Žarko Paić

4. Hod, prohod i ishod metafizike

Ako „čovjek“ dolazi u pitanje sa svom svojom antropomorfnom strukturom egzistencijalnoga nabačaja mogućnosti, tada se doba vladavine tehno-znanosti, koje Heidegger često naziva i „atomskim dobom“ i „informacijskim dobom“, mora razumjeti iz unutarnjega hoda, prohoda i ishoda metafizike. Nije stoga riječ o nečemu što bi imalo za svoj razlog opstojnosti nečuveni događaj iskoka iz već uvijek određene putanje mišljenja. Sve je u imanentnome sabiranju sklopa bitka i mišljenja. To vrijedi bez obzira na rang i poredak pojmova i kategorija. Hod se odnosi na linearnu povijest u smislu „napretka“ i „razvitka“ ideje (Hegel). Prohod ima unutarnju strukturu prelaska i prolaska ideje kroz obruč sastavljen od prstenova hibridnoga jezika metafizike i antimetafizike (Nietzsche). Naposljetku, ishod označava kraj zacrtanih mogućnosti i mogući obrat kao okret u samoj „biti“ sustava mišljenja i bitka polazeći od pripreme nadolazećega događaja (Heidegger). Da bismo uvidjeli kako se u Heideggera upravo taj događaj napuštanja, gubitka i raspada metafizičke strukture mišljenja i jezika odvija u samome jeziku, potrebno je prethodno poći od sljedeće postavke.

Zahtjev za „promjenom“ u samoj „biti“ metafizike od sredine 1930-ih godina ne proizlazi iz onoga što je filozofija od Platona i Aristotela do Nietzschea u sebi već imala zaokruženo. Riječ je o ideji umne vladavine nad bitkom ili onto-logičkoga puta mišljenja. Iz njega su nastale i moderne znanosti. Naprotiv, put k jeziku nemetafizičke otvorenosti mišljenja pretpostavljao je upravo jedinstvenu „kritiku“ moći Zapada kao apsolutne vladavine računajućega mišljenja i jezika kao informacije („atomsko i informacijsko doba“). Ako se želi imenovati ono što Heidegger uočava temeljnom riječju suvremenoga razdoblja planetarne tehnike, koja se skriva u računajućem mišljenju univerzalne i singularne metaznanosti, onda je to – kibernetika. Iz svih tekstova još od konca 1930-ih do kraja 1960-ih godina postaje bjelodano da se kraj metafizike pokazuje u svojem ishodu upravo u trijumfu kibernetičkoga mišljenja. Sjetimo se da će u programatskome tonu rasprave „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ (Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“) iz 1964. godine Heidegger govoriti upravo o razdoblju kibernetike.(Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007. 6. izd.)

Filozofija se dovršava u tom novome sklopu koji više nije pitanje onto-logike, nego se pokazuje problemom informatike kao logike tehničkoga svijeta. Pojmovlje kibernetike poput „informacije“, „kontrole“, „povratne sprege“, „entropije“, „komunikacije“ predstavlja utoliko posvemašnje tehniziranje jezika. Sada jezik više ne misli bitak puštajući da se iz njegove otvorenosti dogodi mogućnost obrata i preokreta same stvari. Iz „biti“ kibernetike proizlazi da mišljenje kao računanje (komputacija) konstruira stanja i tako transformira bitak svodeći ga na čistu informaciju. Heidegger dobro zna da je taj pojam, kako ga je protumačio Norbert Wiener, različit od materije i energije, ključnih pojmova moderne fizike. Već 1937. godine u jednom predavanju o Nietzscheu nailazimo na sljedeće pojašnjenje razlikovanja filozofijskoga shvaćanja informacije i procesa nastanka informacije u pojedinačnim pozitivnim znanostima.

