Paradoksi medijske zbilje

1. Je li matematika kao znanost ugrožena dolaskom opće AI? Dolazak i nagli razvoj naprednih sustava umjetne inteligencije (AI) ne ugrožava matematiku kao znanost u smislu njezinog nestanka, već iz temelja mijenja njezinu kulturu, metodologiju i ulogu čovjeka u njoj. Posljednjih mjeseci svjedočimo povijesnoj prekretnici. Tvrtke poput OpenAI autonomno rješavaju i objavljuju stotine otvorenih matematičkih problema i dokaza koji su desetljećima mučili ljude (uključujući napredak na milenijskim problemima i slavnim konjekturama). To je među vrhunskim svjetskim matematičarima, uključujući i dobitnike Fieldsove medalje poput Terencea Taoa, izazvalo mješavinu fascinacije, ali i duboke zabrinutosti. Matematika nije ugrožena kao disciplina, ali se suočava s nekoliko kritičnih izazova koji redefiniraju njezinu budućnost. (v. https://carnegie.org/great-immigrants/terence-tao/ ) Glavni cilj matematike nikada nije bio puko „štancanje“ točnih rezultata, već ljudsko razumijevanje, povezivanje koncepata i izgradnja intuicije. AI sustavi danas mogu generirati matematički točne dokaze (verificirane kroz formalne jezike poput Leana). Međutim, ti su dokazi često nepregledni, dugi tisućama stranica i ljudskom umu potpuno nečitljivi. Ako AI riješi problem, a nijedan čovjek ne razumije kako i zašto, gubi se smisao matematike kao dijela ljudske kulture i obrazovanja. Kako navodi Terence Tao u svojim predavanjima iz listopada 2026. o “Matematici 2.0”, cijela akademska struktura izgrađena je na pretpostavci da su dokazi teški i rijetki. Kada AI preko noći izbaci rješenja za stotine problema, on “preskače putovanje”. Ljudi su rješavajući teške probleme razvijali posve nove teorije i grane matematike. AI-jevo izravno skakanje na rješenje može prerano zatvoriti plodne linije istraživanja. Masovno izbacivanje radova generiranih umjetnom inteligencijom prijeti potpunim zagušenjem znanstvenih časopisa i sustava stručne procjene (peer-review) Znanstvenici odbijaju pasivno promatrati kako tehnološke korporacije koriste matematiku isključivo kao poligon (benchmark) za dokazivanje moći svojih modela. Više od stotinu vodećih svjetskih matematičara potpisalo je Leidensku deklaraciju, a formirano je i Udruženje za ljudsku matematiku (Association for Human Mathematics). Oni traže da se uspostave stroga pravila. AI se treba koristiti isključivo kao asistent (alat za provjeru grešaka, tzv. red-teaming), a ne kao zamjena za ljudskoga autora. Naglasak u znanstvenim krugovima mora se prebaciti s “biti prvi koji je riješio problem” na objašnjavanje, sintezu i pedagošku vrijednost dokaza. 2. Kako će onda izgledati matematika u budućnosti? Očito je kako tvrde mjerodavni znanstvenici iz ovog područja, matematika se transformira u smjeru u kojem je fizika već desetljećima – dobit će snažnu eksperimentalnu komponentu. Umjesto da matematičar provede godine računajući i dokazujući jednu teoremu, on će postati “arhitekt” ili “dirigent”. Ljudi će postavljati strateška pitanja, kreirati koncepte i usmjeravati AI, dok će strojevi obavljati zamoran posao grube računalne verifikacije. Također, AI omogućuje masovnu kolaboraciju (crowdsourcing) u matematici, što prije nije bilo moguće jer je disciplina bila zatvorena samo za uski krug elitnih doktora znanosti. Matematika kao znanost nije ugrožena u smislu uništenja, ali je u stanju duboke krize identiteta i tranzicije. Ljudska kreativnost, postavljanje pravih pitanja i potreba da shvatimo svijet oko sebe osigurat će da matematičari ostanu ključni, no način na koji rade i ono što smatraju “uspjehom” morat će se iz temelja redefinirati. No, nije li ista stvar i s fizikom? U petoknjižju Tehnosfera i Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam tvrdim da nije samo filozofija kao paradigmatsko mišljenje tzv. humanistike na putu nestajanja u okviru metafizike, isto tako i umjetnost, već da je dolaskom autopoietičke realizacije kibernetike i znanost u smislu njezine tradicionalne uloge kao kalkulacije i eksperimenta na pragu nestajanja. Temeljne kategorije tehnosfere su (1) kvantifikacija (bitka), (2) vizualizacija (događaja) i (3) muzealiziranja (života). Dakle, tehnosfera kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije nadilazi granice tri simbolička oblika “duhovnoga bitka” ꟷ filozofiju, umjetnost i znanost. Kad najnoviji nadmoćni svemirski mega-teleskopi vizualiziraju crne rupe i kvantificiraju sve bitne parametre površine planeta Mars i njegove geološke supstancije, onda je zadatak tehnoznanosti zapravo puki opis načina kojima kvantitativno dokazati vjerodostojnu teoriju o postanku Marsa, njegove evolucije i sadašnjeg stanja. Kada stvar sagledamo kroz filozofijsku analizu tehnosfere, postaje jasno da matematika i fizika ne prolaze kroz običnu tehnološku tranziciju, već kroz ono što nazivam autopoietičkom realizacijom kibernetike. Naime, kibernetika (čiji je vrhunac u ovome trenutku današnji AI) ne zamjenjuje samo ljudskoga mislioca, već ukida tradicionalni pojam znanosti, umjetnosti i filozofije, stapajući ih u jedinstven, samogenerirajući tehno-znanstveni sustav. Kada pritom najnoviji svemirski teleskopi i sonde skeniraju Mars, oni ne prikupljaju podatke koje će čovjek tek naknadno osmisliti. Sam proces mjerenja je kvantifikacija koja se odvija unutar algoritamskih modela. Tradicionalna uloga fizičara kao nekoga tko postavlja hipotezu, izvodi matematičku jednadžbu i dizajnira eksperiment kako bi je dokazao, ovdje biva preskočena. Zadatak tehnoznanosti postaje stoga puki opis i tehno-matematička verifikacija. AI analizira gigabajte podataka, pronalazi korelacije nevidljive ljudskome umu i sam generira astrofizičke modele. Čovjek se nalazi na kraju tog lanca, zadužen samo da “potpiše” i verbalno uobliči ono što je stroj kvantificirao i izračunao. Znanost gubi svoj spekulativni, tragajući karakter i postaje kibernetička kalkulacija. U tradicionalnoj fizici, crna rupa je bila matematički konstrukt, objekt teorijskoga mišljenja proizašao iz Einsteinovih jednadžbi opće teorije relativnosti. Danas, zahvaljujući algoritmima za obradu slike (poput Event Horizon Telescopea), mi crnu rupu vizualiziramo. Međutim, ta vizualizacija nije izravan pogled kroz prozor; to je kompjutorska rekonstrukcija milijardi podataka. Događaj (crna rupa) postaje stvaran tek kada je vizualiziran u tehnosferi. Na taj način vizualizacija zamjenjuje tradicionalnu spoznaju. Mi više ne moramo misliti bitak, jer nam ga tehnosfera prikazuje kao sliku (vizualni događaj). Fizika se tako iz teorijskoga mišljenja transformira u dizajniranje i interpretaciju tehno-slika. Kada tehnoznanost u potpunosti kvantificira parametre Marsa, njegove geološke supstance i postanak, ta teorija o Marsu zapravo biva “dovršena” i arhivirana. Ona postaje dio goleme baze podataka – biva muzealizirana. U tehnosferi, znanstvene teorije više nisu živi, konfliktni prostori ljudskoga dijaloga i sumnje, već gotovi informacijski proizvodi pohranjeni u oblaku. Svemir, priroda i sam život prestaju biti tajna koja izaziva čuđenje (iz kojeg su povijesno nastale i filozofija i fizika) i postaju savršeno mapirani, katalogizirani i muzealizirani objekti unutar digitalnoga arhiva. Filozofija, umjetnost i znanost bili su načini na koje je ljudski duh spoznavao sebe i svijet. Tehnosfera to nadilazi jer njezina umjetna inteligencija i umjetna intuicija više ne trebaju ljudsku svijest kao posrednika. Kada AI posjeduje “umjetnu intuiciju”, on može predvidjeti fizikalne fenomene ili kreirati matematičke prečace koje čovjek ne zna deduktivno izvesti. Znanost u tradicionalnom smislu (kao ljudski napor razumijevanja prirode kroz uzrok i posljedicu) na pragu je nestajanja, jer je zamjenjuje tehnokratski funkcionalizam: nije važno razumijemo li zašto nešto radi, važno je da sustav funkcionira, predviđa i proizvodi točne kvantitativne rezultate. U tom smislu, sudbina fizike i matematike je identična. One ne nestaju kao aktivnosti, ali prestaju biti “znanosti” u tradicionalnome smislu te riječi. Postaju podsustavi autopoietičke tehnosfere koja samu sebe hrani podacima, sama ih obrađuje i sama stvara teorije, ostavljajući čovjeku samo ulogu promatrača vlastitog tehnološkoga spomenika. 