Žarko Paić

1.

Između 1948. i 1962. godine, znameniti francuski filozof i pisac Georges Bataille imao je priliku nekoliko puta posjetiti špilju Lascaux . Tri godine kasnije, 1955., petnaest godina nakon što je skupina djece slučajno otkrila špilju, odlučio je objaviti povijesno i filozofijsko djelo posvećeno onome što je smatrao mjestom “rođenja umjetnosti”. Iako su arheologijska istraživanja od tada razotkrila da Bataille nije bio u potpunosti u pravu u svojim pred-povijesnim intuicijama, ostaje neporecivo da je filozof osvijetlio temeljno pitanje o tome da su umjetnost i bit čovjeka u ideji stvaralaštva. No, kako je uopće do toga dospio u svojim tzv. antropologijskim spisima u kojima jednolikoj i jednoznačnoj modernosti kapitalističkoga Zapada suprotstavlja „divlje nasilje“ svetoga i heterologiju bitka? Je li ovaj spis u tom svjetlu neka vrsta moderne apologije onoga što je u filozofijskoj spekulativnosti svojim enigmatičnim kazivanjem naglašavao i Martin Heidegger u analizama grčkoga pojma arhé i physisa te istine kao aletheiae posebno u spisu Platonov nauk o istini (Platons Lehre von der Wahrheit) iz 1947. godine, ili je ta „mistika iskona“ svojevrsna kritika „zaborava biti umjetnosti kao „biti čovjeka“ u epohi novovjekovne redukcije ljudskoga na tehničku subjektivnost svijeta?

          Bataille posuđuje izraz od povjesničara Johana Huizinge (1872.-1945.), autora djela Homo Ludens (1938.), kako bi opisao umjetnike iz Lascauxa. Doista, za razliku od Homo fabera ꟷ čiji je jedini horizont rad ꟷ Homo Ludens nije biće “vezano”, tj. okovano za prirodu. Razlog je taj što se on bavi aktivnošću koja je sama sebi cilj ꟷ igrom. Za Bataillea, najdivniji oblik igre je umjetnost. Umjetnik iz Lascauxa je upravo onaj koji je znao “igri posuditi trajnost i čudesni aspekt umjetničkoga djela”. Ali ovo otkriće umjetnosti ujedno je i način da čovječanstvo napusti područje “nužde” (onoga što ga prisiljava da se brine o svojem opstanku) i da se istinski rodi u svijet, odnosno da svijetu donese nešto novo.

Umjetnost špilje Lascaux ne proizlazi iz tradicije, već iz prirode, koju Bataille naziva “izvanjskim svijetom”. Za razliku od tradicije, koja nastoji “eliminirati nepredviđeno” i neočekivano nametanjem unaprijed utvrđenih pravila umjetničkom djelu, ovo “izvan” osigurava “novi put, otvoren i blistav”. Priroda neprestano izaziva lascauxovskoga umjetnika, ali ovaj odgovara pokretom neukroćene spontanosti koju Bataille naziva “genijem”. Dakle, zahvaljujući toj spontanosti, lascauxovski umjetnik ne samo da savjesno oponaša prirodu. Bataille nam upravo pokazuje da golema i divlja životinjska narav ne proizlazi iz “vjerne, naturalističke imitacije izgleda”, već iz “razumljive i naivne sheme forme”. Nekoliko prikazanih ljudi, sa svoje strane, još je shematskije od životinja. Oslobađajući se od modela prirode, čovjek iz Lascauxa postaje slobodan čovjek.

2.

Kad čitamo iznova ovaj veličanstven Batailleov esej nalazimo se u kušnji ne oko njegove iznimne vrijednosti u prosudbi i stilskoj briljantnosti velikoga pisca, već oko nečega posve drugoga i drugačijega. Riječ je o tome da tzv. rođenje umjetnosti kao arhé povijesti čovječanstva nastalo ne samo u Lascauxu, već i u Altamiri, a da se o drugim daleko starijim arheologijskim dokazima postojanja špiljskoga slikarstva na zidovima i ujedno datiranja iskonske civilizacije Aboriđina u Australiji na više od 35000 godina prije nove ere i ne govori, pretpostavlja misao o zajedničkome podrijetlu onog što je krajnje prijeporno i ontologijski se znamenuje iskazom o biti ili esenciji čovjeka. Čime se to bitno „čovjek“ razlikuje od svih drugih bića, osobito od svojih životinjskih predaka s kojima je dijelio i još uvijek dijeli zajednički svijet kojeg Heidegger naziva su-svijet (Mit–Sein), a Husserl životnim svijetom (Lebenswelt)? Što je, dakle, ta fatalna otvorenost njegove „sudbine“, ono bez čega ne može postojati ljudski-suviše-ljudski, ono što je uistinu prava „bit“ humanizma kad ga se pročisti od svih taloga modernoga subjektivizma? Za Bataillea nema nikakve dvojbe da je to umjetnost kao stvaranje novoga svijeta i upravo zbog toga on zanosno svetkuje i slavi špiljsko slikarstvo Lascauxa gotovo filozofijski himnično.

