Žarko Paić

1.

Metahistorijski roman predstavlja jedan od najfascinantnijih podžanrova suvremene književnosti, a Čovjek iz Apulije (Mann aus Apulien) njemačkoga autora Horsta Sterna (objavljen 1986. godine) ima iznimno važno mjesto u tom kontekstu. Roman je fiktivna autobiografija cara Fridrika II. Hohenstaufena, jedne od najintrigantnijih i najprosvijećenijih osoba srednjega vijeka, poznatog i kao Stupor mundi (Čudo svijeta). Pojam “metahistorija” (koji je popularizirao teoretičar Hayden White) označava preispitivanje načina na koji se povijest piše i interpretira. Metahistorijski roman ne prepričava samo povijesne događaje, već aktivno problematizira sam proces povijesne spoznaje i granicu između povijesne činjenice i fikcije. Stern to postiže odabirom specifične forme fiktivna autobiografijetako što umjesto svesvjedočećeg pripovjedača, car Fridrik II. progovara u prvome licu pred kraj svog života.Povijest više nije skup hladnih, objektivnih datuma iz udžbenika, već duboko osobno, introspektivno i često cinično proživljavanje moći, politike, znanosti i religije.

     UČovjeku iz Apulije na djelu je demitologizacija i humanizacijavladara. Fridrik II. je u povijesti, naime, često prikazivan ili kao prethodnik renesansnoga genija ili kao bezbožni tiranin i Antikrist (kako ga je vidjelo papinstvo). Stern odlučno odbacuje crno-bijele narative. Njegov Fridrik je ranjiv, opsjednut sokolarstvom i prirodom, razapet između dužnosti i želje za znanjem, čovjek koji pati zbog nerazumijevanja okoline.Zato kritika historiografije kao pobjedničke povijestiprolazi kroz Fridrikova razmišljanja o papama (Grguru IX. i Inocentu IV.) i križarskim ratovima, u kojima pokazuje kako povijest često pišu oni koji kontroliraju narativ (u ovom slučaju Crkva), a ne oni koji su je doista stvarali ili razumjeli. Iako je čvrsto ukorijenjen u 13. stoljeće, roman funkcionira kao metahistorijsko zrcalo modernoga doba. Pitanja vjerske tolerancije (Fridrikov suživot s muslimanima u Luceri), sukoba znanosti i dogme, te prirode političke moći jednako su relevantna za 20. i 21. stoljeće kao što su bila i u srednjem vijeku.

Jedan od najvećih dosega romana je prikaz Fridrika kao znanstvenika. Njegovo stvarno povijesno djelo o sokolarstvu, De arte venandi cum avibus, u romanu služi kao metafora za potragu za empirijskom istinom. Stern (koji je sam bio poznati novinar i borac za zaštitu okoliša) vješto koristi metahistorijski prostor kako bi naglasio Fridrikovu modernost: cara više zanima anatomija ptice i promatranje prirode nego dogmatske rasprave o spasenju duše. Taj sukob racionalnog uma i mističnog, dogmatskog okruženja čini srž dramatskog i filozofskog sukoba u romanu. Horst Stern je u “Čovjeku iz Apulije” pokazao da metahistorijski roman ne služi bjekstvu u prošlost, već popunjavanju praznina koje službena povijest ostavlja praznima — a to su ljudska psihologija, unutarnji motivi i cijena povijesne veličine.

Roman uistinu uspijeva u onome što je najveći doseg ovog žanra: natjerati čitatelja da posumnja u “službene istine” i prepozna povijest kao živ, otvoren i stalno promjenjiv proces. Usto, knjiga je pisana sjajnim stilom spoja vrhunske literarnosti i borgesijanski određene faktografske citatnosti kao što je to i Ecov roman Ime ruže s radnjom smještenom u prostore i duhovna obzorja „mračnoga“ i ujedno „uzvišenoga“ srednjega vijeka kad se uspostavljala nova slika svijeta i novi geopolitički krajolik susreta među različitim civilizacijskim matricama u razumijevanju ljudske egzistencije (Zapad vs. Istok, kršćanstvo vs. islam). Iako je u stvarnome životu Fridrik II bio makijavelistički usmjeren u svojoj vladavini.

2.

