Žarko Paić

Knjiga o Veneciji, dekadenciji i umjetnosti Josifa Brodskoga Vodeni žig ravna je Viscontijevu filmu Smrt u Veneciji s onim božanstvenim krajem u kojem se glazba Mahlerova Adagietta iz V. Simfonije stapa s impresionističkim slikarskim orisima iščeznuća svjetlosti na pječanim sprudovima Lida. Brodski je opisao smisao ljepote tako što je ukazivao na estetski osjećaj u kojem suza nadilazi granice iskustva pogleda na Carravagiovu fresku, gotovo poput Mendelssohnova uvida u bit uzvišenosti. Rijetko je doživjeti katarzični osjećaj nakon jedne putopisno-esejističke knjige s pečatom pjesništva kao što to izaziva čitanje Vodenoga žiga. Ipak, u njegovoj knjizi eseja Posvećeno kičmi, Meandar, Zagreb, 2000. Izabrala i prevela s ruskoga Irena Lukšić, ono što me osobito nadahnjuje nije, dakle, melankolija i dekadencija Venecije, već iz njegova Putovanja u Istanbul refleksije o rimskim elegičarima Properciju, Ovidiju i Vergiliju.

Stvar postaje naizgled apsurdna, jer prva dvojica, od kojih je Publije Ovidije Nazon, pisac Metamorfoza zbog svojeg subverzivnoga djelovanja protiv diktature cara Augusta protjeran u egzil na otok Tome na Crnome moru, otvoreno su se rugali i ismijavali oca-utemeljitelja  duhovnoga Rima, klasičnoga pisca spjeva Eneida.

Kaže Brodski da je razlog tom činu poruge neka vrsta sklopa kritike njegova ‘državotvorna statusa’, potom zavist spram njegova uspjeha, ali ponajviše zbog estetskih razloga, točnije stilističkih. Uglavnom, rimski elegičari bili su sljedbenici tzv. aleksandrijske škole i njihova je veličina što su izmislili forme poetskoga kazivanja koje su na snazi do danas. Ključ ovog naizgled hermetičnoga razmatranja o Vergiliju, aleksandrijskoj školi i njegovim književnim oponentima o čemu, naravno, vjerodostojno zbori Brodski, jest u tome što je za Vergilija Eneja heroj kojeg vole bogovi, a za Ovidija ‘neprincipijelni podlac’ koji laže i za svoje ponašanje uzima izliku božanskoga temelja u koju se ne smije sumnjati. Drugim riječima, Vergilije je simbol klasične iluzije estetskoga svijeta uzvišenosti Rima, a Ovidije onaj koji bezobzirno, satirički i alegorijski, skida pozlatu s ukaljanog torza rimske političke teologije. Kad prenesemo ovo u našu suvremenost dobivamo sukob između estetske dekadencije i etičko-političke avangarde, ili onog što bi možda bilo uvjerljivije, kao što je to književna destrukcija nacizma-katolicizma Austrije u djelima Thomasa Bernharda i eksperimentalno-postmoderna proza austrijskoga nobelovca Petera Handkea s njegovim etičko-političkim prostituiranjem u obrani tzv. pravde za Srbiju. Naravno, niti je Bernhard novi Ovidije, a niti je Handke novi Vergilije.

          Ono što je u analogiji helenizma i Rima s našom duhovnom pustopoljinom hibiridnosti i eklektičnosti stilova i smjerova u književnosti i kulturi posebno vrijedno promišljanja svodi se na sljedeće. Brodski kaže da je

ʺAleksandrijska tradicija bila grčka tradicija: tradicija reda (kozmosa), proporcionalnosti, harmonije, tautologije uzroka i posljedice (edipovski ciklus), tradicija simetrije i zatvorenoga kruga. U Vergilija elegičare smeta upravo koncepcija linearnoga kretanja, linearne predodžbe postojanja. Ne vrijedi posebno idealizirati Grke, ali im se ne može poreći princip kozmosa – od nebeskih tijela do kuhinjskih potrepština. Vergilije je, po svemu sudeći, bio prvi u književnosti koji je predložio princip linearnosti. (…) Vergilija u potpunosti možemo držati za prvoga kršćanskoga pjesnika. Da sam ja napisao Božanstvenu komediju, stavio bih spomenutog autora ravno u Raj. Za velike zasluge oko principa linearnosti – u njegov logički kraj.ʺ (str. 131 i 132.)    