„Posve drukčije negoli s filozofijskim tekstovima stoji stvar s izdavaštvom znanstvenih struka. (…) Bez pomoći tehnike uspješan znanstveni rad i tome sukladan učinak u velikim laboratorijima, knjižnicama i arhivima te u komunikacijskome sektoru bio bi danas nezamisliv. Svako poricanje ovih činjenica predstavlja reakciju.“ (Martin Heidegger, Nietzsche, sv. I, G.Neske, Pfullingen, 1961., str. 267. bilješka)

U čemu je zapravo ta bitna razlika? Filozofijsko je mišljenje usmjereno spram „biti“ bitka. Ontologijski se postavlja njezin jezik iz pokušaja da ne skrene s puta same stvari kao singularne univerzalnosti. Nije to jezik pojava i činjenica, kao što nije niti, pak, razasut oko osjetilnoga dosezanja istine bitka kao u umjetnosti. Ta razlika se pokazuje nepremostivom, čak i kada se filozofija na svojem ishodu bavi poput psihoanalize traumatskim strunama duševnih vibracija nesvodljive tjelesnosti čovjeka i drugih bića. Kada poetsko-mitsko mišljenje kazuje bitak onda ga iskazuje pojmovljem i kategorijama. Iako je jasno da se time ne može dohvatiti, primjerice, estetski i umjetnički bitak djelovnosti djela koje nadilazi racionalne okvire „priče“. Zbog toga Heidegger u bilješci uz predavanje o Nietzscheu upućuje na svojevrsnu pohvalu duhu tehnike u suvremenim znanostima. Kibernetika se u svojem „prvome poretku“ bavi mogućnostima pohranjivanja podataka u sustavima informacija koji pridonose općem boljitku čovječanstva.

Nesporni su kvalitativni dosezi informacijskih tehnika u reproduciranju jezika, slike i broja. Još je više neupitna „korisnost“ uporabe ove nove tehnike u svim područjima svakodnevnoga života. Kako je onda uopće moguće dospjeti do postavke o zapalosti tehnike u bezdan ljudske egzistencije? Ili, jednostavnije rečeno, odakle podrijetlo mišljenja koje se suprotstavlja prodoru tehničkoga sklopa ako je i u tzv. humanističkim znanostima višestruka korist od primjene moderne tehnike u istraživanjima „čovjeka“? Kao i u mnogo sličnih situacija zdrav nam razum (common sense) neće mnogo pomoći u rješenju ovoga problema. Heidegger se, naime, ne suprotstavlja „korisnosti“ tehnike kao sredstva za ostvarenje blagodati čovječanstva. Problem leži u tome što je računajuće mišljenje (Rechnen) izvan logike sredstvo-svrha i svemoćnoga zakona kauzalnosti, iako se na njemu zasniva beskonačni napredak tehnike same.  Kao što „bit tehnike posve i izričito nije ništa tehničko“, kako kaže Heidegger u predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach dem Technik“) iz 1953. godine, tako isto niti „bit“ računajućega mišljenja nije ništa tek puko logičko-matematičko u svojim posljednjim nakanama. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., 11. izd., str. 9.)

U svemu stoji ono bestemeljno samoga mišljenja kao konstruiranja onoga što nije ni božansko niti ljudsko, a supripadno je ideji prevladavanja metafizike kao onto-theo-logike. Heidegger je slutio da s kibernetikom niti tehnika kao postav (Gestell) više nije odlučujuća riječ za ono što se već uvelike počelo zbivati za njegova života. Radi se o tehno-znanstvenoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) iz duha biogenetike. Na nekoliko se mjesta u različitim predavanjima poput, primjerice, Opuštenosti (Gelassenheit) iz 1955. godine dotiče primjera iz biofizike, atomske fizike i genetike koja eksperimentira s promjenom zapisa matične stanice. Iz toga proizlazi da već sama mogućnost ljudske manipulacije genetskim kôdom nije više ništa izvan okružja „biti“ tehnike. Štoviše, time se ono što obuhvaća pojam tehnike rasprostire čak i izvan svojega dosega. U znamenitoj raspravi/predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach der Technik“) Heidegger kaže da je tehnika „jedan način razotkrivanja“ (Entbergen) koji se očituje u pro-iz-vođenju (Her-vor-bringen). Već je otuda bjelodano da ono što se razotkriva ima poseban status „istine“ (aletheia). (Martin Heidegger, isto, str. 9-10.)