Povjesničar Jacob Burckhardt nazvao je Fridrika II. “prvim modernim čovjekom na prijestolju”, a Horst Stern tu povijesnu premisu koristi kao temelj za psihološku nadogradnju. Stvarni car je ekskomuniciran od strane papa čak tri puta, održavao je diplomatske odnose s islamskim vladarima (Kamilom) i stvorio arapsku enklavu u Luceri iz pragmatičnih i kulturnih razloga. U Sternovu romanu, pak, duboko ciničan prema kršćanskome dogmatizmu, prikazan je kao intelektualni egzilant koji u arapskoj kulturi ne traži samo politički savez, već racionalno utočište od europskog srednjovjekovnoga mraka. Stern je povijesne činjenice (poput careva djetinjstva u Palermu bez roditelja, među uličarima svih vjera) iskoristio da objasni razvoj njegove nekonvencionalne ličnosti. Sternov roman dijeli važne stilske i filozofske odrednice s ključnim djelima europskog metahistorijskoga romana, ali se od njih i specifično razlikuje. Dva su djela pritom dalekosežno značajna.

Prvi je roman Marguerite Yourcenar, Hadrijanovi memoari iz 1951. godine (v. https://zarkopaic.net/blog-post/izmedju-imperija-i-kuge/ ), a drugi onaj Umberta Eca, Ime ruže iz 1980. godine. Oba romana, i Sternov i Yourcenarin koriste istu formalnu strukturu – fiktivnu autobiografiju/memoare ostarjelog i prosvijećenog cara (Hadrijan / Fridrik II.) koji se suočava s prolaznošću i smrću. Oba lika su usto “stranci u svojem vremenu”.  Dok Yourcenar teži klasičnoj, harmoničnoj i gotovo stoičkoj melankoliji Rimskoga Carstva, Stern u Čovjeku iz Apulije unosi grublju naturalističku notu (što je odraz njegova rada kao novinara i biologa). Sternov Fridrik puno oštrije secira ljudsku glupost i tjelesnost. Kad je riječ o Ecovu najznačajnijem romanu koji se smatra paradigmatskim primjerom postmoderne književnosti treba istaknuti da ova djela, Sternov i Ecov, nastaju u približno isto vrijeme i bave se sličnom epohom (13. i 14. stoljeće). U središtu oba romana je sukob između dogmatske crkvene vlasti i rane emancipacije ljudskog uma (znanost, kritičko mišljenje). Eco gradi postmoderni labirint, semiotički triler ispunjen citatima, intertekstualnošću i ironijom. Stern, s druge strane, izbjegava detektivsku igru i fokusira se na egzistencijalnu dramu pojedinca na vlasti. Eco povijest promatra kroz tekstove, a Stern kroz prirodu i ljudski nagon.

3.

U Čovjeku iz Apulije se opisuje i ratni pohod u kojem se pojavljuje lik sv. Franje Asiškoga s njegovim apologijama miru i blaženstvu ljudske duše neokaljane sukobima i borbenim dokazivanjem vlastita ponosa i taštine, već milosrđem i spašavanjem Drugih. Ovaj susret predstavlja jedan od emotivno i filozofski najsnažnijih vrhunaca u Čovjeku iz Apulije. Horst Stern ovdje suprotstavlja dvije apsolutne krajnosti trinaestoga stoljeća: cara Fridrika II., simbola zemaljske moći, racionalizma i političkoga thymosa (grč. pojam za žudnju za priznanjem, ponosom i dokazivanjem dostojanstva kroz borbu), i svetoga Franju Asiškoga, simbola potpunog odricanja od moći, radikalnoga mirotvorstva i milosrđa. Iako su obojica povijesnih likova ostala zapamćena po svojem navlastitome odnosu prema prirodi (Franjo propovijeda pticama, Fridrik o njima piše znanstvenu raspravu), Stern u romanu dramatizira njihov duboki idejni raskol. Fridrikov odnos prema prirodi je empirijski, analitički i ekonomski. On promatra sokola kako bi razumio zakone fizike, anatomije i nagona – to je priroda kojom čovjek ovladava razumom. Franjin, pak, odnos prema prirodi je mističan i bratski. Priroda je za njega prostor nepatvorene Božje kreacije u kojoj nema mjesta za ljudsku hijerarhiju, eksploataciju ili dokazivanje moći. Fridrikov ratni pohod vođen je logikom carstva – on mora dokazati svoje pravo, zaštititi svoj suverenitet i nametnuti svoj autoritet (što je čisti izraz thymosa). Pojava Franje Asiškoga u tom vojnome logoru djeluje potpuno subverzivno.

