Žarko Paić

Najznačajnija filozofijska rasprava 20. stoljeća jest Heideggerova „Doba slike svijeta“ („Die Zeit des Weltbildes“) iz 1938. godine. Razlog je tako očit i nalazi se neskriveno već u naslovu. Vrijeme kao doba vremenuje se uvijek tijekom povijesti zapadnjačke metafizike u svojoj epohalnosti. Nije to, dakle, nikakva nepokretna vječnost postojanosti jednoga te istog, već povijesno svjetovanje svijeta kao vladavine onog sklopa bitka i vremena koje više nije ništa otvoreno u smislu povijesnosti „prirode“ i „čovjeka“. Umjesto toga, susrećemo se s vladavinom bitka kao uspostavljene predmetnosti predmeta koji cjelokupnu prirodu i čovjeka zatvara u sklop znanstveno-tehničkoga nabačaja iz mišljenja koje polazi od preobrazbe grčkog pojma hypokeimenon u latinski subjectum. Kad se, dakle, subjektnost subjekta pojavi na horizontu novovjekovne reprezentacije svijeta, gotovo je s izvornom otvorenošću svijeta kojemu je smisao podarivalo mišljenje kao pjevanje-kazivanje (Dichtung) u smislu mitopoetske tajne susreta bogova i ljudi, prirode i neljudskoga. Novovjekovni se svijet vladavine subjekta nad izvornim pojavljivanjem bitka, bića i biti čovjeka odvija u znaku moći onog mišljenja kojeg odlikuju pojmovi kalkulativnosti i reprezentacije. Računajuće mišljenje postaje mišljenje „o“ prirodi u smislu njezine predstavljivosti koja se ne pojavljuje kao izvorni fenomen svijeta, nego kao znanstveno-tehnički uradak istraživanja i preobrazbe izgleda i biti bića u cjelini. Ovaj se proces, prema Heideggerovim analizama, odvija tako što mi više nemamo pred očima svijet u čistoći otvorenosti svjetovnosti svijeta. Novovjekovna je radikalno-fundamentalna promjena mišljenja u tome što se sada bitak konstruira polazeći od slike svijeta.

Evo nekoliko nužnih napomena uz ovu Heideggerovu raspravu, koja je zapravo predavanje održano 9. lipnja 1938. godine, a bilo je naslovljeno „Utemeljenje novovjekovne slike svijeta kroz metafiziku“ („Die Begründung des neuzeitlichen Weltbildes durch die Metaphysik“, kao posljednje predavanje u nizu održanih iz područja znanosti o umjetnosti, istraživača prirode i medicinskoga društva u Freiburgu i Bremenu na navedenu temu. Dodaci uz predavanje bili su napisani, ali nisu bili objavljeni, kako to čitamo u Zaglavlju izdanja Heideggerovih predavanja, rasprava i ogleda pod naslovom Šumski putovi (Holzwege). (Martin Heidegger, Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., 8. nepromijenjeno izd.) Priređivač ovog izdanja koje se istodobno pojavljuje kao peti svezak Heideggerovih Sabranih djela (Gesamtausgabe) bio je Friedrich-Wilhelm von Hermann. Već na samome početku Heidegger pokazuje zašto metafizika ima tu bezuvjetnu moć određivanja i oblikovanja biti bića u ovoj odlikovanoj epohi povijesnoga osmišljavanja bitka. Naime, u „bitne pojave novoga vijeka pripada znanost.“ (str. 69) Ali, nije znanost nešto samo o-sebi neovisno što biću podaruje drukčije značenje i mjesto u svijetu. Rang ove novovjekovno određene znanosti jest sveprisutnost tzv. strojne tehnike (Machinentechnik), koja za Heideggera ne znači „puku primjenu novovjekovne matematičke prirodne znanosti u praksi.“ (isto) Kad imamo izrečeno u vidu, onda je ponajprije jasno kako pojam strojne tehnike pretpostavlja logiku reprodukcije s kojim se priroda pretvara u sredstvo za neku drugu svrhu. Problem je u instrumentalnome shvaćanju pojma tehnike kakav se proširio sve do u 20. stoljeće preko njemačke filozofije tehnike od Hegela preko Marxa do različitih struja i orijentacija Frankfurtske kritičke teorije društva da se bit tehnike ne dohvaća iz promijenjene biti novovjekovne znanosti, već se organologijski pretpostavlja da je znanost i nadalje uvid u logiku bitka kao onog što je postojano i nepromjenljivo i što označava prirodno-znanstvenu strukturu mišljenja o prirodi kao o nečem opstojećem u smislu predmetnosti predmeta. Usput u jednom zanimljivome ogledu o Ballardovu romanu „Crash“, lucidni Jean Baudrillard pokazuje kako su i Marx i McLuhan u shvaćanju tehnologije na istoj valjnoj duljini: oboje, naime, instrumentalno misle stroj iz metafizike sredstva-svrhe. (v. Žarko Paić, Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009.)

