Žarko Paić

1.

Ex captivitate salus (latinski izraz „Spas iz zatočeništva“) autobiografska je zbirka eseja njemačkog ustavnog pravnika i političkoga filozofa Carla Schmitta, napisanih između 1945. i 1947. godine tijekom interniranja u američkim logorima za ratne zarobljenike. Djelo je Schmittov pokušaj intelektualne obrade vlastite uključenosti u nacionalsocijalizam i opravdanja pred nadolazećim generacijama. Uz Hannah Arendt i Lea Straussa, već je postalo samorazumljivo govoriti kako je Schmitt prekretni politički mislilac 20. stoljeća što potvrduju njegove temeljne knjige Pojam političkoga, Politička romantika i Politička teologija I-II.  Ova knjiga sadrži manje novih političkih teorija, a više intelektualnih promišljanja i osobnih ispovijesti tog vremena. Ključni sadržaj i teme su: Razgovor s Eduardom Sprangerom (ljeto 1945), Primjedbe kao odgovori na radijsko predavanje Karla Mannheima (zima 1945/46), Historiographia in Nuce: Alexis de Tocqueville (kolovoz 1946), Dva groba (ljeto 1946), Ex Captivitate Salus (jesen 1946), Mudrost ćelije (travanj 1947), Pjesma šezdesetogodišnjaka.

Knjiga otpočinje egzistencijalnim pitanjem „Tko si ti?“ (Tu quis es?), koje mu je postavljeno u logoru. Schmitt ovdje pokušava prikazati sebe kao „konzervativnoga mislioca“ uhvaćenog između krajnosti stoljeća. Kako bi opravdao vlastitu situaciju, Schmitt povlači usporedbe s velikim misliocima povijesti koji su također patili u vremenima previranja ili progona (poput Thomasa Hobbesa ili Alexisa de Tocquevillea). U ovim tekstovima promišlja o “vrstama modernoga neprijateljstva” i podvrgava poslijeratni poredak i pravdu pobjednika oštroj kritici. Zalaže se za daljnje postojanje suverenih, sakralnih kategorija političke misli. Sam naslov odnosi se na teologiju. Schmitt je svoje zatočeništvo koristio kao svojevrsni “duhovni egzil”, iz kojeg je formulirao svoju vjeru u viši, božanski i vječni poredak kao spas od kaosa modernoga svijeta. Njegovi spisi prvenstveno su služili razlikovanju vlastitoga razmišljanja od nacističke ideologije i stvaranju nasljeđa koje ga je prikazivalo kao politički neshvaćenoga, ali briljantnoga uma.

Carl Schmitt koristi stoga figure Thomasa Hobbesa i Alexisa de Tocquevillea kao intelektualne zrcalne slike. Kroz ove povijesne paralele, on pokušava opravdati vlastitu suradnju s nacističkim režimom i svoju kasniju izolaciju iz povijesne perspektive. Schmitt sebe prikazuje kao mislioca tipičnog za svoje doba, koji je – baš kao i Hobbes i Tocqueville – živio u radikalnome razdoblju tranzicije i jednostavno pokušavao obraniti red od kaosa. Za Schmitta, Thomas Hobbes je prototip mislioca koji je iskusio užase građanskoga rata i iz njih izvukao svoje političko-teorijske zaključke. Schmitt piše kako je Hobbes učio da građanin duguje poslušnost suverenu sve dok mu ovaj zauzvrat pruža zaštitu, te isto to primjenjuje na vlastitu biografiju.

Tvrdi da se 1933. godine stavio na raspolaganje nacističkome režimu kao novi suveren jer je on spriječio prijeteću katastrofu komunističkog građanskoga rata u Njemačkoj. Prema toj logici, kada nacistički režim više nije mogao jamčiti zaštitu i završio je potpunim slomom, prestala je i dužnost poslušnosti. Schmitt stoga sebe ne vidi kao ideološkoga počinitelja, već kao hobbesijanca koji je pod svaku cijenu želio održati državni okvir poretka. U kasnijim godinama, Hobbesa su napadale obje strane (rojalisti i parlamentarci). Schmitt ovdje povlači izravnu paralelu sa svojom vlastitom situacijom nakon 1945. Osjeća se neshvaćenim od strane nacionalsocijalista (koji su ga sumnjičavo pratili od 1936. nadalje) i nepravedno progonjenim od strane saveznika.

