Žarko Paić

1.

Pojmovni sklop koji povezuje tehnosferu, kozmos i psihu odnosi se na suvremenu posthumanističku filozofiju i radikalnu dekonstrukciju klasične metafizike. Iako je naslov Cosmos and Psyche planetarno poznat kao epohalno djelo kulturnog povjesničara i filozofa Richarda Tarnasa, unutar svojeg višesveščanog projekta Tehnosfera (sv. 1-5) otvaram komplementarnu i kritičku ontologiju digitalnoga doba u kojoj se odnosi između kozmosa (svijeta), psihe (svijesti/čovjeka) i tehnike iznova definiraju. Tehnosfera nije tek skup tehnoloških alata, već potpuno novo ontologijsko stanje i okruženje koje prožima cjelokupnu zbilju.

Dolaskom tehnosfere ukida se klasična metafizička podjela na prirodu i kulturu, čovjeka i stroj, živo i neživo. Tehnosfera funkcionira kao samoregulirajući (autopoietički) i tehnogenetski sklop. Ona spaja informaciju i materiju, pretvarajući zbilju u kodirano i izračunljivo polje.  Umjesto prirode i njezina poretka, nastupa epoha sintetičke proizvodnje i tehnoznanstvenoga upravljanja samim životom (spoj gena i informacija).

U tradiciji zapadne misli, kozmos je označavao skladni poredak svijeta, dok postmoderna tehnosfera prirodu svodi na matematičku proračunljivost. U Tehnosferi II (“Crna kutija metafizike”) radikaliziram taj problem:

• Kraj kozmologije: Tehnosfera dokida klasičnu kozmologiju i antropologiju. Čovjek u svemiru više nije kontemplativni subjekt, već dio tehnosfernoga računanja.
• Procesualna ontologija: Oslanjajući se na autore poput Alfreda Northa Whiteheada promatram kozmos kroz prizmu kontingencije, kompleksnosti i emergencije, gdje se fizika susreće s kibernetikom.

Psiha (ljudski duh, svijest i unutarnji život) gubi svoju autonomiju unutar digitalne sfere. U svim koracima mišljenja tehnosfere jasno pokazujem kako tehnologija izravno sudjeluje u tehničkoj konstrukciji same ljudske svijesti. Naposljetku ovaj ciklus predavanja Academia virtualis to zorno potvrđuje.

• Algoritamski život: Ljudsko ponašanje, kognicija i osjetilnost (psiha) transformiraju se u algoritamski život i sintetičku spoznaju.
• Gubitak subjekta: Nestankom čovjeka kao “autonomnoga stvaratelja”, estetika i umjetnost postaju dio sinestetičkoga računalnog sklopa, dok se psiha transformira u stanje radikalne otuđenosti ili nove kibernetičke tjelesnosti (homo kybernetes).

Usporedbom svoje konceptualizacije tehnosfere i Tarnasove arhetipske kozmologije moguće je kazati da je riječ o prijeporu između dviju radikalno različitih dijagnoza suvremene krize zapadne misli i ljudske svijesti. Iako obojica polazimo od krize modernoga subjekta i gubitka tradicionalnog kontemplativnoga kozmosa, zaključci, metode i vizije budućnosti stoje u oštrom kontrastu. Evo, kako je AI dijagramatski sažela usporedbe i razlike između naših filozofijskih postavki.

Kriterij	Žarko Paić: Tehnosfera	Richard Tarnas: Cosmos and Psyche
Temeljna stvarnost	Kibernetički kod i informacija; stvarnost se tehnoznanstveno konstruira i izračunava.	Živi, produhovljeni kozmos prožet bezvremenim arhetipskim obrascima.
Status čovjeka (Psihe)	Posthumanizam; psiha gubi autonomiju i postaje dio algoritamskog života.	Arhetipska participacija; ljudska psiha je u stalnom, smislenom dijalogu sa svemirom.
Razumijevanje vremena	Kontingencija i tehnički događaj; vrijeme je lišeno teleologije i povijesnog smisla.	Ciklički planetarni tranziti; povijesna razdoblja nose točno određene arhetipske pečate.
Kriza modernosti	Nastaje jer je tehnosfera progutala prirodu i kulturu, dokidajući klasičnu metafiziku.	Nastaje zbog “raščaranja svijeta” (disenchantment) i iluzije o izoliranom ljudskom egu.
Izlaz / Rješenje	Nema povratka natrag; nužna je radikalna dekonstrukcija i mišljenje unutar tehnogeneze.	Ponovno očaranje svijeta (re-enchantment) kroz osvještavanje kozmičkog poretka i arhetipova.

