boris Perić) „Filozofija je borba sredstvima našeg jezika protiv začaranosti našeg razuma. […] Mi svodimo riječi s njihove metafizičke natrag na njihovu svakodnevnu primjenu.[…] Ali to što mi razaramo samo su kule u zraku i mi oslobađamo temelj jezika na kojem se one stajale.“ (Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, str. 47 i 48.) Ništa? Pitanje pita o mogućnosti drukčijeg i posve ‘pozitivnoga’ načina koji nije tek puko ništenje bitka i ništičnost svijeta polazeći od biti nihilizma u doba tehnosfere. Što može ‘biti’ Ništa ako ne sve što proizlazi iz metafizičke logike negacije afirmacije i pozitiviteta bitka? Nije li suvremenost ipak ono što u slikovno-pragmatičnome sklopu apsolutne vizualizacije tehnosfere nadilazi razliku zatvorenosti metafizike i otvorenosti onog nadolazećega? Nije li, naposljetku, suvremenost ovaj posljednji kraj, a ne prvi početak, metafizike kao otvorenoga kruga već uvijek izvedenih mogućnosti koje su zapravo svagda i uvijek u znaku dvojstva ‒ slobode kao autentičnosti smisla bitka i nužnosti kao njegove zatvorenosti izgleda onog spasonosnoga? Ništa nije, a niti jest. Zato se Ništa otvara s mogućnošću bivanja ili postajanja onog što kao volja za moć prebiva u vječnome vraćanju jednakoga. Zagonetka zašto Ništa nije tek unutarnje-izvanjska opasnost ugrožavanja povijesno nastalih svjetova, već i imanetna mogućnost apokalipse i spasonosnoga izgleda prevladavanja-prebolijevanja metafizike kao nihilizma leži u ‘fakticitetu slobode’. Nije sloboda samo najiznimnija mogućnost otvorenosti mišljenja. Ona je i otvorenost Ničega, tjeskobna i čudovišna neodređenost koja je u suvremenoj fizici poznata kao kvantna veličina. I zato je Nietzsche najradikalnije iskusio ono što pripada biti povijesne konstelacije nihilizma. 3. Zašto Sutlić tako izričito dovodi u svezu Marxa i Nietzschea, što nije bilo uobičajeno ni tih 1970-ih godina u tumačenjima poprilično širokoga zahvata u nadasve njemačkoj filozofiji, iako se, doduše, u francuskoj neomarksističkoj misli može naći možda nešto slično, ali ipak u paralelama između Marxa i Heideggera kako je to izvodio Kostas Axelos? (Vidi o tome:Žarko Paić, Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Odgovor valja potražiti u njegovu grosso modo stavu kako je raspad Hegelove apsolutne metafizike s pojmom duha kao logosa nužno stvorio ‘prazno središte ontologije’ koje su zauzeli pojmovi tehnologije i fiziologije. Ono ‘neljudsko’ i ono ‘ljudsko-suviše-ljudsko’ na najradikalniji način se odnose spram spekulativno-dijalektičkoga mišljenja dokidanja-prevladavanja (Aufhebung) bitka kao povijesnosti u formi logičke refleksije o svijetu. U sljedećim iskazima to ponajbolje i najlucidnije dolazi do izražaja. ʺUopće treba reći da fiziologija, ili točnije pato-fiziologija ima u Nietzschea onaj rang koji u Marxa ima tehnologija. Naravno da niti tehnologija u Marxa ne znači tehnologiju u običnom smislu primijenjene znanosti niti fiziologija u Nietzschea znači fiziologiju u smislu pozitivne znanosti. To su nazivi za ono mišljenje koje nastupa nakon metafizike, a time i tehnologije i fiziologije u metafizičkom smislu. Ako ćemo govoriti o njihovu rangu, on je po prilici takav kao kad bismo rekli ‘ontologija’. Naime, tu je riječ o mišljenju iz biti tehnički shvaćenih proizvodnih snaga rada i o mišljenju iz biti prirodno shvaćena života. Naravno, ni Marx ni Nietzsche nisu toga svjesni, iako se obilno služe tim riječima. Nisu svjesni ranga onoga što imenuju jedan kao tehnologiju, a drugi kao fiziologiju. Marx toga nije svjestan zbog svojega humanističko-antropologijskog horizonta, koji uključuje ne samo sociologijsko-historijski nego i prirodnoznanstveni horizont, koji je zapravo konstitutivan za razumijevanje historije i društva i prirode, kao njena najviša vrsta. (…) I izvođenje tehnologije, ili ergologije, kako bi zapravo bilo primjereno nazvati Marxovo mišljenje, i izvođenje Nietzscheove fiziologije, koja uključuje psiho-fiziologiju ili fizio-psihologiju, odvija se u okviru ograničenog antropologijsko-humanističkog horizonta.