Žarko Paić

1.

Parerga i Paralipomena iz 1851. godine bilo je posljednje veliko djelo njemačkoga filozofa Arthura Schopenhauera, koje mu je konačno donijelo dugo očekivanu međunarodnu slavu i priznanje potkraj života. Sam naziv potječe iz grčkog jezika i u prijevodu označava „Sporedneradove” (Parerga) i „Izostavljene zapise” (Paralipomena). Knjiga je zamišljena kao zbirka dopunskih eseja i kraćih razmišljanja namijenjenih onima koji su već bili upoznati s njegovim glavnim filozofijskim sustavom izloženim u djelu Svijet kao volja i predodžba. Tu sam knjigu eseja nakon prvoga čitanja 1980-ih godina uz Nietzscheovu Gaya Scienzu i Kierkegaardov Dnevnik zavodnika smatrao jednom od najlucidnijih pristupa onome što bi se danas moglo nazvati naizgled nemogućom sintezom filozofije života i filozofije egzistencije.

O njezinim uvidima želim Vam u ovome 32. predavanju iz ciklusa Academia virtualis kazivati i to kroz pokušaj analize četiri temeljna pojma ꟷ volju, empatiju, genija i muziku iznad svega ꟷ koja možda upravo „danas“ postaju suvremenijim od svekolike prolazne aktualnosti našeg vremena o kojem nije potrebno posebno dalje ništa govoriti. Vidjet ćete kako Schopenhauerove postavke pogađaju u samu bit rekao bi Nietzsche „nesuvremene suvremenosti“. No, zašto je ova knjiga krajnje začudnoga naslova i teško izgovorivoga k tome pomalo zapala u sjenu pred silnim prodorom esejističkih misli jednog Ciorana i jednoga Sloterdijka? Zar je možda zastarjela po svojem sadržaju i zar možda nije dostatno radikalno misaono izvedena da bi zaokupila pozornost suvremenika? Ništa od toga, to Vam jamčim svojim potpisom i glasom u čiji autoritet možete sumnjati koliko god hoćete, ali na kraju ćete i protiv samih sebe dospjeti do istih stavova kao i pisac ovoga bloga koji se zove Kaos. V

Vjerojatno je glavni razlog taj da su noviji naraštaji oni koji traže od filozofije, kao i od života uopće, brze odgovore na životna pitanja, kratko izlaganje i sveopću razumljivost na razini zdravoga razuma, te da je pisac onaj kojeg znamo iz rubrika lifestylea na platformama, s društvenih mreža i youtubea i kojemu možemo lajkati na neku izjavu o politici autokratskih tirana i despota ili ga obožavati kao novi kult zato jer to čini mnoštvo drugih koji uglavnom ne čitaju knjige onih kojima odobravaju njihove tzv. filozofske stavove. Naše je vrijeme kao i svako prethodno vrijeme omeđeno imperativom aktualnosti, pa zašto bi čitanje Schopenhauera bilo imalo „danas“ drukčije od onoga koje će tek doći i za koje ovaj „knez pesimizma i genij metafizike glazbe“ neće biti važniji od ikona društva spektakla. Recimo odmah ovako: zbog svojeg pristupačnijeg, življeg stila i bogate sadržajne tematike, ovo je djelo postalo znatno popularnije među širim čitateljstvom od njegovih ranijih strogo izvedenih opsežnih filozofijskih knjiga.

2.

Zbirka Schopenahauerovih tekstova je izvorno podijeljena u dva sveska: 1. svezak: Parerga (Sporedni radovi) sastoji se od šest duljih eseja koji nadopunjuju autorovu temeljnu filozofiju.

• Skica povijesti doktrine o idealnom i realnom: Povijesni pregled razvoja spoznajne teorije.
• Fragmenti o povijesti filozofije: Kritički osvrt na starije filozofe i Schopenhauerove suvremenike.
• O sveučilišnoj filozofiji: Oštra kritika akademskih filozofa njegova doba (posebice Hegela, Fichtea i Schellinga).
• Transcendentalna spekulacija o prividnoj namjernosti u sudbini pojedinca: Razmatranje o sudbini, slučajnosti i smislu u ljudskome životu.
• O gledanju duhova i onome što je s time povezano: Filozofijski osvrt na misticizam i parapsihološke fenomene.
• Aforizmi o mudrosti života (Aphorismen zur Lebensweisheit): Njegovo najpoznatije i najčitanije kraće djelo koje nudi praktične savjete za postizanje sretnijega i mirnijega života unatoč neizbježnoj patnji.

