Žarko Paić

1.

The Stack: On Software and Sovereignty je iznimno utjecajna knjiga sociologa i teoretičara dizajna Benjamina H. Brattona, objavljena u izdanju MIT Pressa. Njezina glavna teza jest da različiti oblici računalnih tehnologija na planetarnoj razini — poput pametnih mreža, cloud platformi, mobilnih aplikacija i automatizacije — više ne djeluju zasebno, već se spajaju u koherentnu, vertikalnu megastrukturu koju naziva “The Stack” (Stog). Prema Brattonu, ova slučajno nastala tehnološka struktura izravno transformira geopolitiku i uspostavlja nove oblike suvereniteta koji potkopavaju tradicionalni koncept nacionalne države. Kako bi objasnio funkcioniranje ove globalne infrastrukture, Bratton je dijeli na šest međusobno povezanih slojeva, a to su:

(1) Zemlja (Earth): Temeljni, materijalni sloj koji obuhvaća prirodne resurse, minerale, rijetke metale i golemu energiju potrebnu za napajanje i izgradnju globalne računalne infrastrukture.

(2) Oblak (Cloud): Sloj korporativnih podatkovnih centara i mrežnih platformi (poput Googlea, AWS-a ili Alibaba-e) koji preuzimaju ulogu “kvazi-država”, diktirajući vlastita pravila i podatkovni suverenitet izvan dosega klasičnih zakona.

(3) Grad (City): Urbani prostor transformiran u fizičko sučelje kroz mreže senzora, pametne zgrade i automatizaciju, gdje se svakodnevni život neprekidno digitalizira i nadzire.

(4) Adresa (Address): Sustav identifikacije i numeriranja u kojem sve na svijetu — ne samo ljudi, već i objekti, botovi, pa čak i prirodni procesi (putem IPv6 i IoT-a) — dobiva jedinstvenu adresu kako bi moglo biti locirano i upravljano

(5) Sučelje (Interface): Vizualni i osjetilni filtar (poput ekrana pametnih telefona, AR naočala ili nadzornih ploča) kroz koji korisnici komuniciraju s cjelokupnim sustavom i donose odluke.

(6) Korisnik (User): Vrhovni sloj koji redefinira pojam aktera. Unutar Stoga, “korisnik” može biti čovjek, ali jednako tako i algoritam, robot, autonomno vozilo ili pametni senzor.

Tradicionalne geografske granice država gube primat u korist vertikalnih granica koje uspostavljaju digitalne platforme. A platforme ne mari za nacionalnost i državnost, već korisnike definiraju kroz pristupne ključeve i podatkovne protokole.

Stog nije osmišljen planski kao politički projekt, već je nastao organskim i kaotičnim tehnološkim razvojem, postajući de facto novi model globalnog upravljanja. Bratton ovu knjigu stoga ne postavlja samo kao kritiku, već i kao “nacrt za dizajn” (design brief). Budući da smo već unutar Stoga, moramo ga razumjeti kao cjelinu kako bismo ga mogli redizajnirati za pravednije i održivije upravljanje planetom.

Prijevod engleskoga izraza upućuje na sljedeća značenja. “The stack” (hrv. stog ili skup) ima nekoliko specifičnih značenja ovisno o kontekstu. U tehnologiji se najčešće odnosi na skupinu tehnologija (tehnološki stog) ili na određeni dio računalne memorije (stog), dok u filozofiji označava koncept globalne mrežne infrastrukture. U razvoju softvera, “stog” označava kombinaciju programskih jezika, baza podataka, poslužitelja i okvira (frameworka) koji se koriste za izgradnju jedne aplikacije ili web stranice. Primjer: Poznati LAMP stog čine Linux, Apache, MySQL i PHH.  U programiranju, “the stack“ je dio memorije koji sustav koristi za privremenu pohranu podataka tijekom izvođenja programa (npr. lokalne varijable, parametri funkcija i adrese povratka).

2.

Naravno, i što drugo negoli tipično za tzv. subverzivnu kritiku tehno-determinističkoga smjera u suvremenoj društvenoj teoriji, uvijek se ovom načinu radikalno izvedenoga mišljenja različitih postmodernih i posthumanističkih izvora suprotstavljaju već posve zastarjele i jalove ideje kako je Bratton ništa drugo negoli zagovornik neokonzervativizma i neoliberalizma na sofisticiran način provedbe post-politike. Knjiga je, inače, doživjela veliki uspjeh nakon sličnih takvih pokušaja koje su odredile teorijsku budućnost tehnološke singularnosti iz logike informacijskih obrata poput knjige Leva Manovicha Jezik novih medija (The Language of New Media) kod istog nakladnika The MIT Pressa 2001. godine, a već samo pisao o knjizi kineskoga kibernetičkoga filozofa Yuk Huia       Stroj i suverenost: Za planetarno mišljenje (Machine and Sovereignty: For a Planetary Thinking (University of Minnesota Press, Minneapolis, 2024. v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnologija-i-politika/ ) koja iz drugih misaonih pretpostavki govori o ovome fenomenu suvremenosti.

