Žarko Paić

Autentična vjera kao objava Kraljevstva Božjeg u revoltu protiv svijeta nepravde, laži, ropstva, pokornosti lažnim idolima ili  instrumentalizirana religija kao kapitalizam drugim sredstvima, da parafraziramo ranoga Waltera Benjamina? Ima li, dakle, vjera u drugi dolazak Isusa Krista u svojem mesijanskome zanosu više išta od onog što je možda krasilo apostolsko vrijeme nakon Kristova raspeća i uskrsnuća ili je sve to zamrlo u muzealiziranju povijesti kao političkoj teologiji starog i novoga cezaropapizma? Filozofijski je to u 21. stoljeću na poprilično hermetičan način postavio kao pitanje ponajprije Giorgio Agamben u knjizi Vrijeme što ostaje – Komentar uz Poslanicu Rimljanima (Il tempo che resta. Un commento alla Lettera ai Romani. Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić.) Riječ je o hermeneutičkome čitanju Pavlovih Poslanica, koje su prvo svjedočenje onoga što Agamben naziva ‘ temeljnim mesijanskim tekstom Zapada’. (str. 11.) No, problem prijepora i sukoba između autentične vjere i institucionalizirane religije kršćanstva koja simbolizira moć zapadnjačke povijesti kao sveze metafizike i kapitalizma nije tek u tome što bismo dijalektički mogli suprotstaviti iskustvo slobode i logiku moći. Umjesto toga, problem valja sagledati kao ono što uopće povezuje jedno s drugim i u onom trećem dobiva svoju sintetičku snagu razrješenja. Sloboda kao moć čega ‒ revolta protiv pervertirane ideologije apsolutne brutalnosti svijeta ili realizacije života kao permanentne borbe za samoodržanjem kao voljom za moć? Mesijansko doba pretpostavlja nužno koruptnost i ništavnost ovog svijeta kojim vlada zlo u liku imperijalnoga poretka osvajanja teritorija i zemlje u ‘vlasništvu’ Drugoga. Otuda je vjera svagda transcendencija zla i imanencija borbe za njegovo dokidanje. Ali, pitanje je kako i s kojim sredstvima? Vrijeme koje ostaje, pavlovski kazano, nije nimalo naklonjeno bilo kakvoj novoj eshatologiji i mesijanstvu. Štoviše, takvo vrijeme totalnoga ubrzanja tehnološki stvorene singularnosti nadilazi ljudske granice i čovjeka još više ‘postvaruje’ i ‘otuđuje’ od tzv. ljudske biti. Nemalo sam puta citirao jednu Wittgensteinovu misao kako je kršćanska religija po njegovu sudu ništa drugo negoli utjeha za neizmjerne patnje čovjeka. Vjera u Boga kao stvaratelja svijeta otuda nužno postaje pitanje dualizma onog što metafizički razdvaja onostranost od ovostranosti. Kad bi Bog bio panteistički ‘imanentiziran’ kao u Spinoze, onda bi svaki oblik institucionaliziranoga načina ‘političke teologije’ bio nepotreban. Bog nužno mora umrijeti na križu povijesti i neprestano se uskrsnućem vraćati-u-svijet kao prisutnost koja omogućuje vjeri da se stabilizira i ima razlog očekivanja drugoga dolaska Mesije. No, problem postaje utoliko veći što u doba tehnosfere i nastanka posthumanoga stanja za pitanje očuvanja ljudske biti i čovjeka u utjelovljenome stanju slike i paslike Boga nikakav mesijanski događaj utjelovljenja više nije alternativa onome što proizlazi iz ‘biti’ rastjelovljenja i tehničke nadomjestivosti tijela (embedment potire embodiement u mauzolej zamrznute povijesti metafizike). Što ostaje, dakle, ne više od vremena, već od mogućnosti vjere koja bez mesijanskoga događaja tone u redukciju političke teologije ‘revolucije’ ili ‘kontrarevolucije’? Na to pitanje zanimljiv odgovor, premda nimalo ‘radikalan i subverzivan’, već ‘politički korektan’ i postkolonijalno obojan u ideje povratka tzv. izvorima kršćanstva kao ‘revolucije’ podaruje švicarski kazališni redatelj Milo Rau u njegovu filmu The New Gospel iz 2020. godine. Usput, film je bio prikazan i na Zagreb DOX-u iste te godine. Dirnut sudbinom migranata, Rau