Žarko Paić

1.

Švicarski mislilac, filozof i teoretičar kulture Denis De Rougemont u knjizi Budućnost je naša stvar ističe da sudbina čovječanstva ne leži u rukama država ili slijepoga napretka, već ovisi o svakome pojedincu. Poznata je njegova misao iz knjige:

„Dekadencija jednog društva počinje kada se čovjek zapita: Što će se dogoditi?, umjesto da pita: Što mogu učiniti?”.

Djelo donosi oštru kritiku neobuzdanoga materijalizma, zagađenja okoliša, divlje urbanizacije i uništavanja prirode. Tehnokratski model rasta vidi kao prijetnju ljudskoj slobodi i opstanku planeta.  Rješenje za krizu modernog društva autor vidi u nadilaženju koncepta krutih nacionalnih država. Zagovara „Europu regija”, decentralizirani sustav gdje se odluke donose na najnižoj mogućoj razini (suplementarnost), čime se čuva lokalni identitet i potiče izravno sudjelovanje građana. Prema njegovoj filozofiji, čovjek nije izolirani pojedinac (individualist) niti kotačić u državnome aparatu (kolektivist), već „osoba” koja svoju slobodu i smisao ostvaruje kroz odgovornost i zajednicu. Knjiga se smatra jednim od temeljnih tekstova političke ekologije u Europi. De Rougemont je među prvima prepoznao da se ekološki problemi ne mogu riješiti unutar granica jedne države, već zahtijevaju i lokalni angažman (regije) i nadnacionalnu suradnju (europska federacija).

Kako valja odrediti de Rougemontov diskurs i „žanr“ kojim je njegova posljednja knjiga, te otuda i duhovno testamentarna, napisana? Umro je, naime, 1985. godine, a mnogi će se sjetiti da je autor sjajne knjige Ljubav i Zapad (L’Amour et l’Occident, Plon, Pariz, 1956.) u kojoj tvrdi da zapadnjački koncept „strastvene ljubavi” (amour-passion) zapravo nije usmjeren prema stvarnome ljudskome biću, već predstavlja prikrivenu žudnju za smrću i uništenjem. Možda bi to bio navlastiti refleksivni esej francuske tradicije od Emmanuela Mouniera do Edgara Morina u formi filozofijskoga probabilizma (predviđanja budućnosti). Jer na jednome mjestu ove knjige autor pokazuje kako se ideja o predviđanju pojavljuje u skladu s religijskim sustavima u određenome društvu kao što su vjerovanje u vječno vraćanje (u Indiji, Tibetu, Šri Lanki) s pokušajem da se čovjek pripremi na taj fatum i nastoji ga izbjeći, potom vjerovanje u povratak Isusa Krista na kraju vremena (povijesti), te vjerovanje kako sve sudbonosne tragedije ljudske egzistencije rješava religija napretka s njezinim kultom znanstvenoga razuma, i naposljetku ono što je pravi predmet njegove kritike kao što je to trijumf zapadnjačke tehnologije s demografskom eksplozijom, pobunom Trećega svijeta i bezobzirnim materijalizmom potrošaštva u društvu spektakla (str. 137-138).

2.

Uovome ključnome djelu Denisa de Rougemonta, naslovljenog Budućnost je naša stvar (L’avenir est notre affaire, Stock, Pariz, 1977.) za povijest ekološke misli, autor povezuje pitanja okoliša, regija i europskoga federalizma. Sve počinje promatranjem krize, koja se manifestira slijepim rastom, utrkom za BDP-om (što autor prevodi kao “brutalni nacionalni prestiž”), akumulacijom nuklearnog oružja, razornim zagađenjem okoliša i neobuzdanom pljačkom prirodnih resursa. Ponovimo još jednom: ključ ovog sustava krize leži u nacionalnoj državi, koja je rođena iz rata i organizirana u svrhu rata. Upravo je ta država, prema Denisu de Rougemontu, odgovorna za ovo katastrofalno upravljanje planetom.

