Žarko Paić

Što je to ‒ konceptualno mišljenje? To je očito svojevrsna ‘igra staklenim perlama’, kako glasi naslov romana nekoć iznimno cijenjenoga književnika Hermanna Hessea. Pritom pojam igre ne znači anarhoidnu moć zamišljanja onog nezamislivoga, već složeni sklop u kojem logika, vizualizacija i mašta dovode do kraja igre kao njezina ishoda koji je ujedno telos i kaos. Paradoks je igre u tome što ona simulira red u svemiru i ljudskome svijetu, iako je kao zrcalo stvaranja-razaranja svagda traganje za skrivenim prvim  uzrokom i posljednjom svrhom. Konceptualno mišljenje misli pomoću asocijacija, analogija, analize i sinteze pojmova tako da slaže ‘puzzle’ poput spoja onog što kasni Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima naziva ‘jezičnim igrama’ (Sprachspiele, language games), a Lyotard govori o jeziku kao moći-činiti (savoir-faire, know-how). Odmah da kažemo ovo. Konceptualno mišljenje nije suprotno pragmatičnome mišljenju, u smislu razlike filozofije i znanosti. Naprotiv, pragmatika znanja potrebnog da bi se mogao stvoriti uređaj poput teleskopa, autonomoga vozila ili neuronskoga čipa nije tek ono što pripada tzv. primijenjenome znanju za razliku od znanja fundamentalne znanosti poput teorijske fizike. Nemojmo ‘ontologijski’ podcjenjivati s visoka ovaj pozitivistički scijentifizam pragmatizma iako se u gotovo svim aspektima njegove kritike slažem s onim što je o tome mislio Heidegger. U Kaosu sam već pisao u tom problemu sveopćeg pragmatiziranja jezika kao nezadrživo ubrzanog procesa gubitka smislenosti svijeta i dobitka funkcionalnosti života. No, ono što bih htio iznova promisliti jest postavka koju sam iznio u drugome svesku Tehnosfere u poglavlju koje se ekstenzivno bavi Wittgensteinovom estetikom, a ne logikom. Tamo izričito stoji da je njegov koncept iz Filozofijskih istraživanja, dakle, jezične igre kao forme života ključ za razumijevanje pragmatičkoga obrata metafizike i otuda ‘bit’ djelovanja tehnosfere kao trijade računanja-planiranja-konstrukcije umjetnoga života (A-life).

Ovako završava moje razmatranje Wittgensteina i tehnosfere u drugome svesku Tehnosfere (Sandorf i Miantop, Zagreb, 2018., str. 217-219.)

ʺŠto je iz vitgenštajnovske perspektive bit suvremene umjetnosti? Ništa drugo negoli „forma života“ koja je postala funkcijom nečega izvan nje same. Filozof kao i umjetnik nisu više ovome dorasli. Razlog leži u tome što se ne može misliti ono čega nema, a isto tako niti zamisliti i proizvesti u mašti ono što se samo od sebe konstruira. Budućnost pripada kentaurskome spoju estetike i tehnologije koju nazivamo tehnosferom. Glavni lik suvremenoga doba zato nije mislilac događaja niti proizvoditelj konteksta i situacije u kojem stvari dobivaju nova značenja. Umjesto njih na scenu stupa subjekt pragmatičkoga oblikovanja „forme života“ s onu stranu filozofije i umjetnosti – inženjer. To je uistinu bio Wittgenstein kao „filozof“. Sudbina suvremene umjetnosti otuda znači rastvoriti se u „biti“ tehnosfere čiji jezik više ne govori sam za sebe. On šuti i vizualizira svjetove u tami Ničega i digitalnoj kopreni praznine.
Sve je samo konstrukcija.ʺ

Da ne dobijem ukor pred isključenje od samoga Ludwiga u oblacima i duboko na zemlji, što znači Tractatusa i Filozofijskih istraživanja, zbog toga što puno pričam o onome o čemu se danas samo gleda, reći ću još ovo i ništa više. Konceptualno mišljenje sveza je logike i estetike izvan njihova metafizičkoga okružja zato što se logika svodi na matematiku, a estetika na dizajn. I to je početak i kraj ‘velike priče’ o biti mišljenja koje nas ‘mami i guta’ u susretu sa stvaralaštvom onog neljudskoga. I to je, uostalom, razlog zašto je u biti tehnosfere implicitno prisutan nihilizam iz kojeg se više nitko ne može izvući ni van ni unutar kruga zauvijek dovršene povijesti kao metafizike. Sutlić je svoja dva puta mišljenja, onaj koji je 1967. godine okončao s knjigom Bit i suvremenost i onaj koji je 1976. godine okončao Predavanjima o Nietzscheu (Matica hrvatska, Zagreb, 2022.) završio s mislima o Ništa. Njegovo ‘prvo Ništa’ vezano je uz Platona, a ‘drugo Ništa’ uz Wittgensteina. Postoji li možda i mogućnost mišljenja ‘trećega Ništa’?