se zaputio u Materu u južnoj Italiji kako bi krenuo stopama Pasolinijevog Evanđelja po Mateju, u kojem je inače ulogu apostola Filipa 1964. godine igrao mladi Giorgio Agamben. U Novome Evanđelju, pak, poznati kamerunski aktivist Yvan Sagnet preuzima ulogu Krista, dok su njegovi apostoli upravo migranti, seljaci i seksualne radnice. Nakon Gavrasova Z-a ovaj film doseže snagu i moć mesijanske poruke suvremenosti, a po formi je negdje između dokumentarnosti i igranoga filma. U časopisu PAJ, A Journal of Performance and Art, br. 134 iz 2023. godine, kojeg izdaje The MIT Press, Joseph Cermatori napisao je o fimu afirmativan ogled u kojem kao i mnogi drugi prepoznaje neke nove mogućnosti tzv. spiritualne revolucije danas i to u kontekstu problema zatiranja ljudskih i građanskih prava izbjeglicama iz Afrike koji u valovima dolaze u europske zemlje. Kao što je sam Rau tvrdio, opisujući svoj vlastiti rad:

“Postoji, paradoksalno, samo globalna ekonomija, globalna klima, globalni protok informacija i izbjeglice; globalno civilno društvo ili čak globalno zakonodavstvo ne postoji. Mora ih stvoriti naša generacija, kao utopijski, nedovršeni projekt. … Tek kada naizgled strane, daleke sukobe shvatite kao svoje sukobe, ulazite u razinu globalnih tokova kapitala i svijesti.”

Novo evanđelje, kako nas uvjerava Cermatori, s iznimnom jasnoćom osvjetljava ovaj politički i estetski projekt. Jednako kao kazalište, film i prosvjedna akcija, cilj mu je manje prikazati svijet negoli pomoći intervenirati u trenutku globalne političke krize, tako što umjetničku performativnost uvodi u novu stvarnost. Projekt zahtijeva od svojih gledatelja i sudionika da zamisle ne samo novu budućnost za umjetnost, već i nove društvene odnose, novu logiku pravde i nove etičke kodekse. Budući da film prati Sagnetov ustanak, pomaže dati vidljivost kolektivnoj borbi i nekim od najdestruktivnijih proturječja globalnog neoliberalizma. U svojoj dojmljivoj analizi Cermatori pokazuje da su današnji oblici robovskoga rada postali sastavni dio kapitalističkog sustava i nezakoniti unutar njega, istovremeno pravilo i iznimka.

Naposljetku, Cermatori u ovom ogledu u PAJ-u kaže da moć filma proizlazi iz jednostavnosti njegova koncepta, dubine duhovne i moralne ozbiljnosti te izravnosti pitanja koja Rau postavlja gledatelju: “Što bi Isus propovijedao u 21. stoljeću? Tko bi bili njegovi učenici? A kako bi današnji nositelji svjetovne i duhovne vlasti odgovorili na povratak i provokacije najutjecajnijeg proroka i društvenoga revolucionara u povijesti čovječanstva?” Rauovi odgovori na ova pitanja su jasni i snažni, iako film izbjegava svaki olaki didakticizam. U jednoj sekvenci, Sagnet (kao on sam) govori gomili radnika ispred murala koji prikazuje panafričkoga revolucionara Thomasa Sankaru, s ciljem da svoje slušatelje natjera na širu borbu: “Želimo pristup pravim domovima, bez obzira jesmo li Talijani ili nismo. Hoćemo sve potrebne papire jer je nemoguće živjeti u ovoj ilegali. … Moramo krenuti u novom smjeru, u smjeru promjene, promjene koja u središte stavlja dostojanstvo, dostojanstvo svih nas, protiv dominantnih sila, protiv moći kapitalizma. Vi ste za to apostoli. Vi ste učenici.” Ovi trenuci bacaju radikalnije svjetlo na kliše koji je još uvijek popularan među američkim evangelicima ‒ “Što bi Isus učinio?” Prikaz filma i ogled o njemu u časopisu za performativne umjetnosti ponajprije sam dao stoga što je ovaj film doista uspjela politička alegorija i fikcionalno-faktualna sinteza onog što je bila i intencija Pasolinija 1960ih godina u estetsko-političkome smislu. Posveta njegovoj ideji kako film nosi u sebi mogućnost mesijanskoga događaja autentične