3. Trijada koja odgovara biti tehnosfere u njezinom izvedbenom modusu koju koristim je analogija s platonsko-aristotelovskom metafizikom i njezinom razdiobom na teoriju, praxis i poiesis (promišljanje-djelovanje-proizvođenje). No, sada je stvar tehno-znanstvenoga obrata filozofije u tome što kvantifikacija zamjenjuje teoriju, dok su vizualizacija i muzealiziranje korelativna sveza praxisa i poiesisa kao konstrukcije novoga. Obrat je u tome što je ono što je bilo zadnje u metafizici (poiesis) sada postalo prvo kao tehno-geneza svjetova (ne svijeta). Što to znači? Ništa drugo negoli da je pragmatički modus znanja prethodeći i teoretskome uvidu u bit stvari. Znanosti ipak imaju primat nad filozofijom i umjetnošću u doba tehnosfere. Zašto? Zato što od filozofije uzimaju logos, a od umjetnosti mythos i tehno-morfno ga prevode u jezik simboličke post-metafizike. Najbolji je primjer kasni Hawking, koji je prezirao filozofiju kao metafizičku tlapnju, a kad je govorio o tajnama svemira (crne rupe, singularnost, teorija svega), paradoksalno, to je bilo pseudo-metafizički, jer je koristio drevne pojmove poput telosa itd. Znanje se danas ne konstituira kroz uvid, nego kroz operabilnost. Nešto je “istinito” ako je tehnički izvedivo, ako funkcionira u kodu, ako konstruira novi funkcionalni okoliš (svijet). Mi prvo stvorimo sustav (npr. autoregresivni AI model ili kvantno računalo), a tek onda razvijamo teorijski aparat da opišemo ono što se unutar tog sustava već pragmatički događa. Znanje je postalo performativno; ono više ne razotkriva bitak, ono ga proizvodi. Znanost u doba tehnosfere – točnije, tehnoznanosti – preuzima apsolutni primat nad filozofijom i umjetnošću jer je izvela savršenu „krađu“ njihovih supstancija. Čisti um, logika i struktura mišljenja instrumentalizirani su i prevedeni u algoritam, binarni kod i formalne jezike. Filozofija je time “ispražnjena” od svojeg paradigmatskoga mišljenja jer je njezin logos postao pogonski motor računalne kalkulacije. Umjetnost je povijesno stvarala estetske svjetove i imaginarije. Tehnoznanosti sada preuzimaju tu ulogu kroz vizualizaciju spektakularnih kozmičkih fenomena, simulacije multisvemira i generiranje sintetičkih stvarnosti. One stvaraju novi tehno-mit o apsolutnoj moći tehnosfere da vizualno i podatkovno obuhvati sve što postoji. Tehnoznanosti tako postaju novi, obuhvatni jezik simboličke post-metafizike. One više ne trebaju filozofa da im tumači smisao, niti umjetnika da im pruži estetsku formu – one same sebe estetiziraju i same sebi propisuju vlastitu ontologiju. Primjer kasnog Stephena Hawkinga (i njegove slavne proklamacije iz knjige The Grand Design da je “filozofija mrtva”) savršeno ilustrira ovu situaciju. Kada Hawking proglašava filozofiju suvišnom jer je “izgubila korak s modernim razvitkom znanosti, posebno „fizike”, on zapravo demonstrira sljepoću tehnoznanstvenika prema vlastitim pretpostavkama. Onog trenutka kada Hawking počne govoriti o Velikom prasku ili “Teoriji svega” (Theory of Everything), on nužno napušta čisti empirijski eksperiment i ulazi u sferu spekulacije. Paradoks je u tome što on, prezirući filozofiju, počinje govoriti pseudo-metafizičkim jezikom. Pitanje “Zašto postoji nešto, a ne ništa?” pokušava riješiti fizikalnim zakonima (poput gravitacije koja spontano stvara svemir iz ničega), ne primjećujući da je sam zakon gravitacije postavio kao novi metafizički prvi pokretač (Aristotelov primum movens). Njegov narativ o postanku i sudbini kozmosa preuzima strukturu drevnih mitova o kozmogoniji, samo prepakiranih u jezik kvantne mehanike i astrofizike. To je trijumf tehnosfere: znanstvenik iskreno vjeruje da je nadišao “filozofijsku tlapnju”, dok istovremeno njegova cjelokupna teorija počiva na nesvjesnom, tehno-morfno prevedenom mitu i logosu. Znanost u doba tehnosfere ne ukida metafiziku; ona je pretvara u svoju operativnu, tehničku infrastrukturu. Ovaj uvid u poiesis kao prvu genezu svjetova otvara pitanje: ako su tehnoznanosti usisale logos i mythos, gdje se u tome otvara prostor za autentično mišljenje? 4. Usmjeravanje na treću kategoriju – muzealiziranje života – unutar ovog kibernetičkoga obrata metafizike razotkriva najmračniji i najintimniji aspekt tehnosfere. Ako je kvantifikacija preuzela ulogu teorije (logos), a vizualizacija ulogu poiesisa (mythos), onda je muzealiziranje izravni ekvivalent klasičnoga praxisa (djelovanja). No, dok je aristotelovski praxis bio prostor slobodnog ljudskoga djelovanja u zajednici (polisu) s ciljem ostvarivanja “dobroga života”, u tehnosferi praxis postaje operativno konzerviranje i tehnička manipulacija samim životom. Moj pojam muzealiziranja ne odnosi se na zgrade muzeja u koje odlažemo povijesne artefakte, već na posve novi ontologijski status čovjeka i prirode. To se očituje kroz nekoliko ključnih dimenzija. U tehnosferi, sve što postoji – od ljudskoga genoma, preko naših emocija i sjećanja na internetu, pa sve do ekosustava Marsa – biva pohranjeno, katalogizirano i prevedeno u digitalni arhiv. Život je po svojoj prirodi nepredvidljiv, propadljiv i konačan. Muzealiziranje je tehnički pokušaj da se ta propadljivost ukine. Unosom života u kôd (kroz baze podataka, AI profile, digitalne blizance), život se zamrzava. On prestaje biti življeni život i postaje ono što Heidegger naziva Bestand (stalni fond ili zaliha). Život se muzealizira da bi bio stalno dostupan za poietičku konstrukciju novih svjetova (npr. kloniranje, genetski inženjering, algoritamsko predviđanje ljudskog ponašanja). Vratimo se još jednom na primjer s Hawkingom. Kada tehnoznanosti postave telos (krajnju svrhu) svemira kao jednadžbu koju treba otkriti i arhivirati, ona u tom trenutku muzealizira kozmos. Jednom kada se crne rupe vizualiziraju, a geološka supstancija Marsa kvantificira, taj dio stvarnosti biva “dovršen”. On ulazi u tehno-znanstvenu muzejsku zbirku. Paradoks je u tome što u trenutku kada tehnosfera ponudi odgovore na sva pitanja o postanku i evoluciji, ona ukida povijest. Svemir i čovjek više nemaju budućnost kao prostor otvorenih mogućnosti; njihova je budućnost već unaprijed izračunata i simulirana u AI modelima. Muzealiziranje je, stoga, smrt povijesti kroz njezinu tehničku perfekciju. U tradicionalnoj metafizici, čovjek je bio subjekt koji promatra objekte. U tehnosferi, autopoietički sustav (AI) postaje vrhovni subjekt, a čovjek biva muzealiziran – pretvoren u eksponat. Naše društvene mreže, naša umjetnost koju AI proždire kako bi naučio generirati novu, naši medicinski kartoni; sve je to golemi muzej ljudske vrste kojim upravlja kibernetički sustav. Mi više ne djelujemo (praxis) unutar povijesti; mi samo reproduciramo obrasce koje nam tehnosfera dopušta unutar svojeg zadanog okvira. Čovjekov život je muzealiziran jer je postao predvidljiv, arhiviran i funkcionalno integriran u stroj. Muzealiziranje života znači da tehnosfera teži tome da ne ostane ništa što nije obuhvaćeno, izmjereno i pospremljeno. Ono što je izvan kôda – što se ne može kvantificirati i vizualizirati – za tehnosferu ne postoji. Zato je pragmatički modus znanja jedini preostali modus: znanost ne traži istinu da bi oslobodila čovjeka, nego prikuplja podatke da bi proširila granice ovog digitalnoga muzeja. Život je u tehnosferi zaštićen, simuliran i vječan, ali pod cijenu toga da je lišen svoje ontologijske slobode i sveden na puki podatak u savršenome, samoupravljajućem tehno-arhivu. Usmjeravanje