Žarko Paić

Počinitelji masovnih zločina u Srbiji ovih dana su jedan dječak u četrnaestoj godini života i jedan mladić s 21 godinom. Prvi, Kosta Kecmanović ustrijelio je osam svojih vršnjaka i vršnjakinja te portira u osnovnoj školi na Vračaru u Beogradu, a drugi, Uroš Blažić kod Mladenovca u jurnjavi automobilom okolnim selima pobio je osmero i ranio još 14 ljudi. Dječak je hladnokrvni inteligentni psihopat iz ugledne beogradske obitelji i pohađa elitnu školu, dok je, pak, mladić iz problematične obitelji sklone nasilju, te je navodno terorizirao mještane godinama ubijajući pištoljem pse, a družio se, između ostalog, i s kriminalcima i polusvijetom iz srpskog zloglasnoga i megapopularnog reality-showa ‘Zadruga’. Već danima slušamo analize svih i svakoga, od kvalificiranih socijalnih psihologa, psihijatara, sociologa iz tzv. regije, a ponajviše iz Srbije, o uzrocima ove nezapamćene tragedije koja ulazi na velika vrata u globalnu povijest masovnih zločina 21. stoljeća i može se mjeriti s američkim sociopatskim događajima užasa po školama, sveučilišnim kampusima, crkvama, shopping-centrima.

Nitko više nije siguran nigdje i svi su u strahu od nadolazećeg sličnog video-masakra. Logika medija je pritom nemilosrdno hiperrealistička i počiva na shvaćanju pojma aktualnosti u doba tehnosfere. To znači da je novost već zastarjela i da je vijest o masovnome zločinu zanimljiva javnosti samo pod uvjetom da je broj mrtvih sve veći od prijašnjih slučajeva i da je egzekutor morbidni celebrity koji načinom izvedbe i svojim činom priznanja, ako se preda policiji i ostane živ ili ne izvrši samoubojstvo nakon svojeg ubilačkoga pohoda, nadilazi ono što je već viđeno. Iz ovog je već bjelodano da su posrijedi jezoviti performativni događaji apsolutnoga narcističkog ressentimenta bez razloga, ili možda tek s onim razlogom koji ostavlja bez riječi i psihijatre navikle na danteovski deveti krug pakla kao na svoju banalnu radnu svakodnevicu između jutarnje kavice, ogovaranja Drugoga i službenih razgovora s bližnjima i rodbinom ‘svojih’  dragih psycho-killera. Pitanje koje sve obuzima do boli jest metafizičko i ontologijsko par excellence ‒ zašto? Zašto, dakle, postaje gotovo uobičajeno da se masovni zločini koji nisu političko-ideologijski motivirani i ne mogu biti čin terora i terorizma dešavaju ovdje i sada, u našemu dvorištu, i prijete priječi granice svih etičkih doktrina i sustava tzv. vrijednosti života u onome što nazivamo umreženim, telematskim, informacijskim, društvom kontrole i spektakla?

          Broj tri je kao što dobro znamo broj mistika, ezoterika, teologa, filozofa i apokaliptičara. Bez svetog trojstva nema teologije kršćanstva, a bez trijade spekulativno-dijalektičke metode u analizi povijesti svjetskoga duha Hegel bi ostao bez mogućnosti mišljenja apsoluta. Marx ne bi dospio do hegelovske strukture prevladavanja idealistički mišljene povijesti, jer kao što je poznato svaki novi povijesni stadij razvitka rada kao slobode i slobode kao rada u žrvnju kapitala zbiva se kao tollere, conservare i elevare, ukidanje po sadržaju, čuvanje po formi i uzdizanje na viši stupanj. Komunizam je stoga početak istinske povijesti jer je riješena zagonetka pomirenja naturalizma i humanizma. No, problem je, dakako, što Marx nije mogao imati u vidu i ono Unheimlich, naime kraj čovjeka i njegov prelazak u tehnološku singularnost, a to na sličan način vrijedi i za Nietzscheova nadčovjeka. (Vidi o tome Žarko Paić, Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021.) U 20. stoljeću Freud ne bi u svojoj psihoanalizi imao tri pojma prosvjetiteljski shvaćene analize razvitka osobe kao što su Id, Ego i Superego, a njegov stvaralački dvojnik Lacan ne bi na njegovu tragu stvorio pojmove Imaginarnoga-Simboličkoga-Realnoga, polazeći od postavke kako se nesvjesno artikulira kao jezik. Zar Vas već ne boli glava od ovih silnih trojki i trijada u misaonim formama stvorenim za pokušaj da dohvatimo misterij života u evolucijsko-revolucijskome razvitku? Izdržite, jer bit će ih još. U svim mojim dosadašnjim knjigama posvećenim pojmu tehnosfere, od onih filozofijskih u kojima se promišlja estetički način zbivanja suvremene umjetnosti, ahitekture, dizajna, mode i književnosti, do onih sociologijskih u kojima se analizira politika identiteta u globalnome poretku vladavine informacijsko-komunikacijskih mreža ljudsko-neljudske interakcije, pa sve do onih politologijskih u kojima se istražuju fenomeni slobode bez moći i povratka totalitarizma u tzv. post-liberalnu matricu  političkoga i politike danas, na začudan način pojavljuje se trijada pojmova u posve drukčijem odnosu negoli je to bilo uobičajeno za metafizičku povijest Zapada.

