Copyright ©2026 Žarko Paić

Povijesno mišljenje i politika

„Slučaj“ Vanje Sutlića: Drugi dio

(Prvotno objavljeno u zborniku Prema povijesnom mišljenju: Uz djelo Vanje Sutlića. Prir. Damir Barbarić, Matica hrvatska, Zagreb, 2016.)

May 1, 2026
Povijesno mišljenje i politika
Vanja Sutlić

2. Filozofija i politika bez zajednice: Rad i društvo

Vidjeli smo već da Vanja Sutlić nastoji po svaku cijelu izbjeći najveću opasnost povijesnoga mišljenja: da se, naime, njezina toponomija i njezini „zakoni“ dobiju u analogiji s poviješću filozofije kao metafizike. Ako je „bit“ metafizike u tome da ovjekovječuje ono što je konačno i povijesno, pa se na taj način uvijek pretpostavlja djelovanje skrivenoga ili neskrivenoga (aletheia) načela prvoga uzroka ili počela (Bog kao arhé ili kao razlog/temelj stvaranja svega što jest), onda se i pojam bitka i bića u njihovu odnosu mora činiti neproblematskim vremenom apsoluta ili apsolutnim vremenom. Što ga omogućuje, to je za Sutlića unaprijed jasno. Uvjet mogućnosti takvoga vremena jest tehno-logička proizvodnja (tehno-poiesis) bitka, bića i „biti“ čovjeka. U ekstenzivnoj analizi Marxove „filozofije“, „politike“ i „političke ekonomije“ dospio je do krajnjih točki metafizike. Jedna je od njih Marxova postavka o radu kao vječnome prirodnome procesu i o proizvodnji kao skrbi-brizi za materijalne uvjete egzistencije neovisno od povijesnih epoha u njihovu hodu od početnoga do krajnjega.

Ne zaboravimo: za Marxa nije komunizam cilj povijesti. A što, zapravo, ako cilja uopće nema? Ako umjesto cilja kao svrhe povijesti (telos) uvedemo pojam danas popularan u poststrukturalističkoj filozofiji da singularnost i kontingencija odlučuju o povijesti bez onoga što je unaprijed zadano (apriorizam), što se događa s idejom „napretka“ i „razvitka“? Očigledno, za Marxa nije bilo upitno i problematsko ono što čini racionalnu jezgru „ljudske prirode“: da čovjek, naime, proizvodi svoj vlastiti život ne tek kao puke materijalne uvjete egzistencije, nego kao ono što naziva vremenom za „višu djelatnost“ u „carstvu slobode“. Kada se to ima u vidu, tada je pitanje proizvođenja ili produkcije (poiesis) izvan svođenja na tehno-logički karakter rada pitanje svih pitanja. Radi se o Marxovoj misli o umjetničkome karakteru rada, što, pak, pretpostavlja vrijeme za „višu djelatnost“ ne više izvan rada i radnoga procesa, nego unutar njega. Kada rad dospijeva do umjetnosti i njezine slobodne igre, nastaje vrijeme „eksperimentalne znanosti“ koja pretpostavlja slobodu, a ne nužnost. To je ono što Sutlić vidi kao temeljni problem čitave metafizike, što je u svim njezinim likovima prisutno kao skriveno ili netematizirano. A to je proizvodnja kao proizvodnja izvan neke druge svrhe osim svetkovine užitka u onome što nema svoj smisao izvan sebe same.

Autopoietička djelatnost umjetnosti kao proizvodnje „ljepote i uzvišenosti“ prestaje biti prvom potrebom čovjeka kada se događa ono što upravo „sada“ i „ovdje“ nastaje kao temeljni problem pseudo-sinteze: kada umjetnost postaje estetskim kôdom tehnosfere koja više nije u „carstvu nužnosti“, već je postala „carstvom slobode“. U kibernetičkome svijetu nematerijalnosti, gdje vladaju posve druga pravila igre između nužnosti i slobode na djelu je singularnost i kontingencija onoga što više nije ni rad ni proizvodnja, a niti se, pak, više može govoriti o jednokratnosti i neponovljivosti života. To je ono što dolazi iz okružja mišljenja kao računanja, planiranja i konstrukcije neljudskoga samoga, kada više nema ni logike stvaranja (Bog) niti imanentne transcendencije samoga života koji omogućuje tehnosferi njezin „napredak“ i „razvitak“. To je ono što možda prelazi granice imanentnosti i transeutnosti Sutlićeva povijesnoga mišljenja jer svjedoči o tome da je pseudo-sinteza dokinula razlike između rada i proizvodnje, nužnosti i slobode, metafizike i postmetafizike. Razlog leži u tome što tehnosfera kontrolira društvene odnose i ujedno „stvara“, a ne „proizvodi“ novu konstelaciju života kao takvoga njegovim posvemašnjim prelaskom u ono što je s onu stranu ljudskoga i neljudskoga. Aktualne teorije o informacijskome dobu ne mogu ovo posve dohvatiti sa svojim pragmatičnim tehničkim pojmovima kognitivnosti i aplikacije u mislećim strojevima „novoga života“. (Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, str. 11-61.)

Metafizika polazi od toga da je vrijeme rezultat bitka kao ideje, energeie, supstancije, subjekta, duha, rada. Ono što nadilazi metafiziku iako nije izvan nje nego počiva u samoj njezinoj „biti“ jest povijesnost vremena izvan hipostaze vječnosti. No nije vrijeme u ovome drugom shvaćanju koje nastoji otvoriti kao problem „vlastita“ mišljenja i Vanja Sutlić tek horizont u kojem se zbiva konačnost epoha bitka. To bi bila tek „imanentna transcendencija“, pa bi se „Bog“ metafizike nadomjestio jednim njegovim postmetafizičkim pojmom kao što je u Freuda-Lacana ono nesvjesno ili želja, u Marxa rad, a u Heideggera događaj (Ereignis). Vrijeme nije više konstruirano kao „radno“ vrijeme apsoluta u Hegela, ali niti kao ono što sada u ne-metafizičkome smislu istovjetnosti ukinute filozofije u kibernetici pokazuje da se „bit“ vremena ne pokazuje ni izvanjski ni unutarnje, s mogućim primjerom u modernoj književnosti u Proustovu Traganju za izgubljenim vremenom. Posve suprotno, vrijeme unutar metafizike i izvan nje svodi se na tehno-poietičku dimenziju vremenitosti. Iz nje se sam život više ne pokazuje izvornim fenomenom otvaranja bitka. Samo u sklopu koji u sebi nosi ono fatalno i neprekoračivo što možda više ne dijeli autentično i vulgarno vrijeme ima takav „život“ još opravdanje. Umjesto toga problem je u pseudo-sintezi bitka i vremena kao događaja bez zajednice. To je događaj u kojem se život i metafizika više ne sukobljuju naprosto zato što je riječ o prodoru onoga moćnoga Ništa u strukturu događaja samoga.

Ono što je u naslovu prve Sutlićeve knjige problemom razumijevanja nije tek pojam „biti“ jer se čini da je to svojevrsni sinonim povijesnoga mišljenja za „bitak“, nego ponajprije što znači uopće „suvremenost“? (Vidi o tom problemu sa stajališta propitivanja ontologije i povijesnoga mišljenja: Dean Komel, „Sutlićevo poimanje biti i suvremenosti“, u: Žarko Paić (ur.), Izgledi povijesnog mišljenja, str. 85-97.) Nije to, dakako, nikakva aktualnost u novovjekovnome shvaćanju vremena, nego ponajprije sam sklop proizvodnje-rada (supstancije-subjekta) čitave metafizike kao povijesti i njegov obrat u ono što Sutlić naziva u Praksi rada „vijek iskustva biti (življenje života koje pribire svoju životnost“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 89.) Ako je analogija onoga što se suprotstavlja mišljenju kao metafizici nepodesnom, što onda može uopće biti „alternativom“ koje otvara povijesno mišljenje? Na kraju Prakse rada nalazi se fragment naslovljen „Povijesna zgoda“ (Epilog), a na kraju knjige Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx nalazi se pronađeni zapis iz ostavštine koji je umetnut pod naslovom „Dodatak: Osnovni obrisi povijesnog mišljenja“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 310-311. i Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 173-174.)

U oba teksta govori se o onome što povijesno mišljenje „nije“. A to obuhvaća sve verzije povijesti metafizike od filozofije povijesti do pozitivističkih znanosti o „historiji“. Jednako tako, ono što povijesno mišljenje „jest“ odnosi se na početak njegova mjesta i vremena i na njegove „zametke“ u Marxa i u Heideggera. Umjesto da se pojam događaja proglasi nečim što ima karakter ljudskoga stvaranja „novoga“ u smislu političke akcije subjekta kao „revolucionarne“ promjene društva, Sutlić prekoračuje i sve verzije marksizma i filozofije politike koje operiraju s različitim pojmovima „promjene“. „transformacije“, „obrata“ svjetovnosti svijeta kao rezultata kapitalizma od njegova nastanka do mogućega, ali ne i „nužnoga“ nestanka. Zbog toga je događaj ponajprije povijestan, ali ne u smislu nekog konkretnog, historijski datiranoga događaja poput Francuske revolucije, Pariške komune, Oktobarske revolucije, studentske pobune 1968. godine u Parizu, rušenja Berlinskoga zida 1989. godine do nedavnih zbivanja u tzv. Arapskome proljeću, koje uvijek uzima za primjer suvremeni neomarksitički filozof Alain Badiou u svojem shvaćanju politike kao događaja i forme mišljenja. (Alain Badiou, Abrégé de Métapolitique, Seuil, Pariz, 1998., Alain Badiou, The Communist Hypothesis, Verso, London, 2010., Alain Badiou, The Rebirth of History: Times of Riots and Uprisings, Verso, London-New York, 2012. Vidi o tome: Oliver Marchart, „Der Staat und der Politik der Wahrheit: Alain Badiou“, u: Die politische Differenz, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2010., str. 152-177. i Bruno Bosteels, Badiou and Politics, Duke University Press, Durham & London, 2011) Nije razlog izbjegavanja „konkretnosti“ ili „realnosti“ tek u tome što Sutlić želi očuvati rang povijesnoga mišljenja u transfilozofijskome smislu od pada u glib već uvijek ideologizirane zbilje. Drugim riječima, ne skriva se iza toga neki platonizam drugim sredstvima koji zbilju mjeri iz visina ideala i normi.

