Žarko Paić

1.

Jacques Derrida, u razgovoru s Peterom Brunetom i Davidom Willsom, umjesto pojma „vizualno” govori o prostornim umjetnostima. Za razliku od Heideggera, koji je držao predavanja o „Umjetnosti i prostoru” („Der Kunst und der Raum“), Derrida nastoji osloboditi prostor diskurzivne moći vladavine logosa putem pojma „plastičke umjetnosti”, koji obuhvaća slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu. Stoga arhitektura predstavlja najbolji primjer – zapravo paradigmatski primjer – onoga što se podrazumijeva pod cjelokupnom metafizikom kao onto-teologijom. A to nije bilo ništa drugo doli ideja jedinstva prostora i vremena koja proizlazi iz tehničkog prikazivanja Bitka kao „prisutnosti” (ousia).

U ranome tekstu „Ousia i grammé” (*Ousia et Grammé*), uvrštenom u djelo Rubovi filozofije (Marges de la philosophie,https://cdn.bookey.app/files/pdf/book/fr/marges-de-philosophie.pdf ), Derrida dekonstruira Heideggerovo shvaćanje Bitka, polazeći od onoga što je za Platonovu metafiziku bilo istodobno očito i tajnovito. Riječ je, kao što je poznato, o tragu trajnosti onoga što se zbiva jednom zauvijek. Jedno (Bitak) pojavljuje se kao jedinstveno ili kao počelo (arhé). Sve ostalo (bića) može biti tek pouka ili ponavljanje autentične jedinstvenosti i kontingencije. Kako bi se čovjek oslobodio napasti podređenosti i sklonosti prema izvornome – te svemu što označava njegov prvi i glavni uzrok (Otac-Zakon-Logos) – potrebno je stvari postaviti na posve drukčiji način. Nužno je drugome dati pravo na govor i na razmišljanje iz drukčije perspektive. Pritom nije potrebno posebno objašnjavati da je kod Derride očito iskustvo znakovnog jezika, odnosno onoga što je u modernoj lingvistici prvi učinio Ferdinand de Saussure. Njegova je semiologija pokrenula dugotrajan proces razvoja jezika kao govora (*logos*). Procesom označavanja ulazimo u labirint znakova. Čak ni unutar semiotike prostora pojam reprezentacije nema vjerodostojnost. Nije slučajno da je pojam znaka bez njegova „čvrstog” označitelja postao svojevrsni putokaz u tumačenju značenja moderne arhitekture. Dobro je poznato da govor ima iterativnu strukturu. Na taj se način, kako ja to shvaćam, njegova druga prisutnost pojavljuje u znaku pisanja. A to odmah upućuje na okruženje u kojem arhitektura svoje smjernice crpi iz logike prikazivanja i oprisutnjivanja „bitka”.

          Točnije, Derridino viđenje arhitekture izvan metafizičkog okruženja nalikuje položaju onoga tko je zatočen u vlastitom materinjem jeziku kao matrici te iz te posljednje utvrde izlazi u prostor beskrajnih mogućnosti. Stoga pretpostavka o „krizi reprezentacije” više ne može biti relevantna za ono što proizlazi iz dijaloga između Derride i Tschumija te Derride i Eisenmana. Štoviše, taj je pojam – koji je za Foucaulta imao moć standardiziranja moderne epistemologije ili poretka diskursa znanja i moći – izgubio svoj referentni okvir. Ipak, riječ će biti (i očekuje se da bude) o „reprezentativnoj” građevini; taj će se pojam prilično učinkovito koristiti, pa i u lakanovskoj psihoanalizi, za objašnjenje različitih društvenih patologija. No, u biti, pojava kibernetičkoga sklopa (informacija-povratna sprega-komunikacija-kontrola) u doba tehnosfere upućuje na to da će pojam „reprezentacije” – odnosno netko ili nešto (Bog, država, društvo) – ostati zarobljen u vrtlogu povijesti.

