Copyright ©2026 Žarko Paić

Morbidna Arkadija

Thomas Bernhard i uzvišeni stroj jezika

Andreju Nikolaidisu

February 22, 2025
Morbidna Arkadija
Nicolas Poussin - Et in Arcadia Ego

1. Et in Arcadia Ego: alegorija o smrti

Dvije znamenite slike Nicolasa Poussina iz 1636./1637. godine naslovljene su latinskom izrekom Et in Arcadia Ego. Slike su još poznate pod francuskim nazivom Les bergers d’Arcadie (Pastiri iz Arkadije). Tijekom povijesti zapadnjačke slikovne umjetnosti njihova je ikonografska prepoznatljivost postala općim mjestom suglasja o biti pastorala i doživljaja nečeg što je nemoguće odrediti jezikom. Neodređenost se u suvremenoj teoriji znanosti o slici (Bildwissenschaft), osobito u tekstovima Gottfrieda Boehma naziva ikoničkom razlikom. (G.Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34.-53.) Kao što je to svojim pojmom mističkoga naspram faktičnoga pokušao razriješiti još Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima, s onu stranu jezika slikovno kao neprikazivo ukazuje na mjesto uzvišenoga. Samo se uzvišeno određuje u odnosu s pojmom lijepoga kao nešto jezovito, zastrašujuće, čudovišno. Iz tog razloga Rilkeov stih iz Devinskih elegija kako je ljepota početak onog strahotnoga valja shvatiti iz same biti neodređenosti uzvišenoga kao mističkoga. Njega ne doseže jezik u svojoj „logici“. Metaforički ili alegorijski može ga prikazati samo slika u svojoj istinskoj neprikazivosti. Čudovišna ljepota je, dakle, neizbježno povezana s iskustvom konačnosti i posljednje granice života. Ljepota označava početak iskustva strahotnosti. Ona je predskazivanje smrti u znakovima začudne blizine i povjerljivosti sa zavičajem kontemplativnoga spokojstva i smirenosti prirode. Tematika pastorale u renesansnoj umjetnosti bila je u bliskoj svezi s mitskim preostatkom susreta bogova, nimfi, satira i ljudi. Pastorala djeluje medijalno posredovanjem odnosa između božanskoga i ljudskoga u slici idilične prirode.

Prijevod latinske izreke Et in Arcadia Ego približno glasi: „I u smrti sam ovdje, u Arkadiji.“ U grčkome razumijevanju svijeta Arkadija simbolički označava čistoću, seosku smirenost, život izvan gradske vreve i kaosa. Tamo mirno pasu goveda i ovce na prostranim zelenim pašnjacima pod božanskom zaštitom Zeusa i Apolona-Feba. Ali, već prvo tumačenje Poussinovih dviju slika „blizanaca“, iako različito slikarski intoniranih, jer druga slika izravno prikazuje kako pastiri otvaraju grob, iz pera njegova biografa André Félbiena, upućuje na nešto zastrašujuće u ovim ikonografijski i ikonologijski nipošto prekretnim slikama s motivom iz klasične antike. Radi se o mrtvacima koji žive u Arkadiji. Čudovišnost je upravo u tome. Susret sa smrću u četvorice pastira na slici izaziva nelagodu, zaprepaštenje, čuđenje i sumnju. Erwin Panofsky u svojim ikonologijskim analizama zapadnjačke umjetnosti slikarstva otvorio je posve drukčije tumačenje, koje je do danas ostalo gotovo kanonskim. (E.Panofsky, Meaning in the Visual Arts. University of Chicago Press, Chicago, 1983.) On, naime, tvrdi da je značenje slika alegorijsko zbog toga što ironijski prikazuje suprotnost između sjene smrti i svakodnevne dosade arkadijskoga života nimfi i satira. Ironija je postala u romantici ključnom stilskom figurom književnosti. (J.-L.Nancy/P.L.-Labarthe, The Literary Absolute: The Theory of Literature in German Romanticism, State University of New York Press, Albany, 1988.)

Ovdje se slikovno predstavlja upravo efektom začudne antinomije između ljepote (krajolika) i uzvišenosti (smrti). Odsutna prisutnost smrti latentna je u okružju pastoralno određene prirode. Štoviše, nije tek iskustvo smrti ono što zaprepaštava blaženo radoznale pastire. Riječ je o čudovišnijem od same faktičnosti susreta sa smrću. Problem koji proizlazi iz zagonetke Poussinovih slika ne razrješava se slikovnim putem, nego s pomoću onoga što je slici tijekom povijesti umjetnosti bilo nadređeno. Zagonetka je, dakle, u biti jezika. Na to su u svojoj knjizi Božji grob: Tijelo Isusa Krista i rješenje misterija starog dvije tisuće godina uputili Richard Andrews i Paul Schellenberger. ( R. Andrews/ P. Schellenberger, The Tomb of God: The Body of Jesus and the Solution to a2.000.Year-Old Mystery, Little Brown & Company, New York,1996.)
Njihove su postavke bile da u latinskoj sentenciji nedostaje riječ „sum“, te da stoga izreka et in arcadia ego sum označava anagram izreke arcam dei tango iesu, što znači: „Dotakoh Božji grob – Isusov.“ Bez obzira koliko navedena argumentacija bila „skandaloznom“ i u suglasju s teorijom urote, koja danas nadomještava nedostatak simboličkih vrijednosti božanskoga i metafizičku prazninu svijeta, nešto je u ovome naprosto zapanjujuće. Smrt se pojavljuje u okružju čistoće, blizine bitku, u samome zavičaju. To iskustvo Freud i Heidegger nazivaju neprevodivom njemačkom riječju Unheimlich (jezovito, čudovišno, bezavičajno). Jezik tvori istinski zavičaj čovjeka. U njemu čovjek prebiva od rođenja do smrti. Jezik je placenta i grob, otvorenost horizonta budućnosti i napušteni bunar u bezdanu bitka i ljudske egzistencije. Alegorija neobrazloženoga, gotovo apsurdnoga i kontingentnoga trenutka nastanka užasa, smrti i raspada doživljaja blizine bitka i čovjeka događa se neočekivano u prostoru-vremenu upravo te neljudsko uzvišene prirode. Nitko tu misao u suvremenoj književnosti nije razvio do paradoksalne sveze ironije, cinizma i metafizičke inkantacije ljepote u hiperboličnom ponavljanju istih sentencija kao austrijski pisac Thomas Bernhard. Morbidna Arkadija predstavlja ono neprikazivo i neizrecivo stapanje smrti i uzvišenosti u njegovu djelu. Bolest, smrt, ludilo, samoubojstva nalaze se u ravnovjesju s radikalno-subverzivnim činom destruiranja masovne svijesti vlastite zemlje kao metafore za provincijalnost suvremene civilizacije i njezine preobrazbe iz jedne maske zla u drugu, iz nacionalsocijalizma u katolicizam, iz ideologije u kulturu postmodernoga društva spektakla. Bernhard je suvremenik razaralačke moći jezika u njegovim igrama do kraja svih stvari s voljom za istinom zbog nje same, a ne zbog prolazne slave i drugih bezvrijednih izlika. Takvo je stanje stvari. Vrijedi ispitati „uzroke“ i „posljedice“ nepokornosti slobode jezika u stanju morbidnosti i u stanju nedužnosti ljudske prirode, koja poput ekscesa u samoj prirodi postaje razlogom uzdizanja umjetnosti do apokaliptičkoga tona smrti ponad arkadijskih zelenih bregova i napuštenih grobova iz kojih vrišti zjapeća praznina. A što ako je baš ta zjapeća praznina najuzvišenija točka događaja umjetnosti u povijesnome svjetovanju svijeta? Što, dakle, ako je Bernhardova cjelokupna književna djelatnost samo pokušaj da se razračuna s tom zjapećom prazninom koja nastaje u ozračju morbidne Arkadije? Grob je prazan. Preostalo vrijeme pripada još samo filozofiji i glazbi. A možda ipak postoji i ono treće?

2. „Terminalna bolest“: autobiografija bez subjekta?

U svojim kritičkim opaskama protiv Wagnerova kulta mitsko-herojsko-nacionalnoga Gesamtkunstwerka Nietzsche naspram klasičnoga stila određuje dekadentnu umjetnost prispodobom bolesti. Vulgarnome ressentimentu života u znakovima obnove vitalizma i barbarstva njemačke „krvi i tla“ ne može se suprotstaviti ništa drugo negoli ideja bolesti kao bestemeljne slobode patnje i uzvišenoga iskustva jezika. Ali bolest ovdje nije ne-moć u odnosu spram vodeće moći koja predstavlja vrijednost normiranoga „zdravlja“ u društvu i kulturi. Ideja bolesti je duboko antinomična. Ona je, paradoksalno negacija negacije, uvjet mogućnosti onoga samopotvrđujućega i, naposljetku, samorefleksija djelovanja. Bolest je, dakle, tjelesno samoočitovanje životne moći kao volje za životom samim. Da bi se dosegao život u svojoj ekstatičkoj moći nužno je prebolijevanje one bolesti koju Nietzsche prepoznaje u kršćanstvu kao preokrenutome platonizmu. Nihilizam koji otuda proizlazi aktivnoga je modusa, a ne pasivnoga, jer u svojem prevladavanju postojećih vrijednosti zahtijeva „istinu“ s onu stranu morala. (Vidi o tome. M.Heidegger, GA, sv. 50, 1. Nietzsches Metaphysik 2. Einleitung in die Philosophie – Denken und Dichten, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1990.

Negacija dolazi iz tjelesne svjetovnosti tijela. Ono je izvor slobode i mjesto radikalnoga otpora. U svojoj patnji koja je istodobno nužna za materijalistički paradoks kršćanstva – tijelo se utjelovljuje jezikom bez kojeg ne postoji mogućnost uskrsnuća – bolest pripada ideji novoga kao dekadenciji i transgresiji samoga tijela. Zašto uskrsnuće potrebuje jezik a ne sliku? Zato što je riječ o nevidljivome zbivanju prijelaza i preobrazbi. Paradoks je materijalistički upravo zato što Krist potrebuje tijelo Drugoga da bi dokazao kako medij njegove patnje za iskupljenjem čovječanstva nije pukom žrtvom. Radi se o žrtvi s onu stranu cjelokupne dosadašnje prirode i povijesti. Apsolutna žrtva proizlazi iz žrtve apsoluta. Njezina je apsolutnost u tome što istodobno nadilazi i omogućuje povijest uopće. Mesijanska žrtva stoga omogućuje događaj susreta s Drugime u zajednici. Iskazano govorom upravo mesijanske logike ili-ili: bez te žrtve sve je uzaludno! Patnja (passion) pretpostavlja najveću moguću ljubav spram duhovnoga izvora svijeta. Njezin je jezik simfonija volje za životom kao borbom i neprestanom sviješću o uzaludnosti same borbe. Jezik moderne umjetnosti zato je jezik refleksivne patnje, ljubavi i volje za totalnom promjenom samoga života. Ova bolest je uvjet mogućnosti ozdravljenja i prebolijevanja trauma iz povijesne prošlosti Europe. Veliki stil moderne umjetnosti otuda označava razaralačku svijest o iskustvu vlastita tijela kao posljednje granice onoga uzvišenoga. Dok je klasični stil svagda još uronjen u životnu moć cjeline i njezine čudovišne ljepote, što već od Beethovena otpočinje tamnjeti i postaje nepodnošljivom snagom u sebi razdrtoga svijeta, dekadentni je stil apsolutni događaj apokalipse tijela i nemoći jezika u susretu s neizbježnim krajem novovjekovnoga doba.

U svim se formama i diskursima moderne umjetnosti pojavljuje pukotina između onoga pripadnoga nostalgiji za apsolutom (G.Steiner) i onoga što fatalno obilježava struju svijesti refleksivne sadašnjosti. Ta je pukotina izvorno iskustvo svijeta iz svijesti o razdvajanju vremena na moduse bilosti, prisutnosti i onoga što se imenuje nadolazećim vremenom. Prazno mjesto odgode konačnoga pomirenja božanskoga, prirodnoga i ljudskoga ima mesijansko značenje. Bolest valja, dakle, razumjeti „ontologijski“. Nije to bolest-u-svijetu kao bolest-na-smrt, sukladno egzistencijalnome iskustvu smrtnosti i konačnosti tijela prema Kierkegaardovim uvidima. Riječ je, naprotiv, o samome svijetu u njegovoj faktičnosti i kontingenciji. U svojoj neizlječivoj bolesti, propadanju u ovome vremenu obilježenom bijegom od povijesnih sjena prošlosti, tjelesne patnje ljudske egzistencije mogu se prevladati dokidanjem same prirode kao okrutne i nemilosrdne ili, pak, radikalnom promjenom ideje „ljudske prirode“ zahvaljujući onome što tu istu prirodu oduhovljuje i uzdiže do transgresije uzvišenoga.

Pojam uzvišenoga ovdje valja razumjeti polazeći od Nietzschea, a ne od postmoderne prikazive neprikazivosti kakvu je na tragu Kanta razvio u svojem mišljenju raskola/razlike Jean-François Lyotard. (J.-F.Lyotard, Lessons on the Analytic of the Sublime, Stanford University Press, Stanford – California, 1994.) Nietzsche u svojem radikalnome otklonu od Kantova „pasivnoga“ određenja pojma ljepote kao bezinteresnoga dopadanja za promatrača u mirnoj kontemplaciji svim snagama umjetnika-filozofa napada taj pojam ljepote. U tom otvorenom sukobu između umjetničke volje za prividom kao volje za „istinom“ pojavljuje se ono nadljudsko u formi uzvišenoga. Beskonačno se ogleda u konačnome, bezmjerno u mjeri, neizrecivo u jeziku, neprikazivo u slici. Uzvišenost se za Nietzschea pojavljuje, dakle, kao stvaralačko načelo aktivne nemogućnosti dosezanja „istine“ onim ljudsko-odveć-ljudskim instrumentima spoznaje. Zbog toga je istinski obrat spram cjelokupne „pasivne“ filozofije umjetnosti i zapadnjačke metafizike od Platona do Schopenhauera u tome da je uzvišenost načelo životnih preobrazbi bitka kao bivanja/postajanja djelom u događaju borbe između sila prirode i ljudskih moći. Tijelo se u tom sklopu više ne misli tek iz njegove animalne „prirode“. Životno-energetski način bitka postaje vodećim načelom. Tek iz njega proizlazi preobrazba umjetničkoga djela iz kršćanskoga kvijetizma pijeteta u uzvišenu gestu nadilaženja prirode i ljudskoga čudovišnim uskokom u prostor smrti i rastjelovljenja.