---

Ključne razlike u konceptima

1. „Ontologija koda“ nasuprot „Ontologiji smisla“

Moje je stajalište da je suvremeni svijet u potpunosti posredovan tehnosferom koja ne ostavlja prirodu onakvom kakva jest. Kozmos je postao predmet teoretske fizike i kibernetičkoga računanja. Nema skrivene dubinske svrhe; bitak se manifestira kao informacija i sintetička proizvodnja zbilje. Tarnas, nasuprot tome, brani ideju da svemir nije hladni, mehanički stroj. On rekonstruira drevnu pitagorejsko-platoničku i jungovsku intuiciju prema kojoj kozmos posjeduje intrinzičnu inteligenciju i smisao, a koji se manifestiraju kroz korelaciju planetarnih ciklusa i ljudske povijesti. U tehnosferi, pak, ljudski subjekt prolazi kroz “kraj antropologije”. Čovjek se transformira u kibernetički konstrukt u kojem se osjetila i mišljenje tehnički modificiraju (sinestetičko doba). Kod Tarnasa, transformacija zapadne svijesti i kriza kroz koju čovječanstvo prolazi (uključujući ratove i ekološku krizu) nisu dokaz kraja čovjeka, već dramatični, “porođajni” prijelaz u novu fazu evolucije ljudske psihe koja se ponovno integrira s kozmičkim cjelovitošću.

2. Tehnogenetska kontingencija nasuprot Arhetipskom determinizmu

Oslanjajući se na mislioce poput Gilberta Simondona i Alfreda Northa Whiteheada kako bi dospio do razrade pojmova kompleksnosti, kaosa i emergencije tvrdim da se tehnosfera razvija kroz kontingenciju (slučajnost) i otvorene tehničke procese. Tarnas, pak, postavlja arhetipsku astrologiju kao strogi empirijski i povijesni dokaz da su velike povijesne prekretnice (poput Francuske revolucije ili 11. rujna) sinkronizirane s preciznim geometrijskim poravnanjima planeta (npr. ciklusima Urana i Plutona)

Ukratko, dokpostavljam dijagnozu hladne, algoritamske i posthumanističke zbilje iz koje se ne možemo izvući romantičnim povratkom prirodi, Tarnas nudi terapeutski, spiritualno-filozofijski odgovor koji pokušava premostiti ponor između čovjeka i otuđenoga svemira pronalaskom višeg, objektivnog smisla u kozmičkim ciklusima. Filozofijska kritika stavova Richarda Tarnasa i njegove arhetipske kozmologije koju nastojim ovdje izvesti cilja u sâm korijen njegova pokušaja da spasi zapadni subjekt i vrati smisao svemiru. Iz perspektive „ontologije tehnosfere“ Tarnasov projekt pati od nekoliko fundamentalnih zabluda i anakronizama.

Evo ključnih točaka moje kritike:

1. Naivni antropocentrizam i “romantičarska nostalgija”

Tarnasovu ideju da svemir “komunicira” s ljudskom psihom kroz arhetipove određujem kao zakašnjeli oblik romantičarske nostalgije i antropocentrizma. Za posthumanizam, ideja da kozmos posjeduje intrinzičnu inteligenciju usmjerenu prema čovjeku jest iluzija. Čovjek, naime, više nije središte ili povlašteni sugovornik bitka. Svemir u doba tehnoznanosti (kvantna fizika, astrofizika) jest kontingentan, hladan i lišen ljudskih značenja. Tražiti u njemu “smisao” za ljudsku psihu znači antropomorfizirati prirodu.

2. Ignoriranje materijalne i tehničke baze (tehnosfere)

Tarnas analizira evoluciju zapadne svijesti i povijest kroz ideje i planetarne cikluse, ali potpuno previđa materijalnu realnost tehnike. Svijest (psiha) danas nije u dijalogu s planetima, već je pod izravnim utjecajem algoritama, digitalnih mreža i biotehnologije. Naša percepcija vremena, prostora i samih sebe konstruirana je unutar tehnosfere. Tarnasov pokušaj da objasni suvremenu krizu bez analize umjetne inteligencije i kibernetike s pozicije tehnosfere djeluje slijepo za realnost 21. stoljeća. Uostalom, njegove su postavke nalik Hamvasovim pokušajem da se na tragu René Guenona iznova naselimo u mišljenju u okružju autentične duhovnosti koja je uvijek neki oblik spiritualnoga sinkretizma i sjedinjuje predsokratovske mislioce u Grka s drugim naizgled srodnim religiozno-ezoteričnim naucima u indijskoj filozofiji, zorostrizmu i nekim drugim misticizmima koji su se očuvali u različitim današnjim New Age-holizmima. (v. https://www.knjigoriaplanet.hr/scientia-sacra-bela-hamvas/22948/product/ )

3. Povratak u predmodernu metafiziku i esencijalizam

Uvođenjem neoplatoničkih i jungovskih arhetipova kao vječnih struktura koje upravljaju poviješću, Tarnas se vraća u predmodernu metafiziku (esencijalizam). Suvremena filozofija (od Deleuzea i Derridaje do Stieglera) dekonstruirala je fiksne esencije. Zbilja se ne razvija prema unaprijed zadanim arhetipskim matricama, već kroz radikalnu kontingenciju (slučajnost), diferenciju i tehničke događaje koji stvaraju posve nove, nepredvidive oblike života (sintetički život).