Recimo odmah da su moje ‘trojke’ u znaku pojmova kontingencije, kaosa i entropije ili drugim riječima u znaku kibernetičkoga sustava mišljenja s kojim danas možemo razumjeti i pojavu umjetne inteligencije i metamorfoze globalnoga kapitalizma, i procese fraktalizacije suvremene arhitekture i nove pristupe u liječenju smrtonosne bolesti poput leukemije, i-i, a ne ili-ili. Odmah dalje recimo da valja razlikovati u onome što je gotovo racionalno-intuitivno postavljeno u okružje međusobno povezanoga svijeta u kojem se dešava ono isto u razlikama i u Beogradu-Mladenovcu, Texasu, Stockholmu, Vladivostoku i Kairu, autopoietički sustav pojmovno-kategorijalnoga prožimanja sljedećih trijada.

          Na ontologijsko-spekulativnoj razini to su apsolut, totalitet i mreža. (Vidi Žarko Paić, Nemezis – Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Na antropologijsko-kibernetičkoj razini to je povijesna preobrazba životinje-čovjeka-stroja. Na političko-socijalnoj razini konstrukcije zajednice i identiteta čovjeka kao pripadnika ovog ili onog strukturiranoga načina življenja u društvu to su vladavina fundamentalizma, populizma i neoliberalizma. Na onoj razini koja nas ipak ponajviše zanima u analizi ovog slučaja masovnoga zločina koji nije ni teror ni genocid nad Drugime, već izraz nesvodive akumulacije mržnje-bijesa-osvete nad Drugime kao takvim, to su raspad Oca/Zakona kao onog Simboličkoga u Lacanovoj trijadi psihoanalitičkih pojmova i otuda novo preslagivanje Imaginarnoga i Realnoga.

Ključni i gotovo neotklonjivi pojam za čitav ovaj poredak metastabilne ravnoteže u doba kaosa i entropije jest narcistička struktura psihopatologije Sebstva ili Subjekta koji više ne može živjeti u svijetu kao ravnodušnome prostoru ne-priznavanja ‘mojeg’ jedinog i jedinstvenog JA i zato kreće u razaralački pohod sveudilj primarnih institucija društva i države. Na svim razinama onog što je Hegel imenovao subjektivnim, objektivnim i apsolutnim duhom zbiva se proces raspadanja fundamentalnoga Označitelja metafizike. Duh nadomješta tijelo, um nadomješta umjetna inteligencija, Bog je ionako mrtav još i prije Nietzschea pa na njegovo mjesto pretendiraju doći svi surogati političkih religija s pozivom na manihejski rat do trijumfa vlastite Nacije-Rase-Kulture.

