Žarko Paić

1.

Odmah ću to reći bez zadrške. Knjigu Hansa-Georga Gadamera, Nasljeđe Europe (Das Erbe Europas) ponajviše sam cijenio od mnogih drugih važnih uvida u smisao i duh Europe, a pisao sam o njoj uz knjige Petera Sloterdijka i Jacquesa Le Goffa kasnih 1990ih godina u časopisu Matice hrvatske „Kolo“. Ovo što ću sada možda ponoviti, a možda dati i drukčiji pogled na ključne postavke Gadamera baš danas kad je i sama ideja Europe gotovo iznevjerena ili je pala u bezdan ravnodušja, političke nemoći i kulturnoga pesimizma, odnosi se prije svega na odnos između izvora europske zajedničke misaonosti i svijeta života što je u ovoj knjizi maestralno izvedeno i zaslužuje stoga neprestana nova čitanja.

U širem kontekstu, Gadamer smješta Europu i njezinu svjetsku ulogu u njezine intelektualne tradicije koje potiču razgovore među raznim zajednicama. Gadamerova paideia i/ili Bildung posebno su „vezani uz prepoznavanje različitosti i potrebe za otvorenom i nemanipulativnom komunikacijom te njezinu vrijednost.“ Njegova hermeneutika, poput retorike, može označiti prirodnu sposobnost ljudi, sposobnost inteligentne međusobne razmjene. Poput Aristotelove praktične filozofije, ova vrsta hermeneutike nije samo učenje određenih zanata i vještina te svladavanje tehnika, već se odnosi na podizanje svijesti o tome što svaki pojedinac zaslužuje kao član društva na odlikovan način. Kako Gadamer kaže: „…nikakva naučena i savladana tehnika ne može nas poštedjeti zadatka promišljanja i odlučivanja.“

          Promišljajući o budućnosti europskih humanističkih znanosti, Gadamer predviđa standardni jezik za prirodne znanosti u budućnosti. „Ali za humanističke znanosti vjerojatno će biti drugačije.“  Jedna od povijesnih i temeljnih značajki Europe i njezine američke reprodukcije je diferencijacija filozofije, religije, umjetnosti i znanosti. U spoju s nasljeđem linearnoga razmišljanja i argumentacije grčkih sofista, ova diferencijacija i natjecanje među njima za uspostavljanje primata i za tvrdnje o apriornim temeljima, može se reći uglavnom, tvori povijest zapadne intelektualne tradicije. Unatoč takvim konkurentskim tvrdnjama o prioritetu među ovim fragmentiranim područjima istraživanja, čini se da je cilj bio uspostavljanje apsolutnih standarda prema kojima bi se prosuđivalo sve ostalo. Ironično, ne možemo razumjeti tvrdnje filozofije, religije, umjetnosti i znanosti osim ako im ne pristupimo u njihovom vlastitom povijesnome kontekstu, s povijesnom sviješću. Upravo na takvoj povijesnoj svijesti trebat ćemo temeljiti naša sadašnja i buduća istraživanja u humanističkim znanostima koje Gadamer iz „logike hermeneutike“ kako je to postavio još u svojem temeljnome djelu Istina i metoda uspostavlja kao povijesno-duhovni credo.

Europsko prosvjetiteljstvo stvorilo je određene ciljeve za Europu i svijet: nastavkom industrijske revolucije koja vodi do izravnavanja kulturne artikulacije Europe i širenjem „standardizirane svjetske civilizacije, u kojoj povijest planeta stoji u idealnome stanju racionalne svjetske birokracije.“ Kantovo prosvjetiteljstvo inzistiralo je na prihvaćanju primata praktičnoga razuma i ljudske slobode kao postulata razuma bez ikakvih objašnjavajućih zahtjeva. Ali takva standardizacija do sada je ostala nedostižna, bilo da se radi o pokušaju uspostavljanja pravih univerzalija jezika ili ujedinjene znanosti. U tome je tendencija prema ujedinjenju suprotstavljena tendencijom prema diferencijaciji i artikulaciji novih i starih razlika.

2.