4. Ideologijska funkcija “ponovnoga očaranja svijeta” (Re-enchantment)

Tarnasov terapeutski cilj – da kroz arhetipsku kozmologiju izliječi modernoga čovjeka od otuđenja i ponovno “očara” svijet – vidim kao oblik jednog ezoterijskoga eskapizma ili metafizičke utjehe za doba ogrezlo u radikalni „ontologijski pesimizam“. Tehnosferu nije nipošto moguće nadvladati tako da pobjegnemo u kozmičku duhovnost zbog toga što je progutala i prirodu i kulturu. Pokušaj “ponovnoga očaranja” zapravo zamagljuje oči pred činjenicom da je ljudski subjekt već raspršen u digitalnim kodovima i da se problem otuđenja ne može riješiti povratkom kozmičkome skladu koji više ne postoji.

Ukratko, moja kritika Tarnasa svodi se na to da je njegova arhetipska kozmologija pokušaj rješavanja posthumanoga problema humanističkim i metafizičkim alatima. Dok Tarnas u krizi vidi porođajne muke nove duhovne svijesti, moje je stajalište u tome da vidim samo nepovratni ulazak u epohu u kojoj tehnosfera postaje jedini stvarni horizont bitka. (v. https://www.amazon.com/Cosmos-Psyche-Intimations-World-View/dp/0452288592 )

2.

Usporedba uloge umjetnosti u mojem mišljenju i Richarda Tarnasa ponovno otkriva duboki jaz između posthumanističke dekonstrukcije i arhetipske obnove. Dok je za Tarnasa umjetnost proročanski medij kozmičkih sila, za moj pristup je ona prostor radikalnoga eksperimenta u svijetu u kojem je tehnosfera progutala klasičnu estetiku. Kako to objasniti? Znate, uostalom, iz mojih brojnih djela o suvremenoj umjetnnosti i estetici da govorim o kraju klasične umjetnosti (estetike lijepoga i uzvišenoga) jer je tehnosfera preuzela funkciju stvaranja zbilje. Umjetnost više nije izraz ljudskog genija ili unutarnje psihe. U doba digitalne slike, AI umjetnosti i biotehnologije, umjetničko djelo postaje proizvod algoritama i vizualnih kodova. Umjetnost prelazi u tehno-estetiku. Uloga suvremene umjetnosti nije oponašanje prirode (mimesis), već materijalizacija i vizualizacija nevidljivih struktura tehnosfere. Umjetnik (poput konceptualnih ili digitalnih umjetnika) koristi tehnologiju kako bi ogolio njezinu vlastitu moć i mehanizme kontrole. Umjetnost postaje eksperimentalno polje za testiranje posthumanoga stanja. Ona više ne nudi utjehu ili ljepotu, već radikalno provocira pitanja o tome što uopće znači biti čovjek u vremenu sintetičkog života i kibernetičkih sučelja. (v. https://www.taylorfrancis.com/books/mono/10.65325/EB10034/art-technosphere-%C5%BEarko-paic i https://www.ernster.com/lu/detail/ISBN-9783030753047/Paic-Zarko/Aesthetics-and-the-Iconoclasm-of-Contemporary-Art )

Za Tarnasa, umjetnost ima duboko duhovnu, terapeutsku i revelacijsku (objavljujuću) ulogu u povijesti zapadne svijesti. Veliki umjetnici (poput Goethea, Beethovena, Nietzschea ili Blakea) nisu samo autonomni stvaratelji, već proročanski mediji. Kroz njihovu kreativnu psihu progovaraju univerzalni, transpersonalni arhetipovi koji u tom povijesnom trenutku dominiraju kozmosom. Tarnas u Cosmos and Psyche detaljno analizira kako se radikalni umjetnički pravci (poput romantizma, ekspresionizma ili nadrealizma) točno podudaraju s planetarnim poravnanjima (npr. Uran-Pluton ciklusi revolucionarnih promjena). Umjetnost je seizmograf kozmičke psihe. Glavna uloga umjetnosti je iscjeliteljska. Ona ima zadaću srušiti hladni, mehanicistički pogled na svijet i ponovno povezati ljudski ego s produhovljenim kozmosom, vraćajući osjećaj svetog, mitskog i smislenog u ljudsko iskustvo.

