Žarko Paić

Grci, „ta Republika genijalnih“, kako je još Arthur Schopenhauer zadivljujućim riječima uzvisivao smisao helenskoga događaja stvaranja duhovne povijesti Zapada, kao da su odavno iščezli iz suvremenoga svijeta i nastanili se u sjaju olimpskih bogova poput onih sjena iz Platonove špilje koje ljudsko mišljenje i pjevanje uistinu rijetko više doseže. Bilo je, doduše, veličajnih pokušaja produhovljenja neumrla nasljeđa helenstva i njegove zadaće obnove puta u nadolazeću budućnost iz same biti onog što je već Hölderlin u tragediji Empedoklo uspostavio kao credo romantičnoga obrata u modernome svijetu poetizacijom samoga života. Valja se pritom sjetiti kako autor elegije Patmos nastoji pokazati da ideja tzv. čistoga života pretpostavlja sjedinjenje prirode i umjetnosti kroz njihovo harmonično suprotstavljanje. Za Hölderlina umjetnost otuda označava bujanje i cvat, dok se priroda u svojem božanskome obličju može smatrati savršenom i svrhovitom tek kad je sjedinjena s umjetnošću. Grčki hram podaruje krajoliku prirode duhovni smisao, čistu metafizičku supstanciju koju priroda kao takva ne može imati. Ono što je bila najveća moguća iluzija i ujedno izgled za spasonosni obrat iz pada u tehnički bezdan nihilizma moderne idolatrije i duha praznine dolazilo je iz ideje umjetničke religije (Kunstreligion). Spram svekolikoga patosa i smjernosti u traganju za slobodom i ljepotom otvorenosti svijeta kakvog su ga Grci kazivali mi suvremeni imamo samo ono što Heidegger naziva zaboravom bitka. Iz toga proizlaze kao odgovori tek nostalgija za pradavnom prošlošću, melankolija kao moderna svijest o raspadu smislenoga sklopa života i ono što skolastika naziva tertium datur. Možda je to ponajbolje osvijetlio njemački filolog, povjesničar helenstva i filozof umjetnosti Walter F. Otto kad je kazao i ovo:

          ʺMožda će naša umjetnost uskoro dozrijeti do tišine ljepote’, dovikuje Hölderlin mladim pjesnicima i dodaje.’ Samo budite pobožni kao što je to bio Grk’: Pobožnu oku objavljuje se tišina u svojoj ljepoti. I pjevanje i plesanje Nimfi pripada toj posvećenoj sferi. Tišina prirode nikako nije prazna šutnja, kao što ni mirovanje nije lišenost kretanja. Tišina ima svoj vlastiti čudesan glas: to je muzika. Kada Pan svira na svojoj siringi, odjekuje prasvjetska šutnja.ʺ

            U pjesništvu 20. stoljeća ovaj se treći put pojavljuje u kazivanju dvoje korelativnih svjedoka paradoksalnoga obogotvorenja ljepote iz „prasvjetske šutnje“. Jedan je veliki grčki pjesnik Giorgos Seferis, a drugi, pak, veliki poljski pjesnik Zbignew Herbert. Iako je gotovo samorazumljivo da bi Veliki Treći nužno morao biti aleksandrijski čarobnjak stiha Konstantin Kavafis s njegovim oživljavanjem helenskoga svijeta bogova, nimfi, heroja i tragičnih likova iz mitova i drama, ipak ćemo ovdje kazati da je njegovo pjesništvo savršeni znak otmjene i plemenite melankolične dekadencije i zato pripada drukčijem diskursu i epifaniji estetskoga opravdanja života. U pjesničkoj knjizi Dražena Katunarića, Što mi je šaputao Zeus? svo troje blistavih modernih rapsoda i tragatelja za smislom iščezle povijesti mitskoga svijeta prisutni su poput autentičnih toposa kazivanja jezika koji nas vraća izvorima vlastite duhovnosti. No, presudni su ipak Grk i Poljak. Uostalom, ova nesvodivo jedinstvena knjiga u svjetlu suvremenoga pjesništva na ovim prostorima predstavlja blizinu i distanciju od vremena raskorijenjenosti, banalnosti i brutalnosti masovne opčinjenosti fetišima društva spektakla. Kao da se Katunarić u apolonskome lῡku vremena vratio svojim počecima, jer njegova prva poetska knjiga naslovljena Mramorni Bakho iz 1983. godine bijaše upravo apologija nepatvorenoj čistoći govora o vlastitome vremenu drukčijim sredstvima i svrhama od onih avangardnih i postmodernih.

