Žarko Paić

1.

Bibliografija Christopha Ransmayra obuhvaća romane, putopisnu prozu, drame i eseje koji su mu donijeli status jednog od najvažnijih suvremenih pisaca na njemačkome jeziku. Njegov je rad prepoznatljiv po prožimanju povijesnih činjenica, mita, filozofije i rafiniranog, gotovo poetskoga stila. Uz najznačajniji njegov roman Posljednji svijet, posebnu pozornost plijeni i djelo Morbus Kitahara iz 1995. godine, distopijski roman alternativne povijesti smješten u Europu nakon Drugog svjetskog rata, u kojoj je nadvladao rigorozni saveznički plan o potpunoj deindustrijalizaciji i povratku u kameno doba. Ransmayr je usto autor niz knjiga putopisa od egzotičnih krajolika zemlje mistične Azije do sjevernjačkih prostora, potom eseja i pripovijesti u kojima ostavlja pečat vrhunskoga stilista suvremene književnosti.

          Posljednji svijet (Die letzte Welt, 1988.) austrijskoga književnika Christopha Ransmayra jedno je od najznačajnijih djela postmoderne književnosti, izgrađeno upravo oko motiva traganja za Ovidijem i njegovim izgubljenim remek-djelom Metamorfoze. Roman uistinu vješto isprepliće antiku i suvremeno doba, stvarajući anakronu, distopijsku atmosferu u kojoj se propituju granice stvarnosti, umjetnosti i zaborava. Čitao sam ga nakon sublimnoga iskustva s Vergilijevom smrti Hermanna Brocha i stoga nisam mogao očekivati da će prvi susret s Ransmayrom biti u znaku posvemašnjeg oduševljenja, jer je već nakon prvih stranica postalo bjelodano da je riječ o piscu koji mi naprosto „leži“ po svemu.

2.

Radnja započinje dolaskom mladog Rimljanina Kote u zabačeni, sumorni rudarski gradić Tomi na Crnom moru (mjesto povijesnog Ovidijeva progonstva). Kota kreće na put s jasnim ciljem jer želi saznati sudbinu Publija Ovidija Nazona, koji je odlukom cara Augusta prognan iz Rima. Povrh toga, on nastoji pronaći tekst Metamorfoza, jer se u Rimu proširila vijest da je Ovidije prije odlaska spalio jedini primjerak svojeg spjeva. Međutim, umjesto jasnih odgovora, Kota u Tomiju nailazi na nestvaran svijet u kojem se granice između Ovidijeva života, njegove poezije i grube stvarnosti potpuno brišu. Ovidije je nestao, a iza njega su ostali samo tajanstveni komadići tkanine s urezanim stihovima razasuti po planinama.

Metamorfoze u stvarnosti ꟷ Likovi koje Kota susreće u Tomiju nose imena junaka iz Ovidijeva epa (Likaon, Filomela, tkač Arachne, patuljak Pitagora). Oni postupno preuzimaju sudbine svojih antičkih imenjaka, proživljavajući vlastite, često mračne transformacije. Ransmayr namjerno miješa povijesna razdoblja. Iako je riječ o antici, u romanu se pojavljuju filmski projektori, željeznica, automobili, novine i industrijski smog. Time autor naglašava univerzalnost i svevremenost Ovidijevih tema. Ovidijevo spaljivanje vlastite knjige čin je umjetničkog bunta i očaja. Kota shvaća da se Metamorfoze ne mogu prepisati niti posjedovati kao obična knjiga; one su se materijalizirale u samom pejzažu i ljudima Tomija. Kotino traganje na kraju se pretvara iz književne istrage u egzistencijalno i filozofsko putovanje. Ransmayr kroz njegov lik pokazuje da umjetnost preživljava čak i onda kada su njezini fizički tragovi (papir, gradovi, carstva) uništeni. Svijet koji Kota razotkriva na kraju svog traganja zapravo je „posljednji svijet” – mjesto gdje priroda i mit nadvladavaju ljudsku povijest i politiku.