U odredbi tehnike formalno treba razlučivati grčki smisao tog pojma (téchne) i moderni (Technik). Dok se, naime, prvotno iskustvo s razotkrivanjem bitka smješta u područje ontologije, pa ono tehničko pripada u područje ljudskih ciljeva i svrha (télos), posve je očito da moderna tehnika više to ne može biti. Ona je izazivajući (Herausfordernde) karakter bitka u pohranjivanju i kontroli „prirode“ pretvorene u neko novo stanje. Temeljni je nabačaj moderne tehnike u postavu (Gestell). Postavljanje za Heideggera označava prodor tehničkoga u bitak sám i to na najnavlastitiji način. Priprema moderne tehnike odvija se stoga s novovjekovnom fizikom. Na taj se način priroda nalazi u stanju isporučivosti promjene materije i energije. Zašto je moderna fizika ovdje ključna prijelomna točka između dva shvaćanja tehnike?

          Heidegger pokazuje da se u njoj pronalazi računajući karakter mišljenja u formi „sustava informacija“. Ona je pripremni put nastanka moderne tehnike i stoga ono odakle se „bit“ tehnike misli kao postav (Gestell). Međutim, kazati da znanost koristi tehniku u svoje svrhe kao instrument i da k tome još čovjek vlada tehnikom kao subjekt ne odgovara suvremenome stanju stvari. Problem koji se ovdje postavlja daleko je izvan „zdravorazumskoga“ vidokruga. Moramo izaći iz vjekovne zatočenosti mišljenja onto-teologijskim ustrojstvom i vidjeti da ono tehničko nije ništa puko „tehničko“. A to znači priznati da je za suočenje s „biti“ tehnike nužno vidjeti kako se ta „bit“ poput neke fatalne i nepoznate bolesti uvlači u način djelovanja modernih znanosti.

Kada znanosti u paradigmatskome načinu svoje uspostavne snage potisnu s horizonta sve dosadašnje simboličke forme mišljenja (mit, religiju, umjetnost i filozofiju), već je u načelu otvoren put do vladavine kibernetičke slike svijeta. I nije nipošto začudno što Heidegger 1960-ih godina pokazuje da kibernetika postaje više od znanosti: njezino je „poslanstvo“ metafizičko. Ona je istodobno nasljednicom metafizike i njezinim legitimnim izvršiteljem. „Bit“ tehnike stoga više nije ništa drugo negoli kraj metafizike kao onto-teologije. S postavom (Gestell) moderne znanosti više nisu tek egzaktne i eksperimentalne moći spoznaje bitka. U liku prirodno-tehničkih znanosti (matematike i fizike) one osvajaju svijet, a to ne čine puke ljudske moći pokoravanja prirode i Drugoga. I uistinu, kibernetika se u svoja tri poretka ne može odrediti drukčije negoli „krajem znanosti“ u klasičnome razumijevanju znanja i spoznaje. Ona je istodobno nova epistemologija i nova tehnologija. Kada dolazi do sinteze „umjetnoga uma“ (A-intelligence) i „umjetnoga života“ (A-life) tada su sve znanosti postale tehnologikom konstrukcije događaja na temelju „sustava informacija“. U bitnome smislu mi više ne živimo u „atomskome i informacijskome dobu“. Razlog leži u tome što su tehno-znanosti uvjet mogućnosti transformacije „bitka“ kao „života“. A to znači da je vladavina tehnosfere do krajnjih mogućnosti spojila tehniku i tehnologiju (sredstvo i svrhu) u samopokretački proces kontrole i komunikacije onoga što više ni po čemu nije ljudsko-odveć-ljudsko.

