Žarko Paić

Dođe tako trenutak kad misao dotakne vlastito šuplje vrijeme, a u njemu nema ništa što bi se moglo još „opisati“ i čemu bi se onaj koji piše a da nije Pismoznanac ili autopoietički stroj za pravljenje magle mogao posvetiti bez pada u traumu posve obične letargije. Naravno, pada Vam odmah na pamet onaj savršeni lik Pisca iz pripovijesti Zagrljaj Ranka Marinkovića. U TV-seriji Antuna Vrdoljaka lijepo je prikazano to stanje kad Rade Šerbedžija kao lik Pisca u divnom dalmatinskome ozračju gradića iza svojih zatvorenih škura promatra ulicu, trg i obalu i glava mu puca već od nemogućnosti da krene konačno ta prva rečenica, taj užasavajuće ništavni i svemogući arché, pa mijenja raspored stvari na pisaćem stolu. Baca papire u koš, nalivperom prolazi kroz začešljanu kosu i… I ništa. Problem o kojem ovdje pokušavam govoriti, međutim, nije u letargiji i nedostatku nadahnuća, a ponajmanje u nekim psihološkim afektima-efektima koja sprečavaju dolazak rečenica iz onog bezdana o kojem je možda ponajbolje zapise ostavio Franz Kafka u svojim Dnevnicima. Pisanje nije ni po čemu drukčije od slikanja ili muziciranja. Slikar poput Francisa Bacona ukazivao je na izvornu gestualnost poteza kistom. To je ono stanje predrefleksivne svijesti koja je nalik zen-budističkome iskustvu praznine. Sve što se još može reći o tome je li posrijedi ruka koja vodi samurajski mač ili obratno jest ona ista ruka koja piše o tome kako više ne zna može li pisati o nečemu ili ničemu. A ruka koja drži violončelo možda je u tome najslobodnija, jer može do mile nevolje guditi bez veze i imitirati Schönbergove kuhane žabe koje kreče poput atonalne melodije za nepostojeće gudače i njihove „bezdušne babe“. Opa, kako sam došao do potonje besmislice? Ako ste čitali pripovijest Gabriela Garcie Marqueza Neverovatna i tužna istorija nevine Erendire i njene bezdušne babe, izdanje Dečje Novine, Gornji Milanovac, 1978. sve će Vam i nadalje biti nejasno. Asocijacije su nesvjesni mehanizam jezika, dakle Freud-Lacan, ili svjesno izazivanje mistifikacije da iza ovog moćnog uma koji nas nosi i kojem se klanjamo poput sekte zlatnih patuljaka stoji neko veliko otajstveno Ništa koje vodi naše ruke i naše misli već tamo gdje ih vodi poput Vergilija-turističkoga vodiča u službi Danteova Pakla.

Pisanje je muka s riječima i blaženstvo s rečenicama, ako ih uspijete posložiti u neki suvisli nered koji Drugima nešto možda ipak znači. Kad sam pisao Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., bilo mi je jasno da su u 20. stoljeću o tome najsustavnije promislili Francuzi u svojim tekstovima: Sartre, Barthes i Blanchot. Ali, ipak, netko je u toj knjizi naprosto nesvodiv u spisateljskim dosezima mišljenja kao kategorijalne ekstaze ljepote i uzvišenosti bez mane, a da nije ne samo Francuz, već nije čak ni Nijemac. Riječ je o Bruni Schulzu, poljskome Židovu, piscu glasovitih knjiga proze i eseja Dućani cimetne boje, Republika mašte i nedovršenog i možda zapravo nenapisanoga romana Mesija. Dok su Francuzi pisanju prilazili iz svojih ili tuđih filozofijsko-teorijskih sustava mišljenja, od egzistencijalizma, strukturalizma do fenomenologije i poststrukturalizma, Bruno Schulz je mislio-pisao iz vlastite poetizacije i mistifikacije svijeta kao prostora i vremena u kojem se dodiruje ono iskonsko grčko i židovsko, moderno i suvremeno kao „knjigovodstvo svijeta“ u težnji da se metafora proširi do prvih i posljednjih zona svemira i ljudske egzistencije koju ne određuje ni um niti osjećaji u njihovoj metafizičkoj suprotstavljenosti, već stvaralačka moć mašte kao kraljevskoga imaginarija slobode iz koje je pad u vrijeme istoznačan s prokletstvom stradanja „izabranog naroda“, njegove tragedije, pogroma, vječnog kruga užasa i patnje. Schulz je, dakle, iznimka radikalne singularnosti spisateljske (ne)moći koju je držao pod kontrolom zahvaljujući svojem crtačko-slikarskome umijeću na granici infantilnosti i opscenosti.