Mora se priznati da Heidegger sam pokazuje kako je ta „strojna tehnika“ u smislu njezine instrumentalnosti nužno i svojevrsna vidljiva „bit novovjekovne tehnike“ (isto). Što to znači: da se bit pokazuje ili skriva ako je tehnika koja stoji u svjetlu matematičke prirodne znanosti kao njezin zamašnjak i pokretač ono što nije puka primjena znanosti u praksi? Već je u postavljanju pitanja riječ o obratu u biti metafizike. Heidegger, dakle, pokazuje kako je izlaganje bića u novovjekovnoj epohi bitno određeno pojavom „strojne tehnike“. I to se ne odnosi samo na tzv. praktični svijet prirode, već i na ono što emanira pojmove ljepote i uzvišenosti, dakle na umjetnost. Promjena koju Heidegger uočava od dalekosežne je važnosti za razumijevanje ne samo tzv. estetike kao filozofijske discipline nastale krajem 18. stoljeća zajedno s racionalizmom i prodorom prirodno-tehničkih znanosti. Istom mjerom to vrijedi i za samu umjetnost koja više nije u ovlasti tradicionalnoga pojma oponašanja (mimesis) bitka, već se u svijet ubacuje vladavina glavnog pojma estetike pojavljivanja sve do 20. stoljeća i nastanka pokreta povijesnih avangardi. Riječ je o predstavljanju (raepresentatio). Kad je slika mimetička ona je uvijek u okružju prirode kao otvorenosti bitka kao takvog. Kad se slika pojavljuje kao predstavljanje svijeta, tada je svijet znanstveno-tehnički konstruiran kao čin reprezentacije upravo ovog novoga mišljenja koje sjedinjuje prirodu i strojnu tehniku. Takvo je mišljenje novovjekovni nacrt i oris onoga što nije biće kao takvo i u cjelini, već je stvoreno činom misaone odnosno znanstveno-tehničke konstrukcije. Za Heideggera se umjetnost otuda bitno mijenja u razlici spram grčke umjetnosti na taj način što samo „umjetničko djelo postaje predmet doživljaja, i shodno tome umjetnost postaje izraz života čovjeka“. (isto) (v. Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.)

          Nakon pojave znanosti, strojne tehnike, estetike doživljaja i umjetnosti kao izraza ljudskoga života, četvrta pojava novovjekovlja koja ima dalekosežno značenje za suvremenost jest nastanak kulture kroz „ozbiljenje najviših vrijednosti…u biti kulture leži zbrinjavanje dobara…i nastajanje kulturne politike.“ (str. 75-76) Nije li ovaj rang metafizičkoga obrata u razlici spram Grka naprosto rezultat kauzalno-teleologijske sheme tzv. razvitka i napretka zapadnjačke povijesti? Heidegger u „Doba slike svijeta“ jasnoćom izvođenja mišljenja kao osmišljavanja bitka dolazi do nečeg uistinu odlučujućega za daljnju filozofijsku analizu suvremenosti. Nije, dakle, novovjekovna kultura nešto autonomno i veličajno, već pogon koji je omogućen preobrazbom grčke paradigme znanja u modernu znanost koja s pomoću strojne tehnike uvjetuje nastanak novoga u smislu bića koje postaje djelo čovjeka i kao takvo stvar zbrinjavanja „kulturne politike“. Nemojmo ništa okolišati. Znanost i strojna tehnika su uvjet mogućnosti nastanka „novoga“ koje estetika doživljaja prerađuje u uživanje u lijepim predmetima koje valja očuvati od propasti u vremenu s pomoću državnih mjera kulturne politike. Oboje, ono uzročno i ono svrhovito, znanost-tehnika i estetika-umjetnost-kultura nisu ništa drugo negoli već uspostavljeni poredak novovjekovne redukcije svijeta na sliku svijeta polazeći od promjene pojma slike iz mimesisa u reprezentaciju. No, slika o kojoj je ovdje riječ proizlazi iz „slike mišljenja“, pa je slika kao predmet koji se promatra i koji nas promatra, kako bi to rekao Paul Klee, ono što povezuje sada ne više bitak i mišljenje, već mišljenje i bitak u smislu čiste tehničke konstrukcije. Naposljetku, što Heidegger u svojoj analizi ubraja u petu pojavu ovog metafizičkoga obrata odnosa bitka i mišljenja s nastankom novovjekovne slike svijeta?