Što mi je šaputao Zeus? knjiga je posvećena baš Zbignewu Herbertu. U nekovrsnome Proslovu ukazuje nam na zbiljsku zgodu dijaloga između poljskoga pjesnika i Katunarića za vrijeme festivala Mitteleuropa u Strasbourgu 1991. godine. Povod i prigoda za nastanak knjige uvijek je stoga zbiljski događaj s aurom koja obavija ljudsku sudbinu kao iskustvo ljepote jezika i njegove mistične faktičnosti. Nagovor Herberta da pjesnik u suvremeno doba može govoriti o grčkim bogovima za razliku od Hölderlina tako da razmješta i „dekonstruira“ poredak tzv. književne istine o homerskome svijetu i njegovim divnim opsjenama, bio je ujedno znak povjerenja za Dražena Katunarića da njegov put u poetsku čaroliju razvrgnuća ovih okova sadašnjice koji ne trpe nikakvu mogućnost „drugoga početka“ zahtijeva nešto iznimno i naizgled krajnje ekscentrično. Naime, za razliku od Herbertove opsjednutosti gospodinom Cogitom i Seferisove hermetične polifonije helenstva s tragom iskustva Valéryja i T. S. Eliota, posebnost je Katunarićeva postupka ono što krasi njegovu čitavu poetsko-esejističku refleksivnu strast. Riječ je o onome što je Katunarić u suvremenu hrvatsku književnost unio kao novost i trag vlastitosti ꟷ putopisno osvajanje jezika kao svijeta otvorenosti u svim smjerovima, u pustinjama i  kristalnim gradovima, onkraj puste zemlje i izvan nemira kozmopolitizma i spokoja zavičajnosti. Biti znači pisati i putovati poput hodočasnika ljepote i nomada duhovnoga užitka u tajni susreta s Drugim. Metoda koju je Katunarić „primijenio“ u svojoj knjizi oživljavanja poslanstva grčkih bogova u ovom svijetu bez tajne i dubljeg smisla postojanja zbližava jezik i slike bezvremenoga vremena u osobnome putovanju tragovima svih mitskih zgoda u zbiljskome krajoliku grčke povijesti. Između tragedije i uzvišenosti ovaj treći put priziva božansko lutanje kroz sjene i ruševine vremena. Poput Wima Wendersa, koji je jednom zapisao kako mu zemlja i njezini živi tragovi u prostoru podaruju nadahnuće za filmove koje je snimio, primjerice, Nebo nad Berlinom, Pariz, Teksas, Do kraja svijeta, tako je Katunarić svoju poetsku arheologiju i genealogiju oniričko-ezoteričnoga znanja o grčkim bogovima, nimfama i herojima proživio kao osobno putovanje labirintima i podzemljem aletheiae. Valja ovoj „metodi“ pridružiti još jednog njemačkoga filmskog redatelja, Wernera Herzoga, koji je rekao povodom filma Fitzcarraldo iz 1982. godine snimljenog u divljini amazonskih prašuma: „Želim li snimiti film o paklu, onda ću u stvarni pakao i sam sići s filmskom kamerom.“

Kako Katunarić pjeva o iskustvu traganja za božanskom epifanijom u svijetu zaborava i tehnoznanstvene konstrukcije dispozitiva umjetnoga života koji počiva na posvemašnjoj racionalizaciji? Već u prvoj pjesmi zbirke Uz cestu sunčani Apolon vidljivo je da rilkeovska slika najmoćnijeg zaštitnika mjere i sklada u umjetnosti postaje dijalog s krhotinama vremena. Bog je arhajske religije helenizma ꟷ taj divni i savršeni kip života iz kojeg proizlazi sjaj uzvišenosti i ljepote ꟷ obezglavljen tijekom vremena. Tako ga se prikazuje-predstavlja nama suvremenima. No, ruševine i krhotine nisu znak utonuća u raspad svijeta, već samo sadašnji artefakti koje uznosi mišljenje i pjevanje u istinsko vrijeme besmrtnosti.