Pitanje radikalne promjene samoga života postaje temeljno pitanje moderne umjetnosti. To podjednako vrijedi za poeziju, slikarstvo, glazbu, kazalište. Kada umjetnik-filozof postaje jedinim subjektom promjene života i jedina figura suvremenoga doba izvršen je posljednji obrat u novovjekovnome shvaćanju subjekta kao volje i predstave, kako je to mislio Schopenhauer. Istinski svijet ne postoji bez svijesti o patnji ljudskoga tijela u bolesti i smrti. Jedino ono uzvišeno u mišljenju i umjetničkome življenju čini ga podnošljivim. Sadašnjost je refleksivna samo zato što je njezin dinamizam, kult novoga i moć tehnosfere neprestano predmetom filozofijske i umjetničke dubinske analize razloga zašto je to doba jedino od svih u povijesnome razvitku opsesivno obuzeto traganjem za autonomijom subjekta. Modernost se stoga jedino može misliti iz te pukotine. Nalik tektonskome poremećaju svijeta i jezika, zemlje i tijela u osluškivanju vibracija koje predskazuju ono nadolazeće, umjetnost, naposljetku,uvijek žrtvuje svoju suverenost na oltar mistične moći jezika. U Joyceovoj pripovijesti „Mrtvi“ ekonomija jezika u njegovoj moći samoproizvodnje ugođaja i doživljaja strahotnosti, ozračja zlokobnoga svijeta, stvara inkantacijom glasovne jednoličnosti i transparencijom ne-boja kao temelja avangardnoga slikarstva pretpostavke za prodor u ono što je s onu stranu jezika samoga. Mrtvi dišu uzvišeno. Oživljavanjem prošlosti, razlikom u pukotini između svijeta i jezika i, napokon, ponavljanjem strojno organiziranoga poretka značenja, koje spaja predmete i znakove tako što ih poništava slikom i zvukovima samoga prajezika stvari, smrt zadobiva značenje konačne transcendencije. Čovjek umire kad s njime nestaje čitav svijet-jezik. Svi drugi samo ponavljaju sudbinu svoje vrste rađanjem i ugibanjem, prirodnim uzgojem i selekcijom vrste. Heideggeru je bilo jasno da razlika „svjetova“ između onoga što pripada čovjeku i životinji prolazi kroz pukotinu bitka kao bezdana. Jezik kazuje iskustvo tog bezdana. U svojoj kući bitka jezik svjetuje kao jednokratan događaj i bezdan svijeta.

Modernu umjetnost zato neprispodobivo određuje autorefleksivno iskustvo negativnosti egzistencije. To je čin uspostave autonomnoga subjekta destrukcijom jezika. Nije slučajno Béla Hamvas na tragu Nietzschea u romantičkome dobu najave apsolutne modernosti Beethovenov grandiozni pokušaj dovođenja glazbe do granice uzvišenoga u istodobno izvedbenom činu promjene samoga života proglasio nužnim slomom same ideje umjetnosti kao posljednje utjehe pred čudovišnom moći prirode.

„Beethoven je otvorio glazbu za kozmičke prapojave – budući da glazba koju ju zatekao nije bila za to pogodna, sve je podigao za jedan stupanj. To je smisao Übermusik. Sve to je neopozivo. Glazba se više ne može pisati s mocartovskom nevinošću i bujnom bahovštinom. Od toga trenutka glazba može biti samo joga tona – svjesno disciplinirana sustavna askeza koja kozmičke prapojave nadtonskog zvuka dočarava pomoću tona. Naivnost glazbe izgubila se zauvijek: postala je oružje, magično sredstvo, čarolija, pozornica, mučilište, strategija, znanje, križ.“ (B.Hamvas, Nevidljivo zbivanje, Mirakul, Zagreb, 2004., str. 112-113. S mađarskoga preveli N.Ušumović i S.Filaković )

Taj slom jest ponajprije slom onoga što čini unutarnju strukturu modernoga subjekta. U samome jeziku događa se apokaliptički naboj jedinstvene i neponovljive bolesti uopće. Spoznaja da je jezikom nemoguće dohvatiti faktičnost istine i kontigenciju smrti izaziva sumnju u logičku strukturu jezika. Sve što se još može reći o svijetu ima samo karakter metafore. S metaforom književni jezik smjera onome neprikazivome i neizrecivome. To je suverenost kraljevstva onoga mističkoga. Bolest predstavlja jezik moderne umjetnosti, a njezin se svijet ogleda u vremenu apsolutnoga subjekta neprestanom odgodom kraja vlastite suverenosti. Na paradoksalan način to povezuje Prousta i Joycea, Nietzschea i Kierkegaarda, Modiglianija i Bacona, Mahlera i Debussyja. Unutarnje iskustvo vremena proizlazi iz suverenosti subjekta. Njegova tjelesnost žrtveni je zalog protjecanja vremena poput pijeska u pješčaniku. Proustova strategija sjećanja odgovara materiji i uzvišenome doživljaju preobrazbe izvanjskih stvari u auralne predmete, gdje više ne postoji znakovni sustav sukladan tzv. objektivnoj stvarnosti. Sve postaje subjektivirano jer svaka stvar diše i pati u svojoj oživljenoj egzistenciji i postajanju/bivanju Drugim. No, kada sam jezik ove univerzalne bolesti postane smrću bilo kakve metafore, štoviše, kada se metaforičnost jezika radikalno negira kao preostatak jedne figure nemoći pripovijedanja o narcističkoj prirodi samoga subjekta, tada se svijet iz ravnodušnosti spram neizbježne patnje i smrti jezika moderne opsjene napretka i razvitka preobražava u uzvišeni stroj destrukcije. Jedini otpor spram takvog „objektivnoga“ svijeta kakvog prikazuju i predstavljaju moderne utopije napretka i razvitka, kojeg mimetički gradi umjetnost na pretpostavkama klasičnoga pojma ljepote u kantovskome smislu estetskoga suda, pokazuje se u onome što Deleuze u svojoj postmetafizičkoj filozofiji imanencije naziva razlikom i ponavljanjem. (G.Deleuze, Difference et Repetition, Columbia University Press, New York, 1994.)

Iskustvo svijeta kao „terminalne bolesti“, koju jedino destrukcija jezika kao moći kazivanja o svijetu samome može još dovesti do samorefleksije užasa i čudovišne strukture života svakodnevice u preobrazbama samoga zla, pripada ideji književnosti i književnosti ideje u spisateljskoj djelatnosti Thomasa Bernharda. Ponavljanje je bit same razlike. Razlika se raz-lučuje od svojega izvora time što se ponavlja njezino udvostručenje. Sve se događa u jedinstvenom i jednokratnome ponavljanju. Tko govori o jedinstvenosti duše, taj zna da je duša uvijek ista u svim svojim podvostručenjima i ponavljanjima izvornika. Kloniranje se zato može nazvati stvaralačkim činom razlike u samome ponavljanju. Bolest o kojoj piše Bernhard u spiralama i krugovima metamorfnoga teksta jezika modernoga subjekta, u fraktalnoj retorici hiperbola i monologa, nesvodljivosti književnosti na bilo kakvu angažiranu ili socijalno-subverzivnu djelatnost kritike, na pseudoaktivističku i besmislenu repolitizaciju estetike i umjetnosti, na bilo što drugo osim najradikalnijega uopće mogućega otklona od dosade i predvidljivosti događaja u društvu, politici, kulturi, umjetnosti – to je sam život u svojoj banalnoj kontingenciji, u svojem apsurdu i besmislenosti. Bez jezika koji ga samorefleksivno destruira u ravnodušnosti događanja samoga života ne postoji mogućnost bilo kakvoga uzvišenoga iskustva „užitka“ u književnosti radikalne negacije samoga subjekta. Zato treba bezuvjetno destruirati prvu i najčešće zlorabljenu dogmu o Bernhardu kao piscu postmoderne mizantropije. (Vidi o tome: T.Cousineau, „Thomas Bernhard: an introductory essay“, Review of Contemporary Fiction, Vol, 21, br. 2/2001.).

Uostalom, zar nije sam u nekoliko razgovora o svojim opsesivnim temama unutar austrijske suvremene književnosti – uz Ingeborg Bachmann, Elfride Jelinek, Petera Handkea, Cristopha Ransmayra, Roberta Menassea – govorio upravo o suprotnome: o strastvenoj ljubavi spram života i razaranju onog što se od Nietzschea naziva posljednjim čovjekom u njegovoj neizmjernoj taštini, okrutnosti i ravnodušnosti spram patnje Drugih? (T. Bernhard, „From One Catastrophe to the Next: Interview with Asta Scheib 1986“, www.thomasbernhard.org/interviews/index.shtml) Pitanje odnosa ljubavi i mržnje može biti metajezik modernih ideologija poput nacionalizma i rasizma zato što počiva na unaprijed postavljenome odnosu binarnih opreka prijatelj – neprijatelj, kako je to razvio Carl Schmitt u svojoj teoriji političkoga decizionizma. Ali mržnja ne postoji kao uvjet mogućnosti onoga živoga. Ona je samo devijacija i degeneracija primarne ljubavi spram nečega, želje za objektom izvan vlastitoga područja djelovanja subjekta u njegovom tjelesnome opstanku. Mržnja spram čovjeka i čovječanstva bila bi onda samo negacija onoga što se naziva apstraktnom ljubavlju spram čovjeka i čovječanstva – filantropijom. Kao što filantrop ništa ne čini osim bezuvjetne i beskrajne etičke neodlučnosti spram konkretnoga zla u svijetu, tako ni mizantrop ništa ne čini bez bezuvjetne negacije filantropije. Obje su pozicije apstraktnoga moraliteta. Filantrop nema dužnosti, a mizantrop nema obveze spram svijeta! Ne može se biti mizantropom a da se mrzi samoga sebe. Mržnja je uvijek „slijepa“ jer je ressentiment i osvetnička emocija nepriznavanja beskrajnoga prava subjekta. Njezina je agresivnost ponajprije jezično usmjerena na objekt vlastite ljubavi. Jezik mizantropa stoga je ponavljanje i dosada negativne filantropije bez kraja. Bernhardova književnost ne može to biti ni u najkošmarnijoj verziji imoralizma iz savjesti. Kada ga danas Peter Handke povodom govora o Salzburgu u najgoroj maniri tračerske skandalozne kronike naziva „prodanom dušom“, koji je svoju mizantropiju i kritiku austrijskoga malograđanskoga duhovnoga sklopa doveo do negativnoga stereotipa u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi, tada se iza ovoga iskaza skriva nešto uistinu čudovišno.

Kako je, naime, moguće da jedan pisac ikonoklastičkoga stila pripovijedanja u ekstazi lirske inkantacije, koji čak u svojoj bezgraničnoj sumnji u moć jezika i njegovih metafora dovodi ideju umjetnosti kao posljednje utjehe uzvišenoga iskustva svijeta u pitanje i protiv vlastitih iz Schopenhauerove metafizike glazbe izvedenih stavova, može uopće imati još uvijek auru razaratelja društvenih i kulturnih simbola ne samo lokalne austrijske populističke ideologije povratka tradiciji i zavičaju, nego univerzalnih znakova moralnoga raspada ksenofobnoga društva u doba vizualne transparencije i spektakla samoga zla i to zadugo nakon smrti 1989. godine? Moć književnosti nadilazi njezine estetske kvalitete onda kada sam jezik te književnosti postaje subverzivna gesta negacije uspostavljenih vrijednosti. Kao što je poznato, nakon izvedbe drame Trg heroja 1988. u Burgtheatru u Beču i političko-ideologijskoga skandala koji je nastao izvedbom drame u kojoj se govori o živućem antisemitizmu i nacizmu u suvremenom društvu demokratske Austrije, Bernhard je u oporuci nakon smrti zabranio izvođenje svojih drama u Austriji sve do isteka autorskih prava. No, zaboravlja se da taj „skandalozni“ čin nije uslijedio kao nešto novo i neočekivano, premda je ponajprije književna javnost ostala šokirana takvim naizgled nepomirljivim stavom jednog radikalno subverzivnoga pisca protiv ne-duhovne situacije vremena svoje zemlje i njezinih vodećih kulturnih institucija. Naime, Bernhardovo djelo već je od samoga početka bilo radikalno s onu stranu pripadnosti tradicionalnome duhu austrijske književnosti, čiji su najveći vrhunci u poeziji vezani uz iskustvo kulturne dekadencije i kraja Habsburške monarhije u prvome svjetskom ratu. Ponajprije se to odnosi na Huga von Hohmannsthala i tragičnoga pjesnika Georga Trakla, a potom na esejista i feljtonista Karla Kraussa. On je svojim esejima i kritikom aktualne kulturne prakse konzervativnoga monarhizma otvorio put modernome kultu intelektualca bez kompromisa spram bilo kakve partikularne oznake klase, roda/spola, rase, nacije. (C. E. Schorske, Fin-De-Siecle Vienna: Politics and Culture, Vintage, New York, 1980.)

Dekadencija i ekspresionizam pripadaju u duhovne orijentire Bernhardove radikalne književno-filozofske geste otpora, odricanja, nepripadnosti, nesvodljivosti na bilo što drugo osim na bestemeljnost slobode suverenoga subjekta u svijesti o egzistenciji kao bolesti, smrti i samoubojstvu. (Vidi o tome: P. Domeracki, „Auf dem Rückweg zur Sprache. Die Identitätssuche in der österreischischen Literatur der Nachkriegszeit. Am Beispiel ausgäwahlter Prosatexte Thomas Bernhards“, www.linguaemundi.wsjo.pl/…/007_DEMERACKI.pdf) Spomenuti toponim austrijske ambivalentne kulture, istodobno visoko modernističke i provincijalno-konzervativne, na koji se u autobiografskoj prozi nadovezuje Bernhard jest Salzburg. Mozartov grad predstavlja za Bernharda gotovo paradigmatski slučaj postmoderne fatalne dvoznačnosti i gubitka vjerodostojnosti istine. Ne djeluje nimalo apsurdno što je oris duhovnih kontura Salzburga u Bernhardovom autobiografskome tekstu nalik Baudrillardovoj Americi i refleksiji o Las Vegasu. Izvana lijepo, iznutra jezovito. Lijepo se pritom odnosi na elemente prirode, a jezovitost na sudjelovanje čudovišnosti društvenih odnosa moći. Oni, naime, tvore zlokobnu drugu prirodu morbidne neobarokne pastorale. Problem u samorazumijevanju svih radikalno-subverzivnih gesti Bernhardove književnosti zapravo je jednostavan. Gestom se u doba korporalnoga zaokreta od jezika spram tijela kao slike zadobiva višak simboličkoga značenja onog što je jeziku samome nemoguće. (Vidi o tome: G.Agamben, „Notes on Gesture“, u: Infancy and History: On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007., str. 147-156.)

Poznato je da se Wittgensteinovo mišljenje iz druge faze nakon Tractatusa usmjerava analizi jezika i mističkoga kroz pojam jezičnih igara. Ono neizrecivo pripada mističkome, ali ne kao onom transcendentnome što stoji iznad imanentnoga, nego kao nadsvjetovno što istodobno nije i jest supripadno Bogu zato što je neodređeno. Svijet i njegove granice su za Wittgensteina određene granicama jezika. Bečki filozof logičkoga pozitivizma s kojim otpočinje duga mračna noć razotkrivanja zagonetke jezika suvremenoga mišljenja pojavljuje se ne samo metaforički u Bernhardovu djelu, osobito u prozi Wittgensteinov nećak. Kao i gotovo sva druga njegova djela fragilnoga formalnoga određenja proznoga pripovijedanja, tako je i spomenuto djelo autobiografskoga karaktera. U njemu se radi o razmještanju vlastite bolesti kao iskustva životne samorefleksije o smrti i patnji individualnoga subjekta u zajednici s Drugima. Oni su uvijek određeni svojim kolektivnim oznakama mase, rase, nacije, roda/spola. Ta je strategija pisanja proizvod kasne modernističke geste samorefleksivne tjelesnosti. A ona se događa u dokidanju vizualnoga opredmećenja znaka. Pripovjedačev prijatelj Paul Wittgenstein, koji je istodobno bio stvarni prijatelj Bernharda, susreću se u sanatoriju za plućne bolesti. Paulova bolest u tekstu (tuberkuloza) postaje bolest koja nadilazi granice fizičkoga. U svojoj metafizičkoj neizrecivosti ona postaje ludilom samoga rascijepa u biti realnoga. Opsesivno ispisavanje vlastita života u Bernhardovu slučaju više nije ni na koji način moguće povezati s Proustovim „slučajem“ ili bilo kojim spisateljskim prethodnikom u razdoblju visokoga modernizma.