2. svezak: Paralipomena (Izostavljeni zapisi)

Sadrži kraća razmišljanja i eseje podijeljene u 31 tematsku cjelinu. Ovdje Schopenhauer pokriva širok spektar ljudskoga iskustva i znanosti o kojima prije nije detaljno pisao

• Misli o religiji, etici, pravu i politici.
• Eseji o jeziku, književnosti, stilu i pisanju.
• Poznati i kontroverzni eseji poput onih o ženama (Über die Weiber), o buci, samoubojstvu te o ljudskoj prirodi i društvu.

U drugom svesku djela Parerga i Paralipomena (15. poglavlje), Arthur Schopenhauer iznosi svoju slavnu i oštru kritiku religije kroz formu dijaloga. Razgovor se vodi između dva lika: Filaleta (koji zastupa Schopenhauerov kritički, filozofijski stav) i Demofela (koji brani društvenu i praktičnu korist religije). Schopenhauer kroz ovaj dijalog definira religiju kao „metafiziku za narod”. Smatra pritom da većina ljudi nema intelektualni kapacitet ni vrijeme za apstraktno filozofijsko razmišljanje, zbog čega im je potreban slikovit i dogmatski sustav koji objašnjava smisao postojanja.

Glavne točke Schopenhauerove kritikesu da religije sadrže duboke moralne i metafizičke istine, ali ih izražavaju kroz mitove i alegorije. Temeljni problem nastaje kada crkve i vjernici te alegorije počnu shvaćati kao doslovne, povijesne činjenice, što vodi u praznovjerje i zatiranje kritičkoga uma. Filozof stoga naglašava da se religijski sustavi ne šire racionalnim dokazima, već ranim usađivanjem dogmi u dječji um. Mozak djeteta prima te koncepte kao neupitne istine, što kasnije onemogućuje slobodan razvoj kritičkoga i filozofijskoga mišljenja. Treba li daljnjih dokaza koliko li je kritičko obrazovanje i postojani odgoj mladih na temelju filozofije, znanosti i umjetnosti nužan uvjet borbe protiv svekolikoga dogmatizma. I koliko li je svaka kritika ideologije zapravo radikalna kritika tzv. sustava i obrazovanja. Čitajmo, dakle, velike mislioce koji su oblikovali zapadnjačko mišljenje, a ne besmislice i tričarije trećerazrednih novih konzervativaca kojima je Objava božanskoga i etički fundamentalizam pokoravanja žena i manjina najveći doseg njihove prokazivačke djelatnosti u modernome društvu shvaćenom kao nastavak logike krda drugim sredsvtima. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/ideja-sveucilista-ili-sveuciliste-bez-ideja/ )

Schopenhauer tvrdi da je religija prirodni neprijatelj znanosti i napretka jer zahtijeva slijepu vjeru. Za razliku od filozofije koja traži istinu bez obzira na posljedice, religija zahtijeva poslušnost i očuvanje svojih dogmi podsvaku cijenu. Kroz lik Filaleta, autor podsjeća na mračnu stranu monoteističkih religija – vjerske ratove, progone heretika i inkviziciju. Smatra da vjerski fanatizam često uzrokuje golemu patnju, što je u izravnoj suprotnosti s deklariranim moralnim ciljevima religije. Schopenhauer provodi otuda oštru distinkciju između religijskih sustava:

1. Monoteizam (Judaizam i Kršćanstvo): Oštro kritizira optimistični ton starozavjetne tradicije. Smatra da je ideja o “dobrome svijetu kojeg je stvorio Bog” u potpunoj suprotnosti s očitom patnjom, zlom i nesrećom u stvarnosti.
2. Istočne religije (Budhizam i Hinduizam): Prema njima gaji iznimno poštovanje. Smatra ih, štoviše, superiornijima jer su duboko pesimistične i ispravno prepoznaju da je život patnja. Zato pohvaljuje budhizam jer ne zahtijeva vjeru u osobnog Boga stvoritelja, već nudi put prema nadvladavanju patnje kroz utišavanje volje (Nirvanu).