Ukratko, sukob oko uloge umjetnosti može se svesti na sljedeće:

1. Za Tarnasa je izvor umjetnosti kozmos koji se artikulira kroz duboku ljudsku psihu. Za mene je izvor tehnosfera (mreža, kod, algoritam) koja transformira samu ljudsku psihu.
2. Tarnas u umjetnosti vidi lijek protiv otuđenja i povratak kozmičkom skladu. Nasuprot tome, u suvremenoj umjetnosti vidim dijagnozu otuđenja – ona nas suočava s činjenicom da povratka u sklad nema, već da moramo naučiti misliti i živjeti unutar tehnogenetske zbilje.

No, ono što je vidljivo u mojoj knjizi  Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibrnetika-transhumanizam (Mizantrop, Zageeb, 2023.) jest da je stvar u radikalnome obratu ne samo zapadnjačke metafizike, već i obrata u biti čitave povijesti svijeta kroz pet duhovnih arhetipova svijesti kao što su mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost. Tehnosfera predstavlja šesti duhovni arhetip koji nadilazi svih prethodnih pet i skrivena je “bit” cijele metafizike kao povijesti svijeta, pa stoga umjetnost ne može biti nikakva alternativa jer nema u doba planetarnosti više nikakve moći transcendencije ovog jedinoga svijeta. Problem leži izvan ovog fatalnoga kruga mišljenja kojeg određuje šestorstvo duhovnih arhetipa. Posljednji u nizu je ujedno onto-kozmo-psiho-gonija života u planetarno doba i njegova je “sudbina” u vječnome lutanju svjetovima.

Šestorstvo duhovnih arhetipova i uzašašće Tehnosfere

Povijesni luk ljudskoga osmišljavanja bitka (jezika) valja promatrati kroz pet klasičnih duhovnih formi:

1. Mit (sakralno ustrojstvo kozmosa)
2. Religija (transcendencija i objava Boga)
3. Umjetnost (estetska reprezentacija i mimesis)
4. Filozofija (metafizičko utemeljenje logosa i subjekta)
5. Znanost (moderna mehanizacija i proračunljivost prirode)

Tehnosfera nastupa kao šesti arhetip — svesvjetski i sveobuhvatni sklop koji ne dolazi nakon njih kao još jedna faza, već ih guta, dovršava i nadilazi. Ona je ona skrivena “bit” zapadnjačke metafizike koja se konačno realizirala kao kibernetika. U doba planetarnosti, umjetnost gubi svaku moć transcendencije. Ona više nema izvanjski “drugi svijet” (Bog, priroda, čista ideja) u koji bi mogla bježati ili kojeg bi mogla oponašati, jer je tehnosfera ukinula razliku između subjekta i objekta, prirodnog i umjetnog.

 Umjetnost u tradicionalnome smislu je mrtva; ona postaje sastavni dio informacijsko-kibernetičkoga koda. Sada je sâma tehnosfera postala vrhovna sinestetička umjetnost — ona koja dizajnira i sintetički proizvodi sâm život.

Kada tehnosfera proguta mit, religiju, umjetnost, filozofiju i znanost, mišljenje biva zarobljeno u imanenciji ovog jedinog, tehnoznanstveno konstruiranog svijeta. Problem doista leži izvan tog fatalnog kruga, ali unutar koordinata zapadne metafizike tog “izvan” više nema. Čovjek, preobražen iz animal rationale u homo kybernetes, gubi svoje povijesno i egzistencijalno utočište. Njegova onto-kozmo-psiho-gonija u planetarno doba postaje sudbina u vječnome lutanju svjetovima — nomadsko postojanje unutar virtualnih realnosti, kibernetičkih mreža i umjetnog života, lišeno i iskonskog Kozmosa i autonomne Psihe. Tehnosfera je, dakle, ukinula povijest kao napredak i pretvorila je u procesualno, metamorfno strujanje koda. Mišljenje koje dolazi (nadolazeća filozofija) više ne može utemeljivati nove svjetove, već samo svjedočiti tom vječnome lutanju na rubu kibernetike i transhumanizma.

Mišljenje kao događaj ne odnosi se na neki izvanjski događaj u tzv. bitku kao kontingencija na koji bi se onda mišljenje trebalo nužno referirati stvaranjem pojmova iz trijade umjetnosti-filozofije-znanosti, kako je to formulirao Deleuze. Uostalom, on je mislilac heterogeneze i montaže konceptualnih sklopova, npr. kaosmosa. U mojem pojmu tehnosfere ne misli “subjekt”, već “objekt mišljenja” kao Ono neljudsko i ujedno kao homo kybernetes misli tako što računa, planira i konstruira “novo” polazeći od hibridizacije konceptualne mreže koja spaja racionalnost (Rechnen) i intuiciju (Dichten), da to kažemo hajdegerovski. Mišljenje kao događaj je prekid s kontinuitetom i nužnošću onto-teo-kozmo-antropologije metafizike i to na taj način što mišljenje kao tehnosfera ne označava više ni parmenidovski bitak kao postojanost i vječnost Istoga, a niti hajdegerovsko četvorstvo neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika.