Namjesto analogija s jezikom prapripovijesti s kojom sve otpočinje, ovdje se radi o umreženim i „usporednim životopisima vlastite duše“. To je nekovrstan antiplutarhizam u doba, kako kaže njegov lik Princ Saurau u romanu Poremećaj (Verstörung), „ontologijske urote protiv svijeta“. Proust polazi od vjere u subjekt pisanja kao materijalnosti sjećanja u objektiviranju svijeta totalnim jezikom predmeta i stvari. Bernhardov prozni subjekt, naprotiv, jest poput lakanovskoga decentriranoga subjekta. Temeljna odredba koja vrijedi za njega jest traumatično iskustvo rascijepa u realnome. Ne postoji nikakva „vjera“ u linearnost niti cikličnost pripovijedanja. Autobiografska proza u slučaju Bernharda nije drugo negoli gesta radikalno-subverzivnoga otpora spram prošlosti kao fikcije i opsjene te sadašnjosti kao užasa i dosade onoga što se događa. A što se događa? Kada više nema univerzalnoga subjekta unutarnjega vremena (Proustov sindrom), na scenu dolazi uzvišeni stroj jezika kao negacije svijeta i njegovih „istina“ (fikcija i opsjena). Jednostavnost je problema koji postavlja Bernhardova književnost u ideji dvoznačne prisutnosti jezika i svijeta. Budući da nije riječ o dualizmu jednoga naspram drugoga, tzv. objektivnoga ili izvanjskoga svijeta naspram tzv. subjektivnoga ili unutarnjega svijeta, već sama gesta ponavljanja događaja prakse jezika u hiperboličnoj inkantaciji bez usmjerenosti na stvarne objekte i događaje u stvarnosti pridonosi tome da je ponavljanje stvaralački čin mahnitosti subjekta. Foucault je sagledao mahnitost u klasičnoj perspektivi reprezentacije modernoga znanja. Ona se zbiva u diskurzivnome poretku institucija nadzora i kažnjavanja: sanatoriji, ludnice, škole, zatvori, tvornice. Dispozitiv moći mahnitosti jest u samoj biti moderne suverenosti subjekta. Bez temelja je i ne posjeduje fiksno mjesto identiteta. U traganju za istinskim sebstvom svaka je postaja jedne univerzalne mahnitosti posljednja postaja smrtnosti jezika u njegovoj jednokratnoj životnoj neiskazivosti.

Protagonisti Bernhardovih proza onoliko su stvarne figure iz stvarnoga života koliko je sama stvarnost fikcija i opsjena i koliko je fikcionalnost i opsjenarstvo sredstvo modernoga subjekta u samorefleksiji života kao bolesti, ludila i nesreće. Sve to ne upućuje na fatalnost povijesti, nego je sama ideja povijesti fatalna strategija preživljavanja s pomoću nasilja i mahnitosti bez granica. Zato su svi Bernhardovi „junaci“ samorefleksivni razaratelji „istine“ o tome da postoji neki mesijanski put konačnoga iskupljenja, neka univerzalna povijest spasa u kršćanskome eshatologijskome prostoru apokalipse i vječnoga „sada“, koju doseže samo metafizička snaga glazbe. No, kako stoji stvar s tim Salzburgom i zašto je taj grad od presudne važnosti za razumijevanje Bernhardove ideje književnosti kao autobiografske povijesti razaranja subjekta? Da anticipiramo: u romanu Gubitnik jedan od „junaka-gubitnika“, pijanist Wertheimer piše roman o razaranju romana, o nemogućnosti pisanja uopće i nemogućnosti istine umjetnosti kao posljednje utjehe nakon dosegnute metafizičke tajne u uzvišenome jeziku glazbe. Autobiografija u Bernhardovu slučaju nema nikakve veze s dosadnim i besmislenim naklapanjem o dvostrukim identitetima tzv. postmodernoga subjekta, o fikciji i opsjeni pripovijedanja o stvarima. Onaj tko ispisuje događaje iz svojega života ne ispisuje ništa drugo negoli nemogućnost povijesti subjekta iz iskustva traume bitka samoga. Autobiografija je zato pronađena književna forma nakon postmodernoga podvostručenja fikcije i fakcije, stvarne fikcije i fiktivne stvarnosti. Philippe Lacoue-Labarthe u Tipografiji razvija provokativnu postavku da je trauma rođenja i događaj smrti u doba narcističke vizualne kulture onaj višak čudovišnoga odakle uzvišeno rastvara subjekt pripovijedanja, koji se konstituira pisanjem kao nadomjestkom (supplement) za stvarnu egzistenciju. (P. Lacoue-Labarthe, Typographie; Mimezis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.)

Bernhardovi „junaci“ nisu u tome iznimkom, već pravilom. Svi su oni umjetnici i „gubitnici“ života samoga. Pisati znači uzvisiti bol svijeta do načela nepripadanja okrutnome društvu masovne odmazde protiv izdvojenih pojedinaca. Ono što je za Bernharda istoznačno jest nešto dalekosežno za svaku buduću intervenciju oko angažmana i repolitizacije umjetnosti. To je schopenauerovska metoda s jasnim uputama za suvremeno doba. Priroda je kaos i okrutnost bezobzirne volje za preživljavanjem vrste, a društvo totalna entropija primarnih odnosa. U stanju totalne državne organizacije samo društvo postaje stroj za nadziranjem i kažnjavanjem slobode. Što preostaje kao temeljno sredstvo/svrha otpora toj „ontologijskoj uroti“? Samo i jedino subverzivna anarhija umjetnosti kao individualne mahnitosti bez kompromisa. Govoriti „istinu“ bez straha od posljedica proizlazi iz uvida u besmislenost i apsurd prirode i društva kao kontingencije zla-u-svijetu. Ali to nije nikakav anarhični moralizam koji na kraju završava s mesijanskim iskupljenjem kršćanskoga Bogočovjeka. Bernhard ne ostavlja mjesto za Boga. Ono što ipak ostaje otvoreno jest mističko osvajanje prostora za „istinu“ metafizike glazbe. (P. Engel, „Die Welt als Elend und Scheusslichkeit: Thomas Bernhards Aufnahme des Schopenhauerschen Pessimismus in sein Werk“, www. uni-due.de/…/mauerschau_4_engel.pdf i C.Asmuth, „Musik als Metaphysik. Platonische Idee, Kunst und Musik bei Arthur Schopenhauer“, u: C.Assmuth/G.Scholz/F.-B.Stammkötter (prir.), Philosophischer Gedanke und musikalischer Klang: Zum Wechselverhältnis von Musik und Philosophie, Campus Verlag, Frankfurt/M. – Hamburg, 1999., str. 111-125.)

Kada više nema bitne razlike između života i umjetnosti, kada sve postaje spektaklom vizualne stvarnosti, tada je književnost koja postavlja decentrirani subjekt u središte događaja mreža virtualnih slika-koncepata. Zagonetka njihova značenja leži u jezičnim igrama destrukcije života kao umjetničkoga događaja. Ne treba zaboraviti da je prethodnik takve vrste refleksivne proze s toponimima sanatorija i čudovišno uzvišene prirode planinskoga krajolika u kojem se odvija radnja jednog od najznačajnijih modernih romana Thomas Mann i njegov Čarobni brijeg. Estetika atmosfere određuje krajolik raspršenosti jezika. Negdje visoko u planinama kao sa slike Caspara Davida Friedricha Der Wanderer über dem Nebelmeer samotnik na rubu ponora susreće se s najdubljom tjeskobom egzistencije i pitanjem o smislu života.

Budući da Bernhard za razliku od položaja subjekta u visokome modernizmu kao Ja ili transcendentalnoga tvorca svih predstava koje prate taj i takav subjekt uvodi u tekst sam jezik destrukcije prethodnoga subjekta s njegovim carstvom istine kao apsolutne sukladnosti pojma, ideje i zbilje, cijeli se tekst razvija kroz hiperbolu monologijske igre sa svijetom, koji ne može postati objektom promatranja upravo zato što je rezultat fikcije i opsjene samoga subjekta. Ali ono što uopće jest stvarnost toga svijeta jest volja za istinom i opažanjem njegova gibanja u vječnome vraćanju istoga (zla). Istina nije književna metafora niti se alegorijski prikazuje u doba posvemašnjeg gubitka svih društvenih, kulturnih i političkih referencija na ono uzvišeno. Pristupiti istini nije moguće polazeći od logike činjenica. Drugi je put onaj koji slijedi iz estetike kao logike zaokreta k jeziku (linguistic turn). Sada se izvodi ključni obrat iz biti samoga jezika kao kazivanja o-jeziku. Time se događaj kazuje onako kako ga sudionik kao pripovjedač iskazuje. Treća instancija jest ukazivanje na ono što stvarnost iskrivljuje i ideologijski je skrnavi. U Bernhardovim djelima je to neprestana preobrazba nacističke prošlosti austrijskoga zatvorenoga društva u katolički neonacizam u doba „kraja ideologija“. U svojoj proznoj strategiji autorefleksivnoga subjekta Bernhard je preokrenuti Schopenhauer s gestom ničeanskoga razaratelja svih „vrijednosti“ upravo tog vrloga modernoga svijeta. U autobiografskome djelu Die Ursache; Eine Andeutung opisuje Salzburg, grad njegove mladosti gdje se školovao kao gojenac u internatu. Na površini lijep i prepun estetske zavodljivosti toliko supripadne austrijskome duhu velike povijesne tradicije katolicizma i konzervativizma, a u dubini mračan i odbojan spram kozmopolitske ideje neurođenoga stranca. (Vidi o tome: C.Ruthner, „Macht-Spiele: Kulturwissenschaftliche Kategorien als Propedeutik zum Werk Thomas Bernhard“, Germanistische Mitteilungen, br. 60-61 / 2004 – 05., str. 5.-19. i Joseph P. Mautner, „Die Zeit macht aus ihren Zeugen immer Vergessende“: Katholizismus und Nationalsozialismus im Werk von Thomas Bernhard“, wordpress.com)

Salzburg je za Bernharda kartografija univerzalne morbidne Arkadije suvremenoga doba. Iza njegove ornamentalne zavodljivosti skriva se „zločin“ banalnosti i čudovišnost svijeta. U svojim spektakularnim preobrazbama „istine“ grad Mozarta i Mozart-kugli skriva zagonetku o najmračnijoj slici suvremenoga hibridnoga identiteta – oživljenoga nacionalsocijalizma u katoličkome austrijskome „Heimatkomplexu“

„Ljepota ovoga mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita…Duh ovoga grada tako je tijekom čitave godine katoličko-nacionalsocijalistički neduh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada…” (T.Bernhard, Uzrok, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 23. S njemačkoga preveo B.Perić)

Podrijetlo Bernhardove destrukcije duhovnoga sklopa nacizma i katolicizma u poslijeratnome austrijskome društvu nesumnjivo je vezana uz Karla Krausa, Hermanna Brocha i Roberta Musila. Iako se izrijekom rijetko spominju u njegovim tekstovima, te su tri književno-intelektualne figure radikalne kritike „radosne apokalipse“ Habsburške monarhije putokazi Bernhardovoj duhovnoj i idejno-političkoj nesvodljivosti na moralistički angažman. U analizi nastanka masovne psihologije nacizma iz ressentimenta spram autokratske biti jednoga ideologijsko-političkoga poretka diskursa i ideja konzervativne revolucije osobito je Broch kao psiholog i fenomenolog austrijskoga „raspada vrijednosti“ ostavio najznačajnije misaone tragove. Ironija je povijesti da se nakon Kunderina eseja o tragediji Srednje Europe 1980-ih ideja kulturnoga prostora fluidnih ideja i apokaliptičke povijesti malih naroda prometnula u nešto krajnje patetično i stoga mistifikatorsko. Radi se, naime, o svojevrsnome idealiziranju kulturne funkcije Habsburškoga carstva kao paradigme liberalnoga federalizma u još jednoj promašenoj utopiji i fikciji, onoj o uzvišenosti duha Srednje Europe kao sklopa velikih mislilaca, književnika, umjetnika, arhitekture dekadencije i visokoga modernizma. Umjesto da se vidi kako je upravo ta navodno liberalna utopija bila ništa drugo nego morbidno prisvajanje demokratskih načela moderne Europe za ornamentalne svrhe kolonijalizma i autokracije za male narode na rubovima Habsburškoga Carstva, nastala je kulturna industrija nostalgije za k.u.k. bontonom, stilskom dekoracijom duhovne praznine i bečkim Opernbalom. Sve je to odavno predvidio Hermann Broch u svojim esejima o Beču kao kič gradu neohistoricizma.

„Premda se Beč jednako tako osjećao gradom umjetnosti, štoviše gradom umjetnosti par excellence, tu je ozračje bilo posve drukčije. Bio je to, naime, mnogo manje grad umjetnosti, a mnogo više grad dekoracije par excellence. /…/ Ono što naposljetku znači prekrivanje bijede bogatstvom, to je u Beču, u njegovom avetinjskom zadnjem dobu procvata, postalo jasnije nego bilo kada i bilo gdje drugdje: minimum etičkih vrijednosti trebalo je pokriti maksimumom onih estetskih koje to više nisu bile, a više nisu ni mogle biti, budući da je estetska vrijednost koja ne izrasta na etičkoj osnovi svoja suprotnost, naime kič. I kao glavni grad kiča, tako je Beč postao i metropolom vrijednosno zrakopraznog prostora epohe.“ (H.Broch, „Umjetnost i njezin ne-stil svršetkom XIX. stoljeća“, u: Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 117. i 138. S njemačkoga preveo N.Petrak)

Ono što je u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća destruirao Miroslav Krleža kao laž o kozmopolitizmu i demokraciji Mitteleurope iz čega je proizveden monstruozni stroj nacionalsocijalizma, a to je klasična postavka Kulturkritik kao Ideologiekritik od Brocha do Adorna i Horkheimera, u svojim književnim djelima i javnome intelektualnome djelovanju od samoga početka 1950-ih na najradikalniji način je proveo Thomas Bernhard. Ali, pritom valja učiniti bitnu razliku njegove destrukcije nacizma-katolicizma kao nove ideologije desno-populističkoga povratka izvorima – ksenofobija, rasizam, konzervativna kultura, organsko shvaćanje nacije i demokratski autokratizam – spram srodnih pokušaja u europskoj književnosti druge polovine 20. stoljeća, kao što je, primjerice, slučaj s Danilom Kišom. Bernhard ne pripada schulzovsko-borgesovskoj poetici melankolije i nostalgije za propalim kozmopolitizmom Srednje Europe. Posve suprotno, samosvojnost njegova intelektualnoga i književnoga puta pripada onome što Walter A. Strauss naziva poetikom konsternacije. (W.A.Strauss, „The Poetics of Consternation in Thomas Bernhard’s Novels“, Postscript – VOL VIII – 1991. Papers from the 1990PAC Conference (ur.D.C.Boyd), Vintrop University, str. 27.-33.)