          „Nastajuća mehanosfera“, a to je ono što Bratton naziva „planetarnim računanjem“, dovela je do erozije starih oblika materije i znanja. Francuski postmoderni teoretičar Paul Virilio u Izgubljenoj dimenziji navodi da je ta erozija uzrokovana decentriranjem „geocentrične Zemlje ili antropocentričnog čovjeka. Sada je to svjetleća točka heliocentrizma ili, još bolje, luminocentrizma“. Virilio dalje navodi da se društvo definira kao „metamorfoze ubrzanja [koje] doprinose deformaciji drevnih referentnih točaka, poput fizičkih standarda i drugih arhitektonskih arhetipova.“ U knjizi Stack Bratton navodi da se društvo nalazi u sličnome trenutku, ali navodi da dizajn nudi izlaz nudeći „strukturiranje svijeta kao reakciju na ubrzano propadanje i u projektivnom iščekivanju stanja koje je sada samo najsablasnije od virtualnog sadašnjeg vremena.“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/brzina-svjetlost-apokalipsa/ i https://zarkopaic.net/blog-post/muzej-katastrofe/ )

Problem s razumijevanjem ove knjige proizlazi očito iz načina mišljenja koje nastoji prevladati svoje „uže“ područje pripadništva tzv. teoriji dizajna. U mojoj „obrani“ Brattona pred svim prošlim, sadašnjim i budućim besmislicama tzv. kritičke teorije medija zasnovane na promašenim postavkama obrane društva pred nastajućom logikom onoga što ni Bratton ipak ne iskazuje posve spekulativno-refleksivno dublje od svojih razmatranja o „kraju suvereniteta“ u doba digitalnoga platformskoga kapitalizma, a to je autopoietička mreža tehnosfere, valja reći još jednom samo ovo. Transformativni poredak svijeta nadilazi ne samo granice subjekta ovog emergentnoga kapitalizma kao što je to politička logika države koja stvara suverenitet tako što konstruira „narod“ koji služi „svojoj“ državi, već i granice supstancije samoga kapitalizma kao što su tzv. društveni uvjeti razvitka i napretka onoga što je problem kapitalizma uopće, a to je njegova samo-svrha u stvaranju viška vrijednosti u formi profita. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-24/ )

3.

Kako bismo razumjeli kako Benjamin Bratton u svom djelu The Stack reinterpretira globalnu moć, korisno je pogledati tradicionalne, horizontalne modele politike koje ono narušava. Thomas Hobbes i Carl Schmitt pritom pružaju osnove za temeljne nauke državnoga suvereniteta koje planetarna računala trenutno dovode radikalno u pitanje. Pišući tijekom kaosa engleskog građanskoga rata, Thomas Hobbes tvrdio je da se suverenitet rađa iz instinkta za preživljavanje. Vjerovao je da bez središnjega autoriteta ljudi žive u “prirodnome stanju” obilježenom “ratom svih protiv sviju”. Život ovdje je poznat po tome što je “usamljen, siromašan, gadan, brutalan i kratak”. Kako bi izbjegli ovaj nasilni kaos, pojedinci se međusobno usuglašuju predati svoju osobnu autonomiju jednom, apsolutnom političkome autoritetu. Ovaj suvereni entitet (Levijatan) drži monopol na legitimno nasilje. U zamjenu za potpunu poslušnost, suveren osigurava fizičku sigurnost i pravni poredak unutar strogo definiranih teritorijalnih granica. U 20. stoljeću Carl Schmitt odbacio je Hobbesovu pravnu filozofiju kako bi definirao suverenitet prema njegovoj sirovoj, egzistencijalnoj jezgri. Schmitt je kazao da je suveren onaj koji odlučuje o iznimci kao izvanrednome stanju (Ausnahmeszustand).

