Žarko Paić

Einstein je shvatio boga u tradiciji novovjekovne fizike, matematike i filozofije kao racionalnoga tvorca svijeta. Usto, shvatio je ga iz modalne kategorije nužnosti, a ne kao namjesnika slučaja. Logično i svrhovito jest bit metafizike kao ontologije. Dostatni razlog pretpostavlja prvi uzrok i posljednju svrhu. Ako bismo htjeli biti cinični, rekli bismo da je teorija relativnosti u metafizičkome smislu samo nastavak Newtona i Leibniza drugim sredstvima. Prostor-vrijeme ovisi o brzini svjetlosti, a budući da se bog ne kocka, onda su granice fizikalnoga svijeta Einstein realizacija mogućeg-zbiljskoga-nužnoga polazeći od poretka u kojem materija stvara energiju svojim ubrzanjem. To znači da je sve što jest materijalistički poredak modalnih kategorija bitka, ali da nedostaje svemu tome baš ono što je Henri Bergson prigovorio Einsteinu svojim vitalističkim materijalizmom. Što nedostaje? Odgovor na pitanje zašto ili čemu uopće biće, a ne ništa, kako je to prvi postavio kao metafizičko pitanje Leibniz, a poslije njega i Schelling. Drugim riječima, nije problem u tome što svijet jest baš tako kako jest u svojoj nužnosti u smislu E= m x c2, nego zašto je uopće nastao svijet ako nije od vječnosti tu i svagda će zauvijek biti u intervalima nastanka i nestanka galaktika.

Fizika kao kraljevska znanost o prirodi ne može odgovoriti na metafizičko pitanje o tome zašto se bog ne kocka i zašto je njegova volja bila u tome da stvori baš ovakav svijet kakav jest u svojoj faktičnosti. No, pitanje je može li na to uopće odgovoriti i metafizika. Kad pitamo o pred-stanju svijeta ili još bolje, kantovski govoreći, o uvjetima mogućnosti nastanka Ur-Welta, Ur-Kosmosa, Ur-Erde, onda imamo u vidu ono neodredivo i neobrazloživo, nesvodivo i onkraj empirijskih granica ‘postojećeg’, koje Kant naziva Ding-an-sich, a Schopenhauer der Wille. Zašto i čemu to što pripada području samoproizvodnoga djelovanja onog izvan vremena, izvan kretanja, izvan materije, izvan svjetlosti, određuje ono vremenito, pokretno, materijalno, energetski luminozno jest eminentno metafizičko pitanje i kao takvo ono jest uvjet mogućnosti fizike a ne obratno. I zato Aristotel određuje pojam boga i vremena u svojoj Fizici, a ne Metafizici. Sve što možemo reći o onome neiskazivome poput biti muzike jest posredovanje ili simboličko kazivanje o ‘onome’ o čemu ne možemo govoriti apofantički, izravno, bezuvjetno.            

Roger Penrose to naziva onim mističnim ili svrhom svemira, ali pritom ne misli na tradicionalni način metafizičke eshatologije i teleologije. Svrha svijeta je očito ono što ne može biti svedivo na pojam uma u novovjekovnome smislu riječi. Ono što podaruje smisao svijeta jest istodobno umno i osjetilno, ono mitopoetski po-kazivo i pri-kazivo  u kojem se stapaju duh i duša svijeta, lat. anima mundi. Da bi svijet imao smisla svaki povijesno-epohalni način vladavine simboličkih oblika od mita, umjetnosti, religije, filozofije i znanosti treba svoju moć uvida u bit bitka otvoriti kroz jezik, sliku i zvuk-ton-melodiju. Što nam to drugo govori negoli upravo ono što je mislio Platon u Timeju kad je uveo pojam khore što bismo mogli uvjetno prevesti kao po-rođenje, prihvatilište, ono što kozmologijski označava mogućnost nastanka stvari u prostoru-vremenu njihova materijalnoga života koje je istodobno življenje duha i duše u ovome svijetu kroz tjelesna očitovanja svrhovitosti bitka uopće.