Nemoj biti tužan, vratit ću ti glavu na kamena ramena, luk i strijele iz sulice dati u ruke da kazniš zaborav kad ponovno zapješačim k tebi zlatokosi moj bože. (str. 9)

Jasno je da ritmika pjesme i njezin auralni sjaj priziva slikovnu strukturu govorenja o duhu i stvarima u kojima ono grčko prebiva skladno i jednostavno, bez potrebe za posredovanjem neke ozakonjene Knjige ili već neke druge diskurzivne zabrane kakvu su uspostavile monoteističke religije židovsko-kršćanskoga kruga. Pjevati o zemlji, bogovima i suglasju prasvjetske tišine nakon iskustva uništenja jezika i smisla u 20. stoljeću čini se da je krajnje nesuvremeno. Ali zacijelo nije i antimoderno jer je već u francuskome pjesništvu od Réne Chara do Henrija Michauxa uspostavljen drukčiji put posve neobičnoga odnosa spram prošlosti i njezinih simboličkih moći posredovanja tradicije bez napasti pasatizma i retrogarde. U pjesmi amblematskoga naslova Orfejev grob susrećemo se s onim što je prikaz „klasičnoga“ raskida lijepog privida o poetskoj vječnoj otvorenosti u svim budućim vremenima. Jer, naime, Katunarić na svojem obilasku stare akropole grada Leivhitre kaže sljedeće:

„Nema grobišta, ništa danas nije ostalo od Orfeja“, kazali su mi težaci iz obližnje Skotine, ispod starog makljena, pokazavši prema jednom od mnogoglavih olimpskih brda.“

No, vjera u Jezik unatoč svega, jest vjera u bit poezije. Lik tragičnoga Orfeja podaruje joj vječnu istinu postojanja i kad je sve pusto i prazno, baš kao i njegov grob iz kojeg prodire kao

„iz dubina zemlje; nezaustavljiva jeka.“ (str. 20)

Katunarić, dakle, nije u ovoj knjizi tek u službi nekog danas možda i proigranog ideala svijeta kao vječne heraklitovske vatre koja se s mjerom pali i gasi. Naprotiv, njegova je nakana da u svemu što je preostalo od tajne uzvišenosti i misterija ljepote, kako je to u putopisu Trenuci u Grčkoj stilski profinjeno prikazivao Hugo von Hofmannsthal, probudi smisao za ono neprikazivo, nevidljivo, nečujno, ali ipak toliko prožeto sjajem olimpskih bogova da je svaki oblik ironije ili ruganja s patosom klasične umjetnosti u našem svijetu zapravo nemoć i loša navada jedne umrtvljene svijesti koja povijest pretvara u pseudo-historizam i muzealiziranje sablasti za potrebe kulturnoga turizma. Zbog toga himnički ugođaj apolonskoga sjaja prethodi svakoj sumračnoj tužaljci. Tako je bjelodano u pjesmi I sumrak naglo pada nad Parnasom, dok iz stihova izbija onaj snažni simbolizam koji nužno u sebi pohranjuje lῡk vječnosti i sjene prolaznosti u sadašnjici u kojoj nakon što Edip ubija oca Laja

Smetlari Delfa čiste taj smrad. (str. 27)

Kontrapunkt je u glazbi tehnika višeglasnoga skladanja, a u Katunarićevoj zbirci to postaje slikom nužnog nesuglasja između biti stvari i pojavnosti same zbilje. Umjesto mladolikosti vječnih bogova, Katunarić u pjesmi o vrhovnome bogu grčkoga politeizma Zeusu kaže:

Ostario si uz mene, toliko mi ispunio želja i očajnih vapaja, hranio i odijevao, njegovao dušu, i sad slutim da si iscrpljen od bića koje se igra tvojim sunčanim zrakama kroz lišće. (…) Na svakom koraku osjećam tvoj umor, moj crnooblačni bože. Ni munje te više ne vesele. (str. 28-29)

