Žarko Paić

1.

Talijanski slikar Amedeo Modigliani bio je zacijelo jedan od onih umjetnika kojemu se pripisuje autentična životna ekscentričnost, ali bio je i možda jedna od najtragičnijih figura u struji ranoga modernizma. Djelujući poglavito u Parizu početkom 20. stoljeća kao ključni član takozvane Pariške škole (École de Paris), uz Marca Chagalla,  stvorio je navlastiti stil koji je spajao elemente klasične tradicije i radikalne avangarde. Za razliku od svojih suvremenika koji su se priklonili potpunoj apstrakciji, kubizmu ili futurizmu, Modigliani je ostao duboko posvećen ljudskoj figuri, transformirajući je u svjetlu modernističkoga senzibiliteta.

Njegov rad predstavlja prijelaz između prošlosti i moderne. S jedne strane, u njegovim se djelima jasno prepoznaje utjecaj talijanske renesanse i manirizma – posebice majstora poput Botticellija i Parmigianina – što se očituje u elegantnim linijama i izduženim proporcijama. S druge strane, bio je duboko uronjen u parišku avangardu. Najveći poticaj njegovom modernističkome izrazu došao je razotkrićem primitivne umjetnosti, osobito afričkih plemenskih maski i kmerske skulpture, s kojima ga je upoznao kipar Constantin Brâncuși. Taj je utjecaj vidljiv u geometrizaciji lica, bademastim očima bez zjenica i dugim, tankim nosovima koji podsjećaju na totemske skulpture.

Njegov ipak najprepoznatljiviji prilog modernizmu su portreti s ekstremno izduženim vratovima i licima. Često je slikao svoje prijatelje umjetnike, kritičare i bliske osobe. Likovi na njegovim slikama zrače melankolijom, a oči često ostaju prazne ili jednobojne, što je sam umjetnik objasnio riječima da će “naslikati oči tek kada upozna dušu modela”. Posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzima njegova životna suputnica Jeanne Hébuterne, Modigliani ju je naslikao više od dvadeset puta, a ti portreti predstavljaju vrhunac njegova stila.

Kroz njezine prikaze savršeno je balansirao između lirske nježnosti i stroge, moderne geometrije oblika. Modiglianijevi aktovi izazvali su golem skandal u njegovo vrijeme; njegova prva i jedina samostalna izložba 1917. godine u Parizu zatvorena je od strane policije zbog “opscenosti”. Za razliku od idealiziranih akademskih aktova, Modigliani je slikao žene s izraženom sirovom senzualnošću, modernim stavom i realizmom (poput prikaza stidnih dlaka), što je bio radikalan odmak od tadašnjih građanskih konvencija.

Iako je preminuo u siromaštvu sa samo 35 godina od posljedica tuberkuloznoga meningitisa, Modigliani je tek posthumno postao jedan od ključnih umjetnika slikarstva europskoga modernizma. Njegov se postupak ne temelji na destrukciji forme (poput kubizma), već na njezinoj stilizaciji i pročišćavanju. Ostao je neovisan o manifestima i grupama, stvorivši vizualnu poetiku koja i danas zadivljuje i stvara nove poklonike. Život Amadea Modiglianija bio je utjelovljenje mita o “prokletome umjetniku” (artiste maudit). Njegov put kroz pariški boemski krajolik početkom 20. stoljeća bio je obilježen ekstremnim siromaštvom, genijalnošću, destrukcijom i jednom od najtragičnijih ljubavnih priča u povijesti umjetnosti. Rođen 1884. godine u Livornu u Italiji, u građanskoj židovskoj obitelji, Modigliani je od djetinjstva bio krhka zdravlja. Preživio je pleuritis i tifus, a još u mladosti obolio je od tuberkuloze, bolesti koja će odrediti cijeli njegov život.

2.

Kada je 1906. godine stigao u Pariz, tadašnju prijestolnicu svjetske umjetnosti, bio je profinjen, dotjeran mladić privlačnoga izgleda i dubokog poznavanja talijanske renesanse. Međutim, Pariz ga je brzo usisao u svoj boemski vrtlog. Modigliani se preselio u središte djelovanja avangarde – prvo na Montmartre, a zatim na Montparnasse. Tamo je postao dio legendarnoga kruga umjetnika koji su živjeli na rubu egzistencije. Njegovi prijatelji i suputnici bili su Pablo Picasso, Diego Rivera, Chaim Soutine i kipar Constantin Brâncuși. Kako bi prikrio napredovanje svoje tuberkuloze (koja je u to vrijeme bila društveno stigmatizirana i neizlječiva), Modigliani se odao teškome alkoholizmu i zlouporabi droga (apsint i hašiš). Njegovo se ponašanje dramatično promijenilo: od elokventnog intelektualca pretvarao se u divljeg, autodestruktivnoga boema koji je vikao po kavanama, spavao po klupama i uništavao vlastite radove u trenucima bijesa.