U svojoj filozofiji, osobito u esejima iz zbirke Parerga i Paralipomena te u ranijem spisu O temelju morala, Arthur Schopenhauer gradi autonomnu etiku koja potpuno isključuje Boga, zapovijedi i teologijske nagrade ili kazne. Za njega je nevjerodostojna etika koja se temelji na božanskim zapovijedima (poput kršćanske ili Kantova kategoričkoga imperativa koji prikriveno kopira religijski zakon). Ako čovjek čini dobro samo zato što se boji pakla ili želi zadobiti raj, to nije moral, nego prikriveni egoizam i trgovina. Pravi, autentični moral Schopenhauer temelji na jednom jedinom, čisto psihološkome i metafizičkome fenomenu: suosjećanju (njem. Mitleid). Jasno je da time objašnjava kako ljudskim djelovanjem upravljaju tri glavna motiva.

To su egoizam kao želja za vlastitim blagostanjem (najčešći motiv), potom zlo kao želja za tuđom patnjom i naposljetku suosjećanje kao želja za tuđim blagostanjem. Samo ono djelovanje koje proizlazi iz suosjećanja ima pravu moralnu vrijednost. Suosjećanje je izravno sudjelovanje u patnji drugoga. Ono se događa kada se ukinuti barijera između “ja” i “ti”, pa patnju druge osobe osjećamo kao vlastitu. Zanimljivo je da je pravi prethodnik čitave suvremene dekonstrukcije njemačkoga klasičnoga idealizma i sustava etike kao racionalne doktrine moralnoga djelovanja koji mora važiti „univerzalno“, a što će doseći svoje najviše vrhunca u filozofijskim spisima Emanuela Lévinasa, Paula Ricoeura i Hansa Jonasa nitko drugo negoli Arthur Schopenhauer. (v. https://www.degruyterbrill.com/document/doi/10.1515/9783110254136/html?srsltid=AfmBOoqP6QpBoUyBD10LMf2ookrPIB7bFUiMv72M2xrU7DsiDywA0oQ- )

3.

Zašto uopće osjećamo suosjećanje ako smo biološki programirani za egoizam? Schopenhauer ovdje poseže za istočnom filozofijom (Upanišade) i krilaticom Tat tvam asi („To si ti”). Naime, u svakodnevnome svijetu ili svijetu predodžbe. prostor i vrijeme nas razdvajaju u zasebne jedinke. Ja sam ovdje, ti si tamo.Tome usuprot, na metafizičkoj razini (u svijetu Volje), svi smo mi manifestacija jedne te iste, jedinstvene kozmičke Volje.Kada vidimo biće koje pati, naša duboka intuicija prepoznaje da patnja drugoga zapravo jest naša vlastita patnja, jer smo u biti jedno te isto biće. Ranjavajući drugoga, ranjavamo sami sebe.Iz suosjećanja prirodno izviru dvije kardinalne vrline, bez ikakve potrebe za božjim zakonom: To su, prvo, Pravednost (Justitia) kao pasivni stupanj morala. Pokreće nas da ne nanosimo patnju drugima. Prepoznajemo patnju u drugome i zaustavljamo vlastiti egoizam kako ga ne bismo povrijedili, te drugo, Čovjekoljublje (Caritas) kao aktivni stupanj morala.

 Pokreće nas da aktivno pomažemo drugima i ublažavamo njihovu bol, trošeći vlastite resurse i vrijeme. Koliko je Schopenhauer utjecao na svoje suvremenike koji su „gutali“ doslovno njegove mudre izreke, aforizime, sentencije iz Parerge i Paralipomene dovoljno svjedoči zacijelo apsolutno njegov najveći poklonik, nitko drugi negoli operni skladatelj i mislilac i pisac Richard Wagner, koji će u svojim muzičkim dramama s idejom cjelovita umjetničkoga djela (Gesamtkusntwerk) unijeti u operni svijet estetske i etičke ideje posvemašnje suosjećajnosti kao estetskoga mesijanizma u Parsifalu, primjerice, ali i u drugim operama. (v. https://www.amazon.de/Wagner-Schopenhauer-Closer-Milton-Brener/dp/1493189344 i https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/glazba/cemu-glazba )

Velika prednost etike bez Boga u Schopenhauerovim očima jest njezin odnos prema životinjama. On oštro kritizira zapadni monoteizam jer je postavio nepremostivu granicu između čovjeka i životinja, dopuštajući njihovo mučenje i iskorištavanje jer “nemaju dušu”. Budući da se njegova etika temelji na suosjećanju prema svemu što pati, životinje su punopravni članovi moralne zajednice. Tko je okrutan prema životinjama, ne može biti dobar čovjek, jer mu nedostaje temeljni moralni osjećaj – suosjećanje. Usporedba s Immanuelom Kantom pruža savršen uvid u to koliko je Schopenhauerova etika bez Boga bila revolucionarna za 19. stoljeće. Iako je Kanta iznimno poštovao i smatrao ga najvećim filozofom modernoga doba, njegovu je etiku podvrgnuo brutalnoj i razornoj kritici. Kantova se etika temelji na dužnosti i razumu, dok se Schopenhauerova temelji na osjećaju i psihologiji.

