Žarko Paić

1.

Knjiga dr.sc. Nadežde Elezović, kustosice i nastavnice na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci pri Odsjeku za povijest umjetnosti iznimno je dragocjena studija o onom fenomenu koji se pojavljuje već s nastankom povijesne avangarde i njezina razračunavanja s metafizičkim nasljeđem zapadnjačke povijesti umjetnosti. Riječ je, naime, o problemu dokidanja i prevladavanja božanskoga i svetoga u ideji sinteze umjetnosti i života novog društva moderne industrijske proizvodnje s kojim mitsko-religijski metareferencijalni okvir pojma umjetnosti gubi svoju vjerodostojnost. Uostalom, pitanje apsoluta u spiritualnome smislu bilo je ključno za razumijevanje avangardne umjetnosti u slučaju Maljeviča i Duchampa, a ne smijemo zaboraviti da je upravo Kandinski onaj umjetnik-mislilac koji se ovim pitanjem odnosa duhovnoga i moderne umjetnosti na autentičan način bavio u svojoj knjizi O duhovnome u umjetnosti. Studija autorice nastala je na temelju istraživanja njezine doktorske disertacije pod nazivom “Metaspiritualna umjetnost u hrvatskoj umjetnosti u drugoj polovini 20. stoljeća”. Temeljna je nakana, dakle, pokazati rekontekstualizaciju pojma spiritualnoga u postavangardi i postmodernizmu u kontekstu hrvatske umjetničke produkcije druge polovine 20. stoljeća.

2.

U Uvodu se naznačuje sveza umjetnosti s religijskim temama od antike i sakralne kršćanske umjetnosti do modernizma i avangarde, osobito u slučaju apstraktne umjetnosti i njezinih glavnih protagonista kao što su to bili Kandinski, Mondrian i Maljevič. Autorica pritom tvrdi da je s antropozofijom Rudolpha Steinera i srodnih mističnih nauka moguće tumačiti nastanak jednog ogranka modernog apstraktnoga slikarstva, osobito organske apstrakcije Kandinskog, neoplasticizma Mondriana i suprematizma Maljeviča. Unatoč tome što se moderna umjetnost oslobodila referencijalnoga okvira religije monoteizma, ono što je preostalo u strukturi modernizma i avangarde, te neoavangarde, postmoderne i suvremene umjetnosti može se nazvati metaspiritualnom umjetnošću. Autorica stoga nastoji ovo fluidno područje pojava raznolikih pristupa ‘duhovnome u umjetnosti’ otvoriti kao novo interdisciplinarno područje humanističkih znanosti, navlastito povijesti umjetnosti i teorije umjetnosti. Usput, uvijek se valja sjetiti kako je početkom 1970ih godina šaman konceptualno-performativne umjetnosti, Joseph Beuys, jednom prigodom na svojem predavanju buntovnim studentima post-1968 godine u Bonn na pitanje već nervoznoga posjetitelja velike hale u kojem se održavao ovaj “event” zašto neprestano govori o Bogu, a tema je predavanja bit suvremene umjetnosti, odgovorio ovo: “Zato što je pitanje o Bogu i pitanje o biti suvremene umjetnosti.”

Nadežda Elezović u ovoj knjizi polazi od postavke da je za razumijevanje pojave spiritualnog i metaspiritualnoga u umjetnosti 20. stoljeća važno uočiti njezin rubni status u odnosu spram vladajućih strujanja modernizma i postmodernizma. Ključno je, dakle, pokazati kako se zbog sveprisutnoga duha materijalizma, dekonstrukcije i formalističkih teorijskih pristupa, umjetnost koja propituje ono duhovno i mistično mora nužno očitovati kao ono Drugo. No, već tijekom 1980ih dolazi do pomaka u umjetničkim praksama, izložbenoj djelatnosti i dijelom u teoriji umjetnosti, te se interes za spiritualnim u vizualnoj umjetnosti intenzivira. Nadežda Elezović stoga upućuje na nemogućnost ‘pozitivnog’ pristupa ovim pojavama i tendencijama, osobito u kontekstu postmoderne umjetnosti, jer je zbog složenosti čitavog niza slojeva i sredstava kojima se vizualna umjetnost služi u istraživanju onog što je spiritualno i metaspiritualno potrebno učiniti odlučni teorijski obrat. Naime, potrebno je prijeći iz interdisciplinarnog razmatranja umjetnosti u transdiciplinarni da bi se dohvatila cjelovita slika o umjetničkoj produkciji i autoreferencijalnosti umjetnika posvećenih svetome i mističnome ‘danas’.

