Žarko Paić

Ovako to kazuje najveći filozof ikada u svojem mladenačkome spisu iz 1801. godine. Hegel, naime, pokazuje da potreba za filozofijom

’proizlazi iz žive izvornosti duha, koji je u njoj sobom uspostavio ra­strgnutu harmoniju i samostalno je oblikovao, s druge strane, iz po­sebne forme koju nosi razdvajanje, iz koje proizlazi sustav. Razdvaja­nje je izvor potrebe filozofije…’ (G. W.F.Hegel, Differenz des Fichte’schen und Schelling’schen Systems der Philosophie, Reclam, Leipzig, 1981., str. 24.)

           Prvo je ideja, drugo stvaranje koja pretpostavlja kaos kao prvi početak iz kojeg nastaje bitak uopće, to stanje čiste ‘rastrgnutosti’ iz kojeg proizlazi nužnost razdvajanja Jednog i Svega, bitka i bića, treće je filozofija koja odgovora potrebi za čime – mudrošću ili sve-jedinstvom bitka kao takvoga u apsolutnome znanju? Očito je da Hegel mora apsolutizirati filozofiju koja ima primarnu moć duhovnoga stvaranja nad umjetnošću i znanošću. On to „mora“ naprosto zbog toga da bi povijest imala svoj smisao otpočevši ne kao slijepi slučaj nužnosti, već kao izvorni nabačaj slobode. Zato je ova „potreba za filozofijom“ više od ontologijsko-egzistencijalnoga otvaranja povijesti Zapada koja za razliku od mitsko-religioznoga ‘prvoga početka’ izvan Grčke, u Egiptu ili u Indiji i Kini, zahtijeva ekscentričan način života filozofa nesvodivih na monaštvo, pustinjaštvo i mandarinstvo.

            Filozofija je mišljenje bitka kao otvorenosti svjetova i njezin je životni prostor od izvornih Grka do suvremene kozmopolitske izbačenosti u svemir. „Živa izvornost duha“ je ono isto i različito u protijeku vremena i ima strukturu mišljenja kao „žive vječnosti“. Što drugo čini Hegel na kraju svojeg sustavno-dijalektičkoga mišljenja negoli što opetuje Aristotela u Enciklopediji filozofijskih znanosti kad govori o ozbiljenju apsolutnoga duha u povijesti. Razdvajanje je time prestalo biti „izvor potrebe filozofije“, a mudrost kao bit filozofije postala je na kraju puta zapadnjačke metafizike apsolutno znanje. Dakle, ni filozofija ni umjetnost, a još manje religija, ne mogu Hegelu više biti svjedočanstva suvremenosti apsolutnoga duha u vremenu bezuvjetne vladavine prirodno-tehničkih znanosti koje je otpočelo u 19. stoljeću. Kad umjesto razdvajanja ili analize imamo sjedinjenje ili sintezu mišljenja i bitka u „višem smislu“ od suprotnosti prirode i duha, onda smo na kraju povijesti i to ne samo umjetnosti kao osjetilnoga sijanja Ideje, već ponaprije filozofije kao čiste refleksije o svijetu i njegovim povijesno-epohalnim likovima.

        Metafizika je u svojem čistom obliku vladavine Ideje kao apsolutnoga duha dovršena u Hegela i zato nakon njegove filozofije slijede samo i jedino različita više ili manje radikalna rastemeljenja Apsoluta koji se poima ili kao totalni znanstveni rad u Marxovu komunizmu, ili kao volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga u Nietzschea, ili kao religiozna egzistencija singularnosti slobode u Kierkegaarda, ili kao povijesno mišljenje bitka u Heideggera, ili kao gramatičko-logički obrat metafizike u Wittgensteina, ili kao naposljetku ontologija postajanja i mišljenje kao događaj digitalnoga konstruktivizma u Deleuzea. Svi ovi pokušaji razgradnje i rastemeljenja Hegela i njegove apsolutne znanosti duha samo drukčije odgovaraju na pitanje o izvoru potrebe za filozofijom.

