Žarko Paić

Dođe tako vrijeme kad je sve Novo automatski zastarjelo. To vrijeme više se ne mjeri čak ni hipermodernim kronometrom u tisućinkama sekunde. Umjesto njega, postoji samo jedna mjera suvremenoga vremena, a riječ je o tehnosferičnoj singularnosti koja se ne mjeri u sekundama, minutama i satima, već u trenucima ireverzibilne rekurzivnosti kao kvantnoga omjera između beskonačne brzine i brzine svjetlosti. No, što je to Novo kao ‘najnovije’ u ovom vremenu ako ne baš ta nemjerljiva brzina koju spominju Deleuze i Guattari u svojem spisu Što je filozofija? Ali, brzina čega, tvari i energije ili protoka informacija u prostoru vremena? Pojam brzine uvijek pretpostavlja konstantu, promjenu u gibanju i kontinuum prostora-vremena. Kad nastojimo zamisliti događaj u kojem se brzina ubrzava u određenome prostoru-vremenu moramo pretpostaviti njezin početak i kraj u smislu usporavanja, jer ne može biti beskonačne sporosti.

U svakom slučaju, brzina je povezana s kvantitativnim mjerilima matematičko-fizikalnoga stanja nekog objekta. U svojoj izvrsnoj knjizi Brzina oslobađanja francuski postmoderni teoretičar Paul Virilio uspostavio je odnose između povijesnih epoha na temelju razumijevanja  dromologije odnosno puta kojom se objekti od arhajskoga kola do carske kočije, automobila i zrakoplova do svemirske rakete ubrzavaju. Einsteinova opća teorija relativnosti omogućila je nastanak neutronske bombe i hipersoničnih letjelica, dok je Wienerova kibernetika i Shannon i Weaverova matematička teorija komunikacije stvorila uvjete za nastanak tzv. informacijske bombe i tehnosfere koja počiva na biti autopoiesisa ili trijadi računajućega-planomjernog-konstrukcijskog mišljenja. Društva su tijekom povijesti i njihov unutarnji i izvanjski ustroj odnosa između sustava i okoline rezultat ovog ireverzibilnoga puta nihilizma beskonačne brzine. Zar svi kognitivni psiholozi i terapeuti ne savjetuju svojim pacijentima kad ih uhvati manija i mahnitost izgaranja na poslu,  tzv. burnout, pa se slome kao snoplje u žitnome polju bez onih Van Goghovih gavrana s istoimene slike koju je naslikao dva dana prije smrti 1890. godine ‒ Usporite, barem malo.

Znali su to drevni Grci kad su zapisali u Delfima onu mudru maksimu speude bradeos, koju su Rimljani preveli na latinski kao festina lente, a mi zapovjedno ‒ Žuri polako! No, to je iluzija kratkog odmora od brzine i već se sutra može zaboraviti, jer u doba tehnosfere apsolutna brzina proizvodnje događaja iz duha neurokognitivnoga kapitalizma koji počiva na akceleraciji tehnoznanstvne konstrukcije  carstva dinamičnih objekata zahtijeva sve ono što su temeljne „vrijednosti“ suvremenosti poput fluidnosti, kompetitivnosti, kontingencije, hiperplastičnosti, upravljanja krizom, preobrazbe života i metastabilne ravnoteže.

          Bit se ovog „reduktivnoga“ vremena posvemašnje virtualne aktualizacije zasniva na primatu brzine nad prostorom-vremenom i stoga je svako novo superinteligentno računalo brže od prethodnoga u dva svoja izvedbena modusa, u brzini konekcije s algoritamskim procesom komputacije i u brzini pohranjivanja količine informacija. ChatGPT ne može biti kompetitivan i kognitivno hiperplastičan ako rješava zadatke na postavljena pitanja poput one spore kornjače iz Zenonove aporije o gibanju, koju brzonogi Ahilej da se postavi na vršak dalekometnoga koplja ne može nikako prestići. PRIMAT BRZINE NAD PROSTOROM-VREMENOM znači u tendenciji upravo ono što najavljuje futurolog Ray Kurzweil u knjizi Singularnost je blizu da će u šestoj kozmičkoj epohi svemir biti „zasićen superinteligencijom nadmoćne tehnologije“.

Ova nad-moć označava upravo hiper-dinamičnost gibanja u svim smjerovima i permanentno ubrzanje ‘beskonačne brzine’. I baš zbog toga, rekurzivna ireverzibilnost tehnosfere čini ono Novo automatski zastarjelim, jer nije moguće više održati ono što Bergson naziva trajanjem, (fr. durée), trajnošću i ustrajnošću materije u gibanju. Ona se nužno mora neprestano preobražavati u prostoru-vremenu i umjesto vječne mladolikosti Istoga, sve je u postajanju Novoga kao zastarijevanja u svojoj imanentnoj biti. Tehnosfera se stoga u „hodu“ obnavlja i postaje Novom jer ne može parirati demonskoj nad-moći ubrzanja brzine koja nadilazi brzinu svjetlosti. Sa stajališta nas ljudi u sadašnjem stadiju razvitka bio-tehnoloških izvedbi mozga i njegovih sinapsi i korteksa, mi više ne možemo podnijeti ovo mahnito ubrzanje vremena bez radikalnoga prijelaza u formu homo kybernetesa. Razlog je tako bjelodan.

Mi nismo automati i dispozitivi tehnosfere, već nesuvremeni suvremenici ovog High–Speed-kozmodroma na kojem se već odvijaju i odvijat će se svi događaji iz života i smrti jedne vrste-roda koja je ipak primordijalno jedno užasno sporo biće, koje uživa u lijenosti i opuštenosti i misli da u raju ako već ne teče sporo, onda kao i iz naslova romana Aldousa Huxleya ‒ vrijeme ipak jednom mora stati.