Iako ova postavka možda danas zvuči odveć apstraktno i „internacionalistički“ usmjerena spram jednog uzvišenoga kozmopolitizma onkraj granica Istoka i Zapada, valja ipak nešto jasno kazati. Koncept „Europe regija“ de Rougemonta i onaj transatlantske Europe od Lisabona do Urala u knjizi Edgara Morina imali su jedno dublje značenje za preporod ideje Europe kasnih 1980ih godina i to ponajviše onkraj „željezne zavjese“, dakle u zemljama totalitarnoga komunizma. Uopće je, naime, kult jedne drukčije Europe, kao spoja suverenosti malih nacija-država Srednje Europe i istočne Europe i kozmopolitizma, bio ono što je povezivalo još od 1920ih godina tekstove velikih mislilaca poput Husserla, Ortege y Gasseta, Juliena Bende s onim utopijskim čežnjama naroda iza Zida kako je to sjajno napisao Milan Kundera u svojem eseju Tragedija Srednje Europe iz 1984. godine.

Što pisac otuda predlaže kao odgovor na ovu globalnu krizu? Prije svega, bolje razumijevanje krajnjih ciljeva koji stoje iza naših postupaka i izbora kao “slobodnih i odgovornih” ljudskih bića i želju da se ospori fatalizam znanstvenoga i tehnokratskoga “napretka”, koji lišava čovječanstvo sposobnosti da odlučuje o vlastitoj budućnosti. Ukratko, ponovno potvrditi primat ciljeva nad sredstvima. Kako to učiniti? Sudjelovanjem u nastanku regija, „prostora građanskoga sudjelovanja“. U samoupravnoj regiji, pojedinac je slobodan, prema Rougemontu, jer je istinski odgovoran; potičući ponovno razotkrivanje značenja zajednice i okoliša, regija, zamišljena kao modul europske federacije, stoji u suprotnosti s ovim „klubom mizantropa“ koji, u očima autora, predstavlja Europu država.   

          U nastojanju aktualiziranja jedinstvene i nadasve estetski suptilno izvedene misli de Rougemonta u jednom tekstu iz 2014. godine Simone Charbonneaua čitamo tako i ovo: „U vrijeme kada naš mentalni prostor kolonizira navala video slika i informacija koje proizvodi internet, samo jedan citat sažima relevantnost misli Denisa de Rougemonta: „Anestezija masa, ili desenzibilizacija na dosadu, postići će se metodama društvenog i fiziološkog uvjetovanja, čije će opće načelo biti zamagljivanje i potiskivanje s krajnjom budnošću svakog pitanja koje bi Dosada mogla iznijeti. U tom slučaju, duhovno skloni, unatoč svemu, bit će progonjeni i lovljeni žestinom neviđenom u našoj prošlosti: oni će biti društveni kriminalci par excellence. Oni će u tajnosti formirati tajni, vjerojatno nomadski proletarijat koji bi mogao postati matrica duhovne i globalne civilizacije. (v. https://www.unige.ch/rougemont/application/files/3815/8505/7742/ddr-biblio-charbonneau-aena-2014.pdf )

Kritički stav Denisa de Rougemonta prema dominaciji tehnologije doveo je do njegova protivljenja atomskoj bombi i, općenito, civilnoj upotrebi nuklearne energije. Njegova pisma o atomskoj bombi, koja datiraju iz 1946., napisana su dok je još bio u Sjedinjenim Američkim Državama. S velikom jasnoćom je napisao: “Strijela se koristila za seoske ratove; top za ratove između nacija; avion za ratove između kontinenata. A sada, bomba – za što će se koristiti? Za planetarni rat, to jest: rat koji utječe na sve nas i koji stoga vodimo samo protiv sebe samih.”

Nuklearni rat kojem smo jedva izbjegli tijekom Hladnoga rata mogao bi ponovno postati stvarnost, potaknut širenjem ovog oružja za masovno uništenje, koje bi potencijalno mogle koristiti ne samo odmetnute fanatične države s totalitarnim novim predznakom, već i autokratski poretci hibridne vladavine komunističkoga despotizma ili post-liberalne tiranije. Stoga je misao Denisa de Rougemonta nesumnjivo obilježena svojim vremenom u kojem je pisao kao filozofski ekologist i futurist na tragu demografskih predviđanja Rimskoga kluba 1960ih godina i s utjecajem francuskoga personalizma, ali to ne znači da je ova misao i zastarjela. U jednom širem kontekstu njegova knjiga je korelativna s jednom od najznačajnih filozofskih etika kraja 20. stoljeća kakva je bila ona Hansa Jonasa u znamenitoj studiji Princip odgovornost: pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju (Svjetlost, Sarajevo, 1990. S njemačkoga preveo Slobodan Novakov).

