Žarko Paić

U studiji naslovljenoj „Što znači biti stranac? Bernhard Waldenfels i politika responzivnoga interkulturalizma“, koji je izvorno otisnut na engleskome jeziku u beogradskome časopisu Filozofija i društvo, Vol. 29, br. 3/2018. u okviru temata posvećenoga uglednome njemačkom fenomenologu, koji je priredio Dragan Prole, profesor filozofije na sveučilištu u Novome Sadu, pokušao sam dovesti u svezu pojam tehnosfere s pitanjem responzivnosti. Odgovor na pitanje što je preostalo od Husserlove fenomenologije i istraživanja intencionalne svijesti jest: tijelo i Drugi. Nakon što su Heidegger, Merleau-Ponty i Lévinas u suvremenu filozofiju unijeli „duh obrata“ svih metafizičkih kategorija, napuštajući svoja prvotna ishodišta u problematiziranju odnosa bitka, bića i biti čovjeka, fenomenologija je ostala bez označitelja ─ Husserlova programa povratka prirodnome stavu.

Pitanje o svijesti i samosvijesti, koje je bilo toliko važno za čitavu novovjekovnu filozofiju, preusmjereno je pitanju o uvjetima mogućnosti mišljenja onoga što nije tek pripadnost ljudske egzistencije, nego ponajprije mjesto susreta mišljenja i ustrojstva zapadnjačke metafizike. Heidegger ju je s pravom imenovao onto-teologijskim okvirom povijesti uopće. Razlog leži u tome što mišljenje nužno otpočinje pitanjem o bitku i prvome uzroku ili iskonu, izvoru svekolikih bića (arché). Ako fenomenologiji u suvremenom tehničkome načinu konstrukcije umjetnoga uma i umjetnoga života (A-intelligence i A-life) nedostaje predmet njezine usmjerenosti kao što su to pojavni oblici ljudske svijesti, onda je jedino preostalo područje njezina „uskrsnuća“ eventualno moguće razabrati u analizi tijela i Drugoga. Po analogiji, pošto je metafizika novoga vijeka bila obilježena pojmom subjektivnosti (uma), povratak tijelu u postmetafizičkome mišljenju 20. stoljeća ne treba razumjeti otuda povratkom materijalizmu i fizikalizmu, još manje nekom mračnome psihologizmu. Tijelo je za suvremenu filozofiju jednako tako zagonetkom kao što je to i svijest, ali na posve drukčijim temeljima od onih što ih je uspostavila metafizika uma. Pojam Drugoga, pak, razvio se uistinu s Husserlovom kritikom kartezijanskoga nasljeđa u suvremenome mišljenju. Ali ipak nije radikalno probio okvire subjektivnosti i samosvijesti, odnosno nije posve izašao iz okružja egologije i antropologije.

Što se tiče prvoga pristupa, poznato je da se on ponajviše može pronaći u Merleau-Pontyjevoj egzistencijalnoj fenomenologiji, dok se drugi pristup pokazuje izvedenim u najznačajnijoj Lévinasovoj knjizi Totalitet i beskonačno (Totalité et infini) iz 1961. godine. Postoje višestruka preklapanja. Za oba francuska mislioca tijelo i Drugi istodobno označavaju put u labirint osjećaja i etičkoga poziva za slobodom i pravednošću u zajednici. Razlike su, dakako, neupitne između njihovih fenomenologijskih istraživanja. U suvremenoj se, pak, situaciji novi pristupi mogu sažeto odrediti kao fenomenologijska analiza tijela s glavnim predstavnikom Hermannom Schmitzom, te kao fenomenologijska analiza Drugoga s Waldenfelsom kao glavnim predstavnikom. U predavanju „Homo respondensʺ Waldenfels je pokazao dosege različitih definicija čovjeka kroz povijest metafizike (homo sapiens, homo erectus, homo faber, homo ludens itd.). Sve su to definicije koje polaze od već uvijek onog što ima karakter ili trancendentalnoga uvjeta egzistencije čovjeka u povijesti ili su mu povijesno pripisane iz nečega što je njegova unutarnja struktura djelovanja poput rada, primjerice, ili igre.

