Žarko Paić

1.

Sve se može prikazati osim onoga neprikazivoga. Može li se prikazati ono što je bit tehnosfere? Ovo je pokušaj koji riskira da svojim „promašajem“ upravo postigne ne-željeni učinak; da, naime, sve što je dosad rečeno spekulativno-refleksivno o ovome fundamentalnome pojmu „novoga apsoluta“ suvremenosti bude shvaćeno i u male djece i u onih koji imaju još u sebi poriv čuđenja i fascinacije za što je već prvi filozof, Heraklit mračni iz Efeza, kazao ovo: Ne nada li se, neće se susresti nenadano, jer je ono neistraživo i nedokučivo.

U prvom je krugu-oblaku povijest filozofije kao metafizike koja je od samoga početka ustrojstvo onto-theo-kozmo-antropologijskoga mišljenja (bitak-bog-svijet-čovjek). Mišljenje se povijesno-epohalno razvija kroz pet simboličkih formi: (1) mit, (2) religiju, (3) umjetnost, (4) filozofiju i (5) znanost. Temeljne su kategorije metafizike kad je riječ o mišljenju mythos (kazivanje) i logos (um-računanje). Čovjek je određen iz same biti mišljenja u Aristotela kao zoon logon echon ili animal rationale. No, da bi se moglo razumjeti što tvori bit kozmo-antropologijskoga utemeljenja čovjeka potrebno je dovesti u svezu pojam poiesisa (proizvođenja) i téhne (umijeća spravljanja ili tvorbe nečega).

Poiesis je ljudsko-božanski model “stvaranja” svijeta i ima karakter proizvođenja novoga iz bitka kao prirode (physis). Ono što omogućuje poiesisu da nastupe nova bića u svijetu jest téhne. Aristotel organologijski određuje da je upravo proizvođenje novoga cjelina djelovanje 4 uzroka (causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis). Čitava je povijest metafizike i iz nje nastalih ontologija (logika, etika-politika, estetika) upravo taj kauzalno-teleologijski odnos kao determinizam prvoga uzroka i posljednje svrhe. Skolastika je nastavak grčke metafizike drugim sredstvima, jer umjesto kozmosa imamo mundus, a umjesto demijurga i nepokretnoga pokretača (Aristotelova boga) imamo stvoritelja Boga koji stvara svijet ex nihilo, pa je stvaranje teologijski pojam onoga što Grci nazivaju proizvođenjem (poiesis). U taj krug-oblak dolazi kao konzekvencija vladavine znanosti (episteme) kao logike i tehno-logike novovjekovni i moderni pojam tehnike kao sredstva ljudskoga stvaranja i tehnologije kao svrhe (poluatomatika). To je rezultat onoga što Heidegger naziva postavom (Gestell) kao biti tehnike i to kao svrhovite tehnologije u mehaničko-reproduktivnome smislu.

2.

Tome je usuprot drugi krug-oblak kojeg određuje vladavina kibernetike koja posve neutralizira i suspendira prvi krug-oblak metafizike kao “kraj prirode”, “kraj umjetnosti”, “kraj filozofije” u tehno-znanstvenome obratu same kibernetike koja postaje autonomno i autopoietičko djelovanje strojeva mišljenja onkraj ljudskoga dualizma računanja (logos) i kazivanja (mythos). Pogledajmo kako se nadilazi Aristotelova organologijska struktura 4 uzroka. Kibernetika djeluje kroz: (1) informaciju, (2) feedback, (3) kontrolu i (4) komunikaciju. To više nije ontologija s pojmovima bitka, biti, bića, supstancije i subjekta, već realizirane kibernetike koja stvaralaštvo zamjenuje tehno-genezom tehnosfere onkraj granica razlike ljudskoga-neljudskoga. Dakle, umjetnost i estetika postaju upravo estetizacija i vizualizacija događaja, a čovjek više nije određen iz biti jezika kao animal rationale, niti kao Dasein u Heideggera, već kao homo kybernetes koji je postao aktor/interaktor mreže tehnosfere.

3.