U svojem poznatom esejističkome spisu „Izmišljene domovine” (Imaginary Homelands), Salman Rushdie posvećuje esej Ransmayrovu Posljednjem svijetu te ga ocjenjuje vrhunskim postignućem. Bio mi je to još jedan znak da sam na pravome putu jer 1990. godine kad je objavljen ovaj roman na hrvatskome nigdje nisam naišao na širi kritički osvrt i analizu koja bi imala snagu uvjerljivosti takve misaone razine. Rushdieja je ovaj roman duboko fascinirao jer se izravno bavi temama koje čine srž i njegova vlastitog književnoga stvaralaštva: egzilom, moći mašte i preživljavanjem umjetnosti pod pritiskom političke tiranije.  

Rushdie je pritom Posljednji svijet izdvojio kao remek-djelo iz nekoliko ključnih razloga. On, naime, uočava da Ransmayr nudi veličanstvenu viziju u kojoj „umjetnost pobjeđuje poraz ponovnim stvaranjem svijeta na svoju sliku“.  (v. https://archive.org/details/imaginaryhomelan00rush ) Iako je car August cenzurirao i prognao Ovidija, a sam pjesnik spalio svoje djelo, Metamorfoze nisu nestale. One su se materijalizirale u ljudima i pejzažu Tomija. Za Rushdieja je to vrhunska metafora o tome da je prava umjetnost neuništiva i jača od bilo kojeg autokrata. Ransmayrov Tomi postaje prostor u kojem prognanik, izgubivši fizičku domovinu, snagom svoje mašte gradi novu, mitsku stvarnost. To je izravno povezano s Rushdiejevom idejom da pisci u egzilu stvaraju „izmišljene domovine” kako bi nadoknadili gubitak stvarnoga doma.

Dok su se mnogi moderni pisci (poput Hermanna Brocha u Vergilijevoj smrti) bavili tjeskobom i strahom od toga da će umjetnost biti nemoćna ili uništena pred grubom stvarnošću, Rushdie ističe da Ransmayr tu tjeskobu nadilazi. U Posljednjem svijetu, svijet slika (umjetnosti) i svijet političke kazne postaju jedno – čime se konačno ostvaruje san avangarde da umjetnost postane sama životna praksa.

Miješanje vremena i distopijska atmosfera pretpostavlja da roman Posljednji svijet označava svijet posljednjih stvari koje izazivaju tjeskobu jer je prostor izgnanstva Ovidija posve topologijski određen onime što se u rimsko doba naziva provincijom iz koje je povratak u središte civilizacije nemoguće poslanstvo. Razlog leži u okrutnoj političkoj tiraniji koju Oktavijan August provodi tako što svojeg subverzivnoga pjesnika lišava njegove ljubavi spram Rima. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/progonstvo-i-preobrazbe/ ) No, zašto je riječ o “posljednjem svijetu”, zbog apokaliptičnoga ugođaja ili nečega drugoga? Naziv Posljednji svijet doista u sebi nosi duboku višeznačnost. Iako je apokaliptični, tjeskobni ugođaj Tomija ključna estetska komponenta romana, Ransmayr taj pojam koristi na složeniji, filozofski i poetički način.

3.

 To je svijet nakon kraja povijesti i civilizacije. Rim u romanu predstavlja vrhunac ljudskog poretka, tehnologije, politike i kontrole. Nasuprot tome, Tomi je „posljednji svijet” jer se nalazi na samom rubu ljudske povijesti, tamo gdje civilizacijski zakoni više ne vrijede i gdje se povijest utapa u vječnost prirode.
To je prostor u kojem ljudske tvorevine (strojevi, novine, gradovi) postupno hrđaju, propadaju i bivaju progutane od strane kamenjara, magle i mora. To je svijet koji ostaje nakon što ljudska ambicija doživi kolaps. Kao svijetu „posljednjih stvari” može mu se jedino suprotstaviti eshatologija mašte. Za prognanoga pjesnika, ali i za Koteu koji ga traži, Tomi je prostor eshatologije – bavljenja „posljednjim stvarima” ljudskoga postojanja: izolacijom, zaboravom, smrću i transformacijom. Kada August lišava Ovidija Rima, on ga zapravo lišava ljudskogq identiteta. Ovidije u tom izgnanstvu prestaje biti građanin i povijesna osoba te postaje dio mita.
„Posljednji svijet” je stoga svijet u kojem su preostale samo gole, esencijalne istine o čovjeku, ogoljene od imperijalnoga sjaja, politike i društvenih maski.