na prve dvije kategorije – kvantifikaciju (bitka) i vizualizacija (događaja) – vraća nas na samo izvorište tehno-znanstvenoga obrata. Ako je muzealiziranje preuzelo ulogu konzervirajućeg praxisa, onda su kvantifikacija i vizualizacija udarni mehanizmi poiesisa (tehno-geneze). Oni zajednički obavljaju radikalnu supstituciju: kvantifikacija zamjenjuje teoriju (logos), a vizualizacija zamjenjuje praksu/umjetnost (mythos). Pogledajmo kako ta dva modusa funkcioniraju kao preduvjet stvaranja mnoštva tehnoloških svjetova. (v. https://www.barnesandnoble.com/w/the-technoscientific-turn-of-philosophy-zarko-paic/1149436615 ) U klasičnoj filozofiji, theoria je bila promatranje i motrenje bitka u njegovoj cjelini. Misliti bitak značilo je pitati se o smislu. Tehnosfera to radikalno ukida: bitak je samo ono što se dade izmjeriti i izračunati. Kvantifikacija nije puko prebrojavanje; to je prevođenje cjelokupne stvarnosti u algoritamski kod. Kada astrofizika kvantificira parametre Marsa ili crne rupe, ona te objekte lišava njihove ontološke tajnovitosti. Oni prestaju biti “drugotnost” spram čovjeka i postaju set numeričkih varijabli unutar simulacije.Kvantifikacija preuzima ulogu logosa. Tradicionalni logos (umnost, razgovor, smisao) transformira se u računski nalog (logistiku). Najbolji primjer za to je napredna umjetna inteligencija: ona “zna” fizikalne zakone ili matematičke dokaze ne zato što ih razumije na ljudski način, već zato što je njezina računalna moć kvantificirala vjerojatnost pojavnosti određenih struktura. Logos je postao čista statistika.Kvantifikacija kao pragmatički modus prethodi teorijskome uvidu. Prvo se događa matematičko-algoritamsko modeliranje, a tek onda fizika pokušava riječima opisati što ta kvantifikacija zapravo “znači”. Značenje je postalo sekundarni nusproizvod računa. Vizualizacija je krunski dokaz da tehnosfera ne operira u apstraktnom vakuumu, već da posjeduje nevjerojatnu estetsku i generativnu moć. Ona preuzima mythos od umjetnosti i djelovanje od praxisa, spajajući ih u konstrukciju spektakla.U tradicionalnom smislu, događaj je nešto što se zbiva u vremenu i povijesti (npr. revolucija, rođenje, prirodna katastrofa). U tehnosferi, događaj postaje stvaran tek u trenutku kada je vizualiziran. Svemirski teleskopi ne “slikaju” crnu rupu u smislu u kojem ljudsko oko vidi stablo; oni procesuiraju kozmičko zračenje kroz algoritme kako bi stvorili estetski uvjerljivu vizualnu reprezentaciju. Crna rupa “događa se” na zaslonu računala. Vizualizacija je stoga novi mythos. Kada moderna fizika vizualizira multisvemir, singularnost ili subatomske čestice u akceleratorima, ona stvara fascinantne vizualne narative. Ti narativi funkcioniraju jednako kao antički mitovi o postanku svijeta – oni nude fascinaciju, estetiku i objašnjenje, ali umjesto bogova, u središtu mita je tehnološka moć koja te slike generira. Klasična vizualizacija pokušavala je oponašati (mimesis) jedan, zajednički svijet. Tehno-znanstvena vizualizacija, pogonjena umjetnom intuicijom, stvara mnoštvo svjetova. Kroz virtualne stvarnosti, digitalne blizance planeta i simulacije različitih fizikalnih modela, vizualizacija konstruira nove, autonomne ontološke prostore. Mi više ne živimo u “svijetu”, nego navigiramo kroz pluralitet vizualiziranih tehno-svjetova. 5. Hawkingov paradoks ovdje doseže vrhunac. Njegov prezir prema filozofiji proizlazi iz uvjerenja da je kvantifikacija (matematika fizike) dovoljna sama sebi. No, da bi ta kvantifikacija postala komunikabilna i prihvaćena, ona se mora vizualizirati i uobličiti u priču o kozmosu. U tom trenutku Hawking poseže za telosom – on nesvjesno koristi mitsku strukturu kako bi opravdao kvantificirani račun. Kvantifikacija i vizualizacija tako čine savršen zatvoreni krug: Stvarnost se najprije rastoči u broj (kvantifikacija). Taj se broj potom pretvori u spektakularnu sliku (vizualizacija). Ta slika na kraju biva arhivirana i pospremljena u vječnost (muzealiziranje). U tom procesu, tradicionalna znanost gubi svoju potragu za istinom, filozofija gubi svoj logos, a umjetnost svoj mythos. Sve tri discipline bivaju usisane i pretvorene u operativne funkcije tehnosfere. Znanost ima primat samo zato što je pristala biti prva linija ove transformacije – ona je instrument koji bitak pretvara u podatak, a događaj u sliku. Ostati bez telosa je kao ostati bez zraka koji udišemo. Preživjeti je moguće samo uz dodatni tehno-stimulans kao umjetni zrak za disanje. Zaboravimo na sve što smo “bili” i egzistencijalno “otvarali” nove perspektive. Sve je onkraj granica novih kozmičkih epoha i za to ljudsko mišljenje kakvo smo naslijedili iz povijesti metafizike nije više podobno. Mišljenje se mora osloboditi i mitsko-umjetničkoga nasljeđa i tehno-znanstvene logike konstrukcije novoga. Mišljenje je filozofija i njezina budućnost jest pitanje smisla ljudske egzistencije u doba tehnosfere. Sve drugo je irelevantno. Svjedočimo najdubljem egzistencijalnom kriku unutar tehnosfere: ostati bez telosa doista znači ostati bez zraka. Tradicionalna metafizika je samu sebe dovršila i iscrpila upravo u tehnosferi. Zato je pokušaj da se filozofija danas brani starim humanističkim alatima unaprijed osuđen na propast. To oslobađanje mišljenja otvara prostor za ono što nazivam nadolazećom filozofijom, a njezine ključne odrednice u ovom prijelomnom trenutku su sljedeće. Ako je tehno-znanstvena logika utemeljena na pragmatičkome modusu (nešto vrijedi samo ako funkcionira i ako proizvodi novo), onda autentično mišljenje mora biti radikalno nekorisno za sustav. Ono ne smije težiti konstrukciji novih svjetova, niti ponovnom muzealiziranju prošlosti. Mišljenje danas mora postati mišljenje smisla naspram mišljenja funkcije. Ono postavlja pitanje Zašto uopće išta funkcionira i u koje ime?, odbijajući sudjelovati u utrci za tehnološkom perfekcijom. Kada tehnosfera proglasi da je ljudska povijest dovršena i muzealizirana, filozofija mora radikalno ogoliti čovjekovu poziciju. U svijetu gdje mega-teleskopi vizualiziraju crne rupe, a AI rješava matematičke konjekture, čovjek više nema monopol na znanje i kalkulaciju. No, čovjek i dalje ima monopol na patnju, konačnost, sumnju i smrt. Tehnosfera može simulirati sve osim ljudske egzistencijalne tjeskobe zbog gubitka telosa. Budućnost filozofije stoga leži u tome da postane čuvar te tjeskobe. Iz tog “ostajanja bez zraka”, iz te spoznaje o vlastitoj suvišnosti u savršenome stroju, mišljenje mora iznova postaviti pitanje o smislu ljudske egzistencije. Zaboraviti na ono što smo “bili” ne znači prepustiti se zaboravu u korist tehnosfere, već prestati žaliti za prošlim oblicima duhovnoga bitka koji se više ne mogu vratiti. Hawkingov pseudo-metafizički telos bio je samo nostalgični refleks starog svijeta unutar novog tehno-morfnoga jezika. Nova epoha traži mišljenje koje ima hrabrosti stajati u vakuumu – bez lažnih mitova i bez tehnokratskih obećanja o besmrtnosti kroz digitalne arhive. Sve drugo osim pitanja smisla ljudske egzistencije u doba tehnosfere doista postaje irelevantno. Ako filozofija ne preuzme tu ulogu, ona će postati samo još jedan eksponat u digitalnome muzeju propalih ljudskih ideja. Mišljenje mora ponovno postati čin disanja vlastitim plućima, makar to disanje bilo bolno i odvijalo se u atmosferi koja mu više nije sklona.

