Žarko Paić

        U futurističkoj fazi pjesništva Fernanda Pessoe proizlazi onaj pretkazujući stih tehnomorfne budućnosti – želim biti stroj. Nije to ništa neobično, jer je povijesni pokret avangarde počivao na sintezi arché i eschatona, praiskonskoga krika slobode i težnje za stapanjem s idejom beskonačnoga napretka. Ono što je povezivalo i još povezuje početak i kraj ove furiozne eshatologije „spiritualnih strojeva“ jest vjera u mogućnosti preobrazbe bitka, bića i biti čovjeka s pomoću tehnoznanstvene proizvodnje onoga što nadilazi biološke granice opstanka. To što omogućuje transcendenciju života kao sudbine i postaje uvjet mogućnosti dosezanja apsolutne slobode mišljenja nije ništa drugo negoli razvitak i napredak onog što su Grci nazivali téchne.

        Stroj pretpostavlja svoju prirodnu i umjetnu konfiguraciju mišljenja. U metafizičkome podrijetlu pojma stroja susrećemo se u okviru grčko-latinskoga s izrazom machina, a otuda je iznimno zanimljivo da će Heidegger 1930ih godina kad se zaputio u promišljanje kraja zapadnjačke metafizike zbog nastanka moderne tehnike i tehnologije kao totalne mobilizacije svijeta koristiti izraz Machenschaft prije no što 1940ih dospije do ključnog pojma njegova bitkovno-povijesnoga mišljenja, naime do postava, njemački Gestell. Mašinstvo kao makinacija proizlazi iz računskoga karaktera mišljenja, pa su mašine sredstva makinacije ili tehničkoga načina proizvodnje života. Deleuze i Guattari će u Anti-Edipu uvesti u diskurzivni optjecaj sintagmu-koncept „strojeva želja“ i tako svoj digitalni konstruktivizam svesti na „mašinističku“ projekciju svijeta koja podaruje pojmu stroja mnogo više od pukog materijalizma i pukog vitalizma, u tradiciji francuske filozofije tehnike i tehnologije od Holbacha do Bergsona i Simondona.

      U petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije rabim hrvatski izraz za pojam mašine jer mislim da je grčko-latinski izraz opterećen metafizičkom teleologijom u smislu vladavine tehnike i tehnologije kao sredstva za neku drugu svrhu. Tehnosfera nadilazi taj organologijski koncept mašinizma i makinacije, kako u Deleuzeovu tako i u Heideggerovu mišljenju, unatoč njihovih jasnih razlika.

       Nema nikakve dvojbe da stroj u okrilju hrvatskoga jezika ima isto podrijetlo kao i u nekim drugim slavenskim jezicima, primjerice ruskome, gdje se pojavljuje u svoja dva značenja. Jedno je ovo uže mašinističko i manipulativno, instrumentalno, a drugo je šire, simboličko i metaforičko, a odnosi se na ustrojstvo, postrojavanje, uvođenje reda i discipline, nadzora i kontrole nad prirodom i ljudskom biološkom rastrojnošću i rastrojstvom. Drugim riječima, stroj nikad nije samo mašina koja funkcionira prema načelima fizikalne mehanike bio to Guttenbergov tiskarski stroj ili moderni tehnološki aparat poput filma koji počiva na reprodukciji slike i zvuka.

      Stroj označava mogućnost onog što Foucault naziva dispozitivom moći, ali ga u konačnici ipak povezuje s nekom arhajskom i modernom opsesijom moći društvene promjene, iako je bjelodano da bez promjene u biti onog strojnoga kao mašinskoga nema mogućnosti za nikakvu znanstveno-tehnološku revoluciju i ostvarenje tzv. društvenoga blagostanja u kapitalističkoj formi vrijednosti kao biti kapitala ili u komunističkoj formi životnoga samopotvrđivanja slobode u zajednici slobodnjh i jednakih pojedinaca. Treba li podsjetiti da Marx i Engels u „ozloglašenom“ Manifestu KP već na početku zagovaraju „liberalistički“ pojam slobode kojeg nastoje dijalektički prevladati s idejom komunizma, pa kažu da je uvjet slobode za pojedinca uvjet slobode za sve. Čitava povijest čovječanstva nemoguća je uopće bez povijesti napretka i razvitka u strojnoj organizaciji proizvodnje života.

