Žarko Paić

          Budućnost, (lat. Futur), jest zapravo ne-vrijeme u smislu ontologijske odredbe postojanja stvarnosti. Prošlost je nekoć bila stvarnost jer postoje pisani ili materijalizirani tragovi kao dokazi života u prohujalome vremenu, a sjećanje je temeljno misaono iskustvo ljudske egzistencije. Sadašnjost se zbiva kao ozbiljenje mogućnosti u modusu nužnosti, što znači da je u pravilu uvijek drukčije artikulirana od očekivanja. Štoviše, sadašnjost je prisutnost u vremenu, a ne odsutnost onog što nazivamo bitak bića još od Aristotela. Grčki se to kazuje izrazima parouisia i anousia. Staro-crkveno-slavenski je nastavak ovog ousia ili sućine-suštine kao pri-bitnosti ili pri-bitstva naprosto „divan“. Ono što, naime, ousia bitno ukazuje’ u zbilji jest osvijetljenost istine koja „sija“ i „sjaji“ u svojoj ljepoti otvorenosti bitka. Vrijeme sadašnjosti je otuda pro-sjaj trenutka koji se produžuje u trajanju. Zato je prošlost u bitnome smislu uvijek ona koja se dogodila „davno“, a ne neposredno sada.

Temeljno misaono iskustvo ljudske egzistencije glede sadašnjosti jest prisutnost živoga događaja kao stvarnosti kojim se bitak i mišljenje o njemu podudaraju. Jedino budućnost u tradicionalnoj metafizici kao ontologiji nema svoju faktičnost, jer se još nije zamrznula u vremenu kao prošlost i jer još nije sada. Zato je temeljno misaono iskustvo budućnosti za čovjeka i druga živa bića koja imaju svijest o sebi u horizontu iščekivanja dolaska. Pravo kaže Derrida u jednom svojem tekstu da zapovjedna riječ „Dođi!ʺ ima mesijansko-eshatologijsko-soteriologijsku višeznačnost. Doći znači doći iz budućnosti. Odlazak je značajka prelaska sadašnjosti u prošlost. Dolazak je događaj iščekivanja na-dolazeće budućnosti. U bitnome smislu, i kod Heideggera i kod Derridae i kod Deleuzea, budućnost je pokretač izvornoga vremena kao događaja novoga. Samo što dolazak onog ‘novoga’ kao događaj može biti odgoda njegova dolaska i pad u „lošu beskonačnost“ nade u dolazak. Filozofija se, dakle, u svojoj bitnoj zadaći mišljenja svagda u suvremenosti orijentira iz budućnosti. Sve to otpočinje s novim vijekom kao događajem nastanka tehnološki konstruirane stvarnosti kojoj bitak određuje znanstveni nabačaj budućnosti kao eksponencijalno razvijene linearnosti.

Problem je, dakle, u tome što novovjekovna metafizika s Descartesom i Leibnizom za sliku budućnosti ima znanstveno preoblikovanu sadašnjost iz biti matematike kao temeljne prirodne znanosti koja postaje uvjet mogućnosti fizike. Sjetimo se, uostalom, da čak i Aristotel svoje shvaćanje vremena izvodi u knjizi Fizika. Grci su za razliku od modernih polazili od iskustva mitske slike svijeta, što znači da im je za paradigmu vremenske ekstaze ili dimenzije bila jedino mjerodavna prošlost. Budućnost za njih može biti smislena jedino kao ozbiljenje prošlosti u kojoj skladno prebivaju bogovi i ljudi, besmrtnici i smrtnici. Što smo ovim dobili drugo negoli dva pristupa razumijevanju vremena, ono iskonsko ili izvedeno iz autentične tradicije u kojem arché nije nikad ništa zauvijek prošlo, već je živo i uputno za svaku moguću budućnost, te ono moderno, koje Heidegger u Bitku i vremenu naziva vulgarnim jer apsolutizira sadašnjost koja je već uvijek u znaku znanstveno-tehničkoga odnosa spram bitka bića uopće.

Time ne želim kazati da Heidegger suprotstavlja mitsko iskustvo vremena iz horizonta ovjekovječenja prošlosti u Grka kao otvorenosti iskonske budućnosti modernoj verziji ontologije kao metafizike koja iz bezuvjetne tehničke konstrukcije misli budućnost kao realizaciju sadašnjosti. Ne, u Heideggera je vremenska ekstaza budućnosti onkraj redukcije na znanstveno-tehnički „futurizam“ i hegelovski pojmljenu „eshatologiju“ bitka. Mitsko vrijeme Grka u predplatoničkih mislilaca služi mu samo kao mogući put za destrukciju zapadnjačke ontologije uopće, koja zapravo, da to kažem gotovo apodiktički, nije mogla misliti ni autentičnu prisutnost bitka niti autentično vremenovanje vremena, jer ga je mislila iz „vulgarne aktualnosti“ onog „sada“. Budimo do kraja jasni. Heidegger je u Bitku i vremenu dospio do najradikalnije postavke ikad u povijesti metafizike. A to je da klasična ontologija nije nikad mislila iskonsko vrijeme iz horizonta prave ili autentične budućnosti. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002. Vidi o tome: Vanja Sutlić,  Kako čitati Heideggera: Uvod u problematsku razinu ‘Sein und Zeita’ i okolnih spisa, A. Cesarec, Zagreb, 1988.)