          No, što je za Heideggera uopće pojam informacije? U tekstu „Pitanja o tehnici“ („Die Frage nach dem Technik“) riječ se pojavljuje u sklopu „sustava informacije“. Već je otuda jasno da sklop upućuje na nešto samopokretačko i samopogonsko. Čitava shema metafizike izgrađena je od Platona i Aristotela na ideji kozmičko-prirodnoga poretka kao nepromjenljivoga, vječnoga, nerazorivoga. Mijene su znamen prolaznosti. Sve što pripada kraljevstvu bitka u vremenskoj dimenziji prisutnosti „sada“ (ousia) mora se zbivati „ovdje“. Prostornost se, dakle, izvodi iz onoga što je već uvijek „tu“ i razotkriva se u punome sjaju prikrivajući svoju „bit“. Uostalom, Heideggerov se jezik mišljenja oslanja na filozofijsko razumijevanje bitka kao otvorenosti. Svjetovnost svijeta pokazuje se u načinu razotkrivenosti (aletheia). Stoga nije začudno što prelazak iz metafizičke sheme uzročnosti u kibernetički poredak „sustava informacija“ iziskuje i zaokret u samome izlaganju „biti“ tehnike. Kada Heidegger tvrdi da ni zakon kauzalnosti niti načelo teleologije više ne dosežu ono što moderna tehnika izaziva svojim pro-iz-vođenjem, čini se kao da je saamoizvjesno da novovjekovna temeljna znanost o prirodi kao što je fizika određuje tehnici granice njezine opstojnosti. Čini se, naime, kao da je nesporno da se tehnika može jedino razumjeti primijenjenom egzaktnom znanošću o prirodi. I upravo stoga Heidegger kaže da je posrijedi „varljivi privid (trügerische Schein) kao da je moderna tehnika primijenjena znanost o prirodi“.(Martin Heidegger, isto, str. 27.) Štoviše, time se ne dohvaća „bit“ moderne znanosti, a promašuje „bit“ moderne tehnike. Kako onda valja razumjeti „sustav informacija“ prema kojem svi današnji sustavi života učinkovito funkcioniraju bez obzira što su neprestano na rubu raspada i kaosa?

          Prema Heideggeru, stvar treba zaoštriti time što će se reći da postav (Gestell) kao „bit“ tehnike određuje znanstveno-tehničko doba konstrukcije cjelokupnoga života polazeći od novoga pojma informacije. Naša je postavka sljedeća. Ono što vrijedi za „bit“ znanstveno-tehničkoga doba ne vrijedi više za „bit“ tehno-znanstvenoga doba. Nije se promijenio tek rang stvari time što je tehnika zamijenila znanosti u novome sklopu. Kada bi to bila tek semantička operacija zamjene označitelja, sve bi ostalo isto, samo s drugim predznakom. No, mi dobro znamo da više ništa nije i neće biti „isto“ (bitak). Svaki spomen ontologije danas izaziva nužan oprez u ophođenju. Nije li, uostalom, sam Heidegger već u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine otpočeo s misaonim postupkom otklona od tradicionalne ontologije, a time i od svake moguće njezine obnove, uvođenjem iznimno sporne riječi/pojma – destrukcija? U slučaju kada se umjesto znanstveno-tehničkoga doba zasnovanoga na ideji postava (Gestell) objašnjava nastanak svekolikog pogona postindustrijske tehnike, tada vidimo da je u svemu tome nešto nedostatno.