Kad je svijet postao 1990ih krajem komunizma i dolaskom globalizacije prostor umreženih post-ideologija kao post-kultura od fundamentalizma, populizma do neoliberalizma bilo je samo pitanje vremena kad ćemo se suočiti s narcističkim bijesom i vizualno-fascinantnim sklopom sustava laži i fake-news u kojem simulakrum prethodi stvarnosti, kako je to tvrdio Baudrillard. Uistinu, bilo je samo pitanje vremena kad će logika reality-show događaja postati pravilom oblikovanja nove političke retorike i uopće onog što nazivamo životni stil. Posljednja post-metafizička ‘trojka’ o kojoj ovdje govorim jest uvjet mogućnosti ovog totalnoga nihilizma u globalnome društvu spektakla i ukazuje na odgovor na pitanje zašto je naša traumatska stvarnost postala prostor-vrijeme masovnoga zločina kao stila života ‘mladih’. To su tri najčudovišnije psihičke bolesti kraja 20. i ovog 21. stoljeća ‒ depresija, shizofrenija i narcizam.

          Zašto su sve ove ‘trojke’ ne više u vertikalnome odnosu spram Realnoga kao što je to vrijedilo za tzv. analogno doba sve do pojave interneta i virtualne stvarnosti? Zato što je njihov poredak svagda nadomjestiv u stalnome kruženju onog što semiotička teorija naziva trijadom znaka, označitelja i označenoga. To su fluidno-fleksibilne ‘trojke’ koje na horizontalnoj razini pokazuju kako se odnos između kibernetičkoga sustava i okoline svagda zbiva kao nedostatak apofantičke sveze između prvoga i trećega. Ono Drugo, naime, nije drugo po rangu, nego medij vladavine i upravljanja koji se ruši i iznova gradi na novim krhkim temeljima. Ono Drugo se nastoji nakon raspada nadomjestiti drukčijim i drugim Označiteljem i budući da je on kao takav lažan, fake ili krajnje nemoćan, onda imamo ono što stoji u naslovu mojih knjiga o umjetnosti-politici, a u njima je riječ o biti života uopće, a tek onda i o umjetnosti i politici.

Naslovi su knjiga post-metafizički sklopovi bitka i mišljenja: SLIKA BEZ SVIJETA i SLOBODA BEZ MOĆI. A kad je svijet bez svojeg istinskoga medija ljudsko-neljudskoga dodira i susreta bitka, bića i biti čovjeka onda sve tone neminovno u bezdan svijeta i u pustoš svekolike ravnodušnosti spram Drugoga. Kad to imamo u vidu, onda postaje razvidno da smo svjedoci najužasnijeg događaja uopće u životu, a posrijedi je nestanak elementarne druževnosti i solidarnosti osim u katastrofičnim situacijama između razdvojenih bića. Već je početkom 1970-ih godina bilo najavljeno ovo posthumano stanje bešćutnosti i bezavičajnosti u novome načinu ekonomsko-političkoga vođenja kapitalizma na Zapadu, kad je lady Margaret Thatcher izrekla onu zloglasnu rečenicu kao bit neoliberalizma i neokonzervativne revolucije koja dolazi: There is no such thing as society. Građansko se društvo tada raspalo, a na njegovo je mjesto stupila logika korporativne brige-za-sebe, čista forma totalnoga narcizma kao kolektivno egzistencijalne matrice života usamljenoga pojedinca koji više nikome osim sebi samome ne polaže račun. Umjesto binarne logike države i društva, dobili smo korporativnu ekonomsko-političku autokraciju u kojoj sve postaje robom i sve se objektivira u kapital, dok sam život prelazi u formu biopolitičkoga stroja za proizvodnju pseudo-života. (Vidi o tome Bernard Stiegler, Von der Biopoliik zur Psychomacht. Die Logik der Sorge I.2. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2015. 2. izd.)