Umjesto ovog „transcendentalizma“ politike kao filozofije ili „imanentizma“ filozofije kao politike, potrebno je izaći iz začaranoga kruga ove reducirane povijesti mišljenja na pitanje „subjekta“ i njegove tzv. radikalne „izvedbe“. To ne znači da ne postoje prijelomni politički događaji koji naznačuju promjene u samome povijesnome sklopu. No, ono što je za Sutlića jedino nužno i bitno jest pitanje o „biti“ odnosa u kojem se čak i Heideggeru moderno društvo (kapitalističke proizvodnje) osamostaljuje do rezultata moderne subjektivnosti. Ako rad „proizvodi“ društvene odnose, ima li uopće mjesta za neku autentičnu politiku dostojnu mišljenja-čina onoga što Sutlić naziva „urgentnošću radikalno revolucionarnoga mišljenja“? (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 91-102.)

Postavka koju ovdje zastupam jest sljedeća. Za Sutlića se „bit“ politike ne svodi niti na mišljenje „o“ predmetu politike u tzv. empirijskoj povijesti odnosa države i društva, a niti se, pak, može govoriti o tome da je politika mišljenje kao događaj. Kada bi politika bila događaj, odnosno ono što omogućuje bitku da bude, a bićima da „jesu“ i „biti“ čovjeka da povijesno vodi svoju egzistenciju kao dostojanstvenu „ljudsku prirodu“, tada bi sve završilo s time da čovjek u nekom drugom obliku volje za moć u smislu subjektivnosti subjekta odlučuje suvereno o bitku i njegovoj promjeni. No, to je kako za Marxa tako i za Sutlića, a naravno ponajviše za Heideggera, posvemašnjom iluzijom novovjekovnoga subjektivizma, koji od Fichtea do suvremenih teorija subjekta (Sartre-Badiou-Žižek) postulira moć djelovanja i promjenu situacije u kojoj se zbiva djelovanje iz politike kao događaja. Pokazali smo već da je stvar u mišljenju povijesnoga sklopa kao odnosa između filozofije, politike i političke ekonomije.

Utoliko bi svako destiliranje „biti“ političkoga u Sutlića bilo promašeno ukoliko prethodno ne bi nastojalo oko razrješenja sljedeće aporije. To je, uostalom, vjerojatno najjasniji i najizričitiji polemički odnos povijesnoga mišljenja Sutlića s povijesnim mišljenjem Heideggera u njihovu mogućem identitetu i razlici. Politika nije, dakle, ništa „političko“, kao što tehnika nije ništa „tehničko“. Ono što se ovdje nastoji pokazati jest samo to da suočenje s „biti“ politike jest moguće samo iz njezine nepropitane pretpostavke o mišljenju-činu. U njemu se stječu povijesna zgoda ili događaj s tehno-poietičkim karakterom zapadnjačke metafizike. U tekstu naslovljenom „Uz pitanje ozbiljenja filozofije: Ekskurs o jednom Heideggerovom razumijevanju Marxa“ Vanja Sutlić pokazuje da Heidegger u svojoj kritici antropologijskoga horizonta Marxa s obzirom na znamenitu 11. tezu o Feuerbachu ne uočava da Marx ne postavlja pojam društva kao subjekt povijesnoga zbivanja. Nije, dakle, problem u tome što Marx ne vidi da svaka promjena svijeta pretpostavlja i jednu interpretaciju svijeta, nego se radi o tome da društvo i društveni odnosi proizlaze iz onoga što ih omogućuje, a to je za Marxa već iz doba Grundrisse, te izričito u Kapitalu, nesmetani razvitak proizvodnih snaga, odnosno znanstvenoga rada koji uvjetuje da sva povijest ima karakter „znanstvene povijesti“. Ukratko, Sutlićeva kritika Heideggera ide za tim da tamo gdje Heidegger postavlja ideju društva kao rezultat moderne subjektivnosti, Sutlić otvara pitanje kraja društva i subjektivnosti u praksi rada kao znanstvenoj povijesti. (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984. i Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.)

To ujedno znači da razlika između Heideggerova i Sutlićeva povijesnoga mišljenja bitno određuje i razliku u njihovome razumijevanju pojma političkoga i politike. Protiv Heideggera, a za Marxa izvan humanističko-stvaralačke dimenzije tzv. „ontologijske razlike“ između proizvodnje (slobode) i rada (nužnosti), što istovremeno znači da je granica Marxova mišljenja upravo tamo gdje Heidegger vidi razliku između metafizike kao računanja (Rechnen) i mišljenja kao „pjesništva“ (Dichten), (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, M.Niemeyer, Tübingen, 1984. i Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.)

to jest u znanstvenosti znanosti kad je ona postala epohalno-povijesnom konstelacijom suvremenosti:

„…1. nije znanstvenost atribut društvenog ljudstva (čovječanstva), nego je, obratno, društvenost kao bit čovjeka atribut znanstvenog rada, rada znanosti; ne konstituira se rad u društvu, nego je društvo za razliku npr. od horde, omogućeno njime;



2. nije „društvo“ apsolutiziranje moderne subjektivnosti, nego je ono, obratno, relativna organizacijska funkcija znanosti kao rada koji je moderna subjektivnost koja traži organiziranog radnika s onu stranu diobe rada. /…/ ozbiljno uzeti Marxovu misao znači preći preko socio-logičkog apsolutiziranja društva k ergo-logičkom uviđanju ‘proizvodnih snaga’, kao supstancije-subjekta modernog svijeta. Nije, da to kažemo Engelsovim riječima, društveni čovjek stvorio rad, nego je, obratno, rad stvorio društvenog čovjeka“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 253.)

Kako stoji stvar mišljenja s politikom u Sutlića nakon što smo uvidjeli da ona ne može biti svedena na ono što pripada tek „društvu“ a niti na ono što je izvedeno iz „rada“. Društvenost i rad su, bez obzira na ono što ih dovodi u svezu, u modernome kapitalskome načinu proizvodnje već uvijek u znaku „otuđenosti“, „postvarenosti“ i „bezavičajnosti“. U obje knjige, kako izričito u Biti i suvremenosti gdje se ova problematika iscrpno analizira pod nazivom „Dijalektika zajednice kao epohalni horizont povijesti: (Uz odnos filozofije i politike)“, a tako i u Praksi rada gdje se odnos proširuje s uvođenjem u razmatranje i trećeg člana kao što je politička ekonomija, uz razmatranje o „biti“ političkoga i politike u kontekstu „marksizma i socijalne revolucije“ Sutlić otvara pitanje o tome što uopće omogućuje da se politika pojavi kao temeljna riječ/pojam za ono što se konkretno-empirijski događa u povijesnim promjenama „društva“ i „države“.

Prije negoli pokažemo kako to argumentira u izvođenju, pogledajmo zašto su društvenost i rad uopće izbili u prednji plan u ovome odnosu između filozofije, politike i političke ekonomije. Subjektom se u 20. stoljeću od Lacana do Deleuzea i Badioua više ne misli na dekartovski shvaćenu misleću supstanciju kao svijest koja određuje što jest cogito (jastvo, sebstvo) u individualnome smislu te riječi. Nakon Heideggerove kritike pojma subjektivnosti subjekta već u Bitku i vremenu postalo je jasno da ni Husserlova transcendentalna (inter)subjektivnost ne vodi do rješenja pitanja zašto je svaka svijest ujedno intencionalna i zašto se transcendentalni subjekt, kako je to izveo Foucault u Riječima i stvarima, udvaja u empirijskome subjektu i obratno. (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, Zagreb, 2002. S francuskoga preveo: Srđan Rahelić. Vidi o tome: Žarko Paić, „Parrhesia vs. Phronesis: Foucault i političko danas“, u: Sloboda bez moći, str. 294-343.)

Pitanje subjekta doista postavlja u pitanje njegovu „bit“ ili supstanciju. A to se od novoga vijeka odnosi na pojam predstavljanja i postavljanja samoga subjekta svojim vlastitim objektom. Kada „društvo“ dobiva značajke subjekta, tada nije riječ tek o poopćavanju pojedinca u kolektivu, asocijaciji, agregaciji, ili jednostavnome produženju pojedinca do nekog nad-Ja (super-Ego, rekao bi Freud). „Društvo“ može postati rezultatom moderne subjektivnosti samo zbog toga što je već uvijek rezultatom jedne moćnije moći od ljudskoga udruživanja u različite konglomeracije i konfiguracije, sklopove. To samo znači da pitanje subjekta ne izlazi iz okvira novovjekovnoga razumijevanja bitka kao postavljenosti/predstavljenosti. (O raspravi o smislu i značenju pojma „subjekta“ u suvremenoj filozofiji nakon Heideggera i Derride vidi zbornik: Eduardo Cadava, Peter Connor i Jean-Luc Nancy (ur.), Who Comes After the Subject?, Routledge, London-New York, 1991.)

Misao-čin samopostavljanja subjekta prisutan je u Kantovoj postavci o bitku kao „pozitivnosti“ te u Fichteovome odnosu između Ja i ne-Ja. Sutlić pritom upućuje na još nešto što se čini presudnim. Novovjekovna metafizika subjektivnosti ne postavlja tek granice između svijesti i prirode u smislu Hegelove postavke iz Fenomenologije duha da je i sam pojam prirode rezultat modernih prirodnih znanosti. Ona konstruira bitak kao postavljenost i predstavljenost. I otuda je čitav transcendentalni idealizam put spram istovjetnosti bitka i vremena na taj način što vremenska dimenzija „sadašnjosti“ u svojoj aktualnosti i realizaciji postaje apsolutnom značajkom vremena tog i takvoga „subjekta“. Koje su posljedice ovoga „događaja“ za suvremeno mišljenje koje nastoji obnoviti pojam subjekta na „novim“ bestemeljnim temeljima?