ʺ (Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 128-129.) Sve što je ovdje rečeno čini ‘bit’ Sutlićeva povijesnoga mišljenja. Iako bi eventualni ‘prigovor’ mogao glasiti da ‘nečuvena pretencioznost’ dolazi otuda što Marxu i Nietzscheu pripisuje ‘nesvjesnost’ uvida u pravi ‘ontologijski rang’ njihovih pojmovno-kategorijalnih otkrića nakon raspada Hegelove apsolutne metafizike i da je to zapravo slobodno korištenje Heideggerova stila kazivanja u mišljenju koji obilato rabi u svim prigodama, pa nitko osim njega nije ‘svjestan’ onoga što pripada rangu same stvari mišljenja koje dolazi nakon metafizike, ipak valja reći sljedeće. U knjizi Predavanja o Nietzscheu nailazimo na ekstenzivne formulacije koje je Sutlić razvio u svojoj ključnoj knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest. Ako su pojmovi ‘tehnologija’ i ‘fiziologija’ u obojice mislilaca, Marxa i Nietzschea, impregnirani tzv. ‘nižim’ horizontom, antropologijsko-humanističkim, onda se postavlja temeljno pitanje ne više što je čovjek u ne-metafizičkome okviru mišljenja, već kako se uopće može rastemeljiti temeljno ustrojstvo metafizike koju Heidegger naziva onto-teologijom, a Sutlić onto-teo-kozmo-antropologijom? U oba slučaja, ako slijedimo nit-vodilju iz Sutlićeva povijesnoga mišljenja, ‘čovjek’ je shvaćen odviše metafizički kad mu se, poput Marxa, pripisuje značajka rodnoga bića ili bića rada, ili poput Nietzschea, kad ga se uzdiže do nadčovjeka koji u težnji prevladavanja svih dosadašnjih vrijednosti naposljetku postaje ‘smisao Zemlje’ i umjesto pojmova transcendencije i bitka unosi u promišljanje pojmove imanencije i bivanja (Werden). U oba slučaja, čini se, ‘čovjek’ nije razumljen povijesno, već historijski, jer i tehnologija i fiziologija, akumulirani rad stroja i život kao volja za moć, nisu dospjeli još do najvišeg ranga koji je istodobno i najniži i to zato što je svako vrednovanje bića ujedno i tumačenje njegova bitka iz okvira već uvijek uspostavljene metafizike. Rad i život su, dakle, ono što pripada najvećim vrhuncima moderne artikulacije svijeta u svim aspektima pojavljivanja. Da bi se rad kao život oslobodio nužnosti robovanja životu kao radu potrebno je očito da se i jednome i drugome utisne u njihovu povijesnu bit ono prožimajuće i produbljujuće, ono samo-svrhovito i samo-osmišljavajuće. To je smisao Sutlićeve postavke o slobodi kao eksperimentu koju će i u Praksi rada i u Predavanjima o Nietzscheu nastojati izvesti kao ono otvarajuće i spasonosno za mogućnost budućeg mišljenja nakon metafizike kao nihilizma. Rad postaje neljudska tehnologija samoga života kao fiziologije, koju Nietzsche rabi u svojem estetskome opravdanju bivanja za koji je jedini mjerodavni lik onaj umjetnika. Otuda kritika dekadencije nije tek kritika jednog umjetničkoga stila u 19. stoljeću s paradigmatskom figurom Wagnera. Umjesto takvog ‘esteticizma’, susrećemo se u Nietzschea s fiziologijskom kritikom samoga života kojemu istinska umjetnost podaruje stimulans za drukčije vođenje života. ( Vidi o tome: Martin Heidegger, Nietzsche: Seminare 1937 und 1944, GA, sv. 87, V. Klostermann, 2004., str. 45.) Da bi Sutlićeva paralela između Marxa i Nietzschea polučila vjerodostojni putokaz budućem mišljenju, unatoč tome što ne posvećuje dostatno pozornosti problemu umjetnosti u cjelokupnome mišljenju Nietzschea kao što to čine Heidegger, Fink, Vattimo, Pfotenhauer, potrebno je istaknuti još i ovo. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) Čovjek se i u Marxa i u Nietzschea pod imenom nadčovjeka ne može drukčije razumjeti negoli iz konstelacije odnosa iz kojeg nije podređen sudbini poslanstva bitka, vladavini bogova i Boga, ropskoj okovanosti prirodnim nasljeđem i ressentimentom samoga antropocentrizma protiv svih zlih kobi metafizike u kojoj je bio i uzvišen i pokoren, i anđeo i rob, ali nikad istinski mišljen iz vlastite mu povijesne ‘biti’ koja nadilazi esencijalizam tzv. ljudske naravi. Bit se čovjeka stoga i u ranoga Heideggera iz doba Bitka i vremena (Sein und Zeita) misli iz egzistencijalnoga nabačaja slobode onog što označava izraz tu-bitak u postorno-vremenskome smislu otvorenosti spram nadolazeće budućnosti. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Kako čitati Heidggera: Uvod u problematsku razinu Sein und Zeit-a i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.) Sutlić je tijekom svojeg puta mišljenja ovaj Heidggerov izraz za čovjeka svagda dovodio do njegova Drugoga u liku su-bitka ili njemački Mit-Sein izvan te famozne antropologijsko-humanističke uokvirenosti u rad i život. No, nije li zapravo izlaz iz ove fatalne uokvirenosti i robovanja čovjeka životu kao dinamici i procesu promjene same prirode i ljudskoga okružja njegove ‘sudbine’ u povijesnoj otvorenosti onoga što je istodobno samo-pokretno, samo-organizirano, samo-vođeno i samo-mišljeno, a to je pojam tehnosfere kao realizirana metafizika u kibernetici? I Heidegger i Sutlić otvorili su takvo mišljenje, ali ponajviše ipak Deleuze svojim transverzalnim mišljenjem postajanja u virtualnoj aktualizaciji. Što je onda sloboda kao eksperiment ako ne otvorenost mišljenja nakon samo-vladavine transklasične logite tehnosfere koja misli i djeluje u okviru umjetnoga života kao nove ontologije bez bitka, bića i biti čovjeka. Sutlić je u tom smislu bio u pravu, i bio je stoga posve usamljen i osuđen na potpuno nerazumijevanje, što vrijedi čak i danas. Zašto? Zbog predominantnoga, ‘reakcionarnog’ i ‘liberalnog’, ‘konzervativnog’ i ‘revolucionarnog’ podržavanja onog što je ostalo i Marxu i Nietzscheu neproblematsko, a to je antropologijsko-humanistički horizont metafizike kao nihilizma. To podjednako vrijedi za hermeneutičare i fenomenologe, frankfurtsku kritičku teoriju društva, tzv. Praxis-filozofiju u ex-Jugoslaviji bez izuzetka, isto tako i za strukturaliste i neurokognitiviste, tzv. spekulativne realiste, lakanovski marksizam i analitičku filozofiju. Svi oni ne vide i ne žele vidjeti da problem filozofije nakon Hegela nije u emfazi antropologijsko-humanističkoga horizonta mišljenja tzv. otvorene budućnosti, već u onome Ništa izvan metafizike kao nihilizma čemu je Sutlić posvetio posebnu pozornost u svoje dvije knjige izričito, naime u Biti i suvremenosti i Predavanjima o Nietzscheu. Što svi to ne vide u svojoj ‘ne-svjesnosti’ i začaranosti filozofijom kao tzv. kritikom svega opstojećega, povratkom Aristotelu i praktičnoj filozofiji, povratkom Marxu, apologijom pragmatizma i filozofije tehnike u ruhu nove kozmologije, da se ne govori o inflaciji etičkih doktrina i pseudo-ontologija političkoga događaja i slično? To da je tehnosfera, što Sutlić još nije mogao otvoriti ‘ontologijski’ u čistoći autopoietičke vladavine četvorstva informacije-feedbacka-kontrole-komunikacije, ništa drugo negoli tehnologija kao fiziologija. Svi dualizmi i metafizičke sinteze su lažna rješenja, ništa drugo negoli pad ispod razine biti suvremenosti kao nihilizma koji otvara mogućnost da ono nadolazeće bude istinski otvoreno za novu povijest slobode ili da sve-jedno propadne u bezdan Ničega. Tehnologija kao fiziologija jest bit prakse rada kao znanstvene povijesti. Posljednje pitanje filozofije nije zašto otvorenost nužno izaziva i tjeskobu nastanka onog Ništa koje nije i ne ništi, već zašto mogućnost nove otvorenosti ‘stvara’ mogućnost da mišljenje kao bitak postane to ne-određeno i ne-pojmljivo Ono izvan metafizike kao nihilizma. Biti otvoren tom pitanju znači ‘danas’ misliti istinski slobodu kao eksperiment s onu stranu Čovjeka i njegovih proigranih metafizičkih iluzija.

July 12, 2024
Čovjek iz Berlina i Jeruzalema

Čovjek iz Berlina i Jeruzalema

Čitao sam dosad tekstove Gershoma Scholema, židovsko-njemačkoga teologa, povjesničara i jednog od najznačajnijih cionističkih intelektualaca 20. stoljeća uglavnom u svjetlu njegova pisanja o drugima koji su oblikovali temeljne ideje suvremenosti, poput Franza Kafke, Hanne Arendt, Waltera Benjamina. Kada sam napisao pogovor za knjigu izabranih eseja Waltera Benjamina, Novi Anđeo, Izdanja Antibabarus, Zagreb, 2008., prijevod s njemačkoga Snješka Knežević, bio sam fasciniran njegovim sjajnim tekstom ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’. Scholem u tom eseju svojem najboljem prijatelju iz mladosti posve opravdano gradi spomenik od mjeda trajniji i na jednom mjestu govori o ‘marksističkome rabinu’ kojeg svi citiraju i tumače kao da čitaju posljednje tajne ezoterika i mistika. U zborniku koji sam priredio, v. Žarko Paić, Kafka danas – mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022., njihova prepiska iz 1938. godine o Kafki i njegovoj književnosti, filozofskim postavkama, židovstvu i vlastitim tjeskobama u doba kad nacizam već uvelike uzima maha u razaranju europske kulture i duha uistinu je dramatična. Scholem, naime, odgovara iz Jeruzalema Benjaminu u Pariz i sve se danas čini gotovo nadrealnim. Dva iznimna mislioca i intelektualca iznose svoje bitne refleksije o strahotnome dobu tehničke i ljudske apokalipse u nadi u iskupljenje i to uz pomoć glavnog ‘spiritističkoga medija’, pisca Procesa, Zamka i Amerike. Čini se kao da je Scholem na neki začudan način