Ova potreba nije tek „duhovna“, pa bi sve druge, tzv. duševne i tjelesne potrebe valjda bile ispod nje u smislu ontologijskoga ranga i psiho-somatske ili psiho-estetske konfiguracije. Ne, potreba za filozofijom pripada nužnosti i slobodi ljudske egzistencije kao pitanje osmišljavanja njezine kontingentne „biti“. Budimo jasni. Ni esencijalizam niti anti-esencijalizam kao dva lika povijesnoga kretanja metafizike do svoje sinteze u apsolutnoj znanosti kao uvjetu mogućnosti nastanka tehnosfere nisu ovdje zauvijek fiksne pozicije mišljenja u spoznajno-teorijskome smislu. Platon i Nietzsche nisu, dakle, apsolutno suprotstavljeni likovi mišljenja u formi filozofije, već nemogući srodnici u razlici koji nužno postaju momenti u razvitku Ideje, ali ne u hegelovskome smislu, već u onome koje označava vladavinu jezika-slike-broja kao trijade jednog posve drukčijeg povijesnoga ‘apsoluta’ od onoga kojeg Hegel razvija od početka do kraja svoje spekulativne dijalektike. Umjesto ili-ili logike suprotnosti i proturječja, susrećemo se danas u doba tehnosfere s logikom i-i, što znači da i metafizika i kibernetika, ono duhovno i ono tehnološko, više nisu ponorom razdvojeni entiteti, već su uklopljeni u posve drukčiji poredak značenja tzv. transklasične logike kojom upravlja načelo tertium datur.

Ali, ako smo rekli da je s Hegelom filozofija od težnje spram mudrosti postala realizirano apsolutno znanje, sinteza bitka i mišljenja, onda je kraj filozofije u tome što mišljenje kao logika znanstvene povijesti više nema svoj intencionalni predmet, dakle bitak u njegovoj bićevitosti, već se nastavak povijesnoga zbivanja mora događati tako što apsolut sam proizvodi svoj sustav i okolinu. Konzekvencija Hegelova apsolutnoga duha u liku apsolutne znanosti u filozofijskome liku apsolutne Ideje uistinu jest nastanak tehnosfere iz kibernetike. Pa, ipak, tehnosfera nije kraj metafizike u Ideji, već imanentna transcendencija u pragmatici tehnoznanstvenoga znanja s onu stranu razlike uma i zbilje, živoga i neživoga, prirodnoga i umjetnoga. 

Potreba za filozofijom u doba tehnosfere, međutim, ne proizlazi više iz razdvajanja svjetova transcendencije i imanencije, ni iz kakve razlike ili dualizma bitka i bića, duha, duše i tijela u smislu kartezijanstva ili kantovstva ili moderne njihove verzije u Husserlovoj fenomenologiji i Freud-Lacanovoj psihoanalizi. Već je u teoriji filma Gilles Deleuze pokazao kako je njegova tajna u metafilmskoj singularnosti informatike, pa svaki razvitak slike kao događaja, kako to ja tvrdim u knjizi O filozofiji filma – Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2023. stvara suvišnim kako čovjeka kao tzv. subjekta pogleda, tako i objekte filmskoga insceniranja, jer tehnosfera konstruira umjetnu stvarnost života kao kinematički događaj beskonačne brzine vizualizacije događaja. Potreba za filozofijom po prvi puta u njezinoj povijesti, usuprot Hegela i metafizike Zapada, ne proizlazi iz težnje za sintezom bitka i mišljenja, duha i tijela, mogućnosti-zbilje-nužnosti, za prevladavanjem razdora i bezdana između svjetova ideje i svjetova prakse.

Umjesto toga, „nova“ potreba za filozofijom nastaje iz pseudo-sinteze života i umjetne stvarnosti koja djeluje prema načelu kontingentnoga događaja autopoietičkoga stvaralaštva. Kad ChatGPT u tendenciji može „misliti“ i „pisati“, „misliti“ i „slikati“, „misliti“ i ‘algoritamski računati’, onda je to samo korak do nastanka samosvjesnoga stroja mišljenja koji nema više nikakav o-i-za-sebe apsolutni duh koji ga pokreće i podaruje mu volju za moć, odnosno potrebu za vladanjem nad Drugime, već se bit tehnosfere pojavljuje kao novo kibernetičko mišljenje s četvorstvom informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije umjesto metafizičke „mehaničke organologije“ bitka-Boga-svijeta-čovjeka.