Nije problem u izvornome nastanku pra-Zemlje u anorganskome smislu, iako je to uvjet faktičnosti bitka, nego u organskome i evolucijskome smislu. Bez ljudske ruke i njegova egzistencijalnoga traga u svemiru i beskrajna prostranstva svemira u njihovoj šutnji i kaosu ostala bi samo ono nesvjesno i nemušto kao takvo. Zato nije nimalo začudno zašto se biblijska knjiga Geneze zaustavlja u svojem stvaranju s oblikovanjem čovjeka. Njegova samosvijest jest ono jedino što se može razvijati da bi dosegao milost Božju prema njegovu liku i paslici. No, problem je što evolucijski razvitak ne znači i najviši rang svrhovitosti svemira kad je riječ o ljudskoj povijesti. U samome početku, u mitskoj slici svijeta, u onome homerskome stvaranju grčke religije i poezije dosegnuta je apsolutna uzvišenost čovjeka u svijetu. Sve je nakon toga povijest napretka i razvitka u logičko-tehničkome uvidu u bit svijeta i zato mi više ne možemo vjerovati ni u umjetnost ni u bogove ni u Boga kao iskupitelja svijeta. U kojem bi se to liku još mogao pojaviti bog, Bog i ono božansko kao neizrecivo, ta ne valjda u liku virusa ili ChatGPT-OpenAI?

          Einsteinov je problem bio u poricanju slučaja, odnosno u poricanju kontingencije bez koje mi ne možemo ozbiljno govoriti o slobodi, unatoč tome što su i Spinoza i Hegel slobodu zapravo shvatili ‘tragično’, kao spoznatu nužnost. Sa stajališta fizike i njezina ideala pronalaženja apsolutne istine o objektu X sloboda je anomalija u svemiru, ona čista volja apsolutnoga kauzaliteta nekog bića ili atoma koje svoju autonomiju dobiva samo tako što u dinamično-pasivnome odnosu spram drugoga bića ili atoma pokazuje snagu kretanja. Ahilej je moćniji od Hektora, debela Bertha od jakobinskih topova, a Apolo 11 je brži od formule 1, dok HAL 9000 ima veće kognitivne sposobnosti od većine ljudi. Moć je otuda uvijek odnos, a ne unaprijed postojeće stanje vječne supstancije bića.

Slučaj kao da pripada logici kaosa. No, za metafizički način mišljenja ono empirijsko ne može imati svoju autonomiju čak ni u Deleuzeovu ‘transcendentalnome empirizmu’. Razlog je taj što nastanak svijeta, bitka, bića i biti čovjeka, ne može biti svediv na materijalnost i supstancijalnost fizikalnoga objašnjenja iz jednostavnoga razloga što svako biće ima svoj conatus, svoj telos, svoju želju za životom, svoju težnju za moći i ovladavanjem svijeta jer ima slobodu i svijest o njoj. Čak i kamen, kaže u jednome pismu Gustav Mahler, osjeća ljubavnu čežnju za drugim kamenom, a ne podnosi kad ga se tlači i ponižava. Misliti znači biti otvoren ovome slučaju koji proizlazi iz bezrazložne slobode opstojnosti bitka u beskonačnoj praznini i tišini svemira. Slučaj prethodi nužnosti, a ne obratno. Sloboda prethodi kaosu i možda mu daje onu čudovišnu svrhu koju su i Wittgenstein i Penrose iz nemogućnosti jezika nazivali religioznim izrazom mistike iako su obojica ili ateisti ili agnostici.

Nije mistika Božja volja, već ono što joj prethodi kao i čovjeku uopće ‒ ideja apsolutne slobode. Iz toga razloga posve je svejednoima li ili nema boga. Ako ga ima, dobro je, ako ga nema, još bolje. Zašto? Zato što onda svrhu podaruje apsolutna sloboda kao Ideja, a ne nikakav ovaj ili onaj nepokretni ili superdinamični pokretač.