Žarko Paić

Nikad se neće dostatno proniknuti u uvid Franza Werfela iz jednog aforizma u kojem taj tragatelj za Božjom prozirnošću u obezboženom svijetu izrijekom kaže: “Što više brzine, to više praznine“ – ako se ne promisli dalekosežnost Heideggerove postavke o biti novovjekovnoga svijeta. Kao što je poznato, u svim se mjerodavnim spisima i predavanjima iz tridesetih godina 20. stoljeća, od Einführung in der Metaphysik do Vom Ereignis, govori o nihilizmu svijeta kao slike predstavljajućeg subjekta. Drukčije iskazano, svijet se u svojem znanstveno proručanljivome nabačaju bića kreće spram posvemašnje “slikovnosti“ bića. Sve što jest teži biti nabačeno kao predmet za tehničku i estetičku obradbu bića. Kako je postavljenost svijeta iz obzorja znanstveno-tehničke slikovnosti istodobno nabačaj jedne epohalne zgode u povijesti zapadne metafizike, tako je svaki oblik duhovnoga odnosa spram takvoga sklopa bitno određen njegovim postavom.

Ono što se danas naziva informatičkom erom i zamagljenim pojmom virtualnosti, o čemu vjerodostojno razglaba u svojoj estetici Wolfgang Welsch, svodi se zapravo na ispražnjenje svijeta od zbiljske slike uopće i na ubrzavanje informatičkog napretka do išćeznuća u apsolutnoj virtualnosti samog virtualiteta. Zato je posljednjih dvadesetak godina u filozofiji, prirodnim i društveno-humanističkim znanostima, umjetnosti i književnosti zavladao „zloduh“ katastrofizma i apokaliptike. Werfelov aforizam zlokobno upozorava na stanje s onu stranu svakog aktivnoga ili pasivnoga nihilizma.

 Među mnogim misliocima tog stanja stvari svojim se osebujnim sinkretizmom urbanologije, filozofije i fizike ističe pozicija jednog kulturpesimističkog proroka kraja zapadne metafizike slike, koji, doduše, ne posjeduje ni prodornost Heideggera ni stilsku zavodljivost Ciorana. Ali je neprijeporno vjerodostojni svjedok rasprsnuća slike svijeta.Riječ je, dakako, o francuskome teoretičaru, urbanologu i arhitektu Paulu Viriliou. Njegove knjige eseja od Informacijske bombedoIzvorne nesreće napisane posljednjih nekoliko godina više ne donose ništa novo u Viriliovu promišljanju sudbine militarizacije svijeta i apokalipse zapadnjačke kulture, globalizacije i tehničkog postava. No, njihova je zanimljivost upravo u reagiranju na fenomene društveno-kulturalnih događaja poput spektakla terora, preobrazbe svijeta u „reality show“ i nastavka lumino-kinetičke sudbine svijeta kao estetizacije svega što jest.

Paul Virilio, rođen 1932.godine, umjetnik i arhitekt koji je radio zajedno s Matisseom i Braqueom, studirao je i filozofiju na Sorboni. Kao osamnaestogodišnjak, nadahnut Abbé Pierreom i pokretom radnika-svećenika postao je kršćanin i militantni zagovornik vjerske istine. Od 1975.godine ravnatelj je Ecole Spéciale d’ Architecture u Parizu. Napisao je petnaestak knjiga, među kojima vrijedi izdvojiti Rat i kino, Otvoreno nebo,Estetika iščeznuća, Brzina oslobađanja, Informacijska bomba. Knjiga eseja naslovljena L’accidentoriginel, što bi se moglo prevesti kao Izvornanesrećapojavila se u Parizu u proljeće ove godine. Podijeljena je u dva dijela. Prvi obuhvaća eseje vezane uz Viriliov kontroverzni projekt muzejakatastrofekao izložbe koja je pod naslovom „Ce qui arrive“ u suradnji sa zakladom Cartier održana od studenoga 2002. do ožujka 2003. godine u Parizu, dok drugi dio razmatra fatalne posljedice ubrzanja realnoga na početku trećega tisućljeća.

