Žarko Paić

1.

Ove rečenice iz Nietzscheova djela Menschliches, Allzumenschliches toliko su savršeni uvid u bit glazbe onog što je odavno minulo i ostavilo za sobom ljepotu i uzvišenost nepomućena sjaja. Poslušajmo ih.

ʺGlazba niče poput posljednje biljke. Štoviše, glazba kadšto zvuči poput jezika nekog potonuloga stoljeća u jednom začudnome i novome svijetu, te dolazi prekasno. Tek u umjetnosti nizozemskih glazbenika duša kršćanskoga srednjeg vijeka pronašla je svoj pravi izraz. Tek u Händelovoj glazbi odjeknulo je ono najbolje od duše Luthera i njegovih suradnika, veliki židovsko-herojski potez koji je stvorio čitav pokret reformacije, Tek se Mozart odužio u zvučnome zlatu stoljeću Luisa XIV. i umjetnosti Racinea i Claudea Lorraina. Tek u glazbi Beethovena i Rossinija ispjevalo se XVIII. stoljeće, vijek sanjarenja, razorenih ideala i prolazne srećeʺ (Friedrich Nietzsche, Menschliches, Allzumenschliches, KSA, 2 sv. 9, W. de Gruyter, München/Berlin/New York, 1980., str. 171. )

„Potonulo stoljeće“, „vijek sanjarenja i prolazne sreće“ ꟷ sve je to već na putu da bude zauvijek arhivirano u neki dematerijalizirani čip naše tercijarne retencije. Čovjek ovog mahnito vrtoglavog vremena može samo reći da slušajući zvukove prohujalih epoha kao baš te 18. stoljeća koja se dovršila u glazbi Beethovena i Rossinija tek u 19. stoljeću ima osjećaj da se stapa s nečim što mu više i ne pripada jer mu je istodobno fascinantno i neprispodobivo poput venecijanskoga zrcala u post-Bauhaus novogradnji. Glazba je očito jedina forma umjetnosti koja poput Hölderlinovih stihova uvijek dolazi sa zakašnjenjem. Ne postoji, naime, mogućnost da s posvemašnjom izvjesnošću ustvrdimo kako baš ta-i-ta glazba odgovora onome što Nijemci sa Spenglerom i Jaspersom nazivaju duh vremena (Zeitgeist). Razlog leži u nematerijalnoj fluidnosti zvukova-tonova-melodije koju glazba proizvodi za razliku od slikovnih umjetnosti i književnosti (poezije i drame). Od glazbe ništa ne preostaje iz prošlosti, sadašnjost joj je trenutačna prolaznost, a budućnost ovjekovječenje onog što spaja sretan trenutak (kairos) i nestanak svekolike zbilje (apokalipsa). Tajna ove bezvremene suvremenosti i neizrecive zakašnjelosti glazbe prethodnih epoha u ovom vremenu prazne aktualnosti počiva u razlici između muzike i glazbe.

U mojoj knjizi Čemu glazba? (Litteris, 2025.) ta se razlika shvaća gotovo nalik oštrom Heideggerovu razlikovanju između bitka i bića kako je to uveo s pojmom ontologijske diferencije u najznačajnijem filozofijskome djelu 20. stoljeća Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927. godine. Muzika je uvjet mogućnosti glazbe, jer je nadahnuće i događaj nastanka glasa bez kojeg nema žive poezije kao nastavka glasa drugim sredstvima. Ovo razlikovanje u hrvatskome jeziku predstavlja iznimnu misaonu mogućnost koja je dana još i u razlikovanju povijesti i historije. Kao što je muzika ono sublimno i neizrecivo, tako je i povijest ono što pripada događaju osmišljavanja bitka i vremena, dok se historija „zamrznula“ u pozitivnome znanju o onome što se već zbilo u povijesti. Muzika muzicira kao što filozof filozofira, pjesnik pjeva, govornik govori, sloboda sloboduje i vrijeme (se) vremenuje. Zašto je, dakle, glazba uvijek nužno zakašnjela i u svojoj suvremenosti pripada ovjekovječenoj budućnosti nadolazeće kozmičke epohe koja dolazi u znakovima totalne buke i kakofonije, redundancije i ponavljanja čiste mahnitosti onog što je kaotično u samoj biti događaja?

2.