Od romana Verstörung (Poremećaj) iz 1967. godine može se pratiti rad na disperziji jezika. Autobiografsko u književnome tekstu stoji u znaku trijade: užas – teror – uzvišeno. Nakon Kafke i Becketta, ali s onu stranu pukoga načela negacije u dijalektičkome smislu, Bernhard prolazi kroz „labirint nemoći“ književnosti kao svojevrsnoga putovanja kroz postaje besmislenoga simulakruma zla. Kao što se u Kafkinome metafizičkome labirintu zakona i kazne ne događa ništa drugo negoli odgoda onoga posljednjega u mesijanskome smislu, tako smo i u Benhardovu slučaju, osobito u kasnim romanima poput Brisanja.Raspada i Gubitnika iz 1980-ih, suočeni s nečuvenim raspadom formi životnoga svijeta i formi književnoga pripovijedanja. Raspadom formi života, govoreći pojmovljem Agambena, „istina“ se izlaže kroz ispisivanje trenutaka o nastanku ludila, obrazloženju samoubojstva i onome što je konstanta u cjelokupnome njegovu djelu, a što ima slikarski ton apokaliptičke alegorije suvremenoga doba. Odnos između raspada životnih formi i književnoga diskursa nije tek analogija i paralelizam. Pisanje je za Bernharda više od „drugoga života“. To je jedini način osmišljavanja egzistencije u nastojanju da se dohvati „istina“ s voljom za uspostavom svijeta koji jedino opravdava metafizička čistoća najuzvišenije umjetnosti uopće – glazbe. Vrhunac je Bernhardova komičko-bizarnoga stilskoga umijeća u preciznosti ispisivanja ozračja rađanja zla i mahnitosti u pastoralnome okružju misterija anđeoski čiste prirode. No, upravo je to ono morbidno i zastrašujuće. Provincija je kao što glasi naziv prve zbirke Bernhardovih pjesama In hora mortis – bezdan iz kojeg izlaze samo čudovišta, moralne nakaze i luđaci.

Govor o provinciji kao nečemu mračnome i s onu stranu moderne racionalnosti poretka industrijskih društava Europe već je Jankélévitch odredio ambivalentnim egzistencijalnim doživljajem svijeta kao dosade, tjeskobe i banalnosti. Smrt predstavlja konačnu granicu transgresije mahnitosti i jezika činjenica okrutne svakodnevice. Što je svakodnevica banalnija u svojoj dosadi ponavljanja, to je zavodljivija dekoracija za neobrazloženi temelj morbidnosti. Čini se zanimljivim ispitati svezu između ova dva krajnje antinomična pojma: morbidnosti i banalnosti. Za Hannah Arendt upravo je odredba običnosti u doba pripreme ideologije nacizma ono zastrašujuće u funkcioniranju jednog Eichmanna. Banalnost nije tek rutina, nego i pokoravanje unutarnjoj disciplini izvanjskoga ideologijsko-političkoga poretka koji zahtijeva „ljude bez svojstava“. Samo oni mogu postati savršeni masovni zločinci i sluge genocida. U Bernhardovim djelima mjesto austrijske provincije, ozračje pastoralnih krajolika, dvorci smješteni na planinskim uzvisinama koji podsjećaju na dekadentnu arhitekturu ludosti kralja Ludwiga II. Bavarskoga i njegov dekorativni kič, sve to pripada jedinstvenoj psihodramatici zla. A upravo zlo skriveno bdije u prirodi i društvenim odnosima moći. Međutim, zlo nije dekorativna pozadina niti ozračje lanca pokrenutih događaja. Zlo je samo drugo ime za okrutnost prirode u njezinome anđeoskome liku „prirodnosti“, „nužnosti“, „kontingenciji“.

Čudovišni je paradoks autobiografske pozadine suvremenoga romana u tome što on želi biti totalno djelo oživotvorenja umjetnosti sredstvima njezina uništenja. Jezik tog paradoksa je u Bernharda očigledan. To je uzvišena nemoć jezika u svojoj moćnoj hiperboli o mahnitom pjesniku koji pjeva iznad ponora zato što je taj pjev još jedino preostali dokaz ljudskosti. Beckett je sažeto iskazao dva puta moderne književnosti s obzirom na moć jezika. Jedan je Joyceov, a drugi njegov vlastiti: „Joyce, kao umjetnik, teži sveznanju i svemoći; ja, pak, radim u nemoći i neznanju.“ Bernhard pripada poetici pukotine u samome jeziku, onom između moći i nemoći kazivanja, onom čudovišno bliskom traumama modernoga čovjeka i istodobno njemu stranom što ga privlači i odbija. Autobiografija pritom igra ulogu poremećaja (Verstörung) samoga života u njegovoj linearnosti i ekscentričnoj bačenosti na rubove. Biti na rubu znači neprestano živjeti u stanju panike i „racionalne ekstaze“ s obzirom na javnu izloženost pogledu Drugih kao mase i kolektiva u formalno demokratskom okružju jedne ideologijsko-političke masovne psihoze isključenja onih koji odbijaju pokornost pripadništvu totemu i tabuu identiteta. Užas je fašizma u tome što se pojavljuje u formi prametajezika organske zajednice. Mistika „prirode“ pritom povezuje ideju krvnoga srodstva i društvene odnose kao rasno-etničku solidarnost u obrani teritorija pred prodorom izmišljenih unutarnjih neprijatelja. (Vidi o tome: E.Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984. S njemačkoga prevela J. Planinc )

Forma masovne moći plemenske svijesti savršeno djeluje u doba totalne krize vrijednosti. No, problem je u tome što kao moderna ideologija rasizma i nacionalizma fašizam počiva na logici mase i utoliko ima demokratsku legitimnost za svoje protudemokratske ciljeve. Biti protiv svake obnove potisnute krivnje u latentnu agresiju postmoderne politike „prosvijećene mase“ bez subjekta za autora Imitatora glasova čini temelj umnoga djelovanja u stanju permanentnoga „izvanrednoga stanja“. Pitanje slobode i etike u stanju ideologijske „poremećenosti“ (verstörung) univerzalnih vrijednosti modernosti kao što su ideja ljudskih prava, dostojanstva osobe i nesvodljivosti Drugoga nije stoga pitanje o smislu humanosti, nego pitanje o volji za ozbiljenjem nepostojeće biti humanosti pod cijenu vlastite društvene isključenosti. Bernhardov je intelektualni položaj u europskoj kulturi jedinstven primjer onoga što Sartre naziva bastardom. Nikome ne pripadati, ni kultu nacije niti totemu rase ni tabuu kulture, niti interesima korporacija, znači ostati bezuvjetno nemuzikalan na bubnjeve zlokobnoga marša u mračnome dobu ideologija. Intelektualac kao bastard u sebi čuva i na najviši stupanj mahnitosti slobode uzdiže nepripadnost, samotnost, vjerodostojnost vlastita čina otpora.

Thomas Bernhard je bio neželjeno dijete ekscesa, rođen 1931. godine najvjerojatnije silovanjem njegove majke, koja je zato prebjegla u Nizozemsku u izolaciju od društvene osramoćenosti u austrijskoj provinciji. Odrastao je i školovao se u internatu u Salzburgu, a istinski svijet umjetnosti i filozofije, anarhistički svjetonazor i naklonost spram društvenih marginalaca od lumpenproletera, pijanaca, boema, tjelesno drukčijih do svih odbjeglih od okrutnoga zakona društvene prosječnosti u svakom pogledu baštinio je od djeda, književnika zavičajne tematike, Johannesa Freumbichlera. (K.Fleischmann, Thomas Bernhard – Eine Begegnung. Gespräche mit Krista Fleischmann, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Cijeli je život zbog tuberkuloze proveo u raznim sanatorijima. Bio je nastanjen u austrijskoj provinciji. Sve je to dovoljno za autobiografski okvir jedne mnogo složenije i radikalnije ideje književnosti no što se može sažeti iz gotovo uobičajene autobiografije u kojoj jedna neizlječiva bolest ima funkciju više od metafore. Što uistinu određuje Bernhardovu ideju književnosti?

3. Doživljaj raskorijenjenosti: raspad i preostaci

S onu stranu mizantropije i nihilizma, ali i bez napasti zapalosti u novi moralizam bez utjehe u onome transcendentnome, Bernhard je razvio autentičan protudiskurs negacije i potvrđivanja jezika kao jedine vjerodostojne matrice za moguće razumijevanje svijeta. Ne kaže slučajno Heidegger u svojim frajburškim predavanjima 1940-ih da je jezik događaj i da bit umjetnosti pripada događaju (Ereignis). Ovdje nam je od posve minornog značaja što Bernhard u romanu-eseju Stari majstori: Komedija vjerojatno u cijeloj povijesti kritike Heideggera ispisuje najciničnije komentare o prekretnome misliocu suvremenoga doba nazivajući ga „ludim nacističkim filistrom“. Važno je samo ovo: jezik se događa onda kada kazivajući o istini bitka iz njega pjevajući svijet sam od sebe otvara svoje tajne nikad ih posve ne puštajući razumijevanju onih koji slušaju i čitaju. Bernhardov je protudiskurs stoga destrukcija jezika kao instrumenta i alata spoznaje. U već spomenutoj knjizi poremećenoga žanra autobiografije-romana-eseja, pripovjedač ustrajno pokazuje koliko mu je stalo do inkantacije i hiperbole u načinu artikulacije stavova. Poredak protudiskursa proizlazi iz savršenoga kaosa prirode i njoj suprotstavljenoga načina organizacije ljudske vrste u društva, države i carstva. (J. Pratt, „L’odre du discours chez THOMAS BERNHARD: Pour une invitation á la lecture de Bernhard“, www.thomasbernhard.org/essays/index.shtml) Da bi „istina“ mogla uopće biti dosegnuta i, dakako, nedotaknuta jer je za Bernharda na tragu Nietzschea riječ o igri metafora i fikcija u bivanju/postajanju, a ne u fiksnome stanju identiteta, nužno je da se poredak jezika organizira kao entropijski model svijeta. U njemu se istodobno svaki raspad reorganizira i postaje preostatak jednoga drugoga svijeta, a preobrazba jednog stanja u drugo mora odgovarati temeljnoj ideji književnosti kao kontingencije i emergencije.

Nazivi su Bernhardovih proza, eseja, autobiografskih djela preuzeti iz jezika metafizike i suvremenih prirodnih znanosti, iz tehnosfere i biosfere: uzrok, slučajnost, raspad, gubitak, ispravke. Kada bismo htjeli uspostaviti dijalog između dva srodna spisatelja suvremenoga doba nakon iskustva postmoderne i nakon njezine karijere paradoksalne medijalnosti, alegoričnosti i ornamentalnosti, tada je samorazumljivo da Bernhardovo pretjerivanje, cinizam i radikalno-subverzivna gesta otpora u samome jeziku ima svojeg srodnika i baštinika u romanima i esejima Michela Houellebecqua. U njegovu romanu Elementarne čestice to je dovedeno do krajnjih konzekvencija. Emergentna praksa jezika iskazuje se hiperbolom i refleksivnim cinizmom subjekta. Ali za razliku od Bernharda on potpuno profanira jezik na medijalni diskurs komunikacije slikama-tijelima s pomoću paraznanstvenoga diskursa biogenetike i sociobiologije. No, razlike između Bernharda i Houellebecqua su ne samo u tome što prvi poetizira jezik ponavljanjem i inkantacijama, a potonji ga svodi na elementarnu moć razaranja svih formi životne komunikacije u težnji za apsolutnim Ja društvene entropije suvremenosti, nego ponajviše u tome što Bernhard u svojoj bastardnoj nepripadnosti društvenim idolima masa i populističkih ideologija fašizma iskazuje supatnju s Drugima, dok je Houellebecq do narcističke ravnodušnosti okrenut subjektu vlastite praznine. Na kraju se pokazuje da pitanje jezika i diskursa u suvremenoj književnosti uvijek završava kao etičko-političko pitanje. Međutim, to nije argument u prilog angažirane književnosti. Prije bi se moglo kazati da je to ono što preostaje od jezika u epohi destrukcije njegovih moći komunikacije. Preostaju ili „male priče“ ideologije-politike ili, pak, ono ezoretično i rubno što je najbolje definirao baš Peter Handke u govoru povodom jedne književne nagrade: Ja sam stanovnik kule od bjelokosti? Bernhard bi tome sigurno mogao dodati: „U toj kuli čovjek mora poludjeti, postati idiot ili se ubiti. Uvijek postoji izlaz iz bezizlazja.“ Treće ipak postoji. Bernhardov protugovor kao subverzivna gesta prolaza između dva kiča groze – političke umjetnosti i estetskoga poretka života ne ostavlja mnogo nade, ali ostavlja strast za istinom u doba smrti jezika.

Kontingencija je temeljni pojam suvremene filozofije. Pojam se odnosi na nemogućnost proboja zatvorene strukture zapadnjačke metafizike i iz nje izvedene novovjekovne znanosti. Od Newtonove mehanike ona počiva na ideji nužnosti konstrukcije prirode i čovjeka. Kontingentno je ujedno slučajno i ono što, primjerice, filozof Max Scheller naziva tako-bitkom (So-Sein). To je tako i nikako drukčije. Pitati zašto je to tako, a ne drukčije čini se besmislenim. Zato je „priroda“ kategorija objektivnosti, a isto tako i cjelokupni poredak društvene organizacije ljudskoga života u moderno doba. Što se događa nije „slučajno“, ali nije ni fatalno. To je naprosto tako. Ako se X ne dokine, on će nužno u Y imati neki svoj preostatak, koji će djelovati u stvaranju nove situacije. Postavka o austrijskome kulturnome i društvenome modelu kao nacionalsocijalizmu-katolicizmu nesumnjivo je ujedno zastrašujuće „neobjektivna“ i izaziva podozrivost spram logike kojom se stavovi pisca proglašavaju istinskom političkom zbiljom. Time dolazi do iskrivljavanja kako logike književnoga teksta tako i same politike i društvene zbilje. U 20. stoljeću ima mnoštvo primjera iščitavanja političke i društvene stvarnosti na temelju prekretnih književnih djela. Tako dolazi do nužnoga iskrivljavanja same stvarnosti podarujući joj ono što ona nipošto ne zaslužuje – mitsku sliku neovisnu od zbiljske istine događaja. Roman u estetskome smislu nije, dakako, puki odraz modernoga industrijskoga društva i njegove tehno-znanstvene logike.

Već je Broch u analizi Joyceova Uliksa ukazao na problem preobražaja shvaćanja vremenitosti u fragmentaciji pripovijedanja, koje odgovara raspadu cjeline modernoga života na razlikovne zone rada i dokolice, discipline (nužnosti) i anarhije (slobode). (M.Robert, „Čemu roman?“, Europski glasnik, br. 10/2010., str. 49-66. S njemačkoga preveo B.Perić) Moć književnosti počiva na mitskome znamenovanju svijeta kao tragičnoga slučaja božanske igre prirode i čovjeka. U suvremenome dobu tehno-znanosti mitski se diskurs pojavljuje u formi virtualne umjetnosti same digitalne slike kao simulakruma stvarnosti. Mit na taj način postaje sam vizualni jezik komunikacije u umreženim društvima globalnoga doba. Metajezik mita može pritom biti ideologijski fluidan i varirati od govora grotesknih totalitarnih vođa do vulgarnih ispada banalnosti ikona pop-kulture. U oba slučaja njegova je pozadina suvišak imaginarnoga u samoj jezgri patološki rascijepljenoga realnoga. Posebno je taj postupak nevjerodostojan kada se radi o piscima koji u svojem javnome obraćanju razlikuju fikciju od fakcije, beletristiku od političke publicistike. U tome je paradigmatski slučaj upravo Peter Handke. Njegovi su romani i proze ezoterična čista imaginacija susreta jezika i znakova stvarnosti, a politički putopisi i angažman u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, gdje je na zasadama provincijalnoga kulturpesimizma branio zločinačku politiku Miloševićeve Srbije protiv „dekadentnoga i moralno propaloga Zapada“ 1990-ih, sramotni čin intelektualnoga i moralnoga poraza.

