Žarko Paić

Plavetnilo neba, duboko plavo podmorje,

kobaltno plavi odsjaj ljepote i uzvišenosti oka one božanske žene s Botticellijeve slike,

žalobno plavi suton prije no što na umorni narcistički grad iz Andersonova filma Magnolija počnu padati one odurne apokaliptičke žabe,

plave biljarske kugle nalik satelitima nekog anti-Saturna,

obojano staklo s plavim mrljama koje izazivaju otmjeno gađenje nad ovim sivilom dosadnoga svijeta,

preplavljeno plavilo plavomodrine plavičastoga praskozorja koje ulazi kroz prozor kao monada u ćeliju DNA-metafizike,

plavi Kleinov plavocrtni plošni trag kista na platnu,

potom još i skok Plavoga jahača na zaplavljeni duh umjetnosti onog Kandinskoga koji bijaše stric filozofa kraja povijesti Alexandrea Kojѐvea i plavo govoreći ova veza vidi se i po tome što je dotični hegelijanac skupljao u svojoj zbirci fotografija s putovanja Azijom i kukce i dabrove i tko zna kakve još kataloge arhetipskih tričarija,

pritom plavo pada na pamet kad ulazimo u plave sobe čiste apotekarske estetike morbidnoga savršenstva kojemu ideja zdravlja prethodi ovoj boji minimalističke vedrine s kojom i smrtnost jedne uzvišene vrste virusa postaje više od kontingentne nužnosti i njezinih modusa poput slučajnih kocki prolupaloga Mallarméa za stolom na samotnome žalu normandijske otvorenosti spram svijeta zatočenoga u vječito plavoj točki horizonta…

Ah, da, ovo je tek-tako, zapravo bilo-kako, plutanje u plavotečini jezika koji govori sam sebi u bradu ono što mišljenje misli kad ne misli ništa osim što se prepušta slikotvorenju

bez prvog i posljednjeg razloga,

tek-tako.