Žarko Paić

U tradiciji metafizike riječ-pojam drugi i drugo odnosi se na postojanje svijeta izvan granica empirijske spoznaje. Drugi je svijet onaj koji se odnosi u kršćanskoj teologiji na kraljevstvo Božje izvan ovog svijeta materijalnosti i opsjene pravoga bitka i njemu pripada vječnost i blaženstvo. Bog se, dakle, određuje posve legitimno kao ‘Veliki Drugi’, jer upravlja ovim ovdje svijetom iz nesvodivosti svoje transcendencije. Biti-preko i onkraj znači biti u svezi transcendencije i metafizike. Ništa se u ovome svijetu stoga već od Platona preko skolastike do modernih filozofija duha ne zbiva autonomno, jer je ljudska egzistencija najveći doseg slobode ovog bića kojemu bit određuje njegova duhovnost s podrijetlom u onome što je nalik božanskome, ali ne kao simulakrum Boga, već kao potencijalnost realizacije pet transcendentalija kao uvjeta mogućnosti svekolike zbilje uopće – unum, bonum, verum, ens, pulchrum. I platonizam i aristotelizam, i Ideja i Energeia kao temeljne riječi za smisao bitka, pretpostavljaju da je svijet nastao djelom božanske volje ili čina stvaranja, ali tek će tomizam skolastike Boga izjednačiti s mišlju-pojmom-činom stvaralačke djelatnosti koja u načelu odgovara onome što čovjek ima kroz iskustvo svih pet osjetila.

Transcendentalije su ideje i forme u kojima se pojavljuje mogućnost stvaranja ljudskoga svijeta u njegovu savršenstvu. Pet transcendentalija je istodobno pet duhovnih osjetila kojim se ono što proizlazi iz Božje supstancije realizira u ovome svijetu ovdje. ‘Veliki Drugi’ nužno mora biti izvan i onkraj ovog svijeta, a ono drugo i drukčije nije vezano uz značajku bića, već bitka kao takvog kojemu prethodi Bog. U skolastičkoj logici, kako je poznato, koja nastavlja s aristotelovskom logikom, izraz tertium non datur ili treće ne postoji upućuje na to da u isto vrijeme nije moguće postojanje bića i ovdje i ondje, te da se istina bitka pojavljuje samo u suđenju u smislu podudaranja mišljenja i stvari same, ali tako da može biti samo jedan iskaz istinit, a drugi ne-istinit ili lažan. Temeljna logika metafizike jest logika ili-ili.

No, od Platona do Hegela, Marxa, Freuda i Lacana i do kibernetike susrećemo se s nečim samorazumljivo čudovišnim, Unheimlich. Naime, Platon uspostavlja trijadu ili trojstvo teorije, prakse i proizvodnje. Ono potonje uspostavlja se kao poiesis i označava proizvođenje bića iz bitka. Kršćanska teologija na toj će pretpostavci Boga odrediti kao onoga koji stvara iz Ničega, creatio ex nihilo. Uglavnom, poiesis je stvaranje, rad, proizvodnja kojim čovjek oblikuje svoj svijet kao djelo nužnosti i slobode, jer mu je proizvođenje u djelovnome i ne-djelovnome smislu, primjerice, poezije i kiparstva, nešto ‘urođeno’ što određuje njegovu bit. Naravno, proizvođenje je po rangu treće iza teorije i prakse. U Hegela je ono treće na najvišem rangu i ima značajke apsoluta u smislu povijesno-dijalektičkoga napretka i razvitka.

Tako je filozofija uvjet mogućnosti nastanka znanosti apsoluta i nalazi se iznad umjetnosti i religije. „Veliki Treći“ pojavljuje se za Hegela kao bit apsolutne metafizike i kao kraj povijesti u smislu dokidanja-prevladavanja, (njemački Aufhebung), prethodna dva stadija povijesnoga razvitka, prirode i društva, subjektivnoga i objektivnog duha. Tek na stadiju onog trećeg, ozbiljuje se smisao filozofije kao metafizike, a povijest ima karakter teodiceje svjetskoga duha koji zna sebe kao istinu čitavog procesa zbivanja od početka do kraja. Marx, pak, „Velikoga Trećeg“ zadobiva tako što tzv. trojni obrazac vladavine kapitalizma od prvoga stadija robe preko novca do kapitala ili čiste Ideje samog zbiljskoga procesa razvitka svjetske povijesti dokida-prevladava u onome što Sutlić naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću, a to je ništa dugo negoli komunizam kao najviši oblik smisaonosti povijesti uopće. Čovjek i u Hegela i u Marxa jest slobodni individuum koji svoju egzistenciju ima samo u sintezi „Velikoga Trećeg“ i povijesti kao osmišljavanja kretanja ideje kroz nužne likove svoje pojavnosti.