Što zapravo tradicionalni smjerni metafizičari svih orijentacija govore o masovnim zločinima mladih u društvu spektakla? Isto što i umirovljeni odgajatelji, nastavnici i profesori koji sa zgražanjem i očajem tvrde da u njihovo vrijeme ovog nije bilo i nije se ni moglo dogoditi zato što je postojao autoritet. No, autoritet čega? Vjerojatno znanja i etičkoga sklopa vrijednosti koje proizlaze iz poštovanja rada, hijerarhije u građanskome društvu u kojem postoji i krađa i kriminal i pornografija i bulevarsko podzemlje, ali ne kao estetsko-politički imperativ poželjnoga stila života koji promiču najgledaniji TV-mediji i digiitalni portali. Vjerojatno se u nostalgiji za izgubljenim autoritetom podrazumijeva i poštovanje starijih, roditelja i institucija koje Foucault u svojim genealogijskim istraživanjima onto-patologije društvene moći smatra temeljem tzv. društva nadzora i discipline. No, ono što izostaje u ovoj lamentaciji o nestanku Autoriteta kao mogućem glavnome razlogu srozavanja vrijednosti i neizravnome učinku koji je doveo do planskoga smaknuća dječaka i djevojčica u školi na Vračaru od strane njihova školskoga kolega, koji je, doduše, bio možda dijelom i žrtva tzv. vršnjačkoga nasilja, jest krunski razlog i uvjet mogućnosti nastanka psycho-killer sindroma umreženoga društva u trijadi depresije-shizofrenije-narcizma.

          Odgovor na nastanak ovog Unheimlich fenomena totalnoga nihilizma ubijanja Drugoga po školama, ulicama, cestama ne leži ni u kakvome misterioznome transcendentnom uzroku koji umjesto Boga pokreće ono što nazivamo po defaultu svjetskom poviješću. Naprotiv, nikakvog više skrivenoga uzroka i posljednje svrhe više nema. Nema ni onog Žižekova tzv. transcendentalnog serijskog zločinca Metoda Trobeca i njegovih morbidnih egzekucija izvedenih u krušnoj peći. Sve je danas vizualno transparentno i prenosi se u realnome vremenu na društvenim mrežama, pa tako i najava i izvršenje egzekucije u javnome prostoru. Dok je Trobec ponavljao ono isto u svojim pohodima seoskim brdima Slovenije za novim žrtvama, ova virtualna aktualizacija masovnoga ubijanja mladih po školama i cestama ponavljanje je logike simulakruma koja označava svagda novo uvećavanja broja i svagda novu inscenaciju događaja masakra.

Ovo ‘danas’ je totalni medijski događaj, imanentna transcendencija zločina kao masakra. Trobec nikome nije mogao biti ‘uzor’ jer je posrijedi original bez kopije, a Kosta K. I Uroš B. su nadahnuće drugima na Mreži jer je riječ o simulakrumu kao iznimci koja stvara novo pravilo. Da budem krajnje filozofijski ‘zagrižen’ i ‘nemilosrdan’ ‒ ovo ‘ovdje’ i ‘sada’ je trijada čistoga Deleuzea-Baudrillarda-Klossowskog. Posve je pritom od manje važnosti, osim za kliničke psihijatre, je li patološki ubojica poput Koste K. u načinu izvedbe ‘skandinavski’ precizan i racionalno morbidan ili je poput Uroša B. ‘balkanski’ razuzdan i ekstatički impulzivan uz taj neizbježni dodatak ideološke zaluđenosti Nazi-pokličem. To su samo Janusova lica onog što je na strukturalnoj razini rezultat apsolutne vladavine korporativno-kapitalističke mreže upravljaštva svijetom kao korporacijom, a ne tradicionalnim institucijama društva i države.

Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa ukazuju na nastanak novog modela upravljanja društvima kontrole koji nazivaju kibernetičkim sustavom aksiomatike kapitalizma kao mreže koja nema središta, već samo čvorove i rizome. To znači da je sustav emergentan i fluidan, da su mu za novi tip apstraktne Moći nužni subjekti-akteri koji izvršavaju naloge i funkcije upravljanja bez milosti i da su stoga, ne po-sebi, već za-sebe govoreći hegelovski, ili marksovski rečeno, svi u sustavu ovog mega-korporativnoga i totalnoga svijeta-kao-ludnice, karakterne maske kapitala. No, sustav počiva na binarnome kodu upravljanja i zato je neljudski jer više nema granice između živoga i neživoga, privatnoga i javnoga, a rad prelazi u prostor slobode i vremena dokolice kao zahtjev fleksibilnosti tijela koja su međusobno u stalnoj komunikaciji putem društvenih mreža. Karakterne maske sustava nužno kao izvršitelji ili Vođe korporativno ustrojenoga života postaju ljudi-bez-svojstava ili narcistički psihopati koji Druge tretiraju kao svoje objekte i žrtve, a logika stvaranja novoga identiteta čovjeka postaje logikom najteže psiho-bolesti današnjice uopće kao što je to shizofrenija ili raspad koherencije i stabilnosti jednog i jedinstvenoga Sebstva. Zato Deleuze može kazati u jednom razgovoru da je sve u ovome sustavu korporativnoga kapitalizma racionalno, osim Kapitala samoga.