Pisanje jest, doduše, umijeće. Danas se uvelike poučava u tzv. školama kreativnoga pisanja, izmišljotini američkoga pragmatičkoga duha koji je posve ovladao suvremenošću, pa proglašava još jednu dogmu zloduha „demokratske praznine“ najvećim dosegom želje masovnoga puka da se dotakne mjesec ljepote i slave kao da je riječ o pukome zanatu, a ne udjelu nesvodive egzistencijalne individualnosti i prokletstva. „Kreativno“ pisati znači šuplje misliti i biti ovom vremenu na usluzi svim sredstvima vlastite beznačajnosti. Zato „danas“ tzv. pisci pišu tako kao da gomilaju trule trupce na kosi babilonski toranj od riječi uvjereni da je sve i svašta predmet njihove „kreativnosti“. Nema goreg objašnjenja za velike pisce kao majstore stilskoga namještaja kako bi da žele mogli pisati i romane o uzvišenim tričarijama poput fiziologije one kuhane žabe od pokojne babe atonalnoga Schönberga koja, ali stvarno, nema nikakve veze s onom nevinom Erendirom i njezinim utvarama i sablastima iz jedne markezovski fantastično sklepane pripovijesti. Pisac piše kao što mačka prolazi crnim putem i kad ugleda histeričnu glavu ludog Wittgensteina, bježi nogama bez obzira u svoj mačji bezdan. Dakle, pisac nije pismoznanac u smislu biblijskih farizeja koji su „“kreativno“ opisivali kamenovanje već nekih budućih mučenica i mučenika u doba lascivnoga patrijarhalizma i religioznog fundamentalizma i u tome vidjeli čin eshatološke pravednosti.

Ono što u tom spisateljskome činu nije ništa uvijek postojeće i stvarno, već u svojem nepostojanju i fikciji zahtijeva otvorenost jezika kao mogućnosti i kao tajne jest sama stvar pisanja kao mišljenja. Jer mistika nije u onome onostranome. Mistično leži u moći jezika kao neiskazivosti ovog svijeta koji se i kad je ništavan i kad mu je vrijeme šuplje živi tako da se u njemu uživa do beskraja. Schulz je shvatio kako se naša želja za pisanjem može jedino objasniti iz naše stvaralačke opsesije koja je samo drugo ime za ono što je drevna metafizika označavala pojmom supstancije i esencije ovog bića kojemu je ono demonsko ili bezavičajno upisano u njegov DNK, što je najbolje znao Sofoklo. Evo, kako to Schulz iskazuje u pismu Romani Halpern 30. kolovoza 1937. godine.

»Čini mi se da je svijet, život, za mene važan samo kao materijal stvaralaštva. U trenutku kada ne mogu život stvaralački utilizirati – postaje on za mene ili strašan i opasan, ili umiruće-jalov. Održati u sebi znatiželju, stvaralački poticaj, oprijeti se procesu jalovljenja, dosade – to je za mene najvažnija i najhitnija zadaća. Bez tog životnog začina zapast ću u smrtnu letargiju – još za života.“ (Bruno Schulz, Republika mašte, Litteris, Zagreb, 2015., str. 204. S poljskoga preveo Dalibor Blažina)

Evo, ruke koje drže pero ili koje stružu skorenu zemlju s oplata seljačkih cipela, a da ih nije naslikao Van Gogh, nisu možda tako različite ruke čak i kad su posrijedi različite osobe kojima pisanje i struganje nije isto. Živimo za užitak u životu i sve se naposljetku svodi na to da je „drugi život“, onaj koji nastaje u svemoći i nemoći teksta, neizmjerno sretan događaj naše čitljivosti pod zvijezdama, pa čak i ako na kraju ovog zapisa u tekst konačno uđe i sam već ozbiljno bijesan Schönberg i onako autoritativno i radikalno atonalno zaprijeti piscu ovog Kaosa da ni u ludilu više nikad ne spomene njegove kuhane žabe jer će ga to koštati još jednog slušanja Klavirske svite opus 25 po kazni i po milosti Božjoj za uši i druga srodna osjetila.

Starije i besmrtne uvijek treba slušati!