Komunizam je stoga ‘imanentna transcendencija’ povijesnoga aposluta u kojem čovjek egzistira, ali komunizam nije cilj povijesti, već njezin kraj u metafizičkome smislu riječi. Freud govori o stadiju osvještavanja subjekta kroz stadije koje obilježavaju Id, Ego i Superego. Naravno, temeljni problem psihoanalize je „Veliki Treći“ koji zapovijeda i tlači, oslobađa i ugnjetava, postaje nesavladivom preprekom za slobodni razvitak osobe ili ima utopijsku vrijednost vjere i nade u buduće društvo sreće, blagostanja i svestranoga razvitka osobe. Lacan ovu istu shemu „dekonstruira“, pa imamo ono imaginarno, simboličko i Realno koje je, dakako, traumatsko jer je rascjep prvoga i drugoga i ne postoji drukčije negoli kao želja za dosezanjem sublimnoga objekta. „Veliki Treći“ je unutar metafizike stoga pokretač povijesti, njezin cilj u smislu sinteze supstancije i subjekta, moment vremena koji se pronalazi u aktualnosti „ovdje“ i „sada“ a ne u mitskoj prošlosti ili u nedoglednoj budućnosti.

Biti-treći znači biti ono što nadilazi ljudsku egzistenciju po formi, ali se u njemu nalazi po sadržaju i određuje mu granice njegova djelovanja. Budući da čovjek nema svoju vječnu i postojanu „bit“, onda je „Veliki Treći“ svagda metafizički mišljen kao kantovski kazano regulativno djelovanje u smislu ljudskoga povijesnoga usavršavanja, samoosvještenja, samoorganiziranja i samovođenja do prelaska u stanje koje više nema karakter ljudskog-suviše-ljudskoga. Bog, Povijest, Apsolut, Rad i ono što nadilazi granice metafizike i pojavljuje se u transklasičnoj logici tehnosfere kao logici i-i, odnosno virtualnoj aktualizaciji postajanja, su istodobno transcendencija i imanencija samoga života koji je već za Aristotela bio sinonim za bitak. No, razlika je u tome što Tehnosfera kao treći poredak kibernetike označava vladavinu autopoiesisa koji misli i više ne prolazi kroz stadije ili povijesne likove onog što je pripadalo prošlosti, već je njezin razvitak ireverzibilna hiperplastičnost umjetnoga života u vječnoj sadašnjosti.

Samo uvjetno od sada možemo govoriti o prvome, drugome i trećem pojmu u okviru spekulativne i refleksivne trijade, jer za tehnosferu više ne vrijedi ideja povijesti kao eshatologije i soteriologije, kao teodiceje i mesijanstva u svim zamislivim verzijama od Marxa do Benjamina, Lévinasa, Derride. Ono „treće“ više ne vrednujemo iz dijalektičke logike kao najviše u rangu stvari. Ne, sve je to iza nas i pripada muzealiziranoj prošlosti mišljenja.

Tko ovo ne vidi, ne želi misliti o tome, ne shvaća da je to naša jedina i apsolutna stvarnost u procesu ‘beskonačne brzine’ puta spram tehnološke singularnosti, ne zaslužuje naziv mislioca suvremenosti niti mislioca uopće jer je ili slijep kod zdravih očiju ili je zamrznut u nekom drugom vremenu pseudo-mistike svijeta zbog nostalgije za apsolutom kad je željeti još pomagalo. Ili je naposljetku zaostali relikt nekog već odavno propalog smjera mišljenja koje više nikome ne znači baš ništa.

Biti i misliti ono istinski suvremeno znači biti na razini onog što ovo vrijeme „ovdje“ i „sada“ neodgodivo zahtijeva, a to isključuje svaki bezglavi okret prošlosti i svaki praznoglavi zalet spram budućnosti kao velike iluzije. Tehnosfera kao „Veliki Treći“ suvremenosti sve prethodne trijade povijesti mišljenja i bitka naprosto čini nesuvremenim i to zauvijek. Hegel je imao najbolju sliku-prispodobu za ovo što ovdje govorim. Na kraju povijesti sve što je bilo zbiva se kao pogled u golemi katalog slika kojim svjetski duh promatra ono što mu je prethodilo prije no što je postao o-i-za-sebe apsolutom.

Filozofija nije više ni prvo ni drugo, već samo i jedino ono što nastaje iz svijeta kao trećeg poretka kibernetike kad više nismo bačeni u svijet, nego uronjeni u njegove beskrajne mreže značenja.