          No, odmah valja jasno reći. Ovdje nije riječ o prokletstvu Kapitala kao religije, kako bi to rekao Walter Benjuamin, nego o fatalnoj kontingenciji umreženosti depresije kao umora od Sebstva, shizofrenije kao nemogućnosti Sebstva uopće i narcizma kao patološkoga pseudo-Sebstva u svim aspektima života, a ne tek u životnim stilovima mladih i gnjevnih masovnih ubojica, stvarnih i, ovo će užasno zvučati što kažem, onih koji će to uskoro postati, dakle potencijalnih. Nije ovo doba bez autoriteta, već upravo suprotno. Ovo je doba poremećenoga života u sustavima apsolutne društvene kontrole s prividom individualne slobode i političkim poretcima autokratske vladavine u kojem trash-figure poput Donalda Trumpa i njegovih provincijalnih klonova poput Orbána, Vučića & comp. postaju tzv. karizmatske populističke vođe koji upravljaju državom kao svojom privatnom korporacijom ili izlaze iz svih TV-emisija i reality-showa kao iz kućnog frižidera i jetrene paštete.

Autoritet je ne onaj tradicionalni i posve uobičajen za konzervativna društva i politiku liberalne demokracije o čemu je pisala Hannah Arendt, već degenerativno ustrojstvo Moći kao sustava pokoravanja Drugoga s pomoću onog što je još Étienne de La Boétie nazivao dobrovoljnim ropstvom, a u stvari to je danas posvemašnja posvećenost vladavini užitka u masovnome barbarstvu hedonističke kulture spektakla. (Vidi o tome Žarko Paić, prir. Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2020.) Kapital-kao-ludilo i Kapital-kao-psihomoć prevladavanja tzv. krizne situacije čini događaje između dva masovna zločina poligonom svekolike masovne katarze, lažnog izmirenja između zaraćenih i suprotstavljenih nacija-država i trenutačne solidarnosti između bliskih i ujedno neizmjerno udaljenih društava.

No, ako mislite da ja ovdje ‘okrivljujem’ za singularne događaje ova dva masakra neku apstraktnu logiku korporativnoga kapitalizma, tako nešto bi bilo naprosto najgore bezumlje i besmisao uopće. Ono o čemu je ‘ovdje’ i ‘sada’ riječ nije ništa drugo negoli realizacija totalnoga nihilizma generacije X sredstvima ratno-militarnoga pogona narcističke globalne kulture u slučaju jedne balkanske morbidne države koja poput zadnje ruske gubernije na Zapadu slavi notorne ratne zločince, obožava kriminalce i izvozi novopečene porno-zvijezde na globalno tržište life-styles svjetske libidinalne ekonomije. Ono što je srž svega što nas pogađa u ovim događajima vizualnoga užasa i zaborava, jer medijsko je vrijeme informacija neizmjerno kratko i stoga ‘okrutno’ spram suosjećanja spram žrtava, jest pitanje zašto je baš narcizam istina ovog posthumanoga stanja kao ne-dijalektičke sinteze depresije i shizofrenije ljudskoga Sebstva. Evo odgovora.

Kako vrijeme odmiče u mrtvu ireverzibilnost tako knjiga američkoga teoretičara Christophera Lascha, profesora povijesti na Sveučilištu u Rochesteru, naslovljena Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (The Culture of Narcissism), Naprijed, Zagreb, 1986. S engleskoga prevela Višnja Špiljak, postaje jedino autentično djelo koje u potpunosti objašnjava sve ono o čemu ovdje govorimo. Doba ‘patološkoga Narcisa’ odavno je stiglo, već 1960ih godina u SAD i u svijet zapadnjačke potrošačke kulture kapitalizma, a u trećoj dekadi 21. stoljeća posve je obuzelo generaciju X ne samo na Balkanu i šire, nego i prijeti da osvoji svijet u njegovoj planetarno-globalnoj jednolikosti. Lasch u kontekstu psihoanalitičke ‘velike priče’ na jednom mjestu kaže kako je Melanie Klein analizirala desetogodišnjega dječaka