Ništa drugo negoli nastanak „obezboženja“ (Entgötterung), ali ne kao „gruboga ateizma“ (str. 76) Neću ovdje ići dalje i dublje u misli koje Heidegger iznosi vjerojatno najradikalnije u suvremenoj filozofiji o gubitku ranga religioznosti i svekolike teologijske nesposobnosti da se promisli ovaj događaj kao nešto od presudne važnosti za budućnost vjere uopće i čovjeka kao religioznoga „subjekta“. Reći ću samo da je „obezboženje“ čin završnoga procesa raspada zapadnjačke metafizike koji se okončava s Nietzscheovom izrekom o smrti Boga kao vladavini nihilizma u kojem nužno dolazi do onog što Heidegger naziva „nastajućom prazninom koja biva nadomještena historijskim i psihologijskim istraživanjem mita“. (isto, v. Walter F. Otto, Teophania: duh starogrčke religije, Matica hrvatska, Zagreb, 1998. S njemačkoga preveo i priredio Damir Barbarić.) Nije, dakle, čin „obezboženja“ neka stvar ljudske-suviše-ljudske svjetonazorno-poltičke odluke da se modernome dobu podari na uzdarje i aktivno-pasivni nihilizam u vidu ateizma i religioznoga fundamentalizma, a oboje su vinovnici i svjedočanstva istog procesa s Janusovim licem nijekanja božanskoga i njegova bijesnoga i militantnog ponovnoga dovođenja u tzv. svijet sekularizacije i profanosti. Heidegger stoga pokazuje kako pojam „novoga“ u smislu njegove bezuvjetne vladavine i moći nije stvar nikakve tek antropologijske redukcije metafizike, već nečeg bitno „dubljega“ od onoga što se pojavljuje u „novim“ fenomenima. „Novo“ se ne može razumjeti bez mišljenja koje počiva na slici kao reprezentaciji onoga što je konstrukcija predmeta u njegovoj predmetnosti i bez odgovora na temeljno pitanje o „biti novovjekovne znanosti“ (isto). Novovjekovno je doba stoga „doba slike svijeta“ i ta je slika već bitno promijenjena u svojoj biti zato što ne zrcali svijet kao takav u smislu oponašanja njegove postojanosti i trajnosti. Umjesto toga, slika postaje stvar predstavljajućega mišljenja čija bit leži u konstrukciji. (v. Žarko Paić, Tehnosfera, sv. III. Platforme od struna: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

Zaustavimo se ovdje. Ne treba ponavljati da je Heidegger u cjelini ove rasprave kao predavanja dospio najdalje od svih filozofa u okružju kraja metafizike od Hegela preko Nietzschea do Wittgensteina. Pokazao sam već u nekoliko navrata da je jedino Gilles Deleuze u svojoj „ontologiji postajanja“ na posve drukčiji način sliku uspostavio „slikom mišljenja“ i da je ne slučajno iz logike filmskoga događaja vidio kako je napredak informatike u tehnologiji snimanja (slike-pokreta i slike-vremena) razumijevanje onog što nazivam tehnosferom kao trećim poretkom kibernetike ili autopoiesisom putokaz koji ukazuje na dva temeljna pojma suvremenosti. Oni proizlaze iz „biti“ tehnoznanstvenoga obrata: to su kvantifikacija i vizualizacija. (v. Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-Kibernetika-Transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023.) U Heideggerovu promišljanju slike s paradigmom strojne tehnike koja pripada biti novovjekovne znanosti postalo je razvidno da je unutar samoga kauzalno-teleologijskoga smjera metafizike izvršen obrat. Nije više znanost ona koja tehnici kao modernoj tehnologiji određuje njezino „što“, već je ono „kako“ (u sredniovjekovnoj ontologiji to nazivamo primatom quoddittasa pred quiddittasom) presudno u logici istraživanja koja postaje „bit“ svekolikoga obrata u samoj biti znanosti. Vidimo, dakle, da Heidegger već 1938. godine u kontekstu „Doba slike svijeta“ dospijeva do najvažnijeg koraka u smjeru njegova temeljnoga pojma kojim završava razdoblje ontologija uopće, a riječ je o postavu (Gestellu) kao biti tehnike. Naravno, to će se dogoditi kasnije u raspravi-predavanju „Pitanje o tehnici“ („Die Frage nach der Technik“ iz 1953. godine, v. Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009., str. 7-40, 11. izd.).