U provokativnoj knjizi za razumijevanje muzealiziranja društva spektakla i za suvremenu umjetnost i estetiku uopće, Virilio nastavlja sa svojim analizama katastrofičnosti zapadne kulture virtualnoga svijeta koje je otpočeo s knjigom eseja Informacijskabomba. Za njega je svijet u svojem virtualno-zbiljskome obliku spektakl terora. Stoga je ideja muzeja katastrofeprimjereni slikovno-diskurzivni opis događaja kraja povijesti. U estetizaciji terorizma kao spektakla Virlio je ostao dužan razjasniti zašto nije sam „događaj“ medijskoga posredovanja uzdigao na rang jedino mjerodavne estetike danas. Sve su katastrofe u svijetu – od Černobilja do „Ground Zero“ – poprište užasa subjektivnosti. Ako je napredak eshatologijska kategorija, onda je katastrofa rezultat napretka u svijesti o neizbježnosti nesreća. Muzej katastrofeidealni je prikaz svijeta nakon posthladnoratovskih paranoičnih igara moći. On više nije tek virtualni prikaz zbilje, nego poistovjećivanje virtualne zbilje sa samim „događajem“. Estetika terora postaje teror estetike spektakla koji posreduje zbiljski „događaj“.  

Viriliovo glavno pitanje kojim otpočinje razmatranje post-telematičke ere preobrazbe slike u digitalizaciju svijeta – iskazano je gotovo manihejskim tonom: civiliziranje ili militarizacija znanosti? Ta brutalno jasno podastrijeta suprotnost dvaju nabačaja slike svijeta na kraju 20. i početku 21. stoljeća istodobno otvara put i za zauzimanje stava ili alternative. Virilio razlaže svoju temeljnu epistemologijsku postavku, koja istodobno klizi između nekovrsne kritičke analize globalnoga društva bez čvrstih ideologijskih i praktično-političkih akcija, te uviranja u sistemsku teoriju društva bez nosivog sociologijskog kategorijalnoga aparata. Naime, Virilio je razvio svojevrsnu kritičku teoriju suvremenog postindustrijskoga društva kao militariziranog poligona za znanstveno osvjetovljenje politike. Krajem hladnoga rata nije iščezla militarizacija zapadne znanosti i tehnologije. Naprotiv, ona se tek razvija do neslućenih mogućnosti. Uklanjanjem zbiljskoga neprijatelja, kao što je poznato iz decizionističke politologije Carla Schmitta, stvoren je tek prostor za kriptototalitarni model sprege znanosti, tehnologije i kulture kao militarnoga sustava potreba.

Virilio se opravdano i u ovoj novoj knjizi pita kako je moguće da se gotovo više nitko ne buni protiv činjenice da je istina suvremene znanosti kao nečuvenoga spoja operacionalnoga instrumenta i istraživačke aplikacije zapravo njezina fatalna bezbitnost i etički bezobzirna uklopljenost u militarnu, kapitalističku operacionalnost sustava profita? Stoga je skovao osebujnu i, mora se priznati, dobro pogođenu sintagmu o karakteru globalnoga društva. To je globalitarizam kao sinteza globalizacijskoga neoliberalnoga pankapitalizma i totalitarnoga karaktera njegove kulturalne strategije. Totalitarizam u tako pojmljenome sklopu više ne označava ideologijskog monstruma tipa nacizma, fašizma i komunizma, nego upućuje na onu skrivenu dimenziju liberalizma, koja iziskuje želju za planetarnim vladanjem slikom svijeta.

Globalitarizam je istina suvremenoga svijeta stoga što iskazuje žudnju za susprezanjem svakog oblika “starih sloboda“ iz herojskog razdoblja liberalizma, libertinstva i demokracije na minimum. To znači da je ne samo znanost neslobodna i ideologijski podvrgnuta unutarnjem služenju u začudne militarne svrhe, nego i da je nadziran cijeli sustav života (intima, duševnost, seksualnost, obiteljski odnosi, religioznost).