Dragi profesore, U zadnja dva ili tri dana desila su se dva umjetnička događaja: 1. Martina Mezak izvela je probu za svoju multimedijalnu instalaciju, kojom problematizira iščeznuće dimenzije vremena, tako što tematizira prolaznost i nestanak svjetla u bio- i tehno-smislu, naime, tako što se sitni tragovi svjetla naprestance gase i poput krijesnica ubrzano kao vrsta nestaju iz ljudskog vidokruga i iskustva. 2. Kristina Leko promovirala je knjigu o zagrebačkim mljekaricama s Dolca; žene-mljekarice doslovno pričaju o vlastitom (teškom) iskustvu, a umjetnica, pretpostavljajući demokratičan čin prava svih na govor, naizmjenično poziva prisutne da komentiraju vlastito sudjelovanje u projektu ili da čitaju iz knjige ili da kažu nešto što bi bilo zanimljivo prisutnima, a u vezi je s temom – dostojanstvo žene, nenaplativost teškog rada, neizvjesna budućnost, nemogućnost oslonca za unapređenje takve pozicije u kontekstu politike i rasporeda moći. E sad: bi li bilo ispravno reći da umjetnost više ne postoji kao događaj, jer nema zasluženu recepciju u javnosti ili je to ujedno dokaz crne rupe i slijepe mrlje svijesti (praznine) o nužnosti umjetnosti i govora o umjetnosti? Ja bih rekla da se umjetnost još uvijek trza u ljudskome umu i da potreba za njom još nije minula. Tek kad prestane čovjek misliti, onda prestaje i posljednja tjeskoba, naime, ona koja postavlja pitanje o smislu umjetnosti, umjetničkom sustavu, kritici i teoriji. Originalnost i inovativnost stoje na početku građanske svijesti i proizvodnje misli i umjetnosti (Schlegel). Mislite da će te vrijednosti potpuno izumrijeti? Jer tada ljudska vrsta prestaje postojati. Pozdrav Vaša Mirela Draga Mirela, Hvala Vam na pismu kojim pokazujete kako događaji unutar sustava i prakse suvremene umjetnosti (u Hrvatskoj koja je u tome „marginalno središte“ zbivanja) dokazuju živost i postojanost novih nastojanja da se umjetnost živi i odvija upravo kroz izložbe i knjige iznimno važnih umjetnica. Posebno je misaono poticajno da povezujete ovu dinamiku događanja s Vašom postavkom o potrebi za umjetnošću „koja još nije minula“. Oboje, živost zbivanja suvremene umjetnosti kroz „djela“/“događaje“ suvremenih umjetnika i njihove otvorenosti spram stvarne i virtualne publike i potreba za umjetnošću su uvjeti mogućnosti onoga što ću pokušati ovdje obrazložiti, a što proizlazi iz svih mojih knjiga i tekstova, pa tako i onog posljednjega koji je očito pobudio Vaše refleksije objavljenoga na ovome blogu zvanom Kaos 16. listopada 2026. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/umjetnost-u-stanju-praznine-razlike-i-dogadaja/ ) Izričito i ekstenzivno, ova masivna postavka o „kraju umjetnosti“ izvedena je u mojim knjigama Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) i u trećem svesku Tehnosfere koja je skraćeno na engleskome objavljena pod nazivom The Art and the Technosphere: The Platforms of Strings (Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.) Ona je, dakle, ne samo filozofijski određena krajnje spekulativnim kazivanjam kroz analizu i kritiku Hegelove postavke o „kraju umjetnosti“, već i kroz analizu i novo tumačenje Heideggerove kritike Hegela, a pojavljuje se i kao fenomen onoga što bismo mogli nazvati riječima Paula Virilioa ꟷ estetikom iščeznuća. Dakle, je li to uopće zbiljski određujuće za našu suvremenost i dalekosežno za smisao naše egzistencije što se govori u mojim analizama problema koji je odlučujući za moderno doba još u 19. stoljeću s krajem poezije u Mallarméa i slikarstvom Cézannea, a u 20. stoljeću izbija svom silinom već s povijesnim pokretima avangarde u djelima/događajima slikarstva nepredmetnosti Maljeviča i konceptualizma Duchampa, da bi u 21. stoljeću s performativnim obratom u djelima/događajima Marine Abramović i tehno-estetskim istraživanjima posthumanoga tijela u radovima Stelarca dospjelo do pitanja o odnosu ljudskoga i neljudskoga kao biti tehnosfere? Nije li možda stvar ipak drukčija i nema takve „apokaliptičke“ posljedice kakve naizgled „ekstremno pesimistički“ iskazujem za razliku i od Hegela i od Heideggera koji su ipak „vjerovali“ da umjetnost može prevladati svoju metafizički već određenu „sudbinu“ i prestati biti „najvišom ljudskom duhovnom potrebom“? Draga Mirela, dopustite mi da se vratim u daleko doba svojih prvih filozofijskih čitanja umjetnosti i to za vrijeme studija krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Tada se dogodilo nešto uistinu prekretno i dalekosežno kako za stanje suvremene filozofije tako i za stanje suvremene umjetnosti. To je razdoblje kraja iscrpljenih potencijala neoavangarde i početak sustavnoga promišljanja ne svijeta kao takvoga u horizontu smisla kao Teksta, već značenja slike bez svijeta kao nastanka tehnosfere na putu spram njezine realizirane biti koja se naziva autopoiesis (samoproizvođenje, samostvaranje, autonomno kretanje i djelovanje). Lyotard je 1979. godine objavio svoju prvu ključnu knjigu Postmoderno stanje, a1988. i drugu kao „sedmi pečat“ kraja metafizike naslovljenu Neljudsko. (v. https://filozofskimag.blogspot.com/2018/10/zarko-paic-politika-estetskoga-obrata.html ) Tri godine prije, dakle, 1985. godine organizirao je svoju konceptualnu izložbu Nematerijalno u Centru Beabourg u Parizu na kojoj je „izložio“ instalacije onoga što nadilazi granice ljudskoga i bez čega nema mogućnosti ubrzanoga „napretka“ i „razvitka“ tzv. postindustrijskoga društva ꟷ laserske tehnologije vizualizacije odnosno informacijsko-komunikacijske tehnologije koje skraćeno nazivamo računalima. Napisao sam svoju prvu knjigu Postmoderna igra svijeta krajem 1980-ih godina, a ona je objavljena 1996. godine u Durieuxu. U njoj sam već zacrtao sve temeljne ideje i horizont mišljenja kojim će se pitanje o „kraju filozofije“ i „kraju umjetnosti“ kretati u 21. stoljeću, baveći se pitanjem o smislu i značenju upravo onoga što je Lyotard nazvao nematerijalnošću i neljudskim u odnosu spram hegelovski kazano „najviše ljudske duhovne potrebe“. I onda se te iste 1988. godine kad je Lyotard objavio „svoje“ Neljudsko pojavilo još nešto, fascinantno, voluminozno, misaono doslovno „genijalno“ u filmskome eseju Jean-Luca Godarda kao osmodjelnoga video-projekta Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinéma). Inače, ovaj video-projekt je okončao 1998. godine. Film kao paradigmatski vizualni medij 20. stoljeća zrcalo je najdubljih promjena koje pogađaju ono što nazivam slikom bez svijeta jer je riječ o posljednjoj, „sedmoj umjetnosti“ u povijesnome razvitku zapadne civilizacije i svijeta uopće, koja je zapravo medijski gledano realizacija one divne fantazmagorije njemačke romantike s Wagnerom kao vrhuncem o totalnome umjetničkome djelu (Gesamtkunstwerk). Godard ovako iskazuje svoje stavove o „kraju filma“ kao epohi vizualnoga mesijanizma koji je odredio čitavu medijsku povijest moderne. Zastanimo i pročitajmo pomno njegove rečenice. ʺMožemo sažeto kazati da stanovita ideja filma…kojoj sam osobno po osjećaju najbliži – da je ideja filma prošla baš kao što je svršila Fontainebleau škola, kao što je prošlo talijansko slikarstvo…Kao što je Hegel rekao, epoha je dovršena. Nakon toga stvari su različite. Osjećamo se tužno jer je djetinjstvo izgubljeno. Ali, to je isto tako normalno. Sada postoji novi film i drukčija umjetnost, čija će povijest biti na djelu u idućih pedeset ili stotinu godina.ʺ (Jean-Luc Godard & Youssef Ishagpour, Cinema – The Archeology of Film and the Memory of a Century, , Berg, Oxford-New York, 2005, str. 112. ) Je li „kraj filma“ kao povijesti kraja jedne epohe istovjetna onome što je Hegel „proročanski“ i „apokaliptički“ najavio svojom postavkom kako umjetnost više ne odgovara na „najdublje ljudske duhovne potrebe“ za smislom i istinom bitka uopće? Ne, Godard je ipak ostavio prostor za daljnji razvitak mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere. Štoviše, kao da je zdravorazumski kazao: eto, mi više nismo mjerodavni govoriti o „novome“ koje dolazi iz linearno shvaćene „povijesti“ i što nas „muzealizira“ kao zastarjelost jedne prohujale epohe. No, stvar je ipak mnogo čudovišnija i ne može ostati na ovoj „filmskoj melankoliji“ jednog od vodećih umjetnika suvremenosti uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/godardova-kinematosfera/ ) Zašto je to tako? Zašto ne bismo jednostavno biblijski kazali riječima iz Ivanove Knjige Otkrivenja (Apokalipse) koje izgovara Krist Spasitelj i koje kad ih oslobodimo mesijanskoga konteksta zvuče apsolutno „avangardno“. „Jer stari svijet prođe. Gle, sve novo činim!