Svoje je crteže i portrete često mijenjao za čašu pića ili tanjur juhe u kavanama poput Le Dôme i La Rotonde. Zbog tuberkuloze je morao odustati od kiparstva, svoje najveće ljubavi. Prašina od klesanja kamena uništavala mu je pluća, a materijal je bio preskup, pa je čak krao kamene blokove s gradilišta pariškoga metroa. Godine 1917. Modigliani upoznaje devetnaestogodišnju studenticu umjetnosti Jeanne Hébuterne. Unatoč snažnome protivljenju njezine katoličke obitelji, koja nije prihvaćala siromašnog židovskoga umjetnika sklonog porocima, Jeanne odlazi živjeti s njim. Postala je njegova najveća muza, vječni model i svjetlo u njegovim najmračnijim godinama. Par je dobio kćer, a Jeanne je ubrzo ponovno zatrudnjela. Zima 1919. godine bila je kobna. Modiglianijevo se zdravlje potpuno urušilo pod utjecajem hladnoće, neimaštine i bolesti. U siječnju 1920. susjedi su ga pronašli u ledenome ateljeu kako nepomično leži u krevetu, dok je Jeanne sjedila pokraj njega.

Preminuo je 24. siječnja 1920. u dobi od samo 35 godina u bolnici za siromašne. Tragedija je doživjela svoj vrhunac manje od 48 sati kasnije. Shrvana bolom i u devetom mjesecu trudnoće, dvadesetjednogodišnja JeanneHébuterne skočila je s petoga kata roditeljske kuće, oduzevši život sebi i njihovom nerođenom djetetu. Modiglianijev sprovod na groblju Père Lachaise okupio je cjelokupnu parišku umjetničku zajednicu. Bio je to dostojanstven ispraćaj umjetnika koji je za života bio neshvaćen i siromašan. Ironično, gotovo odmah nakon njegove smrti, cijene njegovih slika počele su vrtoglavo rasti. Danas njegovi aktovi i portreti na aukcijama dosežu vrijednosti od preko 150 milijuna dolara, čineći ga jednim od najskupljih i najcjenjenijih umjetnika u povijesti. Dva su filmska uratka o Modiglianiju u 21. stoljeću,od kojih je prvi vrijedan svekolike pozornosti, a drugi to nije. Prvi je TV-film Modigliani iz 2004, godine za koji je scenarij napisao i režirao ga Mick Davis kao biografsku dramu s Andyjem Garcijom u glavnoj ulozi, a drugi je najnoviji film Johnnyja Deppa Modi: Thre Days on the Wing of Madness iz 2024. godine. Život i umjetnost mladoga ekscentrika i boemski usmjerenoga umjetnika u ozračju pariške avangarde opsesivno privlači holivudsku težnju za žanrom tzv. biografske drame koja uvijek nadilazi granice estetskoga začaravanja svijeta. Ima nešto u onome neoromantičarskome pojmu „gubitnika“, a to je upravo Modigliani i kad ne gledamo u njegove figure s platna iz kojih tuga i ravnodušje isijavaju kao istinski pariški spleen.

3.

Nije li znakovito da Modigliani i Balthus posebno danas imaju daleko više receptivnoga sjaja negoli pripadnici (neo)avangardnih pokreta i to zato što su očuvali figuraciju i slikarstvo ljudskoga lica u njegovoj neidealiziranoj destrukciji podarujući mu patnju, tjeskobu, nestabilnost značenja, nedovršenost i metamorfoze likova žena kao istinskih muza i emancipiranih subjekata jedne vizualne transgresije. Modiglianijevi su likovi žena poetičniji od Picassovih portreta i zato je on svojevrsni prijelaz između dviju podjednako opasnih stranputica modernizma i avangarde ꟷ radikalne derealizacije ili nepredmetnosti i slikovnoga hiperrealizma koji je u 21. stoljeću postao naprosto odiozno prisutan posvuda od medija do ulice. Dok su avangardni pokreti poput kubizma (Picasso) ili futurizma dekonstruirali tijelo i lice do razine geometrije ili mehaničkoga gibanja, Modigliani i Balthus zadržavaju figuraciju, ali je pročišćavaju kroz patnju i tjeskobu.

Modiglianijeva “nedovršenost” ꟷ Njegova prazna, bademasta oka bez zjenica nisu dekorativni element; ona su radikalni rez u psihologiju portreta. To su lica u stanju permanentne metamorfoze, nestabilna u značenju, suspendirana između ovog i onog svijeta. On ne slika anatomiju, već napetost postojanja.

Balthusova tjeskoba i nestabilnost ꟷ Kod Balthusa, ljudska figura (često mlada žena ili djevojka) smještena je u klaustrofobične, statične interijere prožete dubokom psihološkom i erotskom napetošću. To nije akademski realizam; to je uprizorenje nelagode modernoga subjekta.