politike vidljiv je već u tome što i Rau dekonstruira razlikovanje umjetnosti i života, ali tako da avangardnu konstrukciju događaja koji se referira na apostolska kazivanja sv. Mateja prenosi u surovu zbilju 21. stoljeća. Sve je istodobno stalno reaktualiziranje biblijskoga predloška ili izvornika, ali je Rauov film na estetičkoj razini i pohvala i preusmjerevanje Pasolinijevih kršćansko-revolucionarnih ideja u pokušaj propitivanja same biti vjere u Krista i biti religije kao institucionalizirane moći. No, u čemu je problem s onim što čini bit ovog filma unatoč njegove tzv. umjetničke vrijednosti? Ni u čemu drugome negoli u onome istome što stoji u samoj biti mesijansko-političkoga događaja ‘drugoga dolaska’ Isusa Krista na zemlju. Budimo do kraja jasni. Isto što vrijedi za postavku o fundamentalnome ‘neuspjehu’ ideje filma Mila Raua Novo Evanđelje ogleda se u fundamentalnome ‘promašaju’ Agambenove političke filozofije izvedene u hermeneutičkome čitanju Poslanica sv. Pavla i njezinim komentarima. Na jednom mjestu svoje knjige Vrijeme što ostaje Agamben spominje optužbu židovskoga filozofa i teologa Jacoba Taubesa protiv Theodora W. Adorna da je ‘estetizirao mesijansko’ (str. 42.). Pritom Agamben uistinu pronicljivo kaže da kad bi trebao na tom ‘procesu’ biti tužiteljem Adornu, onda bi za dokaz uzeo njegovu postavku s početka Negativne dijalektike gdje tvrdi da filozofija koja je trebala biti prevladana, i nadalje se održava u životu, jer je propušten trenutak njezina ozbiljenja. Uglavnom, Adorno je, slično Walteru Benjaminu, ali različito od Gershoma Scholema, mesijanstvo ‘reducirao’ na ono estetsko, a ne izvorno teologijsko-političko. Što to drugo znači negoli da film Novo Evanđelje estetski iznimno dobro pogađa u srž problema s užasom neoliberalnoga kapitalizma danas, ali da u političkome smislu ne može biti nikakvim modelom za promjenu zbilje. Zašto? Zato što je film jedno, a stvarnost u znakovima ‘političke teologije’ drugo. To drugo nije mistika slobode, već najbrutalnija i najciničnija istina Moći ovog globalno-planetarnoga poretka imperijalnoga načina vladavine u kojem Drugi mogu biti samo etički priznati kao Drugi, a doseg tog levinasovskoga priznanja završava s humanitarnim djelatnostima u izbjegličkim logorima i u umjetničko-estetskim performativnim akcijama milosrđa. Sve drugo je uglavnom jalova politika integracije i interkulturalizma, a ne i obrat u biti postimperijalnoga koncepta suverenosti u kojem nacije-države izvršavaju svoju zadanu ulogu političkoga medijatora organiziranoga kaosa i entropije. Moć koja nadilazi sve ono što Rau na tragovima Pasolinija filmski prikazuje i predstavlja iznimno dojmljivo ne leži ni u estetskome ni u političkome području djelovanja. Ona je teologijski ‘utemeljena’ upravo u ozakonjenu mesijanskoga događaja kršćanske vjere kao povijesne religije apsolutnoga cezaropapizma, kako je to jasno vidio nitko drugi negoli Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji. Zato nikakav povratak Pavlu i ideji politike kao događaja onog nadolazećega u smislu filozofijskoga očekivanja spasonosnoga à la Agamben, Badiou, Žižek i drugi s reaktualizacijom pavlovskoga mističnoga fundamentalizma nisu drugo negoli estetiziranje i kvazi-politiziranje bez subjekta. Rezultati toga su poraz svake ove ili one ljevičarske nove metafizike slobode. Vjera u događaj Kristova života i njegove poruke daleko je bolje izvedena u knjigama Ernesta Renana i u Nietzscheovu spisu Antikrist, negoli u različitim post-soteriologijama naših dana. Zašto? Zato što su shvatili i jedan pasionirani kršćanin i jedan mislilac prevladavanja nihilizma upravo ono što je Wittgenstein kazao o biti