Responzivnost ili mogućnost i nužnost odgovora na pitanja koja su mu postavljena kao izazovi ili kao misteriozni događaji koje valja riješiti kao da čovjeku podaruju neku transepohalnu ‘bit’ koja se svodi na ono što u kibernetičkoj teoriji pripada pojmu nadomjeska svrhe iz tradicionalne ontologije kauzaliteta, a riječ je o komunikaciji. Kako dolazimo do komunikacije ako ne posredovanjem izvora ili uzroka nastanka intersubjektivnosti u dijalogu i diskursu s tijelom Drugoga bilo ono fizičko, neposredno dano ili samo naznačeno s pomoću slike kontingentnoga i singularnoga tijela. Waldenfelsova su promišljanja ovog problema iznimno poticajna stoga što postfenomenologijski uvodi u razmatranje novi način kojim se Drugi, recimo to tako, inter-subjektivira kroz iskustvo našeg promijenjenoga pogleda i kazivanja ne o njemu kao Drugome, nego o onome što omogućuje suživot Ja i Drugoga u zajednici koja se neprestano mijenja i gubi značajke ontologijske postojanosti.

Ono što me izaziva da postavim u pitanje mogućnost svake daljnje fenomenologijske i postfenomenologijske analize Drugoga proizlazi iz nemogućnosti njegova ontologijskoga određenja u suvremenosti koja je već određena vladavinom tehnosfere. Na pitanja ne odgovaramo više samo Mi kao ljudi, već i Oni kao posthumana tijela umjetne inteligencije. Responzivnost nije više stoga ono što je na ovaj ili onaj način svedeno na okružje ljudskoga i neljudskoga u smislu živog, naime čovjeka i životinje. Otuda je ono strano ili tuđe, taj čudovišni Drugi kao Stranac, ne više u smislu onog moćnog naziva romana Alberta Camusa, ili onog aktera iz Platonova Sofista koji dovodi u pitanje univerzalnost etičko-političkoga horizonta priznanja Drugog u atenskoj demokraciji i otuda u čitavoj povijesti novovjekovne ideje suverenosti nacije-države koja polazi od urođenosti podrijetla, od onog što etimologijski označava riječ natio u povijesti političkih ideja.

Mislim da homo respondens ipak nije više primjereni naziv za pitanje tijela i Drugoga ‘ovdje’ i ‘sada’. Umjesto toga, u svojim analizama uvodim u promišljanje pojam homo kybernetesa koji nadilazi granice ljudskoga tijela i govora te granice postojanja onog bezuvjetno Drugog koji je za Lévinasa bio onkraj metafizike kao ontologije zato što nije ni bitak ni biće, već obrat u samoj biti čovjeka polazeći od mogućnosti da ono ljudsko proizlazi iz vladavine neljudskoga. No, kako dobro znamo, fenomenologija je orijentacija u suvremenoj filozofiji koju je rano napustio Heidegger iz jednostavnog razloga što je destruirao još u razdoblju Bitka i vremena tri načina kojima se čovjek utemeljuje u modernome mišljenju, a to su antropologija, psihologija i biologija.

Redukcija čovjeka kao ‘subjekta’ na ono njemu esencijalno i supstancijalno dolazi ili iz svedivosti na ono nesvjesno ili na ono životno u smislu animalizma. No, u stvari i psihologija odnosno Freudova psihoanaliza i biologija samo su dva načina pristupa čovjeku kroz ono što mu je zapravo ‘strano i tuđe’, jer su tek modifikacije Aristotelove odredbe o animal rationale. Fenomenologija polazi od mišljenja kao noesisa i dohvaća neki predmet spoznaje kao noemu. Zato je intencionalnost njezina prva i posljednja dogma. No, što kad takvo mišljenje subjekta i objekta čak i u slučaju intersubjektivnosti i interobjektivnosti više nije mjerodavno niti plauzibilno jer umjesto subjekta i objekta imamo mišljenje kao konceptualni hologram ili ono koje kao tehnosfera misli samo sebe na drukčiji način i izvan granica tijela kao dosad nezamislive otvorenosti u smjeru konstrukcije apsolutno Drugoga izvan moći homo respondensa?