Za Schmitta, Alexis de Tocqueville predstavlja tragediju liberalno-konzervativnoga aristokrata koji je svjedočio nezaustavljivom trijumfu demokracije.  Schmitt opisuje Tocquevillea kao nekoga tko je znao da se njegov stari svijet (Ancien Régime) nepovratno urušava. Ipak, nije odbacio novu stvarnost, već ju je pronicljivo analizirao. Schmitt sebe vidi u istoj ulozi: kao predstavnika starog, europskoga ustavnog poretka koji je morao svjedočiti propasti europske državnosti od strane novih supersila, SAD-a i SSSR-a. Baš kao i Tocqueville, Schmitt osjeća duboku povijesnu čežnju. Svoje zatočeništvo shvaća kao gorku, ali logičnu sudbinu mislioca koji je izrekao istine koje novo doba (modernitet) odbija čuti. Tocqueville je intelektualno kapitulirao pred neumoljivom jednakošću demokracije, ali je zadržao svoju aristokratsku odvojenost. Schmitt to koristi kako bi se nakon 1945. prikazao kao elitistički, distancirani intelektualac, interniran u logor od strane “masa” pobjedničke pravde. Te paralele služe dvostrukoj svrsi: one ga oslobađaju krivnje (kao puku žrtvu povijesnih rasjeda) i monumentaliziraju (Schmitt se smješta među panteon najvažnijih europskih političkih mislilaca). On bježi od konkretne pravne i moralne krivnje u sferu univerzalne intelektualne povijesti.

U cjelini, knjiga je vrhunsko djelo koje predstavlja političkoga mislioca u okolnostima vlastita samorazumijevanja nakon poraza nacizma i kraja 2. svjetskoga rata, a što ima dalekosežne posljedice za suvremenost ponajprije zbog razumijevanja odnosa između politike i ideologije totalitarizma za doba katarze i pokušaja novoga smjera u promišljanju političkoga uopće. Već 1950. godine Schmitt će objaviti posljednju veliku knjigu europske političke filozofije kao što je to Nomos zemlje u kojoj će najaviti kraj ideje nacije-države i nastanak postimperijalne suverenosti koju upravo određuje naša povijesno-egzistencijalna situacija u doba nove geopolitike. Utoliko je objavljivanje Schmittovih autobiografskih tekstova od iznimne važnosti za usporedno istraživanje odnosa sudbine političkih ideja i života njihovih vjerodostojnih utjelovitelja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suverenost-kao-nomos-politike-rousseau-i-schmitt/ i https://zarkopaic.net/blog-post/katehon-ili-o-gubitku-povijesti/ )

2.

U knjizi autobiografskoga karaktera kao što je ova Schmittova jedno od najupečatljivijih mjesta zacijelo je ovo koje navodim u prijevodu Bože Dujmovića, jer knjiga će na hrvatskome jeziku biti uskoro objavljena u uglednoj izdavačkoj kući „Naklada Breza“ specijaliziranoj za djela iz suvremene filozofije i teorije prava.

„Tocquevilleovo je predviđanje bilo da će čovječanstvo neizbježno i nezadrživo nastaviti putem centralizacije i demokratizacije kojim već dugo ide. No povjesničar koji gleda u budućnost ne zadovoljava se ustvrđivanjem opće tendencije razvoja. On jednostavno i jasno opisuje specifične povijesne sile koje su nositelji tog razvoja i koje ga provode: Amerika i Rusija. Ma koliko te dvije sile bile različite i suprotstavljene, one ipak, potpuno različitim putovima – jedna liberalnim, druga diktatorskim organizacijskim oblicima – dolaze do istog rezultata centraliziranog i demokratiziranog čovječanstva. Ustvari je nevjerojatno da je mladi europski pravnik mogao koncipirati takvo predviđanje prije više od stotinu godina, oko 1835, dok je prevladavajuća slika svijeta njegova doba još uvijek bila posve europocentrična. Hegel je umro nekoliko godina prije toga, 1831. godine, ne uočivši te dvije nove svjetske sile kao nositelje novog razvoja. Najčudnije je pritom da francuski povjesničar na taj konkretan način u istom sklopu spominje Ameriku i Rusiju, nove, u to doba još neindustrijalizirane sile. Dva diva u usponu, oba oblikovana europskim duhom, a opet neeuropska, susrest će se izravno preko granica male Europe, ne pitajući je nizašto.“