Kada se kao u 20. stoljeću nakon Heideggera iznova uvodi u igru ta već u Marxa prevladana riječ za nositelja revolucionarnih promjena, onda se iz okrilja pojma zajednice (Gemeinschaft) subjekt vraća na svoje ishodište kakvo je bilo u Descartesa i Kanta. Ali s tom razlikom što sada sve otpočinje s pojmom nesvjesnoga koji se artikulira kao jezik (Lacan). (Jacques Lacan, Le quatre concepts fondamentaux de la psychoanalyse: Le séminare, sv. 9, Points, Pariz, 2014.) Što smo time dobili? Put koji ne vodi nikamo, jer je pitanje subjekta postavljeno „sada“ i „ovdje“ iz konstrukcije realnoga kao pukotine u samome bitku. Frankfurtska kritička teorija (društva) i francuska postmoderna s obratom spram kulture kao nesvjesnoga subjekta u rasponu od želje, politike istine do tehnologije kao novoga subjekta samo su dva lica iste nelagode s problemom nestanka društva u mrežama prazne komunikacije.

Drugim riječima, moderno društvo ne samo da nije svedivo na racionalno-iracionalne odluke u njegovu „razvitku“, nego pojam društva (Gesellschaft) u posthumanome stanju iščezava u mrežama informacija-komunikacija. A time i sam „subjekt“ ako nije već postao „objektom“ nema nikakva „sigurna bezdana“ za svoje trajanje, bez obzira kojim ga kliničkim metodama nastojali oživjeti iz njegove „druge smrti“, da se poslužimo Lacanovim shvaćanjem realne i simboličke smrti (subjekta). Što jest subjekt te „velike priče“ o revoluciji kao „političkome događaju“ naposljetku postaje ono što Sutlić cinično naziva „revolucijom kao galamom“. (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 24.) U tekstu naslovljenom „Supstancija-subjekt ili povijesni sklop?“ u Praksi rada nalazi se odgovor na pitanje o nemoći i kraju subjekta uopće kao filozofijsko-političkoga problema mišljenja:

„Tko je taj ‘subjekt’ (nosilac, ‘podbačaj’) svih zbivanja? Da li je to ‘društvo’? Čovjek u smislu ‘ensemblea društvenih odnosa’? Ili je, naprotiv, ‘društvo’ od pravog subjekta već otuđeni njegov oblik? Da li su to ‘odnosi u proizvodnji’ na bazi razvoja i razvitka ‘proizvodnih snaga’, ali čijih, od koga? /…/ Tko je, de facto, subjekt kapitalskog načina proizvodnje? Kapital! Ali, kapital je samo postvareni čovjek u svojim međuljudskim odnosima. A što je čovjek u tom načinu proizvodnje? On je samo personificirani kapital.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 231.)

Ako je „kapital“ drugo ime za obezboženi metafizički sklop vladavine supstancije kao subjekta, onda je samorazumljivo da Sutlić povijesnim mišljenjem treba „destruirati“ kako svaku apologiju društvenosti i društva, tako i svako uskrsnuće rada u smislu redukcije na društvo i obratno. Rad jest izvor kapitala u političko-ekonomijskome smislu, ali problem nastaje kada rad izvan ovoga okvira moderne industrijske proizvodnje postaje „prvom životnom potrebom“ u pseudo-sintezi znanosti i umjetnosti i to na taj način da kapital više ne porobljava rad i radnika u radnome vremenu, nego se proširuje i na „carstvo slobode“ u kojem djeluju svi preostali oblici ideologije kao spektakla i zabave (entertainment). (Žarko Paić, „Posljednja tajna spektakla: Novo čitanje Deborda“, u: Sloboda bez moći, str. 433-482.)

Kapital se, dakle, ne pojavljuje ograničenim na jednu sferu stvaranja vrijednosti. Sve što postoji, vrijedno je da postane robom odnosno kapitalom. Čitav povijesni sklop novovjekovnoga svijeta u svojem „ranome“ i „kasnome“ stadiju može se stoga smatrati jedinstvenim i jednokratnim sustavom potreba. Njime upravlja i rukovodi korporativno uređeni kapitalizam na temelju dijalektike „baze“ i „nadgradnje“.

Ali ne određuje više prvo ono što je drugo, nego superstruktura povratno utječe na procese promjene strukture. Sutlić je, dakle, Marxovo mišljenje dokidanja filozofije, politike i političke ekonomije kao misao-čin prevladavanja (Aufhebung) protumačio iz onoga što je nazvao onto-logikom zbivanja (apsolutnoga) svijeta rada. Nije otuda povijest rezultat rada u njegovu vremenskome aspektu „vječne sadašnjosti“ kao ljudske primarne i vječne potrebe. Posve suprotno, rad je povijesno-epohalno određen onime što čini „bit“ čovjeka i njegovu „ljudsku prirodu“. A to je istinsko dostojanstvo čovjeka koje dolazi iz životnosti života kao uvjeta mogućnosti slobode u njezinoj „nužnoj“ singularnosti i kontingenciji. Zbog toga je moguće da ono što je tradicionalno bilo smatrano „idejom“ i što pripada u nematerijalnost rada postane zapravo učinkom realizacije u zbilji kao povratna sprega (feedback) u kibernetici. Učinak retroaktivno određuje uzrok, a ne obratno. Model Marxove ideje komunizma, koji nije cilj povijesti, već neposredni zadatak u budućnosti kao ozbiljenju mogućnosti koje skriveno već postoje u sadašnjosti, nije otuda drevni atenski polis. On je to samo po analogiji, iako na onaj način kojim Hegel pristupa razumijevanju svjetske povijesti koja se u pojmu i ideji već dovršila, ali još-ne i u zbilji.

Kada Marx kaže da je ključ za anatomiju čovjekolikoga majmuna razvijeni pojam rada u modernom kapitalističkome društvu, isto se može pokazati i za shvaćanje povijesnosti ideje komunizma. Iz sadašnjosti se mjeri veličina prošlosti, a ne obratno. Nije, dakle, riječ o modelu svijeta rada u kojem produktivne snage industrije predstavljaju ključ za razumijevanje nestalih moći začaravanja prirode u mitologiji. Pravi je model za komunizam uistinu estetski, odnosno izveden iz umjetničke proizvodnje. A ona više nema svrhu izvan sebe u slavi bogova kao u Grka. Priroda je u moderno doba iščezla kao prostor-vrijeme ljudske sreće i blaženstva u kontemplaciji. O odnosu između mito-logike i tehno-logike u suvremenom razumijevanju odnosa umjetnosti i znanosti danas Sutlićevo je promišljanje uistinu predskazanje procesa transformacije čitavoga metafizičkoga sklopa u vladavinu tehnosfere. (Na mjesto filozofije, dakle, stupa znanstveni rad, radna znanost kao mito-logika koje srž je tehno-logika: suvremeno pred-kazivanje, ‘nesvjesna obradba’ svega što jest je tehnika, ne kao primjena znanosti, nego kao njena bit. Mythos (u obuhvatnom značenju riječi) jest tehničko spravljanje-računanje na kojem se temelji svako suvremeno mišljenje, činjenje i sačinjanje. Mito-logija kao tehno-logija je dvoznačana u bitnom smislu: kao mišljenje tehnike (u smislu genitivius subiectivus) ona je računanje i spravljanje iz tehnike svega kao osebničnog, tehničkog objekta (tehno-logika na mjestu metafizike u cjelini) i, ujedno, ona je naslov za mišljenje tehnike u njenoj povijesnoj biti, za promišljanje i obrat znanstvenog nacrta-obrade svijeta k još-ne-odlučenoj punini jedne drukčije mogućnosti.“ – (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 156. Vidi o procesima interakcije suvremene umjetnosti i suvremenih znanosti Ingeborg Reichle, Art in the Age of Technoscience: Genetic Engineering, Robotics, and Artificial LIfe in Contemporary Art, Springer, Wien -New York, 2009. i Claudia Gianetti, Digitale Äesthetik: Einführung, http://www.medienkunstnetz/de/themen/aesthetik_des_digitalen)

Radi se, umjesto toga, o „eksperimentalnoj znanosti“. Iz ideje umjetnosti kao proizvodnje svijeta ljepote i smisla ona povratno utječe na izgradnju cjeline jedne nikad još postale zajednice. Daleko od svakog mesijanstva i eshatologije „filozofije nade“ kakvu je izveo Ernst Bloch, a danas se u novome ruhu pokušava misliti isto s pomoću „političke teologije“ na tragu Schmitta i Benjamina, primjerice, u političkome mišljenju nadolazeće zajednice kakvo izvodi Giorgio Agamben, (Giorgio Agamben, Der kommende Gemenischaft, Merve, Berlin, 2003.) pitanje vremenosti istinske zajednice nije u praznome došašću budućnosti kao utopije ili spasa. Iskonsko vrijeme je sabrano i pribrano dospijeće do „biti“ i „suvremenosti“ iz događaja povijesnoga sklopa izvan metafizičke strukture onto-teo-kozmo-antropologije. Sutlić je pokazao u Biti i suvremenosti da je odnos filozofije i politike naposljetku priprema za ono nadolazeće bez presedana u povijesti. Zajednica slobode kao zajednički svijet s onu stranu „proizvodnje“ i „rada“ nije moguće sagledati iz aspekta vladavine ni političke ekonomije, ni politike, a niti filozofije. Posljednji kriterij smisla težnje za izgradnjom takve zajednice (polis-communitas) mora biti onaj koji se nalazi u sferi slobodne igre apsoluta sa samim sobom. A ta igra više nema značajke odnosa Boga metafizike spram čovjeka. Umjetnička samosvrha u jednokratnome nabačaju slobode kao igre svijeta odlučuje o tome. To je ono što Heraklit u 52. fragmentu određuje iskonskom slobodom vremena samoga: „Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima; kraljevstvo djeteta.“

No, obrat je u tome što već Marx pokazuje u Kapitalu da se zbivaju procesi u kojima kapital postaje pseudo-sintezom potrebe i želje za priznanjem uvjeta mogućnosti njegova širenja na čitav svijet, bez obzira na tzv. kulturne i civilizacijske razlike i posebnosti (Zapad vs. Indija, Kina, Japan). Pervertiranje iskonskih potreba u prvi plan postavlja želju-volju za materijalnim blagostanjem. Problem kapitalizma otuda ima strukturu onoga što čini od kraja 1970-ih godina „bit“ neoliberalizma. Radi se o svezi ekonomije „racionalnoga izbora“ i psihologije osvajanja novih tržišta. Ne osvaja se više izvanjski prostor svijeta, već unutarnji teritorij želje. Management kao ekonomija usluga i marketing kao kultura slobodnoga izbora postaju novom politikom „liberalno-demokratskoga konsenzusa“ u globalnome kapitalizmu. Umjesto brahijalnoga osvajanja Drugoga njegovim političkim pokoravanjem na djelu je ekonomsko-psihološki trening volje, koji se razmješta u kategorijalno polje „zavođenja same želje“. (Pierre Klossowski, Nietzsche and the Vicious Circle, University of Chicago Press, Chicago, 1998. i Byung-Chul Han, Psychopolitik: Neoliberalismus und die neuen Machttechniken, S.Fischer, Frankfurt/M., 2014.)