Arhitektura, baš kao ni suvremena moda, više ništa ne predstavlja. Iza arhitekture ne postoji subjekt tajne moći igre, osim transparentne moći koja se proteže kroz državu i društvo, a naziva se korporativnom mrežom kapitala. Znak bez znaka, tijelo bez tijela, događaj bez subjekta, slike bez svijeta… Kako se u tom procesu isušivanja značenja onoga što arhitektura jest – a ona je smještena na vrhunac prostorne umjetnosti – ona uopće približava konstrukciji prostora ako je „posljednja utvrda metafizike” izgubila svoj univerzalni jezik, stil i moć društvene reprezentacije?

Kratka povijest arhitekture pokazuje nam da je, uvjetno rečeno, moguće ostvariti tri paradigme gradnje polazeći od sljedećih stajališta:

(1) teocentrične slike svijeta;

(2) antropocentrične predodžbe o kompleksu povijesnoga života;

(3) posthumane konfiguracije prostora posredovane konstrukcijom odnosa unutar virtualnih mreža.

          Budući da se dekonstrukcija u arhitekturi prvenstveno oslanja na odnos između dekompozicije i sklopovlja – nasuprot logici povijesnog „napretka” i „razvoja” – ona sada predstavlja lutanje labirintom znakova koji zahtijevaju istovremeno mapiranje teritorija (konceptualnih alata) i strategija prolaska kroz postaje, sve do onoga što se u metafizičkom smislu više ne može nazvati ciljem ili svrhom. Prva paradigma jest ona koja arhitekturu shvaća kao gradnju u slavu bogova i Boga. Grčki primjer tiče se mitske razlike između harmonije ideja i harmonije stvarnosti. Istodobno, srednjovjekovno kršćanstvo usmjereno je na razliku između dvaju svjetova: svetog i profanog. Prvi se odnosi na kozmos, a drugi na mundus. Razlika leži u tome što, primjerice, Platon u Timeju – kada je riječ o khôri kao mjestu u kojem sve počiva te o Bogu kao arhitektu – ne misli isto što i sveti Augustin kada svijet (mundus) definira kao proizvod božanskoga stvaranja, a bića u njemu kao smrtna stvorenja (ens creatum).

Spuštanje s neba na Zemlju, metaforički rečeno, zbiva se u razdoblju moderne znanosti i tehnologije. Tada arhitektura više nema veze s gradnjom koja samu sebe opravdava kroz teocentrizam svijeta. Subjektom i polazištem gradnje postaje čovjek, u čemu dolazi do izražaja dvostruko kodiranje umjetnosti i arhitekture (poiesis i tehné). Moderni gradovi nemaju veze s nastavkom industrije drugim sredstvima, niti s pukom materijalizacijom kao širenjem prostora (extensio) u beskonačnost. Paradoks je u tome što se kod Le Corbusiera ta paradigma istodobno pojavljuje kao mjesto i kao najviši vrhunac.

Čovjek nestaje s horizonta povijesti kao subjekt onog trenutka kada ideja doma u urbanom prostoru postaje stroj za stanovanje. Taj prijelaz prema čistom znaku, bez konačnog arbitra, ne znači da društvo ne određuje granice arhitekture u tehničkome smislu. Obilježja povijesnih avangardnih pokreta, uključujući ruski konstruktivizam i njemački Bauhaus, osobito su važna u suvremenim kontekstima jer njihovo futurističko oslanjanje na tehnoznanosti i funkcionalizam pomaže objasniti takozvane potrebe suvremenoga društva za jednostavnošću i čistoćom forme. Društvo kao referentna točka moderne arhitekture bilo je definirano još 1960-ih godina. Tada, nakon koncepta „strojeva za stanovanje”, započinje era posthumanoga oblikovanja prostora.

2.