bio neprestano u sjeni svojih prijatelja. Uz Benjamina tu je svakako na prvome mjestu filozof Martin Buber, autor važne knjige Ja i Ti, objavljene 1923. godine, koji je utjecao i na Kafkine stavove o etici i židovstvu. Ovo prosudbu potkrepljuje i Erik Hinton u svojem osvrtu na djelo i život Scholema objavljenom u The Paris Review, srpnja 1917. godine, kad navodi samog Scholema koji kaže da je sam sebe smjestio u jednu od onih figura koje sebe vole zatajiti i kamuflirati u slikama na kojima se nalaze oni znameniti ljudi bez kojih ne bi bilo povijesti. No, nemojmo se ovime dati zavarati. Scholem je autor više od 40 knjiga iz područja židovskoga misticizma, historiografije, tumačenja kabalističke književnosti, suvremenoga judaizma, među kojima su neke nezaobilazne i ujedno ključne za shvaćanje ne samo odnosa židovstva i njemačke, odnosno europske moderne kulture, već i za povijest ideja 20. stoljeća. To su uostalom potvrdili mnogi poput Blanchota, Derride, Sloterdijka, pa čak i Hanne Arendt, s kojom je bio jedno vrijeme bliski prijatelj, a nakon njezine knjige Eichmann u Jeruzalemu odnosi su zahlađeni, a razmirice nadvladale suglasnost o pitanjima židovstva, sekularizma i zadaće javnoga intelektualca u post-Holokaust vremenu. Vrijedi svakako izdvojiti ove Scholemove knjige: Major Trends in Jewish Mysticism, The Messianic Idea in Judaism and Other Essays, On Jews and Judaism in Crisis, Walter Benjamin – The Story of a Friendship. Kad kažem da se ne bi smjeli impresionirati njegovom skromnošću i gotovo smjernim odnosom spram suvremenika, onda ponajprije mislim na ono što je prvi upravo Gershom Scholem, kao jedan od učitelja Waltera Benjamina, uz Adorna i Kracauera, u ranoj mladosti uspostavio kao credo misaono-životnoga stava o svijetu i načinu njegova tumačenja i mogućnosti promjene društva, politike i kulture. Pojam koji danas zahvaljujući obnovljenom interesu za političko mišljenje Carla Schmitta postaje razlogom spora između različitih orijentacija, lijevih i desnih, liberalnih i konzervativnih, Scholem je na autentičan način izveo u pokušaju da spoji kabalizam, judaizam i anarhizam. Riječ je o političkoj teologiji. Njegova radikalna odluka da napusti vajmarsku Njemačku i 1923. godine zaputi se u Palestinu u strastvenoj težnji da mesijanski događaj židovske vjere proživi u borbi za državom židovskoga naroda kroz mistični zanos čitanja Kabale kao posljednje tajne svekolikog kozmičko-ljudskoga smisla egzistencije, bilo je uvjerenje da su jedine dvije vjerodostojne političke opcije ‒ anarhizam i teokracija. (v. o tome Eric Jacobson, Metaphysics of the Profane: The Political Theology of Walter Benjamin and Gershom Scholem, Columbia University Press, New York, 2003., str. 52) Isto će biti glavnom temom i u mesijanskome anarhizmu mladoga Benjamina, kad 1921. godine napiše svoju znamenitu raspravu Zur Kritik der Gewahlt, te onaj metafizički fragment o političkoj teologiji koji i danas izaziva čitav niz tumačenja o smislu povijesti i načinu političke borbe i emancipacije čovjeka. Nije teško, dakle, vidjeti koliko je Scholem izravno i neizravno utjecao na Benjamina. Ipak, ono što je za pojam političke teologije odlučujuće ne skriva se u kršćanskome pojmu katechona, kako je to objašnjavao Schmitt da bi političko i politiku oslobodio sekularnosti i pada u tehnički bezdan modernoga kapitalizma. Umjesto toga, Scholem je već vrlo rano vidio da bez mesijanskoga događaja iskupljenja ne samo naroda poput Židova, već i individuuma u njegovoj nihilistički vođenoj egzistenciji, ne postoji mogućnost da sloboda i pravednost dođu do sinteze. Bog se, dakle, mora opravdati i u ljudskoj borbi za smisao povijesti otvoriti čovjeku u njegovoj želji da ne potpadne pod jaram totalitarnih ideologija 20. stoljeća. Cionizam je otuda za Scholema svagda bio sredstvo, a ne konačna svrha židovstva. U mladosti i tijekom života do kasnih spisa tumačenje Kabale imalo je ne samo hermeneutičko značenje za zajednicu učenih rabina, već ponajprije za proboj ‘teokracije’ kao osuvremenjenoga čina vjere da se Bog židovskome narodu ne obraća kao autoritet za fundamentalističke svrhe, već u svojoj apsolutnosti iziskuje nova tumačenja i putove u liberalno-demokratskome društvu. U raspravi ‘Religiozni autoritet i misticizam’, ovaj namještenik Nacionalne knjižnice u Jeruzalemu, te potom profesor židovskoga misticizma na Hebrejskome sveučilištu, tvrdio je