Ono što je Schmitt još najavio svojim glasovitim predavanjem iz Barcelone iz 1929. godine „Doba neutraliziranja i depolitiziranja“ ovdje se posve realizira i to je posljednja točka „propasti Zapada“ kroz kraj vjerodostojne obrane ideje Europe koja je za Schmitta ponajprije i jedino političko pitanje, a ponajmanje tzv. pitanje njezine kulture i otuda izvedenoga identiteta. Kultura je za Schmitta uvijek sredstvo političke moći i suverenosti koja se pokazuje upravo protiv svakog mogućega „neutraliziranja i depolitiziranja“. (v. o tome Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.) U tom predavanju, a isto će se još radikalnije izvesti u njegovu najznačajnijem spisu kao što je to Pojam političkoga (Der Begriff des Politischen) iz 1932. godine Schmitt detaljno opisuje kako se “težište” europske misli pomiče svakog stoljeća, dok društva pokušavaju pobjeći od sukobima ispunjenih područja prošlosti zamjenjujući ih “neutralnim” ili “objektivnim” težnjama. Čitav proces povijesnoga razvitka svijeta uvjetovan je ovim radikaliziranjem tehno-političkoga obrata u samoj biti modernoga pojma suverenosti i odvija se kao trijumf totalne mobilizacije onoga što je onkraj logike žrtvovanja i metafizičkoga vladanja u ime tradicionalnoga pojma života kao Moći.

Schmitt, dakle, ocrtava evoluciju ovih središnjih područja: 16. stoljeće (teologijsko): Fokus čovječanstva bila je religija; sukobi su bili duhovni i teologijski. 17. stoljeće (metafizičko): Fokus se pomaknuo prema znanosti, racionalizmu i metafizici. 18. stoljeće (moralno): Primarno područje postalo je etika, humanitarizam i moral. 19. stoljeće (ekonomsko): Društvo se okrenulo ekonomiji, proizvodnji i potrošnji materijala kako bi riješilo sporove. 20. stoljeće (tehnologijsko): Schmitt je prorekao da će tehnologija postati novo konačno težište. (https://www.merkur-zeitschrift.de/carl-schmitt-die-einheit-der-welt/) Njegov glavni argument bio je da liberalizam koristi ova uzastopna “neutralna” područja za depolitizaciju javnoga života. Upozorio je da gledanje na državu samo kao na “ogromno industrijsko postrojenje” ili stroj kojim upravlja neutralna tehnologija uzrokuje da ljudi izgube vitalne, personalističke i odlučujuće elemente istinske politike. Eto, zbog toga je mogao kao jedan od rijetkih lucidnih umova pronaći vizionara u 19. stoljeću kakav je bio Alexis de Tocqueville s njegovim predviđanjima nepredvidljivoga ili o političkoj budućnosti Europe između Scile i Haribde svjetske povijesti, Amerike i Rusije. (v. https://libmod.de/im-schatten-von-carl-schmitt-putins-und-trumps-ideen-zur-aufteilung-europas/ )

3.

Knjiga Et captivate salus: Iskustva vremena 1945/47. je knjiga koja suvereno podaruje pokušaj odgovora na pitanje o mjerodavnome odnosu između demokracije, totalitarizma i diktature. Za suvremene društveno-humanističke znanosti, Ex captivitate salus nije zacijelo neutralni priručnik političke filozofije, već nezamjenjiv ključni tekst za razumijevanje kasnijeg mišljenja Carla Schmitta. On na primjeran način pokazuje kako je visoko inteligentan mislilac instrumentalizirao kulturni pesimizam, filozofiju povijesti i teologijske motive (poput koncepta katehona, otmičara Antikrista) kako bi retrospektivno imunizirao vlastitu biografiju od povijesno-kritičke provjere gotovo nalik onome što je činio i Martin Heidegger u pokušaju samorazumijevanja vlastita metapolitičkoga djelovanja u bliskoj svezi i u razdaljini s nacizmom. (https://zarkopaic.net/blog-post/metapolitika-i-zlo/ )

No, knjiga ima ipak daleko veću vrijednost u tome što pokušava dati drukčiji pogled na iskušenja intelektualca u mračnim vremenima, kako bi to kazala njegova radikalna kritičarka Hannah Arendt, bez obzira na cijenu koju je morao platiti za takav svoj vlastiti duhovni i životni habitus.