U tekstu koji filozofski tumači Tschumijev već kontroverzni projekt „urbanoga parka” u pariškoj četvrti La Villette, Derrida nastoji odgovoriti na pitanje: je li moguće da arhitektura „bude” događaj? Već na samom početku tog diskurzivno bogatog teksta navodi se kako arhitektura još nije definirala svoje područje. Ako ga ne definira, zašto se naziva „gradnjom gradova” i nije li urbanizam zapravo drevni naziv za arhitekturu? Očito je da je okruženje za „prostorno uobličavanje vremena” ključno za razumijevanje ne samo Tschumijeva koncepta događaja posredovanog medijima unutar prostorne disjunkcije, već i strateške funkcije tog okruženja. Ipak, za filozofa bi trebalo biti daleko važnije uvidjeti razmatra li taj pojedinačni primjer istodobno i ono što bi moglo imati barem nekakvu mogućnost zamjene „univerzalnosti”. Razlog zbog kojeg dekonstrukcija – kao arhitektonski stil – ne može polagati pravo na status jedinstvenog stila leži u singularnosti procesa i same konstrukcije kao tehnika. Kritičari stoga opravdano osporavaju njezina postignuća u teoriji i praksi gradnje, budući da pojam konstrukcije jednako pripada tehničkim znanostima i inženjerstvu, a arhitektura se – barem nominalno – još uvijek svrstava u to područje.

Ako se, dakle, dovodi u pitanje ono što čini „temelj” u tehničkoj izvedbi objekta, trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da „stil” ne može imati svoj temelj u nečemu što je ne-stil – što upućuje na tromost, nestabilnost, razmještanje, fluidnost i slično. No, za Derridu „prostorno uobličavanje vremena” ima dalekosežne posljedice za pojam onoga što je filozofija, kao metafizika, oduvijek nazivala „bitkom” (ousia). Kada dovodimo u pitanje legitimnost bitka kao takvog i dodatno potkopavamo logocentrizam na kojem počiva zapadna povijest, arhitektura se pokazuje kao istinska „posljednja utvrda metafizike”, upravo zato što svoju posljednju tajnu skriva unutar vječne iluzije bezvremenskoga vremena. Razbijanje te iluzije vodi k spuštanju arhitekture na Zemlju. Ipak, ona će sve više nastojati oponašati gradnju „Babilonske kule”, uviđajući da smrtnost ljudi i drugih bića označava kraj povijesti shvaćene kao beskonačan „napredak” i „razvoj” u tehničkom izlaganju svijeta. Da, arhitektura se povijesno pojavila prije grčkoga svijeta lijepih oblika.

Egipatska piramida paradigmatski predstavlja stanje arhitekture prije nametanja grčke visoke umjetnosti. Ostvarujući prostor izvan hipostaze subjekta, njezina je zadaća bila poštovati mjeru sklada između zahtjeva bogova i potreba ljudi. No, tek će unutar grčke metafizike arhitektura postati „temelj” prostorne umjetnosti. Hegel je prepoznao simboličku moć uzdizanja duha izvan carstva lijepe prirode. Tek kada „priroda” izgubi mističnu moć kulta iskona, stvara se tlo za duhovnu preobrazbu arhitekture. Od svetog mjesta ona prelazi na funkcionalno održavanje manjkavog poretka stvari. Građevina se naposljetku oslobađa hvalospjeva prošlosti i potpuno uranja u „ovdje” i „sada”.

Francuska riječ maintenant označava neposrednu sadašnjost. To je ono što se događa upravo „sada” i nikada više. To se jednostavno mora dogoditi u stvarnosti. Nitko ne može odgovoriti, čak ni ako se to proteže u budućnost. Besmrtnost u „sada” pretpostavlja rekonfiguraciju vremena prema zahtjevima modernosti, budući da globalni kapitalizam vodi u prostore apsolutne „prostornizacije”. Paradoks današnje arhitekture, koju oblikuje Bernard Tschumi, upravo je u tome što su njezini događaji promjenjivi u svim aspektima arhitektonskog aparata – otvorenim sekvencama, narativima, kinematici, dramaturgiji i koreografiji. Izvan svake iluzije o trajnosti i nepromjenjivosti našeg svakodnevnog iskustva prostora, potreban je pragmatičan pristup. Derrida uporno traži tu singularnost u tekstu. On se može iznova ispisivati ​​i reorganizirati.