Ransmayrova apokalipsa nije klasična nuklearna ili ratna katastrofa, već apokalipsa metamorfoze. Likovi se pretvaraju u kamenje, ptice ili zvijeri. U tom smislu, to je „posljednji svijet” jer označava kraj ljudske dominacije nad prirodom. Ljudi gube svoju ljudskost i stapaju se s elementima. Vrijeme u Tomiju ne teče linearno (povijesno), već ciklički (mitski i geologijski). Priroda proždire kulturu, što kod zapadnoga, civiliziranog čovjeka (poput Kotee) izaziva duboku, egzistencijalnu tjeskobu. Paradoksalno, taj tjeskobni i surovi rubni prostor ujedno je i „posljednji” u smislu konačnoga utočišta za umjetnost. U Rimu, pod Augustovom tiranijom, književnost je podložna cenzuri i uništenju (spaljivanju). U Tomiju, gdje nema careve straže, Ovidijevo djelo se materijalizira u samome pejzažu. To je svijet koji je stvoren iz Ovidijeve poezije. Kada sve ostalo propadne – i Rim i carstvo – ono što ostaje kao „posljednji svijet” jest sam tekst, odnosno moć mašte koja je nadživjela svoje stvaratelje. Dakle, apokaliptični ugođaj je tu tek scenografija; stvarni „posljednji svijet” je prostor u kojem povijest staje, a mit i priroda preuzimaju riječ, ostavljajući čovjeka da se suoči s vlastitom prolaznošću.

4.

U Posljednjem svijetu, proces okamenjivanja (petrifikacije) najsnažnija je materijalna metafora za tjeskobu izgnanstva i gubitak ljudskosti. Rudarski gradić Tomi opisan je kao negostoljubiv, sivi prostor stijena, vječne magle i željezne rudače. Ta hladna topografija doslovno i metaforički prodire u ljudska bića. U Ovidijevim Metamorfozama, kralj Likaon biva pretvoren u vuka zbog svoje okrutnosti i bezbožnosti. Kod Ransmayra, Likaon je užar u Tomiju koji pati od neobjašnjive, jezive bolesti – njegovo tijelo se postupno pretvara u kamen. Njegovi zglobovi se koče, koža mu poprima sivu boju stijene, a pokreti mu postaju teški i spori dok na kraju potpuno ne postane dio krajolika. Ovo pretvaranje u kamen izravna je projekcija tjeskobe koju stvara provincija. Život na rubu civilizacije, u apsolutnoj izolaciji i pod teretom spoznaje da je povratak nemoguć, paralizira čovjeka. Ljudi u Tomiju ne žive povijest, oni tek pukim preživljavanjem traju. Okamenjivanje je vizualni prikaz te emocionalne obamrlosti – to je predaja pred surovim prostorom u kojem se ljudska svijest gasi i ustupa mjesto pukoj materiji.

Koteov dolazak u Tomi definiran je kao politička i književna misija, no ta je misija od samog početka osuđena na propast kao racionalanpothvat. Kota dolazi s pretpostavkama civiliziranoga Rimljanina: vjeruje u linearno vrijeme, opipljive dokaze, knjige od papira i jasne odgovore. Međutim, zakoni Rima ne vrijede u „posljednjem svijetu”. Pjesnik Ovidije je fizički nedostižan, a njegova knjiga Metamorfoze ne postoji u obliku u kojem je Kota traži. Umjesto da pronađe pisani tekst koji bi mogao „spasiti” i vratiti u Rim, Kota pronalazi krhotine stihova urezane na pločicama i u pejzažu. Što dublje kopa, to više shvaća da se Ovidijevo djelo ne može posjedovati niti prepisati – ono se mora proživjeti.  Najveći paradoks ovog „nemogućeg poslanstva” leži u tome što Kota, tražeći tragove Ovidijevih metamorfoza, i sam prolazi kroz preobrazbu. On gubi svoj rimski, racionalni identitet. Postupno postaje opsjednut slaganjem kamenčića i tkanina, a granica između njegova vlastita razuma i mitskoga ludila Tomija potpuno nestaje. Na kraju, Kota više nije poslanik Rima; on postaje čuvar Ovidijeva mita i trajni zatočenik tog istog rubnoga prostora. Njegovo traganje ne završava trijumfom razotkrića, već njegovom potpunom asimilacijom u „posljednji svijet”.