          Nema onoga tko već nije za svoje vrijeme i njegove simbole kazao da je „prije bilo bolje“ i da je u pravu bio Konfucije kad je kazao da je država onoliko loša koliko je loša glazba koja se svira i sluša u njoj. No, nemojmo zaboraviti da je ovo naše vrijeme nesumnjivo najsloženije i najslobodnije u izboru glazbe po želji slušatelja i to posvuda i nigdje zahvaljujući demokratski proizvedenim medijima koji omogućuju užitak masovne i elitne publike. Zdrav razum pokazuje da se glazba ne razvija u vremenu, osim što je uvijek sukladna proizvodnji glazbala i zvukova-tonova-melodije prema zahtjevima tehnoloških inovacija. Nikad ne bismo bilo zadivljeni sjajnom orkestracijom i sublimnim zvukom pop-rock pjesme sastava Procol Harum naslovljene „A Whiter Shade od Pale“ iz 1967. godine bez sintetičkih orgulja koje su upravo obilježile kraj 1960ih svojim metafizičkim otajstvom čak i u nekim izvedbama žestokog rock & rolla. Isto vrijedi i za zvuk saksofona koji umjesto svoje zadane uloge u stvaranju opuštene melankolije u jazz-swing orkestrima u zamračenim odajama noćnih klubova već kasnih 1970ih godina postaje nezaobilazan dekor vedrine i tjeskobe u glazbi Brucea Springsteena i E-Street Banda kao i u mnogim pjesmama britanskih post-punk sastava.

No, što je to drugo negoli dokaz da je instrument u glazbi u svim svojim tehnološkim inovacijama refleksija samoga ritma vremena koji se u 20. stoljeću raspada na dekade stilskih tendencija nakon iskustva povijesne avangarde koja je razmrvila duh vremena i utisnula mu pečat konceptualno-performativne buke i bijesa na svim razinama. Što je za tzv. ozbiljnu glazbu paradigmatski okvir ove zakašnjelosti drugo negoli anti-zvuk jedne dodekafonije samoga života u glazbenim kompozicijama Arnolda Schönberga. On je „bog refleksije“ glazbe 20. stoljeća i nije slučajno Thomas Mann u svojem Doktoru Faustusu na kraju ovog najznačajnijeg romana uopće s temom glazbe, koji ima podnaslov „Život njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna – po pričanju jednoga njegova prijatelja“, zapisao:

„Čini se da nije suvišno da čitatelja obavijestim da je onaj u XXII. poglavlju prikazan način komponiranja, nazvan dvanaestonskom ili serijalnom tehnikom, zapravo duhovno vlasništvo suvremenog kompozitora Arnolda S c h o e n b e r g a i da sam ga ja u određenoj idealnoj vezi prenio na slobodno izmišljenu osobu muzičara koji je tragičan junak mojega romana. Uopće sam za muzičko-teorijske dijelove knjige u mnogim pojedinostima obvezan Schoenbergovu nauku o harmoniji.“ (Thomas Mann, Doktor Faustus, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 655. S njemačkoga preveo Milivoj Mezulić)

Zakašnjelost nije značajka biti glazbe u svojem „ne-vremenu“.  Ono što je zakašnjelo jest upravo i najparadoksalnije ꟷ duh vremena. Mi živimo u trećoj dekadi 21. stoljeća kad je glazba u svojoj masovnoj formi globalne redundancije same tehnosfere samo i jedino „pluralna ontologija“ onog što je sve već priređeno s dodekafonijom Schönberga i njegovom misijom da svijet proizvede kao univerzalnu psihozu društvene participacije revolta protiv „vremena duha“ koje se zamrznulo u „radosnoj apokalipsi“ svih naših neohistoricizama. I baš zato bježimo u proizvodnju nostalgije za „jezikom nekog potonuloga stoljeća“ što smo stariji i ostavljeni na milost i nemilost nemogućnosti sinteze života i umjetnosti jer nam za to nedostaje dvoje, baš ono što je satrlo najvećeg „Cagliostra modernosti“ kako ga je u Slučaju Wagner ironično okarakterizirao Nietzsche. Da, Richarda Wagnera nije pregazilo vrijeme. Naprotiv, ono mu je bilo posve naklonjeno i još više će to i biti. Pregazila ga je njegova težnja za ozbiljenjem „apsolutne muzike“ koja će sjediniti dvije najznačajnije ideje propasti romantike: umjetničke religije (Kunstreligion) i cjelovitoga umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Život se robusno tehnologizirajući pretvorio u umjetne artefakte i to je već s pojavom Schönbergove dodekafonije bilo zapisano u tajni kôd svekolike kibernetizacije i digitalizacije svijeta kojeg nije više nimalo zahtjevno „ozvučiti“ kad je već postao posve „oslikovljen“ u narcističkoj psihopatologiji svijeta kao slomljenoga ogledala.

Problem je ovog raspada ideje „apsolutne muzike“ kojoj su težili i i Beethoven i Wagner i Mahler samo u tome što je njezina „bit“ u beskonačnome nizu logike broja: 0-1.

3.

Eto. A što bismo mogli još napisati o toj našoj dosadi i fascinaciji prazninom drugo negoli da je njezina glazba zapravo odavno zakašnjela i da ne donosi u nadolazeću budućnost baš ništa osim ponavljanja i umnožavanja ove iste razlike koja nas barem spašava od uzaludne vjere u vlastiti genij novoga „sumraka idola“.