Ono navlastito gadamerovsko, ali ujedno i huserlovsko i hajdegerovsko u najvećoj mjeri, jest da je u knjizi Nasljeđe Europe neizbrisiv trag istinskoga podrijetla tzv. ideje Europe u temeljima grčke filozofije i uopće grkstva kao paidaiae. Tko to previđa ili iz raznih razloga zaboravlja, pada u bezdan tzv. rimsko-kršćanske imperijalno-religiozne hipostaze europskih izvora i stavlja sve na razinu izgradnje političkih uvjeta nastanka ionako krhkoga europskoga zajedništva (naroda, država-nacija, kultura). Gadamer je stoga onaj ključan mislilac koji povijest zapadnjačke metafizike bez koje bi Europa ostala ispraznom mitologijskom floskulom dovodi do najviših vrhunaca iskazivosti. U stvarnosti, europsko grčko nasljeđe je dvostruko: prvo, ono “Platonove dijalektike” i drugo, ono “prakse”: “ovdje se može učiti od Aristotela”. U skladu s prisvajanjem Platona, ovo se odnosi na dijalektiku “znanja kao prepoznavanja”, smatra Gadamer.

Platonova uvijek bitna i danas važna lekcija leži u činjenici da nam je znanje o onome što nam se u početku čini stranim ꟷ intelektualni svijet ideja kao i prirodni svijet sila i društveni svijet pravila ꟷ u stvarnosti već nejasno poznato, već poznato poput zakopanoga sjećanja, ali kojeg se još ne sjećamo jasno i živo. To je doista slučaj s ovim prepoznavanjem zajedničke moralne i disciplinarne pripadnosti dviju kategorija europskih znanosti istom izvornom racionalnom etosu, koji je filozofov zadatak oživjeti i objasniti s punom jasnoćom. Ali to prepoznavanje, koje drugome omogućuje da ponovno postane ono što je oduvijek već bio, koje tako na neki način identificira različitog, može se konstituirati samo unutar „iskustva“ [„Erfahrung“] dijaloga, kao što je već bio slučaj sa Sokratom i Platonom.

Nasljeđe Europe stoga je doista sjećanje, anamneza u izričitome smislu i dijalog, te dijalektika međusobnoga razumijevanja. Pouka koju daje Aristotel tada nadopunjuje pouku njegovog učitelja, budući da nam skreće pozornost na dimenziju djelovanja koja nije dimenzija izmišljanja (poiesis), koja zahtijeva tehnē utemeljenu na egzaktnosti (ne zaboravimo Husserlovo svođenje djelovanja na ovu vrstu djelovanja), već na dimenziju djelovanja ja na samom sebi, refleksivnog djelovanja za koje čin življenja pruža izvorni model i koje u ljudskome svijetu zahtijeva znanje koje je razboritost, praktična mudrost (phronēsis). Ako, u tom smislu, napor sjećanja i razumijevanja drugoga u znanstvenome svijetu predstavlja praksu koja održava ili oživljava zajednicu znanja, ona zahtijeva generaliziranu fronezu koju samo filozofija, kao hermeneutika, može pretpostaviti. Doista je uloga filozofije da konstituira „praktičnu mudrost“ u širokome smislu, „[…] kako ju je razvila grčka misao“.

No čini se da je ovdje europsko nasljeđe daleko više negativno nego pozitivno. Nije li Europa uspostavila egzaktnu znanost i učinkovitu tehnologiju kao svoje primarne imperative? Nije li i Europa, zagovarajući antropocentrični humanizam, a zatim i liberalizam, uzdigla ovaj izazov i naknadno koloniziranje prirode? Kako bi se onda u “europskome nasljeđu” mogle pronaći norme i sredstva za sprječavanje kritične situacije koja daleko nadilazi mogućnosti i prednosti sveobuhvatnog dijaloga između znanstvenih disciplina, kao i dijaloga između kulturnih normi različitih civilizacija? Gadamer se ovdje može pozvati samo na treću tradiciju uz europsku tradiciju theoria i tehnē, te uz jednako europsku i grčku tradiciju, prema Gadameru, liberalizma i demokracije, koja, teško može objektivno legitimirati ili subjektivno motivirati istinsko „poštovanje“ prema prirodi tako da nužno podrazumijeva ograničenje njezine ekonomske i liberalne eksploatacije. Ova treća tradicija nije ništa drugo nego učenje ove „praktične razboritosti“, ove phronesis, za koju hermeneutika može pokazati da je bila i uvijek će biti potrebna za posredovanje dualnosti između prirode i čovječanstva, ili, da se izrazimo Kantovim, a ne Aristotelovim terminima, prirode i slobode. Gadamer se stalno vraća na ovu točku u svakom od osam „doprinosa“ koji čine knjigu.