Priroda je za Grke predplatoničkoga razdoblja onaj moćni i silni physis, sinonim za bitak uopće, a za novi vijek priroda u tendenciji postaje kao što je to kazao Hegel u Fenomenologiji duha rezultat prirodno-tehničkih znanosti. Otuda možemo vidjeti kako i zašto bitak bića više nije ništa prirodno i Bogom dano, već konstruirano činom misaone refleksije i njoj primjerene tehnike i tehnologije. Uistinu, „duh fenomenologije“ u Hegelovu mišljenju svjetske povijesti jest tehnologija a ne teologija kako to tvrdi Sutlić u svojim Predavanjima o Hegelu, koju iz metodičkih razloga čistoće njegova mišljenja u transeutnome smislu valja neutralizirati i suspendirati. Bog ne misli i ne konstruira sustav znanosti logike, već to čini ono mišljenje koje na kraju metafizike nadilazi i duh i prirodu i u formi supstancije-subjekta postaje apsolutna znanost koja misli samu sebe.

Ova sinteza na kraju povijesti postaje kao pseudo-sinteza fundamentalna potreba za filozofijom ali ne kao mitopoetskom iluzijom ili jezično-analitičkim zagonetanjem zagonetki faktičnosti i mistike života, ne kao povratak Heideggeru ili Wittgensteinu, već kao preuzimanje u zalog ono što je upravo najveći filozof ikad, G.W.F. Hegel ostavio budućnosti kao aporiju. Kako uopće misliti ovo što se događa, a nije ni bitak ni bitost bića, ako više nema „prirodne“ potrebe za filozofijom kao sustavom apsolutnoga duha, već je svaka izgradnja novoga sustava u filozofiji, kao što je to ironično i točno kazao Adorno, sustav ludila ili ludilo kao sustav?

Nama nije „suđeno“ biti ni mudracima niti genijalnim znanstvenicima u potrazi za objektom X.

Mi ne bježimo u monaške špilje i samostane, niti u pustinjačke nomadske izbe, a nekmoli da se sklanjamo pod skute carskih tirana da bismo hinili mandarinsku mudrost svijeta. Mi, koji otvaramo mogućnost nove potrebe za filozofijom nismo niti na tržnici ili trgu i ne prosvjećujemo tzv. politički narod ogrezao u neotklonjivu doksu svojeg vremena. Mi nismo ovi „mi“, a nismo ni „oni“ iz muzeja i mauzoleja odavno mrtve metafizike koji se i nadalje bave „filozofijom“ kao disciplinom mišljenja, misleći valjda da će nešto novo naučiti iz starih i odavno mrtvih zbirki tekstova ako ih samo što je moguće više znaju napamet da bi ih pravilno protumačili, pa sebe nazivaju „istraživačima“ filozofije kao povijesti metafizike s težnjom da postanu vrhovni hafizi u okrilju sveučilišta i instituta.

Mi, koji možda još nešto mislimo, nismo drugo negoli filozofi koji umjesto mudrosti i apsolutnoga znanja, umjesto euro-budhizma i tehno-enicklopedije, polaze od aksioma da je filozofija u doba tehnosfere ono „treće“, između iskona i kraja povijesti, kao što je to i sama bit tehnosfere u autopoiesisu. To treće jest „potreba za filozofijom“ kao opravdanjem autentičnoga života mišljenja izvan bilo čega utilitarnoga i pragmatičnoga. Misliti znači imati mogućnost otvorenosti drukčije budućnosti od ove koja je samozadana tehnosferom.

Misliti znači biti otvoren za ono nenadano i nedokučivo što dolazi iz nadolazeće budućnosti, kako to kazuje prvi filozof Heraklit u jednom svojem fragmentu.