U poglavlju “Povijest istraživanja” (str. 26-60) autorica daje polazišne pretpostavke svojeg znanstvenoga istraživanja. To su ponajprije razlozi koji su je potakli na ovo istraživanje u smislu povećanog interesa međunarodnih istraživača iz transdisciplinarnog područja teorije umjetnosti, a postoje dva vala istraživanja: jedan 1970ih i drugi 1980ih. Povezujući međunarodna iskustva u tematiziranju ovog problema, Nadežda Elezović pokazuje da je s obzirom na iskustvo hrvatske metaspiritualne umjetnosti, posebno u slučajevima Mirka Zrinščaka i Borisa Demura, potrebno uspostaviti precizno teorijsko ishodište za tumačenje, što je u dosadašnjim istraživanjima izostajalo. Određenje ovog pojma – metaspiritualne umjetnosti – autorica preuzima iz Pojmovnika teorije umjetnosti i Pojmovnika suvremene umjetnosti Miodraga Šuvakovića. Riječ je, dakle, o rekontekstualizaciji spiritualnog u umjetničkim praksama postavangarde i postmodernizma s težnjom da se ezoterična, religijska, okultna, magijska i mitska tradicija postave u okvir rada suvremenog umjetnika. Cilj njezina složenoga uvida u stanje stvari s metaspiritualnošću postaje na taj način povijesno-umjetnički prikaz geneze i preobrazbe pojmova spiritualnosti i metaspiritualnosti u hrvatskoj umjetnosti druge polovine 20. stoljeća, a radovi umjetnika Mirka Zrinščaka i Borisa Demura postaju otuda studije slučajeva. Ono što autorica naziva ‘teorijskom platformom’ uz već spomenutog teoretičara Miodraga Šuvakovića, pretpostavlja i studije Tomaža Brejca kao i Renata Barillija koji uvode pojmove ‘transcendentalnoga konceptualizma’ i ‘mističkoga konceptualizma’.

U poglavlju “Teorijske studije metaspiritualnosti na prostorima bivše Jugoslacije” (str. 61-106) istraživanje metaspiritualnosti u umjetnosti usmjerava se na kulturni prostor bivše države na ovim prostorima. Autorica analizira časopisne i druge publikacije poput Mentalnog prostora br. 3/1986. i 4/1987. te prijevode eseja međunarodnih istraživača u novosadskome časopisu Polja br. 377-378 iz 1990. Tada počinje utjecaj teorije na umjetnost, a interdisciplinarno povezivanje mitskog i religijskog, znanosti i filozofije ima važnost za umjetničku produkciju. Na primjeru analize modela spiritualnih tendencija u radu Miodraga Šuvakovića, zagovara se postavka prema kojoj je metaspiritualna umjetnost u vezi sa simboličkim sustavima filozofijsko-religijskih tradicija rezultat autorefleksivnih očitovanja umjetnika spram svojih umjetničkih stavova. Kad teorija ima izravan utjecaj na promišljanje onog što konceptualna umjetnost nastoji izvesti u prostoru akcije-slike-djelovanja, onda je i sama disciplina povijesti umjetnosti pod znakom upitnika.