Postavljanje je ipak čin uspostave znanstvenoga mišljenja kao logike razotkrivanja prirode njezinim pretvaranjem u objekt, sirovinu, predmet proizvodne refleksije. Na taj se način bitak još uvijek razotkriva, pa makar i u modusu sveopće ugroženosti zavičaja čovjeka i njegove okoline. Kada se priroda razotkriva u svojem objektiviranju znanosti još uvijek postupaju teoretski-proizvodno. Korak u samu konstrukciju života otpočinje kada znanosti praktično-proizvodno transformiraju bitak time što na temelju „sustava informacija“ konstruiraju ono čega nema u prirodi. Ukratko: znanstveno-tehničko doba razotkriva bitak time što ga postavlja (Gestell) u stanje isporučivosti za druge svrhe (terminal-pragmatika znanja). Tome usuprot, tehno-znanstveno doba konstruira posthumano stanje time što bitak postaje nadomjestiv u kibernetičkome poretku konstrukcije umjetne stvarnosti i života. Razlika između „razotkrivanja“ bitka i „transformacije“ stanja pokazuje kako ono što povezuje novovjekovnu tehniku i suvremenu tehnosferu nije ništa drugo negoli pojam informacije.

5. Podrijetlo postava (Gestell)

Heideggerov pojam postava (Gestell) ima neskriveno metafizičko podrijetlo. Zato i ne može doseći apsolutno vrijeme stroja mišljenja (kompjutora) s kojim otpočinje treći poredak kibernetike. U zaključku ovoga poglavlja o tome će još biti govora. Za sada je dostatno upozoriti da se ne radi tek o ideji informacije kao transformacije stanja (bitka). Naprotiv, tehnosfera sama sebe proizvodi; ona je autopoietičko zbivanje bez prvoga uzroka i posljednje svrhe te nadilazi bilo kakav model organologije i mehaničke tehnologije. Što Heidegger ima u vidu za svoj „model“ moderne tehnike još je uvijek na razini atomske fizike, a ne sintetske biologije i kibernetike s kojima se odnos između živoga i tehničkoga, genetskoga koda i informacije kao uputstva za djelovanje može razumjeti samo u obratu metafizičkoga ranga stvari.

Tehnosfera „stvara“ život, a nije izvana stvorena. Ona odlučuje o budućnosti, a ne nadolazeći Bog koji nas (navodno) još samo može spasiti, kako kaže Heidegger u oporučnome razgovoru za „Der Spiegel“ 1976. godine: Nur noch Ein Gott kann uns retten. (Martin Heidegger, „Nur noch Ein Gott kann uns retten“, Der Spiegel, 31. 5. 1976.) Bilo bi, međutim, pogrešno kazati da Heidegger nije uočio razmjere ovoga „posljednjega obrata“ kojim metafizika na svojem ishodu otvara put spram interplanetarnih svjetova beskonačnosti. U pokušaju da se informacija shvati izvan linearnoga kruga kauzalno-teleologijskoga zbivanja bitka nužno proizlazi i postavka da je naše doba vladavina informacije kao načina razotkrivanja bitka.

          No, što se to i kako razotkriva? Nije li iz svega bjelodano da moramo zapravo razlikovati dva načina razotkrivanja: (1) metafizički s idejom bitka bića (ousia, eidos, forma, subjekt, volja, duh, rad) i (2) kibernetički s vladavinom pojma informacije, kontrole, komunikacije i entropije? Ako tako pristupimo ovome problemu, možda je sazrelo vrijeme da umjesto Heideggerova razlikovanja dva načina mišljenja i tome shodno jezika metafizike (kazivajući i računajući) uvedemo prema načelu „tertium datur“ i treći model koji u sebi sjedinjuje prva dva te uz transklasičnu logiku i-i otvara posve nove perspektive mišljenja nadolazećega doba. (Vidi o tome: Gotthard Günther, Das Bewu§rsein der Maschinen: Eine Metaphysik der Kybernetik, Agis-Verlag, Krefeld & Baden-Baden, 1963.) Takvo mišljenje zacijelo ne bi moglo biti ni jedno niti drugo, već i jedno i drugo kao eksperimentalni „koncert strojeva“ koji misle intuitivno. Čudesan hibrid poezije i matematike (poeme i matheme) tada bi se usmjerio izvan dva načina razotkrivanja. (Vidi o tome: Alain Badiou, Conditions, Seuil, 1998., str. 93-107.)

