Žarko Paić

Smijeh nije grijeh, već je prije grijeh ne smijati se ovome i svim drugim mogućim svjetovima. Lako je s književnošću. U Grka na djelu je bila veličajna Aristofanova ‘zajebancija’ koja je, primjerice, ubadala u duševne boli platoničare svih profila, a od filozofske je umotvorine u grčkome frontisterion ili odgojne ustanove za mladež stvarala svakave asocijacije, poput mislionice-sraonice i slično. Rim je skrnavio ideju grčke demokracije, pa je satirička poezija imala uistinu subverzivni karakter pobune protiv ludih careva-diktatora. Estetski mentor i miljenik Nerona-palikuće Rima, bio je autor prvog postmodernoga romana u povijesti Zapada. Naime, Petronije je napisao Satirikon kao ciničku pseudo-povijest rimske dekadencije u kojem je izrugivao ne samo vlast i njegove podanike, već i umjetnike i polihistore. Nije slučajno jedan od Fellinijevih najkontroverznijih filmova naslovljen po Petronijevu djelu, a još uvijek ga možemo gledati zaslugom modnoga dvojca Dolce i Gabanna, koji su financirali restauraciju snimke filma izručenoga na milost i nemilost svečanoj agoniji zuba vremena koji pogađa, eto, i staru tehnologiju snimanja na onim velikim trakama koje su uvijek pucale u kinima poput napuhane žvakaće gume i to u presudnim trenucima kad, primjerice, gola Brigitte Bardot izlazi iz pjene mramorne kade u Cannesu ili kad Charlton Heston u Deset zapovijedi silazi s onim dekalogom u ruci i Židovima objavljuje Zakon ikonoklazma i uzvišenosti glasom Jahve svevišnjega, a lokalni narodni milicionar zapisuje u notes smije li se netko grohotom na matineji na taj kao slučajni rez u sceni, ili samo u sebi proklinje bezbožničku narodnu vlast tihim šapatom. Naravno, prvi službeni roman u povijesti Zapada ipak je djelo onog Španjolca kojeg su za velike bitke i ranjavanja utamničili u Ulcinju, pa kad se oporavio i vratio u svoju domaju nije mu bilo druge negoli smisliti doživljaje ludog viteza od Manche i njegova dobrog i realistički puknutog podrugljivca Sancha Panse, koji mora biti sluga, a ne gospodar. Smijeh je, dakle, na strani pokornih i onih koji nisu ‘gore’, već su glavom i drugim dijelovima tijela ‘dolje’. Taj zakon vulgarnoga i opskurnoga realizma nužno iziskuje lude careve, odnosno politiku, i lude vitezove, odnosno umjetnost, da bi svijet mogao dobiti smisao u činu posvemašnje dekonstrukcije uzvišenoga govora kao fikcije i laži, ali ipak plemenite fikcije. I što onda imamo kad je riječ o najznačajnijoj knjizi čiste komedije u povijesti uopće? Naravno, pokorno javljam, dobrog vojaka Švejka i njegova autora Jaroslava Hašeka koji je svojeg anti-heroja smjestio u kontekst rasapa Austro-Ugarskoga carstva i klaonice I. Svjetskoga rata.

Prag je otuda istodobno grad moderne tragedije i komedije, jer Kafkin Proces okončava sa smrtnom kaznom za Jozefa K. kojeg dvojica egzekutora odvode u mračnu zabit da bi ga ondje zaklali, a roman završio čudovišnom rečenicom ‘Nadživjet će ga sram,’ dok Hašek našeg besmrtnika koji prolazi svijetom kao blaženi idiot i pritom sve vrhovne autoritete dovodi do ruba histerije jer ne znaju pravi li se on lud ili je stvarno takav, pokorno javljam, uspostavlja kao istinskog junaka našeg doba koji već prvom rečenicom nakon što mu gospođa Millerova kaže da su nam ubili Ferdinanda u Sarajevu, pita.