kršćanstva, a to je, da je, naime, riječ o religiji utjehe za čovjeka u neizmjernoj patnji. Ono što je u umjetničkome smislu najradikalnija kritika svakog estetskoga i političkog mesijanstva nalazi se u romanu Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi. Kao što je poznato, riječ je o metafizičkoj alegoriji o Velikome Inkvizitoru. U knjizi Petera Sloterdijka, Kritika ciničkoga uma (Kritik der zynischen Vernunft, I-II, Suhrkamp, Frankurt a. M., 1983.) ova se alegorija uzima za ključnu sliku vladavine cinizma kao biti suvremene ideologije uopće. Moja je, pak, postavka, da je alegorija o Velikome Inkvizitoru najveći doseg pervertiranja onto-teologije Moći zapadnjačke povijesti koja doseže svoj vrhunac u apsolutnoj vladavini neljudskoga koji sve ljudsko-suviše-ljudsko i sve etičko-političko svodi na male priče ionako već proigrane svjetske povijesti čiji kraj obilježava pseudo-događaj transcendencije božanske prisutnosti u svijetu. Drugim riječima, ovo je alegorija o onome što označava mistifikaciju o svrhovitosti i smislu povijesti kao apsolutne laži. Iza ne postoji ništa osim ‘Velike iluzije’, koju svojim drugim dolaskom na zemlju potvrđuje sam Bogočovjek kojeg u pokušaju da spasi svijet i svrgne vladavinu institucionalizirane Moći cezaropapizma, iliti kapitalizma i teokracije, uhapse tajne službe Poretka i odvedu Velikome Inkvizitoru na saslušanje. Tajni proces protiv njega zapravo je kongenijalni Monolog totalne Moći protiv krika i bijesa Slobode u kojem racionalni i cinični Veliki Inkvizitor uvjerava Spasitelja svijeta da ga zapravo nitko ne treba i da je njegov ‘drugi dolazak’ totalni promašaj i neuspjeh. Ono što jedino svi trebaju od njega jest čista mistifikacija ‒ priča o rođenju, životu i smrti te uskrsnuću kao zalog transcendencije kojom se nadahnjuju i predstavnici Zakona i predstavnici Subverzije, naravno iz drukčijih razloga. Čitav problem proizlazi otuda što je njegov dolazak na kojem počiva teologija spasa u biti religije i u biti marksizma kao tzv. progresivne ideologije oslobođenja čovjeka nužan samo kao stalna odgoda i što je vrijeme koje ostaje zapravo pseudo-mesijansko vrijeme hegelovske loše beskonačnosti. Na pitanje, dakle, što bi danas učinio Krist odgovor nije u estetsko-političkome događaju spasa svijeta i čovjeka u njemu, već u odgovoru na pitanje što bi danas Kristov drugi dolazak značio za budućnost čovječanstva. Odgovor je ovaj: Ništa. Teologija koja opravdava moć kapitalizma ‘danas’ nije više čak ni ona šmitovska, dakle, politička, već nihilistička, ona koja se u svojem nužnome ‘fundamentalizmu’ obraća Čovjeku kao bijelo-crnome ostatku svega što je ostalo od ljudskoga jer nema nikakav odgovor na pitanje o biti autentične slobode mišljenja koja nadilazi svaku objavu vjere utemeljene na utjehi i izbavljenju od neizmjernih patnji.

Pasolini je 1964. godine u Materi u južnoj Italiji snimao svoj film o Evanđelju po sv. Mateju vođen mišlju o mogućnosti spasonosnoga pod uvjetom povratka vjere autentičnim izvorima kršćanstva i mislio je pritom na savez Bogočovjeka i društvene utopije komunizma u borbi protiv nepravde i neslobode u modernome kapitalizmu. Rau je 2020. snimao svoj film na istom mjestu kao i Pasolini vođen mišlju da je estetsko-političko mesijanstvo ono koje uzima u obzir ljude iz Afrike, ponižene i potlačene, ostavljene da poput agambenovskoga homo sacera preživljavaju robovskim radom na rubu Novoga Imperija. Razlike su u tome što je ‘danas’ film o Isusu Kristu i njegovim apostolima nužno performativna hiperrealnost života onih kojima ni utjeha ne znači više od prazne riječi. Film je jedno, a stvarnost je ionako moć začaravanja koja dolazi iz nekog drugoga filma.