Otklonivši iz etike Boga i Kantov etički rigorizam razuma, Schopenhauer je stoga ponudio etiku koja objašnjava u osnovi stvarno ljudsko ponašanje, a ne iluzije univerzalizma i apstraktnih etičkih maksima.

Kada čovjek kroz suosjećanje spozna da je patnja cijeloga svijeta ujedno i njegova vlastita, u njemu se događa radikalan preokret. Taj proces Schopenhauer naziva asketskom negacijom volje za životom (njem. Verneinung des Willens zum Leben). To je vrhunac njegove filozofije i ujedno točka u kojoj se njegova etika transformira u svojevrsni filozofijski misticizam, duboko nadahnut budhističkim shvaćanjem Nirvane i naukom o askezi.

4.

Za Schopenhauera, naša temeljna bit je volja – slijepa, nezajažljiva i vječna težnja koja nas tjera da stalno želimo, grabimo i preživljavamo. Ta Volja je izvor sve patnje jer želje nikada ne mogu biti trajno utišane.Međutim, kada pojedinac dosegne najviši stupanj moralne spoznaje, događa se sljedeće. Čovjek više ne vidi svijet kroz prizmu vlastitog egoizma (“ja želim ovo”). On uviđa da je svaka borba i svako otimanje zapravo Volja koja proždire samu sebe. Spoznaja (intelekt) postaje “utišavatelj” (Quietiv) Volje. Umjesto da i dalje želi i pati, čovjek odlučuje potpuno prestati željeti. Negacija volje nije samo teoretski pojam; Schopenhauer je opisuje kroz konkretna ponašanja koja su povijesno prakticirali kršćanski sveci (poput Franje Asiškoga ili Meistera Eckharta) te istočnjački jogiji i budistički redovnici. Asket odbacuje luksuz i materijalna dobra kako ništa ne bi pothranjivalo njegove želje.

Seksualni nagon je za Schopenhauera najjači izraz volje za životom jer osigurava nastavak vrste (i time nastavak patnje za nove generacije). Njegovim zatiranjem kida se lanac patnje. Uskraćivanje užitaka tijelu ima svoj posljednji smisao u tome kako bi se slomio njegov biološki zahtjev. Važno je ovdje naglasiti da Schopenhauer oštro razlikuje askezu od samoubojstva. Iako se oba čina čine kao bijeg od života, njihova je metafizička natav potpuno suprotna: Samoubojica, naime, želi živjeti, on voli život, ali ne može podnijeti uvjete pod kojima živi (patnju, bolest, siromaštvo). On uništava tijelo, ali ne i samu Volju koja ostaje nepromijenjena. Askeza je, tome usuprot, uništenje same Volje. Asket ostaje živjeti u tijelu, ali u njemu umiru sve želje, nagoni i strahovi. On uništava metafizički korijen patnje.

Kada se Volja potpuno negira, ono što ostaje običnom čovjeku djeluje kao ništavilo. Za onoga tko je još uvijek zarobljen u željama, svijet bez želja izgleda prazno i zastrašujuće. Međutim, za asketa koji je postigao negaciju volje, to “ništavilo” je zapravo stanje apsolutnog, nepomućenog mira, duboke tišine i konačnog oslobođenja od patnje. To je stanje koje u potpunosti korespondira s budističkom Nirvanom. Dok je asketska negacija volje trajno oslobođenje od patnje, Schopenhauer prepoznaje da je takav radikalan put iznimno težak i dostupan samo rijetkim pojedincima (svecima i asketima). Za sve ostale, koji još uvijek žive u vrtlogu želja, postoji privremeno i trenutno olakšanje – umjetnost. Isto će potvrditi i Freud u svojoj postavci o sublimaciji kao kompenzaciji za dokinute biologijske nagone.