Zato valja Bernhardovu kritiku austrijskoga „Heimatkomplexa“ osloboditi od svake vrste prizemne političke podjarmljenosti u druge svrhe. Ne radi se ni o kakvome „kulturnome modelu“ kao vječnome arhetipu, nego o nastavku onoga što je najvjerodostojnije kritički pokazao upravo Hermann Broch u postavci o „radosnoj apokalipsi“ Beča i Habsburške monarhije. Samo su druga sredstva i samo su druge strategije književnosti kao ideje. Ono što je istovjetno jest raspad vrijednosti i potonuće u zaborav neiskupljive krivnje za istrebljenje Židova u drugom svjetskom ratu. Književnost se oslobađa političkoga tek onda kad samo političko više ne treba za svoje svrhe nikakvu književnost kao „dodanu vrijednost“ vlastitoj nemogućnosti smislenoga djelovanja. Problem je upravo u tome što je suvremeno doba u svojoj načelnoj autonomnosti sfera umjetnosti, religije, politike sve drugo negoli uzajamna igra nesvodljivih duhovnih moći. Logika integriranoga spektakla fundamentalni je poremećaj ranga u globalno doba. Sve se gubi u žrvnju praznine i ništavnosti samoga društva spektakla. Svaki oblik otpora postaje minorna gesta očajnika, a svaki očaj rađa samo novi ressentiment u formi upravo onog što je tema Bernhardova skalpela psihopatologije morbidne Arkadije – masovni zločin bez razloga, čisti teror bez svrhe. Odgovor na pitanje čemu i zašto to i upravo to samo je jedan: naprosto zato! Apsurd još pripada herojskome dobu egzistencije u svijetu razlikovnih zona države i društva, politike i umjetnosti. U doba spektakla sve je poremećeno i ništa više nema posljednji razlog u nečemu drugome osim u vlastitoj bestemeljnosti ništavila.

Jezik je Bernhardova protudiskursa polje emergencije. Radi se o pojmu iz suvremene teorije znanosti – od kozmologije do bioznanosti i neurofilozofije – koji upućuje na prekid s logikom uzrok-posljedica i otuda se izvodi mogućnost nastanka novoga kao apsolutno nesvodljivoga i neočekivanoga. U Bernhardovu jeziku cijelokupni se svijet događa kao sukob kontingencije-emergencije, „nužnosti“/“slučajnosti“ i „slobode“. Ta paradoksalna i ekscentrična poetika konsternacije u svojoj je izvedbi radikalan spoj svemoći-nemoći jezika da dosegne čistu jednostavnost one čudovišne „istine“ raspada svijeta na elementarne činjenice tjelesnosti i uzvišene fraktale jedne bezuvjetne metafizike umjetnosti s glazbom kao vrhuncem. U mnogim se provokativno izvedenim analizama Bernhardove ideje književnosti jezik pokazuje protudiskursom subjekta (bez) moći. U analogiji s utjecajnim Rudolphovim tumačenjem Hofmannsthalova književnoga djela kao metafizičkoga opravdanja europske „konzervativne revolucije“ u samome srcu modernizma, (H.Rudolph, Kulturkritik und Konservative Revolution: Zum Kulturellpolitischen Denken Hohmannsthtals und seinem Problemgeschichthlichen Kontext, M.Niemeyer, Tübingen, 1971.) postoji dovoljno razloga da se Bernhard imenuje „konzervativnim anarhistom“. Obrazloženje za takav stav može se pronaći u samoj Bernhardovoj opčinjenosti tradicijom njemačke romantike s vrhuncem u Novalisa i Nietzschea. Njegova su djela topologijski smještena u seosku zajednicu zatvorenoga i nepropusnoga društva. Mreža nepotizma i primitivni obrasci društvenih interakcija određuju nastanak ressentimenta spram prošlosti Austrije na dvostrukoj razini. Prva je vezana uz narodnu zajednicu kao organsku strukturu nacije i odnosi se na seljaštvo i malo obrtništvo, a druga je razina ona koju bi se u skladu s Bourdieuovim sociologijskim analizama kulturnoga habitusa moglo nazvati kulturnim i simboličkim kapitalom aristokratske elite preostale u srazu financijskoga kapitalizma korporacija i životnih stilova novih oligarhija. Austrija je oduvijek bila „treći put“, kako Bernhard cinično komentira njezin povijesno-društveni razvitak. Bez istinskoga socijalizma, bez realnoga liberalnoga kapitalizma, ali s duhom rojalističkoga katolicizma koji je svojom tiranijom i protiv svoje volje proizveo revolucionarnu reakciju duha – glazbu velikih kompozitora i Wittgensteina.

Nostalgija za Monarhijom i „Heimatkomplex“ kompenziran u nacističkome sustavu vladavine ogleda se u potisnutoj kolektivnoj krivnji za eksterminacijom Židova u Auschwitz. U oba slučaja ove suvremene mikrofizike moći, koja se savršeno zrcali u institucijama političke kulture, a koja u demokratskim okvirima nosi značajke opasne autoritarne svijesti, nedostaje temeljni društveni i politički subjekt ravnoteže moći. Razorena srednja klasa u odsutnosti prosvijećenoga liberalizma predstavlja ključni čimbenik nastanka onoga što Bernhard nemilosrdno destruira kao austrijsku posebnost – nacizam u obličju militantnoga katolicizma. U romanu Brisanje.Raspad izrijekom se pripovjedač okomljuje na tu zlokobnu alijansu zločinačke ideologije moderne i politički prerađenu vjeru kao duhovni temelj Habsburškoga carstva i poslijeratne Austrije. Nije riječ tek o destrukciji „objektivnoga svijeta“. Ponajprije je to destrukcija traumatskoga nasljeđa samoga subjekta, pripovjedača koji u pravilu iskazuje stavove samoga Thomasa Bernharda. Oslobađanje jezika neizbježno označava traumatsko suočenje s obiteljskim nasljeđem. Paralelizmom s primitivnim mentalnim sklopom austrijskoga društva Bernhard ga postavlja kao pitanje najradikalnije promjene života. To je pitanje o istini slobode i egzistencije čovjeka u oslobađanju od patrijarhalizma, katolicizmna i nacionalsocijalizma. Zastrašujuća totalnost ove emancipacije zadobiva u ovome romanu crte radikalno-subverzivne prosvijećenosti. Da bi se oslobodio prošlosti, kompleksa svojega podrijetla, pripovjedač Franz-Jozef Murau zauvijek mora napustiti dvorac Wolfsegg, prebrisati mračno mjesto „prirode“ i „društva“ kao raspada vrijednosti i, konačno, napustiti „svoju“ zemlju.

„Moji su me roditelji, vjerujući da me odgajaju, uistinu razarali, kao što su razarali moga brata Johannesa i moje sestre. Gdje god bi rekli odgoj, radije su trebali reći razaranje, oni su sa svojim odgojem koji, kako je rečeno, nije bio ništa drugo nego razaranje, sve u mojoj glavi unakazili do neprepoznatljivosti, kako se to uvijek kaže u drugom suodnosu. Godinama su na svoj katolički i nacionalsocijalistički način s najvećom bezobzirnošću spram mene sve u mojoj mladoj glavi izmiješali i ispreturali, tako da je mome stricu Georgu također trebalo više godina da tu moju glavu opet dovede u red. Umjesto da nas odgajaju, moji su roditelji mene, moga brata i sestre zapravo unakazili, napravivši u našim glavama samo zlo.“ (T.Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 122.-123. S njemačkoga preveo S.Muhamedagić)

Bernhard se, naravno, ne bavi analizama raslojavanja austrijskoga poslijeratnoga društva. Ali ne može se izostaviti da raskrinkavanje oblika patrijarhalnoga temelja morbidnih odnosa unutar obitelji, koje čine predložak njegovih moćnih književnih proza, pokazuje da je tiranija Oca/Zakona legitimno sredstvo perverzne odmazde. Kao što se sadističko-mazohistički odnosi seksualnih perverzija u konzervativnome društvu pojavljuju uvijek u njegovoj pukotini, zahvaljujući ideologijskome djelovanju dominantne kršćanske vjere, tako se u slučaju Bernhardove destrukcije jezika sama perverzija ne skriva u želji za podjarmljivanjem Drugih, nego u njihovome odstranjenju. Problem s kojim se suočavamo u tumačenju „konzervativne anarhije“ Bernhardova jezika jest upravo u onome što je u njemu latentno čudovišno. To je nestanak razlike između imaginarnoga i simboličkoga. Jezik je u Bernharda sama destrukcija temelja vjere u svijet, bolno iskustvo raspada i brisanja svih granica između života i umjetnosti. Vratimo se još jednom za trenutak Nietzscheovoj kritici dekadentnoga stila u umjetnosti nakon romantike. Naime, da bi se uopće mogao izgraditi novi stil na ruševinama klasičnoga s kojim svijet ima privid cjelovitosti cjeline, gdje nije moguće da se subjekt ceri u lice nekog izvanjskoga objekta, gdje paradigma Goetheova Fausta pokazuje da klasično označava doba zaokruženosti svijeta i smjerne potčinjenosti svakoga autonomnoga dijela cjelini, što je Hegel u svojoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji apsoluta definirao riječima istina je cjelina (Das Wahre ist das Ganze), bilo je nužno stvoriti protudiskurs spram totalne moći apsoluta. Njegova je glavna značajka u komičkome, ironijsko-ciničkome, razlaganju raspada cjeline na fragmente, pobuna protiv duhovnoga totaliteta kao opsjene istine uma koja zbilji određuje granice zbivanja.

Duh je ove pobune fiziologijski. Pokazuje se bjelodanim u tjelesnoj ekscentričnosti i ekstravagantnosti subjekta. A on može biti samo i jedino umjetnik kao filozof, apsolutna figura samorefleksivnoga djelovanja unaprijed pomirenoga da su njegove granice razaranja slike novovjekovnoga svijeta istodobno granice njegova jezika-svijeta, a njegova sredstva ograničena na radikalno-subverzivnu gestu pobune protiv lažne cjeline uma iz ekstatične moći samoga tijela. Od Nietzschea preko Artauda i dadaizma do suvremene performativne umjetnosti duh se ove pobune svodi na provokaciju jezika zatvorenoga društva u svojim imaginarnim i simboličkim institucijama nadzora, kažnjavanja i obuzdavanja slobode u okove zabave i spektakla. Zato u čitavoj modernoj književnosti tolika mahnitost subjekta i njegovih neuroza, tjeskobe, narcizma, shizofrenije (forma mentis) i toliko raspada cjelovitosti tijela u krhotine zahvaljujući bolesti poput tuberkuloze, raka, leukemije (forma corporis). Luđaci i bolesnici-na-smrt defiliraju modernom književnošću kao uzvišene dame i kositreni vojnici na neobaroknoj promenadi. Slika izaziva nostalgiju jer je svjedočanstvo neumrle prošlosti. Paradoks je moderne fotografije u tome što je ona prikaz onog što se već dogodilo, što je minulo i pohranjeno u rešetke zaborava. Crno-bijela odslika stvarnosti poništava sadašnjost, pretvarajući je u doba „kad je željeti još pomagalo“. Iskustvo bolesti u svojoj metafizičkoj strukturi poremećenoga svijeta pripada modernosti i njezinoj „istini“ koju je ponajbolje sažeo Walter Benjamin u alegoriji slike Paula Klee Angelus Novus: svaki je napredak svijest o katastrofi. U romanu Brisanje.Raspad Bernhard otvara pitanje beskorisnosti sjećanja na prošlost, jer svaka je nostalgija bolest mahnitoga subjekta koji u svoje dvije forme bolesti – mentalne i tjelesne – prolazi kroz rešetke životnoga samopotvrđivanja užasa podrijetla. Ponavljanje egzistencijalne fraze o zjapećoj praznini prošlosti nema nikakve druge funkcije osim u samorefleksiji. Nužno je izbrisati sjećanje, poništiti prošlost da bi trauma sablažnjujućega djetinjstva zauvijek ostala u bezdanu ništavila, da bi se moglo krenuti dalje, u novu neizvjesnost jedne duboke samoizvjesnosti konačnosti i posljednje granice ljudske egzistencije.

„Svi mi svuda sa sobom nosimo neki Wolfsegg i imamo volju da ga sebi na spas izbrišemo, želimo ga uništiti tako da ga napišemo, izbrisati ga. Ali većinom nemamo snage za takvo brisanje. Možda je, međutim, sada taj trenutak. /…/ Čemu sav taj rimski ugođaj, čemu će mi moj stan na Piazzi Minervi ako ne u tu svrhu, rekao sam Gambettiju. Vjerojatno sam, međutim, već prečesto razmišljao o tome, a to nedvojbeno slabi takav naum; Brisanje ću nazvati taj svoj izvještaj, rekao sam Gambettiju, jer u tom izvještaju stvarno brišem sve, sve što napišem u tom izvještaju bit će izbrisano, sva će moja obitelj u njemu biti izbrisana, njeno će vrijeme u njemu biti izbrisano…“ (T.Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 174.-175.-176. S njemačkoga preveo S.Muhamedagić)

Brisanjem prošlosti ne prekida se njezina fatalnost zauvijek odigranoga događaja. Prošlost se, paradoksalno, samo trenutačno odgađa. U Bernhardovoj poetici ona je zaustavljena u ponavljanju tragedije-komedije „ljudske prirode“, koja poput onih pastira sa slika Nicolasa Poussina zagledanih u napušteni bunar u času smrti (in hora mortis) ispisuje posljednje bilješke o umjetnosti i mahnitosti u ozračju već odavno narušene idile. Bolest i raspad vrijednosti su temeljne značajke iskustva europske dekadencije i modernosti. To je istodobno samosvijest jedne epohe, koja je na svojem ishodu u Thomasu Bernhardu pronašla najradikalnijeg sanjara i razaratelja opsjena suvremenoga društva, politike i kulture. Problem nije u tome što je na tragu Schopenhauera postavio u pitanje ideju svijeta kao volje i predstave subjekta, nego u tome što je i samu ideju umjetnosti postavio u pitanje u odnosu na nešto krajnje fragilno, ali jedino etički obvezujuće.

Posrijedi je govor o istini koji time što iskazuje volju za svjedočenjem već jest volja za istinom zbog nje same. A taj govor ne može nikad biti patetično uzvišen i apstraktno filantropski. Ako je ikad mizantropija imala ikakvog smisla, onda je to samo u njezinome ruhu ciničkoga otpora spram dosade i banalnosti govora. Takav istinski govor umjetnosti zjapećoj praznini ne može suprotstaviti ništa osim posljednje utjehe u uzvišenim sferama glazbe. Bernhardova je „mizantropija“ samo preokrenuti čin radikalne prosvijećenosti. Preostaci su ionako raspad svih vrijednosti i dijagnoza stanja stvari bez anestezije. U morbidnoj Arkadiji Božji je grob odavno napušten i prazan. Iz njega kao opomena još samo vrišti ta čudovišno otvorena zjapeća praznina.