da postoje dva proturječna ali i sukladna aspekta misticizma, a to su konzervativni i revolucionarni. I doista, glavni razlog njegova aktivnog djelovanja kao javnoga intelektualca u duhu modernoga cionizma bilo je ono što je i prije odluke o odlasku iz Njemačke intuitivno htio izvesti. Posrijedi je sinteza misaone baštine etike i politike anarhizma. Etiku ovdje valja uzeti u dvostrukome smislu, univerzalnome i partikularnome, kantovskome i onome koji je od Mosesa Mendelssohna i Barucha de Spinoze do Hermanna Cohena i Martina Bubera filozofijski i teologijski ustrajavao na slobodi i pravednosti, utoliko više što je sudbina židovstva svagda bila određena vjekovnom patnjom i tragičnim udesom u povijesti. Zbog toga nije nimalo neobično da će ideja o vlastitoj naciji-državi u 20. stoljeću kao što je to Izrael biti sinteza mesijanske politike iskupljenja i teokracije kao apsoluta slobode. U mnogim se njegovim tekstovima ovo pitanje nastoji obrazložiti dijalektičkim načinom mišljenja kakav je prakticirao i Hegel. Jasno je da je Scholemova politička teologija na tragu revolucionarnoga misticizma, a ne konzervativne dogme židovstva kao vjere u Boga bez mogućnosti novog pristupa tumačenja tajne iskupljenja. Stoga ‘misticizam u čistoj formi’ o kojoj govori zahtijeva uvid u tajnu jezika i pisma izvornoga judaizma iz jednostavnog razloga što Kabala nikad ne stavlja u prvi plan bezuvjetnu poslušnost Bogu bez mogućnosti stalnog propitivanja njegovih odluka i njegove šutnje. Zar nije o tome ono šolemovsko vidljivo i u mnogim aspektima suvremenih tumačenja čudovišne Božje odsutnosti i šutnje povodom masovnih pogubljenja Židova u nacističkim koncentracijskim logorima kao što je to bio Auschwitz, a što možemo razabrati i u komentarima mnogih ne samo židovskih mislioca i pisaca uz potresni film Claudea Lanzmanna, Šoa?U izvrsnoj biografskoj knjizi Georga Prochnika, Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem, Granta, London, 2017., autor poput Scholema odbacuje svijet suvremenoga kapitalizma kao društva spektakla i kreće u potragu za religioznom transcendencijom židovstva u samome gradu apokalipse i mesijanstva. No, kao i Scholem, ono što pronalazi nije savršeni grad kozmičko-ljudske pravednosti, već stjecište svih mogućih političkih trauma i neispunjenih snova. Ključno je ipak da autor u Scholemovu mesijanstvu i čitanju Kabale ne vidi nikakav pseudo-misticizam à la Madonna i druge slične besmislice medijskoga začaravanja svijeta tzv. povratkom religije u postmoderna društva Zapada, već okvir za istinsku vjeru u tradiciji misticizma u Židova uz mogućnost radikalne promjene društva i pojedinca. Gershom Scholem rodio se 1897. godine u Berlinu u potpuno asimiliranoj židovskoj obitelji, a njegov otac Arthur bio je stopostotni njemački nacionalist, srednje klase. Ta pripadnost njemačkoj kulturi kao svojem glavnome identitetu, a tek potom židovstvu, zacijelo je ono što moramo imati u vidu kad govorimo o tragediji Židova u Europi dolaskom nacizma na vlast 1933. godine u Njemačkoj. Isti osjećaj pripadnosti Europi i Njemačkoj kao kozmopolitskome poretku univerzalnih vrijednosti civilizacije ispovijedaju u svojim životopisima i Hannah Arendt, Theodor W. Adorno, Herbert Marcuse i Walter Benjamin. U knjizi On Jews and Judaism in Crisis: Selected Essays, Schocken Books, New York, 1976., Scholem iskazuje taj ‘mistični’ osjećaj zadivljenosti ljepotom njemačkoga jezika kao jezika Goethea i Schillera. Usput, nije li možda paradoksalno da su najznačajnija tumačenja Goethea napisali Židovi? Njemačka je kultura od kraja 19. stoljeća do Hitlera bila za Židove utočište i boravište pravog europskoga duha modernosti. To je, osim toga, doba najvećeg procvata suvremene filozofije, književnosti, arhitekture, filma, dizajna, znanosti uopće. No, ona druga strana o kojoj Scholem govori jest mračna strana latentnoga antisemitizma kao isključenosti Židova iz matrice njemačke ideje zajedništva kao Heimata. Želja za duštvenom promjenom kao političkim angažmanom u mladosti je za Scholema bila obilježena anarhizmom i cionizmom, dok je njegov brat s vjerom u boljševizam i Ruse kompenzirao ideju mesijanstva. Protiv očeve pokorne malograđanske svijesti da će biti priznat kao Nijemac ako misli i djeluje kao Nijemac, Gershom je odbacio ideale Velikoga rata 1914-1918. godine kao posvemašnju propast njemačke nacije-države i odbacivši Oca zaputio se ponajprije