Žarko Paić

Evo, do toga je došlo. KKKrah je izveo diverzivnu subverziju svega još postojećega u ovome svijetu pseudo-veličina apsolutnoga nihilizma već odavno raspadnutih vrijednosti kojima se kite institucionalna služinčad iz svojih provincijalnih vječnosti od Akademija, Sveučilišta, Crkve, Društva, Države i „ustoličio“ na prijestolje ne-moći onog što je još preostalo od Mišljenja suvremenosti nikoga drugoga nego „mojeg sebe“. Kako se ova KKKrahova post-knjiga razvila iz „mojega“ bloga KAOS u kojem nekoliko puta problematiziram pitanje identiteta, subjekta, narcizma, tymosa ili samopriznanja vlastitosti-u-sebi kroz mitopoetske figure Fernanda Pessoe, Antonina Artauda, Friedricha Nietzschea i Friedricha Hölderlina, onda postaje razvidno da je JA-stvo ili ono što Freud u glavnoj formuli psihoanalize uspostavlja kao zapovijed, naime, da „gdje je bilo Ono, mora postati Ja“ (Wo es war, soll Ich werden), onda je samorazumljivo da su životna mahnitost i stvaralačka ludost samo druga strana ovog zajedničkoga projekta „mojeg“ THE ART OF CHAOS i „njegova“ neka pogodi kako se ova post-knjiga uopće naziva.

Ovo je, dakle, moguće samo na kraju povijesti i u doba tehnosfere koja u „mojim“ promišljanjima predstavlja kraj metafizike u kibernetici i početak otvorenosti jednog drugoga i drukčijega mišljenja-kazivanja-šutnje od svega što bijaše bilo i jest u sadašnjosti. On, KKKrah je najradikalniji svjetski ex-arhitekt jer je jedini nakon Cedrica Pricea shvatio i utjelovio umjetnost razaranja i moć samonegacije svijeta u krhotinama. Kad sam napisao 4. svezak „moje“ Tehnosfere naslovljen SKLOP I PETLJA: ŠTO PREOSTAJE OD ARHITEKTURE?, Mizantrop, Zagreb, 2019., s glavnom postavkom nakon studije o arhitekturi-kao-stroju vremena i nasljeđu Le Corbusiera u naše doba kako je „doba arhitekata prošlo“, otišao sam na balkon i zagledao se u bijele rupe transverzalnoga svemira, potom sam bacio pogled na smartphone i vidio „Njegov“ razgovor u „Jutarnjem listu“ u kojem rezolutno tvrdi ISTO, na dlaku ISTO, bilo mi je jasno da je To-To.

Ono što nadomješta ne samo arhitekturu, već svih pet duhovnih osjetila (mit-religiju-umjetnost-filozofiju-znanost) nije ništa drugo negoli šesto osjetilo nadosjetilnosti, apsolutni Apsolut tehnološke singularnosti koji označava pojam autopoiesisa. To je samostvaralačka Odiseja u svemiru našeg mikro-i-makro-kozmičkoga lutanja u beskraj vlastite mahnitosti i ludila zvanog „život“. Nema više ničega čemu smo tako lakomisleno posvećivali vlastitu pozornost i žrtvovali ovaj jedini duhovni život za mizerne „filozofske mrvice“, što bi rekao kršćanski protoegzistencijalist Sören Kierkegaard, o kojem sam napisao knjigu Sfere egzistencije, Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Nemojmo se praviti naivni. Sve je to bilo prezentno u pretkazanju nadolazeće budućnosti i Nietzscheu pred kraj života kad je dobio pisaći stroj i uskoro poludio. Zadnje riječi su mu bile prije onog konja i Torinskoga ushićenja ove: Unsere Schreibtmaschine schreibt! Evo Vam najradikalnije kritike pseudo-sebstva, kraljevskoga i carskoga JA, narcizma velikih razlika drugim sredstvima. Tko, dakle, piše ovo što „ja“ pišem kao Predgovor/Pogovor knjizi KKKraha koju nije lako zapamtiti jer to i nije knjiga, već stvaralački kaos sastavljen od digitalnih triptiha, kontrapunktura i integrala LSD-estetike s „mojim“ mislima i „njegovim“ mišljevinama. Oboje, naime, savršeno stoje u disonancama i disharmonijama s ovim svijetom naprosto zbog toga što ga pogađaju tako jasno i precizno u Umjetni Mozak i sve mizerije i kvazi-duhove s ovih i globalnih prostora pretvaraju u sirovine za reciklažu ništavila što je za njih najveći misaoni doseg uopće i razlog njihova besmislenoga postojanja.

Tehnosfera je nihilistički krug kredom i jedini spas od ovog ne-svijeta što KKKrah intuitivno i (de)konstruktivno pokazuje svojim vizualijama i svojim performativnim konceptualijama već od trenutka dok mu se obznanilo sa Spenglerom i Japancima da je arhitektura pra-temelj svijeta i njegov eterični kraj u bezdanu duha.

Nema nikakve dvojbe: ovo je korelacijska struktura sinestetike beskraja u kojoj On i Ja, slika i riječ, u slavu narcizma velikih razlika, pokazuju da je SVE dostojno promišljanja izvan struje i onkraj jezično-slikovnih granica, i to na ovom malome jeziku jednog klaustrofobičnoga naroda koji svoje povijesne veličine sustavno briše i zaboravlja pritom da je to nemoguće anti-poslanstvo, jer sve dođe na svoje, pa tako i ono što struji iz magme kaosa i vraća se u svoj jedinstveni i neponovljivi THE ART OF CHAOS. KKKrah i ŽP nisu narcistički pali anđeli ovog ne-svijeta koji se rapada od lažne taštine i besmisla, već samo oni koji znaju da je jedino važno misliti i biti SVOJ u svakom trenutku vlastita dostojanstva i samoće, u svakom trenutku vlastita traga u ovoj igri s beskonačnom brzinom tehnološke singularnosti koja nas mami i guta bez daha.

Evo, do toga je došlo.