Temeljna “antropologijska“ teza, ili propitivanje podrijetla čovječanstva, međutim, za Bataillea je aspekt slavljenja pretpovijesne umjetnosti kojoj se on u početku namjerava posvetiti u ovoj knjizi. „Ovo mjesto našega rođenja nije slavljeno kako bi trebalo“, piše Bataille na početku svojega opisa špilje i u tom smislu žali zbog „skromnosti“ prapovjesničara. Otkrili su taj fascinantni Lascaux, ali nisu znali kako ga dostojno slaviti. Njihova skromnost ih je očito zadržala na pragu ovog carstva svetoga i erotičkoga kojem Lascaux tako duboko pripada i koje ga, za Georgesa Bataillea, čini nečim poput najvećeg umjetničkoga djela, „najveće umjetnosti“ jer razotkriva bit umjetnosti, u njezinoj izvornoj svezi s religijom i seksualnošću. (v. o tome: Jean-Claude Monod, „L’art avant l’histoire, ou comment Bataille célèbre Lascaux“, https://books.openedition.org/enc/1344 )

Umjetnost ne nastaje rođenjem „prvoga čovjeka“ u mitsko-religioznome smislu. Niti biblijski iskaz o biti čovjeka iz Knjige postanka kako je stvoren na sliku i priliku Božju ne opravdava stav da je svako stvaranje već uvijek reprodukcija Jednoga u beskonačnost. Slika uistinu jest vezana uz povijesnost događanja svijeta. No, to se događanje ne može svesti na ljudsko samoproizvođenje bez udjela bogova i onoga što zajednici u kojem slika ima svoje kultno značenje podaruje trajnost. Pojednostavljeno kazano, ontologija slike polazi uvijek od ovjekovječenja nečega što se odnosi metafizički kao odnos Boga i stvorenoga svijeta te unutar toga čovjeka kao odlikovanoga bića. Čovjek bi, prema tome, kako je to izveo Hans Jonas, bio homo pictor i mogućnost oslikavanja bitka bila bi mu ontologijska značajka prvoga reda.

Svijest o posjedovanju mogućnosti pogleda na nešto kao takvo, što znači da gledanjem u sliku bika na zidu špilje u Lascauxu mitski čovjek nije vidio tek singularnost jedne životinjske vrste, nego je vidio bitak sam u njegovoj opažajnoj cjelovitosti, označava mogućnost subjektiviranja. U teoretskoj biologiji Jakoba von Uexkülla, primjerice, odlučan obrat iz antropocentrizma u otvorenost svijeta svih živih bića, osobito životinja, dolazi otuda što se ljudska perspektiva pogleda zamjenjuje mogućnošću pogleda Drugoga. Svi imaju osjetilnu „sliku“ svijeta zato što imaju svjetove bez obzira na njihove razlike. No, samo čovjek ima mogućnost da taj svijet prikaže i predstavi „još jednom“ u umjetničkome stvaranju, da mu podari drugo svjetlo značenja, da ga umjetnički stvori onakvog kakav nikad nije ustvari bio čak i kad je prikaz neke stvari iz okružja špiljskoga čovjeka gotovo primitivno „realističan“:

„Ne smijemo nikada zaboraviti taj element novosti kad pokušavamo smjestiti Lascaux u perspektivu povijesti. Lascaux nas udaljuje od umjetnosti zaostalih društava. On nas približuje umjetnosti najistančanijih i najuzburkanijih kultura. Ono što u Lascauxu možemo osjetiti, što nas uzbuđuje, jest ono što se miče. Pred tim djelima koja grozničavo, bez rutine, zrače ljepotom imamo osjećaj da duh pleše, da se čovjek slobodno sporazumijeva sa svijetom koji ga okružuje, da se u njemu oslobađa, usklađujući se s tim svijetom čije bogatstvo otkriva. Taj je zanosni ples uvijek posjedovao snagu koja je umjetnost uzdizala iznad nižih zadaća koje mu je nametala religija ili magija. […] U tom smislu postoji skrivena srodnost umjetnosti iz Lacauxa i umjetnosti iz najnemirnijih, najkreativnijih razdoblja. Duboko osjećajna umjetnost iz Lascauxa iznova oživljuje u umjetnostima koje se rađaju napuštajući naglo kolotečinu. To se katkada događalo bez buke: mislim na umjetnost ampira (francuskoga klasicizma u doba Carstva), na grčku umjetnost iz VI. stoljeća…Ali u Lascauxu ništa nije napuštalo kolotečinu: bio je to prvi korak, bio je to početak.“(Georges Bataille, „Lascaux ili rođenje umjetnosti“, Europski glasnik, br. 8/2003., str. 750. S francuskoga prevela Ana Buljan)

3.