u Berlin, a dalje je već poznata priča. U Jeruzalemu, nakon 2. svjetskoga rata i iskustva dolaska Židova koji nisu stradali u Holokaustu, Scholem je sustavno razvio svoje poučavanje i tumačenje misticizma Kabale kroz kozmologiju, lingvistiku, historiografiju, telogiju mesijanstva. Bio je to najznačajniji događaj sabiranja iskustva židovske duhovnosti kao povijesne i metafizičke riznice mudrosti vjere u Božje ime. Kroz mističnu emanaciju zbiva se, prema njegovim postavkama, put svijesti kao božanskoga savršenstva do čovjeka i njegove povijesti. Ono što je svakako ovdje odlučujuće za njegov veliki religijsko-politički projekt svodi se na otklon od dogmatske doktrine vjere u apsolutnoga Boga koji ne dopušta u svojem ikonoklazmu nikakvu mogućnost promjene smjera židovstva do posljednje točke krajnjeg iskupljenja. Ali, Scholem je svoju političku teologiju utemeljio na onome što je poput njemačko-židovske povezanosti svagda tajna susreta između visoke spekulativnosti i mistike, onog što pripada čistome umu i čistoj intuiciji. Max Brod, spasitelj Kafkinih spisa za budućnost književnosti i misaone baštine 20. stoljeća, jednom je rekao da je ljubav između Židova i Nijemaca u znaku ‘ljubavi na distanciji’. Scholem je dodao da baš ova distancija čuva oboje od pada u bezdan intimnosti, ali uz želju za prevladavanjem tog jaza. Nije nimalo slučajno da su u tradiciji njemačke duhovnosti kršćanski mistici imali bitnu zadaću vizije onog što nadilazi ‘dijalektiku prosvjetiteljstva’, prije svih Meister Eckhardt i Jacob Boehme. U doba nastanka Scholemove političke teologije, pak, put revolucionarnoga misticizma i mesijanstva određuje Blochov Duh utopije, ali isto tako i židovsko nasljeđe revolta protiv nepravde u svijetu što je glavno obilježje neomarksističkoga projekta Frankfurtske kritičke teorije Adorna, Horkheimera, Marcusea, Neumanna. Scholem je u sekularnome izraelskome društvu, s vremena na vrijeme sve do njegove smrti 1982. godine, mogao uočiti kako se mnoge političke opcije u težnji za populističkim rješenjima bitnih problema države u stalnome sukobu s Palestincima i mnogim drugim arapskim državama nastoje dodvoriti fundamentalističkim zahtjevima vjere. Nema nikakve dvojbe da je kao uvjereni cionist smatrao sekularnost nužnom profanom formom liberalne demokracije. Naposljetku, kao javni intelektualac branio je i svoje njemačko-europsko nasljeđe. Bez njega sve bi bilo već unaprijed osuđeno na promašaj. U knjizi o krizi židovstva, objavljenoj, dakle, šest godina prije njegove smrti, susrećemo se s gubitkom vjere u novu kulturu ‘masovnoga barbarstva’, a to na sličan način govori i Georg Steiner u svojim knjigama. Umjesto duhovnosti, vjere u Riječ i Pismo kao temelj židovstva, dolazi doba posvemašnjeg zaborava identiteta, i to onog koji nije isključiv i prijeteći spram Drugoga, već otvoren i tolerantan. Taj apokaliptički moment u njegovim je spisima uvijek bio u pozadini, gotovo rijetkost. Scholem je duhovno živio židovstvo kao ono što u jednom polemičkome pismu u prepisci s Benjaminom oko Kafke iskazuje na sljedeći način. ʺKafkin svijet je svijet objave, naravno, u onoj perspektivi u kojoj se svodi na njezino ništavilo. Tvojem nijekanju toga aspekta – ukoliko je posrijedi doista nijekanje, a ne samo nesporazum, izazvan tvojom polemikom sa Schoepsom i Bröderom ‒ nikako se ne mogu prikloniti.ʺ (Walter Benjamin, iz prepiske s G. Scholemom, u, Ž. Paić, prir., Kafka danas, str. 55.) To je nepremostiva razlika između Benjamina i Scholema. Nikako se u tom pitanju oko Kafke ne mogu prikloniti Scholemu. Ali, nije više odlučujuće pitanje obrane svijeta u znaku mesijanstva i mistike, kad je taj i takav svijet već otkliznuo u bezdan tehnološke apokalipse i ‘banalnosti zla’. Daleko je važnije otvoriti onaj problem koji je bio ključan za Scholema, a svodi se na odluku da se pitanje identiteta ne razrješava u teorijskome nadmetanju racionalnim dokazima. Ono etičko nadilazi snagu racionalnosti. Život je snažna struja divlje rijeke koja se tek smiruje kako ide svojim sporim tijekom spram ušća i ulijeva se u more skamenjene vječnosti kojoj je bio na putu svojim djelom čovjek iz Berlina i Jeruzalema, onaj koji je Druge uzvisivao, a sebe zatajio, iako je u povijesti ideja 20. stoljeća njegovo ezoterično i spisateljski obuhvatno djelo dostojno njegove težnje da jezik objave očuva od raznolikih pokušaja skrnavljenja i banaliziranja.