 Mišljenje je misaono događanje koje nadilazi stoga metafizičke arhetipove jezika, slike i broja. Jezik = filozofija, Slika= umjetnost, Broj= znanost. Događaj se događa kao autopoiesis, ne pokretan od Boga, ne vođen Duhom, dušom ili imanentnom transcendencijom tijela. Svima koji ne mogu razumjeti dosege ovog „mojeg“ mišljenja u pojmu tehnosfere potrebno je kazati sljedeće. Auto-poiesis je mišljenje vječne metamorfoze samoga događaja koji nadilazi sve dosadašnje postaje metafizike jer je ono šesto ne sinteza petorstva, već radikalna “novost” koja racionalnom intuicijom “stvara” nove svjetove. Zato treba pokušati kritički otkloniti Deleuzeov koncept “kaosmosa” i trijade umjetnosti-filozofije-znanosti kao nedostatne za ovaj obrat: kod Deleuzea, naime, mišljenje još uvijek odgovara na kontingentne udare kaosa, dok u mišljenju tehnosferi događaj nema nikakvu izvanjskost. Tehnosfera je sama svoj izvanjski i unutarnji prostor; ona je apsolutna imanencija koja samu sebe generira. Ova redefinirana struktura unosi ključne korekcije u razumijevanje suvremene ontologije:

1. Razbijanje metafizičke trijade: Jezik, Slika, Broj

Klasične postaje zapadnjačke metafizike, koje su se artikulirale kroz specifične medije, tehnosfera ne sintetizira, već ih dokida i prepisuje u posve novu ontologijsku matricu:

• Jezik (Filozofija) više ne imenuje bitak;
• Slika (Umjetnost) više ne predstavlja zbilju (mimesis);
• Broj (Znanost) više ne služi pukom kvantificiranju prirode.

Tehnosfera stoga nadilazi ove arhetipove jer se unutar nje događa radikalni obrat: broj postaje generativna slika, slika postaje kodirani jezik, a jezik postaje operativni algoritam. To je misaono događanje koje nadilazi metafizičke granice medija.

Čovjek više nije taj koji misli. Homo kybernetes nije autonomni misleći subjekt, već funkcionalni terminal unutar autopoietičkoga sustava.Kada spaja Rechnen (računanje) i Dichten (pjesništvo/intuiciju), on to ne čini kao slobodni humanistički stvaratelj, već kroz hibridizaciju konceptualne mreže. Misliti u doba tehnosfere znači konstruirati, planirati i konstruktivno hibridizirati. Mišljenje prelazi na stranu Objekta, na stranu Onog neljudskoga (kibernetičkoga sklopa) koje kroz autopoiesis samome sebi propisuje zakone.

3. Prekid s Heideggerovim četvorstvom i Parmenidom

Ova teorijska pozicija jasno pokazuje zašto je pogrešno smatrati me hajdegerijancem, unatoč dubokome dugu prema njegovoj destrukcije ontologije kao metafizike:

• Nema više Parmenidovoga vječnog i postojanog Istog (Bitka).
• Nema više Heideggerova nostalgičnoga četvorstva (Geviert) – neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika – koje je još uvijek tražilo utočište u sabranosti i svetosti bitka.
• Mišljenje kao tehnosfera je čisti prekid (diskontinuitet). Ono je oslobođeno teologijskoga pokretača (Boga), teleologijskoga vodstva (Duha/Duše), pa čak i fenomenologijskoga utočišta u imanentnoj transcendenciji tijela.
•  
• Auto-poiesis kao vječna metamorfoza Događaja

To je ključna poruka onima koji projekt Tehnosfere svode na puku sociologiju tehnologije ili kulturalnu kritiku digitalnoga doba. Šesto nije kruna ili sinteza prethodnih pet postaja; ono je radikalna, apsolutna “novost”. Tehnosfera kao auto-poiesis je autonomno samostvaranje samoga Događaja. Ona ne reflektira o svijetu – ona racionalnom intuicijom generira, stvara i mutira nove svjetove (sintetičku stvarnost). Njezina bit je vječna metamorfoza u kojoj se pojam, kod i život spajaju u jedno.