Neće biti čudno ako, u skladu s Tschumijem, ukažemo na primjer japanskih šintoističkih hramova podignutih u podnožju svete planine Fuji. Tijekom proteklog desetljeća oni su ponovno izgrađeni i obnovljeni. Ono što kristalizira ideju „urbanoga parka” – nasuprot modernoj arhitekturi koja poštuje pravila igre povijesnog dualizma središta i ruba, visoke i masovne kulture – jest postavljanje granica. Ali i uklanjanje jaza između prethodno razdvojenih sfera. Granica i prostor pripadaju prostornim figurama. Ipak, kada se koriste u metafizičkome smislu, oni su višestruki. I sjajno su povezani s pokušajem uspostave razlike između bitka i bića (ontičko-ontologijska razlika). Štoviše, riječ je o figurama zamjene konceptualne artikulacije, pri čemu se pojmovi presijecaju i zatvaraju pred pozitivnošću stvarnosti. Definicija pojma – poput područja arhitekture – koji u modernome dobu više nije jasan ni izvjestan, nužno bi ostala neodređenom.

U tekstu „Point de folie – Maintenant l’architecture” Derrida iznosi temeljnu pretpostavku da arhitektonska semantika nema a priori učinak. (https://dn721302.ca.archive.org/0/items/DerridaPointDeFolie1986/PointDeFolie.Derrida1986.pdf ) Ona ne predstavlja nikakvu „prirodu” – poput božice koja se ukazuje graditelju. Ako je tomu tako, arhitektura se više ne može temeljiti na onome što su Grci nazivali arhé. Umjesto toga, mora se usmjeriti na rezultate gradnje. Arhitektura postaje povijesno uvjetovana tvorevina (artefakt). Na taj način ona dekonstruira ideju „prirode”. Cjelokupna „naturalizacija” svega što je kultura stvorila kao povijesne oblike – hramova, škola, stadiona, agora, groblja – gubi svoju održivost.  Za Derridu, u aksiomatskoj arhitekturi kroz povijest postoji pogreška koja se očituje u četiri točke i proizlazi iz neobičnih i dogmatskih sustava:

(1) da je arhitektura nositelj simboličkog značenja, načela (arhé) ili svrhe (télos);

(2) da se arhitektura svodi na „stanovanje” u heideggerovskom smislu i na potrebu za zavičajem (Heimat);

(3) da svoje ciljeve postiže konkretnom izgradnjom objekta koji služi određenoj svrsi, što znači da je ona u funkciji „služenja”, uključujući služenje moći i ideologiji;

(4) da arhitektura mora odgovarati estetskim dogmama kao što su ljepota, sklad i cjelovitost.

Imajući to na umu, postaje jasno zašto se Derridin metonimijski odnos prema cjelokupnoj kulturi promatra iz suprotne perspektive. Ono na što arhitektura utječe nije konačna definicija, već mreža odnosa. Te se dogme ne mogu tek tako odbaciti, iako su posljednjih godina dizajn i estetika prodrli u samu srž onoga što je preostalo od velike modernistčke ideje izgradnje urbanog života. Odbacimo li spregu moći i ideologije, odbacujemo i novu radikalnu reprezentaciju korporativnog globalnog kapitalizma. Stakleni neboderi i tornjevi blizanci, kao simboli financijske moći, nikada se ne mogu „dekonstruirati” bez propitivanja same biti kapitalističkih načela. U tom smislu očito je da arhitektura istodobno određuje životne svjetove „danas”, a i sama je određena negdje izvan vlastite neodređenosti. Iako Derrida o tome ne govori izrijekom, ne može se poreći da on „realistički” vidi arhitekturu tek kao a-topos-utopos, preostatak ideje o savršenoj izgradnji „mjesta” u „prostoru” kao nečemu zasebnom.

