Žarko Paić

     Ponovit ću uistinu nedvojbeno najznačajniju rečenicu iz knjige Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija Što je filozofija?  iz posljednjeg poglavlja „Od kaosa do mozga“, koja glasi. ʺPotrebno nam je samo malo reda da nas zaštiti od kaosa.ʺ To je svojevrsni „ontologijski“ vapaj za pokušajem da se kaos izbjegne u njegovoj punoj snazi i moći, jer život u svojoj imanenciji zahtijeva ravnotežu dinamike i statike, ubrzanja i usporavanja, noći i dana. Onaj tko ne može izdržati svu silinu kaotičnih zbivanja jest, naravno, čovjek, ali s njime i čitav eko-sustav, biljke i životinje. Ono što nazivamo antropocen s njegovim mahnitim eksploatiranjem prirode i preobrazbom svijeta u industrijski pogon napretka i razvitka čovječanstva dosegao je krajnje mogućnosti i sada se sve urušava u samoj jezgri ili ‘biti’ ovog sustava podvrgavanja života svrsi bezuvjetne samoreprodukcije kapitala kao pokretača novih ‘strojeva želja’ i pokretača posvemašnjega tehničkog nihilizma.

       „Malo reda“ koje zahtijeva doba na rubu održivosti zemlje i neba, besmrtnika i smrtnika, nije li to zapravo nemoguć projekt koji unaprijed zna da je ova ‘malost’ samo pokušaj da se maknemo u stranu, očuvamo svoju egzistencijalnu ravnotežu prije no što se survamo u bezdan ili pomirimo da smo rođeni iz kaosa i da ćemo u kaosu skončati. Heidegger je mislio da može ovoj ‘mahnitosti bez utjehe oslobođene tehnike’ suprotstaviti opuštenost (Gelassenheit), da se nekako ipak da naći malo „ne-reda“ protiv ovog militarno-zapovjednoga načina obezvređivanja bitka koji djeluje kao fundamentalni red onog što je u svojoj biti uistinu novi kaos, a njegovo podrijetlo je duboko ispod površine stvari, u izvorima novovjekovnoga racionalizma. Zato neću navoditi za objašnjenje ove aporije djelovanja između antropocena i tehnosfere ni Deleuzea niti Heideggera. Čini mi se da je možda „konkretnije“ objašnjenje za to dao Foucault u svojim genealogijskim istraživanjima modernosti.

ʺProjekt opće znanosti o poretku, teorija znakova koja analizira reprezentaciju, raspored identičnosti i razlika u uređene tablice: tako se u doba klasicizma oblikovao prostor empirizma koji nije postojao do kraja renesanse i koji će već početkom XIX. stoljeća biti osuđen na nestanak. (…) Ono što sveukupnu klasičnu episteme čini mogućom, jest prije svega odnos prema spoznaji reda. Kad je u pitanju dovođenje u red jednostavnih priroda, pribjegavamo mathesisu čija je univerzalna metoda algebra. Kad uređujemo složene prirode (reprezentacije općenito, onakve kakve su dane u iskustvu), potrebno je stvoriti taksonomiju i za to je potrebno uspostaviti sustav znakova.ʺ (Michel Foucault, Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing, 2002., str. 91-92. S francuskoga preveo Srđan Rahelić)

Mathesis i taksonomija, sveza računajućega mišljenja i sustava znakova kao logike reprezentacije bitka bića, eto, to je bit racionalizma na kojem je utemeljen moderni kapitalizam u društvenome i političkome smislu. Red je u filozofijskome smislu u novome vijeku ponajbolje iskazan u monadologijskoj metafizici Leibniza. Uostalom, njegovi koncepti prestabilirane harmonije i teodiceje uz matematičku teoriju infinitezimalnosti savršeno ocrtavaju težnju racionalizma koji je bio metafizičko opravdanje baroka. Um se tehnički pojavljuje u svijetu kao mathesis universalis i kao taksonomija. Sve što jest, bitak kao takav, ima svoje načelo razloga i svako biće ima svoje mjesto u hijerarhijskome poretku božanskoga reda u svijetu koji je, naravno, a što drugo negoli tehnička konstrukcija poput Bachovih fuga ili parkovne arhitekture u Versaillesu.