Naime, čitava ontologija od Aristotela do Hegela „zamrznula“ je razumijevanje bitka kao otvorenosti osmišljavanja onog što se ne pokazuje u vremenu kao prošlost i sadašnjost, već se ukazuje i naznačuje kao nadolazeći događaj budućnosti. Ključna ekstaza vremena istinske sadašnjosti zato nije nikakva aktualnost koja zastarijeva u „novome“,  već samo i jedino ono što pripada nabačaju onog predbježnoga u vremenu koje nazivamo budućim, a njegova je egzistencijalna iskustvena moć u neprestanom stanju projektiranja-planiranja-otvorenosti onog što će se tek dogoditi, ali možda i neće, jer neizvjesnost i neodređenost pripadaju biti kontingentnoga događaja. Heidegger je, dakle, s Bitkom i vremenom otvorio novu mogućnost mišljenja onkraj ontologije kao metafizike jer je bitak u njegovu smislu shvatio iz temporalne dimenzije budućnosti. No, ova budućnost nije redukcija ni na mitsku prošlost niti na znanstveno-tehničku sadašnjost, već razotkrivenost onog što nikad nije bilo, ali je u svojoj ‘novosti’ blisko iskustvu onog iskonskoga ili prapočetnog u Grka, navlastito Heraklita i Parmenida.

No, što možemo reći o budućnosti drugo osim da se može misliti samo kao nadolazeći događaj koji ima dva modusa pojavljivanja, pravi i nepravi ne samo za Heideggera, već i za Marxa i Nietzschea, dva modusa artikulacije, nužnost i kontingenciju, dva modusa egzistencijalne slobode čovjeka u nadi i iščekivanju spasonosnoga izvan redukcije na tradicionalnu metafiziku i njezine različite soteriologijske nauke u religioznoj ekstazi židovsko-kršćanske eshatologije. Budućnost se vremenuje kao ono što nije ni bitak ni vrijeme u metafizičkome smislu prisutnosti-odsutnosti. Umjesto toga, budućnost se događa kao mogućnost-zbilja-nužnost otvorenosti povijesnoga vremena.

Ali, sve je to što je Heidegger otvorio kao mogućnost ‘novoga’ mišljenja s Bitkom i vremenom iščezlo s vremenom rekurzivne kontingencije tehnosfere i njezinim autopoietičkim probabilizmom događaja. Tehnosfera više ne pripada „bitku“ i „vremenu“ ni klasične ontologije, a niti one koju je Heidegger destruirao i nastojao preboljeti metafizički horizont uvidom u povijesnu otvorenost događaja, njemački Ereignis, tako da se vrijeme događa svagda kao predbježna mogućnost zbiljske prošlosti. Drugim riječima, budućnost kao prava dimenzija otvorenosti vremena podaruje prošlosti i sadašnjosti novi smisao samo pod uvjetom da vrijeme biva čovjeku podareno u svojoj nužnosti zbivanja, a ne konstruirano kao ponovljiva neponovljivost kibernetičke povratne sprege-feedback. Budućnost koju proizvodi tehnosfera nema više ništa od kozmičko-prirodne neizvjesnosti i emergencije, već je u posthumanome stanju simulacije i vizualizacije događaja s pomoću kvantifikacije i probabilizma.

Zato valja govoriti o dvije otvorenosti „pravoga“ vremena koje svoj smisao zadobiva iz budućnosti. Prvo je ontologijska, a druga kibernetička otvorenost. Prva budućnost mjeri iz egzistencijalne otvorenosti nade,  iščekivanja, dolaska onog što Heidegger naziva bitak-k-smrti, (njemački, Sein-zum-Tode), a prostorno-vremenska odrednica mu je konačnost, smrtnost u značenju povijesne epohalnosti. Druga budućnost konstruira kao vjerojatnost događaja u smislu njezine tehnoznanstvene nepredvidljivosti kojoj je „mjera“ bezmjerje i beskonačnost. Čovjek više nije ni u kojem destruiranome obliku Dasein-a „mjera“ ili „namjesnik“ ove „prave“ budućnosti, već je to homo kybernetes. I zato mi više „nemamo“ budućnost kao otvorenost povijesti, nego „imamo“ povijest kao budućnost nove otvorenosti s onu stranu „bitka“ i „vremena“, „čovjeka“ i „zemlje“.

Pravo je pitanje samo jedno. Čemu uopće još filozofija koja ne može misliti „svoje“ vrijeme sabrano u mislima tehnosfere kao kontingentnoga događaja nadolazeće budućnosti?