(Poglavlje iz knjige Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

Thomas Bernhard
Thomas Bernhard

Recent Posts

Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

1. Svi ovi tekstovi koje objavljujem na blogu zvanom Kaos uz pokušaj samotumačenja onog što stoji u mojim knjigama izvedeno kao mišljenje tehnosfere i njezina ontologijskoga statusa u suvremenosti, osobito u petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam uz niz pratećih knjiga poput Nihilizma i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu i knjiga objavljenih na engleskome jeziku u izdanjima Cambridge Scholars Publishinga, Springera i Palgrave Macmillana nisu ništa drugo negoli nastojanje da se mogućim čitateljima s razumijevanjem otvori put drukčijega mišljenja od mnogih drugih orijentacija koje se bave tzv. istim problemom ali koje smatram da su ispod dostojne razine spekulativnosti i refleksivnosti. Vidim kako i nadalje to nailazi na posvemašnje nerazumijevanje i otpor, čak i bezglavu kritiku pokušajem da se ono što izričito tvrdim nivelira na taj način da se svede na analogiju s nekim tzv. važnim shvaćanjima u tzv. postmodernizmu, posthumanizmu ili jednostavno konstatacijama da je sve to samo izvod Heideggera ili Deleuzea u tzv. našim uvjetima. Stoga svim takvim postavkama i njihovim zagovornicima ovaj tekst ima zadaću poticanja na ekstenzivno i „duboko“ čitanje onoga što u mojim knjigama piše jasno i izričito, a ovdje sažeto iskazano kao „sedmi pečat“ mišljenja suvremenosti par excellence. 2. Transhumanizam analiziram kao radikalni završetak zapadnjačke metafizike i njezinu transformaciju u kibernetiku, odnosno kao prijelaz ljudskog bića u sferu tehnosfere u kojoj tehnologija prestaje biti tek puki čovjekov alat i postaje njegova primarna ontologijska stvarnost. Smatram, naime, da transhumanizam i posthumanizam ne predstavljaju tek prolazne kulturne ili znanstvene trendove i tzv. pokrete, već pokazateljima epohalnoga povijesnoga zaokreta. U kibernetičkome sklopu suvremenoga doba, tradicionalno ljudsko tijelo (ono što nazivam korporalnim obratom) gubi svoju spontanost i autonomiju. Autonomija se otuda seli iz domene ljudskoga subjekta u programski sklop autonomnih objekata umjetne inteligencije i njezina sustava i okoline. Tradicionalno razumijevanje humanizma koje strogo razdvaja prirodu i kulturu, odnosno čovjeka i stroj, problematično je i zastarjelo. Čovjek se više ne može promatrati neovisno o tehnologiji; ljudska evolucija i tehnološki razvitak (tehnogeneza) neodvojivo su isprepleteni. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 i https://www.amazon.com/dp/3796548377?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback) Tradicionalni pojam ljudskosti se rastvara jer tehnosfera iznutra redefinira antropologijske granice. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije pokazujem stoga vladavinu sekularizirane religijske strukture unutar transhumanističkoga pokreta. Njegova težnja za nadvladavanjem smrti, starenja i bioloških ograničenja zapravo je pokušaj ostvarivanja "besmrtnosti bez tajne". Duhovno se više ne doživljava kao transcendentna tajna, već se manifestira kroz mozaik tehnoloških i vizualnih znakova. U ideji tehno-singularnosti i tehnološkoga nadilaženja ljudskih ograničenja prepoznaje se eshatologijski zanos kroz ideje o "kraju povijesti" ili konačnome spasenju putem stroja, što transhumanizam pretvara u svojevrsnu tehno-religiju. (v. https://trivent-publishing.eu/home/170-318-metahumanism-sorgner.html ) Pitanje transhumanizma je u svojoj biti pitanje o budućnosti samoga mišljenja i filozofije. Kada strojevi preuzmu funkcije kognicije i planiranja, filozofija se mora postaviti kao radikalna dijagnoza vremena koja nastoji dokučiti što uopće znači ljudska egzistencija u doba tehnosfere. Klasične humanističke fraze više nemaju smisla jer se nalazimo u stanju u kojem su metafizički temelji zapadne civilizacije potpuno preoblikovani u algoritamske kodove. Knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika – kibernetika – transhumanizam objavljena 2023. godine u izdanju Mizantropa) predstavlja ključni appendix i teorijsku sintezu petoknjižjaTehnosfera. Za razliku od prethodnih radova koji su se oslanjali na digitalnu estetiku, vizualne umjetnosti i teoriju politike, ova je knjiga posvećena isključivo tehnoznanstvenoj konstrukciji suvremenosti. Ovdje postavljam platformu transverzalnoga mišljenja koja suočava zapadnu metafiziku i kibernetiku s najnovijim dosezima teorijske fizike, kozmologije, astrofizike i sintetičke biologije. (v. https://knjiga.hr/knjiga/izgledi-nadolazece-filozofije-metafizika-kibernetika-transhumanizam-paic-zarko-113764) Po prvi put u svojem opusu opširno analiziram astrofiziku i kozmologiju. Pritom tvrdim da suvremene znanosti, u traganju za krajnjim granicama (poput pojma singularnosti u fizici), zapravo preuzimaju nekadašnju ulogu metafizike. Filozofija stoga ne smije ostati zatvorena u humanistički geto, već mora ući u radikalan dijalog s tehnoznanstvenim disciplinama. Kako bi se uopće moglo misliti nadolazeće doba svemirske i kozmičko-biološko-tehnološke evolucije čovjeka, uvodim dva ontologijsko-epistemologijska pojma. To su: 1) mjerljivost (kvantifikacija) ꟷ Sve što postoji prevodi se u mjerljive podatke i matematičke kodove; (2) vizualizacija ꟷ Događaji i strukture svijeta više se ne konceptualiziraju kroz čisti logički govor (logos), već se konstruiraju i prezentiraju kroz vizualne računalne modele i simulacije. Knjiga sustavno i genealogijski analizom pojmova, znanstvenih paradigmi i bitnih mislioca u području teorije znanosti kao i filozofije koja znanost i tehnologiju uzima za svoj predmet prati povijesnu sudbinu zapadnoga mišljenja kroz tri velike epohe. Metafizika označava tradicionalno mišljenje od Platona do Hegela koje je tražilo bit i utemeljenje u pojmovima poput uma, duha ili bitka. Kibernetika se odnosi na stadij u kojem se bitak pretvara u informaciju, a mišljenje u operativno i tehnički funkcionalno upravljanje sustavima. Transhumanizam predstavlja, naposljetku, radikalni završetak tog procesa u kojem tehnosfera (kroz umjetnu inteligenciju i biotehnologiju) nastoji autopoietički (samostvoreno) nadići i zamijeniti tradicionalno shvaćenoga čovjeka kao animal rationale. 3. Tehnosfera, kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije, dovodi do kraja i nestajanja tradicionalne uloge triju stupova ljudskoga duha: filozofije kao paradigmatskog mišljenja, umjetnosti koje u ovoj knjizi više nema kao estetskoga rasterećenja i znanstvenoga eksperimenta koji biva zamijenjen čistom simulacijom i autonomnim algoritmima. U konačnici, Izgledi nadolazeće filozofije nisu poziv na odbacivanje filozofije, već pokušaj da se mišljenje očuva u svojoj čistoći. Zato inzistiram na tome da filozofija mora odustati od utjeha prošlosti i postati radikalna dijagnoza vremena koja jedina može progovoriti o sudbini čovjeka koji ubrzano postaje dio algoritamskoga sklopa. Ova dva pojma ne promatram kao obične znanstvene metode, već kao temeljne načine na koje nam se stvarnost uopće pokazuje u doba tehnosfere. ¸Mjerljivost (Kvantifikacija svega postojećega): Matematički univerzum: Oslanjajući se na suvremenu astrofiziku i kvantnu mehaniku, pokazujem da u tehnosferi stvar gubi svoju "supstanciju" ili "bit". Sve što jest – od galaksije do ljudskog genoma – postaje obradivo tek kada se prevede u podatak (datafication). Diktat algoritma: Ako nešto nije mjerljivo i pretvorivo u digitalni kod, ono za sustav tehnosfere ontološki ne postoji. Ljudsko iskustvo, emocije i misli nastoje se kvantificirati kroz biometriju i neuroznanost kako bi postali dio operativnog sustava. Vizualizacija (Svijet kao konstruirana slika): Kraj klasičnoga teksta ilogosa: Tradicionalna filozofija temeljila se na pojmu i pisanoj riječi. Nadolazeća filozofija pak uočava da tehnosfera funkcionira kroz vizualne modele. Simulacija umjesto reprezentacije: Računalni modeli crnih rupa, kvantnih stanja ili DNA sekvenci nisu "slike" nečega što već postoji u prirodi. Te vizualizacije su matematički konstrukti koji tek stvaraju tu stvarnost za nas. Stvarnost se više ne spoznaje razumijevanjem teksta, nego dizajniranjem i gledanjem sučelja (interfacea). Sudbina zapadnoga mišljenja zato se u ovoj knjizi pojavljuje kao nužna povijesna evoluciju u kojoj se struktura moći i bitka seli iz uma u stroj. Metafizika kao doba subjekta i prirode: Započinje s Platonom i kulminira s Hegelom. U ovom dobu čovjek je postavljen kao subjekt (središte svijeta), a priroda kao objekt koji on spoznaje. Ključno pitanje metafizike je pitanje o bitku i umu koji to spoznaje. Tehnologija je ovdje još uvijek shvaćena samo kao čovjekovo oruđe. Kibernetika kao doba informacije i upravljanja sustavima: Nastupa s krizom metafizike (od Nietzschea i Heideggera nadalje) te znanstvenim radovima Norberta Wienera. Bitak se više ne razumije kao duh ili materija, već kao informacija. Svijet se više ne promatra kao skup predmeta, već kao mreža otvorenih i zatvorenih sustava kojima se upravlja putem povratne sprege (feedback loop). Čovjek ovdje prestaje biti autonomni subjekt i postaje "čimbenik" ili "čvor" u komunikacijskom kanalu. Transhumanizam kao doba tehnosfere i autopoiesisa: Ovo je radikalni, ekstremni završetak metafizičkoga hoda Zapada. Transhumanizam preuzima kibernetičku tezu da je čovjek samo informacijski kod (DNK + neuronska mreža) i izvodi zaključak: kôd se može poboljšati, prepisati i odvojiti od biološkoga supstrata. Tehnosfera postaje autopoietička – ona samu sebe reproducira, nadograđuje i evoluira. Umjetna inteligencija (AI) i sintetička biologija više ne trebaju ljudskoga programera kao posrednika; sustav se autonomno optimizira, ostavljajući tradicionalnog humanističkoga čovjeka iza sebe kao zastarjelu evolucijsku stepenicu. 4. No, u Izgledima nadolazeće filozofije završavam s pitanjem o događaju (Ereignis) kod Heideggera i (événement) Deleuzea. Razlika u shvaćanju ovog temeljnoga pojma post-metafizike omogućuje da se izvede nešto krajnje radikalno: naime, da se pokaže kako se događaj mora shvatiti u analogiji s transklasičnom logikom tehnosfere i ne pripada ni u područje očekivanja nagovora smisla bitka niti u područje "novoga" koje rastemeljuje postajanje svijeta kao virtualne aktualizacije, već se događa kao diskontinuirani kontinuitet onoga što je nesvodivo na bitak i vrijeme u obzorju kraja metafizike. Taj događaj koji se događa tako što mišljenje misli autopoietički, jezik govori autopoietički, a slika pokazuje autopoietički dovodi do kraja i metafizike u kibernetici i kibernetike u transhumanizmu. Čovjek se kao homo kybernetes ne pojavljuje više subjektom mišljenja "svijeta" bez "slike", već "slikom" bez "svijeta" i njegova je sudbina da odlučno filozofijski otvori mogućnost izgleda mišljenja i življenja u samoj jezgri ovog nihilizma trećega poretka kibernetike. Dakle, ne izvan sustava, ne tako da se snebivamo nad transhumanizmom kao opasnošću koji će nas uništiti dolaskom kvantnih računala i metaverzuma, već u samoj jezgri ničega (nihil absolutum) ꟷ to je najradikalniji stav uopće protiv nihilizma ꟷ biti u samome središtu ovog zbivanja i mišljenjem ga egzistencijalno prevladati. (v. o tome: https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/ ) Događaj o kojem govorim na kraju knjige nije nešto što dolazi "izvana" da bi spasilo čovjeka, niti je to progresivni nastavak povijesti. Mišljenje se oslobađa potrebe da reprezentira izvanjski svijet. Ono postaje operativno, srodno algoritmima tehnosfere, ali zadržava sposobnost refleksije vlastitoga procesa. Jezik više nije alat kojim ljudski subjekt prenosi značenje o bitku. On generira vlastitu stvarnost (poput kôda ili generativnih jezičnih modela) u kojoj znakovi proizvode nove znakove. Slika više nije mimesis (imitacija) stvarnosti. Vizualizacija u tehnosferi stvara samu stvarnost; metaverzum ili digitalni konstrukti nemaju svoj referent u fizičkome svijetu, oni su samoreferentni. Ova trijada ne ukida samo metafiziku u kibernetici, već i samu kibernetiku u transhumanizmu. Zašto? Zato što transhumanizam još uvijek „naivno“ vjeruje da tehnoznanošću upravlja čovjek radi svojeg "poboljšanja" što je antropocentrički ostatak metafizike. Autopoietički obrat, međutim, pokazuje da sustav nadrasta i samog transhumanističkoga čovjeka. U jezgri tehnosfere postmetafizički koncepti se lome. Heideggerov Ereignis (događaj) još uvijek sadrži patos iščekivanja, osluškivanja "nagovora smisla bitka" i spasonosnoga povratka autentičnosti. U svijetu kvantnih računala, taj je jezik zastario. Nema se što osluškivati u šumu algoritama; sustav je ravnodušan prema smislu. Deleuzeov événement (događaj) slavi imanenciju, vječno postajanje (devenir) i virtualne aktualizacije koje stalno rađaju "novo". Sama je tehnosfera kao kapitalizam visoke tehnologije prisvojila tu logiku – ona stalno proizvodi "novo" kao modni artikl ili nadogradnju softvera, čime subverzija postaje nemoguća. Događaj se stoga mora misliti u analogiji s transklasičnom logikom – logikom koja nadilazi binarne opozicije (istina/laž, čovjek/stroj, subjekt/objekt). 5. Umjesto tehnofobije, moraliziranja ili nostalgije za izgubljenim humanizmom, sve je u nastojanju održanja mišljenja u samoj jezgri ovoga nihilizma. Čovjek više nije homo sapiens koji vlada svijetom, već homo kybernetes. On živi u stanju "slike bez svijeta" – okružen simulakrumima i tehnosferom. Pozicija mislioca danas nije izvan sustava jer eksterijer više ne postoji – tehnosfera obuhvaća sve, od geoinženjeringa do neuro-sučelja. Egzistencijalno prevladavanje u jezgri Ničegajest istinski "anti-nihilizam". Ako je tehnosfera u svojoj biti čisti funkcionalni nihilizam (sustav bez svrhe, radi same funkcionalnosti), filozofija se mora naseliti u samu njegovu jezgru (u središte tog Ništa). Tek odatle, kroz radikalno mišljenje koje razumije zakone te tehnosfere bolje nego što ih razumiju sami inženjeri, moguće je otvoriti autentične izglede za mišljenje i življenje. To nije tehno-optimizam, nego otvaranje mogućnosti izgleda. Mišljenje u jezgri nihilizma trećega poretka postaje čin radikalne slobode: misliti sustav, proći kroz njega, i upravo kroz to prolaženje očuvati samu mogućnost da se bude ljudskim bićem koje nije tek puka komponenta u algoritmu. Zato moja analiza sveučilišta i obrazovanja u doba tehnosfere izravno proizlazi iz teze o radikalnome nihilizmu trećega poretka. Suvremeno sveučilište nije samo u krizi; ono je doživjelo potpunu mutaciju svoje ontologijske svrhe. Tradicionalno sveučilište, utemeljeno na Humboldtovu modelu autonomije, humanizma i traganja za istinom, zamijenjeno je korporativno-tehnološkim pogonom za proizvodnju mjerljivih vještina.U jezgri te transformacije nalaze se tri ključna procesa: 1. Od humanističkoga obrazovanja (Bildung) do kompetencija i vještina Tehnosfera je u potpunosti ukinula klasični pojam Bildunga (samooblikovanja čovjeka kroz kulturu, kritičko mišljenje i znanost). U dobu kibernetike, sveučilište više ne proizvodi intelektualce koji propituju temelje društva i bitka, već operatore sustava (homo kybernetes). Znanje se reducira na ishode učenja, bodove (ECTS), kompetencije i vještine koje se mogu izravno unovčiti ili implementirati u algoritamske procese kapitala i tehnologije. Ako znanje nije mjerljivo i operativno, ono se unutar bolonjskoga i post-bolonjskoga sustava smatra "beskorisnim". 2. Tehnosfera i deteritorijalizacija sveučilišta Sveučilište gubi svoj fizički i simbolički prostor sveučilišnoga kampusa kao mjesta susreta mišljenja i dijaloga, te postaje dio digitalne mreže. Kroz metaverzum, online platforme, digitalne repozitorije i hibridnu nastavu, obrazovanje se deteritorijalizira. Ono gubi "svijet" i pretvara se u čistu "sliku na sučelju". Profesor više nije nositelj živog mišljenja ili kritičkoga autoriteta, već postaje moderator digitalnih sadržaja, administrator platformi i menadžer podataka. Živa riječ (logos) ustupa mjesto vizualizacijama, prezentacijama i automatiziranim algoritmima za ocjenjivanje. 3. Autopoiesis "info-kognitivnoga kapitalizma" Sveučilište danas funkcionira kao samoreproducirajući (autopoietički) pogon info-kognitivnoga kapitalizma. Ono ne služi čovjeku, nego samom sebi i rastu tehnosfere. Student se ne obrazuje da bi mislio, nego da bi postao optimizirani "ljudski resurs" sposoban za supostojanje s umjetnom inteligencijom. U općoj teoriji tehnosfere, čak i znanstvenoistraživački rad na sveučilištima prestaje biti polje otvorenoga eksperimenta i pretvara se u računalne simulacije unutar zadanih algoritamskih parametara. Sveučilište se ne može spasiti bježanjem od tehnologije, već bezuvjetnim filozofijskim osvještavanjem njezine logike unutar samih institucija. Profesori i studenti ne bi trebali biti puki korisnici digitalnih alata i administrativnih tablica, već subjekti koji iznutra – u samome središtu digitalnoga pogona – razvijaju transklasičnu logiku kritike. To znači obrazovati za ono što je preostalo od mišljenja ꟷ za sposobnost da se razumije i dekonstruira kôd, da se uoči praznina (Ništa) iza sjajnih ekrana metaverzuma i umjetne inteligencije, te da se upravo kroz taj čin radikalne refleksije egzistencijalno očuva prostor slobode. U Izgledima nadolazeće filozofije idem korak dalje od uobičajene kritike umjetne inteligencije (AI) kao alata koji obavlja kognitivne funkcije uvodeći pojam umjetne intuicije. Naime, umjetna intuicija označava sposobnost naprednih algoritamskih sustava poput kvantnih neuralnih mreža da prepoznaju obrasce, donose heurističke odluke i stvaraju "novo" brzinom i obujmom koji nadilaze ljudski mozak. AI više ne računa samo logički. Ona anticipira i simulira intuitivne skokove. U nastavi, AI prestaje biti asistent i postaje supstrat samog znanja. Kada sustav posjeduje i inteligenciju i intuiciju, proces učenja se radikalno mijenja. Student se više ne uči kako doći do rješenja (jer algoritam nudi rješenje trenutačno), već je prisiljen postati promatrač autopoietičkoga samogeneriranja znanja.Umjesto zabrane korištenja AI ili naivnoga prepuštanja istoj, sugeriram da se obrazovanje mora fokusirati na transklasičnu refleksiju kôda. Učiti mlade ne kako koristiti alate, nego kako misliti prazninu koja nastaje kada stroj preuzme intuiciju. To je obrazovanje za "nemislivo" – ono što stroju izmiče jer nema egzistenciju. Suvremeno sveučilište više ne služi za discipliniranje građana za potrebe nacionalne države (stvaranje lojalnih podanika, pravnika, profesora). Budući da je država razvlaštena u korist globalne tehnosfere, sveučilište postaje čvorište za upravljanje algoritmima i biotehnologijom. Škola i sveučilište postaju laboratoriji u kojima se ljudski materijal priprema za simbiozu s tehnosferom. Kroz prisilnu digitalizaciju i implementaciju transhumanističkih paradigmi gdje je čovjek definiran kao nesavršeni softver, obrazovne institucije izravno provode dokidanje humanizma. Moć više ne treba tijelo, ona treba podatke o tijelu. Jean-François Lyotard je u svojem kultnome djelu Postmoderno stanje (1979.) proročanski najavio komodifikaciju i robotizaciju znanja. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-La_Condition_postmoderne-2180-1-1-0-1.html) Međutim, iz pozicije 21. stoljeća i nihilizma trećega poretka ovu tezu radikaliziram i vodim do njezina krajnjeg ontologijskoga ishodišta. Dok je kod Lyotarda znanje još uvijek u opticaju među ljudskim akterima koji njime trguju radi profita ili moći, za mene znanje unutar tehnosfere postaje posve autonomno. Sustav generira znanstvene radove, simulacije i baze podataka radi vlastite optimizacije, a ne radi čovjeka. Znanje više nije roba za ljude; ono je resurs za tehnosferu. Ako obrazovanje gubi humanistički smisao, ako država više ne štiti život nego tehnosfera upravlja kodom, i ako je znanje postalo autopoietički stroj bez vanjske svrhe – što preostaje? Preostaje upravo ono najradikalnije: ostati u samoj jezgri tog Ništa. Radikalno demontirati iluzije o povratku na staro. Filozofija unutar takvoga sveučilišta i takvoga obrazovanja mora preuzeti ulogu subverzivne, transklasične misli koja ne dopušta da homo kybernetes zaboravi vlastitu prazninu. Biti u središtu zbivanja, proći kroz nihilizam trećega poretka, i upravo u toj točki maksimalne opasnosti otvoriti čisti, nepatvoreni izgled autentičnoga novoga mišljenja.

