Žarko Paić

1.

Nitko nije baš previše obraćao pažnju na njega, ali ni on nije baš previše obraćao pažnju na njih. Moj pokojni prijatelj, filozof Goran Starčević, bio je njegov student na FF-u u Zagrebu, ali osim Wittgensteina i možda malo Fregea nije ga zanimala simbolička logika ni putovi i stranputice tumača analitičke filozofije i teorije  o običnome jeziku. Ispričao mi je da je volio Gorana Švoba baš zato što se nije družio ni s kime, uglavnom, što je sam uvijek pio kavu i vjerojatno bio posve daleko u svojem svijetu brojeva i logike izvan ovog pakla Realnoga, što bi kazao Lacan, i njegovih sumnjiivih protagonista. Kazao mi je moj Goran da je filozof logike i aritmetike navodno umro za stolom kafića dok je pio kavu i prelistavao novine. To, navodno, nitko nije neko vrijeme uopće zamijetio. Ništa čudno. Obični je jezik i za Wittgensteina bio ‘misterij’ kao i običan život, uostalom, puka forma komunikacije bez dubljeg smisla. Ono što je jedino važno jest da je to za mojeg Gorana bio traumatski događaj koji ne zaslužuje oplakivanje ni tugovanje iz jednostavnog razloga što filozofija kao jezik metafizike i njezina kraja prolazi i odlazi iz svijeta tako da to gotovo nitko ni ne zamjećuje poput smrti Gorana Š. u kafiću s novinama na licu i nepopijenom kavom s natrenom i čašom obične vode. Čak i ako je sve ovo što kažem ‘izmišljotina’, jer oba su Gorana na pivi i kavi u Hadu, teško da se može osporiti da je s filozofijom ipak nekako bitno drukčije.

2.

Marijan Cipra, filozof i pisac slavne knjige Metamorfoze metafizike, proveo je neko vrijeme u umobolnici Vrapče. Jednom prigodom posjetili su ga dvoje uglednih filozofa u sobi gdje je ležao. Navodno su sat vremena njih dvojica govorili, tek tako, pitali ga kako se osjeća, ali osim praznine u pogledu ništa nisu mogli izvući iz njega. Kad su odlazili iz sobe, Cipra je konačno progovorio.

ʺSat me vremena već tu davite, a niste mi donijeli cigarete. Puši mi se, a ne priča.ʺ

3.

Beckett mi je uvijek bio više od grčkoga kinizma. Ali zahvaljujući genijalnome Svenu Lasti i njegovoj glumi u Svršetku igre ne znam što bih imao o njemu i njegovoj šutnji još reći. Možda samo to da su mu one pjesme-posmrtnice iz Francuske koje je Dragutin Dumančić preveo pod nazivom Stihoklepstvo u Ceresu, a ja napisao pogovor toj knjizi, poput razglednica iz groba i anti-haiku zapisa koji ne znače baš ništa mudro, jer se o smrti unatoč Sokratu iz Platonova Fedona nema baš što suvislo kazati.