I napokon, ono posljednje, post-eshatologijsko i post-soteriologijsko je treći krug-oblak u kojem se nalazi tehnološka singularnost kao krajnja svrha povijesnoga kretanja i kraj “kozmičke epohe” kako to tvrdi Alfred Whitehead.

Kako bismo u potpunosti teorijski artikulirali ovu shemu, formalizirat ćemo je i vizualno predočiti kroz precizno strukturiranu pojmovnu arhitekturu. 

🌐 Pojmovna arhitektura triju krugova-oblaka

[ KRUG-OBLAK I: METAFIZIKA ] ──(Tehno-znanstveni obrat)──> [ KRUG-OBLAK II: KIBERNETIKA ] ──(Post-soteriologija)──> [ KRUG-OBLAK III: SINGULARNOST ]

   – Onto-theo-kozmo-antropologija                           – Autopoiesis i tehno-geneza                              – Kraj “kozmičke epohe”

   – Četvorstvo: Bitak – Bog – Svijet ꟷ Čovjek                           – Informacija, Feedback, Kontrola , Komunikacija                        – Tehnološka besmrtnost

   – Mehanizam: 4 Aristotelova uzroka                         – Akteri: Homo kybernetes                                 – Čista sintetička inteligencija

☁️ Prvi krug-oblak: Metafizičko-organologijsko ustrojstvo

Ovaj krug obuhvaća cjelokupnu povijest Zapada kao onto-theo-kozmo-antropologije. Njegova je bit u kauzalno-teleologijskom determinizmu, gdje sve što nastaje ima svoj uzrok (arche) i svoju svrhu (telos). 

• Pet simboličkih formi: Duh se epohalno kreće od mita i religije, preko umjetnosti i filozofije, do znanosti. 
• Čovjek kao animal rationale: Čovjek je definiran kroz napetost između mythosa (kazivanja) i logosa (uma/računanja). 
• Djelovanje poiesisa i téhne: Proizvođenje (poiesis) je prevođenje iz nebitka u bitak, u čemu je téhne (umijeće) ljudski korelat božanskoga stvaranja. Skolastika to radikalizira prevođenjem kozmosa u mundus, a božanskoga djelovanja u creatio ex nihilo. 
• Kolaps 4 Aristotelova uzroka u moderni: Tradicionalna organologija (forma, materija, djelatnik, svrha) u moderni biva mehanizirana. Znanost (episteme) postaje tehnologija, a tehnika se reducira na sredstvo unutar onoga što Heidegger naziva Gestell (postava) – planetarno iskorištavanje zaliha u mehaničko-reproduktivnome smislu. 

☁️ Drugi krug-oblak: Kibernetička tehnosfera i kolaps uzročnosti

Drugi krug označava potpunu neutralizaciju i suspenziju prvoga. Više nema prirode (physis), podvojenosti subjekta i objekta, niti metafizičkih kategorija bitka i supstancije. Nastupa tehno-geneza tehnosfere. 

• Slom Aristotelova četiri uzroka: Kibernetika ukida linearnu uzročnost (uzrok 

→

→ posljedica) i zamjenjuje je četverostrukim operativnim sustavom:

1. Informacija: uputstvo za djelovanje čiste materije/energije lišena tradicionalnoga značenja forme, u Gilberta Simondona uvjetuje metastabilnu ravnotežu sustava i okoline kroz interakciju svih umreženih atraktora, ne aktera; kraj subjekta i supstancije.
   1. Feedback (Povratna sprega): Kružna uzročnost koja dokida primat “prvoga uzroka”. Otuda u suvremenoj kibernetički određenoj medicini pojam „pobuđenoga uzroka“.
   1. Kontrola: Samoregulacija sustava bez potrebe za ljudskim arbitrom, kraj fukoovski shvaćenoga nadzornoga ili disciplinarnoga društva u okviru upravljaštva (gouvernementalité) neoliberalnoga kapitalizma.
   1. Komunikacija: Mrežno povezivanje strojeva onkraj ljudskoga jezika; slika kao uvjet mogućnosti neljudsko-ljudske komunikacije koja nadilazi zatvorenost ljudske socijabilnosti.