Štoviše, nikakvo razotkrivanje „istine“ ne bi više bilo moguće. Kako pokazuju rezultati digitalnoga konstruktivizma u radovima Heinza von Foerstera i Ernsta von Glasersfelda, potom kognitivne pishologije Jean Piageta, teorije autopoiesisa Humberta R. Maturane te enaktivizma Francisca J. Varele, ono što nazivamo „istinom“ tzv. objektivne stvarnosti svodi se na konstrukciju privida i fikcije kao spoznajno-teoretske djelatnosti mišljenja tehnologijske simulacije. Dva načina razotkrivanja su stoga u načelu međusobno sukladni i suprotstavljeni. Prvi već unaprijed polazi od Boga kao prvoga uzroka stvaranja, a drugi konstruira tehnosferu kao „umjetnu stvarnost“ (A-reality). Pritom razlika između prvoga i drugoga, iskona (arché) i tehnike (téchne) nije ponorom razdvojen odnos. Ono drugo sada omogućuje nastanak „prvoga“ u čistoj eksperimentalnoj igri konstrukcije. Očuvati prirodu danas znači imati na raspolaganju „sustav informacija“ u kibernetičkome pro-iz-vođenju nove ekologije homeostatskoga uma.

          Heideggerova usmjerenost pitanju o tehnici vodi nas izravno do onoga što je ovdje naizgled u drugome planu razmatranja. Čini se, k tome, da je posrijedi nešto izvedeno. Dakako, riječ je o jeziku i informaciji. U interpretaciji Rafaela Capurra, zanimljivim se čini kako autor skreće pozornost na svakodnevni uporabni pojam informacije. (Svakodnevni uporabni pojam informacije za Capurra se razvija kroz dva bitna momenta: (a) posredovanje znanja i (b) učinak na primatelja/korisnika u njegovu „formiranju“ odnosno preoblikovanju. I sam Heidegger uvijek kritički pokazuje da se američki pragmatizam u tom pogledu izvodi iz mišljenja kao računanja i izvedbe „koristi“, pa se tako jezik kao informacija dovodi do svrhovite transformacije tek polazeći od učinka komunikacije. Ako je informacija struktura ljudske egzistencije onda je samorazumljivo da se ona ne vodi naslijepo i bez ovako ili onako određenoga cilja i svrhe. No, pragmatična se „bit“ informacije ne izvodi iz onto-logije, već iz tehno-logije samoga života u njegovu bogatstvu raznolikosti ophođenja. – Vidi o tome: Rafael Capurro, „Heidegger über Sprache und Information“, http://www.capurro.de/heidinf.htm) Nije to ništa neočekivano. Heidegger je, naime, još u doba Bitka i vremena (Sein und Zeita) razlikovao između predručnosti (Vorhandenheit) i priručnosti (Zuhandenheit). Tako se tubitak (Dasein) egzistencijalno odnosi spram svijeta kao horizonta smisla. Prvo se pojavljuje u modusu predstavljajućega mišljenja, a drugo je prisutnost bića kao stvari o-sebi, primjerice, oruđa (Zeug).(Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977.)

Nije tehnika s onu stranu jezika kao „biti“ čovjeka. Nasuprot postavkama filozofijske antropologije, Heidegger se oslanjao na nesvodljivost egzistencijalnoga nabačaja čovjeka izvan redukcije na duh, dušu i tijelo. U cjelini, problem tjelesnosti nije stoga razrješiv niti „odozgo“ (teologija) niti „odozdo“ (psihologija). Za Heideggera se radi o razračunavanju s metafizikom kao ontologijom unutar koje se jezik svodi na duhovno-duševna očitovanja komunikacije u svijetu. A to znači da Capurro ima pravo što ono naizgled izvanjsko – jezik kao pragmatičnu informaciju – postavlja u samo središte razumijevanja pojma informacije. Za Heideggera se izričito 1950-ih godina jezik više ne može razumjeti iz onto-theo-logike kao kazivajuća otvorenost smisla (Die Sprache spricht). (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, str. 13.)