U poglavlju, pak, naslovljenom “Recepcija spiritualnog u apstraktnoj umjetnosti u Hrvatskoj povijesti i teoriji umjetnosti”  (str. 107-145) naglasak je na kontekstu spiritualnoga u apstraktnome slikarstvu, dok se strategije iskaza metaspiritualnosti očituju kroz zen i vizualnu umjetnost, mistički konceptualizam, transcendentalni konceptualizam, pa sve do dematerijalizacije umjetničkoga objekta. Susrećemo se s produbljenom analizom autorskih pristupa u tumačenju fenomena spiritualnoga u hrvatskoj umjetnosti druge polovine 20. stoljeća. Autorica pokazuje kako se rasprava Rudija Supeka ‘Konfuzija oko astratizma’ iz 1953. godine, u kojoj ovaj poznati sociolog vezan i uz Praxis-školu tzv. stvaralačkoga marksizma 1960ih u bivšoj Jugoslaviji polemizira sa stajalištima umjetnika skupine EXAT’51 može smatrati ranim očitovanjem o spiritualnome u modernom apstraktnome slikarstvu. Vrlo je zanimljivo vidjeti koliko su stajališta Rudija Supeka ne samo o začecima suvremene umjetnosti, već i njegovi tekstovi o Sartreu i francuskome egzistencijalizmu bili zapravo dogmatsko teoretiziranje koje je u svojoj posljednjoj nakani bilo posvemašnji promašaj tumačenja ne samo egzistencijalizma, već i Marxa kao krunskoga autoriteta za uvid u društvene posljedice statusa umjetnosti u kapitalizmu. Podsjećanje na ovaj tekst valja imati u vidu u bilo kakvoj rekontekstualizaciji njegovih stavova “danas” jer je za sociologijsko shvaćanje suvremene umjetnosti tih prijelomnih godina daleko važnije Krležino kritičko oslobađanje od staljinskoga dijamata i teorije odraza kao i soc-realizma negoli gotovo svi mahom ortodoksni prilozi marksističkih teoretičara (Boris Ziherl i Rudi Supek) na prostorima bivše Jugoslavije 1950ih godina uz rijetke iznimke poput filozofijskoga mišljenja Vanje Sutlića.

Ovo poglavlje zaključuju, pak, analize rasprava povjesničara umjetnosti i teoretičara poput Zdenka Rusa, Marijana Susovskoga i Jerka Denegrija u kojima se spiritualno povezuje s nastankom neoavangardne skupine GORGONA. Autorica nastoji dovesti u svezu pojmove kao što su praznina, apsurd i monotonija kao estetskih kategorija s novijim pristupima slikarstvu Julija Knifera u tekstovima Nataše Lah i Žarka Paića, u kojima je riječ o rekontekstualizaciji spiritualnosti u suvremenoj umjetnosti.

3.

U poglavlju koje je teorijski možda i najzanimljivije u ovoj knjizi  “Postuliranje teorijske platforme metaspiritualniosti” (str. 146-204) iznosi se teorijska platforma metaspiritualne umjetnosti kroz pitanje o nevidljivome u estetici. U tom smislu artikulirano se pokazuje razlika povijesnih avangardi i neoavangarde s obzirom na pojam spiritualnosti u slučaju Petera Bürgera, potom Aby Warburga, te u promišljanju gubitka aure u tehničkoj reproduktivnosti u Waltera Benjamina s pokušajem da se iz njegove teorije postauratske umjetnosti utvrdi mjesto susreta spiritualnoga i metaspiritualnoga. Ovo je poglavlje teorijski ponajviše razrađeno jer u raspravu uvodi doprinose Georgesa Bataillea i Jeana Baudrillarda, ključne mislioce poststrukturalizma, da bi u zaključnome dijelu poglavlja autorica otvorila raspravu o metaspiritualnome u estetici postmoderne teorije umjetnosti baveći se prilozima Arthura Dantoa i Rosalind Krauss.

Zadnje poglavlje knjige (str. 205-293) podastire studije slučaja u umjetnosti Mirka Zrinščaka i Borisa Demura od sublimne forme do metafizičke kontekstualizacije znaka spirale kao hologramske slike spiralne umjetnosti. U interpretativnome smislu, ovo poglavlje pisano je tako što na znalački način pomiruje teorijsku diskurzivnost s induktivnim uvidom u horizont smisla ključnih umjetnika hrvatske spiritualne i metaspiritualne umjetnosti druge polovine 20. stoljeća.