Alexandre Kojeve, egzistencijalistički tumač Hegela, koji je presudno utjecao na mislioce francuskoga poststrukturalizma, vjerodostojno je pokazao da postavka o „kraju povijesti“ na tragovima Hegelove i Marxove dijalektike ostavlja nepropitano polje „kraja i povratka politike“. U svijetu gdje je nakon ozbiljenja filozofije preostalo polje djelovanja samo u umjetnosti, igri i priznanju čovjeka u dostojanstvu osobe otvorene su i zatvorene povijesne mogućnosti obrata. Kraj krvavih revolucija, prema tome, označava ulazak u „posthistorijsko stanje“ animalizma. Ono „životinjsko“, međutim, nije više suprotnost „ljudskome“. Ta se opreka dokida. Umjesto ove razlike u samome povijesnome sklopu između „biti“ čovjeka i bića, na djelu je homogeno stanje nerazlikovnosti. Što uopće jest taj „animalizam“ bez povijesti vidi se već po tome da kultura i pitanje identiteta kao priznanja ima funkciju nadomjesne borbe za carstvom želje. (Alexandre Kojeve, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980. Vidi o tome: Giorgio Agamben, Der Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 18-22.)

Doduše, svaka je želja za priznanjem ujedno i volja za moć. No, nije stvar u želji-volji čovjeka kao „subjekta“, nego o volji-želji kapitala-rada kao „supstancije“ za onim što mu leži u samome temelju. A to je čudovišno i strahotno Ništa, ono što postaje pokretačem čitavoga procesa moći i vladavine tehno-poietičkoga načela zapadnjačke povijesti. Nietzsche kaže da je htjeti Ništa isto što i biti Ništa. U vremenu vladavine aktivnoga nihilizma ovo načelo preuzima moć transcendencije. To je „ono“ isto što Sutlić pri kraju Biti i suvremenosti još ovako iskazuje:

„Sama svagda u službi totaliteta stabilnosti i promjene, biti i prolaznosti, spremna je filozofija danas radije na samokritiku do uništenja nego da ugrozi totalitet. A ipak samo ona u svojoj s l u t n j i moćnog povijesnog „ništa“ uopće može sačuvati smisao za prevladavanje ovog totaliteta. Ako išta što je u njemu i po njemu, samo ona može, možda uz suradnju pjesništva i zakonodavno-političke brige za pravu ljudsku zajednicu, nadovezujući na tendenciju ništenja u svjetovnosti svijeta i sabirući snage destrukcije na zadatku svjetovnog obrata – ne: unutarsvjetovne promjene – misaono se probiti, na putu, biti, kroz bespuće totaliteta u kruženju, do novog svitanja svijeta. Ona to može kad preuzme najteži svoj zadatak: da m i s I i povijest i p o v i j e s n o misli ono »ništa« i onu mogućnost koji djeluju u zbivanju i zgodi svijeta.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 418.)

3. Put do nadolazeće zajednice: Suvišnost politike?

Kako u tom svjetlu još uopće misliti političko i politiku? Ako u cjelini Sutlićevih promišljanja nije moguće govoriti o nekoj imanentnoj i ujedno postojanoj „biti“ političkoga i politike izvan povijesnoga sklopa u njegovoj singularnosti i kontingenciji, dakle izvan povijesnosti političkih zbivanja kako unutar empirijske povijesti kao historije, tako i izvan prethodne formacije odnosa mišljenja i činjenja, što preostaje? Je li taj preostatak zapravo šansa za novo razumijevanje političkoga i politike ili treba napustiti svaku nadu u obnovu i tzv. „povratak politike“ u prostor zbivanja tehničke konstelacije suvremenoga svijeta? Nema nikakve sumnje da bez politike i ljudskoga djelovanja ne možemo očekivati nikakav spasonosni obrat iz okrilja metafizike. Politika u izvornome značenju upućuje na umijeće (tehné),

„kako se gradi, razvija, sabire, živi u polisu. Polis je za Hegela i za Marxa bio jedan od vrhunaca ljudskog zajedničkog života u prošlosti. Pred nama stoji razvoj, izgradnja ljudske zajednice, a to znači zajednice ne samo slobodnih proizvođača nego i slobodnih ličnosti, osoba, totalnoga čovjeka. U prevladavanju ekonomskih zapreka koje su nastale iz ostataka i obnove momenata koji pripadaju kapitalskom načinu proizvodnje, u prevladavanju forme filozofije, u prevladavanju različitih dosadašnjih društvenih znanosti – kroz sve to vodi samo jedan put, to je put preko politike.“ (Alexandre Kojeve, Introduction a la lecture de Hegel, Gallimard, Pariz, 1980. Vidi o tome: Giorgio Agamben, Der Offene: Der Mensch und das Tier, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2003., str. 18-22.)

Sutlić još jednom naglašava ono što je „dijagnostički trenutak nastanka povijesnoga mišljenja“. Kada se do istovjetnosti sabiru u svijetu rada dokinute forme filozofije, „društvenih znanosti“, unutar kojih politička ekonomija predstavlja paradigmatsku znanost „umijeća“ racionalnoga gospodarenja i upravljanja materijalnim aspektima „društvenoga bitka“ u kapitalističkome načinu proizvodnje, tada je za obrat u drugu i drukčiju epohu od ove prisutne „sada“ i „ovdje“ potrebna moć, umijeće, mišljenje i činjenje onoga što je u sebi dvojako prisutno. Nazovimo to blohovski tendencijom-latencijom slobodne zajednice, kako ih Sutlić naziva, ličnosti i osoba kao „totalnoga čovjeka“. Totalnost se ovdje razumije ne kao vladavina cjeline nad dijelovima, niti put od pojedinačnoga do općenitoga (tzv. partikularna univerzalnost). Riječ je o hegelovskome shvaćanju cjeline kao žive artikulacije sustava koja kroz povijesnost subjektivnoga i objektivnoga duha (od obitelji, građanskoga društva do države) dolazi do istine o samoj sebi kao filozofija umjetnosti, filozofija religije i „filozofija filozofije“, odnosno sustav znanosti apsolutnoga duha. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 89-90.) Ideja cjeline kao cjelovitosti nema nikakve veze s totalitarnim shvaćanjem države kako je to nemisaono i posve krivo nastojao dokazati Karl Popper u napadu na Hegela i Marxa sa stajališta tzv. (liberalnog) otvorenoga društva. (Karl Popper, The Open Societies and Its Ennemies: Hegel, Marx, and the Aftermath, sv. II, Princeton University Press, Princeton, 1971.)

Totalni je čovjek onaj koji u sebi nosi sabranost povijesnoga kazivanja i slutnju nadolazećega iz same životnosti života. Otuda se ne može podržavati ideja da je model za Sutlićeva „totalnoga čovjeka“ platonski shvaćena figura filozofa-vladara, jer je filozofija dokinuta po formi, kao i „društvene znanosti“, a tako i znanosti o čovjeku od filozofijske antropologije do kulturalnih antropologija i etnologija. Umjesto toga radi se o ideji čovjeka kao namjesnika događaja. S njime se zbiva istinska povijest zajednice. Zato i otpadaju metafizička razlikovanja društvenoga „ranga“ i političke „hijerarhije“. Totalni čovjek o kojem se ovdje radi nije „proizvođač“ vrijednosti niti „udruženi radnik“ prema modelu političke ekonomije. Najprimjerenije bi bilo kazati da se ovdje misli na jedinstvo misleće proizvodnje smisla u djelatnome činu, baš onako kako je to Sutlić pokazao na kraju Biti i suvremenosti u opisu susreta povijesnoga mišljenja s Ništa, gdje filozofija i umjetnost uz suradnju politike nastoje izgraditi upravo takvu zajednicu koja će prevladati sve dosadašnje metafizičke razlike u shvaćanju „čovjeka“.

Kritika sadašnje diobe rada u kapitalizmu pretpostavlja i sustavnu kritiku diobe znanosti kakva otuda proizlazi. Nije to plaidoyer ni za kakvu interdisciplinarnost kakva se sada u informacijsko doba zahtijeva čak i kao postulat znanstvenoga istraživanja. Obrat u „biti“ rada zahtijeva i obrat u „biti“ znanosti. Stoga politika nije nipošto na repu svih zbivanja, neka vrsta nužnoga zla u odnosu između filozofije i umjetnosti, nego ono singularno i kontingentno što u svojoj „nužnosti“ izgradnje nadolazeće zajednice jest i postaje moć slobode. No, kakav je to put koji Sutlić vidi u politici kao umijeću, gradnji i oblikovanju zajednice? Očigledno nije riječ ni o kakvome „novome društvu“ (Gesellschaft), a još manje o „odumiranju države“ (Staat). Moćno načelo hegelovsko-marksovske dijalektike svodi se na dokidanje/prevladavanje (Aufhebung) forme kako društva tako i države (ekonomije i politike). Ono što preostaje jest sadržaj ili racionalna jezgra, „bit“ stvari koja povezuje društvenost čovjeka i njegov život u političkoj formi države kao zajednice od grčkoga polisa, rimske republike, moderne nacije-države do kozmopolisa u globalno doba. Sutlić to razvija u logici djelovanja onoga što se dokida po formi (tollere), čuva po sadržaju (conservare) i uzdiže na viši stupanj (ellevare). Mišljenje politike otuda pretpostavlja dijalektiku epohalne zajednice. To nije „komunistička politika“, iako je jasno da komunizam nije cilj povijesti, nego ono što se nalazi kao zadatak u neposrednoj budućnosti.