Ono što jezik govori nije zauvijek dano unatoč tome što se prajezik pojavljuje uvjetom mogućnosti očovječenja čovjeka nasuprot visokim primatima. Govor se, dakle, egzistencijalno usmjerava na bitnu dimenziju slobode u horizontu vremenosti. Nadolazeće vrijeme ima pritom prvenstvo nad sadašnjošću i prošlošću. Za Heideggera se „bit“ jezika iskazuje u pjesništvu (Dichtung). ( Martin Heidegger, Beitrage zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2009., str. 73.) A budući da pjesništvo ima svoje podrijetlo u događaju (Ereignis), kako se to izričito izvodi u Prinosima filozofiji (O događaju) (Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) iz 1938. godine, onda se jezik ne može nasukati na sprud računajućega mišljenja koje nastaje iskustvom postava (Gestell), a da ujedno ne izgubi svoju „bit“. Gubitak ima dalekosežne posljedice za „bit“ čovjeka.

Može se čak kazati da raščovječenje čovjeka proizlazi iz njegove bezbitnosti koja dolazi iz preobrazbe jezika u puki znak među znakovima. Kružna se struktura jezika i informacije odvija stoga preko dinamike odnosa događaja i postava. Ako događaj podaruje bitku mogućnost iskonskoga kazivanja u vremenu koje nadolazi, tada se poetsko-mitsko podrijetlo jezika mora oduprijeti zapadanju u stanje samopostavljenosti moderne tehnike. Nema razloga vjerovati da bi Heidegger mogao napraviti „kompromis“ između temeljnih pojmova svojega kasnoga mišljenja 1930ih i 1950/1960ih godina, te žrtvovati kritiku tehnički ustrojenoga svijeta u ime korisnosti u uporabi pragmatične „biti“ informacije. Ono što je na razini destrukcije tradicionalne ontologije bilo znamenovano autentičnim i vulgarnim razumijevanjem bitka i vremena, sada se odvija u sporu između mišljenja „događaja“ kao „biti“ nemetafizičkoga mišljenja i „postava“ kao biti tehnike odnosno metafizike u njezinome ozbiljenju.

Jednostavno: jezik ne može biti sveden na „informaciju“ u pragmatičnome smislu ukoliko mišljenje već nije zapalo iz svoje otvorenosti perspektiva u čistu „uporabu“. Drugim riječima, ukoliko nije poprimilo tehnički karakter svođenja na matematičko-fizikalne pojmove simboličke logike. Krajnje zaoštreno, ako jezik misli kazivajući poslanstvo bitka u njegovoj otvorenosti onda je ono spasonosno u njegovoj konačnosti te se otklanja od sudbine iščeznuća u posvemašnjem nihilizmu tehničkoga sklopa. No, ako se zbiva posve suprotno, zahvaljujući moćnome utjecaju postava kao „biti“ tehnike na njegovo djelovanje u smislu logike sredstvo-svrha, tada je jasno da će (prirodni) jezici izumrijeti. Umjesto spasonosnoga obrata završit će kao tehnički dispozitiv slike-broja (tehnosfere). U kontekstu rasprava o jeziku 1950-ih godina Heidegger se često referira na stavove uglednog njemačkoga fizičara i filozofa znanosti Carla Friedricha von Weizsäckera o odnosu između jezika i informacije. Već smo o tome raspravljali u okviru spora između kibernetičara glede višeznačnosti uporabe pojma informacije u filozofiji, fizici, biologiji, informatici i lingvistici. Za Ernsta von Weizsäckera, pak, informacija proizvodi informaciju, a to znači da je njezina „bit“ u pragmatičnome polju djelovanja. (Ernst von Weizsäcker, „Erstmaligkeit und Bestätigung als Komponenten der pragmatischen Information“, u: Ernst von Weizsäcker (ur.), Offene Systeme I: Beiträge zur Zeitstruktur von Information, Entropie und Evolution, Ernst Klett Verlag, Stuttgart, 1974., str. 82-113.)