Kod Picassa, ženski portreti (sjetimo se Dore Maar ili Marie-Thérèse) često su žrtve autorove formalne i emocionalne brutalnosti – lice je raskomadano, podređeno diktatu kubističke forme ili agresivnoga ekspresionizma. Picasso dominira nad modelom. Kod Modiglianija, unatoč distorziji, očuvano je duboko poetičnodostojanstvo. Žene na njegovim aktovima gledaju ravno u promatrača. One posjeduju vlastitu, modernu samosvijest; njihova nagost nije ponuđena kao muški plijen, već kao čin vizualne transgresije koja ruši građanski moral. One su tužne, melankolične, ali autonomne u svojoj patnji.

Živimo u stoljeću u kojem tehnosfera, društvene mreže i AI-generirane slike stvaraju savršen, visokorezolucijski, hiperrealistični prikaz ljudskoga lica.  On je ispražnjen od svakog sekvencijalnoga smisla – to je površina bez dubine, lice bez povijesti, bez bora, bez boli. U takvom kontekstu, Modiglianijeva i Balthusova estetika djeluju kao ljekoviti kontrapunkt: Oni nude istinu kroz deformaciju. Pokazuju da se bit ljudskoga lica i tjeskobe ne može uhvatiti pukom deskripcijom eksterijera (hiperrealizmom), već upravo kroz neidealiziranu destrukciju forme koja propušta svjetlo ljudske nutrine. Njihova “paučina” nedovršenosti i nestabilnosti značenja ostavlja prostor promatraču da u njih upiše vlastitu nesigurnost.

Modigliani je doista bio taj “treći put” – usamljeni prolaz između hladne cerebralnosti apstrakcije i banalne deskriptivnosti realizma. Zato danas, kada je neoavangardni konceptualizam često pretvoren u institucionalnu dosadu, a ulica i mediji u hiperrealistični kič, Modiglianijeva poetična figuracija sjaji punim, emancipatorskim sjajem. On je sačuvao čovjeka u trenutku kada ga je modernizam pokušao izbrisati. Prazan pogled i nedovršenost, nije li to zapravo odjek pogleda u samu prazninu svijeta, a nedovršenost najava onoga što će postati credo suvremene umjetnosti i mode (potonje izrazito kod japanskoga dizajnera Yohjijem Yamamota), naime, rasap totaliteta svijeta na zrcalne krhotine koji i kad se slože u kaleidoskopu melankolije ne mogu više nikad biti obuhvatna slika cjeline svijeta.

4.

U tradicionalnome slikarstvu, oko je bilo “prozor duše” i sidrište psihološkoga realizma. Modigliani te prozore zatvara, nanoseći preko očiju jednobojne, često plave, sive ili crne nanose boje, pretvarajući ih u bademaste procijepe. Taj pogled ne reflektira izvanjski svijet jer je taj svijet izgubio svoj totalitet, svoj smisao i svoje metafizičko utemeljenje. To je pogled koji, suočen s krahom starih vrijednosti (što kulminira Prvim svjetskim ratom i otuđenjem velegrada), gleda u samu ništavnost, u prazninu. Budući da model nema zjenica, promatrač ne može “pročitati” misao lika. Umjesto toga, Modiglianijevo prazno oko funkcionira kao zrcalna krhotina: promatrač se u toj praznini suočava s vlastitom tjeskobom i vlastitom melankolijom. To je slika subjekta koji je svjestan da je ostao sam u hladnome, desakraliziranome kozmosu.

Dok je klasična umjetnost težila dovršenosti kao dokazu harmonije i ovladavanja svijetom, modernizam preko Modiglianija (i kasnije avangarde) prepoznaje da je svaka težnja za cjelinom lažna. Njegovi pozadinski prostori često su tek skicirani, teksture su grube, a linije ostaju otvorene. Ta nedovršenost je priznanje da se svijet više ne može sklopiti u monolitnu sliku. Umjesto jedne velike Istine, ostaju nam samo fragmenti, koji se preslaguju u kaleidoskopu melankolije. Svaki portret je samo jedan privremeni, nestabilni pokušaj da se u tom rasapu spasi barem krhotina ljudskoga dostojanstva.

Yamamoto je jednom izjavio: “Savršenstvo je ružno. U stvarima koje su izradili ljudi želim vidjeti ožiljak, neuspjeh, nered, distorziju.” Ta rečenica mogla bi stajati kao manifest ispod bilo kojeg Modiglianijeva platna. Obojica prepoznaju da je cjelina estetska laž obuhvatnih pretenzija; samo u krhotini, u ožiljku, u nedovršenome rubu ili praznome pogledu prebiva autentična istina modernoga čovjeka Suvremena umjetnost (i radikalna moda) doista su prihvatile taj rasap kao svoj credo. Mi danas živimo u stalnome preslagivanju tih krhotina.

Melankolija Modiglianija i Balthusa privlači nas upravo zato što nam ne podaruje lažno obećanje o sretnome završetku ili savršenoj slici svijeta – oni nam dopuštaju da budemo slomljeni, nedovršeni i zagledani u prazninu, pronalazeći u tom zajedničkome udesu začudnu, transgresivnu poeziju.