Jednostavno, valja kazati da Budućnost je naša stvar zaslužuje biti aktualizirana u nekim aspektima, utoliko što događaji na koje se poziva pripadaju prošlosti. No istovremeno se može prosuditi i da značenje određenih događaja njegova doba nije, s njegove strane, bilo podvrgnuto dovoljnoj kritičkoj provjeri, u interesu dosljednosti s njegovom mišlju. Ovdje se posebno kritička objekcija odnosi na Europu kakvu su zamislili njezini osnivači u poslijeratnim godinama. U tom je smislu vidljiva suprotnost između vizije Europe kakvu je zamislio Denis de Rougemont i, s druge strane, institucionalne stvarnosti tehnokratske Europe kakvu europski narodi poznaju više od šezdeset godina i na kraju je dovodi u pitanje zbog političkoga sljepila na rubu posvemašnje nemoći djelovanja u geopolitičkome okružju 21. stoljeća kad SAD, Rusija i Kina kao neoimperijalne sile vode nove „hladne ratove“. Taj kontrast, otvoreno protivljenje, leži u činjenici da se Europa kao vizija Denisa de Rougemonta prije svega temelji na propitivanju već odavno nesuverene nacionalne države koja je obogotvorena i ujedno prezrena kategorija već od kraja 2. svjetskoga rata jer više nije mjerodavna za pitanje svih pitanja 21. stoljeća kao što je to prognaništvo i izbjeglištvo naroda i pojedinaca iz Trećega svijeta upravo u nacije-države Europe. To je analitičko polazište koje jasno daje prioritet političkoj integraciji kroz odricanje od suvereniteta država članica.

3.

Knjigu Budućnost je naša stvar čitao sam te revolucionarne godine 1989. kad se povijest zanosno i patetično zgušnjavala do entropije i ukazivala na ono otvoreno i zatvoreno s „našom stvari“ o kojoj je pisao utopijsko-futuristički i istodobno distopijsko-retroistički Denis de Rougemontpretkazujući ulazak u ono što je nazivao „elektroničkim dobom“. No, čitao sam je uvijek u paru s knjigom Jorge Luisa Borgesa, Urotnici/Atlas, koja je u prijevodu Tonka Maroevića objelodanjena te iste godine u izdanju Grafičkoga zavoda Hrvatske. Zašto? Vjerojatno zbog te opsjednutosti mikro-poviješću, tim „kritičkim regionalizmom“ kako bi to kazao teoretičar arhitekture Kenneth Frampton, koji je bolje iskazao veliki argentinski čarobnjak riječi od svih teorijskih elaboracija. Evo, poslušajte u cjelini poetsku parabolu o švicarskome gradu-gradova koji se zove Ženeva i kojoj Borges posvećuje jednu od najljepših pjesama uopće.

Ako „budućnost možda više nije naša stvar“, jest užitak u ovoj pjesmi i gotovo.

Ženeva

Od svih gradova na planetu, od raznih i prisnih domovina što ih čovjek traži

            i zaslužuje tijekom putovanja, Ženeva mi izgleda najpogodnija za sreću.

            Dugujem joj, od 1914. nadalje, otkriće francuskoga, latinskoga, njemačkoga,

            ekspresionizma, Schopenhauera, Budhina nauka, taoizma, Conrada, Lafcadija

            Herna i čežnje za Buenos Airesom. Uz to i ljubavi, prijateljstva, poniženja i napasti

            samoubojstva. Ti razlozi su osobni, ali kazat ću i jedan općenitije vrste.

            Za razliku od drugih gradova, Ženeva nije umišljena. Pariz je svjestan da je Pariz,

            dostojanstveni London zna da je London, Ženeva gotovo i ne zna da je Ženeva.

            Velike sjene Calvina, Rousseaua, Amiela i Ferdinanda Hodlera tu borave, ali nitko

            ih ne spominje putniku. Ženeva, pomalo kao i Japan, obnovila se ne izgubivši vlastitu

prošlost. Još postoje brežuljkaste ulice Staroga Grada, traju zvona i česme,

ali postoji i čitav veliki grad knjižara i istočnozapadne trgovačke razmjene.

Znam da ću se uvijek vraćati u Ženevu, možda i nakon tjelesne smrti.