      Ovaj ontologijski determinizam nije samo stvar Hegela i Marxa, već i Webera i Castellsa, Heideggera i Deleuzea. U biti stroja kao spiritualno-materijalne supstancije bitka kao događaja leži mogućnost emancipacije čovjeka od ropske pokornosti zakonima prirode i uvjet mogućnosti nastanka slobodne samosvijesti onkraj svekolike muke i truda fizičkoga rada. Ali tehnosfera nije ni mašina ni stroj u onom bitnome značenju nadilaženja granica metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici. Uostalom, uz Pessou, o drugome i drukčijem stroju od puke tehnološke mašine koja služi čovjeku kao njegov rob ili sluga, maštali su i konstruirali svoje utopjjske strojeve i futuristi i dadaisti. Nije li stoga krajnje apsurdno odbijati izravnu svezu estetike i tehnologije, ako je jasno da je filozofijski pojam estetike krajem 18. stoljeća nastao u doba racionalizma i probuđene svijesti o stvaranju moderne tehnike, kako to tvrde na mnogim mjestima svojih spisa i Heidegger i Gadamer i Blumenberg?

       Tehnosfera otuda nadilazi granice mašinističko-strojnoga načina razumijevanja mišljenja o biti tehnike i tehnologije iz jednostavnoga razloga što je ona u svojem totalitetu i „stroj“ i „estetski objekt“, ali objekt koji ne služi tek za potrebe instalacije u prostoru suvremene umjetnosti, već objekt koji autopoietički misli. Dostatno je uputiti na instalaciju suvremenog američkoga umjetnika Kena Rinalda i njegov rad Autopoiesis iz 2000. godine u kojem dovodi do refleksije pitanje o umreženosti robota i umjetne inteligencije. Kada stroj u formi tehnosfere misli, onda je to AI kao ono što dokida razliku živoga i umjetnoga, jer ovo strojno mišljenje ima mogućnosti u tendenciji samoučenja i samoizgradnje novih kapaciteta za povećanje sposobnosti računajuće-projektivno-konstruktivnoga mišljenja uopće.

Stroj kao mišljenje pretpostavlja istodobno materijaliziranje i dematerijaliziranje u vlastitome izgledu, grč. eidos i morphé. Sve smjera ovoj relacijskoj igri digitaliziranja i fraktaliziranja svijesti. Kad se tehnosfera shvati kao ono što, doduše, ima svoje metafizičko-kibernetičke korijene u grčkome pojmu téchne, onda je zacijelo razvidno da će budući oblici njezina materijaliziranja-dematerijaliziranja imati formu spiralno-fraktalnih pojava u svemiru i mikrokozmosu i te će mutacije svjedočiti o metamorfozi stroja u ono što spaja mišljenje kao spekulaciju i refleksiju s mišljenjem kao stvaralačkim događajem tehnogeneze ‘novoga’ svijeta. U svakom slučaju, umjesto „koncerta strojeva“ i „poezije strojeva“ o čemu je govorio i pjesnik Paul Valéry, ono što neizbježno slijedi jest tehno-poietički Gesamtkunstwerk koji će sjediniti sve dosad razdvojeno i metafizički „rasuti teret“ povijesti dovesti u-stroj kao kibernetičko ustrojstvo umjetnoga života za kojeg više nije mjerodavno mišljenje filozofije i umjetnosti, već svojevrsna kozmička igra tehnološke singularnosti.

Pitat ću ChatGPT koju glazbu mi može kreirati za kraj ovog paragrafa a da to ne bude kopija Straussova Also sprach Zarathustra iz Kubrickove Odiseje ili nešto već tome nalik kao stimulans za vita nouvu. Ako mi ne predloži ništa za inat ovoj „mojoj“ oholosti i misaonoj aroganciji, možda ima negdje još neki stari jukebox s pretpotopnim hitovima poput Rocket Man Eltona Johna ili nekog drugog estetskoga techno-mašinizma za mahniti san i rastrzano spokojstvo jednog ipak okorjelog metafizičara po savjesti.