Franjo ne nastupa s pozicije političke moći niti se svrstava na stranu papinstva (koje je Fridrikov neprijatelj). Njegove apologije miru i blaženstvu ljudske duše izravna su suprotnost carevoj političkoj pragmatici. Franjo nudi alternativu u kojoj se veličina ne mjeri pokorenim teritorijima ili dokazanom moći, već sposobnošću da se prepozna i spasi Drugi – bio on siromah, gubavac ili neprijatelj u ratu. Za Sternova Fridrika, susret s Franjom je trenutak duboke unutarnje krize. Car, koji se cijeli život bori protiv crkvenoga dogmatizma i korupcije papinskoga dvora, odjednom se suočava s čovjekom koji je istinita utjelovljena vjera i čisto milosrđe. Franjo je sve ono što Fridrik, zarobljen u okove svoje carske krune i vlastitoga ega, nikada ne može biti. Ta nesposobnost da dosegne Franjino blaženstvo neokaljanosti dodatno pojačava Fridrikovu tragiku i usamljenost. Stern time pronicljivo koristi povijesnu anegdotu kako bi poslao univerzalnu poruku o cijeni rata i politike, suprotstavljajući krutu povijesnu zbilju ratnih pohoda bezvremenskome idealu humanizma i mira.

4.

U romanu Čovjek iz Apulije susret cara i Franje Asiškoga funkcionira kao dijaloški i psihološki šok. Napetost među njima ne proizlazi iz neprijateljstva, već iz činjenice da obojica prepoznaju radikalnost onog drugog. Njihov razgovor razotkriva duboki rascjep između dvaju načina ljudskog postojanja. Fridrik sebe smatra slobodnim jer posjeduje apsolutnu moć, intelekt i znanje kojima nadvladava praznovjerje svog doba. Međutim, Franjo mu pokazuje da je njegova “sloboda” zapravo zatvor – car je zarobljen obvezama Carstva, vlastitim egom i potrebom za dokazivanjem thymosa. Franjo, koji ne posjeduje ništa, manifestira apsolutnu, zastrašujuću slobodu. On ne treba cara, ne boji se njegove vojske i time posve razoružava carev aparat moći.  Car živi za trijumf uma i države; njegov se identitet gradi kroz priznavanje njegove veličine od strane vanjskog svijeta. Franjo pak propovijeda blaženstvo duše koja je nadvladala potrebu za dokazivanjem. Tijekom dijaloga, psihološka prevaga neočekivano prelazi na Franjinu stranu. Fridrik, koji je navikao intelektualno dominirati nad papinskim legatima i plemstvom, pred Franjom ostaje nijem i ogoljen. On prepoznaje da je Franjin mir autentičan, dok je njegov vlastiti racionalizam samo štit protiv unutarnje praznine i usamljenosti. Taj susret stoga ostavlja Fridrika s trajnim osjećajem metafizičke zavisti i melankolije.

Horst Stern u ovom segmentu koristi vrhunski metahistorijski postupak: spaja povijesno točne silnice tog vremena u fiktivni susret kako bi osvijetlio dublju istinu epohe. Iako povijest nema čvrste dokaze da su se Fridrik II. i Franjo Asiški ikada izravno susreli i vodili ovakve razgovore, Stern crpi inspiraciju iz jednog od najfascinantnijih stvarnih događaja 13. stoljeća: susreta svetog Franje i egipatskog sultana Al-Kamila. Tijekom Petoga križarskog rata, sveti Franjo Asiški prešao je borbene linije kod Damieta u Egiptu 1219. godine kako bi osobno razgovarao sa sultanom Al-Kamilom (koji je, igrom povijesti, bio bliski diplomatski prijatelj i saveznik upravo cara Fridrika II.).   Dok su kršćanske i muslimanske vojske bile u pat-poziciji i krvarile, Franjo je ušao u sultanov tabor bez oružja, propovijedajući mir i spasenje duše.  Umjesto da ga pogubi kao heretika ili špijuna, sultan Al-Kamil (prosvijećeni vladar koji je cijenio filozofiju i teologiju) primio je Franju s golemim poštovanjem. Vodili su dugi duhovni dijalog koji je trajao danima. Sultan je prepoznao Franjinu svetost i, premda se nije obratio na kršćanstvo, dopustio mu je da se sigurno vrati u kršćanski tabor, darovavši mu slonovaču (rog za pozivanje na molitvu).