Ako je društvu u nestajanju u smislu tradicionalne teorije Marxa i Parsonsa, klasne i stratifikacijske teorije, onda je u nestajanju i ona znanost koja još sebi romantično utvara da vlada svojim prostorom istraživanja. Viriliov kulturni pesimizam, kad je u pitanju odredba uloge znanstvenika u globalitarnome društvu, poprima izraziti cinizam. No, cinizam nije ovdje poza, nego način zauzimanja otklona od zbilje. Znanstvenik je ideal-tipska slika militarizacije društva zato što u sebi objedinjuje figuru pustolova, sportaša, zabavljača i proroka.

 U L’accidentoriginelnastavlja se pojmovna raščlamba telematičke kulture planetarnoga svijeta. Virilio operira s kentaurskim pojmovljem preuzetim iz riznice tradicionalne ontologije/metafizike i suvremenih prirodnih znanosti (fizike, biomedicine i astronomije). To je uobičajen postupak postmodernih teoretičara iz nužde izmišljanja novog govora za nove probleme. Za razliku od, primjerice, Sloterdijka i Baudrillarda, Virilio ne stvara oksimorone. On tek nastoji produbiti jezik tradicionalne filozofije i znanosti pojmovljem s onu stranu novovjekovne realnosti. Zato toliko prefiksa poput tele, post, meta, trans. Uzmimo jedan primjer iz zbirke eseja Brzinaoslobađanjakoji se u Informacijskoj bombi i Izvornojnesrećiopetuje.

Kao znalac urbanizma, Virilio razmatra položaj grada u cyber-spaceu. Više, dakako, ne postoji realni grad kao polazište za politiku nacija, nego virtualni grad kao de-teritorijalizirani meta-grad kao mjesto metro-politike globalitarnoga karaktera sveprožimajuće vidljivosti. Njegov je stav o Internetu bio od početka radikalno kritički, budući da je nastao kao militarni produžetak potrebe Pentagona za nadziranjem svjetske politike. Taj trend tele-nadzora unatoč prividnom demokratizmu i osjećaju slobode samstvenosti pojedinca Virilio nastoji promisliti do najbizarnijih slučajeva. Temelj za tako nešto položen je njegovom analizom pojma slike i svjetlosti. Ako je sudbina svake slike njezino proširenje, kako je tvrdio Bachelard, onda je korak od teleskopije i mikroskopije do tele-nadzora pojedinca učinjen već samim činom tehnologijske inovacije.

Virilio ipak nije toliko fatalistički privržen postavci tehnologijskih determinista koji kažu isto ono što i drevna samurajska mudrost glede umijeća mačevanja kako ne vodi ruka sablju, nego sablja ruku. No, za razliku od naivnih antropologijskih uvjerenja kako je čovjek još uvijek gospodar tehnike, Virilio pripada onoj kulturpesimističkoj struji filozofa 20. stoljeća, koji od Spenglera, Heideggera, Jüngera do Rifkina i biogenetičara nastoje odrediti granice jedne epohalne nužnosti i tzv. slobode. Uostalom, to je glavno Viriliovo pitanje koje on, doduše, ne postavlja izravno, nego ga se mora nazrijeti iza krinke racionalne ekstaze rasprsnuća slike svijeta kakvu još poznajemo.

Viriliov pouzdani interpret, sociolog John Armitage pod suvremenim neoliberalizmom podrazumijeva, sukladno Viriliou i kanadskim teoretičarima Arthuru Krokeru i Michaelu Weinsteinu, pankapitalističku teoriju i praksu tehnologiziranih ili telematičkih društava. Pritom se neoliberalizam kao politička filozofija 80-ih godina 20. stoljeća povezuje s idejama – slobodnog poduzetništva, ekonomske globalizacije i nacionalnog korporativizma kao institucionalnih i ideologijskih temelja za civilno discipliniranje slobodnih pojedinaca. Ne može se poreći kako je Armitage “sociologizirao“ Viriliove kulturpesimističke prognoze budućnosti postindustrijskih društava Zapada. To je ono o čemu Virilio ne govori eksplicitno u svojim djelima, ali se vrlo jasno izjašnjava o političkim granicama tehnologije u brojnim intervjuima. Tehnologijske prosudbe neoliberalnih ideologa, a to će reći gotovo svih pozitivno nastrojenih zagovornika globalizacije kao ekonomskoga i tehnologijskoga napretka, govore o novoj stvarnosti koju proizvodi telematičko društvo.