July 11, 2024
Pravo na šutnju

Pravo na šutnju

Najutjecajniji književni esejist s filozofijskom, religijskom i književno-znanstvenom učenošću blizak kulturnome pesimizmu kao duhovnom a ne ideologijskome smjeru promišljanja kraja 20. stoljeća neprijeporno je Georg Steiner. Tko je čitao njegove eseje i komentare u „Times Literary Supplementu“ posljednjih godina, mogao je uživati u profinjenome osjećaju za „apokalipsu“. Od svih bučnih i stilski ogrubjelih izljeva uvjerenja da s krajem tisućljeća dolazi do posvemašnje krize vrijednosti, pa čak i obrata dobrog starog humanizma, samo se Steineru moglo pogledati kroz prste kad je nakon proglašene „smrti tragedije“ najavio i „smrt govora“ uopće. Drugi su to činili patetično, poput mnoštva lažnih proroka, potvrđujući sud da su od svih mesijanski gorljivih svetaca najgori oni koji u iščekivanju neke planetarne nesreće naplaćuju svoje izopačeno mučeništvo. U giffordskim predavanjima iz 1990. godine na sveučilištu u Glasgowu, dakle puno desetljeće prije euforije „kraja svih krajeva“, Steiner je elegantno ispitivao sve mogućnosti koje nam povijest filozofije, umjetnosti, znanosti podaruje u suočenju s problemom onog uznemirujućeg, zaprepašćujućeg ništa. O „ničemu“ je u 20. stoljeću filozofijski najvjerodostonije mislio Heidegger, pjevao Paul Celan, dramski govorio Beckett, slikao Maljevič…Pravo pitanje na koje Steiner u svojoj šetnji kroz tamne predjele povijesti želi odgovoriti jest kako i zašto u doba sumraka estetike uopće izgraditi neki oslonac u razlikovanju stvaralaštva i eksperimenta. U čemu je bitna razlika između kreativnosti i invencije? Gramatike stvaranja jest ona vrsta mišljenja o granicama govora koja dubokom izvornom sintezom različitih teorija, poetika i filozofijskih sustava postavlja naše duhovno iskustvo pred alternativu: ili bezuvjetna odanost pozitivizmu znanosti i njegovom pronalazačkome duhu svođenja svega na tehničko spravljanje ili udivljenje imaginarnim svjetovima kojima još uvijek upravlja moć kreativne (filozofijsko-umjetničke) inteligencije. Dva do kraja 20. stoljeća suprotstavljena načela, međutim, nisu i međusobno isključujuća. Inače, ne bi sam autor studija i eseja Real Presences, Language and Silence, The Death of Tragedy, After Babel, On Difficulty kao i proze Anno Domini, The Portage to San Cristobal of A. H. u većem dijelu tih predavanja pokazao koliko su veze matematike, fizike i suvremene genetike s poetikom vremena i prostora imaginarnoga neizbrisive. Pitagorejska matematika i glazbena harmonija, primjerice, potječu iz istog izvora. Što se za teorije kaosa, za indeterminističke paradigme u znanosti i za Celanovo pjesništvo ne bi baš moglo neporecivo tvrditi. Umijeće je Steinerovo u tome što posjeduje dar lucidna sintetičara i kritičkog analitičara već prethodno usvojenih znanja iz prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti. Tako ne dolazi u napast biti „originalnim“ eklektikom tamo gdje dobar običaj govori da treba biti skrušeno otvoren spram hermeneutičkoga tumačenja tradicije i baštine zapadne metafizike, koja za njega ne može biti pročitana bez uvida u židovsku soteriologijsku i kabalističku tradiciju. Steinerova predavanja otpočinju s „početkom“ i završavaju s „krajem“. Ne, nije posrijedi apsurdna tvrdnja. Naime, poput glavne poteškoće filozofije, religije i umjetnosti, a zacijelo i suvremenih fizikalnih znanosti, tako se i pitanje geneze ili početka (stvaranja) pojavljuje kao obvezujuće. Ono što je za Hegela teško rješiv problem prisutnosti/odsutnosti bitka i ništa, za sve religijske sustave trenutak kad Bog odlučuje stvoriti ništa manje negoli svijet, a za astrofiziku problem početka vremena (teorija „velikoga praska“), to je za cjelokupnu umjetnost problem suočenja s iščeznućem u ništa. Mogućnost započinjanja predstavlja već slutnju iščezavanja. Suvremenu duhovnu situaciju Georg Steiner određuje kao „pomrčinu mesijanskoga“. U zapadnim religijskim sustavima ono mesijansko, neovisno o tome bilo osobno ili metaforički doživljeno, označavalo je obnovu, kraj povijesne vremenitosti i nadolazak slave drugog/drukčijeg svijeta. Nakon stoljeća ideologija, ni religije nisu imune na ideologijske „svete ratove“. Tko danas još od fundamentalista očekuje dolazak novoga Spasitelja, pita se Steiner. Ispitati „gramatologiju“ stvaranja znači stoga odgovoriti na ključno estetsko i životno pitanje: može li umjetnost u doba znanstvenoga napretka i krize mesijanskih likova još polagati pravo na ispunjenost trenutka „Novoga“ u neprestanoj kreativnoj igri koja ne započinje ni iz čega, ali koja neprestano računa s ničim kao svojim Drugim? Steinerovo istraživanje pojma stvaranja polazi od postavke da je semantičko polje riječi određeno religiozno-mitološkim pričama o podrijetlu svijeta. O tome su izvori u Bibliji, Platonovu Timeju, Upanišadama, Talmudu. Postoje teologijske, metafizičke i estetičke koncepcije stvaranja. Za Steinera je filozofijski jezik „glazba mišljenja“. Svaki je filozof istodobno baštinik tradicije i inovator jezika, poput Heideggera i Wittgensteina u 20. stoljeću. Oni su promijenili cjelokupnu sliku svijeta promjenom načina