U Zaključku (str. 294-311) se rekapituliraju temeljne postavke studije uz to što Nadežda Elezović nastoji vjerodostojno pokazati da se kiparski opus Mirka Zrinščaka i spiralnoga ciklusa Borisa Demura iščitavaju unutar paradigme metaspiritualne umjetnosti. Ono što je u teorijskome smislu inovativno su pojmovne novotvorbe – metaauratska i neoritualna umjetnost. Oba pojma su primjenjiva za analizu ovog smjera suvremene umjetnosti, ali isto tako iziskuju i produbljeno kritičko sučeljavanje, što samo daje veću težinu ove nadasve precizno i sustavno artikulirane studije.

4.

Nadežda Elezović na temelju suverenog poznavanja literature iz područja interdisciplinarnog povezivanja povijesti i teorije umjetnosti s prilozima iz drugih područja humanističkih znanosti koje tematiziraju problem metaspiritualne umjetnosti na originalan je način otvorila novo istraživačko područje u nas. Stoga se ova studija može smatrati inicijalnom za buduća istraživanja takve vrste. Metodologijski je jasno postavljena, a u epistemologijskome smislu pokazuje kako se u hrvatskoj umjetničkoj praksi druge polovine 20. stoljeća pojavljuju tendencije koje u okviru postmoderne umjetnosti imaju više od eklektičnosti glavnih strujanja u umjetnosti kraja 20. stoljeća.  Iako je pojam metaspiritualne umjetnosti često bio dijelom rubnoga diskursa o vizualnosti zbog vladajuće paradigme tzv. logocentrizma kako ga tumači Jacques Derrida, nedvojbena je njegova važnost za razumijevanje cjeline novog odnosa postmoderne i suvremene umjetnosti spram mističnoga i svetoga.

Posebna je vrijednost ove knjige u tome što je otvorena mogućnost drukčijeg znanstvenog razmatranja pojave koja ne može ostati rubnom, jer je jasno da je povijest umjetnosti 20. stoljeća, kako u slučaju povijesne avangarde, tako i u slučaju neovangarde, u znaku očitovanja umjetnika kao autoreferencijalnoga sklopa ideje umjetnosti u sintezi slike i teksta. Autorica razlikuje moderne pojmove spiritualnosti kao i postmoderne metaspiritualnosti, pri čemu se u slučaju potonjeg oslanja na  antropologijski smjer mišljenja o umjetnosti Abyja Warburga, dok je ključni mislilac za analizu odnosa ritualnosti i događaja ‘aure umjetničkoga djela’ Waltera Benjamin.

Potrebno je istaknuti kako Nadežda Elezović koristi pojmovne sklopove ‘metaauratske umjetnosti’ i ‘neoritualne funkcije djela’ koje primjenjuje u studijama slučajeva Mirka Zrinšćaka i Borisa Demura, što držim primjerenim teorijskim sredstvom u povezivanju referencijalnoga predmeta i autoreferencijalne prakse djelovanja umjetnika. Nije problem analize onog što povezuje spiritualno i postavangardno samo u tome što jasno pokazuje konzekvencije suočenja biti suvremene umjetnosti s vlastitim ishodištem u trijadi znanstvenih pojmova projekta, istraživanja i eksperimenta na ishodu “epohe svrhovite racionalnosti”, već ponajprije u tome što je smjer promišljanja ove metaspiritualnosti postao nužan korak u razumijevanju odnosa između povijesti kao smislenoga zbivanja i umjetnosti kao događaja koji samome zbivanju podaruje spekulativno-refleksivnu razinu bez koje ni sam život nema “višeg” smisla.

Autorica ove knjige podastrijela je uistinu znalački uvid u tematsku transgresiju i ujedno reafirmirala ono što je ostalo u istraživačkome pogledu gotovo skriveno i rubno.