Žarko Paić

Slikarstvo nema ‘smisla’ u doba tehnosfere iz jednostavnog razloga što je to doba određeno vladavinom slike bez svijeta. No, baš zato što nema više ‘smisla’ svi se vraćaju slikarstvu jer im je dugotrajna manija i opsesija da budu službenici tehničkoga dispozitiva svijeta u video-artu, cyber-artu, instalacijskim praksama i konceptualizmu naprosto dojadila i već posve dosadila. Od silnog interveniranja u-prostor kojeg ionako nema jer je postao spacijalizirana zona nad zonama kapitala u budućem re-investiranju suvremena umjetnost postaje sve više hiper-realistički ‘sajam’ izložbenoga ništavila. I zato povratak slikarstvu, (a zapravo nema nikakvog povratka jer je to slikarstvo svagda već za svoj ‘svijet’ predmetnosti određeno vladavinom fotografije, filma i interneta), ima učinak nekovrsnoga posljednjeg iskupljenja umjetnosti od same sebe. U ateljeu suvremenoga hrvatskog umjetnika, našeg u svijetu cijenjenog konceptualista Zlatka Kopljara vodili smo neki dan pred njegovim apstraktnim slikama u maniri Rothkea sljedeći razgovor. Prostor ateljea nalazi se u ex-policijskoj postaji na zagrebačkoj Peščenici. Zgrada je iz 1920ih godina, gotovo monumentalna u stilu neoklasicizma i zaštićeno je kulturno dobro. Kako to obično biva, ono što ima takav sakrosanktni status u nas naliči prije sablasnome prostoru kao iz Papićeva horor filma Izbavitelj i zato je prostor za razgovor umjetnika i filozofa naprosto savršen.

ZK: Što vidiš na ovim mojim slikama, ako išta vidiš?

ŽP: Vidim vertikale u bojama.

ZK: Dobro je, a kako se osjećaš kad ih gledaš?

ŽP: Uzvišeno i prazno.

ZK: Uncanny, da to je ono što sam htio kad sam ih radio.

ŽP: Zašto si se ‘vratio’ slikarstvu? Je li to neki utjecaj tvojeg prijatelja, belgijskog znamenitoga slikara Luca Tuymansa s kojim si imao krajem prošle godine zajedničku izložbu u Litvi?

ZK: Ne. To ne mogu ‘racionalno’ objasniti, a ni ‘iracionalno’.

ŽP: Ipak, ti si studirao slikarstvo u Veneciji.

ZK: Jesam, čak sam i napravio neke slike početkom 1990ih, ali to je bilo tako, usput, ne znam. Uglavnom, da stvari postavimo ovako: slikarstvo mi je otkako sam iznajmio ovaj prostor za atelje u ovoj fantastičnoj art-horor-zgradi, postalo više od smisla moje egzistencije nakon svih promašaja, neuspjeha i nelagoda. Baš me briga što će tko od silnih taština u našem umjetničkome svijetu, od kustosa do umjetnika i tzv. publike, o tome reći. Planiram imati izložbu u Grazu 2024. No, nije stvar ni u izložbi ni u javnome prostoru u kojem i Ti i ja prebivamo kao autsajderi i ‘luzeri’. Poanta je u tome da u ovom pradavnome žanru umjetnosti, divnome i mističnome, ispitujem i istražujem granice slike koja više nema nikakvu svoju predmetnost u nekom kao svijetu. Uostalom, to je glavna postavka tvoje knjige Slika bez svijeta. Ono što me zanima sam ja sâm i mogućnost iskupljenja samim činom slikarstva. ŽP: Ovaj mesijanizam koji zagovaraš je radikalan stav jednog umjetnika koji je dosegao vrhunac u konceptualizmu. Ako je slikarstvo za tebe postalo samo nastavak konceptualne umjetnosti drugim sredstvima, onda je pitanje posve jednostavno. Čemu slikarstvo formalno apstrakcije s uzorom u Rothkea, iako je jasno da ovo ‘crnilo’ na velikim plohama i ozračje uzvišenosti kao pramaterije, taj ne-kiferovski nigredo, upućuje na ishodište svakog promišljanja slike kao rezultata creatio ex nihilo?

ZK: Zato što mi omogućuje da svari postavim kao pitanje života i smrti. Lica su ljudske mrlje i nema ih smisla slikati. Čovjek nije samo tijelo, već ponajprije duh. Ideja Boga je važnija od toga ima li ga ili nema.