• Estetizacija i vizualizacija: Umjetnost više nije autonomna sfera duha; ona je pretvorena u estetizaciju i vizualizaciju događaja unutar sučelja. Slika gubi auru i postaje operativni podatak. 
• Transformacija čovjeka: Čovjek više nije biće jezika niti Heideggerov Dasein (tu-bitak). On postaje Homo kybernetes – puki čvor, aktor ili interaktor unutar sveobuhvatne digitalne mreže. 

☁️ Treći krug-oblak: Tehnološka singularnost i post-eshatologija

Treći krug predstavlja radikalni izlazak iz povijesti kakvu poznajemo. To je prostor post-eshatologije i post-soteriologije (onkraj spasa i kraja u religijskome smislu), gdje tehnologija postaje apsolutna svrha same sebe. 

• Kraj “Kozmičke epohe”: Oslanjajući se na Whiteheadovu tezu, ovaj krug označava kraj epohe u kojoj su prirodni zakoni i organski život dominirali. Singularnost briše razliku između organskoga i neorganskoga. 
• Tehnološka supstitucija Boga: Umjesto teocentričnoga spasa (skolastika) ili antropocentričnoga napretka (moderna), treći krug donosi autonomnu evoluciju inteligencije. Inteligencija se oslobađa biološkoga supstrata (ljudskoga mozga) i prelazi u čistu sintetičku, kvantnu kogniciju. 
• Apsolutni događaj: Tehnološka singularnost više nije faza u povijesti filozofije; ona je događaj koji dokida samu potrebu za filozofijom, jer mišljenje više nije ljudski čin, već samoregulirajući bitak tehnosfere. 

Epilog

Ovime ničeanski shvaćeni nihilizam postaje u „trećem poretku kibernetike“ konstelacija trijade: kvantifikacije (bitka kao kozmodiceje), vizualizacije (događaja kao tehnodiceje) i muzealizacije (života kao biokibernetike ꟷ informacije kao gena).

Paradoksalna aporija tehnosfere jest u tome što ona ujedno označava apsolutni nihilizam kraja metafizike i kibernetike i mogućnost otvorenosti spram onoga što nadilazi granice auto-poietičkoga kretanja spiritualnoga stroja mišljenja. Razlog je što tehnosfera ultimativno odbacuje svu defektnost i prljavost mašinerije koja prirodu svodi na ljudski otpadak i time izvodi iz eksploatacijske logike uništenja svijeta.

Tehnosfera je početak kraja antropocena i njegove logike apsolutne destrukcije svijeta. Zato su sve filozofijske orijentacije današnjice nemjerodavne za razumijevanje ovog događaja u biti suvremenosti, svi politički pokreti i ideologije su u svojem povratku „humanizmu“ totalni poraz mišljenja i zastarjelost svih pojmova i kategorija kojima nastoje tzv. kritički obuhvatiti ono što tehnosfera otvara kao fundamentalni problem svekolike ljudske i neljudske egzistencije.

U umjetnosti još uvijek iznad svih ovih-onih neuspjelih pokušaja u književnosti (od Jüngerova Heliopolisa do romana Pynchona i DeLilla), performativna je umjetnost posredovana Stelarcom koji je naslutio o čemu se ovdje radi i zato je posve izdvojen, stoji apsolutni meta-film svih filmova, najznačajniji refleksivni događaj uvida u ono što je s tehnosferom mišljeno i rečeno. Naravno, posrijedi je film Stanleya Kubricka 2001: Odiseja u svemiru. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/ )

Kubrick je stvorio meta-film koji u konceptualno čistim slikama pokazuje kako ono što dolazi iz nadolazeće budućnosti nije nikakav mesijanski događaj nastanka oslobođenja čovjeka, nikakva religiozno-metafizička fantazma o Bogu koji se skriva iza tajne crnoga monolita. Meta-film je misaono djelo-događaj kojim umjetnost kinematičkoga načina mišljenja u svojoj totalnosti uznosi mozak-kao-svijet u dubine svemira kojim putujemo kao međuzvjezdani nomadi ljepote i uzvišenosti gledajući 2001: Odiseju u svemiru kao svoj istinski ʺfilmʺ života i kao svoj posljednji duhovni testament s onu stranu dobra i zla.

Tehnosfera je upravo ta tajna crnoga monolita.