No, jedno je neporecivo. Štoviše, ostaje još uvijek predmetom nezavršenih refleksija. Ako je, naime, pitanje o biti novovjekovne znanosti nemoguće razriješiti bez uvida u bit novovjekovne tehnike, je li onda pitanje o slici kao biti tehnosfere nemoguće izvesti iz Heideggerova mišljenja koje je tako nadahnjujuće izveo 1938. godine u „Doba slike svijeta“? Moj je odgovor potvrdan. Granice mišljenja koje govori o „biti“, „metafizici“, „predstavljanju“, „slici svijeta“ su granice mišljenja prevladavanja metafizike kao vladavine kibernetike s temeljnim pojmovljem u pet pojavnih artikulacija u kojima se slika pojavljuje kao uvjet mogućnosti nastanka (1) znanosti, (2) strojne tehnike, (3) estetike doživljaja i umjetnosti (4) kulture kao kulturne politike i (5) obezboženja svijeta u praznini nadomjeska za izvorni mit i religiozno iskustvo. Ove su granice određene upravo trijadom onoga što ne odgovara Heideggerovoj paradigmi strojne tehnike i što je do kraja života nastojao slijediti u promjenama biti tehnologije od atomske do nuklearne. Ali, nikad nije njegov pojam kibernetike dospio do posljednje „zone sumraka“, naime do vladavine kvantifikacije i vizualizacije same tehnosfere koja nadilazi granice kauzalno-teleologijskoga shvaćanja svijeta. Tehnosfera za razliku od strojne tehnike kao moderne tehnologije reprodukcije „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka nije više nikakva slika u smislu mimesisa i reprezentacije, već se određuje iz trijade računanja-planiranja-konstrukcije „umjetne stvarnosti“ koja s pomoću broja stvara sliku kao vizualizaciju događaja u njegovoj kontingenciji-emergenciji i to kroz kibernetičko četvorstvo informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije. (v. Žarko Paić, Transverzale: Ili o tehnosferi kao mišljenju, https://zarkopaic.net, 2024.).

Što to znači drugo negoli da je sliku kao bit tehnosfere nemoguće misliti filozofijski u okvirima mišljenja prevladavanja-prebolijevanja metafizike kao ontologije, jer se slika više ne konstruira iz predstavljajućega mišljenja subjekta, Umjesto toga, slika je autopoietička transverzalna logika vladavine autonomnih objekata koji misle tako što sebe vide na isti način kojim bog Dioniz gleda vlastito oko, kako to efektno iskazuje Peter Sloterdijk u svojoj studiji o Nietzscheu (v. Der Denker auf der Bűhne: Nietzsches Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986.) Problem je, dakle, u tome što je mišljenje „doba slike svijeta“ u svojoj veličajnosti ipak samo najveći doseg mišljenja slike kao osmišljavanja svijeta u horizontu kraja metafizike. Čak i kad se otvori mogućnost da je nova paradigma znanosti ona koju je Heidegger imao u vidu krajem 1960ih godina u sprezi atomske i nuklearne fizike još uvijek nije slika postala autopoietički „stroj vremena“ koji stvara kontingentne događaje, a ne zrcali i ne predstavlja već postojeću stvarnost.

Strojna tehnika je prošlost, Mi živimo u doba tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnih svjetova“ koji se određuju s pomoću binarne logike kvantifikacije i vizualizacije. I zato mi više nemamo „sliku ili slike svijeta“. Ono što imamo je postajanje novih probabilistički stvorenih svjetova kao kontingencija u kojima vladaju posve drukčiji „pojmovi“ i „kategorije“ od ovih analognih s kojima je Heidegger mislio izvorni smisao bitka i vremena. Nije to više „slika“ jer je njezina „bit“ u realizaciji kibernetike u tehnosferi i njezina se slikotvornost ne može razumjeti polazeći od drevnih povijesno-epohalnih „slika“ kao simbola i metafora jednog svijeta koji je možda i zauvijek prošao. Umjetnost koju tako nazivamo iz navike, postala je estetizacija i kulturalizacija „umjetnoga života“ i za nju vrijede samo ona pravila koja su fluidna i promjenjiva poput simulakruma samoga života. Mi nemamo sliku svijeta iz jednostavnog razloga što je tzv. naše „doba“ ono koje proizlazi iz metastaza hiperrealnosti tehnosfere koja ništa ne oponaša niti išta predstavlja, Ona naprosto konstruira nova stanja i kontingentne događaje i zato smo prema njezinom „slikovnome“ iščeznuću ravnodušni kao prema slici rimskoga kipa boga Apolona, prvog pravog obezboženoga simbola iščezle ljepote u ruševinama proigranog vremena.