ŽP: Vratimo se iskupljenju.

ZK: To je moćna stvar i pogađa svakog na ovaj ili onaj način. Mene slikarstvo obuzima i krijepi, ali ne da bih povjerovao naivno da sam valjda neki ‘veliki slikar’. Ne, stvar je u odluci da slijediš svoj put čak i kad ideš glavom kroz zid. Kod Tuymansa imaš figuraciju i medijsku opredmećenost samo kao privid novoga realizma.

ŽP: Da. Samo uz jedan dodatak. On sve uzvišeno i čudovišno u slici tehničkoga svijeta pretvara u znak estetske ravnodušnosti i tjeskobe. Dokaz je ona briljantna slika Plinska komora koja od simbola Auschwitza stvara novo iskustvo praznine u slici. I to je iskustvo ono Unheimlich.

ZK: Iskupljenje me ne zanima u smislu religioznoga čina jer umjetnost ne smatram funkcijom svetoga. Ove slike koje vidiš su brutalno takve kakav je ‘moj’ svijet, u krhotinama, nedovršen, nesavršen. Namjerno su na vertikalama talozi prašine i ponegdje stvrdnuta boja čini disimetriju. Neću to ‘popravljati’. Neka ostane tako kako jest. ŽP: Ima jedan problem s ovim shvaćanjem iskupljenja. Pišem knjigu Čemu glazba? U njoj dovodim u svezu dva temeljna pojma njemačke romantike koja je doživjela svoj vrhunac ne s Novalisom, već s Wagnerom i Nietzscheom. To su umjetnička religija (Kunstreligion) i cjelovito umjetničko djelo (Gesamtkunstwerk). Glazba ima najveći mogući stupanj intenziteta uzvišenosti od svih drugih umjetnosti. I nije slučajno da se u 19. stoljeću odigrala sudbonosna drama egzistencijalne sučeljenosti između najvećeg mislioca nadolazeće suvremenosti i njezinih disharmonija i disimetrija kao što je Nietzsche i Wagnera kao glazbenika koji je žrtvovao čistoću umjetnosti istinske muzike u svrhu religiozno-umjetničkoga iskupljenja. Problem s iskupljenjem ne leži, dakle, u shvaćanju totalnoga umjetničkoga događaja, a ne djela, jer djelo je zamrznuti događaj poput tvojih konceptualnih slika u maniri Rothkea, već u nemogućnosti realizacije umjetničke religije u tzv. životu. Kad umjetnost slikarstva umjesto glazbe preuzme na sebe žrtvovnu ulogu novog stvaranja Boga – barem kao ideje kako ti kažeš, a slično tvrdi i papa neoavangarde Beuys – onda to ima samo tzv. subjektivnu zadaću koja je važna samo za Tebe, ali ne i za Druge u zajednici. To je razlika, pak, spram Beuysa, koji poput šamana traži svoje participativne sljedbenike u masi društvene revolucije kasnoga kapitalizma. Naravno, sve završava kao ‘distopijska utopija’, a politizacija suvremene umjetnosti ionako je samo druga vrsta fake-subverzije u praznim muzejima bez slika. Iskupljenje otuda ne može biti drugo negoli poraz tog koncepta Kunstreligion koji je avangarda i neoavangarda samo sekularizirala kroz ono što Guy Debord naziva koncentriranim spektaklom u doba totalitarnih poredaka političke moći 20. stoljeća. Iskupljenje kao individualni čin kroz slikarstvo je nužno stoga tvoj ‘privatni’ i ‘intimni’ Kulturkampf protiv svijeta kao realizirane umjetnosti koja taj i takav svijet iz temelja čini suvišnim kao što je to i sam čovjek. Razumijem zašto imaš potrebu da čitav svoj projekt ‘povratka slikarstvu’ nazoveš kao i svoje posljednje konceptualne radove, poput onog zazidavanja MoMe u kafkijanski dvorac totalne praznine, naprosto neuspjehom, FAILURE. Što je, dakle, slikarstvo kao iskupljenje drugo negoli stvaralačko-egzistencijalni failure bez kojeg više nema ni ‘naprijed’ niti ‘nazad’.

ZK: Ajmo na piće!

ŽP: Ajmo.                            

Napuštamo neoklasicističku art-horor zgradu ex-policijske postaje na Peščenici i vozimo se dugo, dugo, prema zapadnome skretanju za drugi kraj ovog sutonski uzvišenoga Grada u blještavilu sunca i u glazbi beskraja.