November 18, 2026
Što još uopće s ideologijom?

Što još uopće s ideologijom?

1. Za Louisa Althussera, vodećeg francuskog neomarksističkoga filozofa druge polovine 20. stoljeća, ideologija nije samo skup lažnih ideja ili pasivna iluzija, već istinsko bojno polje i materijalna sila neophodna za klasnu borbu. U svojem poznatom tekstu iz 1970. godine „Ideologija i ideologijski državni aparati“, on redefinira ideologiju ne kao "lažnu svijest", već kao zamišljeni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja. Za Althussera, teorija i filozofija nisu neutralne. On definira filozofiju kao "klasnu borbu u teoriji" ili kao "filozofsku borbu za riječi koja je dio političke borbe". Cilj je osloboditi znanost (historijski materijalizam) od ideologijskih iskrivljenja buržoazije. Izazov je stoga povući jasnu granicu između znanosti koja proizvodi znanje i ideologije koja služi klasnim interesima. Ideologija ne lebdi u zraku. Ona ima materijalno postojanje ukorijenjeno u institucijama. Dominantna klasa, pak, koristi ove strukture za reprodukciju odnosa eksploatacije. IAD (ideologijski aparati države) su škola koja je postala dominantni aparat u kapitalizmu, Crkva, obitelj, mediji, kultura. Budući da su ovi aparati sredstvo kojim buržoazija održava svoju hegemoniju, oni odmah postaju mjesto žestoke klasne borbe. Dominirana klasa pokušava im se oduprijeti, voditi političke bitke unutar njih i subverzivno neutralizirati njihove funkcije. Althusser tvrdi da ideologija interpelira pojedince kao subjekte. Od rođenja smo uronjeni u rituale i materijalne prakse koje diktiraju kako djelujemo i mislimo kako bismo se prilagodili utvrđenom poretku. „Borba“ ovdje leži u osvještavanju i preokretanju ove podložnosti. Da bi se emancipirali, potlačeni se moraju suprotstaviti dominantnoj ideologiji proleterskom ideologijom borbe, sposobnom strukturirati otpor i organizirati konkretnu političku akciju. Ovaj koncept ideologije također je bio predmet intenzivnih intelektualnih sporova u svoje vrijeme. Mislioci, primjerice, poput Jacquesa Rancièrea kritizirali su Althusserovu viziju, tvrdeći da je njegova stroga razlika između „Znanosti“ (koju su zastupali partijski intelektualci) i „Ideologije“ (u kojoj su mase navodno stagnirale) zapravo služila opravdavanju akademskoga autoriteta i političkog revizionizma, a ne istinskoj pobuni naroda. Badiou, pak, tvrdi da Althusserov strukturalizam unatoč svojim znanstvenim pretenzijama zadržava oblik idealističkoga zatvaranja. Zarobljavajući pojedince unutar sveobuhvatne ideologijske matrice u kojoj je svaki oblik otpora unaprijed kodiran od strane samog sustava, Althusser otuda ne uspijeva objasniti kako se istinski postupak istine može pojaviti izvan strukturnoga polja. (v. https://pages.mtu.edu/~jdslack/readings/CSReadings/Hall_Signification_Representation_Ideology.pdf ) 2. Althusser izvodi ključnu razliku između dvije vrste državnih aparata koji služe reprodukciji kapitalističkog sustava. Represivni državni aparat (RDA) obuhvaća policiju, vojsku, sudove i zatvore. On funkcionira prvenstveno putem nasilja i prisile (fizičke ili administrativne) i jedinstven je. Ideologijski aparati države (IAD) obuhvaćaju školu, crkvu, obitelj, medije, sindikate i kulturu. Oni funkcioniraju izričito putem ideologije. Za razliku od represivnoga aparata, oni su pluralni, disperzirani i često pripadaju privatnoj sferi. U feudalizmu je crkva bila glavni ideologijski aparat. U modernome kapitalizmu, škola je preuzela ulogu dominantnoga IAD-a.. Ona preuzima djecu iz svih društvenih slojeva u najranjivijoj dobi i godinama ih uči "vještinama" prožetim vladajućom ideologijom: kako se ponašati, poštovati hijerarhiju, prihvatiti svoju sudbinu radnika ili menadžera. Ideologijski aparati države nisu monolitni. Budući da su to mjesta gdje se ideologija mora svakodnevno prakticirati, oni postaju poprište klasne borbe. Vladajuća klasa ne može lako upravljati tim aparatima kao vojskom; ona mora stalno nametati svoju hegemoniju. Potlačene klase mogu unutar tih aparata (primjerice kroz sindikate, alternativne medije ili borbene prosvjetne radnike) pronaći prostor za kontra-ideologijsko djelovanje i organiziranje otpora. Jedna od najpoznatijih Althusserovih teza glasi: „Ideologija interpolira pojedince u subjekte.“ To znači da mi ne postajemo slobodni pojedinci koji naknadno biraju u što će vjerovati, već nas ideologija konstruira kao svoje sljedbenike prije nego što smo toga uopće svjesni. Althusserova slavna rečenica iz eseja Idéologie et appareils idéologiques d'État kako ideologija nema povijest često zbunjuje jer se čini da proturječi marksizmu koji sve promatra kroz povijest. Međutim, Althusser ovdje koristi igru riječi i teorijsku analogiju s Sigmundom Freudom i njegovim konceptom nesvjesnoga (koje je za Freuda također bezvremeno i nema povijest). Althusser time misli na dvije stvari. Ideologije u množini (npr. kršćanska ideologija, buržujska ideologija, feudalna ideologija) imaju svoju povijest. One se mijenjaju, nastaju i nestaju s promjenom ekonomskih epoha. Ideologija u jednini označava samu strukturu i mehanizam kako ljudska svijest funkcionira. Taj mehanizam odnosno činjenica da ljudi uvijek moraju kroz imaginaciju i simbole osmišljavati svoj odnos prema stvarnosti, vječan je. Ideologija, prema ovome shvaćanju, prati ljudska društva od pamtivijeka i postojat će čak i u komunizmu. Althusser ovdje citira samoga Marxa iz Njemačke ideologije. Ideologija je poput sna – ona nema vlastitu neovisnu povijest jer je ona samo odraz stvarne, materijalne povijesti klasne borbe. Ideologija se ne razvija sama od sebe u zraku; njezine promjene su uvijek rezultat onoga što se događa u ekonomskoj bazi i političkim sukobima. Ona nema svoju autonomnu povijest, već je njezina povijest posuđena od povijesti klasnih sukoba. 3. Usporedba Louisa Althussera i Antonija Gramscija, uz pojašnjenje Althusserove provokativne teze da „ideologija nema povijest“, zadire u sam vrh marksističke teorije 20. stoljeća. Obje teorije pokušavaju odgovoriti na isto pitanje: Zašto radnička klasa ne podiže revoluciju iako je kapitalizam očito izrabljivački sustav? Međutim, njihovi odgovori nude bitno različite naglaske. Iako oba mislioca napuštaju stari, vulgarni marksistički stav da je ekonomija jedino što pokreće povijest (ekonomski determinizam), oni fenomenu moći pristupaju iz različitih kutova: Kod Gramscija, hegemonija je pitanje kulture i pristanka kao psihološki i društveni savez klasa, dok je kod Althussera to pitanje strukture i materijalnih aparata države koji doslovno proizvode poslušne subjekte.No, ako ideologija nema povijest, onda je prema Althusseru i strukturalizmu, što također vrijedi i za Barthesov koncept metajezika kao lingvističke strukture kodiranja društvene stvarnosti, ideologija kao superstruktura ništa drugo negoli sam povijesni odnos. Zašto? Zbog toga jer povijest nije vječno zbivanje jednog te istoga u genezi i razvitku čovjeka od prastanja (Ur-Staat rekao bi Deleuze) do mogućnosti realizacije komunizma, već dinamika otvorenosti same metafizike u znaku sukoba između znanosti i ideologije u modernome kapitalističkome društvu. Odnos je fluidan ali gotovo skriveni nadodređujući pojam strukturalizma kojemu je Althusser u filozofijskome smislu dao neomarksistički pečat svojim djelima kao što su to Za Marxa i Kako čitati Kapital. (v. https://www.abebooks.com/Marx-ALTHUSSER-Louis-Fran%C3%A7ois-Masp%C3%A9ro/31115242679/bd ihttps://www.amazon.co.uk/Lire-Capital-Louis-Althusser/dp/213056853X) U njima je uspostavio scijentističku to jest determinističku interpretaciju Marxa kao onog koji se dijeli na doba filozofije ili ideologije (od 1842-1845. tzv. Rani radovi o otuđenju rada i čovjeka) i doba znanosti kao kritike političke ekonomije (od 1845-1883. ili od Teza o Feuerbachu do Grundrisse i Kapitala. Ključni pojam razdvajanja nije ništa iz logike evolucijskoga kontinuiteta, već diskontinuiteta zato što Althusser preuzima od filozofa znanosti Gastona Bachelarda pojam epistemologijskoga reza, kojim pokazuje da je između dva Marxa posrijedi posvemašnji ponor jer znanost u kapitalizmu supsumira pod sebe filozofiju i tako djeluje kao nadređena moć svojevrsne nad-ideologije. Razlog je u tome što je moderni kapitalizam rezultat totalnosti procesa sinteze robe, novca i kapitala u samosvrhu povijesnoga razvitka u kojem je država genetička funkcija represivnoga sustava ideologijskih aparata. (v. https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article18972 ) Zato je ovaj pojam IAD-a u sprezi s Gramscijevom pojmom ideologije kao kulturalne hegemonije u klasno-socijalnoj borbi proletarijata i kapitalističke klase kao Kulturkampf na tzv. metapolitičkoj razini zapravo paradoksalno i nadalje "djelotvoran". Naime, to pokazuju stalne građanske pobune u Francuskoj zadnjega desetljeća te posebno ove 2026. godine, koje su upravo krenule iz područja školstva i obrazovanja. No, problem je ontologijski daleko složeniji zato što ideologija kao sinteza znanosti i tehnologije u doba tehnosfere nije više problem tzv. lažne ili istinite svijesti kao onaj Sloterdijkov kardinalni cinizam svijesti kojim znamo da nas izrabljuju, ali i nadalje činimo isto, već onoga što Deleuze naziva noologijom. (v. https://purehost.bath.ac.uk/ws/portalfiles/portal/155859043/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf ) Dakle, Althusserovi su IAD "djelotvorni" na razini metapolitičke borbe s nacijom-državom iako bez vidljiva rezultata radikalne reforme ove države, ali su posve nedjelotvorni u borbi protiv prave "istine" da je tehno-korporativna država danas umrežena u sustav geopolitičke moći info-kognitivnoga kapitalizma onkraj granica nacije-države. 