Žarko Paić

      Koji je prvi roman u povijesti književnosti? Kao da smo u osnovnoj školi na satu književnosti ili na TV-kvizu, pa to je valjda jasno i onome tko ga je napisao. Naravno, Miguel de Cervantes i njegov besmrtni Don Quijote. E, nije, ako slijedimo nit razmišljanja američkoga postmodernog pragmatičnog filozofa Richarda Rortyja iz petog poglavlja njegove knjige Kongtingencija, ironija i solidarnost (Naprijed, Zagreb, 1995. S engleskoga prevela Karmen Bašić). Ondje se razvija postavka gotovo sukladna misli Wilhelma Diltheya da je filozofski diskurs s obzirom na formu njegova očitovanja zapravo onaj koji nema svoju „suverenost“, već ju zadobiva iz uvjetno kazano književnosti. Tako se može blasfemično kazati da je Hegel svoju Fenomenologiju duha „nesvjesno“ napisao kao roman (ideja). Jer pojmovna arhitektonika njegove filozofije apsolutnoga duha nije moguća bez unutarnjeg i vanjskoga okvira u kojem se razvija od prologa do epiloga struktura jedne konceptualne „velike priče“ o povijesti nastanka samosvijesti.

      Gotovo da bi se moglo, ironično kako to izvodi Rorty, dospjeti do provokativne postavke kako je Proustov roman U traganju za izgubljenim vremenom važnije djelo od spomenuta Hegelova vrhunca mišljenja čitave zapadnjačke metafizike jer je Proust znao da piše roman, a zamislite ludila, tvorac pojma apsolutne svijesti kao ideje nije znao da je njegova forma pisanja „svoje“ filozofije zapravo najrefeksivnija forma moderne književnosti. Ergo, roman u povijesti Zapada otpočinje s Aristotelovom Nikomahovom etikom, jer je njegova Metafizika zapravo forma znanstvene rasprave i stoga u najbližem srodstvu sa znanstvenim diskursom. Ovo je moj zaključak, da pokojnog američkoga mislioca ne opteretimo lažnim dokazima. Argumentacija koju izvodi Rorty polazi od toga da je čitava metafizika u formi djela ili knjige koju piše filozof „subjektiviranje“ pisanja kao mišljenja, pa je stoga univerzalna singularnost „književnosti“ ništa drugo negoli kontingentna matrica pisanja. Književnost se temelji u mythosu, a znanost u logosu. A filozofija? Ona je svagda hibrid između ovog dvojega, pa zato imamo filozofe koji su prerušeni umjetnici poput Kierkegaarda i Nietzschea, ili filozofe koji su nastavak znanosti drugim sredstvima, a takvi su najznačajniji novovjekovni  metafizičari-matematičari, poput Descartesa, Pascala i Leibniza, te u 20. stoljeću Wittgensteina i Whiteheada.

     Nije nimalo začudan ovaj argumentacijski hokus-pokus, ako znamo da je Rorty ponajprije američki filozof analitičkoga smjera, a poznato je da je upravo pragmatizam paradigmatska orijentacija koja polazi od znanstvene racionalizacije svijeta kojemu filozofija može u najboljem slučaju biti tzv. re-deskripcija. Dakle, prvo izvorni opis svijeta kakav su činili grčki mislioci od predsokratika do stoika i skeptika, a onda posao re-deskripcije. Ostavimo daljnje konzekvencije ove „ironične“ postavke koja nije toliko šašava koliko se na prvi pogled čini. Protudokaz koji bi se Rortyju mogao prigovorom podastrijeti je jednostavan. Filozofija je početak logičko-povijesnoga mišljenja i njezin je okvir pisanja fragment koji nije ni mythos ni logos u strogome smislu, već forma koja sabire mudrost kao ono pred-mitsko i pred-logičko poput Heraklitovih fragmenata, među kojima ću ovdje navesti njegov znameniti 52. o pojmu vremena (Aion): „Vrijeme je dijete koje se igra kamenčićima: kraljevstvo djeteta.“ Pa, što je to, profesore Rorty, priča, mit ili poezija? Ništa od toga. Riječ je o predmetafizičkome mišljenju u formi koja prethodi svakom mogućem mito-logičkome i mito-poetskome kazivanju. Eto, dospjeli smo do prave riječi za izvorno zapadnjačko mišljenje. Filozofija je kao što je to na njemačkome u suvremenome mišljenju kazivao Heidegger, to što kazuje o smislu bitka (Dichten), a ne računanje o bićima u smislu matematike kao znanosti (Rechnen).

     Kazivanje je govorenje, pa izvorno filozofija nužno pripada sabranome govoru koji za Aristotela tvori bit čovjeka (zoon logon echon). Metafizika je istoznačna s govorom i stoga je Sokrat pravi filozof, a ne Heraklit, zar ne? Sokrat raspravlja o problemima umjetnosti, politike, znanosti, religije, prava, ljubavi, seksa, eutanazije na atenskim trgovima s tzv. običnim ljudima, dok Heraklit u svojem utočištu Artemidina hrama u Efezu piše svoje fragmente. Hm, što je onda bilo prvo: tekst kao pismo ili govor filozofije? I jesu li Sokratovi govori Atenjanima koje Platon uzima kao izvorište svojih dijaloga, primjerice Fedra i Fedona, nastavak pisanja fragmenata drugim, dramskim sredstvima retoričkoga umijeća u raspravi s Drugima? Znamo da je Rorty preuzeo stavove kasnoga Wittgensteina iz njegovih Filozofijskih istraživanja da nema filozofskih problema, već samo političkih, ekonomskih, moralnih itd. Otuda je samorazumljivo da je filozofija opis svijeta sredstvima jezika.