Pravi suveren nije definiran stoga svakodnevnim zakonima, već mogućnošću suspenzije ustava tijekom krize (ratno stanje, izvanredne situacije) kako bi spasio državu. Za Carla Schmitta, političko područje u potpunosti je definirano sposobnošću razlikovanja “prijatelja” od “neprijatelja”. Suverena skupina je ona koja može kolektivno odlučiti tko predstavlja egzistencijalnu prijetnju njihovom načinu života i, ako je potrebno, zapovjediti svojim građanima da ih eliminiraju. Schmittov pogled na međunarodni poredak (Nomos Zemlje) oslanja se, kako sam to puno puta već pokazao u svojim knjigama, na jasnu mrežu horizontalnih, fizičkih granica. Unutar granice je red; izvan granice je ili neprijateljska država ili zona bezakonja. Bratton, međutim, tvrdi da računanje na planetarnoj razini potpuno razbija ove tradicionalne modele pomicanjem suvereniteta s horizontalne zemlje na vertikalnu digitalnu arhitekturu. Danas svjedočimo sukobu ova dva modela. Kada država poput Kine izgradi “Veliki vatrozid”, to je Schmittov teritorijalni suverenitet koji pokušava prisiliti sloj u oblaku da se pokorava geografskim granicama. Suprotno tome, kada tehnološka tvrtka zabrani političkom vođi pristup svojoj platformi, ona vrši hobbesovsku moć nad digitalnim javnim prostorom, neovisno o bilo kojem državnome sudu.

4.

Algoritamsko upravljanje oblik je društvenog, političkog i ekonomskoga upravljanja gdje računalni algoritmi, veliki podaci i umjetna inteligencija zamjenjuju ljudske birokrate i zakone. U okviru knjige Benjamina Brattona The Stack, ovo predstavlja prelazak s ustavnoga prava (kojeg pišu države) na proceduralno izvršenje (kodirano u softverske protokole). Umjesto uvjeravanja građana da slijede pravila, algoritamsko upravljanje strukturira digitalno i fizičko okruženje tako da nepoštivanje postaje mehanički nemoguće. Ključni mehanizam algoritamskoga upravljanja je kôd kao zakon. Kao što je poznato, ovo je skovao pravni znanstvenik Lawrence Lessig, to znači da softverski protokoli automatski provode pravila. Ako se ne slažemo s uvjetima pružanja usluge platforme ili ako našem digitalnome novčaniku nedostaju sredstva, sustav nas mehanički blokira. Nema suca kojem se možemo žaliti, jer protokol jednostavno odbija izvršiti.

Tradicionalni zakoni kažnjavaju zločine nakon što se dogode. Algoritamsko upravljanje koristi prediktivnu analitiku (poput prediktivnoga policijskog djelovanja ili otkrivanja prijevare) za intervenciju prije nego što se dogodi radnja. Ono pomiče upravljanje s kažnjavanja krivnje na upravljanje vjerojatnošću. Tradicionalno zakonodavstvo je sporo, kruto i raspravlja se u parlamentima. Algoritamsko upravljanje je fluidno i stalno se ažurira putem povratnih petlji strojnoga učenja temeljenih na praćenju ponašanja korisnika u stvarnome vremenu. Sve ovo, naravno, može biti zlouporabljeno u stvarnoj ekonomiji, politici i pravu s kojim smo okruženi u kapitalizmu 21. stoljeća sa svim njegovim specifičnim razlikama u djelovanju geopolitičkih imperija i njihovih velikih i malih satelitskih država. No, nema nikakve dvojbe da je logika razvitka samoga transformativnoga poretka svijeta ona koja u procesu emergentne kontingencije smjera spram „novoga suvereniteta“ koji je neotklonjiv i samo je pitanje do koje granice njegovih platformi može još biti subjekta i supstancije u tradicionalnome shvaćanju odnosa čovjeka i svijeta.

Brattonova je knjiga dobrodošao korak k onome što je naprosto neizbježno učiniti s muzealiziranom poviješću i arheologijom društveno-humanističkih znanosti, da parafraziramo ranoga Michela Foucaulta. One su na puti svojeg fosiliziranja jer ne mogu svojim kategorijalno-pojmovnim alatima razumjeti što se to zbiva s transformativnim poretkom svijeta koji se više ne naslanja na horizontalne, ali ni vertikalne strukture mišljenja i djelovanja.

Moja knjiga o tome govori izričito onkraj Brattonovih „vertikala mehanosfere“, a u stotinu paragrafa raščlanjuje u detalje sve pojmove i kategorije metafizike koji su dolaskom tehnosfere postali nedjelotvorni i arhivirani u povijest sveopćega zaborava. Knjiga se zove ꟷ Transverzale: Ili o tehnosferi kao mišljenju. (v. https://zarkopaic.net/wp-content/uploads/2024/06/Zarko-Paic-TRANSVERZALE-ILI-O-TEHNOSFERI-KAO-MISLJENJU-FINAL.pdf )