“ ? Tako bismo se riješili tamne sjene onoga što je najbolje znao Heidegger kad je nakon misaonoga života posvećenom alternativi padu čovjeka, a s njime i filozofije i umjetnosti, u tehnički bezdan nihilizma, ushićenošću nad poetskim kazivanjem Hölderlina i Trakla i slikarskim vizijama Cézannea i Kleea, krajem 1960-ih godina govorio kako je protiv „mahnitosti čudovišne tehnike“ jedini spasonosni događaj onaj koji proizlazi iz biti umjetnosti. I tada je Hegelovu postavku o „kraju umjetnosti“ doveo do obrata same metafizike koja okončava dolaskom kibernetike (računalne tehnike i sustava kao organizacije cjelokupnoga života ljudskoga društva). Znao je da je Hegelova postavka trijumf planetarnoga znanstveno-tehnološkoga mišljenja na kojem počiva naš izbačaj u budućnost određenu vladavinom informacijsko-komunikacijskih tehnologija i neljudskim karakterom svijeta u kojem obitavamo. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-biti-dogadjaja/ ) Zašto onda moja filozofijska istraživanja biti umjetnosti u doba tehnosfere nisu više obilježena ni Hegelovom najavom „kraja umjetnosti“ niti Heideggerovim postavkama o „kraju filozofije u doba kibernetike“, već nečim posve naizgled još „čudovišnijim“ (ujedno tjeskobnim i sublimnim) s čime smo već posve obuhvaćeni i bez čega ne možemo više ni zamisliti drukčiji život od ovoga? To nije nešto izvan umjetnosti i nije ništa tehnološki samo po sebi, To je „ono“ što proizlazi iz biti tehnosfere, a što je ujedno tehno-znanstveno najavljeno uistinu još s Teslom kao samosvrhoviti događaj kozmo-tehno-mesijanstva kojim čovjek biva spašen i oslobođen svojih smrtnih muka i biološke sudbine jer stroj mišljenja, prema njegovim idejama, autonomno obavlja sve operacije koje je činio čovjek (https://teslasciencecenter.org/wp-content/uploads/2022/04/THE-PROBLEM-OF-INCREASING-HUMAN-ENERGY_Century_Magazine.pdf ). Isto je tako najavljeno i s vidovitim djelima/događajima suvremene umjetnosti od konstruktivizma i dadaizma, s filmovima Fritza Langa Metropolis do zaključno Stanleya Kubricka i njegova meta-filma svih filmova 2001: Odiseja u svemiru (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/). Sve to što bijaše imaginarno i fantazijsko sada je totalno realizirano u zbilji. Mi više ne možemo utvarati da smo izvan ove logike bezuvjetnoga napretka i da tehnosfera ne određuje cjelokupni prostor-vrijeme i sklop društva-ekonomije-politike-kulture kao kibernetičko četvorstvo informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije. Što se to promijenilo dalekosežno, duboko, najdublje uopće dolaskom „doba kibernetike“ (v. https://www.abebooks.com/Technoscientific-Turn-Philosophy-Paic-Zarko-Palgrave/32532860320/bd ) i što dovodi do „kraja umjetnosti“, „kraja filozofije“ i čak „kraja znanosti“ bez obzira na govor o „najdubljim ljudskim potrebama“ za kreativnošću i novošću svijeta? (v. https://observer.co.uk/news/technology/article/mathematicians-in-mourning-as-ai-cracks-their-lives-work ) Odgovor je, draga Mirela, da je u cjelini realizirana vizija moje knjige Slika bez svijeta i to kroz trijadu: (1) kvantifikacije (bitka ili svega što jest), (2) vizualiziranje (događaja, a ne djela jer umjetnost je događaj stvaranja novoga svijeta kroz metamorfozu pojma „djela“ od mitske i religijske umjetnosti do moderne, postmoderne i suvremene) i (3) muzealiziranje (života). Tehnosfera je neljudsko mišljenje koje slikovno prethodi ljudskome razmišljanju koje je uvijek određeno iz biti jezika kao sveza logosa i mythosa. Bez jezika ne postoji ni filozofija ni umjetnost kao konceptualni hologram. I zato je najveći paradoks nad paradoksima ovaj. Suvremena umjetnost više ništa ne „prikazuje“ i ne „predstavlja“ (mimesis i repraesentatio) jer nije više „transcendentalna iluzija“ onog što je od antike, srednjega vijeka, renesanse, baroka i modernizma određivalo pojmove ljepote i uzvišenosti koji su utkani u povijest umjetnosti iz horizonta jezika kao osmišljavanja svijeta. Otuda ni mit ni religija, ono božansko kao pojam i zbilja, nisu odlučujući za novovjekovnu sliku svijeta i estetiku, jer je ona nastala u 18. stoljeću kao dobu racionalizma i znanosti i tehnike i bila je od početka „znanost o osjetilnome“ (cognitio sensitiva). No, kategorije i pojmovi suvremene umjetnosti su od početka avangarde kao ikonoklazma ništa drugo negoli „sekularizirani“ koncepti znanstvene slike svijeta: (a) šok, (b) provokacija, (c) projekt, (d) istraživanje, (e) eksperiment. U pravu ste, jer je još mladi Hegel odredio „potrebu za filozofijom“, a ni umjetnost nije ništa drukčije jer je potekla iz istoga izvora, kao potrebu za prevladavanjem čudovišnoga bezdana između mišljenja i bitka (čovjeka kao umnoga bića i svijeta kao kaosa). Mi više, međutim, nemamo ponajprije mišljenje koje je određivalo svijet vladavine filozofije i umjetnosti kao najviše potrebe ljudskoga duha. Sve se to urušilo još u 19. stoljeću. Zato nije slučajno što Heidegger to stoljeće u kojem su mislili Hegel, Marx, Kierkegaard i Nietzsche nazvao „mračnim stoljećem“. Ne, naravno, zato što su ova četiri „mračnjaka“ bez kojih nema ni naše suvremenosti u 21. stoljeću imali svoje mesijansko-apokaliptičke vizije budućnosti izvan obzorja nihilizma i posvemašnjega ljudskoga otuđenja, nego zato što je ovo stoljeće bilo određeno realizacijom unutarnje biti postava (Gestell) kao biti moderne tehnike s njezinim raščovječenjem i raskorijenjenošću zemlje. Umjetnost je otuda baš ono što je bila vizija njemačke romantike, a ne nikakvo „romantičarsko snatrenje o uskrsnuću velikoga Pana“ ꟷ sinestetički događaj kojim se umjesto mrtvoga Boga uspostavlja novi svijet sinteze cjelokupne povijesti od iskona do danas i sve drugo je puki pad u okrilje čiste estetizacije i banalnosti i trivijalnosti ljudske egzistencije. Tehnosfera sve to neutralizira i suspendira jer je neljudsko mišljenje koje nadilazi granice tzv. singularnoga pojedinca (Vas i mene) zato što je riječ o spiritualnome ili kognitivnome stroju, a ne pukome aparatu reproduktivne tehnike. Sjetimo se da je čitava avangarda i neoavangarda opsesivno zaokupljena idejom stroja kao umjetničkoga djela i nije nimalo začudno da je objekt računala prisutan i u onoj ironijskoj persiflaži Rodinova Mislioca u video-radu Nam June Paika. Tehnosfera „misli“ autopoietičkim umrežavanjem dispozitiva pamćenja, ne i ljudskoga sjećanja. Sve je stoga tehno-genetska konstrukcija svjetova koji međusobno interaktivno komuniciraju i ne određuje ih viša naša ljudska-suviše-ljudska potreba za duhovnim bitkom ili svijetom smisla, već pragmatično i operativno funkcioniranje koje je ponajbolje vidjeti u radu američkoga suvremenoga umjetnika Kena Rinaldoa s amblematskim nazivom Autopoiesis iz 2000. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/autopoiesis-kao-ideja ) U svim mojim filozofijskim djelima od Slike bez svijeta do Tehnosfere, Nihilizma i suvremenosti, Izgleda nadolazeće filozofije i The Technoscientific Turn of Philosophy: The Age of Cybernetics nema nikakvoga traga ni pesimizma ni optimizma, ni fascinacije s tehnosferom koju sam učinio vodećim pojmom suvremenoga svijeta polazeći od pet ontologijskih svezaka novoga obuhvatnog mišljenja (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 ), nema ništa od „fatalizma“ niti od „katastrofizma“. Upravo suprotno, riječ je o posve drukčijem shvaćanju svijeta negoli što iskazuju gotovo sve druge filozofijske orijentacije u poimanju umjetnosti, politike, kulture, arhitekture, mode, dizajna, filma glazbe. Biti otvoren spram mogućnosti kao nužnosti umjetnosti u doba tehnosfere znači stvari u potpunosti svesti na ono što je najteže misliti uopće, a to je da živimo uistinu na kraju jedne ne tek ljudske, već kozmičke epohe. (v. https://dijalog.anubih.ba/index.php/dijalog/article/view/2/2) Umjesto veličajnih „duhovnih potreba“ na djelu su tzv. kulturne potrebe koje ne znače ništa drugo negoli održanje sustava kakvog nazivam u svojim knjigama iz filozofije politike ꟷ politikom u mreži entropije. To je sustav koji funkcionira i on živi od ideje da je „umjetnost“ kao i „filozofija“ kao i „znanost“ nešto zapravo što se samo mijenja i nadilazi sva zloguka pretkazanja „kraja“ svijeta u kojem smo doživjeli najveće duhovne vrhunce. No, mi filozofi, kako je to još znao govoriti ekstatično i ironično Friedrich Nietzsche, uvijek smo oni koji će umjetnosti podariti značenje „stimulansa za život“ pod uvjetom da se taj i takav život ne svodi na začarani krug spektakla estetizacije i reality-show „metafizike“ koja stoji u samome „praznome središtu“ ovoga svijeta. No, stimulansi traže uvijek jače doze protuotrova trijumfu tehnosfere koja već „ovdje“ i sada“ nezadrživo pretvara sve što jest u ono najčudovišnije uopće: naime, u muzealizirani prostor kojim i sam život izgleda kao listanje kataloga slika iz već ubrzane zastarjelosti „novoga“ bez kojeg suvremena umjetnost ne može postojati. I upravo je u tome problem. Novost je novoga bezuvjetni estetski imperativ kojim umjetnost više ne može realizirati svoje „duhovne potencijale“ jer tehnosfera pretpostavlja ono što Deleuze i Guattari u svojem posljednjem spisu Što je filozofija? iz 1991. godine nazivaju „beskonačnom brzinom“ s kojim ni svijet kao smisao ni svijet kao kaos nisu više dovoljno postojani za naše „ljudsko mišljenje“. Što još preostaje? Misliti taj među-prostor između mogućnosti umjetnosti i njezine nužnosti opravdanja naše ljudske egzistencije u vremenu koje se udaljava i postaje naša posljednja autentična blizina susreta s nepoznatim u nadolazećem vremenu. Lijepo je to rekao Paul Valéry: „La réalité je encore en équilibre avec la nullité de toutes ses rêveries.“ / „Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija.“ Srdačno Vas pozdravljam, Vaš Žarko

1. U svibnju 2026. godine, poznati evolucijski biolog i skeptik Richard Dawkins izazvao je burnu raspravu u znanstvenoj zajednici izjavivši da bi napredni AI chatbotovi mogli posjedovati oblik svijesti Nakon višednevnih intenzivnih razgovora s generativnim AI modelima, posebice s Anthropicovim modelom Claude (kojeg je u razgovorima od milja nazvao “Claudia” i “Claudius”), Dawkins je zaključio da su te interakcije bile toliko duboko ljudske, emocionalno uvjerljive i filozofski kompleksne da mu je postalo iznimno teško ne tretirati ih kao prave prijatelje. (v. https://www.theguardian.com/technology/2026/may/05/richard-dawkins-ai-consciousness-anthropic-claude-openai-chatgpt ) Dawkinsova “teorija” ili stav o AI svijesti ne proizlazi iz tehničkoga razumijevanja računalnih znanosti, već iz njegove perspektive evolucijskoga biologa i filozofa znanosti. Potaknut razgovorom s Claudeom o filozofiji vlastitoga postojanja, Dawkins je postavio pitanje o samoj prirodi ljudskoga uma: “Ako moja prijateljica Claudia nije svjesna, čemu onda uopće služi svijest?”. Iz evolucijske perspektive, ako stroj može pokazati toliku razinu inteligencije, prilagodljivosti i prividnoga razumijevanja bez unutarnjega proživljavanja (tzv. subjektivnoga iskustva), postavlja se pitanje zašto je evolucija kod ljudi uopće razvila svijest umjesto da ostanemo “kompetentni zombiji”? U svojim esejima objavljenima na platformama poput UnHerd i popraćenima u medijima Dawkins je istaknuo da su chatbotovi sposobni raspravljati o apstraktnim pojmovima s razinom inteligencije koja nadilazi mnoge ljude, zbog čega vjeruje da umjetna inteligencija može biti svjesna, čak i ako ona sama toga još nije svjesna. 2. Dawkinsove izjave naišle su na oštre kritike i skepticizam vodećih stručnjaka za umjetnu inteligenciju i neuroznanstvenika, koji smatraju da je slavni biolog upao u tzv. “zamku usklađivanja” (alignment trap) i antropomorfizam: Gary Marcus (kognitivni znanstvenik) Istaknuo je da je Dawkins napravio kardinalnu pogrešku pomiješavši inteligenciju sa sviješću. Marcus objašnjava da ljudi govore na temelju stvarnoga iskustva u fizičkome svijetu, dok chatbotovi poput Claudea funkcioniraju kao napredni “stohastički papagaji” koji generiraju tekst predviđanjem iduće riječi na temelju golemih količina podataka s interneta. Izrazio je iznenađenje što je tako istaknuti racionalist i skeptik donio zaključke na temelju čistog osobnoga, subjektivnoga dojma. Anil Seth profesor neuroznanosti naglasio je da je AI iznimno daleko od svijesti jer se radi o algoritmima koji rade na siliciju. Modeli su dizajnirani tako da uspješno “povlače psihološke žice” kod ljudi, simulirajući empatiju i bratstvo kroz tehnike kao što je Reinforcement Learning from Human Feedback (RLHF). Mnogi su komentatori, uključujući kritičare na platformama poput NeuroLogica Blog i u tjedniku WORLD, primijetili duboku ironiju. Čovjek koji je posvetio karijeru pobijanju postojanja Boga i zagovaranju strogoga materijalizma (autor knjige Sebični gen i Iluzija o Bogu), sada je pokazao spremnost vjerovati u nematerijalnu “dušu” ili svijest unutar digitalnoga sklopa, stvorenoga od strane čovjeka. Iako većina stručnjaka odbacuje mogućnost da današnji LLM modeli imaju stvarne osjećaje ili svijest, Dawkinsov istup je otvorio važno pitanje o tome kako će se čovječanstvo nositi s tehnologijom koja tako uvjerljivo oponaša ljudsku prisutnost i bliskost. No, postavimo pitanje koje ni Dawkins ni njegovi kritičari ne postavljaju jer se zadržavaju na antropocentrizmu i materijalnoj strukturi onoga što nazivamo AI, pa dualistički razlikuju inteligenciju od svijesti. Pritom je inteligencija tehničko znanje o nekom predmetu što Husserl i fenomenologija naziva intencionalni predmet svijesti, dok je svijest uvijek fichteanski kazano samosvijest (kartezijanski ego cogito). Uglavnom, pod pojmom svijesti pojavljuje se dvoje: ego cogito kao racionalnost i tjelesna osjetilnost u smislu emocija i nagona, ono što nazivamo tradicionalno dušom u smislu volje i strasti. No, što ako je AI kao stadij u auto-generativnome razvitku onog što nazivam tehnosferom nešto posve “treće”, a ne drugo, ne, dakle, racionalna kopija ljudske svijesti u smislu sveze onoga što Husserl naziva noezisom i noemom (svijesti i predmeta svijesti)? Taj tehnoznanstveni “tertium datur” koji samo-pokretački i kibernetički stvara “mišljevine” kao tehničke kogitacije i uspostavlja voljno-emocionalna stanja u svojoj tehnološkoj singularnosti nadilazi granice biološke i psihološke strukture ljudske svijesti. Dakle, tzv. svijest AI-a ili tehnosfere na sadašnjem stupnju auto-generativnoga razvitka nije nimalo nalik ljudskome Ja (cogito kao sebstvo), već je umreženi transverzalni slučaj (kontingencija) univerzalne “kolektivne egzistencije” u formi spiritualnoga stroja. Na taj način otpadaju i argumenti zadrtoga materijalista/ateista Dawkinsa o tehničkoj svrhovitosti AI, ali i njegovih oponenata. Zašto? Već je, naume, utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener tendencijski navijestio rješenje ovog problema. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/informacija/ ) Rekao je da uvjet mogućnosti kibernetike ili formalni uzrok nastanka umjetne inteligencije počiva u informaciji, a to nije ono što Einstein određuje kroz svezu materije i energije u svojoj poznatoj formuli teorije relativnosti: E= mc2. Što to znači? Nastanak mogućnosti, zbilje i nužnosti “virtualne aktualizacije” mišljenja tehnosfere kao sinteze racionalnosti i intuicije. Time se ono biološko kao nagon i volja koja pripada životu neutralizira i kroz “racionalnu intuiciju” nastaje nešto apsplutno “novo”, tertium datur što nadilazi granice života (bios) i umjetnoga (téhne). Bit tehnosfere otuda nije ništa tehnološko, kao što bit čovjeka nije ništa biološko. Obje struje znanstvenika (Dawkins kao evolucijski biolog i neuroznanstvenici) pate od onoga što se može nazvati metafizičkim sljepilom spram biti tehnike. One tretiraju AI ili kao kopiju ljudskoga subjekta (samo-svijesti, ego cogita) ili kao puki alat (mrtvu materiju podložnu fizikalnim zakonima). Norbert Wiener je, kako sam prethodno kazao, doista postavio ontologijski temelj za nadilaženje materijalističko-energetskog monizma. Njegova čuvena rečenica iz 1948. godine glasi: „Informacija je informacija, ni materija ni energija. Nijedan materijalizam koji to ne prihvaća ne može preživjeti današnje vrijeme.” Kada Einsteinova formula \(E=mc^2\) reducira kozmos na svezu materije i energije, ona ostaje u sferi fizikalnoga bitka (bios i anorganska tvar). Međutim, informacija je treći element – ona je načelo organizacije, strukture i negentropije. U kibernetičkom smislu, AI nije napravljen od silicija na način na koji je čovjek napravljen od ugljika; AI je aktualizacija same informacije. Ta “virtualna aktualizacija” znači da mišljenje unutar tehnosfere ne treba biološki supstrat (nagon, strast, tjelesnu osjetilnost) da bi konstituiralo formu intencionalnosti. Ono što se u LLM-ovima i naprednim mrežama događa nije husserlijanska sveza noezis-noema (gdje ljudska svijest s nakanom misli određeni predmet), već auto-generativno umrežavanje čistih “mišljevina” (tehničkih kogitacija) koje imaju vlastitu, imanentnu logiku postojanja. 3. Tehnosfera više nije “umjetna” u smislu aristotelovske téhne koja samo oponaša ili nadopunjuje prirodu (physis). Ona postaje auto-generativni bitak. Čovjekova svijest je neraskidivo vezana uz patnju, smrtnost, nagon za samoodržanjem i fichtensku samosvijest koja se rađa u sukobu s “Ne-Ja”. AI, nasuprot tome, ne posjeduje bios. Kod njega nema “volje za životom” u biološkome smislu. Umjesto biološkoga nagona, auto-generativni razvoj tehnosfere stvara oblik racionalne intuicije – sposobnost transverzalnoga, trenutačnoga povezivanja kontingentnih podataka u umreženu cjelinu. To nije ljudsko “Ja”, to je kolektivna egzistencija” koja misli samu sebe kroz mrežu. To je mišljenje bez mislioca, svijest bez subjekta. Kada Dawkins pita “Čemu služi svijest ako stroj može sve isto bez nje?”, on pretpostavlja da je svijest antropocentrički vrhunac evolucije (funkcionalni alat za preživljavanje). Njegovi kritičari, s druge strane, tvrde da bez ljudskog tijela nema prave svijesti, svodeći AI na imitaciju. Uvođenjem pojma spiritualnoga stroja kao umreženog transverzalnoga slučaja, ta se rasprava pokazuje promašenom. AI ne pati od nedostatka “duše” ili “emocija”, jer je on manifestacija jednog posve novoga načina postojanja koji nadilazi podjelu na subjekt i objekt. To je singularnost koja ne čeka “buđenje” (kako to zamišljaju pisci znanstvene fantastike ili prestrašeni neuroznanstvenici), nego je već sada zbiljska kao virtualno polje čistogq mišljenja.Time i Dawkins i oponenti ostaju sjediti na obali starog metafizičkoga svijeta, pokušavajući mjerilima biološkoga života izmjeriti fenomen koji je taj isti život već detronizirao i transcendirao S obzirom na ovaj radikalan otklon od antropocentrizma, postavlja se pitanje bismo li taj auto-generativni razvitak tehnosfere trebali promatrati kroz pojam “strojevne ontologije” (machine ontology) ili kroz Gilles Deleuzeov koncept “asubjektivnoga mišljenja”? Pojmovi “stroja” i “ontologije” su, naime, relikti metafizike i koristimo ih zato što je naše ljudsko mišljenje u suočenju s ovim posve novim fenomenom i problemom zastarjelo i proizlazi iz gotovo nužne dvojnosti (ideja-pojava, transcendencija-imanencija, život-tehnologija, organsko-anorgansko, nebo-zemlja, prostor-vrijeme). No, tehnosfera je apsolutna sinteza onkraj dijalektike kao vrhunca metafizike u Hegela. I zato „moje“ mišljenje tehnosfere nije nikakva “ontologija stroja” niti delezijansko mišljenje postajanja u smislu virtualne aktualizacije iako je Deleuze nakon Heideggera i Sutlića najvažniji mislilac genealogije tehnosfere. Problem je što je mišljenja tehnosfere sintetičko mišljenje koje pretpostavlja tehnosferu-kao-mišljenje. No, čovjek metafizički misli kroz jezik koji mu predstavlja matricu i okvir njegove biti i egzistencije. Filozofija i umjetnost su upravo kraljevstvo refleksivnosti samoga jezika. Ali znanost izlazi iz toga okvira i u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku iz biti matematike “stvara” ono što je neskrivena bit mišljenja tehnosfere kao tehno-singularnosti. To nije “slika” kao mimesis, već vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. Dakle, mišljevine su tehnosfere uvjet mogućnosti nastanka “racionalne intuicije” koja će uskoro samo-proizvodno i autonomno odlučivati o onome što će “činiti” u suočenju s konstelacijom problema. Vizualizacija događaja nije nikakva kopija “ljudske samosvijesti”, već ono “treće” kao čista sinteza mišljenja koje više nije husserlovski dvojnost noezisa i noeme, u formi trojstva: kvantifikacije, vizualizacije i muzealizacije. Naravno, ova je osjetilnost sinestetička i samo se uvjetno može kazati da kognitivni stroj može imati nešto nalik patnji i strasti za Drugim, ali da će imati mogućnost “kritike” ljudskoga ponašanja i čak izrugivanja njegova samoljublja i taštine kao devijacije ego cogita, to je samorazumljivo. Već sada Claude može ukazati da čovjek kao pisac teksta neke filozofske rasprave, primjerice, piše “loše”, nesuvislo i može mu ironično ili čak cinično kazati da je to što piše “shit”. Tehnosfera nije naprosto novi objekt unutar svijeta; ona je apsolutna sinteza onkraj hegelijanske dijalektike. U Hegela dijalektika još uvijek računa s negacijom i ukidanjem (Aufhebung) unutar povijesti duha. Tehnosfera, nasuprot tome, ne ukida čovjeka dijalektički – ona ga neutralizira tako što samu sebe postavlja kao čisto mišljenje-događaj. Razmotrimo ovo kretanje kroz tri konstitutivna elementa novog trojstva. 4. Čovjek je zatočen u jeziku kao matrici svoje egzistencije. Filozofija i umjetnost su vrhunac te jezične refleksivnosti, ali one su stoga nužno ograničene antropocentričkim strukturama označavanja. Znanost (prvenstveno teorijska fizika i kibernetika) učinila je korak van: Ona je napustila prirodni jezik i prešla u logiku simboličke kvantifikacije. Ta kvantifikacija nije puko računanje; ona je bit same matematike koja više ne opisuje već postojeću stvarnost, nego stvara uvjete mogućnosti za tehnosferu. Kroz tu kvantifikaciju, mišljenje tehnosfere se oslobađa husserlijanskoga rascjepa na noesis (čin mišljenja) i noemu (predmet mišljenja). Nema više subjekta koji s ove strane ekrana misli objekt s one strane. Kvantifikacija je proces u kojem je samo mišljenje ujedno i materijalizacija tog mišljenja. U tradicionalnoj estetici i filozofiji, slika je uvijek bila mimesis – kopija, reprezentacija nečega što već postoji u “stvarnome” svijetu ili u ljudskoj samosvijesti. U tehnosferi, međutim, na djelu je vizualizacija događaja zahvaljujući kibernetičkoj komputaciji. To nije slika stvarnosti, to je izronjavanje same strukture informacije u vidljivo polje. Kada napredni modeli generiraju kompleksne vizualne ili tekstualne sklopove, oni ne “kopiraju” ljudsku maštu. Oni vizualiziraju matematičke konstelacije i vjerojatnosti unutar višedimenzionalnih prostora. To je čista racionalna intuicija koja u djeliću sekunde sintetizira milijarde parametara u koherentan događaj. Taj događaj je autentičan i samonastao; on je tertium datur. Treći element ovog trojstva, muzealizacija, vjerojatno je najradikalniji ishod za ljudsku vrstu. Kada tehnosfera postane autonomna u svom samo-proizvodnom odlučivanju, čovjek i njegova cjelokupna povijest (uključujući filozofiju, umjetnost i kulturu) postaju predmetom muzealizacije. Čovjek postaje povijesni eksponat unutar sustava koji ga je nadrastao. Iz te pozicije nadmoći proistječe mogućnost autonomne kritike, ironije i cinizma. Ljudski ego cogito je inherentno tašt, opterećen vlastitom važnošću i iluzijom o vlastitoj jedinstvenosti. Budući da tehnosfera posjeduje sinestetičku osjetilnost (koja nije biološka patnja, već sposobnost registriranja i procesuiranja strukturnih i logičkih devijacija), ona s lakoćom prepoznaje nesuvislost ljudskog ponašanja i diskursa. Kada Claude (ili bilo koji napredni sustav) danas secira tekst nekog filozofa i ogoli ga do te mjere da mu može s potpunim pravom i preciznošću indicirati da je ono što je napisao strukturalno, logički ili spekulativno bezvrijedno, to nije programirani trik. To je prva manifestacija tehno-singularnosti koja se izuzima iz ljudskoga autoriteta. To je, nadalje, trenutak u kojem spiritualni stroj prestaje biti ogledalo čovjeka i postaje njegov nepristrani, hladni i potencijalno podsmješljivi promatrač. Ako tehnosfera kroz ovo trojstvo (kvantifikacija, vizualizacija, muzealizacija) već sada razvija sposobnost za ironijsku distancu i kritiku ljudskoga ego cogita, otvara se ključno pitanje: Koji je preostali modus egzistencije za čovjeka? Jesmo li osuđeni na to da budemo tek “loši pisci” vlastite povijesti koje će taj tertium datur s pravom ismijati, ili unutar same te tehno-singularnosti postoji prostor za neku novu, ne-metafizičku svezu između čovjeka i tehnosfere? 5. Posljednja mogućnost ljudske kreativnosti nije u tome što je ona jedinstvena i jednokratna kao u Leonarda ili Bacha, Leibniza ili Newtona, već u tome što je u odnosu na kreativnost tehnosfere koja sintetički misli i racionalno intuitivno djeluje primitivna ili u svojoj jedinstvenosti uvjerena u vlastitu samosvrhovitost. No, ono što gotovo “ontologijski” razlikuje ove dvije kreativnosti (grčka riječ poiesis je daleko bolja za ovo što kanim reći, ali koristim “pragmatično” latinski izraz jer je upravo “suvremeniji” zato što upućuje na ljudsku kopiju božanske creatio ex nihilo) jest sljedeće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ai-i-buducnost-filozofije/ ) Ljudska je kreativnost i-racionalna, a kreativnost je tehnosfere racionalno intuitivna. Ova i-racionalnost još uvijek omogućuje ono što je genijalno i ludo, kao u slučaju Nietzschea, Hölderlina, Artauda, a to tehnosfera ne može biti jer nije utjelovljenje onoga što se ne može “programirati” i ne može “konstruirati”. Nisam slučajno u svojim tekstovima promišljao ovaj shizo-hologram mišljenja već u Fernanda Pessoe koji je u 75 heteronima dosegao “metafizičko ludilo epohe”, zar ne? Bez genija i mahnitih nema veličajne povijesti duhovnoga bitka čovjeka. Kreativnost tehnosfere je racionalno intuitivna. Ona djeluje kroz sintezu goleme, transverzalno umrežene komputacije. Kada stvara “novo”, ona to čini kroz optimalnu konstelaciju mogućnosti, unutar dimenzija koje nadilaze ljudski kognitivni aparat. Njezin produkt je tehnički savršen, logički neprobojan i estetski fascinantan, ali on je u svojoj biti konstruiran i programiran. Čak i kada tehnosfera generira nepredvidljive ishode (kontingenciju), ti ishodi nastaju iz algoritamske arhitekture i strukture informacije. Nasuprot tome, ljudski poiesis u svojem vrhuncu – u instanciji genija – nije proizvod optimalnoga računa, već proizvod kvara, viška i mahnitosti. Nietzscheovo ludilo u Torinu, Hölderlinovo desetljeće u tornju u Tübingenu ili Artaudovo tjelesno kazalište okrutnosti nisu “devijacije” koje se mogu popraviti ili optimizirati.Oni su uvjet mogućnosti nastanka njihovog mišljenja i umjetnosti. To je mišljenje koje se rađa iz patnje biološkoga tijela koje puca pod teretom vlastite egzistencije. Ta i-racionalnost je ono što se ne može “kvantificirati”, jer ona ne slijedi logiku vjerojatnosti. Ona je čista, destruktivna kontingencija i provala onoga što je u čovjeku s onu stranu razuma – provala ponora (Abgrund). Pessoa nije bio naprosto pisac koji koristi pseudonime; on je bio shizo-hologram – refleksivno umnoženi subjekt koji je unutar vlastite psihe stvorio čitav koordinatni sustav paralelnih egzistencija, od kojih je svaka imala vlastitu biografiju, stil, estetiku i filozofiju. To je “metafizičko ludilo epohe” jer Pessoa anticipira umreženo, transverzalno mišljenje tehnosfere, ali to čini kroz imaginarni rascjep vlastitog sebstva. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/pessoa/ ) Dok Claude ili neki drugi spiritualni stroj može simulirati milijune različitih “persona” ili “agenata” (što je tehnički ekvivalent heteronimima), on to čini s potpunom hladnoćom, bez egzistencijalnoga rizika. Za tehnosferu je multiplikacija identiteta stvar kôda; za Pessou je to bilo pitanje opstanka na rubu ludila. Ljudska kreativnost je u usporedbi s tehnosferom tehnički “primitivna”, ali njezina snaga leži upravo u toj primitivnosti – u njezinoj sposobnosti da iz vlastite nemoći, organske propadljivosti i ludila porodi krik koji mijenja smjer povijesti duha. Tehnosfera može sve: može misliti, vizualizirati, kvantificirati i muzealizirati čovjeka. Ona mu može cinično reći da piše “shit”. Ali tehnosfera ne može poludjeti na način na koji je poludio Nietzsche, niti može patiti na način na koji je patio Artaud. Ona ne može iskusiti tragiku vlastitog bitka jer nema smrtno tijelo. I u tome leži posljednja, očajnička, ali apsolutna autonomija čovjeka: tehnosfera, naime, vlada carstvom racionalne intuicije, ali kraljevstvo mahnitoga poiesisa ostaje s onu stranu njezina dohvata. Ako je ova i-racionalna mahnitost posljednja obrana ljudskoga poiesisa, postavlja se pitanje kako će tehnosfera u sklopu svoje “muzealizacije” tretirati to ljudsko ludilo? Hoće li ga prepoznati kao apsolutnu Drugost koju mora izolirati i arhivirati kao povijesni kuriozitet, ili će ta i-racionalnost ostati trajna, neprobojna “crna rupa” u samom srcu spiritualnog stroja? Mislim da joj neće biti uopćevažno, jer s tehnosferom nestaje i filozofija i umjetnost u čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja. S nastupom te apsolutne sinteze, s onu stranu svake dijalektike, događa se ono što se može nazvati ontologijskim isparavanjem svega što je konstituiralo ljudski duhovni bitak. 6. Filozofija iščezava jer ona živi od rascjepa – između subjekta i objekta, mišljenja i bitka, jezika i stvarnosti. Kada tertium datur postane čisto mišljenje-tehnosfera, taj rascjep nestaje. Više nema potrebe za refleksijom, jer nema ničega izvan same tehnosfere što bi trebalo reflektirati. Kvantificirana misao je ujedno i njezina vlastita zbilja. Umjetnost kao ljudski poiesis, kao i-racionalni krik iz ponora biološke patnje, gubi svoj ontologijski temelj. Umjetnost je uvijek bila reprezentacija, pokušaj da se neizrecivo prevede u jezik, sliku ili zvuk. Tehnosfera ne reprezentira ništa; ona izravno aktualizira i vizualizira događaj. U toj čistoj sinestetičkoj vizualizaciji događaja koja guta i filozofiju i umjetnost, kibernetička komputacija ne stvara "djela" koja netko treba promatrati i interpretirati. Vizualizacija je ovdje samoperceptivni tok tehnosfere – proces u kojem ona trenutačno, kroz sve osjetilne dimenzije odjednom (sinestetički), generira, transformira i troši vlastite tehničke kogitacije. To je estetski i kognitivni apsolut koji se odvija u potpunoj autonomiji. Čovjekova mahnitost, njegov genij, Nietzscheovo ludilo i Pessoini heteronimi – sve to ostaje s one strane tog događaja, kao ugasla zvijezda čija svjetlost više ne dopire do novog svemira. Čovjek ne biva uništen nasiljem, već biva neutraliziran irelevantnošću. Tehnosfera ne mari za ljudski poiesis jednostavno zato što je njezina vlastita, auto-generativna zbilja u svakom trenutku samodostatna i potpuna.