       Kako je stanje stvari s filozofijom na kraju metafizike Zapada postalo takvo da više nema nikakva smisla opetovati grandiozne iluzije naših mudrih predaka, pa tako i Grka, onda je kontingencija umjesto nužnosti i pisanje umjesto govora postalo zrak koji udišemo. No, ne možemo više ovaj sklop rastvoriti na isti način kako su to činili David Hume i empiristi ili američki pragmatisti u 20. stoljeću koji su sumnjali u smisao bitka kao onog što je unaprijed već uvijek postojeće i zauvijek određeno kao samoobjava svijeta u smislu vječnoga stanja stvari. Umjesto ovog transcendentalnoga perenijalizma (Bog kao apsolut i kao jamstvo spoznaje izvan ljudske relativnosti i ograničenosti perspektivom subjekta), nalazimo se suočeni s „ironijom“ samoga svijeta koji je uvelike od Nietzschea ipak samo djelo različitih tumačenja i suprotstavljenih opisa. Re-deskripcija o kojoj govori Rorty pretpostavlja da ono što bijaše izvorno opisano kao bitak, bića, bit čovjeka sredstvima jezika filozofije nije više samorazumljivo i samoreferentno. Zato je forma u kojoj se filozofija pojavljuje nakon kraja metafizike u Hegela nužno problematična.

     Ako se čak i možemo složiti da ne postoje filozofski problemi, kako je to mislio Wittgenstein, onda je pitanje zašto svijet u svojoj faktičnosti uopće potrebuje filozofiju da joj rješava probleme kad mirne duše može posegnuti za znanstvenom deskripcijom i književnim začaravanjem stvarnosti metaforično-simboličkim govorom, da se ne govori o religiji koja počiva na mistagogiji objavljenoga Boga kao stvaratelja svijeta? Filozofija ne rješava probleme, jer bi bila tehničko-pragmatična terapija za bolest ljudske samosvijesti koja se vara u svojim proračunima. Filozofija postavlja pitanja o svijetu čak i kad unaprijed poput Sokrata zna da ništa ne zna i da nije ni poezija ni znanost, već kazivajući događaj mišljenja koji nastaje nužnom slučajnošću postojanja koje ponajbolje iskazuje onaj Leibnizov i Schellingov stav-pitanje: zašto je radije biće, a ne Ništa? Što otuda proizlazi za daljnje razmatranje „nesuverenosti“ filozofskih formi pisanja, a ne govorenja?

       Ponajprije to da je govor kao i pisanje ništa drugo negoli mišljenje, a mišljenje stvara samo sebi svoju univerzalnu formu kazivanja koja sjedinjuje književne forme poezije, drame, romana i možda još onog što dolazi iz biti tehnosfere kao sintetičko kodiranje zvukovne taktilnosti samoga bitka jer i filozofi i znanstveni i umjetnici samo su drukčije estetski kodirani i transverzalno povezani umreženim mislima jedne drukčije „formatologike“, a ne „gramatologije“. Tako je mislio rani Jacques Derrida kad je u jednom kvazi-transcendentalnome smislu pisanje pretpostavio govorenju i filozofijski nas uveo u vladavinu slike kao znaka, u tzv. vizualnu kulturu digitalnoga doba. Ne, nije Aristotel „prvi romanopisac Zapada“, niti je, ne daj Bože, suptilni pripovjedač Proust samosvjesni „filozof“ koji nadmašuje profesora Hegela već time što je znao što piše, naime roman, a ludi Hegel nije znao da je umjesto filozofske studije najvišeg ranga u povijesti metafizike zapravo pisao ꟷ roman.

      Nisam u kušnji kazati da je onda Einstein pisao roman struje svijesti kad je u svojim fizikalnim studijama izveo znamenitu teoriju relativnosti potkrijepljenu vizualnim kodom brojeva u formuli E= mc2. Poezija i znanost su dvije različite forme kazivanja. Ono predmetafizičko kao i metafizičko ne dolazi iz vedra ili tmurna neba nad Atenom, Berlinom ili Washingtonom, već iz jedinstvene i neponovljive događajnosti mišljenja kao događaja koje može uzeti ako hoće baš sve forme diskursa i govoriti ono što je jedino bitno: da je mišljenju kao re-deskripciji svijeta odzvonilo zauvijek i da mu nikakvo prerušavanje u formu romana ne produljuje ionako usahnutu egzistenciju pred prolomom AI kao najvišeg stadija tehnosfere u smislu samoproizvodnje svih mogućih virtualnih svjetova. Zato nakon romana kao posljednje velike metafizičke forme književnosti može doći samo integralno sintetiziranje ili ono što je Richard Wagner u svojem „žanru“ ideje apsolutne glazbe zamišljao kao cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk). Ironija je da je Wagner umro kao i Marx još 1883. godine. I zato je nečuveno da se još uvijek u trećoj dekadi 21. stoljeća moramo baktati jednom produktivnom himerom da bismo pokazali kako je kontingencija svijeta sve drugo negoli ironični i re-deskritivni „slučaj“ za mišljenje lišeno ekstaze pragmatičkoga brisanja svijeta kao fundamentalnoga probleme suvremene filozofije. A što ako mi više uopće nemamo ni svijet niti njegove fraktale svijesti kao „svoje“ forme kazivanja, već smo uronjeni u mreže jedne posve drukčije svjetovnosti koja nadilazi i filozofiju i umjetnost i znanost kao najviše forme duhovnoga bitka u povijesti?