ʺkoji je nesvjesno razmišljao o svojoj majci kao o ‘vampiru’, o ‘strašnoj ptici’, te pounutrio tu sliku kao hipohondriju. Bojao sa da će loše utvare u njemu proždrijeti one dobre. (…) Dijete koje je toliko snažno zastrašeno svojim vlastitim agresivnim osjećajima (projiciranim u druge i potom opet pouunutrenim u vidu unutrašnjih ‘čudovišta’) pokušava kompenzirati svoja iskustva bijesa i zavisti maštarijama o bogatstvu, ljepoti i svemoći. (…) Kod narcističkih pacijenata depresija nema oblik žaljenja s primjesama krivice koje Freud opisuje u svojem radu ‘Mourning and Melancholia’, već poprima oblik nemoćnoga bijesa. Pacijent osjeća da je poražen od vanjskih sila.ʺ (str. 44-45.)

Lacshova je analiza simultano dovođenje u svezu razvitka američkoga potrošačkog stila života s kapitalizmom u kojem tzv. javne osobe iz svijeta show-biznisa već 1970ih godina određuju smjer onog što će u 21. stoljeću francuski sociolog Gilles Lipovetsky nazvati ulaskom u stadij estetskoga kapitalizma u kojem slika objekta prodaje njezin sadržaj, a ne dizajnirana forma proizvoda. Slika je pritom u digitalno doba doživjela transformaciju, jer više nije stvar u slici nekog stvarnoga objekta, bez obzira bilo riječ o čovjeku, životinji ili umjetničkome artefaktu poput Warholove brillo-kutije ili njegove slavne banane za tzv. Factory. Umjesto toga, slika je događaj virtualne aktualizacije čime reklama od čiste propagande za prodaju nekog proizvoda uzlazi u stadij oživotvorenoga lifestyles, odnosno poistovjećivanja s onima koji nose tu-i-tu košulju, slušaju tu-i-tu glazbu, političke i kulturne preferencije su im takve-i-takve, ali uvijek u skladu s temeljnim pojmovima avangardne estetike kao što su to ‘trojstvo’ šoka-provokacije-eskperimenta.

Slika koju ovaj fascinantni estetski kapitalizam unosi u svijet društva spektakla nužno ne smije biti dosadna. Zato je u znaku neprestanoga napretka u morbidnosti–okrutnosti-cinizmu. Tzv. metajezik patološkoga narcizma današnjih social networks jest čisto stvaralačko oponašanje metajezika novih ekstremnih ideologija supremacizma u kojem vulgarnost, psovka i eksplicitni pornografski sadržaj pozivaju na posvemašnje vrijeđanje i prezir Drugih, bez obzira jesu li to rodno-spolno, rasno, subkulturalno različiti. U svakom slučaju, ono što Lasch savršeno dijagnosticira s pojmom narcističke kulture jest akumulacija mržnje i bijesa usmjerenoga na Druge, a ne nemoćno i usamljeno žalovanje za gubitkom identiteta. Narcizam poništava melankoličnu depresiju i umjesto nje stvara prostor za realizaciju primordijalnoga bijesa i mržnje, onog što je Nietzsche metafizički nazivao ressentimentom.

ʺPremda narcis može funkcionirati u svakodnevici i često opčaravati druge ljude (u velikoj mjeri i ‘pseudouvidom u svoju ličnost’), njegovo obezvređivanje drugih i nedostatak pravog zanimanja za njih osiromašuje njegov lični život i pojačava ‘subjektivno doživljavanje ispraznosti’. Kako se ni na koji način nije stvarno intelektualno angažirao u svijetu – usprkos svojih često preuveličanih procjena vlastitih intelektualnih sposobnosti – ima malu moć sublimacije. Zbog toga su mu neophodna stalna odobravanja i divljenje drugih. On se ‘mora pripiti uz nekoga i živjeti gotovo parazitskim’ životom. (…) Narcis osjeća kroničnu dosadu i u neprestanoj je potrazi za trenutnom bliskošću, za emocionalnim nadražajima bez vezivanja i ovisnosti. On je promiskuitetan, a često i panseksualan, jer spajanje predgenitalnih i edipalnih poriva u službi regresije potiče polimorfnu perverznost.ʺ(str. 45.)