kazivanja. Ideja o stvaranju kozmosa činom apsolutne spontanosti Božje znači da je posrijedi jedini čin koji zaslužuje ime apsolutne jedinosti i autentičnoga stvaralaštva. Zato je pojam kreativnosti u umjetnostima bitno upućen k onome koji oponaša (mimesis) djelo prvotnoga stvaratelja, Kabala i današnje astrofizikalne spekulacije na istom su tragu kad govore o mnoštvenosti svemira. Svijet je mnogostruko i mnogoliko nazočan tijekom povijesti vremena. Zanimljivost Steinerova izvođenja jest u dovođenju u svezu pronalaska DNA i teorije skupova u matematici s estetskim objektima. Sve je uzročno-posljedično i sve je međusobno koordinirajuće. Takvu je ideju u gradnji svojeg misaonoga sustava pokazao Béla Hamvas u Scientia Sacri. Naizgled začudno djeluje kad se Steiner želi upustiti u promišljanje najnovijih dostignuća fizike i matematike kao i njima sukladnih filozofijskih i umjetničkih gramatika. To je problem stare narodne postavke kako ništa novoga nema pod kapom nebeskom, kao i problem vječno novog započinjanja (invencija i kreacija), o čemu svjedoče riječi Kristove u Ivanovoj Knjizi otkrivenja: „Jer stari svijet prođe“ i „Gle, sve novo činim.“ Steinerova analiza problema stvaralačke inteligencije nasuprot inventivnosti kao oznake znanstvene imaginacije korijeni se u razlici između ljudske nesavršenosti i tehničke savršenosti. To znači da ideja povijesnoga napretka kao linearnog smjera u vremenu pripada samo napretku tehnologije. Imaginacija je svojstvena i znanstveniku i umjetniku. Paul Celan je rekao da on ništa ne pronalazi, a Picasso da on ne traži nego pronalazi. Inventivnost pripada pozitivnim znanostima kao pretpostavka svagda višeg razvitka. Tako Laplace i Newton za suvremenu kvantnu teoriju ne znače više ništa. Za njihove je pronalaske zainteresiran samo povjesničar znanosti. Ali isto ne vrijedi za filozofiju, teologiju i umjetnost. Platonovi dijalozi, Danteovo pjesništvo ili Euripidove i Shakespearove drame, ili pak Leonardova platna u odnosu na Kandinskoga nisu nesuvremena djela, ali bitno iste oznake stvaralaštva. „Stvaranje“, prema Steinerovu uvidu, jest nešto bitno što proizlazi iz slobode i uključuje utjelovljenje prisutnosti onoga što je odsutno ili što bi moglo biti radikalno drukčije. Stvaranje je, dakle, vječna igra bitka i ništa u vremenitosti povijesti. Zato su za Steinera besmisleni svi oni nasilni rezovi spram baštine, odnosno spram povijesnoga započinjanja. Poput svih kulturnih pesimista i Steiner je ideju avangarde dekonstruirao kao proturječnu u samoj sebi. Pritom nije došao u napast da je bezobzirno prekriži kao bezvrijednu. Uostalom, analiza dadaizma zbog odnosa spram moći govora, u kojoj se ideje Tristana Tzare označavaju prekretnim za cijelu kritiku zapadnoga logocentrizma, što će izvesti Derrida u svojem djelu O gramatologiji, ide tako daleko da Steiner tvrdi kako je s Marcelom Duchampom izvršena radikalna destrukcija slike i jezika kao neposredne prisutnosti smisla. Sve što je otada ostalo umjetnosti prikazivanja svodi se na ironične i cinične intervencije u već poznata djela modernističke umjetnosti. Povjerenje u gramatike stvaranja u 20. stoljeću potpuno je poljuljano. Ništenje (néantisation) svijeta nije nastalo samo iz ratnih katastrofa, prijetnji, otuđenosti čovjeka nego iz same biti ogoljavanja jezika i njegova svođenja na „stvar“. Za Steinera otuda nije začudno da su najveći ispitivači „tišina“, granica moći metafizike govora, u 20. stoljeću bili Židovi. Fraza o narodu knjige koji čuva sjećanje na iskon („u početku bijaše Riječ“) potvrdila se u slučaju Wittgensteina, Derridae i Celana. Cijelo je jedno poglavlje predavanja posvećeno analizi Celanova pjesništva. Steiner je to učinio „inventivno“ i „kreativno“. Ako je već otprije izveo temeljnu postavku da je naše vrijeme koje zovemo modernom epohom vrijeme „smrti tragedije“, onda je bilo za očekivati da će sve ići za time da se kraj moderne označi kao pravo na šutnju. „Smrt tragedije“ i „smrt govora“, a ne jezika kao instrumentalne moći kazivanja, označavaju onu granicu na kojoj suvremeni čovjek prepoznaje uzaludnost pouzdanja u riječ, jer je ona postala medijskom propagandom, ništa više od trabunjanja. Posljednje su stranice ove knjige u znaku Samuela Becketta. Na kraju bijaše šutnja i strahotna konstatacija da je svijet od davno najavljene obezboženosti postao mjestom apsolutne nesreće. Za tu tvrdnju Steineru nije trebalo savjetovati Nietzschea i kritiku nihilizma. On ju je pronašao u duhovnome iskustvu stoljeća nakon Holokausta, Gulaga, biotehnologijskih negativnih utopija. Smrt uistinu ima svoju povijest koja je biološka, društvena i mentalna. Ako je status smrti na Zapadu za Steinera doživio korjenite promjene, onda se i to mora iznova promisliti. Ne pomaže pred tom spoznajom okretati glavu ili, još gore, poput srednjovjekovnih milenarista navlačiti vreće preko glave. Steinerov kulturni pesimizam izrazito je angažiran intelektualni stav za dostojanstvo govora u prostorima ispražnjenim od smisla. (Prvotno objavljeno u „Jutarrnjem listu“, 2001, a potom uvršteno u knjigu eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 75-80.)

July 10, 2024