Stoga je Marx u ideji prevladavanja kapitalizma i njemu primjerene forme liberalno-demokratske politike u autoritarnoj ili demokratskoj državi mogao u Kapitalu govoriti da početak nove zajednice nastaje kada kapitalizam dospijeva u krizu tendencijskim padom profitne stope. Ne, dakle, nužno, već tendencijski postoji mogućnost radikalne i totalne promjene, obrata u samoj „biti“ kapitalizma, a ne izvan njegove logike djelovanja, kao što se to dogodilo s Lenjinovom i Maovom politikom revolucionarnoga prevrata u 20. stoljeću iz čega je nastao totalitarni poredak brutalnoga i brahijalnoga komunizma, a ne razvijenih potreba jedne zajednice na „višem“ stupnju razvitka. Politika za Sutlića, naprotiv, nije pitanje subjekta i njegovih voluntarizama i spontanosti, makijavelizama i blankizama, anarhosindikalizama i revolucionarnoga nasilja, svih velikih promašaja moderne nakon kojih je došlo do gotovo neizbježne propasti takvih projekata. Ona je put izgradnje nove zajednice. Ali u svojoj bitnoj određenosti iz grčkoga shvaćanja u čijem temelju leži ideja slobode i jednakosti (=demokracija) taj je put

„dijalektički put. Moglo bi se reći (varirajući jedno Fichteovo mjesto) ovako: svrha je politike da sebe učini suvišnom – politike u onom obliku u kojemu je ona još uvijek nametanje a ne život, sila a ne spontanost.“ (Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 122.)

Kako, međutim, valja razumjeti unutarnju logiku tog „dijalektičkoga puta“? Da se politika učini suvišnom, to očito nije moguće bez istodobnog događaja „suvišnosti“ onoga što politiku uopće omogućuje. Radi se o pojmu odnosa kao bitnog pojma povijesnoga mišljenja. Politika se može misliti samo u cjelovitosti cjeline povijesnoga sklopa. Ali nipošto izvan povijesti u smislu nekog namjesnika „Velikog Drugoga“ metafizike, iako je prosudba Carla Schmitta da su svi pojmovi moderne politike sekularizirani pojmovi teologije neprijeporno točna. Paradoks je u tome što sam Schmitt nakon te ključne postavke vlastita mišljenja političkoga kreće u misaoni boj za oslobođenjem političkoga od službe liberalno-tehnokratskome shvaćanju po kojem politika mora omogućiti ekonomiji, znanosti, tehnologiji, kulturi nesmetano funkcioniranje. Da bi se politika očuvala u svojoj „biti“ za Schmitta je nužno iznova pokušati misliti moć suverenosti u odlučnosti onoga tko proglašava „izvanredno stanje“. Drugim riječima, politika djeluje kao nova teologija bez Boga i u tom svojem sekularnome ruhu ono božansko poprima različite likove vladavine od diktature do demokratske ustavne države. (Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblot, Berlin, 1996. 7.izd.)

Kada se, dakle, politika misli unutar povijesnoga sklopa kao odnos između bitka, biti čovjeka i drugih bića, tada nije riječ samo o „ljudskoj zajednici“ koja pripada obezboženome čovjeku na kraju metafizičkih mogućnosti njegove jednokratnosti. Politika postaje ono čudovišno i nesvodljivo područje mišljenja-činjenja povijesnoga mišljenja. Ona je put kao methodos (hod i prohod, samosvrha a ne sredstvo) „biti“ čovjeka, a nije nešto njemu naknadno dodijeljeno. To, dakako, ne znači da se ta „bit“ može ovjekovječiti, jer bi to onda značilo da je primjerice mitski čovjek imao i „svoju“ politiku ili barem pojam političkoga. Ako je politika put onda je to put mišljenja kao činjenja, u svojem putovanju spram nadolazeće zajednice slobode, jednakosti i pravednosti što sve drži zajedno ono što Platon i Aristotel nazivaju prijateljstvom (filia). Baš je to nagnalo Derridu da pred kraj života u svojem shvaćanju političkoga umjesto metafizičkih pojmova i kategorija odredi „bit“ politike s onim naizgled ne-političkim pojmom prijateljstva slobodnih ljudi u zajednici. (Jacques Derrida, The Politics of Friendship, Verso, London-New York, 2006.)

No, je li taj put da se politika „učini suvišnim“ zapravo put nemoći i napokon zablude u shvaćanju političkoga i politike uopće u čitavome sklopu Sutlićeva povijesnoga mišljenja? Ima li politika više od mogućnosti da izvede nešto uistinu nemoguće u svojoj aporiji: da se dokine, postane suvišnom, ali tako da očuva vlastitu „bit“ u ljudskome odnosu spram cjeline povijesnoga sklopa, da ostane dostojanstvena u vlastitoj nesvodljivosti kako na filozofiju tako i na znanosti koje ju opisuju i istražuju njezino „predmetno područje“? Na prvi pogled, Sutlić političkome i politici pripisuje strategijsku važnost. Zbog zadatka ozbiljenja filozofije u uniformnome i do krajnje ništavnosti bitka svedena svijeta rada ova „strategija“ mora imati i svoju „taktiku“. No, ako svijet rada u sebi prožima „svijet života“ (Lebenswelt) uzaludno je očekivati da će etičko-politička pobuna same životnosti života biti jamstvom promjene čitavog povijesnoga sklopa. Takav svijet nije tek slijepa nefilozofičnost odvijanja radnoga procesa kao znanstvene povijesti jednog te istoga. Kako je to već iskazano u Biti i suvremenosti pitanje ozbiljenja filozofije jest ujedno i pitanje ozbiljenja politike. A to znači da se filozofija realizira u politici kao mišljenju-činjenju, a politika u filozofiji kao činjenju-mišljenju. Teorijsko-praktička ili transcendentna djelatnost filozofije kao „ideje“ zbiva se u praktično-teorijskome polju imanentne djelatnosti. Mišljenje postaje činom, a čin mišljenjem tek onda kada dolazi do imanentne transcendencije čitavoga povijesnoga sklopa nakon ozbiljenja. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 393.)

Što to uistinu znači? Samo ovo: da filozofija ne može postati djelatnom ako ne postane političkom, a politika ne može postati misaonom ako ne postane filozofijskom. No, kao i u slučaju kritike „političke filozofije“ koju su 1980-ih godina u Francuskoj otpočeli izvoditi Alain Badiou i Jacques Rancière, među inima, i kod Sutlića se radi o prelasku na drugu obalu. „Politička filozofija“ nije rješenje spora između povijesnoga mišljenja i politike već stoga što u svojim pojmovnim izvođenjima od Platona do Lea Straussa pretpostavlja vladavinu ideja nad zbiljom čak i kada politiku nastoji formalno osloboditi u njezinome specifičnome modusu neintendiranoga djelovanja.

Za daljnju analizu čini se nužnim stalno imati na umu da je Sutlićev pokušaj mišljenja političkoga i politike u blizini s Heideggerovim. Ali i bitno različitim od njegove krajnje nakane. Nije to pitanje nipošto uzgredno i nevažno za određenje zadaće mišljenja „danas“ i „sutra“. Naprotiv, od odgovora na njega čini se da ovisi i sudbina mišljenja uopće u doba vladavine jedne totalne moći. Heidegger je naziva postavom (Gestell), a Sutlić svijetom rada. Ishodište za promišljanje jest sljedeće. U „biti“ tehnike nema ništa tehničko, a u „biti“ politike ništa političko. U Biti i suvremenosti se Heideggerova „strategija“ mišljenja u nekom aktivnome smislu djelovanja čovjeka kao tu-bitka proglašava onime što je i bila značajka njegova kasnoga mišljenja od 1950-ih godina do posljednjih dana. Riječ je o „mitologici događaja“ bez aktivno-pasivne odluke čovjeka da svojom intervencijom pokuša razriješiti gordijski čvor metafizike i njezine „biti“ u postavu (Gestell). (Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) Što preostaje jest u mišljenju i pjesništvu kazivanja. Narod time dospijeva na prag „drugoga početka“ (der andere Anfang). Mogli bismo s puno opravdanja ovu Heideggerovu odluku nazvati sukladno njegovo kasnome mišljenju politikom opuštenosti (Gelassenheit). (Vidi o tome: Florian Grosser, Revolution Denken: Heidegger und das Politische 1919-1969. C.H.Beck, München, 2011.)

Nije riječ o nekom iščekivanju nadolazećega Boga i nadolazećega događaja da bi bitak iznova u svojoj neskrivenosti imao zavjet tajne naspram prozirne površine tehničkoga svijeta. Sve je to, doduše, nalik kršćanskome iščekivanju „posljednjeg Suda“ kao konačnog došašća onog spasonosnoga. Ali, posve je isključeno da bi čovjek još mogao imati presudni utjecaj na to da politički može mijenjati povijesni usud bitka. Zbog toga se svaki politički angažman s obzirom na fatalni slučaj Heideggerova rektorata 1933-1934. godine i blizine s nacističkim pokretom treba mjeriti ne samo s oprezom, već i s bitno promišljenom distancijom filozofije od politike i obratno. Distancija jednog od drugoga ne znači, međutim, da njihov odnos ostaje nedodirljivim. Postoje mnogokratni susreti tijekom povijesti mišljenja od slučaja Platona u Sirakuzi na dvoru tiranina Dionizija I. preko Aristotela kao odgajatelja Aleksandra Velikoga, a novovjekovna politika samo je izravni pokušaj djelovanja filozofa-savjetnika u vladanju vladara kao suverena nositelja apsolutne moći da dosegne cilj umne vladavine. U 20. stoljeću osim Heideggerova paradigmatskoga slučaja u artikulaciji jednog „duhovnoga nacizma“ danas još uvijek prevladava stav Lea Straussa u neokonzervativnoj politici liberala u SAD-u da filozof djeluje iza kulisa realne politike. (O „plemenitoj laži“, odnosu filozofije i politike, konzervativizmu i liberalizmu te drugim aspektima Straussove političke filozofije vidi: Michael P. Zuckert i Catherine H. Zuckert, Leo Strauss and the Problem of Political Philosophy, University of Chicago Press, Chicago, 2014.)