4. Jesu li pritom nedavni građanski prosvjedi u Francuskoj i Europi potvrda Althusserove teze da je škola dominantni Ideologijski aparat države (IAD)? Oni su zacijelo dokaz da je IAD i dalje živo poprište Kulturkampfa na metapolitičkoj razini. No, paradoks je kako su ovi aparati "djelotvorni" za artikulaciju revolta i prepoznavanje klasnoga sukoba, ali su strukturno nemoćni za radikalnu transformaciju. Zašto? Zato što je država protiv koje se bune pretrpjela genetsku mutaciju. Ona više nije nacionalno-suvereni aparat iz 1968. godine koji se može "preoteti" ili slomiti na barikadama. Althusserov model interpelacije pretpostavlja da nas aparat "doziva" unutar koordinata nacije-države. No, u doba tehnosfere, ideologija više ne funkcionira na osi istinito/lažno niti kroz klasičnu alijenaciju. Umjesto Althusserovih institucionalnih aparata (škola, crkva) koji djeluju izvana, info-kognitivni kapitalizam djeluje kroz ono što Deleuze naziva noologijom – slikom misli, unutarnjim kodiranjem samog kognitivnoga aparata. Moć se disperzirala iz institucija u kibernetičke mreže i algoritme. Althusserovi IAD-i ostaju zarobljeni u logici teritorijalne nacije-države. Danas, u info-kognitivnome kapitalizmu, tehno-korporativna država je deteritorijalizirana i umrežena u globalne geopolitičke tokove podataka i kapitala. Kada algoritam, digitalna platforma ili tehnokratski protokol info-kapitala interpelira pojedinca, on to ne čini kao francuski policajac na ulici koji viče "Hej, ti tamo!". On to čini kroz neprimjetnu modifikaciju ponašanja, unutar same tehnosfere, pretvarajući čovjeka u "dividuu" (Deleuzeov pojam za raspršenog subjekta kontrole). Zato su prosvjedi u školama 2026. godine istovremeno i herojski i tragični: oni pogađaju vidljivu ljušturu staroga IAD-a, dok stvarna operativna moć info-kognitivnoga kapitalizma neometano teče kroz digitalne mreže onkraj svih državnih granica. Ljevica gotovo da unisono nema suvisloga odgovora na razvitak tehnosfere koju ontologijski uspostavljam tako što tvrdim da je AI samo jedan stadij "beskonačne brzine" razvitka autopoietičke logike kraja povijesti. Zato se naivno i dogmatski govori neprestano o tzv. tehno-fašizmu i tehno-feudalizmu i o tradicionalnim humanističkim "utopijskim" frazama o povratku neposrednosti odnosa s prirodom i čovjekom. Sve je to Marx na kojeg se ljevica uvijek krivo poziva za svoje teze odavno radikalno i bezobzirno nazvao "povratkom u feudalni socijalizam". Razlog je taj što se tehnosferu ne može nadzirati tako što će se je etičko-pravno obuzdati. Ideologija je za Marxa bila pojam povijesno-epohalne granice djelovanja svijesti kao iluzije same stvarnosti u modernome kapitalizmu i svijesti kao kritike ove iluzije koja uspostavlja moć djelovanja kroz ono što Vanja Sutlić u svojem tumačenju Marxa i to radikalno protiv "humanizma" i "scijentizma", dakle i Frankfurtske škole i Althusserova neomarksizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. (v. https://zarkopaic.net/news/nova-knjiga-zarka-paica-2/ ) Dakle, što ćemo s Marxom ako on eksplicitno zagovara na tragu Hegela apsolutni razvitak tzv. proizvodnih snaga koje određuje smjer kretanja društvenih odnosa, a te su snage znanost, industrija i tehnologija? Biti protiv AI i autogenerativne strukture tehnosfere jer prijeti "čovjeku" da će ga zamijeniti i pretvoriti u suvišnoga čovjeka? Je li zapravo kako to tvrdim sve ovo od Althussera do Žižeka i njegova neolakanovskoga pojma kritike ideologije zapravo pokušaj da se zastarjelost i komunizma i Marxa i svih modernih teorija o društvu (ne samo "lijevih", već i navlastito "desnih") dovede do neke vrste re/humaniziranja svijeta u trenutku dok je mogućnost same ljudske povijesti jedino "smislena" u kretanju spram onoga što je onkraj granica ove totalne neoimperijalne logike osvajanja teritorija, energije i kontrole nad Drugime? Teorijska ljevica je danas zapravo „konzervativna“ jer tehnosferu pokušava misliti kategorijama iz 19. i 20. stoljeća, proglašavajući autopoietički samorazvitak tehnologije „tehno-feudalizmom“ ili „tehno-fašizmom“, što je doista ispod razine mišljenja suvremenosti. 5. Kada definiram tehnosferu i AI kao njezin trenutačni stadij kroz pojam „beskonačne brzine“ i kibernetičkoga autopoiesisa (samostvaranja), time se radikalno ukida iluziju da se ta struktura može „zauzdati“ etičkim povjerenstvima, pravnim regulacijama ili humanističkim apelima. Tehnosfera nije oruđe u rukama zle buržoazije; ona je postala „subjekt povijesti“ koji je usisao i čovjeka i društvo kao „supstanciju povijesti“. Vanja Sutlić je u svojoj epohalnoj interpretaciji Marxa u djelima poput Biti i suvremenosti i nadasve u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti prokazao i Frankfurtsku školu s njezinom mantrom o kritičkoj teoriji društva i Althussera kao neomarksistički scijentistički determinizam. Sutlić je prepoznao da Marxov ključni pojam nije ni „čovjek“ ni „struktura“, već praksa rada kao povijesno realizirani bitak tradicionalne ontologije. Za Marxa na tragu Hegela, povijest jest razvitak materijalnih proizvodnih snaga. A te snage su znanost, tehnologija i industrija.Prema tome, kapitalizam nije anomalija koju treba moralno osuditi, već nužna, brutalna faza koja oslobađa te proizvodne snage iz okova prirode. Kada ljevica danas jadikuje nad sudbinom „čovjeka“ kojeg će AI pretvoriti u „suvišnoga“, ona izravno faktično „izdaje“ Marxa. Naime, Marx bi u AI-ju vidio terminalni stadij objektivacije uma – trenutak u kojem živi rad biva potpuno istisnut mrtvim radom (tehnologijom), čime se kapitalistički odnos kao razmjena rada za nadnicu ukida iznutra. No, tehnosfera više ne služi proizvodnji robe radi profita kako je mislio klasični marksizam, već proizvodnji same egzistencije. AI i autogenerativne strukture nisu „lažna svijest“; oni su ontologijsko ustrojstvo stvarnosti. Žižekov pokušaj da spasi kritiku ideologije preko lakanovskoga manjka gdje ideologija funkcionira jer skriva fundamentalnu prazninu/traumu subjekta zakazuje pred tehnosferom. Razlog je u tome što tehnosfera nema „manjak“ – ona je čista, generativna, algoritamska punina. Ona ne skriva ništa zato jer radi. Sve moderne teorije, od lijevoga Althussera do desnih kulturalnih suverenista, pate od melankoličnoga humanizma zato što pokušavaju re/humanizirati svijet koji je ontologijski prešao u sferu posthumanoga stanja. Tražiti „povratak prirodi“ ili „autentičnome ljudskome susretu“ u doba tehnosfere jednako je utopijski kao što je u srednjem vijeku bilo traženje povratka plemenskoj zajednici. Ako je tehnosfera totalni sustav info-kognitivnoga kapitalizma koji proždire prostor, energiju i Drugoga, gdje se uopće otvara prostor slobode? Sugeriram da se izlaz ne nalazi u frontalnome sukobu s tehnosferom jer svaki otpor unutar kôda samo hrani algoritam, već u mišljenju i djelovanju koje se locira onkraj granica te totalne logike. To nije povratak unatrag kao reakcija, već radikalni iskorak prema van. Ako je bit tehnosfere neoimperijalno osvajanje i kontrola nad Drugime u pretvaranju svega u podatak i resurs, onda istinska alternativa može biti samo ontologija razlike i događaja u deleuzeovskome smislu. To znači afirmaciju onoga što je neizračunljivo, nepredvidljivo i što izmiče algoritamskome kodiranju. Činjenica da tehnosfera stvara "suvišnoga čovjeka" kao onoga koji više nije potreban kao radna snaga za kapital ujedno je i trenutak radikalne emancipacije. Čovjek je napokon oslobođen nužnosti da bude "proizvodna snaga". Pitanje je ima li ljevica hrabrosti misliti post-radno društvo, ili će zauvijek ostati zarobljena u sindikalnoj obrani radnoga mjesta koje je tehnologija odavno učinila anakronim. Pravim marksističkim paradoksom, tehnosfera provodi ono što je ljevica samo sanjala – ona uništava tradicionalno građansko društvo i njegove IAD-e. No, umjesto komunizma, ona uspostavlja carstvo beskonačne brzine kôda. Ne vidim danas ni u jednog jedinoga mislioca tzv. globalnoga utjecaja koje ovdje spominjemo ꟷ ni onih na tragu Althussera poput Žižeka ili Sloterdijka ili pak onih poput tehno-determinista kao što su Land i neki drugi ꟷ ništa prekretno za razumijevanje biti suvremenosti jer je riječ o onima koji nisu poput Heideggera, Sutlića i Deleuzea otvorili mogućnost riječi-pojma suvremenosti kao što je tehnosfera u „mojoj“ ontologiji. Svi su i nadalje ispod razine Hegela i Marxa i pokušavaju se orijentirati u mišljenju kritike kapitalizma pojmovima koji su odavno nedjelotvorni, a tako je kako smo vidjeli i s IAD-om u Althussera. Biti na razini zadaće mišljenja suvremenosti ne znači biti na barikadama Pariza i europsoih gradova niti dijeliti naivno uvjerenje da će rušenje autokratskih režima demokratskim izborima riješiti temeljni problem svijeta koji nije izvan sustava i matrice info-kognitivnoga kapitalizma, već u njegovoj "biti" u samoj "praznoj jezgri" kao što je to autopoiesis tehnosfere koja stvara novi život, a ne više čovjek s njegovim željama za povratkom u Ur-Staat ili harmoniju neba i zemlje. 6. Ako povijest više nije genetski razvitak čovjeka od pra-stanja do komunizma, nego otvorenost metafizike koja je samu sebe realizirala i zatvorila u tehnosferi, što uopće znači misliti? Mišljenje na razini zadatka suvremenosti više ne može biti „kritika“ u prosvjetiteljskome smislu kao razotkrivanje laži da bi se došlo do istine, jer tehnosfera ne laže – ona učinkovito proizvodi jedinu funkcionalnu stvarnost. Istinsko mišljenje danas mora biti radikalni epistemologijski i ontologijski rez koji se ne bori protiv tehnosfere, nego je misli u njezinu totalitetu, prepoznavajući da je čovjek unutar te matrice već postao kibernetički privjesak. Ontologija tehnosfere stoga nije tek još jedna teorija u nizu. Ona je dijagnoza trenutka u kojem je bitak postao informacija, a povijest prešla u fazu tehnologijske autopoiesis. Sve izvan toga je nedjelotvorno i anakrono. Bit ću posve uvjeren da postoji mogućnost drugačijega mišljenja nakon što smo dospjeli do realizacije kibernetike u tehnosferi kao APSOLUTNOGA ZIDA kraja povijesti tek kad se otvori u mišljenju mogućnost pronalaska "smisla" ili "ideje" onoga što nije više "novo" kao nastavak kapitalizma drugim sredstvima, već kao radikalno "novoga" koje pretpostavlja kontingentni događaj slobode i otvorenosti "duhovnoga bitka". Zato ne vidim u današnjim teorijama tzv. komunizma nikakve "novosti" i "progresizma" osim starih republikansko-demokratskih i katkad anarhističkih ideala u borbi za novu zajednicu koji nisu ostvareni zapravo nigdje, jer su imperijalni poretci svijeta u 21. stoljeću još uvijek drastična realizacija moći kao apsoluta koji povezuje logiku djelovanja oligarhije-autokracije-posttotalitarizma-neoliberalizna-tehno-korporativne države. Unutar tehnosfere, napredak je uvijek tehnološki napredak – beskonačna brzina kôda. Ako ljevica pokušava biti „progresivna”, ona nužno igra na terenu tehnosfere i gubi. Kontingentni događaj slobode stoga ne može biti u smjeru naprijed (u smislu linearne povijesti). On mora biti vertikalni rez u vremenu – ono što Benjamin naziva sadašnjim vremenom (Jetztzeit) ili Heidegger događajem (Ereignis). Radikalno Novo nije sljedeći stadij u razvitku proizvodnih snaga; ono je prekid te autopoietičke nužnosti. Imperijalni poretci 21. stoljeća funkcioniraju jer su uspjeli svesti „duhovni bitak” na kognitivni kapital – na informaciju koja se može pohraniti, izračunati i monetizirati. Sloboda se pojavljuje tek kada se afirmira ono što nazivam neizračunljivim ostatkom egzistencije. To je točka u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje odbijaju biti funkcionalni. Duhovni bitak se otvara tamo gdje sustav nailazi na radikalnu kontingenciju – na događaj koji se ne može predvidjeti algoritmom niti supsumirati pod logiku neoimperijalnoga osvajanja teritorija i energije.

November 17, 2026
Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026