5.

U Ransmayrovu Posljednjem svijetu, patuljak Pitagora ima jednu od najvažnijih i najzagonetnijih uloga. On nije samo Ovidijev sluga, već ključna figura kroz koju se prelamaju svi glavni motivi romana ꟷ miješanje vremena, nemoć razuma pred mitom i traganje koje vodi u ludilo. Njegov lik nosi duboku simboliku i funkcionira na nekoliko razina. Dok je stvarni Pitagora bio utemeljitelj matematike, geometrije i racionalnoga poimanja svemira kroz brojeve, Ransmayrov Pitagora je patuljak, bolestan od gube, koji živi u blatu i izolaciji. Ova transformacija savršeno oslikava distopijsku prirodu Tomija. Racionalizam i znanost (Rim) na ovome rubu svijeta degradirani su i svedeni na tjelesno propadanje i preživljavanje.

Pitagora je jedina osoba koja je doista bila bliska s Ovidijem u njegovu progonstvu. Kada Kota stigne u Tomi, upravo je Pitagora taj koji drži ključeve pjesnikove sudbine i tajne Metamorfoza. No, umjesto da Koti ponudi logične i jasne odgovore koje ovaj očajnički traži, Pitagora ga vodi dublje u labirint. On Koti predaje krhotine, znakove i ostatke natpisa, tjerajući ga da napusti rimski razum i prihvati mitsku stvarnost. Povijesni Pitagora bio je poznat i po učenju o metempsihozi (seljenju duša nakon smrti). U romanu, patuljak Pitagora utjelovljuje tu ideju – on svjedoči i razumije kako se ljudi oko njega pretvaraju u kamenje, životinje ili ptice. On ne vidi smrt kao kraj, već kao preobrazbu materije. Za razliku od Kote koji zbog tih transformacija proživljava egzistencijalni užas i tjeskobu, Pitagora ih prihvaća kao prirodni zakon „posljednjeg svijeta”. Pitagora tako postaje ogledalo u kojem se zrcali Koteov konačni slom: on je dokaz da se u Tomiju ne može opstati kao racionalno biće, već se mora postati dijelom Ovidijeva vječnog, mutirajućega teksta.

6.

U izvrsnoj teorijskoj analizi Rainera Godela  „Mythos und Erinnerung. Christoph Ransmayr: Die letzte Welt“ autor podaruje pojmovni okvir za ovaj roman polazeći od znamenite filozofijske studije Hansa Blumenberga Rad na mitu, pokazujući da je ključno ono što naziva poetikom sjećanja u Ransmayra.

„Književni oblik unutar kojeg se mitovi transformiraju u Posljednjem svijetu generira novu složenost koja više nije složenost mita iz perspektive “korisnika” (u smislu Rolanda Barthesa). Jer samorazumljiva složenost antičke mitologije, u kojoj se mit mogao istovremeno čitati kao neraskidivo vezan i kao istinit, u Ransmayrovom djelu zamjenjuje se poetičkom funkcijom koja potvrđuje neraskidivost i istinitost sjećanja. Poetika sjećanja omogućuje povezivanje prošlosti i budućnosti u narativu. Ova transformacija priznaje da mitovi nemaju konačan oblik već mogu postojati u mnoštvu usmenih i pisanih varijanti.“ (v. https://journals.openedition.org/germanica/827?lang=de )

Iako je mit izvorno mišljenje ne samo u Grka, ono što je posebno upečatljivo izvedeno u Ransmayrovu romanu jest upravo miješanje vremena, distopije i poetike sjećanja koja nije sjećanje na proživljenu stvarnost, već na onu koju je stvorila negativna eshatologija mašte u majstorstvu teksta kao metamorfoze jednog odavno proigranoga života.