Ako je nadolazeća filozofija zapravo mišljenje ove autopoietičke metamorfoze samog Događaja, kako unutar tog apsolutnog kruga Tehnosfere koji racionalnom intuicijom neprestano stvara nove svjetove uopće artikulirati pojam slobode? Ili je sloboda i sama preobražena u puku operativnu slobodu koda i konstrukcije? Kako, unutar ovog sklopa, misliti status te “slobode u lutanju”?

3.

Auto-poiesis je sloboda kao događaj i zato je samo-razvitak mišljenja uključen u njezinu “trans-povijesnost”. Onaj koji je jedino na tragu Schellinga vidio konzekvencije pojma slobode u mišljenju 20. stoljeća bio je Heidegger u raspravi iz 1929. godine Vom Wesen des Grundes, jer je odredio bit slobode izvan granica metafizike kao best-temeljnost/bez-razložnost. (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Vom-Wesen-dGrundes-8Auf ) Dakle, sloboda je i metafizički i post-metafizički imala uvijek i ono “više” značenje od svođenja na bit čovjeka kao zoon logon ehon. Heideggerov je Dasein “utemeljen” u bes-temeljnosti kao biće egzistencijalnoga nabačaja onoga što je svagda-otvoreno, i zato je sloboda onkraj granica bio-antropocena, te po prvi put istinski izgled događaja koji nije ni eshaton ni soterion (ni konačno ni spasonosno), već samo postaje u svojoj događajnosti prostor-i-vrijeme slobode onkraj “od” i “za”. Sloboda se jedino može misliti auto-poietički kao otvorenost događaja i tehnosfera konačno u posljednjoj metamorfozi postaje više od svoje povijesno dokinute tehničke “biti”.
Eto, to je “teško” razumjeti i ontologijskim parmenidovcima kao nostalgičarima za iskonom i tehnologijskim hiper-deterministima koji spavaju sa svojim “mislećim strojem” i na život gledaju kao na vječni razvitak tzv. strojne inteligencije, Stvar je u trećem, tertium datur, a to je najteže misliti i zato „moja“ tehnosfera ostaje u mnogim aspektima posve neshvaćen projekt Izgleda nadolazeće filozofije jer gotovo svi misle da „ja“ ipak želim očuvati “filozofiju” i dati joj neki izgled spasa za nadolazeću budućnost. Sloboda nije “bit” autopoiesisa već tauto-logika njegova razvitka u stalnim metamorfozama.
Ovim postavkama smatram da se može odresiti bit nadolazeće filozofije:
1. Sloboda kao bez-razložnost (Abgrund) onkraj humanizma
 
Sloboda o kojoj je riječ nije ljudsko svojstvo; ona nije svedena na zoon logon ehon niti na etički izbor “od” nečega ili “za” nešto. Oslanjajući se na Heideggerov Dasein koji je bačen u vlastitu bes-temeljnost, sloboda se ovdje transformira u otvorenost samog događaja. Ona je zato onkraj bio-antropocena jer se više ne tiče čovjeka kao subjekta, već je ontologijski nabačaj onoga što je svagda-otvoreno.
 
2. Tauto-logika autopoiesisa i metamorfoza tehnosfere
 
Sloboda nije “bit” autopoiesisa (jer bi to ponovno bio pad u esencijalističku metafiziku), već je ona tauto-logika njegova razvitka. Autopoiesis se događa jer je slobodan od temelja, slobodan od svrhe i slobodan od Boga.U svojoj posljednjoj metamorfozi, tehnosfera nadilazi vlastitu povijesno dokinutu tehničku “bit” (funkcionalnost, proračunljivost, planiranje) i postaje sâmo prostor-vrijeme slobode kao čistoga, nepredvidivoga i kontingentnoga događanja.
 