Odmah treba reći da pritom ne mislim na razočaranje ili gubitak perspektive. Danas taj pojam, bez dubljeg promišljanja, označava prostor nihilističke pustoši. Nasuprot tom gledištu, valja naglasiti da distopija označava „nulti stupanj prostornosti” te da je, nakon „prostornalizacije” (spatial turn), prostornost s vremenom potpuno ovladana u doba planetarne mobilizacije. Bez povratka Zemlje, koja je već bila „utemeljena”, ona je opustošena nestankom divljine. Arhitektura, koja nije mogla – niti joj je bila namjera – „zabavljati” i postati „patetična”, ostala je tek nebo i proširila se u virtualnost umnoženih svjetova. Ono što Derrida u *Folies* govori o „arhitektonskoj arhitekturi” odnosi se na pronalaženje polazišta. Njezino značenje više ne može biti „temelj” ili „zatečeno” iskustvo. Umjesto tog teo-antropocentričnog načela, nužno je zakoračiti u neku „ludu” geopolitiku. Arheološki status temelja time biva „konstruiran” i samo je po sebi razumljivo zašto je arhitektura određena nastanjujućim „konstruktom” kao povijesnom baštinom. Međutim, Derrida toj baštini pristupa kritički. On je jednostavno ne smatra prihvatljivom mrežom za svijet koji s njom dolazi, uz pristojnu, dostojnu arhitekturu. (v. https://mitpress.mit.edu/9780262231701/the-architecture-of-deconstruction/ )

3.

Iako sam pojam prostornoga obrata (spatial turn) (krajem 1980-ih) ponajprije vežemo uz mislioce kao što su Edward Soja, David Harvey, Fredric Jameson i Henri Lefebvre, Derrida je pružio teorijske alate bez kojih bi taj obrat bio nezamisliv, i to kroz nekoliko ključnih koncepata:

1. Koncept prostornoga razmicanja (espacement)

U klasičnoj filozofiji (od Platona do Heideggera), vrijeme je gotovo uvijek imalo prednost pred prostorom (vrijeme kao unutrašnjost, svijest, živuća prisutnost; prostor kao puka vanjština i materijalnost). Derrida ruši tu hijerarhiju kroz pojam différance (razlika/odgoda). Značenje znaka ili riječi nikada nije potpuno prisutno u trenutku, nego ovisi o mreži razlika u odnosu na druge znakove. Taj međuprostor, odnosno interval koji odvaja znakove, Derrida naziva espacement (prostorno razmicanje ili prostornost). Time dokazuje da je samo vrijeme “uvijek već” uprostoreno.

2. Radikalna redefiniranost prostora kroz Khoru

U svojem čitanju Platonova dijaloga Timej, Derrida detaljno analizira pojam (khôra) – iskonski, amorfni prostor ili “posudu” koja omogućuje nastanak svega, ali sama nema fiksna svojstva. Za razliku od tradicionalnoga shvaćanja prostora kao praznoga kontejnera ispunjenog objektima, Derridina khôra postaje dinamično, nestabilno i produktivno mjesto koje izmiče binarnim opozicijama (razum/osjetilnost, unutrašnjost/vanjština.

Prostor se poima dinamički i transverzalno, ne iz persoektive jednog vladajućega Označitelja kao što je to Jezik koji određuje usud mišljenja niti iz Bitka koji određuje vrijeme kao prisutnost same biti bitka (ousia). Otuda Derridina dekonstrukcija arhitekture kao zapadnjačke metafizike nužno zahtijeva umjesto pojmova tradicije kao što su bitak, supstancija, subjekt pojam događaja i znaka. Ponovno je evidentno da Derrida predstavlja “sjenu” Heideggera jer uzima na svoj način njegov temeljni pojam nakon “smisla bitka” iz Sein und Zeita, a to je pojam događaja (Ereignis) iz spisa sredinom i krajem 1930-ih godina kao što su Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) i Besinnung. No, ako je arhitektura događaj onda je njegov fluidni karakter ujedno sveza arhe + texture tako što se ujedno mijenja ideja o prvome početku (arhé) i posljednjij svrsi (telos) svekolike metafizike u kojoj je arhitektura imala mjesto umjetničke gradnje od antike, romanike, gotike, baroka, modernizma i klasicizma.