Proizvodnja radi proizvodnje zbiva se u informacijskome krugu. U njemu preoblikovanje značenja informacije u primatelja/korisnika istovremeno znači i mogućnost promjene samoga konteksta i situacije u kojem se poruka događa. Krug se čini zatvorenom strukturom. Ono što je načelno otvoreno u njemu jest proizvodna moć informacija koje transformiraju sudionike komunikacije. U fizikalnome smislu riječi entropija je posljednja granica informacije u njezinome vrtoglavome procesu promjene značenja poruke. Utoliko je svaki metajezik informacije s onu stranu dokinutoga logičkoga računanja. „Bit“ nije otuda nešto nepromjenljivo, pa se ontologijski uopće ne može utemeljiti tako nešto kao što je filozofija informacije bez destrukcije ideje „početka“ i „kraja“. Heideggeru je to ishodištem njegove kritike „historizma“ i „scijentizma“ novovjekovnoga shvaćanja jezika. Budući da informacija ne može biti izvan povijesnoga događanja vlastite povijesnosti, nemoguće je dospjeti na stajalište nekog apsolutnoga važenja informacije kao kibernetičkog izvanpovijesnoga promatranja onoga što se „događa“.

„Svaki je jezik povijestan, čak i tamo gdje čovjek ne poznaje historiju u novovjekovno-europskome smislu. I jezik kao informacija nije jezik po sebi, nego povijesno po smislu i granicama sadašnjega razdoblja, koje, pak, ništa novo ne otpočinje, već dovršava samo ono staro, što je već bilo pretkazano s novim vijekom u njegovoj navlastitosti.“ (Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, str. 264-265.)

Što, međutim, uistinu znači „jezik kao informacija“? Kada Heidegger govori o povijesnosti jezika on upućuje na prekid u razvojnoj crti jezika u doba novoga vijeka. U različitim povijesno-jezičnim nasljeđima metafizike Zapada „informacija“ se pojavljuje sinonimom za spoznaju, znanje, posredovanje, objavu, poruku. Od grčkoga i latinskoga podrijetla do suvremene uporabe informacija kao informare znači izvještavanje o nečemu, slanje poruke, oblikovanje i preoblikovanje značenja sadržaja primatelja/korisnika poruke. Carl Friedrich von Weizsäcker u raspravi „Jezik kao informacija“ (Sprache als Information“) izričito tvrdi da taj pojam u fizici označava „viši formalni stupanj apstrakcije“. (Carl Friedrich von Weizsäcker, „Sprache als Information“, u: Die Einheit der Natur, DTV, München, 1974., str. 52.) I Heidegger se nadovezuje na taj stav. On tvrdi da se jezik mora formalizirati, postati uporabljivim sa stajališta krajnje svrhe u procesu kazivanja.

Sve je to nužno da bi mogao biti shvaćen instrumentalno. Ali, pritom treba biti posve jasno da Heidegger ne osporava kritički taj aspekt „korisnosti“. Uostalom, to smo pokazali navođenjem one bilješke iz predavanja/knjige o Nietzscheu. Ondje, naime, pohvaljuje pragmatičnost informacija kao sustava složenoga života u tehnici reprodukcije kojom pozitivne znanosti pridonose novim spoznajama boljitku čovječanstva. Ono što je predmet njegove kritike odnosi se na redukciju jezika. Kada informacija postaje paradigmom mišljenja u moderno doba jezik gubi svoju navlastitost. Postajući formaliziranim metajezikom obrade informacija, sve se svodi na isto: korisnost i uporabu. Na taj način pragmatička funkcija jezika ima prevagu nad sintaktičkom i semantičkom. A to se upravo zbiva u doba vladavine tehnosfere.