O pojmovnome stvaralaštvu

January 14, 2025
Gilles Deleuze

         Što su filozofijski pojmovi ako ne konceptualne metafore i simbolički kodovi onog što nazivamo zbiljom. Ali, ima ili uistinu ičega što nije filozofijski pojmljeno ako je već imenovano te nosi neki naziv poput onog krajnje začudnog Whiteheadova superjekta kao oznake za procesualnu kozmologiju događaja i onog mitopoetskoga boga koji odlučuje o vremenu kozmičke epohe? Ovo pitanje o imenovanju i stvaranju pojmovlja iz biti jezika ima svoje podrijetlo još u Platona, a u Nietzschea, Wittgensteina, Heideggera i Deleuzea se pojavljuje kao temeljno pitanje moći i granica mišljenja i to ne samo filozofije, već i umjetnosti i znanosti. Filozofijski rječnici i enciklopedijski priručnici danas su na usluzi svima jer se nalaze online na mreži i trenutačno možemo dobiti informacije o genezi i značenju nekog traženog pojma. Moji davno kupljeni velebni rječnici filozofijskoga nazivlja na njemačkome jeziku nisu postali bespotrebni jer su nadomješteni brzinom dohvaćanja informacija u digitalnome formatu. Oni su naprosto ornamentalnost  jedne prohujalne epohe u kojoj je ideja Knjige i Jezika bila gotovo sakrosanktna. Te knjige više i ne otvaram, kao ni mnoge slične enciklopedije i priručnike. Problem je u tome što je prelazak u virtualnost ostavio ovu učenu vrstu primijenjenog diskursa filozofije, umjetnosti i znanosti na razini groblja slonovače. Naravno, problem s imenovanjem i određenjem značenja pojmova, s tzv. filozofijskom terminologijom, nije nestao pukim dematerijaliziranjem. Već je Einstein fizikalne pojmove shvatio gotovo na isti način kao Nietzsche i Wittgenstein, dakle, kao slobodno ljudsko oblikovanje mišljenja u jeziku koje nastoji pokazati što je više moguće sukladnost onog što jest, bitka ili zbilje, s ljudskim mišljenjem. 

           Obični jezik nije model za filozofiju, umjetnost i znanost. Njegova je uporabnost i funkcionalnost odveć metafizički intencionalna, kao što je Roland Barthes kazao da je reklamna slika upravo to, naime, u funkciji prodaje proizvoda. Baveći se u tumačenju Heideggera, Wittgensteina, Whiteheada i Deleuzea problemom označavanja i imenovanja onog što nije tek prisutno u tzv. zbilji poput zrcala prirode, već je ponajprije djelo ljudske mašte i stvaralačke vizije, nastojao sam pokazati da unatoč nedvojbenih njihovih razlika u pristupu misteriju i mistici mišljenja bitka postoji neskrivena srodnost kad je posrijedi uvid kako tehnički karakter jezika ne nastaje sam od sebe, nije pao s neba u svijet, već se povijesno pojavljuje na horizontu s događajem stvaranja ‘novoga’ kao moderne tehnologije i suvremene tehnosfere. Jasno je da je jezik univerzalna struktura ili dispozitiv ljudskoga mišljenja i da je ‘urođen’ čovjeku kao homo sapiensu. No, isto je tako očito da se jezik u svojoj povijesnosti bitno mijenja, poprima značajke komunikacijskoga kaosa i entropije, ulazi u samu nesvodivost života koji povezuje ono živo i umjetno. Ovdje ne govorim o odnosu jezika i mišljenja, već o zadivljujućoj stvaralačkoj imaginaciji filozofijskih mislilaca i njihove konceptualne geneze svjetova kakvi prije njih nisu postojali.

