Žarko Paić

Vilém Flusser, brazilsko-češko-židovski mediolog i komunikolog, teoretičar digitalnoga doba, govorio je da živimo u kodificiranome svijetu. Njegova je bit sadržana u vladavini tehničke slike koja se pojavljuje u strukturi djelovanja novih medija kao što su fotografija, film i internet. No, slika koja počiva u biti informacije nije više ona koja se pronalazi u tajni bitka kao mimesis i repraesentatio. Umjesto toga, slika sada tehnički konstruira stvarnost kao sustav značenja. Gubitkom metafizički utvrđenoga smisla slike, nastaje čitav novi horizont razumijevanja svijeta koji se mora konstituirati ne više transcendentalno, već empirijski i pragmatično. Svijet se, dakle, ne pojavljuje kao horizont smisla kao što je to bilo još za fenomenologiju Husserla i mladoga Heideggera.

Naprotiv, Flusser u svojim tekstovima najavljuje dolazak tehnosfere, a to znači da je svijet zapravo čista medijska konstrukcija, posredovanje mišljenja kao matrice izgradnje tehničkoga dispozitiva moći. Iako u njegovim analizama mediosfere nailazimo na eksplicitni izrijek o kodificiranome svijetu u kojem čovjek nije subjekt djelovanja, već društveno-kulturalni akter komunikacije koja je postala telematska, odnosno vođena na daljinu s pomoću telefona, telegrafa, radija, televizije i kompjutora, problem je u tome što pojam ‘svijeta’ više nema svoju supstancijalnu osnovu. Umjesto otvorenosti hermeneutički postavljenoga svijeta kojemu čovjek iščitava smisao u jeziku književnosti i filozofije, sada smo suočeni s tehnički uspostavljenom mrežom značenja koju nastojimo dekodirati prevođenjem u slikovni znak razumljiv svima bez iznimke. Hermeneutiku nadomješta semiotika, kao što kodificirani svijet nije ništa drugo negoli kodificirani život kao mreža djelovanja različitih aktera na globalno-lokalnoj razini. Život je od 19. stoljeća s Nietzschom, biologijom i zoologijom postao temeljni pojam postmetafizičkoga mišljenja i sjedinjavao je trijadu gena, informacije i znaka. Drugim riječima, uz biologiju kao pozitivnu znanost, posve je bjelodano da su kibernetika i semiotika činile „sveto trojstvo“ nastajućeg ‘tehničkoga svijeta’ kao replikacije i simulakruma života.

          Što se događa kad „život“ u biologijsko-tehničkome smislu reducira svijet na mreže značenja? Ponajprije, ekspandirajuća značajka materijalnosti ‘svijeta’ postaje u fizikalno-zemljopisnome smislu globalna i planetarna. Zahvaljujući modernoj tehnologiji i telematskome društvu masovnih komunikacija sva su mjesta na zemaljskoj kugli potencijalno središtima budućih geopolitičkih akcija. „Život“ nije pritom vitalistička moć navlastite metafizike događaja, već potencijalna struktura umrežavanja informacija različitih diskursa i dijaloške razvedenosti. Sam jezik kojim se ovaj „život“ kodificira postaje tehnički jezik za koji je nužno znati nova pravila da bi mogli komunicirati na daljinu.

Teoretičar novih medija Lev Manovich u knjizi Jezik novih medija uz pragmatiku značenja uvodi u optjecaj pojam transkodiranja. Ukratko, da bismo mogli imati odnos spram povijesti medija zbog njihova ubrzanog zastarijevanja, moramo „prevesti“ sadržaj „starih“ medija u novu formu. Današnja digitalizacija u informacijskome društvu kao arhiviranje i muzealizacija „života“ nemoguća je bez vladavine tehničkoga ili digitalnog koda. To je signal za čije je prevođenje u slikovni zapis potrebno znati šifru koda. Pogledajmo kako suvremena biogenetika u posve tehničkome jeziku objašnjava posljednju metafizičku tajnu života. Ona kaže da su bio-znanstvenici uspjeli „dešifrirati genetski kod“ i tako omogućiti spoznaju o nužnosti i slobodi, kontingenciji i emergenciji života u linearnome tijeku biološke evolucije. Jezik se u medijskome začaravanju stvarnosti tehnologizira i tako gubi svoju kazivajuću bit govora kao diskursa i dijaloga između ljudi u neposrednosti odnosa. Flusser je pokazao da su stoga svi pojmovi i kategorije modernoga doba s dolaskom kibernetike zapravo „neljudski“ jer su u funkciji transparencije slike kao informacije. Sama, pak, informacija je uputstvo za djelovanje, što znači da ima zapovjedni karakter nužnosti interakcije čovjeka.

U tehničkome svijetu kodificirani život ne ostavlja puno prostora za autonomiju i spontanost slobode. No, s druge strane, omogućuje osamljivanje kao uvjet mogućnosti slobode individualizacije. Najlucidnija postavka Jana Baudrillarda iz njegova glasovitoga ogleda Ekstaza komunikacije iz 1984. godine upućuje na fenomen „interaktivne samoće“ ljudi na mreži. Paradoks je, naime, da digitalna komunikacija   omogućuje novi način „osamljivanja“ i „druževnosti“, jer u doba umjetnosti-bez-tijela nastaju i novi oblici društvene komunikacije na daljinu. U zbilji, prvi mi je susjed potpuni stranac, a globalno udaljeni sudionik na mreži s  kojim nikad nisam bio u stvarnome kontaktu najbolji mi je ‘prijatelj’ jer se istinski razumijemo i dijelimo zajedničke interese.

Ovo je nagnalo Flussera da svoju utopiju telematskoga duštva ‘začini’ sa židovskim mesijanstvom i po tom je blizak najznačajnijem mediologu i komunikologu 20. stoljeća Marshallu McLuhanu, koji je u postavci o „globalnome selu“ vidio mogućnost medijskoga kršćanskoga univerzalizma. Kodificirani život, naposljetku, nosi tragove metafizičkoga mesijanstva i eshatologije. Zar nisu posljednje riječi pape Ivana Pavla II. bile:

          ‒   Hvala ti, Bože, na internetu!