Ta začudna vjera u razum čini racionalizam uvjetom mogućnosti nastanka Ideje o mislećem stroju i sustavu znakova kao simboličkome jeziku kojim se čovjek sporazumijeva s Drugim i Bogom. Slika boga u filozofskoj monadologiji jest slika savršenoga urara koji je podesio mehaničke satove neba i zemlje na skladan način tako da čak i nered ne može biti drukčije shvaćen osim kao devijacija u redu, što će biti matematički put spram suvremenih teorija determinističkoga kaosa.  Jednostavno rečeno, Grci su kaos smatrali iskonskom silom kozmičkoga sustava kao bezobličje i nematerijalnost iz čega nastaje red u svijetu božanskom i ljudskom oblikotvornom snagom mišljenja i djelovanja, dok racionalizam kaos smatra anomalijom i devijacijom reda. Priroda je za Grke uzvišena i silna physis, a za moderno doba priroda postaje tehnička konstrukcija prirodnih znanosti. Mathesis i taksonomija otuda predstavljaju znanstveni nacrt i provedbu mišljenja kao sustavne deskripcije onog što se pojavljuje kao empirijska stvarnost.

Ništa otada do danas i ubuduće ne može postojati „anarhično“, sa svojom voljom i s ‘kaotičnim’ težnjama življenja izvan logike Velikoga Reda koji se u Hegelovoj Znanosti logike naziva najpreciznijim pojmom uopće ove ‘racionalističke metafizike’ ‒ apsolutom. Njegova je „bit“ u matematizaciji mišljenja kao taksonomiji bitka čime jezik biva zamijenjen sustavom znakova, a znak koji je savršenstvo ove logike uređenosti svijeta jest alfanumerički kôd. Pod kodovima se vodimo u svakom mogućem poretku osustavljenja života i to je nužnost egzistencije u globalno-planetarnome svijetu koji u bljesku trenutka pokazuje statističke podatke o svemu što jest i vjerojatnosti nadolazećega kontingentoga događaja. Ali, čovjek u svojoj bestemeljnosti slobode nikad ne može pristati da bude broj, ali slika da.

Zašto? Zato što su mathesis i taksonomija konstrukcija života u umjetnome svijetu, a ne ono iskonsko i egzistencijalno ‘divlje’ što podaruje slobodu otpora i preusmjeravanja tijeka povijesti u budućnosti. Slika je znak vizualnoga identiteta i narcistički užitak. Broj je kvantificirajuće raščovječenje i gubitak singularnosti individuacije. Veliki Red, međutim, krajem 20. stoljeća u doba tehnosfere postaje kibernetički sustav u kojem novi kaos vlada kroz entropiju kao drugi zakon termodinamike. Zato je samorazumljivo nastajanje novih pojmova za ovo posthumano stanje poput kvantne neodređenosti, kontingencije i emergencije, a ponajbolji pojam kao nadomjestak za prirodnu ravnotežu jest Simondonova metastabilna ravnoteža. No, što je smisao ovog ‘koncerta strojeva’ u mahnitome ubrzanju svekolike matematizacije mišljenja i taksonomije bitka, govoreći tradicionalno metafizički? Ništa drugo negoli to da sustav informacija proizvodi društvo kontrole koje počiva na vizualnoj interakciji koga, zar ljudi ili mreže posthumanih atraktora, kako bi to kazao Friedrich W. Kittler, njemački teoretičar medija?

Naravno, ljudi su samo slika i broj i stoga su umreženi u ovom determinističkome kaosu koji tehnosferu usmjerava u ireverzibilnu budućnost brzih transformacija neljudskoga u ljudskome. Zato onaj Deleuzeov i Guattarijev „vapaj“ za „malo reda“ koji bi nas trebao zaštititi od kaosa. Život u „novome redu“ je postao mathesis i taksonomija univerzalnoga kaosa koji ovladava svime što jest i postaje novo, te stoga više povratka onome drevnome grčkome bogu pra-nereda nema ni u snovima ni u mitologiji.

Problem je što smo sami postali namjesnici ovog novoga kaosa iz kojeg se vraćamo kao filozofi, znanstvenici i umjetnici, kao da dolazimo iz „zemlje mrtvih“, kako to kažu Deleuze i Guattari u već spomenutome spisu Što je filozofija?