Estetski užitak za Schopenhauera djeluje kao kratkotrajni lijekprotiv boli postojanja. Kada promatramo umjetničko djelo, naša se svijest transformira, a kotač patnje na trenutak prestaje rotirati. U svakodnevnome životu naša je spoznaja u službi volje (naših nagona, potreba i egoizma). U trenutku estetskoga razmišljanja događa se duboka promjena jer se posve udubljujemo u objekt (sliku, kip, pjesmu) i zaboravljamo na svoje osobne brige, interese i patnje. Postajemo ono što Schopenhauer naziva „čisti, bezvoljni subjekt spoznaje”. Umjetnost nam ne prikazuje, dakle, pojedinačne, prolazne stvari, već njihovu vječnu bit — platonske Ideje. U tom stanju nema želje, pa stoga nema ni patnje. To je trenutak savršenog, nepomućenoga mira.

Schopenhauer na uistinu iznimno problematičan ali i gotovo subliman način rangira umjetnosti prema tome koliko uspješno izražavaju različite stupnjeve objektivizacije Volje:

1. Arhitektura: Najniži stupanj. Prikazuje borbu najnižih sila prirode, poput gravitacije, krutosti i težine materije.
2. Kiparstvo i slikarstvo: Prikazuju složenije oblike života (biljke, životinje) i dosežu vrhunac u prikazu ljudskoga tijela i emocija.
3. Književnost i poezija (osobito tragedija): Prikazuju ljudsko ponašanje, unutarnje konflikte i duboku tragičnost postojanja. Tragedija je najviši oblik književnosti jer nas uči da je prava krivnja čovjeka sam njegov dolazak na svijet.

Za Schopenhauera, glazba stoji radikalno odvojena i visoko iznad svih ostalih umjetnosti. Dok slikarstvo ili književnost kopiraju ideje (sjene stvarnosti), glazba je izravna kopija same Volje. Glazba ne treba riječi niti slike da bi nas duboko ganula; ona govori univerzalnim jezikom čiste dinamike svijeta. Pritom, tvrdi Schopenhauer, melodija odražava neprestanu ljudsku borbu: njezino skretanje s osnovnog tona, lutanje kroz disonance i konačni povratak u harmoniju savršeno kopiraju dinamiku naših želja, njihovo odgađanje i konačno ispunjenje. Svijet označava materijaliziranu volju, ali glazba je utjelovljena volja u zvuku. Zato nas ona pogađa snažnije, brže i dublje od bilo koje druge umjetničke forme. Nažalost, čim glazba utihne ili skrenemo pogled s umjetničkoga djela, vraćamo se u stvarnost i Volja nas ponovno zarobljava. Umjetnost je stoga samo utjeha na putu, a ne konačni spas.

Za Schopenhauera, genij je osoba koja posjeduje iznimno rijedak i specifičan dar: sposobnost da zadrži čistu spoznaju posve oslobođenu od utjecaja Volje. Dok običan čovjek koristi svoj intelekt isključivo kao alat za preživljavanje i ostvarivanje osobnih ciljeva, kod genija je intelekt u tolikoj mjeri razvijen da se uspijeva odvojiti od nagona i služiti čistome promatranju svijeta. Genijalnost je, prema tome, sposobnost za objektivno promatranje stvarnosti. Genij posjeduje golem višak spoznajne snage, znatno više nego što mu je potrebno za puko preživljavanje. Taj višak usmjerava na stvaranje umjetnosti ili filozofije. Već sam na jednom drugome mjestu, ali polazeći od Spenglerove analize genija s podrijetlom u Schopenhauera pokazao da su geniji samo i jedino umjetnici i mislioci i to zato što su uvjetovani onim što proizlazi iz čiste volje kao sinteze prirode i duha u proizvođenju Novoga onkraj svekolike racionalizacije mišljenja. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-titankoj-snazi-i-nemoci-duha/ )

Sposobnost za dugu kontemplaciju i mašta kao nužan instrument misaone tvorbe novoga svijeta određuju bit genija u svijetu. Budući da genij ne može osobno doživjeti baš svaku situaciju u životu, njegova mu mašta omogućuje da iz malog broja stvarnih iskustava rekonstruira univerzalne istine o ljudskoj prirodi. Schopenhauer posvećuje veliku pozornost činjenici da su genijalni ljudi često neshvaćeni, ekscentrični ili na rubu mentalne stabilnosti. Zbog toga Schopenhauer izravno povezuje genijalnost i ludilo.