          Uzmimo samo Heideggerova dva temeljna pojma ili uputne riječi mišljenja kao što su to zgoda (Ereignis) i postav (Gestell), te Deleuzeova dva pojma kao što su to razlika (différence) i geofilozofija (geophilosophie). Kako je to u prvoga uobičajeno, jezik mišljenja je mišljenje na jezik a ne o jeziku kao pukom predmetu svijesti. Zbog toga su svi njegovi pojmovi navlastito nastali iz biti njemačkoga jezika i gotovo ih je nemoguće jednoznačno prevesti na druge jezike. Zgoda se događa u svojoj otvorenosti i nije nikad svodljiva na nešto unaprijed postojeće i postojano u nepromjenljivosti kao što je to uporaba riječi bitak. Osim toga, zgoda podaruje bitku njegovu smislenost i povijesnost i stoga je riječ o autentičnosti mišljenja suvremenosti koje nije ugroženo tehničkom redukcijom onog drugoga pojma, postava kao biti tehnike. Kad to imamo u vidu, razabiremo da je posrijedi svagda odnos onog iskonskoga i aktualnoga, onog što je vjerodostojno i onog što je patvoreno i otuđeno. No, Heidegger pojmove ne ‘konstruira’ kao sklopove i novotvorevine u smislu neologizama, već pronalazi u njemačkome jeziku one uputne riječi čiji je smisao višeznačan i baš stoga misaono prikladan za ono što filozofijski pojmovi nastoje otvoriti svojim ulaskom-u-svijet. Tome usuprot, Deleuze odbacuje već i same usvojene pojmove klasične metafizike poput bitka, bića i biti čovjeka, te na tragu Nietzschea uzima pojam bivanja ili postajanja (devenir) za svoj ključni strukturalni model procesualnosti imanencije kao života. Umjesto Hegelova stroja Aufhebunga, u smislu dokidanja-prevladavanja nižeg u višem stadiju povijesti, Deleuze uvodi u mišljenje stroj devenira, odnosno vječnoga postajanja razlike koja postaje dinamičko načelo stvaranja novih svjetova. Razlika nije derivacija istoga, već ono što stvara nove razlike kao mnoštva. Deleuze misli kao moderni montažer pojmova, kao onaj koji sklapa skupove različitih ontologijskih značenja, pa je takav i pojam geofilozofije. On se odnosi na sklop zemlje i filozofije u prostornome smislu teritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Ključna misaona strategija ovog stroja devenira jest sinkretičnost, eklektičnost i hibridnost jezika kao mišljenja razlike i postajanja. Zato za razliku od Heideggera za Deleuzea povijest nije poslanstvo i otvorenost smisla, već dijakronija i nomadizam. Umjesto dvojstva autentičnosti-neautentičnosti ljudske egzistencije u tehničkome svijetu bezavičajnosti, kako je to u Heideggera, ovdje se pojavljuje dvojstvo koje nije nikakva analogija bitka i bića, već nužnost u razlikovanju onog što jest i onog što virtualno postoji kao aktualizacija, primjerice uvid u film kao dvojstvo slike-pokreta i slike-vremena.

      Filozofijsko proizvođenje novih pojmova oscilira u suvremenosti između kognitivne „igre staklenih perli“, da se poslužim naslovom nekoć iznimno čitanog i cijenjenog romana Hermanna Hessea, i konceptualne   tehnogeneze. Pojmovi nisu preslike tzv. objektivne zbilje, već metafore i simboli koji sve više nose pečat tehničkoga pragmatizma engleskoga jezika koji sve druge povijesno-metafizičke jezike neutralizira i suspendira. Tako i Heideggerov izvorni filozofijski njemački i Deleuzeov tehno-filmski moderni francuski jezik nisu više uopće mjerodavni za uvid u „bit“ tehnosfere. Moj pojam kojim nastojim razumjeti suvremenost u znaku vladavine novoga apsoluta koji spaja umjetnu inteligenciju i umjetnu intuiciju jest izraz tehnosfera. Može ga se pronaći u svijetu inženjerstva i pragmatike znanja, potom u razlici spram biosfere i antropocena zauzima mjesto suverene vladavine tehnoznanosti i kibernetike. No, ipak sam ga samo ja svojim mišljenjem preuzeo i preusmjerio iz onog područja označavanja koji je redukcija apsolutnoga događaja kraja povijesti metafizike uopće u otvorenost drukčijeg i posve različitoga mišljenja od tradicionalne filozofije, antropologije, kibernetike, estetike, teorije arhitekture, dizajna, filma i glazbe. Filozofijsko mišljenje tehnosfere je digitalni konstruktivizam bez pojmova klasične ontologije kao što su bitak, bića, bit čovjeka, supstancija, transcendencija itd. Za tako nešto postaje jedino mjerodavno sam jezik osloboditi logičko-povijesnih ‘granica’ i dati mu strogost i težinu onoga što pripada kozmologiji, astrofizici i kibernetici kao što je to slučaj u mišljenju post-i-transhumanizma. Pojmovi nisu više zrcalna slika stvarnosti, već slobodno konstruiranje stanja i kontingencija u preklapajućim odnosima između metafizike i kibernetike, onog što nužno još uvijek ostaje misterij u fakticitetu kozmosa i onog što je uvjet mogućnosti nastanka drukčije, umjetne samosvijesti koja umjesto jezika i slike postaje broj.

        Mišljenje izgleda nadolazeće filozofije nije računanje-planiranje-konstrukcija, ali da bi imalo svoju vjerodostojnost uvida u istinu ovog svijeta ono mora prihvatiti njegove temeljne pojmove iz područja tehno-epistemologije i tek otuda krenuti u avanturu mogućeg konceptualiziranja onog što je već sada događaj neodređenosti na horizontu prostora-vremena koje se više ne razotkriva, već vizualizira kao posvemašnja otvorenost onoga što je onkraj bitka i ništa.

Martin Heidegger

Similar Posts

Demonsko sudjelovanje u tajni umjetnosti

1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]

February 07, 2025

Zadržavanje, zaustavljanje, zastoj

Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]

February 06, 2025