Takav način mišljenja-činjenja realne politike pretpostavlja razlikovanje demokracije i diktature samo s obzirom na učinke vladanja, a ne na formu vladavine. Ono što je pritom osobito zanimljivo jest da se ovaj Straussov model tajne vladavine idealno uklapa u okvir suvremene politike bez subjekta, gdje se ključne odluke o političkoj sudbini svijeta ne donose javno, već tajno iza fasade parlamentarne procedure. To je za mnoge dokaz da ne živimo u demokracijama, već u suvremenim poretcima oligarhije.

„Mi ne živimo u demokracijama. Niti, kao što neki autori tvrde – jer misle da smo podvrgnuti biopolitičkoj vladavini zakona iznimke – ne živimo u logorima. Mi živimo u državama oligarhijskoga zakona, drugim riječima u državama gdje je moć oligarhije ograničena dvostrukim potvrđivanjem suverenosti naroda i sloboda pojedinaca.“ – Jacques Rancière , Hatred of Democracy, Verso, London-New York, 2014., str. 72-73. Vidi o tome: Samuel A. Chambers, „The Politics of the Police: From Neoliberalism to Anarchism, and Back to Democracy“, u: Paul Bowman i Richard Stamp (ur.), Reading Rancière, Continuum, London-New York, 2011., str. 18-43.

Sutlić je ovu aporiju brižno pokazao u tekstu povodom oporučnoga Heideggerova intervjua Der Spiegelu s poznatim redakcijskim nazivom: „Samo nas još jedan Bog može spasiti!“ (Nur noch ein Gott kann uns retten!“). (Vanja Sutlić, „Mislilac i politika: Heideggerovo političko djelovanje 1933/1934.“, u: Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu „Sein und Zeit“-a i okolnih spisa, A.Cesarec, Zagreb, 1988., str. 281-300.) No, je li i sam to u svojem „političkome angažmanu“ i blizini s totalitarnom politikom Saveza komunista (Partije) u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji (početkom 1980-ih godina do pred kraj života) provodio bez potrebne distancije od njezinih metoda obračuna s političkim i ideologijskim neprijateljima, nije potrebno posebno dokazivati. U zaključku ćemo posebno razmotriti pitanje o razlikama u Heideggerovu i Sutlićevu političkome angažmanu.

Kako, naime, razumjeti fatalnost blizine između filozofije kao povijesnoga mišljenja (Heidegger-Sutlić) i diktatorskih poredaka totalitarne vladavine u 20. stoljeću? Proizlazi li to iz „biti“ ovoga mišljenja ili je riječ tek o nes(p)retnome životnome dodatku u pokušaju da se činjenjem sâmo mišljenje artikulira kao program i zadatak u njegovu ozbiljenju? Pogledajmo sada još jednom kako se razrješava aporija odnosa filozofije i politike izvan „političke filozofije“ sa svim njezinim pokušajima da se odupre „kraju politike“ u razdoblju tehničke konstrukcije povijesno neostvarene zajednice slobodnih i jednakih ljudi, onoga „totalnoga čovjeka“ što ga Sutlić mora pretpostaviti da bi politika postala „suvišnom“ u svojoj realizaciji s filozofijom i, dakako, političkom ekonomijom kao paradigmatskom društvenom znanošću razvijenoga kapitalizma.

Ponajprije, „kraj politike“ o kojem Sutlić promišlja u Biti i suvremenosti i Praksi rada stubokom je različit od različitih postavki o tome problemu. One sežu od hegelovskoga „egzistencijalizma“ Kojevea do suprotstavljanja toj misli u čitavome političkome mišljenju Carla Schmitta. Kojève pod „krajem politike“ misli nestanak političkoga kao borbe za priznanje naroda i drugih subjekata/aktera nakon što je svjetska povijest izgubila svoj smisao nestankom ideje bezuvjetnoga napretka ideje slobode. Umjesto politike na scenu nastupa ekonomija i psihologija uspjeha i umjetnost. S druge, pak, strane, Schmitt nastoji obraniti ime i čast političkoga unatoč vlastita predskazujuća uvida kako je doba suverenosti nacija-država u međunarodnome pravu došlo do svojeg kraja. U oba slučaja vidi se sumnja u svrhu (telos) stvaranja nove političke zajednice na razini „univerzalne i homogene svjetske Države“ i njezine preobrazbe u puki tehnokratski stroj upravljanja ljudskim životima. To je pobjeda tehnike i administracije nad političkim, trijumf norme nad akcijom i sustava nad odlukom o kontingentnoj i nepredvidljivoj avanturi ljudskoga svijeta. Može se čak kazati da je ono što su zacrtali Kojève i Schmitt u njihovoj raspravi o „biti“ političkoga u doba stvaranja Europe kao nove naddržavne zajednice 1950-ih godina samo na drukčiji diskurzivan način prisutno u raspravama između neomarksista i liberala 1990-ih godina (Badiou-Rancière vs. Rawls-Habermas). (Alexandre Kojeve, „Colonialism from a European Perspective“, Interpretation, jesen., Vol. 29, br. 1. str. 115-128 i.Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 1997., 2. izd. Vidi o tome: Robert Howse, „Europe and the New World Order: Lessons from Alexandre Kojeve’s Engagement with Schmitt’s ‘Nomos der Erde’“, Leiden Journal of International Law, br. 19/2006., str. 1-11. i Žarko Paić, „Razbijanje napoleonovskoga kôda: Ima li još Europa političku budućnost?“, Europski glasnik, br. 20/2015.)

Nasuprot ovome, Sutlić ustvrđuje da se „bit“ političkoga i smisao politike ne može razumjeti izvanpovijesno. A to posebno vrijedi za odnos između filozofije i politike u tradicionalnome smislu po kojem je prvo teorijsko mišljenje, a drugo praktično djelovanje. Povijesni odnos filozofije i politike jest takav odnos u kojem je upravo mišljenje koje pripada naknadnome činu refleksije o onome što politika već uvijek čini. Na taj se način filozofija shvaća već uvijek „političkom“ u značenju događaja prekida s kontinuitetom povijesnoga zbivanja. No, to ne znači, pak, da se može jednostavno zaključiti da događaj u svojoj „biti“ jest upravo politički događaj, kako je to izvedeno u mišljenju Alaina Badioua. Za Sutlića je, dakle, pitanje povijesnosti odnosa filozofije i politike ono što čini povijesnu „bit“ metafizike od Platona do Hegela. Ne treba čuditi zašto se na kraju Biti i suvremenosti, nakon što je izvedeno što Hegel zapravo misli o naravi ovoga odnosa i zašto je s njegovom filozofijom prava uistinu dovršena kako filozofija politike uopće, tako i filozofija povijesti, pojavljuje pitanje o odnosu između povijesnoga mišljenja, Platona i ništa. Metafizika se u svojem iskonu pojavljuje kao mišljenje bitka i vremena. Pritom je problem ovoga veznika i za Sutlića više od problema odnosa između smisla onoga što znači „biti“ i kako se to „biti“ odvija u suvremenosti. Nije politika ništa uzgredno i besmisleno, svedivo tek na igre oko moći i birokratsko upravljanje državom bez obzira na njezine različite forme od demokracije do autoritarne države.

Naprotiv, s politikom se pokazuje put prema onome čemu povijesno mišljenje smjera, a da to nije ničime unaprijed zajamčeno. Time ne želimo kazati da je Sutlićevo mišljenje političkoga i politike blisko dekonstruktivistima od Derride do Badioua i drugih. „Bit“ politike se ne izgrađuje u nekom egzistencijalnome odlučnome činu, koje nema temelj kao ni sloboda negdje izvan u božanskoj „biti“ izvan povijesti. Biti povijestan znači biti suvremen u povijesnome sklopu kao jednokratnome i neponovljivome događaju koji je ujedno izgled i rizik susreta filozofije i politike u jednom produbljenom smislu. Takav susret jest ujedno susret mišljenja kao misaonoga činjenja i već je stoga njegova zadaća nužno „urgentno radikalno-revolucionarna“. S Hegelom otpočinje povijesno dovršavanje odnosa filozofije i politike stoga što se odnos problematizira sa stajališta ontologije ne samo „države“ i „povijesti“, nego ponajprije one ontologije koja spada u područje nadilaženja razdvojenosti sfera mišljenja i činjenja. Tradicionalno govoreći, radi se o pojmu transcendencije. No, Sutlić izvodi dokidanje ovoga odnosa u njegovome ozbiljenju na sljedeći način:

„’Svjetska povijest’ na kraju ‘Filozofije prava’ služi kao ‘konkretna’, materijalna eksplikacija-ilustracija: Ovo ‘skrivanje’ ima dvojak korijen: 1. ono leži u biti filozofijskog pristupa povijesti, 2. ono leži u značenju ‘političke države’, sfere politike za povijesnu epohu koju Hegel filozofijski reflektira; filozofija kao filozofija može, u svojem totalnom poimanju svega što jest (što povijesno jest!), uspjeti samo utoliko ukoliko politička sfera uspijeva obuhvatno rješavati proturječnosti, unutarnju dijalektiku ‘sistema potreba’, ‘građanskog društva’. Obje imaju epohalnu funkciju k o m p l e t i r a n j a u t r a n s c e n d i r a n j u onog što se vrši: povijesnog procesa. Jedna, f i l o z o f i j a, vertikalno nadilazi postojeće u njegovoj »supstanciji”, »pojmu” koji se apsolutno realizira u njoj; druga, p o l i t i k a, vertikalno nadilazeći »građansko društvo« čija je ‘supstancija” – ‘etički pojam’ koji se objektivno realizira u njoj (u državi) štaviše, politička transcendencija je zbiljska pretpostavka filozofijske, filozofijska transcendencija je smisleno-logička pretpostavka političke.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 392-393.)