Sve je ovdje savršeno promišljeno i iskazano, bez mane. Ni etički prigovori oko konzervativnosti pisca Eneide koji je uzvisivao ono što je rezultat brutalnosti i cinizma političke teologije Rima, a niti estetsko-stilistički da je spjev kao beskonačna nedovršena forma antičke književnosti u nesuglasju s novim vremenima kao da nisu uopće od bitnog značaja. Uostalom, klasici i postoje zato da ih se može nakon što su postali spomenička baština skrnaviti do mile volje, i to vjerojatno s pravom, jer su uglavnom uvijek etički zakazali, na ovaj ili onaj način, od Andrića i Krleže do Handkea i V.S. Naipula.

Problem je u onome što Brodski pokazuje gotovo nepogrešivim argumentacijskim slijedom refleksija. Linearnost nije, međutim, princip pripovijedanja, več princip razumijevanja vremena koji otpočinje s piscem Ispovijesti i Civitate Dei. Sv. Aurelije Augustin radikalno prekida s cikličnim kozmogonijama i grčkim Krugom vremena. Umjesto toga, kršćansko shvaćanje počiva na ideji stvaralačkoga Boga koji ex nihilo uređuje svijet prema principima nužnog razgraničenja onostranosti od ovostranosti, Božjeg i ljudskog. Vrijeme više ne teče sporo i ne vrti se u krugu, već hita u mrtvu ireverzibilnost kao beskonačnost koja postaje novi model pojma vječnosti.

Književnost, na paradoksalan način, konačno postaje subjektiviranje vremena i od tog trenutka, pravo govoreći, u posvemašnjoj neodređenosti, kontingenciji i raspadu ideje grčkoga kozmosa, mi više nemamo klasično doba niti klasike. Postoji samo klasicizam, npr. francuski s Pierreom Corneileom, ali to je posve izvan važnosti za suvremenost, zar ne, i postoje različiti neoklasicizmi, ponajviše u arhitekturi u 20. stoljeću koji su svagda posezali za oživljavanjem grčke i rimske tradicije, a katkad i s nakazno-totalitarnim rješenjima poput Alberta Speera, Hitlerova Staats-arhitekta. Nije niti problem što bi Brodski umjesto Dantea pisca Eneide smjestio u Raj, već u tome što je prije njegove vjere u princip linearnosti raskid s grčkom harmonijom kozmosa otpočeo upravo s aleksandrijskom školom grčkoga sinkretizma, eklekticizma i hibridnosti stila u umjetnostima. Filozofije helenizma ionako nije bilo, naime one koja bi uopće mogla takmičiti se sa stoicima i skepticima, da ne govorimo o predplatoničarima, Platonu i Aristotelu. No, što drugo stoji iza ovog duhovnoga raskida i pada u bezdan helenističke entropije negoli sumnja u princip linearnosti, u njegove neotklonjive eshatološke vrijednosti. Ta je sumnja ishodište svake melankolične svijesti bez koje ne postoji dekadencija i njezina ideja propasti klasičnoga svijeta i svijeta kao smislenog horizonta uopće. Josif Brodski uistinu jest veliki pjesnik novog aleksandrinizma, onog koji na putu za Istanbul susrećemo u svakom valu koji udara u pozlaćene venecijanske gondole što plutaju smrdljivim kanalima grada kuge i samoubojica, grada koji je od svoje neumitne propasti izgradio fantastični dekor blještavila teatra na otvorenom i kroz koji uvijek prolazimo kao kroz sjene zagledani u svjetlost na horizontu koja se gasi.