ʺKojega Ferdinanda, ja poznam dva, jedan je sluga kod drogerista Pruše i tam mu je jednom zabunom popil flašu nekakve mazarije za kosu, i drugoga Ferdinanda Kokošku koji pobira pesji drek. Nijednoga ni nikakva šteta.ʺ (Jaroslav Hašek, Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata, Globusmedia, Zagreb, 2004., str. 5. S češkoga prevela Nada Gašić.)

Umjetnost, točnije književnost, kazalište i film može prikazati i predstaviti život kao lakrdiju, ironiju, cinizam, crnu komediju zato što je jezik i tijelo u svojoj performativnosti uvijek u znaku skidanja s prijestolja onog uzvišenoga i tragičnoga. Zato je komedija izvan mitske strukture govora i ne može utemeljivati zajednicu, inače bi Hölderlin umjesto svojeg Empedokla za heroja ‘drugoga početka’ povijesti izabrao podrugljivca i satira poput filozofa-kinika Diogena ili nekog njemu sličnoga. Smijeh ne može stvoriti novo, ali može biti uvjet mogućnosti da mišljenje ne padne u bezdan jalovih fikcija i iluzija u koje vjeruje i kad spozna da je u krivu, a vjeruje zato što je čovjek biće ponosa i srdžbe, grčki tymos, kako je to znao Platon. Filozofija, dakle, misli u pojmovima, a ne u singularnim osjećajima poput umjetnosti koja upravo zato satirički izruguje od Aristofana do Montyja Pythona ne samo filozofe kao subjekte filozofije, već i samu njezinu ekscentričnu zadaću da osmišljava svijet. Usput, Monty Pythonovci u jednom skeču izruguju i analitičku filozofiju i kontinentalnu kad sjede u kabinetu u kratkim hlačicama odjeveni kao australski izviđači, loču pivo iz limenki i svi se zovu Bruce, od predstojnika katedre za ontologiju do stručnjaka za Hegela i Wittgensteina itd. U drugom, pak, skeču izlaze na nogometni stadion igrači Grčke i Njemačke. Da ne nabrajam sastave, samo par imena u veznom redu poput Sokrata, Platona i Aristotela, te Kanta, Schellinga i Nietzschea. Nitko od obje ekipe ne udara loptu dugi niz minuta, jer svi šetaju i ozbiljno misle o smislu ove igre, dok napokon Arhimed  ne poviče Heureka, trijumfalno praktično desnom nogom udarivši po lopti i u brzom trku ubaci je u mrežu njemačkoga vratara. Filozofija se ne može pisati kao komedija, ali niti kao tragedija jer su to forme iskaza književnosti i filma. Može, doduše, biti različitih metamorfoza smijeha u tjelesnim izvedbama i prikazima drugih umjetničkih žanrova, od slikarstva, plesa do kiparstva, ali je uvijek pritom stvar u strategiji dekonstrukcije odnosno rastemeljenja i razgradnje normiranog ontologijskoga statusa boga-prirode-čovjeka. Jezik je filozofije konceptualno mišljenje bitka i vremena i ne može o svijetu govoriti ‘zajebantski’ jer bi to onda bila postmoderna lakrdija. Može se, dakako, u tekst ubacivati gomile viceva i zbog jakog dojma na popularnu kulturu čitatelja psovati u tekstu, što ponekad duhovito čini samo Žižek poput postmodernoga satira, ali u konačnici od tog novoga sofizma drugim sredstvima nema velike koristi ako je misao laka i mišljenje takvo kakvo već jest.

Što ćemo onda sa smijehom i komedijom u filozofskome diskursu? Ništa, neka ostane u životu filozofa ako su duhoviti satiri, pa neka ih neki novi Diogen Laertije zabilježi u svojim tekstovima i na Instagramu. Ali u filozofijskoj knjizi nema im mjesta osim kao dodatak duhovnome začinu. Kao kad u knjizi o filmu na mjestu gdje se raspravlja o mesijanstvu i soteriologiji europskoga modernizma u kadar ulazi Rudolf Hrušinský, slavni češki glumac koji je igrao Švejka 1956. godine u filmu Karela Steklýja, i kaže da je, pokorno javljam, rat jedno veliko sranje, ali važnije je od čitavog svjetskoga rata dobra partija marijaša i krigla hladnog velikopopovičkoga piva.