Ako je phronèsis uvođenje odnosa aktivnosti kao praxisa, odnosno djelovanja ili radnje koja poštuje identitet drugoga s nama u njegovoj različitosti, koja ipak ostaje specifična, ne treba ni spominjati da su nove znanosti o životu (evolucionizam, genetika), kao, i iznenađujuće i paradoksalno, kao i određene religijske i estetske tradicije, sposobne obnoviti ovu praxis (djelovanje sebe na sebe) i ovaj dijalog između čovječanstva i prirode, čiji je prekid uzrokovan odvojenim razvojem druge dvije tradicije unutar iste kulturne Europe. Doista su to tri linije grčke tradicije koje je Gadamer na neki način privukao našoj sadašnjosti: theoria i tehnè; eleutheria i demos; praxis i phronèsis.

3.

Treći esej ili poglavlje u knjizi Nasljeđe Europe ima intrigantan naziv: „Kraj umjetnosti?“ Valja kazati da je ova knjiga, kako to kaže i priređivač Damir Barbarić, zbornik njegovih prigodno nastalih predavanja koje povezuje tematska srodnost i stoga se ovaj tekst pojavljuje i u njegovim Sabranim spisima, svescima što se bave umjetnošću, mitom i filozofijom. Gadamer je već u niz navrata problematizirao Hegelovu znamenitu i „ozloglašenu“ postavku o „kraju umjetnosti“ koja i danas ne zvuči nimalo pronicljivo i pretkazujuće baš za proizvođače umjetničkih sadržaja i djela, ali bez nje ne možemo razumjeti niti onaj još zlogukiji teorem o „kraju povijesti“ koji je još više misaono banaliziran do te mjere da je nakon Fukuyame i njegove politologijske teze o „kraju povijesti“ i vladavini američkoga liberalizma i kapitalizma postalo gotovo nemoguće dokazivati da je unatoč posvemašnjem njegovu promašaju u razumijevanju ovog pojma uistinu riječ o posve radikalnijem „kraju povijesti“ od ovoga kojeg gotovo svi smatraju promašajem. No, postoje i oni koji dobro znaju da Hegel nikad ništa nije kazao bez duboke promišljenosti biti stvari, a kamoli kad je riječ o „kraju povijesti i umjetnosti“.

Dakle, Gadamer raspravlja o tzv. prošlosnome karakteru umjetnosti pa sve do tzv. današnje antiumjetnosti, pojma koji je 1960ih godina imao svoju široku uporabu nastankom konceptualne i performativne umjetnosti. Problem s „krajem umjetnosti“ u kontekstu onog što problematiziraju tekstovi predavanja knjige Nasljeđe Europe valja sagledati polazeći od Gadamerove konstatacije kako je riječ o „zalasku obrazovnoga društva i njegove estetičke kulture koji nas u današnje industrijsko doba vodi do toga pitanja.“

Očito je da se tradicionalni pojam „umjetnosti“ kao svetkovine ili događaja onog što je Hegel nazvao „osjetilnim sijanjem ideje“ više ne može održati. Stoga je „europsko nasljeđe“ već iz razloga vladavine antiumjetnosti u tehnološki ustrojenome društvu postalo ono koje više ne pruža odgovor na pitanje o „smislu umjetnosti“ kao emanacije ljepote i uzvišenosti iz koje je od antike i renesanse do prosvjetiteljstva i romantike umjetnost imala spoznajno-estetički karakter uzgoja plemenite „ljudske duše“ i univerzalne europske kulture.

Iako je zaključak Gadamera „optimističan“ jer naposljetku nije uvjerljivo pokazao zašto ipak teza Hegela i njegovih nastavljača o „kraju umjetnosti“ nije plauzibilna za današnje stanje stvari, jasno je da je ovaj nostalgičan pogled na aktualnost koje je u međuvremenu otklizala u bezuvjetni tehno-determinizam novoga znanstvenoga pozitivizma kojem umjetnost ne može doskočiti i biti više nikakva alternativa za drukčiji „svijet života“, ništa drugo negoli optimizam mudroga hermeneutičara koji je, u djetinjstvu s ocem gledao prvi cepelin, tom „cigarom što je lebdjela nebom“, te ga valja shvatiti skeptičkim uvidom čovjeka koji je ipak vjerovao u Grke i duhovnu povijest Zapada kao postulate smislenoga života zauvijek.