Drugim riječima, pojam događaja u arhitekturi kod Derride nužno mora rekonstruirati i povijest umjetnosti kao povijest arhitekture, ali ne u smjeru pragmatičnoga funkcuonalizma, već u smjeru prostornoga obrata (spatial turn) gdje su svi putovi gradnje/razgradnje ne više otvoreni, već zatvoreni, i to je glavna aporija Derridine teorije suvremene arhitekture. Zašto su zatvoreni? Zato što je nakon gradnje i razgradnje jedino moguća “nadgradnja”, a to je vladavina onog što Hubert Damisch zove arhitekturom Skyscrapera ꟷ nebodera koji poput nove Babilonske kule otvaraju fluidne prostore osvajanja Neba kao čiste praznine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/od-prometejeve-baklje-do-noine-arke-i-dalje/ )

4.

Arhitektura, međutim, ne može postojati bez „temelja” i „konstrukcije”. Stoga „sadašnja” arhitektura može samo proširivati ​​temelj i dekonstruirati strukture. Razvoj te situacije može potrajati. Razlog tomu je što odsutnost stila nije isto što i odsutnost arhitekture. Mnogo veći problem mogao bi biti taj što se uronjenost u mrežu događaja ne može zaustaviti a da se pritom ne ugrozi stabilnost tijeka vremena.

Kada su metafizika – u svojoj dekonstrukciji – te Derrida i Deleuze nastupili kao najpouzdaniji teorijski svjedoci i akteri, oslanjajući se na različite teorije znanosti s terminologijom poput kaosa, složenosti, emergencije, kontingencije, informacije itd., postalo je očito da se destabilizacija jezika – na ovaj ili onaj način – mora zamagliti u procesu apsolutne vizualizacije. S time nestaje i „vizija”. Preostaje samo program kristalizacije fluidnih oblika. Arhitektura kao događaj više se ne može izraziti stabilnim jezikom metafizike. Uostalom, sama arhitektura priziva arhitektonske metafore. Od Platona preko Kanta do Heideggera, pitanje prostornosti mišljenja svodilo se na pitanje čovjekove egzistencijalne organizacije. Bez obzira na to promatra li ga se kao djelo bogova ili kao stvorenje kozmičke slučajnosti, čovjek ostaje čuvar i povjerenik prostora. Ovdje nije riječ o vladaru i uzurpatoru koji u svom transcendentalnome iskustvu „Velikog Drugoga” zamišlja kao nejasan prostor, pretvarajući arhitekturu u nihilističku pustoš bez traga ljudske suzdržanosti. Ono što se, međutim, događa jest to da arhitektura referencijalnoga znaka konstruirane stvarnosti, prelazeći u područje neizvjesnosti događaja, djeluje kao čisto ludilo mišljenja izvan putova metafizike.

Izvedba arhitekture istodobno postaje njezinim konceptualnim programom. Više nema a priorija uzroka i slijeda posljedica, primata strukture nad znakom, „ludila” metafizičke teleologije u svim njezinim paradigmatskim slučajevima. Iako to ne izriče izravno, Derrida mora početi promišljati prostor izvan dominantne znanstvene paradigme jer arhitektura na svjetskoj periferiji postaje sve više tehnološka, ​​a sve manje umjetnička. Kraj čovjeka, u dvojbenijem smislu njegove metafizičke „smrti”, valja uzeti kao polazište. To je mjesto na kojem započinje svako daljnje istraživanje njezine pojavnosti. Perspektive pripadaju mogućnostima promjene. A to predstavlja najveći izazov za buduću arhitekturu, izloženu iskušenju da prostor promišlja dekonstrukcijski u vremenu koje više ne postoji samo radi sebe – pri čemu ne postoji ni prostor ni vrijeme. Sve se odvija u smislu „prostornoga oblikovanja vremena” i „historizacije prostora”.