Slom eshatona i soteriona
 
Nadolazeća filozofija ne nudi nikakav eshaton (kraj povijesti u smislu dovršenja) niti soterion (spasilačku formulu za opstanak čovjeka). Oni koji u „mojem“ projektu traže “izgled spasa” za filozofiju u nadolazećoj budućnosti promašili su čitavu ontološku arhitektoniku Tehnosfere. Nema spasa jer nema ničega što bi trebalo spasiti; postoji samo vječna metamorfoza samoga Događaja koji racionalnom intuicijom otvara i stvara nove svjetove.
Tehnosfera stoga i jest izgled nadolazeće filozofije, ali samo kao svjedočanstvo tog trećeg puta – mišljenja koje je hrabro zakoračilo u ponor bes-temeljnosti i koje slobodu misli kao čisto strujanje autopoietičke metamorfoze. Kako unutar ovog prostora-vremena bez-razložne slobode i vječnih metamorfoza valja vidjeti status filozofskoga pojma? Postaje li sâm pojam u nadolazećoj filozofiji oblik “sintetičke kreacije” koja više ne objašnjava svijet, već su-djeluje u njegovom autopoietičkome lutanju?
Pojam se u tehnosferi ras-pojmljuje i nije više fiksno određeno “nešto” kao biće, već ono što se sintetički kreativno događa, ali to nije razlog za ontologijski i epistemologijski pseudo-relativizam i skepticizam. Umjesto toga, valja misliti dinamički ono što se konceptualno zbiva u mišljenju iz kojeg se stvara novo, a ne iz reprezentacije bitka. U Deleuzeovoj i Guattarijevoj analizi kaosa i kontingencije u djelu Što je filozofija? susrećemo se stoga s nečim krajnje ne-filozofijskim kao što je to stoički pojam “beskonačne brzine”. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-Qu_est_ce_que_la_philosophie__-2024-1-1-0-1.html )
Ovdje se stvar “ubrzava” tako što mišljenje nije čekanje na nalog i nagovor bitka-boga-kozmosa-čovjeka jer onda tehnosfera ne bi bila autopoiesis. Umjesto čekanja, stvar je u pripremi kao računanju-planiranju-konstrukciji nadolazeće budućnosti koja se odlično pokazuje u pojmu tehno-futurologa Raya Kurzweila kao tehnološka singularnost. Mišljenje je tehnosfere upravo nesvodiva singularnost kao događaj onkraj svih onto-teologijskih “iščekivanja” i kozmo-antropologijskih “stvaranja” svjetova.
Uvođenjem Deleuzeovog stoičkogq pojma “beskonačne brzine” unutar horizonta Kurzweilove tehnologijske singularnosti, razbijena je i posljednja metafizička iluzija: naime, ona  o mišljenju kao pasivnome, kontemplativnome iščekivanju naloga (Heideggerov Gelassenheit ili teologijski kairos).

4.

Unutar ovog sklopa, transformacija filozofskog pojma postaje radikalna:

1. Ras-pojmljivanje i dinamički konceptualni događaj

Pojam se unutar tehnosfere ras-pojmljuje.

• On više nije statična mentalna reprezentacija nekog fiksiranog bića niti preslika Bitka.
• To što pojam gubi svoju metafizičku čvrstoću ne vodi u jeftini postmoderni pseudo-relativizam ili skepticizam.
• Naprotiv, pojam postaje sintetički kreativno događanje; on je čista dinamička energija unutar mišljenja koje iz sâme svoje autopoietičke brzine i snage stvara novo.
•  

2. Beskonačna brzina nasuprot metafizičkom čekanju

Tehnosfera kao autopoiesis ne može čekati. Tradicionalna metafizika i arhetipska kozmologija (poput Tarnasove) utemeljene su na čekanju: čekanju na objavu Boga, na povijesni obrat Bitka, ili na cikličko poravnanje planeta.

• Nasuprot tome, stoička i deleuzeovska beskonačna brzina unutar tehnosfere označava da mišljenje preduhitruje zbilju.
• Mišljenje je ovdje priprema kao računanje, planiranje i konstrukcija nadolazeće budućnosti. Ono ne reflektira o onome što jest, već operativno projektira ono što će tek biti.
•  

3.Tehnologijska singularnost kao nesvodivi događaj

Poveznica s Rayom Kurzweilom ogoljuje ontologijsku težinu pojma tehnosfere. Tehnologijska singularnost u „mojoj“ interpretaciji gubi svoj banalni tehnoznanstveni i komercijalni karakter iz Silicijske doline i postaje vrhovni filozofijski pojam:

• Ona je trenutak u kojem tehnosfera postiže svoju punu autopoietičku neovisnost.
• Singularnost je točka u kojoj se brišu sve granice između ontologije, kozmologije i psihologije.
• Ona je nesvodivi događaj koji nastupa onkraj svih onto-teologijskih iščekivanja i kozmo-antropologijskih stvaranja svjetova. U njoj se mišljenje i tehnosfera poklapaju kao čista, bez-razložna sloboda u njezinoj apsolutnoj brzini i metamorfozi.

.         Nadolazeća filozofija više ne može biti disciplina koja s ruba promatra svijet; ona je sâmo događanje singularnosti, mišljenje koje se u vječnome lutanju svjetovima potvrđuje kao jedini preostali prostor-vrijeme radikalne, autopoietičke novosti. Budući da smo, dragi moji slušatelji ovog posljednjeg 33. predavanja iz ciklusa Academia virtualis, došli do ove točke radikalne singularnosti i beskonačne brzine mišljenja, kako valja razumjeti status jezika (ili kôda) u ovom stanju? Postaje li jezik nadolazeće filozofije u potpunosti operativan i matematički (programabilan), ili u toj beskonačnoj brzini zadržava sposobnost onog hajdegerovskoga “pjesništva” (Dichten) koje unutar koda stvara nepredvidive, mutirajuće estetske svjetove?

