Žarko Paić

Denis de Rougemont u eseju ‘Europa na gubitku’ pokazuje elegantnim kazivanjem njemu svojstvenim da je u razlici spram dva imperija, Amerike i Rusije, ono što čini bit Europe dvostruko i dvoznačno. Ona je, naime domovina pamćenja i invencije. (Denis de Rougemont, ‘Europa na gubitku’, Europski glasnik, br. 23/2018., str. 401-416., s francuskoga prevela Ita Kovač) Dok se veliki imperiji bore u sadašnjosti za totalnu dominaciju u svijetu političke vladavine, Europi je preostala prošlost i budućnost. Muzeji sjajne kulturne baštine i znanstveno bavljenje simulacijom Velikoga praska u CERN-u, zar to nije dokaz da unatoč fatalne nacionalno-državne rascjepkanosti koja još od ranoga srednjeg vijeka ne dopušta nikakvu izgradnju super-države, već samo slabi kon-federalizam, Europi uvijek ostaje nostalgija za zlatnim dobom i pogled u blistave zvijezde kroz astrofizikalne naočale? Objavili smo u časopisu Europski glasnik u proteklih 27 godina nekoliko hrestomatija takvih tekstova s imenima dostojnim svake čitalačke poniznosti poput Valéryja, Bende, Husserla, Heideggera, Ortege y Gasseta, Sloterdijka, Habermasa, Zweiga, Brocha, Starobinskog, Derride itd. I još ćemo, u to nema sumnje, jer valja neprestano imati na umu kako se pamćenje i invencija ne mogu naučiti u kratkim tečajevima političkih akademija ili kolegija na humanističkim studijima. Rougemont, autor velebne knjige Ljubav i Zapad, poput Heideggera, ali u esejistički lakšem tonu pokazuje kako je ‘Europa proširena Grčka’ (str. 414), naravno ne tek u zemljopisnome smislu, već ponajprije duhovnome. Tijekom povijesti taj je duh sve više prebivao samo u skrivenim riznicama filozofije i umjetnosti kao što su to knjižnice i pinakoteke, klaustri i sveučilišta, a 20. stoljeće s dva stravična rata i s dva grozomorna totalitarizma ovu su helensku komponentu, koju je mladi Nietzsche uzvisivao kao bit čovjeka uopće, posve unakazili do neprepoznatljivosti. Bez obzira na to, ostale su povijesne epohe u arhitekturi starih gradova poput naših Dubrovnika, Splita, Zagreba, Varaždina, ostali su tragovi upravo tog pamćenja kao invencije u svojevrsnoj vjeri da je ovdje gdje živimo i mislimo naprosto ukorijenjen topos slobode i stvaralaštva, pa čak i da postoji još nešto što one koji dolaze iz brexitom poharanog Ujedinjenoga Kraljevstva u ‘moju domovinu’ baca na koljena i da im je to gotovo nezamislivo u njihovim maglama i noćima. Što?

Ono što se prostim okom vidi svaki dan na trgovima u sunčano dopodne i popodne, to dugo ispijanje kave i ‘ćakulanje’ bez kraja i konca, užitak u sporosti i dokolici bez čega Aristotel nije mogao zamisliti postojanje filozofije, a Grci su za to imali divnu riječ scholé. Vrijeme nije CERNOV-a akceleracija i razbijanje jezgre već gotovo posve razbijenoga atoma. Ono je tiho protjecanje pijeska u klepsidri ili nevidljivi okretaj sunčanoga sata na šibenskoj katedrali. S vremenom se i to razbacivanje i traćenje vremena otvara kao mogućnost mišljenja o tome da je jedini protuotrov kronometru tehnosfere ova navika da u svojim očuvanim polisima još uvijek možemo vidjeti jedni Druge makar nam pogled na neka lica budi nečuvenu traumu, a ne ljepotu ovog postojanja u življenju na rubu. Nije više važno određivati granice Europi niti crtati ograničene zone kretanja protiv sve većih proloma useljenika iz Afrike i Azije. Što čini bit Europe u doba bez biti, u doba raščovječenja i rasvjetovljenja upravo je to čuvanje sholestičke tradicije. Bez nje bismo izgubili i pamćenje i invenciju. Kad sam 2010. na jednoj konferenciji o identitetu Europe govorio kao tzv. keynote speaker umjetnicima različitih profila iz EU, a sve se to zbivalo sredinom listopada u Zagrebu u subotu u hotelu ‘Dubrovnik’, dok je vani na Cvjetnome trgu rijeka ljudi ispijala kave i uživala na plus 20, u pauzi mi je kolega iz Švedske, profesor filozofije kulture i autor nekoliko knjiga o Europi, prišao i pitao hoću li biti na popodnevnoj sesiji. Obzirno sam mu rekao da ne mogu iz već nekog obzirnoga razloga koji sam izmislio tek tako. On se nasmijao i predložio mi da se ‘izgubimo’ što je moguće prije, jer gotovo da je izustio onako po splitski gledajući s prozora dvorane na Jelačićev trg u sjaju miholjskoga ljeta – ‘ma, ko to more platit’. I tako smo nestali u vrevi bučnih prolaznika, sholestički uvjereni da je ovo vani važnije od onog unutra i da ovaj dan vrijedi očuvati u pamćenju kao jednokratnu i neponovljivu invenciju života zauvijek.

Ima još nešto istinski veličajno u promišljanju duha Europe u eseju jednog švicarskoga mislioca poput Denisa de Rougemonta. To je riječ koja je izgubila svoj smisao od silne zloporabe ‒ povjerenje. Bez nje pitanje našeg opstanka kao ljudi ionako je lišeno bilo kakvog smisla.