Budimo naposljetku krajnje odrješiti na tragu ove Laschove analize. Patološki narcizam je stanje-kao-bolest suvremenoga društva spektakla i njegovo je glavno nihilističko obilježje posvemašnja ravnodušnost na patnje Drugih. Kad psihijatri u Beogradu ostaju zapanjeni kako dječak Kosta K. ne pokazuje nikakve znakove krivnje za svoj zločin i opisuje sve krajnje hladno i racionalno onda je to ovo što čitamo u Laschovu opisu psycho-killera u stanju potencijalnoga užasa. Paradoks je da takvoj osobi nužno trebaju Drugi, da ih traži da mu budu podanici i obožavatelji njegovih postupaka, ali da je najgora perverzija u tome da ne osjeća prema njima kao Drugima apsolutno ništa. To je razlog zašto su digitalne mreže nadomjesno poprište neprestane borbe za priznanje i zašto je njihova zabrana u svim mogućim aspektima zapravo iluzija.

Ukinu li se social networks korporativni kapitalizam brige-za-sebe ostaje bez posljednjeg nadomjeska stvarne društvenosti, ali ostaje ponajviše i najvažnije bez izvora profita. Dakle, zaboravite svi Vi zgroženi i užasnuti ovim masakrima da će ukidanje reality-showa i zabrana mobitela u školama i javnim institucijama biti bilo kakvo rješenje. Nije problem u medijima apsolutne transparencije virtualno-realnoga svijeta, nego u radikalnoj morbidnosti i patološkome narcizmu njihovih subjekata/aktera koji kao zvijezde vladaju stilom života generacije X. A zbogom oružje isto tako možete objesiti mačku o rep. To ni u Americi neće nitko zabraniti jer bi tek onda mafija umjesto unosnih poslova s drogom intenzivirala posao s gun-industry do krajnjih granica nemogućeg. Sve što se još može, možda je prekasno. Zašto? Zbog toga što je patološki narcizam najveći stadij razvitka subjektivnosti u doba korporativnoga kapitalizma čija se bit više ne pojavljuje u formi robe kao robe, nego u vizualnome fetišu ljudskoga tijela kao užitka i zazornosti u čistoj sublimaciji, kako bi to rekao Freud, s onu stranu načela ugode.

          Sjetimo li se danas već zaboravljenoga filma s Jamesom Deanom Buntovnik bez razloga, vidimo da je ‘napredak’ u patološkome narcizmu dospio do toga da su masovni zločini protiv svojih školskih kolega i kolegica ili, pak, poznanika na cesti smrti u Mladenovcu, ono nesvodivo u samoj biti monstruoznosti užasa samog čina ubijanja. Ono na što nikakva teorija društva niti primijenjena klinička psihologija više ne može odgovoriti nije, dakle, zašto toliko morbidnoga užitka u egzekuciji Drugih ako to izvršitelji nisu činili kao u grčkim tragedijama, reklo bi se nesvjesno, već naprotiv posve i izričito samosvjesno, planski i organizirano.

Umjesto odgovora na niz prvih uzroka i posljednjih svrha ovog događaja čiste singularnosti zločina, pravo je pitanje na koje nema nikakvog pravog odgovora čemu ova akumulacija bijesa i mržnje do sublimnoga ništavila smrti i to, što bi rekao Lasch, na putu od samoprosvjećivanja do samoreklamiranja putem ‘privlačnih imageaʺ? Ništa nije gore negoli ono što neminovno slijedi nakon serije masakra. Slijedi zaborav i ravnodušnost na ono što se ne događa ‘meni’, jer to je problem Drugoga, a ne ‘moj’. Iza praznine ovog svijeta ne stoji više ništa utješno i ništa transcendentno, već stoji samo Ono ništavno i prazno kao i čitav ovaj sklop narcističke kulture spektakla koja živi od događaja do događaja bez osmišljavanja ovog kaosa i bez radikalnog obrata u biti ovog čudovišnoga nihilizma.