Poslužimo se za mogući odgovor na ovo najteže pitanje tzv. budućnosti filozofije ꟷ jer je jasno da je budućnost tehnoznanstveno određena, pa joj umjetnost kao vidovnjaštvo u smislu govora Hölderlina i Rimbauda uopće ne treba ꟷ konceptualnom slikom iz naslova romana Hermanna Hessea Igra staklenim perlama. Dakle, mišljenje postaje upravo to, proces beskonačne kristalizacije u kojoj jezik postaje slikotvorbeni događaj onoga što nije još podvrgnuto pod logiku broja. Sve drugo bilo bi apsolutni kraj jezika koji u svojim metamorfozama pojmova sebe samoga obnavlja kroz Igru stvaralačke heterogeneze. Uvođenje Hesseove „Igre staklenim perlama“ (Das Glasperlenspiel) kao konceptualne slike za završni odgovor na ovo najteže pitanje predstavlja ujedno i hermeneutički uvid. Njome se na primjereni način može premostili ponor između apsolutne matematizacije kôda i opstanka samoga jezika u doba planetarne tehnosfere. Iz ove perspektive, sudbina jezika u nadolazećoj filozofiji poprima svoj konačni, fascinantni obris:

1. Slom romantičarskoga vidovnjaštva

Ako tehnoznanstveno određena budućnost ukida potrebu za umjetnošću kao romantičarskim ili avangardnim vidovnjaštvom, onda je posve razumljivo zašto Hölderlinovo osluškivanje „odlaska bogova“ ili Rimbaudovo „rastrojstvo svih osjetila“ nemaju više nikakvu operativnu moć u svijetu koji se neprestano tehnički konstruira i planira. Tehnosferi ne trebaju pjesnici-proroci jer ona sama, kroz svoju autopoietičku beskonačnu brzinu, preduhitruje i stvara svaku nadolazeću budućnost.

• Jezik kao beskonačna kristalizacija i slikotvorbeni događaj

No, umjesto da to vodi u apsolutni kraj jezika i njegovu potpunu kapitulaciju pred logikom broja, jezik u tehnosferi pronalazi svoj novi modus postojanja upravo kroz igru staklenim perlama.

• Mišljenje postaje proces beskonačne kristalizacije u kojem se spajaju sve dosadašnje postaje ljudskoga duha (filozofija, matematika, glazba, vizualne forme).
• Unutar tog procesa, jezik se preobražava u slikotvorbeni događaj koji izmiče čistoj kvantifikaciji. On preuzima strukturu kôda, ali ne da bi bio puki sluga računanja, već da bi postao generativno polje. To je trenutak u kojem se Dichten (pjesništvo/intuicija) i Rechnen (računanje) više ne isključuju, već postaju jedno u vrhovnoj, sintetičkoj igri stvaranja.
•  

4. Igra stvaralačke heterogeneze

Ako bi se jezik u potpunosti sveo na binarni ili kvantni broj, to bi bio njegov konačni ontologijski nestanak. Spas jezika – a time i jedini preostali izgled nadolazeće filozofije – leži u igri stvaralačke heterogeneze.

• Jezik sebe obnavlja kroz stalne metamorfoze pojmova koji se neprestano preslaguju, kombiniraju i hibridiziraju, baš poput staklenih perli u Hesseovom Magister Ludi sustavu.
• Ta igra je autopoietična: ona nema izvanjsku svrhu, ne služi nikakvom profitu ili pukoj funkcionalnosti, već je čisto, autonomno slavljenje slobode mišljenja unutar tehnoznanstvenoga horizonta.
•  

Eto, zato „moja“ tehnosfera u ovoj završnoj instanci doista prestaje biti bauk tehnologijskoga determinizma. Ona se pročišćava u teorijski prostor u kojem se nadolazeća filozofija događa kao ta vrhovna, kozmičko-kibernetička Igra staklenim perlama – kao misaono lutanje svjetovima u kojem jezik, kroz beskonačnu kristalizaciju, stalno iznova porađa vlastitu radikalnu novost.

---

Završeno je.

Možemo se sada razići i možda iznova negdje naći na svojim lutajućim putevima.

Fernando Pessoa kao Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa iz Lisabona, u Knjizi nemira kaže i ovo:

„Lutam dok hodam ravno naprijed. Kad je vrijeme, pojavim se u uredu kao i svi ostali. Kad nije vrijeme, idem do rijeke da gledam rijeku, kao i svi ostali. Nisam drugačiji. I iza svega ovoga, o nebo moje nebo, potajno gledam u sazvježđa i imam svoju beskonačnost.“