Put političkoga spram zadaće i smisla povijesnoga mišljenja prolazi kroz posljednju sferu destruktivne dijalektike zajednice. Sutlić ovdje ima u vidu Marxovu kritiku:

(1) ekonomske sfere „građanskoga društva“ i njezine znanosti političke ekonomije;

(2) političke sfere države i njezine znanosti o ustavnome pravu i državi u pravu, sociologiji i politologiji;

(3) filozofijske sfere ideologije kao „krive svijesti“ pervertiranoga društvenoga bitka i njezina vrhunca u Hegelovoj konstruktivnoj dijalektici. U tom pogledu razlike između razumijevanja političkoga i politike u Biti i suvremenosti i Praksi rada dolaze iz onoga što uopće omogućuje kritiku ekonomije, politike i filozofije. To je uspostava realizirane metafizike u svijetu rada koji u sebi do istovjetnosti i pseudo-sinteze sabire životnost života i slobodu novoga započinjanja. Umjesto rada apsolutnoga pojma sada je na djelu pojam rada kao novoga apsoluta. U svojoj konstruktivno-destruktivnoj uzajamnoj igri on nadilazi sva laka rješenja na razini subjekt-odnosa povijesti. Sutlić je, dakle, dospio do onoga što sam naziva „katarktičkom točkom“. Riječ je o posljednjem razlogu opravdanja djelovanja na obratu u samoj „biti“ rada kao najveće povijesno-epohalne nelagode ikad. Tek kada se rad uspostavi u svojoj praksi kao znanstvena povijest, kada bitak i vrijeme postanu „loša beskonačnost“ Istoga na sve višoj razini intenziteta, mogućnost događaja nadolazeće zajednice nije više ništa utopijsko. „Nužnost“ obrata dolazi iz „biti“ onoga što preostaje od „ljudske prirode“. Recimo da se to može nazvati dostojanstvom čovjeka izvan svođenja na „stvar“ bilo kakve antropologije kao sekularne filozofijske teodiceje. Dostojanstvo čovjeka oplemenjuje ono što nema izvora ni u čemu drugome izvan sebe same. To je sloboda u moći života kao vijeka iskustva biti. Političko i politika nisu otuda više autonomnom sferom u neslobodi nihilizma svijeta rada. Kad bi bilo tako, tada bi sve političke revolucije 20. stoljeća bile najvulgarniji oblik voluntarizma i eksperimenta ludih militantnih sekti revolucionara i zanesenjaka bez pokrića. Problem leži negdje drugdje.

Za Sutlića je mišljenje politike nužno zbog puta radikalno-revolucionarne kritike teorije, prakse i proizvodnje (Rad) i njima pripadnih znanosti koje u moderno doba konstruiraju bitak, „bit“ čovjeka i bića kao futurologijski nabačaj onoga što je već uvijek racionalno izračunato, predvidljivo i čiji se proces može kontrolirati stoga što je njegova „bit“ u tehno-poietičkome razvijanju i aktualiziranju potencijalno „novoga“ (Vrijeme). (Jer što je ‘futurologijsko mišljenje’? Budućnost koja bi trebala da nekako otkrije i odredi životnost, da život (=bitak) fiksira u njegovoj životnosti (=smislu) – Heidegger se oko toga trudio ne uspjevši, po vlastitom mišljenju, u svojoj onto-hronijskoj orijentaciji iz razdoblja Sein und Zeit-a – ta budućnost je zajedno sa ‘slobodnim vremenom’, vremenom definiranim kao ‘vrijeme za višu djelatnost’ i razvoj kao takav, za razvoj koncentrata svega ljudskog u ‘znanosti’ i ‘racionalnom’ radu, ta budućnost se usitnjuje u sutrašnjicu, prekosutrašnjicu, itd., pa svako ovakvo udaljavanje nije ništa drugo nego približavanje u neposredni zadatak rada, proširivanje operacije subjekta (=rada).“ – Vanja Sutlić, Praksa rada, str. 100-101.)

4. Umjesto zaključka

Umjesto politike opuštenosti (Heidegger), Sutlić predlaže jednu politiku gradnje i skrbi, otvorenosti za događaj bez presedana spram čitave metafizike, koju misaono više ne prevladava jer je to bila zadaća Marxova „historijskoga materijalizma“. Ono što preostaje od „komunizma“ u povijesnome mišljenju nije više ništa što pripada modelu politike kao sredstva izvršenja moći. Ono što preostaje od filozofije i politike u njihovome povijesnome odnosu nije ništa konstruktivno-destruktivno, budući da je jasno da više nema iluzije povratka unatrag, a niti bezglavoga gibanja unaprijed. Povijest je događanje povijesnoga odnosa. Čovjek tek unutar tog odnosa, na kraju epohe (post)humanizma u kojoj ideja kraja čovjeka označava i kraj politike u metafizičkome smislu te riječi, može očuvati svoje dostojanstvo. Ali samo ako još postoji mogućnost za

„konkretno oslobođenje b i t i političkog: z a j e d n i c a, za koju opstoji možda jedini historijski presedan-model u antičkom, posebno atenskom p o I i s u.“ (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost, str. 408.)

Polis predstavlja prvu zajednicu u povijesti čovječanstva s kojom čovjek postaje „subjektom“ vlastite odgovornosti za slobodu svih, a ne sebe samoga. Zato politika prethodi etici jer se ono političko ne pojavljuje kao „vrijednost“ koja zasjeda na mjesto „bitka, kako Nietzsche objašnjava „bit“ nihilizma europske moderne povijesti. Individualizam i egoizam ne određuju demokratsko načelo politike. To su pojmovi ideologije liberalizma, Kapitalizam je s pomoću njih stvorio društvo potreba polazeći od perverzije „vrijednosti“ iskonskoga života. Je li polis samo nostalgična slika početka povijesti političkoga i politike, a isto tako i etike, ili se, pak, u Sutlićevu mišljenju kao i u nekih drugih mislilaca 20. stoljeća, poglavito u Heideggera i Hannah Arendt, radi o toponomiji politike koja za svoj smisao ima prostor slobode svih kao građana-državljana bez obzira na kontingenciju „urođenih“ prava i ograničenje djelovanja demokratske procedure na „mali“ prostor javnoga trga unutar grada-države? Polis nije zauvijek određeno mjesto grčke filozofije i politike s figurom Sokrata u borbi protiv skrnavljenja demokracije u tiraniju i oligarhiju. Za Sutlića polis ima regulativnu funkciju povijesnih mogućnosti političkoga. U nadolazećoj zajednici koja se zbiva „ovdje“ i „sada“ polis nije ono što pripada prošlosti. Naprotiv, s tom idejom mišljenje postaje suvremeno.

No, odveć je mjesta u njegovim tekstovima uvrštenim u knjige Bit i suvremenost i Praksu rada koji odnos distancije filozofije i politike dovode u pitanje. Štoviše, čak djeluju „danas“ posve nezgrapno. Time kao da plaćaju nužnu cijenu kompromisa s totalitarnim poretkom „samoupravnoga socijalizma“ bivše Jugoslavije, unatoč činjenice da se njegove prosudbe tek „danas“ pokazuju toliko suvremenim u prodornosti povijesnoga mišljenja da se neizbježno nalazimo u situaciji, koju su već prigodom izlaska iz tiska 2. izdanja Prakse rada mnogi kritičari prepoznali paradigmatskom za položaj mislioca u službi ideologije komunizma. Sutlić kao Staatsphilosoph?

Ako je Heidegger 1933-1934. godine djelovao u službi vlastita viđenja „njemačke revolucije“ i time nastojao mišljenje bitka dovesti u svezu s političkim obratom Njemačke tako da uzdigne nacistički pokret-poredak do „duha“ protiv biološko-rasnoga načela u utemeljenju naroda koji stvara državu, onda je Sutlićev „slučaj“ po analogiji drukčiji i jednako tako u cijelosti promašen s obzirom na posljedice realpolitik.

(„Koja je cijena ove strategije? Zašto se ona fatalno okreće protiv svojega ‘subjekta’ – ako se može rabiti ova riječ, a ustvari bi se morala tako rabiti? Zbog toga što sebe ne može razgraničiti od biologizma, naturalizma, rasizma u njihovoj genetskoj formi, ne može im se suprotstaviti osim ponovnim upisivanjem duha u oprečnome određenju, još jednom stvarajući ovu jednosmjernost subjektivnosti, čak i u njegovoj voluntarističkoj formi. Velika je ograničenost ovoga programa, a on vlada u većini diskursa danas i vladat će zadugo na ovaj način i ubuduće, izvodeći njihovu suprotstavljenost rasizmu, totalitarizmu, nacizmu, fašizmu, itd. i to čineći u ime duha, čak slobode duha, u ime aksiomatike – primjerice, demokracije ili ‘ljudskih prava’ – što izravno ili neizravno ima podrijetlo u ovoj metafizici subjektivnosti.“ – Jacques Derrida, Of Spirit: Heidegger and the Question, University of Chicago Press, Chicago, 1989., str. 65-66.)

Heidegger je završio svoju metapolitiku zla posljednjim obratom spram odricanja od smisla i zadaće političkoga djelovanja. Učinio je to u korist mišljenja četvorstva neba-zemlje, besmrtnika-smrtnika, u korist „drugoga početka“ što ih znamenuju kazivanja velikih mislilaca i pjesnika. Naspram „biti“ tehnike sadržane u postavu (Gestell) pokušao je otvoriti mogućnosti drukčijega mišljenja (Dichten). S onu stranu računanja (Rechnen) i konstruktivne aplikacije kibernetike, koja u sebi već obuhvaća filozofiju u njezinome kraju, stoji iskonski događaj podarivanja bitka i vremena. (Martin Heidegger, „Zur Frage der Bestimmung der Sache des Denkens“, u: Reden und andere Zeugnisse eines Lebensweges (1910-1976), GA, sv. 16. V.Klostermann, Frankfurt/M. 2000.)Politika je, naposljetku, ostala „prostituiranjem“ života i lažnom nadom da se uopće može doskočiti mefistovskome zagrljaju suvremene tehnike. (Žarko Paić, „Metapolitika i zlo: O Heideggerovu duhovnome nacizmu“, Europski glasnik, br. 19/2014., str. 191-230.)

Ako sažmemo prethodno iskazano, dolazimo do sljedećeg paradoksa svake „ontologije politike“ u susretu s faktičnim zbivanjem onoga što pripada području „društva“ i „države“ u doba postava (Gestell) ili svijeta rada. Mislim da se u tome krije i jedan od glavnih razloga zašto se „danas“ suvremena filozofija u hrvanju s aktualitetom neoliberalnoga globalnoga kapitalizma gotovo opsesivno nastoji izboriti za čisti pojam „političkoga“ i otuda izgraditi neku suvislu alternativu za doba vladavine mreža oligarhije unutar samog liberalno-demokratskoga poretka.