Stern uzima povijesni predložak ovog događaja — ideju o mistiku-mirotvorcu koji ulazi u tabor moćnog, racionalnog vladara — te ga u romanu prenosi izravno na odnos Franje i Fridrika II. Budući da je stvarni Fridrik II. bio fasciniran orijentalnom kulturom i održavao mir s Al-Kamilom (čak je i Šesti križarski rat riješio diplomacijom i ugovorom, a ne prolijevanjem krvi), Stern koristi lik sv. Franje da dodatno osvijetli tu carevu nekonvencionalnu stranu. Spajanjem ove dvije povijesne vertikale, autor pokazuje da je trinaesto stoljeće, unatoč mraku i ratovima, bilo sposobno proizvesti trenutke čiste humanosti i dijaloga koji su nadilazili granice religije i političkog pragmatizma.

5.

Ima li metahistorijski roman svoje mjesto i razvitak forme i u 21. stoljeću? Odgovor je unaprijed potvrdan. Već sam u svojim brojnim tekstovima o odnosu tehnosfere i povijesti vremena u znaku virtualne aktualizacije pokazivao da je značajka naše suvremenosti u tome što je svedena na vladavinu posvemašnje vizualizacije događaja u kojem jezik nema više primat jer živimo u doba videocentrizma. Stoga je povijest postala „beskonačna brzina“ arhiviranja prošlosti i njezine preobrazbe u stvar muzealiziranja i historiziranja jer je „digitalni zaborav“ sve više i više temeljni problem iščeznuća postojanosti identiteta čovjeka. „Velike priče“ moderniteta kako je to izveo filoizofijski Lyotard još 1979. godine u knjizi Postmnoderno stanje (La condition postmoderne) (v. https://zarkopaic.net/blog-post/politika-estetskog-obrata/ ) prestale su biti obvezujuće i na njihovo mjesto dospjele su mikro-povijesti i mikro-politike identiteta što pretpostavlja heterogenost i razlike, pluralnost i višeznačnost povijesnih izvora usmjerenih na drukčije pripovijedanje o tzv. velikoj povijesti u kojima je u središtu moć političke vladara i europocentričnost perspektiva u viđenju svijeta.

Metahistorijski roman itekako stoga ima važno mjesto u 21. stoljeću, a njegova se forma razvila u smjeru još dublje fragmentacije, propitivanja digitalnih arhiva, postkolonijalne rekontekstualizacije i brisanja granica između dokumentarnoga i fiktivnoga. Dok su postmodernisti 20. stoljeća (poput Eca ili Vidala) koristili metahistoriju kako bi ukazali na nestabilnost povijesne istine, autori 21. stoljeća idu korak dalje: oni povijest koriste kako bi dekonstruirali prešućene glasove, traumu, pa čak i ekološku krizu (tzv. antropocensku metahistoriju). Autori više ne stvaraju samo fiktivne svjetove na temelju povijesti, već u tekst izravno integriraju stvarne dokumente, pisma, transkripte i fotografije, prisiljavajući čitatelja da neprestano preispituje što je stvarno, a što izmišljeno.

Ako je Stern u 20. stoljeću kroz cara progovorio o margini, 21. stoljeće fokus u potpunosti seli na potlačene – žene, kolonizirane narode i anonimne svjedoke čiji je thymos povijest namjerno izbrisala. Spajanje povijesnih činjenica s elementima magijskoga realizma ili spekulativne fikcije kako bi se izrazila unutarnja, emocionalna istina nekog povijesnog razdoblja postaje novi „kanon“. Spomenut ću samo književne tekstove W.G. Sebalda koji u svojim djelima spaja fotografiju, esejistiku i memoarsku prozu (Austerlitz, Saturnovi prstenovi, v. https://zarkopaic.net/blog-post/kako-zazidati-prazninu/ )

Povijest je ionako mit, znanje i događaj kojim ono što se zbilo u vremenu nužno klizi u nepouzdanost sjećanja. Ali protiv svakog budućega zaborava postoji uvijek moć jezika kojim svjedočimo vlastite poraze i ushite, moralna posrnuća i zavjet istini.