5.

Volja? Zar to nije istovjetno s onime što označava bit bitka u novovjekovnoj metafizici i što je Nietzsche preuzeo od svojega učitelja Arthura Schopenhauera u najznačajnijoj formuli kraja metafizike uopće: volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga? Ne možemo razumjeti koliko je Schopenhauer ključan mislilac zapadnjačke modernosti i suvremenosti uopće ako ne raščlanimo razloge zašto je volja uvjet mogućnosti želje za objektom u smislu biološkoga nagona kao što je to eros i zašto se u srcu zapadnjačke filozofije umjesto kršćanstva kao izvora teodiceje u Hegela, pojavljuje istočnjački kvijetizam s idejom ništavila koji kroz budhizam prelazi do empatije za patnjom Drugoga u ono najuzvišenije uopće ꟷ sublimnu umjetnost metafizike glazbe koju ne stvaraju diletanti, već geniji. Iz Parerge i Paralipomene dolaze čudesne i čudovišne misli nijekanja Volje kao metafizičke uvjetovanosti života. No, Nietzsche je onaj mislilac bez kojeg bi po mojem sudu Schopenhauer ostao bez najvišeg mogućega intenziteta svojega pesimizma i to naprosto zato što Nietzscheov Zarathustra ne niječe život, već mu tisuću puta iskazuje estetičko samopotvrđivanje bez pada u rezignaciju. Uvijek stoga kad čitam Schopenhauera u primislima mi je njegov „učenik“ koji na jednom mjestu fragmenata iz Ostavštine kazuje protiv svojeg „učitelja“ kako umjetnost ne iskazuje nikakav očaj niti pesimizam, već potvrđuje tragičnost onoga što naziva amor fati.

           U kakvom je odnosu pojam volje spram onoga što je s Hegelom nastupilo kao sklop supstancije-subjekta u ideji apsoluta? U Heideggerovim tekstovima o ovome problemu, nadasve u knjizi Nietzsche I-II iz 1961. godine u izdanju G. Neskea u Pfullingenu, on smješta Schopenhauerovu metafiziku volje kao povijesnoga prethodnika Nietzscheove “volje za moć” i shvaća oba mislioca kao ključne likove moderne metafizike, koju karakterizira radikalni zaborav bitka (Vergessenheit des Seins). Heidegger stoga u Schopenhaueru ne vidi radikalno odstupanje od klasične filozofije, već nastavak uzlazne crte tradicije koja shvaća bitak bića kao volju. Heidegger otuda povlači izravnu crtu od Leibniza (bitak kao žudnja / težnja) preko Schellinga i Hegela do Schopenhauera i Nietzschea. Ono najvažnije jest za Heideggera to da Schopenhauerovu definiciju volje kao “stvari o sebi” određuje zatočenom u modernome subjektivizmu. Ovdje je volja nesvjesni temelj kojem se bića podvrgavaju kao “reprezentacija”.

Dok Schopenhauer shvaća volju kao slijepi, besciljni nagon koji stvara patnju, Nietzsche to radikalizira u “volju za moć” odnosno volju koja nastoji uzdići samu sebe. Heidegger, naime, optužuje Schopenhauera za “pesimistički nihilizam”. Schopenhauerovo sublimno rješenje kao što je negacija volje kroz asketizam i umjetnost za Heideggera označava bijeg od smisla bitka u raspad cjeline bića. Poznato je, naposljetku, da je kasni Heidegger posve odstupio od bilo kakve metafizike volje, jer je za njega moderna volja izvorište moderne tehnologije i posvemašnje instrumentalizacije svijeta (makinacije). Za razliku od Schopenhauerove negacije volje (koja za Heideggera i dalje ostaje čin volje), Heidegger poziva na opuštenost (Gelassenheit). To znači „htjeti ne-htjeti“ odnosno oslobođenje bitka, bića i biti čovjeka umjesto njihova podjarmljivanja voljom. Sve što je ovdje rečeno pokazuje samo da je volja=moć=tehnosfera kojoj tautologiji empatija spram Drugoga, genij i muzika iznad svega nisu nikakva sublimna alternativa totalnome nihilizmu ne svijeta, već života samoga. Prave alternative i nema. Možda je čitanje Parerge i Paralipomene barem privid da se takvome svijetu može pronaći „rupa u mreži“ bitka kao Volje.