Iz njega je moguće očitati nekoliko razina virtualne kulture: tehnoznanost i cyber-kulturu, kulturu kiborga, cyber-feminizam i cyber-art. Takve tehnologije predstavljaju prema Viriliu svojevrsnu “treću revoluciju“ čija je značajka tjelesno pounutrenje znanosti i tehnologije. Drukčije iskazano: tehnologije postaje tako fizički osjetljiva, udomaćena kao implantat koji je postao više od nadomjestka živoga. Kao rezultat nastaje iščeznuće diobe na živa tijela i tehnologiju. Oboje su uključeni u kiborgijansku socio-tehničku imaginaciju. Ako je totalitarizam latentan u tehnologiji, to proizlazi otuda što je sama bit tehnologije suprotna organskome pokazivanju bitka. Čovjek kao nepredvidljivo, eks-centrično biće (H. Plessner), biće života kao vođenja neizvjesnosti i nestalnosti suprotstavljen je anorganskoj naravi stroja. Svaki oblik nadziranja slobode ne dolazi iz tehnologije. Ona je tek već opstojeće sredstvo-svrha preobrazbe živoga u mrtvo-živo vrijeme stroja. Treba se, međutim, čuvati svake vrste tehnologijskoga determinizma kao, navodno, univerzalnog neoliberalnoga lijeka protiv siromaštva, nedostatka imaginacije i slobode.

  Kao zagovorniku živoga vremena i žive supstancije čovjeka, Virilio ne može ne vidjeti koliko je suvremena znanost u svojem pogubnome ludizmu svjesna etičkih granica humanizma. Njezin teorijski antihumanizam ili čak hiperhumanizam odgovara virtualnim igrama kiborga i mutanata. Upitnost izvorne Viriliove pozicije mislioca na rubu diskurzivnih praksi postmoderne proizlazi već otuda što nikad nije dostatno jasno pokazao u čemu je razlika između brzine i praznine, o čemu je lucidno pisao Franz Werfel. Prazan prostor i prazno vrijeme ne nastaju samo ubrzavanjem bića kao stroja, nego su već očito epohalno nabačeni nekom iskonskom odlukom ili voljom za promjenom.

Virilova teorija globalitarizma unatoč uvjerljiva opisa stanja i dijagnoze apokaliptičkoga duha vremena u L’accident originelima nešto zavodljivo opasno. To je bliskost s teorijama urote. Jer ako je informacijskii napredak stvoren zato da bi nas nadgledao Pentagon ili mi sami u svojem narcisoidnome preziru Drugoga, nema li to prizvuk orvelijanske negativne utopije? Prisluškivanje i tele-nadzor, apsolutno dragovoljno sudjelovanje u spektaklu voajerizma i narcizma društa fraktalnih kulturnih identiteta, to je realna slika civilizacije koju opisuje Paul Virilio.

Brzina, svjetlost i apokalipsa kao apokaliptična brzina svjetlosti telematičke civilizacije nije nipošto stvar fikcionalne književnosti i njezinih strategija prooizvodnje novih tehnologijskih mitova. Naprotiv, riječ je o prodornome uvidu jednog ciničnog analitičara tehnologije i spektakla razaranja koji nakon Ernsta Jüngera jedini promišlja ono što svi „osjećamo“ kad svakodnevno govorimo da više nemamo vremena, da nam vrijeme izmiče u nepovrat i da se sve ubrzalo do neslućenih razmjera.

Muzej katastrofe istinska je slika svijeta koji nestaje u praznini „događaja“.

(Iz knjige Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007.)