U hrvatskome pjesništvu, onome avangardnome i to najvišeg mogućeg dosega, u legendarnoj zbirci Josipa Severa, Anarhokor ima jedan stih posve drukčije značenjske težine-lakoće i glasi: Ah, dosadno je biti Zeus, sve što hoćeš to i možeš! Dosada bezuvjetnoga vladanja u ponavljanju Istoga, naprotiv, u Katunarićevoj zbirci Što mi je šaputao Zeus? sada postaje pad u vrijeme koje se neizbježno kotrlja svojem kraju. Umjesto dosade vječnosti suočeni smo s nečim mnogo opasnijim i zlehudijim iskustvom samosvijesti. Naime, na djelu je umor u samoj stvaralačkoj mogućnosti onog pokretačkoga, onog istinski božanskog koje je istrošilo svoje mogućnosti i više ne odolijeva novim kušnjama. No, što je drugo ovaj poetski kasni Zeus negoli težina izvrtjeloga vremena s kojim se valja nositi i podnositi njegove hirove i pirovu pobjedu onog što Gűnther Anders naziva zastarjelošću čovjeka u doba tehničkih matrica mišljenja. I zato odjednom pjev iz himničke odanosti izvornika postaje zavičajno blizak iskustvu praiskonske čakavice Katunarićeva Brača u ciklusu Crno jidro koje više ne vodi Odiseja na povratku u Itaku nemirnim i olujnim morima, već

More je danas ka uje, bez zubijuh bile pine. Crno jidro nestalo prid kućon, potopilo se po noći, (str. 37)

No, je li poslanstvo bogova Grčke u novome svjetlu vremena uistinu nalikonome što izbija iz ove i pjesme Afrodita more?

Kako je, plutajući morem, izgledalo Uranovo spolovilo? (…) Moralo je udavljeno patiti, gušiti se od nebrojena valovlja. Moralo je umrijeti bez daha za ljepotu koje više nema. (str. 41)

Dražen Katunarić je nepokolebljivo uvjeren da će helenski bogovi vladati vječno i kad nas ne bude i nositi trag ljudske vedrine, ponosa i uzaludnosti napora da čovjek postane i sâm božanskim slučajem iznimke i kaosa. Razlog je tako jednostavan. Zato što je poezija iskustvo postajanja drukčijim i Drugim od ove nepodnošljive zbilje koja jezik tlači poput sužnja i ne da mu više disati od silnih pseudo-umotvorina i alata za preživljavanje u praznini zaborava bitka. Stoga je pjesma Kralj iz Asine s motom Jorgosa Seferisa ono nezaboravno što Katunarićevu poetsku putešestviju mitskim i suvremenim helenstvom uzdiže do tamnoga sjaja olimpskih bogova. Poslušajmo upečatljivo intoniran početak i kraj, a što drugo još postoji u svijesti o bremenitome vremenu ljudske egzistencije na ishodu Zapada.

Sadašnjost je iznimka u postojanju. (…) Umorio sam se od besciljna kruženja. Srećom, u blizini je žalo, idem se okupati pred noć, skinuti ljagu putovanja sa sebe. Treba mi ovo more iz Asine da i sam budem oplakan. (str. 72 i 73.)

Otpočeo sam ovaj ogled uz pjesničku knjigu Dražena Katunarića, Što mi je šaputao Zeus?, s mislima o Hölderlinovoj drami Empedoklo i romantičnim obratom u pojmu tragedije. Tako ću i završiti. Što je, naposljetku, uopće ostalo od te znamenite umjetničke religije osim divni Hölderlinovi stihovi i Nietzscheove misli o grčkoj tragediji s kojima smo sve bliži kako se vrijeme ubrzava i ostavlja za sobom vulkanski pepeo i prah Empedoklovih baštinika. Dražen Katunarić vratio se svojim izvorima i ishodištima u ovoj čistoj i nadahnjujućoj lirici koja zahtijeva odluku da se hodočasti svojim vremenom u blizini i na distanciji s njim. I ono najvažnije uopće što ne pogađa samo sudbinu poezije u današnjem svijetu, već i sve drugo ljudsko-suviše-ljudsko: da govor kao kazivanje dostojanstva duhovnoga života nikad ne gubi svoj prvi i posljednji smisao i rang ꟷ sveti udes slobode i ljepote postojanja.

Ah, Grci, „ta Republika genijalnih“, što svijetli u svim našim tminama, zauvijek…ž

Tekst prvotno objavljen u časopisu KRTIKA HDP.