Georges Bataille je u ovom eseju/knjizi o „prvome početku“ umjetnosti morao govoriti ovako ekstatično i ushićeno iz razloga što je i sama „bit“ ljudske egzistencije u esencijalnome smislu ono što je isto u razlikama i u prvome početku i na krajnjem ishodu povijesno-epohalne zgode svijeta. Umjetnost pripada u događaj svetkovine samoga života koji nije privilegij čovjeka koa subjekta, nego uvjet mogućnosti svekolike opstojnosti njegove u zajednici s biljkama i životinjama. Zidno ili špiljsko slikarstvo nije ovdje mitsko-religiozni dokaz simboličke vladavine čovjeka nad izvanjskim svijetom. Ne, to je zorni dokaz da je slika i slikarstvo uvjet mogućnosti jezika kojim se očituje ono što zajednicu u doba življenja u okružju mitskih špilja dovodi do svijesti o transcendenciji spram onoga što ih povezuje ne organski, već metafizički.

Naime, pitanje o biti čovjeka polazeći od biti umjetnosti istodobno nadilazi granice platonskoga pojma mimesisa kao oponašanja već uvijek opstojeće zbilje koju čovjek samo stvaralački „kopira“ i prenosi na zid kao sliku životinje (u Lascauxu su to divlji bizoni, a na zidovima australskih pretpoviiesnih špilja Aboriđini ostavljaju obrise krokodila i zmija). Stvaralaštvo ne znači pritom da je ono što slika ruka mitskoga čovjeka iz Lascauxa samo ono pojedinačno biće koje mu služi kao „model“ za sliku životinje. Upravo suprotno i upravo istovjetno kao i u slučaju Cézannove jabuke predmeti koje čovjek oslikava na zidu ili na platnu, drvu, staklu nisu samo intencionalni predmeti izvanjskoga svijeta. Oni su eidetički predmeti jednog uzvišenoga iskustva su-egzistencije sa svijetom kao cjelovitim nabačajem jednog univerzalnoga iskustva pojavljivanja samoga svijeta kao cjeline bitka, bića i biti čovjeka.

          Sjećam se da sam o tom misteriju „svetkovine prvoga početka biti čovjeka“ razgovarao s talijanskim teoretičarem znanosti o slici Micheleom Cometom, profesorom komparativne književnosti i vizualne kulture na Sveučilištu u Palermu u kratkoj šetnji od njegova hotela, gdje je odsjeo zajedno s drugim sudionicima konferencije o moći slika i budućnosti vizualnih studija u jesen 2013. godine u Zagrebu, pa do dvorane kina „Europa“ u kojem je navečer imao predavanje slavni profesor W.J.T. Mitchell, mislilac pictorial turna. Sipila je dosadna kiša i ispod posuđenoga hotelskoga kišobrana milili smo gradom obojica podsjećanjem na Batailleovu knjigu o Lascauxu. Talijanski ugledni znanstvenik u međuvremenu je objavio svoju knjigu koja već u samome nazivu ima ovaj „batajovski“ spiritus movens: Paleoestetica. Alle origini della cultura visuale, Raffaello Cortina, Milano 2024.  (v. https://www.fatamorganaweb.it/paleoestetica-alle-origini-della-cultura-visuale-di-michele-cometa/

Doista, moderna paleoontologija nas obvezuje na smjernost i poniznost spram tzv. daleke prošlosti u kojoj još uvijek slike Lascauxa i drugih svetih mjesta ljudskoga bezdana otvaraju posve drugačije perspektive razumijevanja svijeta od „zaborava bitka“ i našeg osornoga stava da je ovaj svijet u svojoj hiper-modernosti tehnološkoga nihilizma jedini pravi svijet, a sve drugo pripada prividu i tlapnji tzv. Ur-Welta.

          Nikad mi nije bio bliži Bataille i njegov Lascaux kao te jeseni 2013. godine u šetnji s talijanskim stručnjakom za paleostetiku. Sve su se slike kao svetkovina prvoga početka biti čovjeka same otvorile i na pročeljima nebodera i oronulih secesijskih zgrada u sumrak metafizički ples šamana i divljih bizona možda je mogao imati znak neizbrisive povezanosti između Ur-Welta i našeg posthistorijskoga svijeta spektakla i dosade. Možda, kažem…ali kiša je ubrzo prestala i svijet je mogao iznova spokojno utonuti u svoje svakodnevno sivilo.