Naprijed, Zagreb, 1976.
I što ćemo sad? Kad ponovljivi Danijel Dragojević u eseju „Da li je Wittgenstein umro u Omišu?“ izričito tvrdi po uzoru na Borgesa kako su samo „neznačajni životi, ako takvih ima, originalni i neponovljivi.“( str. 71) Samo tko bi to mogao biti pralik korčulanskoga pjesnika koji je na pitanje svojeg otočanina jedno ljeto u Zagrebu „Dane, kad ćemo na Korčulu?“ odgovorio: „Zašto? I ovdje mi je loše.“? Odgovor ostavljam za kraj ovog ne-ogleda. Ako ne znamo tko je pralik, možda možemo znati tko bi to mogao biti postlik autora najbolje zbirke pjesama druge polovine 20. stoljeća na svim ovim prostorima koja se naziva Prirodopis? Budući da nismo ni Pitija ni Tiresija, ni Nostradamus ni Baba Vanga, ni daleki srodnici orfičkih vidovnjaka, a niti probabilistički algoritmi vizualizacije tehnosfere koja ne vidi u budućnost naprosto stoga što je sama konstruira, onda smo osuđeni na ovaj zamjenični silogizam. D. D. je stvaralački klon ponavljanja samoga ne-sebe. Evo, dokaza! U navedenom eseju koji je mogao pasti na pamet samo njemu, D. D. uzima dvije apokrifne izreke, od kojih je ona druga autentična jer je uklesana u pročelje jednog renesansnoga zida u Omišu. Čak i ako ovo što kažem nije istina, koga briga, ali mora biti jer onda je stvar još više dobila na težini. Dakle, kaže D. D. sljedeće:
„Kada sam svojevremeno pročitao da je Wittgenstein na smrti rekao: „Recite im da sam proživio čudesan život“, sjetio sam se i jednog napisa u Omišu za kojeg sam odavno znao i nosio ga u sebi: „Hvala ti, Bože, što sam bio na ovom svijetu.“ Meni se odmah učinilo, bez obzira na prividnu različitost ovih dviju izjava, da se radi o istom čovjeku. Sada vidim da sam imao pravo i da to nije nimalo slučajno.“ (str. 70-71)
Dodatni dokaz za iskaz D. D.-a može se naći i kad besmrtni Jozef Švejk u romanu Jaroslava Hašeka nakon što se napio u snu mrmlja: „Imate pravo, gospođo Müllerova da su svi ljudi isti i da svi liče na nekog drugog…“ Može li netko biti stvaralački klon Švejka? Može, dakako, ali uz cijenu toga da bude prirodno veći blaženi idiot od njega i da to sam zna kao što je mudri Sokrat dobro znao da ono što ne zna ipak zna tako da mu neznanje podaruje mudrost svijeta, jer kad bi to znao, a ne zna, mogao bi postati najveći ideal suvremenog medijskoga intelektualca: da postane pobjednik kviza i da svoje znanje smatra neponovljivim, jer je tako beznačajno kao i život neobične stonoge u stadiju njezina umnožavanja. D. D. u svojem ogledu, koji Omišani posve sam siguran uopće ne znaju jer žive svoje neponovljive živote podno rijeke Cetine koja se ulijeva u more s mjerom prolaznosti i s drugim uzlovima i čvorovima od onih koje spominje pjesnik u ovom višeslojnome eseju da bi pokazao kako i geometrija i život imaju zajedničko to što su osuđeni na nužnu topologiju zemlje, jer svi smo mi negdje položeni-u-prostor i iz njega se razvijamo u otvorenost kroz uzlove i čvorove, dovodi u svezu daljinu i blizinu, matematiku, logiku i zahvalu nekome već ili samome Bogu što smo bili i što jesmo na ovome svijetu, kakav god on bio, jest i bit će do njegova kraja.
Uglavnom, D. D. sve podvrgava zamjeničnim igrama, pa uobičajenu navadu čak i tradicionalne metafizike i k tome još moderne ontologije da je iznimka ili singularitet jedinstven i neponovljiv drži neodrživom opsjenom. Ne, kaže odlučno besmrtni Korčulanin koji noću ljeti prolazi samotan Omišem i s mosta gleda u daljinu ne da bi nešto vidio, već da bi gledao u samu otvorenost svojeg pogleda. Čovjek u svoja dva modusa, neznačajnosti i tzv. fascinantna života kakvi sigurno bijahu oni Wittgensteina i nepoznatog omiškoga ne-gusara iz doba lokalne renesanse, zaslužuje drukčije promišljeni respekt. Ono jedinstveno i jednokratno neponovljivo pripada neznačajnicima jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Ono što je navlastito „vječnoj novosti genija“ krajnje je ponovljivo do zadnjeg prolaza kroz devinu ušicu igle i klonovima i replikantima onog što nema svojeg pra-niti-postlika, te im pripada republika genijalnih na zemlji, kako je to Schopenhauer rekao za Grke.
Ono što je najlucidnije u eseju D. D.-a o izokretanju poretka pojmova i kategorija nužnosti i slučajnosti, univerzalnosti i singularnosti, daljine i blizine itd., jest njegov zaključni ulomak. Pitanje pod kojim se vodi ovaj ipak jedinstveni i neponovljivi esej korčulanskoga pjesnika koji je jednom odbio nagradu za svoje poetsko djelo „zato što mu ne odgovara“, točka, vlastoručni potpis, marka, pismo, jest ono koje ćemo još jednom ponoviti: „Da li je Wittgenstein umro u Omišu?“ Na to pitanje stari Omišani koji su kao gusari i moreplovci preplovili sve oceane i mora svijeta dobro znaju odgovor. Jest, ali to nema veze sa zaključkom autora Prirodopisa, korčulanskoga mizantropa apsolutne vedrine života i podnevnoga trkača Marmontovom ulicom u Splitu. On, naime, za razliku od starih Omišana kaže i ovo:
„I što je onda normalnije nego da pod nekim tuđim izmišljenim imenom (a koje ime nije izmišljeno?) umre u Omišu, spajajući tako sjever i jug, lucidnost i lagodan slučaj. Treba, uostalom, znati da je on umro 19. travnja, kada je sunce u Omišu blago a toplo i kada je takve riječi moguće kazati.“ (str. 72)
Jezik je gotovo pa mišljenje, a riječi su gotovo pa uzlovito-čvoroviti putovi skretanja samoga života s njegova ponovljivo-neponovljiva puta u neku drugu vječnost u kojoj se „lucidnost i lagodan slučaj“ i bečkoga logičara, i besmrtnoga Švejka i naposljetku nepoznatog omiškoga ne-gusara stapaju u ono što nije Jedno, a nije ni Mnoštvo, već je naprosto tako kako i jedino može biti.
„Čudesan život na ovome svijetu“ čudesan je zato što bez neponovljivosti neznačajnih života ne može biti ni vječne novosti genija.
1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]
February 07, 2025
Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]
February 06, 2025