O tome govori moja knjiga The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023. Dakle, pitanje tijela i Drugoga sada je postavljeno iz nove ‘hermeneutičke situacije’ koja je uistinu za naše ljudsko-suviše-ljudsko mišljenje Unheimlich. Zašto? Zato jer je na djelu rastjelovljenje ljudskoga tijela u konceptu posthumanog tijela i zbog toga što Drugi više nije stranac ili nepoznati objekt X, već homo kybernetes s kojim ‘komuniciramo’ svojim jezikom i koji odgovara na naša pitanja te je posve izvjesno da će nam ubrzo postavljati pitanja i zadavati neželjene probleme postajući onaj koji iz perspektive ‘Velikoga Trećega’ nadilazi sve dosadašnje pojmove i slike koje je metafizičko-postmetafizičko mišljenje moglo proizvesti od ideje, energiae, duha, rada, igre, nesvjesnoga, volje za moć, postava i događaja, Gestell i Ereignis, matrice i Superega. Mi više u stvari nemamo problem s određenjem tijela i Drugoga, već sa samo-određenjem samo-proizvodnoga mišljenja Trećega kao onog koje uvjetuje ne samo budućnost ljudske vrste na zemlji, već ponajprije budućnost mišljenja u svemiru kao interplanetarnome prostoru. Tzv. etičke konzekvencije s postojanjem homo kybernetesa su pravi Unheimlich.

          U zaključku svojeg teksta iz 2018. godine napisao sam da responzivnost i fenomenologija stranoga pretpostavljaju decentriranje subjekta suvremene filozofije i društveno-humanističkih znanosti. Sada bih dodao ipak još nešto, a nadam se da to znači i nekovrsnu mogućnost dijaloga i diskursa između dva pojma čovjeka koja su već na rubu daljnje opstojnosti. To su homo faber i homo ludens. Mi više nismo u horizontu vladavine tzv. radne životinje niti njemu suprotne životinje koja se zbiva u eksperimentu svjetske igre, kako su ovaj pojam pokušali razviti na tragu Heideggera fenomenolog Eugen Fink i francuski hajdegerijanski marksist Kostas Axelos. Ni modalna kategorija nužnosti niti, pak, njoj suprotna slučaja ili slobode nisu više odlučujući za djelovanje homo kybernetesa. Jedino što ga pokreće i što ga ‘nagoni’ da odgovara na ljudska pitanja i ubrzo sam postavlja pitanja čovjeku jest kontingencija ove tehnološke entropije kao platforme programirane vizije nadolazećega svijeta u kojem više nije problem misliti Drugog kao stranca ili tuđinca u bezavičajnome poretku-bez-vrijednosti.

Umjesto toga, pravi je problem u tome da nakon što je, kako bi to rekao pjesnik Arthur Rimbaud, čovjek odigrao i prošao kao dah, preostaje otvorenost tehnološke singularnosti u kojoj umjesto stranca, onog čudovišnoga Aliena, koji nije netko niti kiklopovski Nitko, već čista struktura neljudskoga, ne postoji razlog za bilo kakvu novu ‘urođenost’ i ‘izvornost’ podrijetla, bilo kakvo nacionalno-kozmopolitsko stanje zajednice, bilo kakvu topologiju Sebstva i njegova prostora vječne ukorijenjenosti.

Bez tijela i drugosti fenomenologija gubi tlo pod nogama, a Alien postaje poput objekta X samo pitanje o mogućnosti susreta s onim što pripada posvemašnjoj drugosti uopće, neljudskome načinu egzistencije vrste i bića izvan Zemlje. Doista, ovo je istinski obrat povijesti metafizike, trenutak koji nas odvaja od svekolike tradicije i njezinih postojanih temelja i navika u mišljenju.

Vrijeme je da se oprostimo od metafizike i jednom zauvijek kažemo tisuću puta DA ovome ‘ovdje’ i ‘sada’ u znakovima kaosa i kontingencije kao našeg jedinog slučaja misaonoga života bez kojeg ne možemo smisleno biti to što jesmo i što ćemo možda biti u nadolazećoj budućnosti.