Žarko Paić

       S nastankom tehnosfere završeno je doba obrata u biti metafizike. Mislilac ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’, bio je posljednji veliki filozof Zapada, čovjek iz mračnih šuma Todtnauberga, Martin Heidegger. I nije nikakva pretencioznost i svojevrsni duhovni narcizam da je svoje mišljenje uspoređivao s onim Aristotela i Hegela kao začetnika i dovršitelja zapadnjačke metafizike, dok je izvore i poticaje za sve svoje ‘okrete’ i ‘zaokrete’, ‘preokrete’ i ‘obrate’ pronašao u tumačenju Nietzschea i Hölderlina. Iz ‘biti’ njemačkoga jezika promišljao je kraj filozofije u kibernetici i istodobno najavljivao mogućnost ‘drugoga početka’ ne više iz povijesnoga mišljenja bitka, već događaja (Ereignis). Posljednju alternativu trijumfalnome pohodu planetarne tehnike kao nihilizma pokušao je sagledati u ‘biti’ pjesništva kao kazivanja ne ‘o’ bitku samome, već ‘na’ bitak kao povijesno-epohalno razotkrivanje događaja iz kojeg proizlazi drukčija verzija otvorenosti povijesti.

          I doista, moje petoknjižje Tehnosfera i šesta knjiga u toj usmjerenosti mišljenja u autopoiesis kao posljednju riječ realizirane metafizike u tehnosferi naslovljena Izgledi nadolazeće filozofije: metafizika-kibernetika-transhumanizam bilo bi istinski nemoguće bez njegova nemjerljivoga udjela u otvaranju temeljnih problema i njihova rješavanja u jednostavnosti kazivajućega mišljenja. Želim li nešto saznati što mi se čini problematičnim u povijesti metafizike u predsokratovskih mislilaca ili u sv. Augustina, Leibniza ili Schellinga, prvo otvaram njegove knjige predavanja iz Sabranih djela u 100 svezaka. Uopće me ne zanimaju tzv. prigovori znalaca povijesti filozofije da je bio u svojem tumačenju povijesti filozofije nesmiljeno ‘pristran’ jer je sve rečeno od Heraklita do sebe samoga nastojao protumačiti tako da u onome rečenome vidi ono što je otvoreno i ujedno prikriveno i nepromišljeno kao takvo i što onda valja iz njegova misaona svjetla dalje misliti. Unatoč svih čak i opravdanih prigovora da nije u cijelosti njegovo tumačenje Nietzschea baš posljednja mudrost Zapada, to me ne zanima, jer je njegov pristup misliocu prevladavanja biti nihilizma kroz postavku o smrti Boga i dolasku nadčovjeka naprosto nesvodivo bitan za svako daljnje mišljenje i o Nietzscheu i o nihilizmu uopće. Marx je bio u pravu u slučaju Hegela kad je na njegovu tragu krenuo u preokret i obrat spekulativne dijalektike u historijski materijalizam. Sutlić je isto tako bio u pravu kad je s pomoću Heideggerova mišljenja Ereignisa otvorio mogućnost povijesnoga mišljenja kroz formulu kraja metafizike u praksi rada kao znanstvenoj povijesti.

         Što je sve to silno ustrajavanje u koracima ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’ trebalo značiti drugo negoli da se jedna i jedinstvena povijest Zapada kao udesa i poslanstva slobode u mišljenju događa kao sveza filozofije i umjetnosti i da u liku znanosti ovo metafizičko mišljenje postaje tehnički ustrojeni poredak planetarnoga nihilizma. Heidegger je, dakle, nastojao mišljenju apsolutne vladavine tehnike nad bitkom, bićima i biti čovjeka dati mogućnost da se u samoj ‘biti’ metafizike dogodi ‘okret’ i ‘zaokret’, ‘preokret’ i ‘obrat’, ali ne više onako kao Nietzsche ili Marx, već iz posljednjih mitopoetskih slutnji Hölderlinova kazivanja kao uputstva za očuvanje smisla govora u nadolazećoj budućnosti. Što se još može ‘okrenuti’ i ‘zaokrenuti’, ‘preokrenuti’ i ‘preobratiti’ kad je mišljenje u formi filozofije i poezije postalo već realizirano u estetskoj tehnogenezi suvremenoga svijeta i to kao ono što je Sutlić nazvao pseudo-sintezom ‘imanentne transcendencije’ silaznoga puta metafizike u njezinome ozbiljenju? Ništa. Baš tako, ništa. Zato su svi takvi putovi mišljenja nakon kraja metafiziike u smislu njihova daljnjeg nastavka kao hajdegerijanstva ili hajdegerovštine to što i jesu, naime, ništavni i ništa više, koliko god bili u svojem hermetičnome diskursu korektno i precizno filologijsko-historijsko i hermeneutičko ‘čitanje’ izvornoga teksta Majstora iz Todtnauberga.

      Sudbina je ‘okreta’ nakon ‘zaokreta’ i ‘preokreta’ nakon ‘obrata’ metafizike da metafizike više nema, da je realizirana u kibernetici a ova u tehnosferi i da je događaj postao čista kontingencija i singularnost mislećega stroja, dok je čovjek u formi nadčovjeka postao homo kybernetes, pa se tzv. otvorenost povijesti zatvara pred našim mišljenjem kao Leibnizova monada bez prozora. Sve što još preostaje ne može se dokučiti vjernošću Heideggeru i njegovim ‘okretima’ i ‘zaokretima’, ‘preokretima’ i ‘obratima’ na šumskim putovima mišljenja. Treba se ‘osloboditi’ i mišljenja metafizike i mišljenja kibernetike i transhumanizma, i mišljenja očekivanja spasonosnoga događaja dolaska još jednog boga, kako je to Heidegger kazao u svojem oporučnome razgovoru za Der Spiegel 1966. godine koji je objavljen nakon njegove smrti 1976. godine. Ovo ‘oslobađanje’ označava istodobno i otvorenost novoga puta za filozofiju i njezine izglede ma koliko bili krajnje ne-izgledni i ma koliko filozofija više nikome ne pokazuje put u ono nadolazeće, već to čini tehnosfera s njezinom vizualizacijom događaja koji će se tek dogoditi i koji će neminovno približiti nas same i svijet uopće onome Ništa koje više ne ništi niti ne uništava, već naprosto ‘jest’ ono što ‘nije’, naime Ništa kao ništa izvan svake metafizike i nihilizma.

        Ako više nema mogućnosti nikakvog ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’ u mišljenju, jer je tehnosfera reverzibilna ireverzibilnost u ‘beskonačnoj brzini’ metamorfoza događaja, a ne bitka u njegovoj izvornoj bitosti, što onda preostaje mišljenju osim jednog, jedinstvenog, singularnoga puta u Ništa? Lutanje kroz planetarne sfere, lutanje bez kraja i posljednje svrhe, bez eshatologije i soteriologije, posvemašnja beskonačnost i beskraj – utonuće u čistu vječnost.

 U Ecce Homo Nietzsche pjeva:

         Štite nužnosti!
         Najviša zvijezdo bitka!
        ‒ koju nijedna želja ne dosiže,
        Neokaljana nijednim Ne,
        Vječno Da bitka,
        Vječno sam tvoje Da:
        jer ja te ljubim, o vječnosti!