Paradoks je, dakle, u tome što „ontologija politike“ mora na ovaj ili onaj način pretpostaviti da filozofija, pa čak i u dokinutome obliku, mora biti upisana u strukturu djelovanja „subjekta“/aktera i time postati korektivom faktičnosti same zbilje. Hegelovo razumijevanje filozofije i politike u tome je još uvijek neprekoračivim. Sutlić je u knjizi predavanja sabranim pod nazivom Uvodom u povijesno mišljenje: Hegel-Marx na jednom mjestu napomenuo da nema ni jedne filozofijske knjige koja bi „nadmašila“ Hegela. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 122.) Razlog leži u tome što je u njegovu sustavu apsolutnoga duha cjelovitost cjeline ujedno „živa“ i „mrtva“. Živa je stoga što djeluje mišljenjem na zbilju koja je utoliko gora ukoliko se ne ravna prema ciljevima i svrhama mišljenja. Mrtva je stoga što se u doba kraja svjetske povijesti ono što Kojève naziva vladavinom „homogene u univerzalne svjetske Države“ raspada na „ideale“ i „norme“ politike nasuprot tzv. realpolitik koja naposljetku bitno utječe na nemogućnost istinske politike, a time dovodi do povlačenja filozofije kao mišljenja pred singularnošću i kontingencijom djelovanja.

Drugim riječima, mišljenje političkoga i politike u dva slučaja koja su nam ovdje u razmatranju – Heideggerovom i Sutlićevom – nužno postaju neuspjelim zahvatom u faktičnost zbilje. Razlog valja pronaći u tome što su ovoj pseudo-sintezi ideje i zbilje u totalitarnim poretcima nacizma i realnoga socijalizma nastojali utisnuti filozofijsko uzdizanje na „viši“ rang „duha“ (Heidegger) i „duhovnoga bitka“ (Sutlić). „Duh“ i „duhovni bitak“ ne mogu spasiti ono što je latentno i u tendenciji već od samoga početka izloženo djelovanju ideologije i to ne samo kao „lažne ili krive svijesti“, već kao artikulacije čudovišne moći upravljanja i vođenja „bitka“ u njegovoj punoj svijesti do kraja. To znači da je filozofija žrtvovala sebe u „borbi“ da mislilac istodobno ostane izvan realpolitik i da djeluje na obratu u „biti“ planetarne moći kao najveće opasnosti za nadolazeću zajednicu. Kao što je to dobro uočio Derrida u svojoj kritici Heideggerove politike „duha“ za vrijeme njegova Rektorata i službe nacističkome poretku 1933-1934. godine, cijena koja se plaća za pad u bezdan faktičnosti jest da se nikakvim „duhom“ više ne može oprati krvavi teror biologizma, rasizma i totalitarne vladavine nacizma. Ne može se htjeti biti uzvišen iznad mrlja povijesti i ujedno pripadati „novome“ pokretu-poretku kao mislilac bez etičke odgovornosti za univerzalnu metapolitiku zla. Uostalom, najbolje je taj paradoks i taj položaj Heideggera naspram nacističkoga poretka kao ideologije biologizma i rasizma sažeo Vanja Sutlić. U završnome tekstu „Mislilac i politika“ uvrštenom u njegovu knjigu Kako čitati Heideggera stoji i ovo:

„Heidegger se maksimalno približava pokretu, ali ga vidi kroz svoje interpretiranje sveučilišta, dajući sveučilištu dubinu svojih misli i odbijajući nacionalsocijalističke faktičke poglede na sveučilište i fakultete kao pragmatističko-manipulativni službeni stav i podređivanje sveučilišta pokretu. Nema nikakve sumnje da on prihvaća nacionalsocijalizam, ali mu daje svoje viđenje, izbjegavajući nacionalsocijalistički eklektički (ideologijski) stil. /…/ Od Platonovih sanja o ozbiljenju suradnje s diktatorom do Hegelove Staats-filozofije, filozofi su, mahom na svoju štetu i uz odbojnost države spram njih, sanjali o primjeni svoje filozofije od strane države i, sad jasnijoj – sad nejasnijoj, vezi s politikom. /…/ Budući da oboje, politika i filozofija, pretendiraju da različitim rječnicima govore jedno te isto, povremeno sporazumijevanje se zamjenjuje obostranim nesporazumom. U tome ima nešto tragično, ali se to ubrzo pretvara u farsu, u otvorenu opoziciju filozofa i odbijanje kraće ili duže komunikacije vlasti s filozofima. Ista volja za moć ne trpi konkurenciju filozofa i vlasti. /…/ Ne samo u totalitarnim režimima nego i u najliberalnijoj demokraciji, kompleks inferiornosti jednih ili drugih uobičajena je solucija konkurentskog konflikta.“ (Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, str. 293 i 295-296.)

De te fabula narratur! Sutlićev „slučaj“ u svojoj je jednokratnosti pristupa i suradnje s politikom realnoga socijalizma 1980-ih godina bio upravo ples na ivici filozofije kao „duhovnoga bitka“ i pad na razinu ideologije. No, ne toliko stoga što je u tekstovima i javnim istupima različitih skupova Centara za idejno-teorijski rad izgovarao ponekad apologiju smjera Partije u kretanju spram ciljeva komunizma. Problem leži u njegovu samorazumijevanju vlastita političkoga angažmana. Kao i za Heideggera, tako se i Sutliću odnos između mišljenja i politike ne može zasnivati na pojmu liberalno-demokratske tolerancije „drukčijega“ mišljenja u smislu svjetonazora i mnijenja. Ono što je Hannah Arendt u analizi Kantove moći suđenja pripisivala pluralnosti stavova u javnoj komunikaciji kao pretpostavci demokratskoga dijaloga, posve je strano mišljenju političkoga i politike Vanje Sutlića. Recimo odmah da se nigdje na bitnoj razini to mišljenje ne može shvatiti obranom totalitarne politike. Posve suprotno od toga, ono je navlastit put u značenju „metode“ i „sustava“ kojim se povijesno mišljenje za razliku od metafizike individuira, poprimajući pritom drukčije mogućnosti u traganju za zamecima i obrisima nadolazeće zajednice. Jedno je pad u faktičnost i kompromitiranje, koje nije ni tragično ni farsično, već naprosto ispod razine čitavoga Sutlićeva „duhovnoga bitka“.

A nešto posve drugo jest razumijevanje „biti“ političkoga i politike iz jednokratnosti povijesnoga sklopa. Stoga nije moguće izvoditi nikakva posljednja rješenja u Sutlićevu „slučaju“. Povijesno mišljenje nemoguće je bez politike. Kao što je isto tako bijeg iz političkoga u oaze „čistoga mišljenja“ mito-poiesisa na kraju krajeva u Heideggera zorni dokaz da filozofija u povijesti Zapada predstavlja nešto bitno dvoznačno. S jedne je strane u njezinu mito-poetskome iskonu riječ o kazivanju logosa iz potrebe za razumijevanjem bitka kao bitka, a s druge strane u njezinu tehno-logičkome ustroju metafizike sve vodi unaprijed do onoga prvoga-posljednjega (arhé-telos). Iz toga proizlazi da kružno gibanje ideje kao u Hegela više nije suprotnost s Ništa. Ono ga, dapače, ima u vlastitoj srži gibanja.

Pokretačka moć nihilizma u svijetu rada, kako je to Sutlić odlučno pokazao „svojim“ povijesnim mišljenjem, urgentno i radikalno iziskuje drukčiju politiku od one koja stoji u središtu metafizike kao apsolutna MOĆ. Politika koja joj se može jedino dostojno suprotstaviti nakon što je metafizika realizirana u vlastitoj „biti“ i nakon što je ta „bit“ dospijela do zbilje kao ono moćno NIŠTA koje jest, a ne da „nije“ u smislu negacije, može u svojoj singularnosti i kontingenciji biti alternativom tek onda kad je sama „politika“ postala suvišnom. U toj epohalnoj konstelaciji nihilizma događaj politike nije nikakav voluntarizam totalne „revolucije“ subjekta, niti, pak, mesijansko drugo došašće spasonosnoga (=politička teologija). Događaj politike nastupa samo i jedino onda kada iskrsava SLOBODA u svojoj jednokratnoj, jedinstvenoj i neponovljivoj mogućnosti odluke o putu na kojem dostojanstvo čovjeka ovisi ne više o bitku, a niti o „biti“ čovjeka u smislu njegove volje kao „subjekta“.

Ovo je iskonski događaj odluke. Za nju povijesno mišljenje dolazi iz iskonske slobode. A s njezinim nestankom sagorijeva u ništavilu onoga što je preostalo od „ovoga“ svijeta. No, što ako ono „iskonsko“, koje nije metafizički „prvo“ niti „posljednje“, u svojoj čudovišnoj slobodi više ne podaruje mogućnost obrata u „biti“ metafizike? Dvostruka igra prisutnosti i odsutnosti bitka od početaka metafizike pokazuje da pravi problem nije više odnos „filozofije“ i „politike“. Umjesto toga jedino još preostalo i otuda nužno pitanje jest odnos „tehnike“ i „politike“ nakon što se filozofija realizirala u kibernetici, a njoj pripadna politika moći postala jedinom „realnom“ politikom u planetarno doba. Može li se iz znakova i tragova povijesnoga mišljenja pronaći mjesto prolaza između tehno-političkoga ustroja svijeta za koji više iskonska sloboda ni „vijek iskustva biti“ nisu možda valjane riječi izlaza?

Mislilac nema pred sobom tisuću izlaza. Samo je jedan put otvoren u tom nadigravanju „totalitarne“ i „liberalno-demokratske“ politike čija „bit“ nije više ništa političko, nego upravo ono što određuje udes ovoga svijeta – ono tehničko sâmo u svojoj samo-postavljenosti. Taj put zahtijeva promišljanje mogućnosti za događaj jedne još ne-izvedive politike nadolazeće zajednice. Izgledi za takav događaj sve su manji. No, možda ipak ne i potpuno ne-izgledni.

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026