U tehničkim znanostima pojam inženjerstva odnosi se na ključnu kategoriju tehnosfere kao što je to konstrukcija, koja usto upućuje na spoznajno-teorijski smjer mišljenja kao što je to digitalni ili radikalni konstruktivizam s vodećim predstavnicima Ernstom von Glaserfeldom, Heinzom von Foersterom, Jeanom Piagetom i Brunom Latourom. No, inženjerstvo je spoj tehničke invencije i kognitivnoga dizajna objekta nastalog u laboratoriju. Nije stoga nimalo začudno da ovdje nemamo posla s tradicionalnim pojmom znanstvenoga otkrića koje je svagda rezultat teorijskoga razumijevanja sklopa odnosa koji postoje o-sebi u prirodi odnosno svemiru poput teorija crnih rupa, gravitacijskoga polja, kvantne teorije s Planckovom konstantom ili pronalaska mape ljudskoga genoma u biologiji.
Umjesto ove tradicionalne metafizike kantovskoga tipa iz koje proizlazi pojam otkrića u znanosti, inženjerstvo kao konstrukcija već nas uvodi u područja tzv. tehnoznanosti (technoscience) s njihovim pragmatičnim učincima izumijevanja novoga tehničkoga objekta. Pronalaženje ili inovatorstvo u smislu nastanka novoga teleskopa, samonavođenoga robota koji može zamijeniti i biti učinkovitiji od kirurga, do izuma novoga lijeka protiv leukemije pretpostavlja upravo ovaj obrat u biti pojma znanstvenoga istraživanja. Čini se da je smjer spram inovacija u mišljenju kao pragmatičkome učinku ponajbolje objasnio francuski razvojni psiholog i epistemolog Piaget kad je rekao da strukture umnoga procesa nikad nisu „kopije zbilje“, već rezultat izumijevanja ili vijabilnosti mišljenja. Drugim riječima, inženjeri ne izumijevaju novo tako da koriste um kao zrcalo zbilje, već se služe sklapanjem kognitivnih struktura koje su autonomne i kreativne slike onog što nadilazi i mimesis i reprezentaciju bitka.
Pogledajmo što znači zapravo izumijevanje u razlici spram otkrivanja u znanstvenome istraživanju. Tradicionalna je metafizika od Platona i Aristotela lučila između prakse u užem i širem smislu kao djelovanja čovjeka umom u smislu promjene bitka bića u nematerijalnom smislu i nastanka novoga u djelu kao rezultata spoja téchne i poiesis. Praktično djelovanje otuda pripada etici i politici, jer oboje označavaju mogućnost izvedbe dobroga u zajednici kao najvišoj svrsi ljudske egzistencije. Usto, etički i politički čin je odluka da se djeluje sada i ovdje i spriječi mogućnost da zlo zavlada svijetom. Vremenska dimenzija sadašnjosti određuje smisao etičko-političkoga čina koji mora svagda biti praktično djelovanje, a ne teorijska refleksija o biti bitka koja dolazi nakon izvršenoga čina. Zato nije nimalo neobično da će od Aristotela do Marxa pojam prakse imati primat nad teorijom, ali naravno kao teorijske prakse, a ne slijepog aktivizma bez razloga i svrhe. Za razliku od prakse, pojam pragmatike i pragmatičnoga odnosi se na izvedbu praktičnoga djelovanja u smislu svrhovite koristi ili dobrobiti koju takvo djelovanje izaziva trenutno i dugoročno.
Pragmatično je značenje djelovanja uvijek svedivo na ono što Aristotel u četvorstvu uzroka naziva causa efficiens. To je sredstvo ili instrument za neku drugu ne-praktičnu svrhu i pojavljuje se kao tehnički objekt, poput pisaljke od ugljena ili drvene žlice, mehaničke ure ili moderne tehnologije reprodukcije kao što je to izum filma. Inženjerstvo je stoga pragmatično-praktična konstrukcija novoga, a izumijevanje pretpostavlja učinak tehnike-tehnologije u stvaranju novoga. Izumitelji nisu nužno inženjeri u smislu instrumentalne konstrukcije nekog novoga tehničkog objekta poput transformatora električne energije. Ali su nemogući bez uvida u funkcioniranje tehnologije potrebne za pronalazak novoga poput akceleratora CERN-a ili Teslinog veličajnoga tornja na Long Islandu iz 1901. godine u visini od 57 metara s cilindričnom strukturom koja strši na horizontu, a koji je po mišljenju genija apsolutne modernosti trebao isporučivati struju bez žica čitavome svijetu. Zar to nije najveći utopijski projekt još-nerealizirane budućnosti, izumijevanje onoga što potencijalno postoji u prirodi, ali bez invencije tehnoznanstvenoga uma nema nikakvu moć oblikovanja novoga?
Izumiti znači stvoriti novo kao sklapanje sklopova koji nisu već uvijek o-sebi, nego su kontingentan događaj za-sebe, govoreći hegelovski. U tom pogledu tehnosfera je inženjerska konstrukcija u području kibernetike i pragmatični učinak matematičke teorije komunikacije. ‘Mistika’ autopoietičkoga djelovanja tehnosfere je što ona nadilazi metafizički dualizam sredstvo-svrha i uvodi u optjecaj stvaralački proces sinteze znanstvenoga otkrića-i-izumijevanja novoga. U pravu je bio Heidegger kad je za bit suvremenih znanosti postavio pojam istraživanja. No, to nije moguće bez uvjeta mogućnosti teorijske prakse biti istraživanja predmetnosti bića kao takvoga. Uvjet mogućnosti znanstvenoga istraživanja jest nastanak postava, (nj. Gestell), kao biti tehnike.
Podrijetlo pojma postava pokazuje nam njegovu pragmatičnu narav sklopivosti i sklopa, jer Ge-stell znači nešto po-staviti što je stalak i što samo od sebe stoji kao takvo. To je okvir i matrica tehničkoga mišljenja novovjekovne metafizike. Što je drugo Heideggerov Gestell negoli bitkovno-povijesno mišljenje koje omogućuje novo kao preobrazbu bitka bića u tehnički sklop objekata. Gestell je postmetafizički naziv za svezu misaone refleksije i tehničke konstrukcije. I zato je to posljednji ontologijski pečat na testamentu povijesti metafizike Zapada. Ali, tehnosfera je ipak nešto bitno drukčije. Ona predstavlja pragmatički apriori kibernetičkoga četvorstva u kojem informacija stvara rekurzivni eficijentni uzrok nastanka interaktivne komunikacije tako što sada izumijevanje prethodi otkriću u znanosti. Izum tehnološkoga aparata ili dispozitiva vizualizacije događaja poput svemirskoga teleskopa James Webb prethodi mogućem otkriću tzv. Božje čestice ili, pak, nove teorije tzv. bijelih rupa.
‘Izum’ označava „otkriće“ Novoga kao radikalne konstrukcije mišljenja s kojim život postaje umjetna stvarnost.
1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]
February 07, 2025
Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]
February 06, 2025